Događaj kojim otvaram tekst posvećen odašnjem pravosuđu odvijao se neposredno pred okončanja rata Bosni i Hercegovini, mjesto radnje je podijeljeni Mostar, a mogao je to biti bilo koji od brojnih podijeljenih gradova ratom i destrukcijom podijeljene zemlje. Priča za koju smo namjerno rekli da se odvijala, a ne da se desila, riječ je o procesu, naime, govori o jednom zločinu, ubistvu jedne starice, donekle se tematski poklapa sa najpoznatijim književnim djelom koji ima isti tematski okvir, s tim da se u elementi “Zločina i kazne” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog brutalno penetriraju u kafkijansko polje apsurda.

Kao u Kamijevom “Strancu” jedan je sarajevski Hrvat, rođen u Mostaru, kazao je tih finalnih ratnih dana svojim prijateljima: “Majka mi je danas umrla. A možda i jučer…”. Njegova majka, međutim, nije umrla nego je ubijena u svom stanu. Tragedija ne bi bila tako velika i bolna da u prvim službenim policijskim izvješćima kao ubica nije identificiran njegov brat, staricin mlađi sin. On je uhapšen pod sumnjom da je, kako se to u policijskoj terminologiji veli, “na posebno svirep način”, nožem, usmrtio majku. Nije poznato sasvim ni koliko je osumnjičeni ubica proveo u pritvoru, nekoliko nedjelja navodno, prije nego što je jedna druga istraga za isti zločin osumnjičila drugu osobu, bošnjačke nacionalnosti, prijeratnog komšiju i kućnog prijatelja ožalošćene obitelji. Taj se, opet navodno, povjerio nekom od “svojih” da je ubio u opljačkao “babu Hrvaticu, na onoj strani”, to je nekako stiglo do policije koja je krenula tim tragom i pritvorila i njega. Dvojica osumnjičenih za ubistvo zlosretne starice istovremeno su bila pritvorena i isljeđivana, sve dok nedvosmisleno nije utvrđeno da počinitelj zločina nije sin, nego komšija.

Drugi staricin sin, onaj koga smo pomenuli kao mostarskog Sarajliju, o ishodu istrage saznao je slučajno, posredno, vozeći se autobusom prema jugu nekoliko mjeseci nakon ubistva majke. Tada mu je izvjesna suputnica, upućena u tragični događaj, koja ga je prepoznala izrazila sućut zbog gubitka roditelja i zadovoljstvo što je zločinac konačno uhapšen i što mu se sudi. Tako je, u autobusu, saznao da je njegov brat nevin, a da je ubica njihove majke susjed.

Kako je kasnije utvrdila istraga, a potvrdio sud, ubica je kod stare gospođe kobajagi došao na kafu, ona ga je domaćinski ugostila, iznijela pred njega iće, piće, sjedili su i razgovarali, a onda je gost odjednom dohvatio kuhinjski nož i izmasakrirao sirotu ženu. Pokupio je nešto novca i pobjegao. Nekoliko sati nakon zločina, u stan se vratio staricin sin, iz noćnog života i kafane, ne baš sasvim trijezan, zatekao mrtvu majku u lokvi krvi. Nije joj bilo pomoći, ali on je to pokušavao, ostavljajući svoj tragove po nepomičnom tijelu, cijeloj kući, pa i na nožu kojim je krvnik presudio starici. Kada je stigla policija zatekla je sina iznad zaklane majke i osumnjičila ga kao počinitelja. Ubica je prije odlaska sa mjesta zločina pažljivo uklonio tragove, pa su svud po stanu ostali samo otisci sa prstiju sina.

Razumna i nerazumna sumnja

Uglavnom, da privedem kraju ovu mučnu priču, čak i u ratnom Mostaru, brutalno podijeljenom po svim linijama, geografskim etničkim, mentalnim, pravosudnim… nekako se skupilo policijskog profesionalizma i pravosudnog integriteta da se rasvijetli i kazni jedan svirep, pažljivo planiran i profesionalno počinjen zločin.

Dvije i pol decenije kasnije, nakon svih dubinskih i “širinskih” reformi policije i pravosuđa, uprkos ogromnim količinama (stranog i domaćeg) novca  utrošenog na te procese,  unatoč  svim strukturnim  dijalozima, akcionim planovima, seminarima i work shopovima, studijskim putovanjima i edukacijskim ekskurzijama…”dogurali” smo dotle da nam se pravna država u (ratnom) zapadnom Mostaru čini kao nedostignuti ideal efikasnosti i neovisnosti! Bilo je u ratnom košmaru još sličnih primjera funkcioniranja pravne države i kažnjavanja zločina unatoč opstrukcijama sa najvišeg nivoa da se to spriječi: talkav je primjer ubistvo dvojice fratara u Fojnici 1993.godine, koje je unatoč koordiniranim otporima poltike i vojske iz Sarajeva, naposljetku rasvijetljen o i sudski sankcionirano.

Jer, šta? Jer se danas, četvrt stoljeća kasnije, u tom reformiranom pravosuđu odvija višegodišnja pravna rašomonijada, dva odvojena procesa koja se ne dodiruju, nego se razilaze i međusobno konfrontiraju povodom istog, tragičnog događaja, ubistva/smrti mladića Dženana Memića na Ilidži od prije šest godina.

Sve je javnosti oko ovog događaja poznato, pa nema potrebe da se zadržavamo osim na najvažnijim činjenicama. Uglavnom, na pravosudnom planu, jedino pozvanom i relevantnom za funkcioniranje pravnog poretka stvari stoje konfuzno, zbunjujuće i uznemirujuće. Tužiteljstvo Kantona Sarajevo godinu dana nakon tragičnog događaja optužilo je Ljubu i Bekriju Sefrovića da su kobne noći svojim kombijem nanijeli smrtne povrede Dženanu Memiću i ozlijedili njegovu djevojku Alisu Mutap, odnosno da su zataškali taj događaj i prikrili dokaze. Kantonalni sud u Sarajevu dva puta je odbacivao optužbu i oslobađao od odgovornosti Seferoviće. Vrhovni sud Federacije također dva puta je poništavao oslobađaju presudu Kantonalnog suda Sarajevo, po žalbi Tužiteljstva. Početkom godine nakon drugog poništavanja presude koja je oslobađala Seferoviće, Vrhovni sud FBIH je najavio raspravu o tom predmetu na svome Vijeću. Službeno, dakle, tvrdnje i dokazi Kantonalnog tužiteljstva da je Dženan Memić žrtva saobraćajne nesreće, a ne gnusnog ubistva, nisu pravosnažno obesmislene i odbačene.

Noć strave u Aleji

Tokom procesa pred Kantonalnim sudom, već četiri godine, trajala je herojska borba porodice stradalog mladića, vremenom pretvorena u masovan pokret “Pravda za Dženana”, koji je od početka i iz temelja osporavao optužnicu Kantonalnog Tužiteljstva koja se temeljila na saobraćajnoj nesreći. Javnost je senzibilizirana i mobilizirana tvrdnjama da se nije radilo o nesreći, nego da je  Dženan Memić mučki ubijen, licitiralo se imenima ubice i naručitelja, osporavana je navodna, medicinski sumnjivo utvrđena amnezija njegove djevojke Alise Mutap. Na svim okupljanjima građana otac Muriz Memić i advokat Ifet Feraget su Dalidu Burzić, tadašnju glavnu tužiteljicu Kantonalnog tužiteljstva, prozivali kao najodgovorniju za zataškavanje ubistva i usmjeravanje istrage u krivom pravcu, prema Bekriji i Ljubi Seferoviću.

Uprkos tome, kao i prijavama desetak tužitelja protiv nje zbog drugih inkriminacija, Dalida Burzić je odlukom Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća promaknuta za sutkinju Suda Bosne i Hercegovine. Predmet o ubistvu Dženana Memića nastavio je svoj pravosudni život u Kantonalnom sudu bez nje, najvažnije akterice i kreatorice optužnice protiv dvojice Seferovića. Njeni nasljednici iz Tužiteljstva nastavljaju lojalno i dosljedno zastupati optužnicu koja im je ostavljena poput vrelog krompira. Neki, poput Sabine Sarajlije, koju je VSTV imenovao za Burzićkinu nasljednicu, su aktivno sudjelovali u istrazi u kreiranju optužnice.

Pod pritiskom javnosti i krivične prijave familije Memić i njihovog advokata Ifeta Ferageta, krajem prošle godine u istragu u ubistvu Dženana Memića se uključuje Tužiteljstvo BiH, a glavna tužiteljica Gordana Tadić povjerava ove predmet tužitelju Ćazimu Hasanspahiću. To prema pozitivnoj zakonskoj regulativi nije nedopustivo, niti se ušlo u prostor sukoba nadležnosti. Ali, svakako jeste  neobično i predstavlja presedan. Nije poznato iskustvo, ili barem nije uobičajeno, da jedna pravosudna, tužiteljska instanca provodi istragu o slučaju koji je još uvijek “živ” unutar druge pravosudne institucije- Vrhovnog suda FBiH. Smjer u kojem istragu vodi državni tužitelj dramatično je, suštinski drugačiji od pravca istrage na temelju koje je optužnicu formiralo Kantonalno tužiteljstvo. Postupajući prema prijavi familije Memić i njihovog advokata Ferageta državni tužitelj odbacuje donedavno službenu verziju prema kojoj smrt mladića Dženana nastupila kao posljedica saobraćajne nesreće u kojoj ga je udario kombi u vlasništvu oca i sina Seferovića.

U krivičnoj prijavi Muriza Memića, na osnovu koje je djelovalo državno Tužiteljstvo za smrt njegovog sina optuženo je 45 ljudi, među kojim se nalaze tužitelji, policajci, ljekari… svi koji su na bilo koji način bili uključeni u prvu istragu o ovog tragičnom događaju.  Postupajući tužitelj Hasanspahić je prihvatio ovaj pravac istrage na kojem insistiraju porodica Memić, njihov pravni zastupnik, ali i najveći dio medija i javnosti. Već nekoliko mjeseci se učestalo hapse osumnjičeni, uključujući i “zaboravnu” Alisu Mutap i njenog oca, policajce koji su se našli na licu mjesta, ili se nisu našli, a morali su. Porodica Memić, njen advokat Feraget, mediji od kojih neki prije dvije godine držali leđa kantonalnoj tužiteljici Dalidi Burzić daju svakodnevnu i bezrezervnu podršku akcijama Tužiteljsta BiH. Prepuni su hvale za “profesionalni rad i posvećenost” glavne tužiteljice Gordane Tadić i njenih suradnika. Pri tom previđaju činjenicu da je iza izbora Tadićke, kao i Dalide Burzić stajalo Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće i Milan Tegeltija, njegov predsjednik smijenjen u jednoj mučnoj aferi kompromitirajućoj i za njega i za instituciju koju je vodio šest godina.

Sami sebe saplićemo

Pri tom treba biti realan i objektivan: niko unutar pravosuđa u BiH, pa ni Gordana Tadić, ili pogotovo ne ona, ne zaslužuje bezrezervnu, nekritičku, pa i pristrasnu podršku i navijačko povjerenje. Dokaze za to nalazimo na svakom koraku i potezu državnog Tužiteljstva. Evo najnovijeg: nakon što je javnost prije dvije godine bila zgranuta snimcima prodaje diplome koju je novinarki portala “Žurnal” “utopio” izvjesni “honorarni prosvjetar” Senad Pehlivan, u vezi sa tom  hajdučijom su formirana dva predmeta: jedan u Tužiteljstvu BiH gdje je tužitelj Olega Čavka istraživao novinarku “Žurnala” i drugi u Sanskom  Mostu gdje je Općinski sud nedavno osudio  dilera lažnih diploma Pehlivana na godinu i pol dana zatvora. Gordana Tadić i tužitelji od njenog povjerenja u nebrojeno slučajeva su demonstrirali selektivan pristup pravdi i zakonu, pristrasan u političkom i “tolerantan” u klijentelističko-kriminalnom  ključu: “tuđe”, male, ili sitne slučajeve sagledavali su i još uvijek to čine mikroskopom, dok je enormni kriminal “naših” promatran “durbinom”. Kao ilustraciju ovoj, manje-više općepoznatoj i ustaljenoj praksi dovoljno je navesti samo one vezane kriminalne slučajeve vezane za Milorada Dodika, Dragana Čovića, ili političko-mafijaški “dream team” kojeg je prozvao Kemal Čaušević, nepravomoćno osuđeni direktor Uprave za indirektno oporezivanje BIH.

Tužitelj u predmetu smrti Dženana Memića najavio je za dvadesetak dana podizanje optužnice protiv počinitelja i drugih odgovornih za ovaj zločin. Najšira javnost očekuje i nada se da će ovoga puta, za razliku od istrage koja je prethodnih godina vođena od strane Kantonalnog tužiteljstva i policijskih, medicinskih institucija, napokon kredibilno rastvoriti i dokazima, dokumentima, svjedočenjima i van svake razumne sumnje predočiti punu istinu i činjenice o događajima tokom tragičnoj noći iz februara 2016.godine. Konsenzualno je očekivanje javnosti da će u sudskom procesu odgovorni za taj događaj biti identificirani i kažnjeni, kao i oni koji su eventualno stajali u pozadini (Famozna i fantomska “NN osoba” kako ga tretira Tužiteljstvo BiH), kao i one koji su činili sve da se istina ne sazna, a pravda ne dostigne. Budući da je na svaku, rijetku, ali mahom dobronamjernu kritiku i primjedbu na dosadašnji tužiteljski rad, postupaka uslijedio nesrazmjeno brutalan odgovor osobito advokata Ferageta i medija koji ga favoriziraju, mi ćemo se od takve rabote ovdje suzdržati.

Jučer je na Vrhovnom sudu Federacije BiH počelo ponovno ročište na kojem se po optužnici Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo sudi Ljubi i Bekriji Seferoviću i ubistvo Dženana Memića u saobraćajnoj nesreći i prikrivanje dokaza nakon što se navodna saobraćajna nesreća desila. Optužnicu je zastupao federalni tužitelj Vlado Mišković koji je predložio dodatne dokaze u prilog trdnjama iz optužnice, što je pored odbijanja predsjedavajućeg sudije naišlo na burne reakcije prisutnih građana, porodice Memić i njihovog advokata. Nastavak je zakazan za petnaestak dana, što koincidira sa datumom kada bi Tužiteljstvo BiH trebalo Sudu BiH na potvrđivanje poslati svoju optužnicu koja se temelji na radikalno drugačijim premisama, krivcima, dokazima i zaključcima o slučaju smrti Dženan Memića. Porodica Memić i udruga “Pravda za Dženana” najavljuju masovne proteste protiv nastavka zbog ročišta na Vrhovnom sudu Federacije BiH, objašnjavajući da jedino vjeruju državnim tužiteljima i njihovoj skoroj optužnici.

Kako je sve ovo, dakle dva sudska procesa o istom događaju, moguće uunutar istog pravosudnog sustava, što bi se reklo “pod istim krovom”?  Da li državni tužitelji na bilo koji način surađuju sa svojim kantonalnim i federalnim kolegama, i da li su i u kakvoj profesionalnoj korealaciji sa Vrhovnim sudom Federacije BiH? Stoji li primjedba koja se mogla posljednjih nedjelja čuti da Tužiteljstvo BiH bolje i iskrenije surađuje sa kolegama iz drugih zemalja (slučaj izručenja Darka Eleza od strane Srbije, ili procedure vezane za (ne) izručenje braće Mamić Hrvatskoj recimo) nego sa svojim sarajevskim i federalnim kolegama? Postoji li neki drugi naziv za stanje koje reflektira ovaj slučaj osim anarhija, bezvlašće i haosa? Koji je naredni korak i stadij u pravno nesigurnom i neosiguranom društvu, ako to nije sud ulice, linč.

Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće, njegvo novi saziv formiran nakon ostavke Milana Tegeltije u cijelom ovom konfuznom, pravosudnom rašomonu se oportunistički “mudro” drži po strani, mirno i nijemo posmatra gdje će se i kako će se ovi neodrživi pravosudni paralelizmi okončati i preko čijih će se leđa prelomiti. Zakonska obaveza VSTV-a je da ima regulatornu funkciju kojom će osigurati harmonizaciju unutar cjelokupnog pravosudnog sustava, a to znači i administriranje koje će spriječiti dvostruke standarde i njhovo ujednačavanje, uklanjanje međusobnog nepovjerenja i rivaliteta, insistiranje na obaveznoj suradnji različitih nivoa pravosudne piramide. VSTV je birala sve sudije i tužitelje u pravosuđu Bosne i Hercegovine, pa i one koji su na različite, posredne ili neposredne načine uključeni u “slučaj Memić”. To članove VSTV-a čini direktno odgovornima za posljedice ovog nevjerovatnog pravosudnog presedana koji odavno ne iznenađuje, nego plaši, uznemirava i onespokojava građane. Neke od posljedjica su već duže vrijeme vidljive, radi se o potpunom urušavamju povjerenju u pravosuđe čiji je ugled i prije ovoga bio na najnižoj mogućoj razini čak i unutar članova pravosudne zajednice.

Treba se nadati da će neki od dva procesa koja su “živa” na dvije razine pravosudnog poretka u najbržem mogućem vremenskom roku napokon iznjedriti istinu i zadovolje pravdu, ali kako se god i kada se god te pravusudne priče budu okončale proces vraćanja povjerenja u pravosuđe će biti dug, težak i sa neizvjesnim izgledima.