The vision of pan-Albania lurks on the horizon as grievances among Albanians in the Western Balkans continue to intensify. Widespread disappointment with national governments, mainstream parties, economic conditions, and international agencies can be exploited and exacerbated by ambitious politicians to promise national unification. Five key developments will fuel the pan-Albania project: domestic frustration, stifled EU aspirations, Belgrade’s Greater Serbia agenda, American missteps, and positive visions of unification as salvation.
In Albania and Kosova there is widespread frustration and anger with corrupt politicians and institutions, economic stagnation, rising unemployment, and poor governance in the wake of the COVID pandemic. Elections change little as the state is dominated by interest groups who use their period in office to enrich themselves and remain in power. Limited job opportunities force young, educated, and ambitious people to emigrate. The new Vetëvendosje government in Kosova has committed itself to stamping out corruption and stimulating the economy, but the public will only be impressed by results.
Lack of any realistic prospects for EU accession for Albania, North Macedonia, Kosova, and Montenegro also contribute to public resentments. The EU’s reputation has taken a severe blow and will further deteriorate if it fails to start membership talks with Albania and North Macedonia. EU members agreed in 2019 to launch talks with the two countries but the process has been postponed, mainly because Bulgaria has blocked North Macedonia’s path. The government in Sofia is playing the nationalist card by insisting that its dispute with Skopje over history and language must be resolved before the talks can begin.
Numerous other EU failures have contributed to the malaise. Frustration with Brussels has been compounded by painfully slow progress in providing coronavirus vaccines to the Balkans, convincing some to turn to China and Russia for doses. The denial of visa liberalization for Kosova makes Albanians the only ethnic outcasts on the continent. Inadequate EU economic investments in the poorer Balkan states contribute to out-migration and can also fuel poverty and radicalization.
Albanian grievances are compounded by what is widely viewed as EU tolerance of Belgrade’s Greater Serbia project. Under President Aleksandr Vučić the pan-Serbian agenda has been revived to incorporate neighboring territories with large Serbian populations and to dominate nearby states. Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro stand on the front lines in defending their sovereignty but receive insufficient political and security assistance from the EU. Meanwhile, Serbian irredentism is directly backed by Moscow to disrupt the region and create a stronger Balkan ally against NATO enlargement.
For Albanians, the inconclusiveness of the Prishtina-Belgrade talks, the non-recognition of Kosova’s statehood by five EU members, and Kosova’s inability to enter major multi-national institutions such as the United Nations, drives perceptions that pan-Serbianism is condoned in the major EU capitals. And this despite the fact that both Albania and Kosova, unlike Serbia, have largely followed foreign policies congruent with that of Brussels.
Another danger is U.S. distraction with more pressing global problems and its missteps in dealing with the region. There are already signs of this, with Washington’s failure to confront the coalition government in Montenegro that is heavily influence by Belgrade to whittle down Montenegro’s identity and independence. Selective bans on Albanian leaders from entry to the U.S. because of corruption charges, as is the case with ex-Prime Minister Sali Berisha, may be viewed as discrimination against Albanians if other high-profile Balkan politicians under corruption allegations are excluded from sanctions.
In these depressing conditions, the idea of Albanian national unification in one state structure can become a message of hope for ordinary people. Kosova’s unification with Albania would evidently consolidate its separation from Serbia, ensure its protection under the NATO umbrella, provide Prishtina with greater global access, and enable Kosovars to gain Albanian passports. If support for unification mushrooms then a broader array of politicians will start competing on the pan-national agenda. Some major political figures are already toying with the notion, both to send a signal to international actors and to gauge public reactions.
Albanian unification is reportedly gaining traction, with opinion polls indicating that in the event of a referendum a majority of citizens in both Albania and Kosova would vote in favor. Former Kosova Prime Minister Ramush Haradinaj has asserted that he will push for a referendum on unification if he returns to high office. Before his election Prime Minister Albin Kurti claimed that if a referendum was held on Kosova joining Albania he would vote “yes.” This would need to entail constitutional changes, as under the current document Kosova cannot join another country. Logically, if Kosova is fully independent then there can be no restrictions on its international allegiances and state mergers following referenda in both Kosova and Albania.
Albania’s Prime Minister Edi Rama has asserted that a common state is inevitable, although in Tirana this is usually couched in terms of an internally borderless EU. Albania and Kosova have already signed various integration agreements, including plans for a customs union, a common foreign policy, and shared embassies. Until now, Albania has been focused on EU accession so it has not openly promoted unification with Kosova. But the longer membership is postponed the more appealing will state merger become.
Belgrade manipulates the specter of a Greater Albania in asserting that Kosova must remain part of Serbia in order to prevent destabilizing the entire Balkan peninsula. North Macedonia and Montenegro are also concerned by potential pan-Albanianism, while Bosnia-Herzegovina and Montenegro are subject to Greater Serbia pressures and fear that the two major “pan” movements will strengthen each other. In the optimistic scenario, all state enlargement projects will be successfully neutralized through pan-European unification. In the pessimistic scenario, the grievances that drive them will become a ticking time bomb in an already volatile region.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture
Pompezno najavljena SDP-ova inicijativa za “zajednički nastup” probosanskih stranaka u Republici Srpskoj na prvi pogled čini se vrlo prihvatljivom ili, bolje rečeno, poželjnom. Ali, kada detaljno sagledate ovu inicijativu vidjet ćete, zapravo, da se ovim “ujedinjenjem” umjesto “probosanskog bloka” samo Milorad Dodik i Dragan Čović učvršćuju na vlasti. A evo i kako.
Kao projekciju ćemo uzeti rezultate Općih izbora 2018. godine. Kada je u pitanju Paralamentarna skupština BiH, SDA je na nivou Republike Srpske osvojila ukupno 29.683 glasa, SDP je osvojio 9.672, SBB 1.394 i A-SDA 756 glasova. Kada se sve sabere, te 2018. godine u Republici Srpskoj bilo je oko 42 hiljade “probosanskih glasova”.
Oduzmi od opozicije i baci
Prezentirajući svoju inicijativu, potpredsjednik SDP-a BiH Vojin Mijatović kazao je da je uslov “zajedničkog nastupa probosanskih stranaka u Republici Srpskoj” to da te stranke imaju i svog kandidata za srpskog člana Predsjedništva. Taj kandidat, prema informacijama iz SDP-a, trebao bi biti upravo Vojin Mijatović kojeg bi, prema SDP-ovoj inicijativi, podržali bošnjački povratnici u Republici Srpskoj. Jasno je svima da 42 hiljade glasova nisu dovoljne za izbor srpskog člana Predsjedništva BiH, ali mogu biti presudne prilikom izbora. Evo računice. Milorad Dodik je 2018. godine osvojio 368 hiljada glasova i nakon Lokalnih izbora 2020. godine jasno je da je njegova popularnost u padu. No, teško je očekivati da će on ili neki drugi kandidat njegove stranke ići ispod 300 hiljada glasova. Opozicijski kandidat Mladen Ivanić je 2018. godine osvojio 292 hiljade glasova. Pogledamo li detaljno povratnička mjesta u Republici Srpskoj, vidjet ćemo da su Bošnjaci svoje glasove uglavnom dali Mladenu Ivaniću. U Prijedoru, recimo, na biračkom mjestu Kozarac 4, gdje uglavnom glasaju povratnici, opozicijski kandidat Mladen Ivanić osvojio je 80 posto glasova. Slično je i na drugim biračkim mjestima, što znači da bi, ukoliko Vojin Mijatović dobije podršku “probosanskih stranaka u RS-u” ti birači glasali za njega (kao kandidata koji nema nikakve šanse), a to bi, zapravo, značilo 40-ak hiljada glasova manje za opozicijskog kandidata koji bi izašao na megdan Miloradu Dodiku ili nekom od njegovih kadrova. I to bi, pojednostavljeno, značilo skoro pa siguran izbor Milorada Dodika ili njegovog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.
To je, dakle, SDP-ova inicijativa u Republici Srpskoj pretvorena u brojke i slova u utrci za člana Predsjedništva BiH.
“Ne pada im napamet” eliminisati Čovića
“Ne pada nam napamet da to radimo”, kazat će na konferenciji za medije Nermin Nikšić nakon što je upitan da li bi ista inicijativa mogla biti pokrenuta i na teritoriji Federacije kako bi se umanjile šanse Dragana Čovića i HDZ-a BiH.
Nekoliko dana kasnije, Vojin Mijatović izlazi s idejom da Nermin Nikšić bude kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH iz Federacije, što bi, opet, umnogome moglo ugroziti izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kao jedinog objektivnog kandidata čija je popularnost, zbog odluka u Kantonu Sarajevo i loše kadrovske politike, u velikom padu. Ukoliko DF ne prebrodi ovu krizu i ne ujedini se s preostalim strankama “ljevice”, izbor Željka Komšića bi mogao doći u pitanje, jer je teško očekivati da on može osvojiti više od 150 hiljada glasova. Ono što je interesantno, SDP BiH i Vojin Mijatović na sastanak u vezi sa svojom inicijativom ne pozivaju političke partije koje su spremne koalirati s DF-om (poput SD-a Envera Bijedića). Manje šanse Željka Komšića znače veće šanse Dragana Čovića u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ali to, sudimo li na osnovu izjave Nermina Nikšića, ne interesuje SDP. Oni su opredijeljeni na “jedinstvo u RS-u”, gdje će kandidaturom Vojina Mijatovića, zapravo, olakšati put Miloradu Dodiku u utrci za Predsjedništvo BiH. Pojednostavljeno, logika SDP-a je ovakva – Čovićev izbor u Predsjedništvo ih ne interesuje, ali besmislena kandidatura Vojina Mijatovića, koja doprinosi Dodikovoj pobjedi im je itekako bitna. Provedu li Nermin Nikšić i Vojin Mijatović svoj plan u djelo, u Predsjedništvu BiH će sjediti Milorad Dodik i Dragan Čović i u toj je situaciji potpuno svejedno ko će biti bošnjački član Predsjedništva BiH jer će mandatar za novi saziv Vijeća ministara sigurno biti HDZ-ov kadar.
Probosanska koalicija u Federaciji BiH, kako reče Nermin Nikšić, “ne pada mu napamet”. A, evo šta to znači. Nakon odluke prošlog saziva CIK-a, drugi Hrvat iz Skupštine Ze-Do Kantona prebačen je u Zapadnohercegovački kanton. Čak i pod uslovom da SDP dobije po jednog Hrvata u skupštinama Tuzlanskog, Unsko-sanskog, Goraždanskog, Sarajevskog i Zeničko-dobojskog kantona, to neće značiti ništa. HDZ BiH bi i u tom slučaju imao svojih 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH i bio bi nezaobilazan faktor prilikom formiranja buduće Vlade FBiH. No, ukoliko bi se u ključnim kantonima, poput SBK i Livanjskog, napravila “probosanska koalicija”, postojala bi mogućnost da HDZ ostane bez dvanaestog delegata u Domu naroda FBiH, a time i bez četvrtog (od ukupno pet) delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ne bude li tog jedinstva, HDZ BiH će biti nezaobilazan faktor i na državnom i na federalnom nivou. A, ako je Dragan Čović vlast na nivou BiH, onda je i Milorad Dodik neupitan. Zato ćemo u nastavku vidjeti šta donosi inicijativa Vojina Mijatovića i SDP-a kada je u pitanju izbor državnih zastupnika iz RS-a.
U proteklom periodu, Bošnjaci iz RS-a su uspijevali, uglavnom, izabrati jednog državnog zastupnika. Nakon izbora 2018. godine pripao im je kompenzacijski mandat osvojen na osnovu glasova koalicije okupljene oko SDA (oko 30 hiljada glasova). SDP-ovih deset hiljada glasova je – propalo. Gledajući po izbornim jedinicama za državni Parlament, SDA je bila najbliža direktnom mandatu u izbornoj jedinici 3, a to je izborna jedinica koja obuhvata općine na istoku RS-a (od Trebinja do Zvornika). U toj je izbornoj jedinici “falilo” 15 hiljada glasova. Uz veliki angažman dijaspore, taj broj bi se mogao dostići, ali bi u tom slučaju SDA ili probosanske stranke, vjerovatno, izgubile kompenzacijski mandat (ukupno pet kompenzacijskih mandata iz RS-a). Naravno, postoji mogućnost da bi, povećenjem glasova putem pošte probosanske stranke mogle osvojiti dva mandata iz RS-a u Parlamentu BiH, ali sudeći na osnovu izbornih rezultata 2018. godine to je teško očekivati. Čak i da izaberu dva zastupnika iz RS-a, to ne bi mnogo pomoglo jer entitetska većina RS-a u Predstavničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH podrazumijeva pet glasova. Koalicija oko Milorada Dodika čak i s ogromnim padom, izvjesno je, imat će najmanje šest mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Bude li Dodik izabran za člana Predsjedništva, ulazak SNSD-a u vlast na nivou BiH bit će samo formalnost. Glasovi dva (probosanska) državna zastupnika iz RS-a bit će, faktički, nebitna. No, ukoliko Dodik ne bude izabran za člana Predsjedništva BiH, SNSD bi mogao biti opozicija. Pod uslovom, naravno, da i Dragan Čović ne bude u Predsjedništvu BiH. Ali, preduslov za to je da Vojin Mijatović odustane od kandidature za srpskog člana Predsjedništva BiH kojeg bi podržale “probosanske stranke”.
“Mogli bismo izabrati i svog delegata u Domu naroda BiH”, kazat će ambiciozni Vojin Mijatović u kontekstu izbora zastupnika u Narodnu skupštinu Republike Srpske koja, potom, imenuje pet delegata u Klubu Srba Doma naroda BiH.
Najjača stranka iz Doboja nije pozvana
Iz izborne jedinice 5 (Doboj) u Narodnu skupštinu RS-a 2018. godine nije izabran nijedan zastupnik. Koalicija okupljena oko SDA je imala oko 5.000 glasova, dok je SDP-ov Proevropski blok u toj izbornoj jedinici osvojio 2.730 glasova. To je, u zbiru s manjim probosanskim strankama, oko 8.000 glasova. Da su bili ujedinjeni, iz te bi izborne jedinice sigurno bio izabran “probosanski” zastupnik u NSRS, a SNSD bi ostao bez drugog mandata iz te izborne jedinice. Iz ove izborne jedinice, dakle, moguće je i s postojećim glasovima izabrati jednog zastupnika u NSRS. No, Vojin Mijatović i SDP na sastanak o “zajedničkom” nastupu ne pozivaju Sevlida Hurtića, predsjednika Nezavisne liste za Doboj koji je samo u tom gradu, na lokalnim izborima, osvojio 2.835 glasova, što je više od SDP-a (1.585) i SDA (1.025) u zbiru. Ukoliko se u toj izbornoj jedinici koja, osim Doboja, uključuje Teslić, Stanare i Petrovo, izbaci Hurtićev NLD, mandat “probosanskih” stranaka u NSRS bio bi ugrožen. Bez obzira na to, Mijatović je odlučio ne pozvati na sastanak čovjeka koji je osvojio više glasova od SDP-a i SDA zajedno i koji bi mogao donijeti jedan direktni mandat probosanskim strankama u NSRS.
Stranke presudne za mandat u NSRS-u nisu pozvane
Idemo sada na izbornu jedinicu 4 za NSRS koja uključuje Derventu, Brod, Vukosavlje i Modriču. Da bi se iz te izborne jedinice izabrao zastupnik u NSRS nužno je, ako poredimo s rezulutatima iz 2018. godine, osvojiti oko 3.900 glasova. Na izborima 2018. godine koalicija SDA osvojila je 1.600 glasova, a Proevropski blok okupljen oko SDP-a osvojio je 1.455 glasova. U zbiru je to oko 3.100 glasova što je nedovoljno za direktni mandat. Međutim, na Lokalnim izborima 2020. godine, u četiri općine te izborne jedinice pojavile su se dvije stranke koje okupljaju hrvatske povratnike. U pitanju su Hrvatski Blok i Posavska stranka koje su, u zbiru, u ove četiri općine osvojile 758 glasova. Dodaju li se njima glasovi koje okupljaju “probosanske stranke” okupljene oko SDP-a i SDA, dolazimo do cifre od oko 3.850 glasova. To znači da bi iz izborne jedinice 4 probosanske stranke i sada mogle osvojiti jedan direktni mandat u Narodnoj skupštini RS-a. Ali Vojin Mijatović i SDP BiH odlučili su na sastanak ne pozvati predstavnike Hrvatskog Bloka i Posavske stranke koje bi mogle odigrati presudnu ulogu u dobijanju jednog mandata u NSRS-u, odnosno “otimanju” mandata SNSD-u iz te izborne jedinice. Za razliku od njih, Mijatović i SDP su na sastanak pozvali Božu Skopljakovića, predsjednika Hrvatske stranke BiH koja skoro da i nema glasača na teritoriji RS-a.
To je, dakle, prevedena u brojke, inicijativa Vojina Mijatovića i SDP-a BiH koja se odnosi na “zajednički nastup” probosanskih stranaka u RS-u.
Kada sam krajem 2012. godine došao u Evropski sud za ljudska prava već je bila usvojena presuda u slučaju Sejdić-Finci (koja je i sada najpoznatija), ali sam znao da postoji još nekoliko predmeta koji su se ticali diskriminacije u izbornom procesu BiH. Jedan od njih je bio i predmet Pilav koji se vodio i pred Ustavnim sudom BiH u vrijeme dok sam bio registrar tog Suda. Logično da je jedno od prvih pitanja bh. pravnicima koji rade na bosanskohercegovačkim predmetima u Evropskom sudu bilo koja je struktura i u kojoj fazi su ti predmeti (ali i svi drugi koji su se vodili pred tim Sudom), svjestan da bi neki od tih predmeta mogao da odredi budući pravac ustavnog razvoja bh. drustva. Naravno da sam se izuzeo iz odlučivanja u predmetu Pilav zbog ranijeg učešća u postupku pred Ustavnim sudom ali se zato predmet Zornić činio kao savršen primjer predmeta koji ima sav potencijal da ukaže na sve nedostatke i neusklađenosti našeg izbornog sistema sa demokratskim tekovinama Evropske konvencije za ljudska prava i koji bi mogao da zaokruži cijeli problem neusklađenosti Ustava BiH sa Evropskom konvencijom. Radi podsjećanja, preambula Ustava BiH u istu ravan stavlja Srbe, Hrvate, Bosnjake, Ostale i gradjane. Da li je tvorac preambule htio da izdvoji etničke grupe (uključujući i Ostale) na jednoj strani i ukaže da smo svi prvenstveno gradjani u javnoj, a tek onda (eventualno) pripadnici etnicititeta u privatnoj sferi, nije sasvim jasno ali se čini logičnim i najbliže konceptu liberalne demokratije ili je htio da prosto uvede pet kategorija u bh. društvo i na taj način uspostavi neki vještački balans izmedju etničkog i građanskog. Kako god, princip građanstva ne može biti jednostavno izbrisan jer je dio originalne daytonske postavke. Međutim, vremenom su politike koje su vodile ovu zemlju, a koje su u stanju i da željezni nakovanj pokvare, ovo pretvorile u ekskluzivni feud Srba, Hrvata i Bosnjaka. U stvari, treba biti precizan pa reći, to su bile one iste politike koje od samog početka rata u BiH nisu željele da BiH uopće opstane kao država. Kod takvog stanja stvari, predmet Zornić je došao kao savršeno nabačena lopta koja može predstavljati neizbrisivu polaznu tačku za rasplitanje ustavnog Gordijevog čvora i postizanje spektakularnog pogotka pod prečku. Tako je i bilo ali je izostala bilo kakva javna reakcija nakon usvajanja ove presude. Da li radi nerazumijevanja ili radi namjernog tihog bojkota, sada je nevažno ali je važno ono sto je njome uspostavljeno, a to je polazna osnova za svaki budući razgovor o temi reforme izbornog sistema u BiH.
Radi svega ovoga, pisati danas o izmjenama izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini predstavlja siguran put da ćete, kakav god stav iznijeli, biti napadnuti s ove ili sa one strane pri čemu argumenti, pogotovo oni pravni, u toj raspravi nemaju nikakav značaj jer polazna tačka za svaki stav o tom pitanju je prvenstveno politički, a nikako pravni. Bosna i Hercegovina je postala drustvo u kom argumenti, sportskim žargonom rečeno, uvijek sjede na klupi za rezervne igrače da bi evenutalno bili gurnuti u igru onda kada ponestane onih političkih koji su se potrošili bez postignutog gola.
No, sto se tiče izbornog zakodavstva, argumenti su vrlo jasni i umjesto da iznosim lični stav o toj temi, dovoljno je citirati samo jedan stav iz presude Zornić pa da bude sasvim jasno sa kojih pozicija nastupaju oni koji se vode pravnim argumentima u pristupu bh. obavezama na uspostavi društva u kojem se poštuje pravo i u kojem smo svi jednako odgovorni za svoje postupke. Pri tome se uvijek u javni prostor ubaci par (najcešće netačnih) teza oko kojih se onda vode duge i nepotrebne rasprave.
Prva netačna teza je da je moguće promijeniti Izborni zakon bez promjena Ustava BiH. U stavu 41. ove presude je navedeno « U skladu sa članom 46. stav 2, presuda Sejdić i Finci trenutno je pod nadzorom Komiteta ministara koji je redovito pratio razvoj događaja na domaćoj razini i zahtijevao brzo okončanje postojeće situacije… On je uvijek smatrao da je potrebno usvojiti određeni broj izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, kao i njenog izbornog zakonodavstva kako bi se izvršila ova presuda. » Inače, član 46 Evropske konvencije se primjenjuje kada postoji sistematsko kršenje prava koje nije moguće riješiti pojedinačnim aktom pa se, u izuzetnim situacijama, primjenjuje član 46. U ovom slučaju, Sud je jasno prepoznao da je osnov za diskriminaciju član IV i V Ustava BiH i da je Izborni zakon donesen na osnovu upravo takvih, diskriminatornih odredbi Ustava i da se problem ne može otkloniti bez izmjena oba akta.
Druga netačna teza je da se dodatnim garancijama konstutitutivnim narodima može riješiti ovaj problem. Odgovor je opet moguće naći u stavu 43. presude Zornić u kom je doslovno navedeno : « U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir. Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine. »
Šta možemo zaključiti iz ovakvog stava Evropskog suda koji vrlo slikovito opisuije stanje bh. društva :
cilj ovakvih ustavnih aranžmana je bio zaustaviti rat obilježen genocidom i etničkim čišćenjem;
pristanak na « konstitutivne narode » je bio « nužno zlo » neophodno kako bi se osigurao mir što sugerira privremenost i dugotrajnu neodrživost takvih ustavnih aranžmana;
da je nedopustivo, nakon više od 25 godina nakon okončanja brutalnog sukoba, tolerirati opstanak takvih ustavnih aranžmana;
da sa takvim ustavnim odredbama, Bosna i Hercegovina ne zaslužuje epitet demokratskog drustva i da ne postoji politička demokratija;
politički sistem je diskriminatoran za građane Bosne i Hercegovine;
da budući ustavni aranžmani ne mogu biti zasnovani na etničkoj pripadnosti i da ne mogu postojati posebna prava konstitutivnih naroda koja isključuju pojedinca kao individuu.
Mislim da se radi o vrlo kratkoj i preciznoj dijagnozi koja u malo riječi objašnjava ono čega smo svi svjesni i što svaki gražanin osjeti, a to je nedostatak osnovnih demokratskih institucija koje bi radile u interesu svakog čovjeka jer je to suština demokratije – da bude upravljana od naroda i da služi tom istom narodu.
Treća netačna teza je da se prioritetno, u “najgorem” slučaju, u paketu trebaju provesti odluke Ustavnog suda BiH i presude Evropskog suda za ljudska prava. Bosna i Hercegovina je prijemom u članstvo Vijeća Evrope 24. aprila 2002. godine prihvatila da će ispuniti obaveze koje prema Članu 3 Statuta ove organizacije imaju sve države članice, kao i određeni broj konkretnih obaveza navedenih u Mišljenju Parlamentarne skupštine. To, između ostalog, podrazumijeva da je dio svog suvereniteta prenijela na Evropski sud za ljudska prava i da je prihvatila da će izvršavati obaveze proizašle iz njegovih presuda pa makar se to ticalo obaveze da se mijenja Ustav kao sto je slučaj u pomenutoj presudi Zornić. Osim toga, u nekoliko presuda Evropskog suda za ljudska prava je utvrđeno kršenje Evropske konvencije i od strane Ustavnog suda BiH što jasno govori o faktičkoj hijerarhiji sudskih instanci pri čemu Ustavni sud BiH nije nadležan da preispituje odluke Evropskog suda za ljudska prava.
Time dolazimo do zaključka koji se sam nameće a to je da se prvo moraju izvršiti presude Evropskog suda za ljudska prava u oblasti izbornog sistema, a tek onda odluke Ustavnog suda BiH, ako nakon toga ostane išta da se izvršava, jer valja podsjetiti da je Evropski sud napravio čitav krug u ovoj oblasti – od diskriminacije manjina (Sejdic, Finci, Slaku), diskriminacije građana (Zornić), diskriminacije konstitutivnih naroda koji dolaze sa “pogresne” teritorije (Pilav) pa i diskriminacije pripadnika istog naroda koji dolaze sa “pogresne teritorije” (Pudarić). S druge strane Ustavni sud BiH se bavio sličnim pitanjima ali služeći se različitim aršinima i prilično nedosljedno. Tako je u odluci Ljubić utvrdio povredu Ustava BiH, dao rok za njeno provodjenje pa konačno stavio van snage osporene odredbe sto je uobičajena praksa Ustavnog suda. Gotovo istovremeno, u predmetu Komsić kojim je osporavana ustavnost entitetskih ustava i Izbornog zakona u pogledu diskiminacije u procesu izbora predsjednika i potpredsjednika oba entiteta, Ustavni sud je (što je vrlo neuobičajeno) utvrdio povredu ali nije ostavio rok za provođenje presude i time sebi uskratio mogućnost da osporene odredbe entitetskih ustava i Izbornog zakona stavi van snage, a to opet znači da je svjesno pristao da egzistiraju neustavne odredbe i da se provodi neustavni i diskriminatorni izborni proces, a sve pod krinkom da se radi o sličnim pitanjima o kojima je presudu donio Evropski sud (Sejdic-Finci i dr.) pa treba sačekati da se provedu ove presude pa će i taj predmet biti riješen. Suštinski, da je dat rok i da su stavljene van snage osporene odredbe, oba entiteta bi bila potpuno blokirana bez predsjednika koji ukazima proglašavaju zakone. Na taj način čak ni budžeti entiteta ne bi mogli biti usvojeni i to bi dovelo do potpunog kolapsa oba entiteta. Konačno, sasvim izvjesno, na taj način je nedvosmisleno prihvatio u cjelosti prvenstvenu nadležnost Evropskog suda i prioritet tih presuda tako da je postalo bespredmetno raspravljati čije odluke imaju prioritet u provođenju.
Dakle, to je početak i okvir u kojem se mora kretati reforma izbornog sistema što podrazumijeva izmjene i Ustava BiH i Izbornog zakona. Pri tome, ne treba zaboraviti da nije samo Ustav BiH diskriminatoran, te da je on samo na vrhu piramide propisa koje treba mijenjati, a koji dovode do nečega što se prije može nazvati etnokratskim nego demokratskim društvom. Tu su i ustavi entiteta kao i pojedini ustavi kantona u Federaciji BiH, što je, na kraju, utvrdio i Ustavni sud BiH. Naravno, ne treba imati iluzija i očekivati da BiH preko noći postane građanska država po uzoru na razvijene demokratske države ali minimum koji se mora postići kako bi se ispoštovale presude Evropskog suda za ljudska prava je da se princip etničkog i građanskog dovedu u istu ravan i pruži jednaka šansa svakom čovjeku, a da država ne bude tijesna ni onima koji sebe prvenstveno vide kao pripadnike etniciteta. Ko god kaže da to nije moguće, u najmanju ruku, ne govori istinu već krije neke druge interese koji nisu etničke već su prije svega finansijske prirode ili jednostavna želja za moći. Konačno, to je i test i zadaća za sve pa čak i za one koji se pozivaju na izvorni Dayton ali i one koji se, barem usmeno, zalažu za evropske vrijednosti. Upravo te tekovine i jesu osnova za temelj Evrope kakva je ona danas – multietnička, multireligijska i demokratska zajednica u kojoj svi imaju jednaku šansu. Oni koji se u Evropi zalažu za takve vrijednosti se nazivaju demokratama, a nažalost, oni koji se danas u Bosni i Hercegovini zalažu za takvo društvo se nazivaju otpadnicima, radikalima i nacionalistima, a izgleda da sam to oduvijek i bio.
(autor teksta je sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu)
Otkako su zvaničnici SAD-a saopćili da je “ograničena izmjena Ustava BiH” nužna kako bi se reformisao izborni sistem, i više je nego jasno da promjena Izbornog zakona BiH – neće biti. Prvo, američki ambasador u BiH Eric Nelson i njegov kolega iz Delegacije EU Johann Sattler u pregovore su uključili samo lidere SNSD-a, HDZ-a i SDA. Te stranke u zbiru imaju 21 mandat u Predstavničkom domu Paralamentarne skupštine BiH. Za izmjene Ustava BiH potrebna je dvotrećinska većina (28 zastupnika) što znači da je bez uključivanja drugih političkih partija ovo, zapravo, nemoguća misija. No, vratimo se suštini ovog problema. Ambadada SAD-a i Delegacija EU smatraju da se “ograničenom izmjenom Ustava” mogu provesti i presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i Ustavnog suda BiH. Evo šta bi to značilo u praksi.
Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Željka Komšića
Mada je donesena u proljeće 2015. godine ova presuda nikada nije provedena. Ukratko, Ustavni sud BiH utvrdio je da članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.13 Izbornog zakona BiH nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Ove odredbe odnose se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i Republike Srpske, što znači da je izbor rukovodstva oba entiteta – neustavan. Suština je u tome da je neustavim odredbama propisano da predsjednici i potpredsjednici entiteta mogu postati samo kandidati iz reda konstitutivnih naroda. Presuda je objavljena 12. maja 2015. godine, nikad nije provedena, a Ustavni sud BiH nije naložio brisanje neustavnih odredaba.
Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića
Ova presuda je donesena 1. decembra 2016. godine i njom je Ustavni sud BiH utvrdio da dio stava 2 člana 10.12 Izbornog zakona BiH nije u skladu sa Ustavom BiH. Konkretno, neustavnom je proglašena rečenica koja glasi: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu”. Sve se naravno odnosi na popunjavanje Doma naroda FBiH i raspored delegata koje delegiraju kantonalne skupštine. Ustavni sud je istom odlukom naložio Parlamentalnoj skupštini BiH da izmijeni ovu odredbu. Kako to nije učinjeno, Ustavni sud BiH 6. jula 2017. godine donosi Rješenje kojim briše spornu odredbu Izbornog zakona BiH. To znači da je presuda u predmetu Ljubić provedena te da se Dom naroda FBIH ne konstituiše na osnovu neustavne odredbe. Štaviše, Ustavni sud Bih dao je za pravo Centralnoj izbornoj komisiji BiH da određuje koliko će koja kantonalna skupština dati delegata u Dom naroda FBiH.
Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci
U decembru 2009. godine Europski sud za ljudska prava u Strazburu presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata (Dervo Sejdić i Jakob Finci) da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Presuda nikad nije provedena. No, za njenu provedbu nužno je izmijeniti Ustav BiH, odnosno odredbe koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bi, kao i odredbe koje se odnose na izbor članova Predsjedništva BiH. Suštinski, nužno bi bilo formirati punopravni Klub Ostalih Doma naroda BiH, ali i omogućiti bh. državljanima koji ne pripadaju od konstitutivnih naroda kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.
Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav
U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava, 17.05.2016. godine, presudio je da je prekršena ljudska prava zbog toga što apelant, kao Bošnjak, ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH sa teritorije Republike Srpske. Ova presuda nikad nije provedena. No, to znači, ukoliko bude “ograničena izmjena Ustava”, Bošnjaci i Hrvati sa teirtorije Republike Srspke također bi mogli biti kandidati za člana Predsjedništva BiH.
Presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić
Ovom presudom Evropski sud je, slično kao u slučaju Pilav, utvrdio da i pripadnici srpskog naroda sa teritorije Federacije BiH mogu biti kandidati za člana Predsjedništva BiH. Ni ova presuda donesena po apelaciji Svetozara Pudarića nikad nije provedena
Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić
U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci.
Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Ukoliko se uzmu u obzir sve navedene presude, teško je, skoro nerealno, očekivati da će Bakir Izetbetović, Dragan Čović i Milorad Dodik postići dogovor koji bi značio provedbu svih presuda. Natočito ako se zna na čemu insistira HDZ BiH.
However much Western leaders may claim that they are not at war with Russia, President Vladimir Putin has made it crystal clear that Russia is at war with the West. A series of aggressive actions in recent weeks leave no doubt that the Kremlin is battling Western interests and aims to expand the Russian state at the expense of its neighbors.
Russia has reinforced its military deployments along Ukraine’s borders and threatening a deeper invasion. It has increased its maritime presence in the Arctic and persistently provokes its Western adversaries through overflights of U.S. and NATO ships in the Baltic and Black Seas. Such actions have at least four main objectives: to demonstrate that Russia is a global power, to apply pressure on targeted countries, to probe for soft spots in Western defenses and policy options, and to distract attention from growing internal turmoil in the Russian Federation. The danger is that Putin’s strategists and generals will sooner or later miscalculate and precipitate an armed conflict that will rebound against Russia.
Despite claims by some observers, we are not witnessing a second Cold War between Washington and Moscow, which was essentially a stalemate until the Soviet empire crumbled. Instead, the Kremlin conducts an international offensive to regain world stature, reconstruct a Muscovite empire, and divide the Western alliance. Putin presides over a revisionist regime in which the consequences of conflict between Russia and the West are less predictable than during the Cold War. Moscow does not recognize the independence or integrity of neighboring states that were liberated from its previous empire. The situation is reminiscent of the struggles one hundred years ago when dozens of nations sought independence from the collapsing Tsarist empire while the Bolshevik regime launched wars to reverse Russia’s imperial disintegration.
In rebuilding its dominion Moscow propagates the notion that Russia was “humiliated” when the Soviet empire collapsed. In reality, the liberation of independent nations ended their humiliation at the hands of the Kremlin and sealed their determination to avoid future subservience. Although the Cold War division of Europe into spheres of influence is obsolete, Putin’s officials are applying immense pressure on all former Soviet republics to abandon their Western aspirations and rejoin the “Russian world.”
Western officials claim there is no zero-sum competition with Russia over the allegiance of any European country. In reality, the fundamental conflict persists between the freedom to choose one’s international alliances and Moscow’s insistence on subordination. Putin's Russia denounces Western integration as conflicting with its own historical, cultural, and geostrategic claims that the post-Soviet countries must remain outside all Western alliances. This would not only extinguish national sovereignty but threaten the democratic freedoms of ordinary citizens.
A credible trans-Atlanticism that marshals the strength of NATO and the EU must be geared toward ensuring the freedom of states throughout the Wider Europe, starting with Ukraine, Georgia, and Russia’s other immediate neighbors. If they fall under the control of the Kremlin kleptocracy then the vulnerability of countries to the west will also increase. It is imperative for Washington to grasp the leadership role just as it did during the Cold War, because EU policy remains divided and is perceived as weak and indecisive by Putin’s regime.
In response to Moscow’s cyber and disinformation attacks on the U.S, the Biden administration has imposed limited sanctions by blocking U.S. financial institutions from purchasing bonds or lending funds to Russia’s Central Bank or National Wealth Fund.The problem is that Russian authorities have learned to live with limited financial penalties because they do not threaten the survival of the Kremlin regime. If Washington is to effectively deter Kremlin aggression then Putin either needs to lose a war or to lose credibility.
To avoid military conflict Washington must bolster its preparations to prevent it. Moscow will hesitate in engaging in military probing if it sees Allied determination to defend its borders from the Arctic to the Black Sea. Washington has to strengthen NATO’s eastern flank and demonstrate that it can rapidly deploy a substantial military force to stem any Russian incursion into NATO territory.
Putin is less likely to launch a direct invasion of Ukraine if he believes that the U.S. and its NATO allies will provide equipment, intelligence, logistics, and other assistance to Ukraine’s military that will prove costly for Russian forces. At the same time, Putin will lose credibility if he cannot squeeze any political concessions from Kyiv or Washington despite incessant and costly military pressure. This will deflate his international reputation and even dampen domestic support for his policies.
A tough Washington strategy is essential in pressing Putin to desist from his foreign adventures and confront his growing internal challenges. At a minimum, the U.S. needs a “sanctions deterrent” to accompany NATO’s military deterrent. An extensive list of measures that would undermine the Russian economy and its elites can be issued. It would be triggered if Moscow engages in any other major international violations, including another attack on Ukraine. This can include unplugging Russia from the SWIFT financial payments network, sanctioning all Kremlin-linked corporations, and freezing the foreign assets of Putin’s entire inner circle and associated oligarchs.
Western politicians have long argued that they do not want to hurt Russian citizens but only to punish the elite. The problem is that in Russia’s system of power, the elite always passes the pain on to ordinary citizens and largely escapes the impact of relatively tepid sanctions. By imposing more comprehensive financial penalties, Western governments will give the Russian public an opportunity to influence the Kremlin. At some point the only solution to a deepening economic crisis will be to oust the regime. If Ukrainians can overthrow a corrupt and autocratic regime, then why not the Russians?
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture
Žurno šuti Tužilaštvo BiH. Secesionizam i rušenje ustavnog poretka nije u njihovoj nadležnosti. Nema saopćenja Borisa Grubešića u kojem navodi da je državno tužilaštvo, nakon najave Milorada Dodika o formiranju “platforme za mirno razdruživanje BiH”, “formiralo predmet”. Neće Gordana Tadić formirati predmet o “non paperu”. Prosto, ne stiže. Istražuje botove, respiratore ubice, raspisuje potjernice za karikaturistima, fotomontažerima i svim ostalim neistomišljenicima Fahrudina Radončića, Dragana Čovića i Milorada Dodika.
Ni Avaz ne saznaje da će danas, sutra ili nekad u boljoj budućnosti biti održan hitni sastanak u Tužilaštvu BiH na kojem će glavna tužiteljica sa svojim saradnicima “razmotriti dalje korake” u vezi sa Dodikovom najavom podjele države. Nema Džermina Pašića na uviđaju u Banskom dvoru i na Mrakovici. Ne idu istražitelji SIPA-e u Narodnu skupštinu Republike Srpske da obave “žurni uviđaj” i izvijeste novinare da se odluke o “formiranju platoforme” ne nalaze u prostorijama u kojima bi trebale biti.
Nema više u Tužilaštvu BiH “omota spisa” da bi se “formirao predmet” o podjeli države. Nema papira, sve je potrošeno na formiranje predmeta o šest neuspjelih atentata na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Ne stižu, okupirani su opsežnom istragom u predmetu “bot do bota”, fomiranog zbog vrijeđanja na društvenim mrežama Senada Hadžifejzovića i njegovih historijskih intervjua sa glavnom državnom tužiteljicom tokom kojih slučajno pronalazi fotografiju iz studentskih dana Gordane Tadić (o, kako to samo emotivno bilo). Ne stižu formirati predmet o podjeli države jer Ćazim Hasanspahić istražuje kako je SIPA “uhitila” Josipa Šimića zbog izmišljitine o prisluškivanju Gordane Tadić. Nemaju vremena državni tužitelji Oleg Čavka i Vedrana Mijović da se bave Miloradom Dodikom i njegovim secesionizmom, jer se bave anonimnim prijavama koje im dostavlja savjetnica Aljoše Čampare. Ne mogu naći slobodnog vremena sa ispitaju Milorada Dodika jer svoje vrijeme troše na saslušanje svjedoka Muhameda Ajanovića.
Ne izvještava nas Raport da su im u Tužilaštvu BiH potvrdili “formiranje predmeta” o “non paperu”. Ne, to nije bitno jer se time “skreće pažnja” sa “respiratora ubica” od kojih je na Face TV-u umrlo sedam, a na saslušanju u kantonalnom tužilaštvu “dvoje”, ali “zbog zaštite novinarskog izvora”, ne smiju odati imena umrlih.
Gdje je, zaboga, Gordana Tadić? Ne oglašava se, nema je. Nestala je kao ikona svetog Nikole koju je Dodik poklonio Sergeju Lavrovu pa mu je ovaj vratio zbog toga što je ukradena. Zna li neko gdje se uopće nalazi “formirani predmet” o nestanku te ikone?
Gdje je sada ono “žurno” saopćenje Borisa Grubešića kada Milorad Dodik najavljuje secesiju? Ima li sada elemenata krivičnog djela “raspirivanje rasne, etničke i međunacionalne mržnje”, ili je to krivično djelo rezervisano samo za procesuiranje “botova iz dijaspore” čije fotomontaže ni Facebook ne smatra uvredljivim?
U kojoj je fazi “formirani predmet” o neustavnom i zabranjenom referendumu o danu Republike Srpske? Šta bi sa onim predmetom “poljska bolnica” Republike Srpske? Ima li ikakvih uviđajnih radnji i izuzimanja dokumentacije iz turističke agencije koja je nabavljala medicinsku opremu za institucije Republike Srpske? Nema.
Nego, u kojoj je fazi “formirani predmet” u slučaju plinovod u Brodu? Ah, da, taj “predmet nije fomiran” jer Tužilaštvu BiH nije interesantno to što je Hrvatska, pod okriljem noći, ispod rijeke Save, nezakonito provukla plinovodne cijevi za rusku rafineriju u BiH.
Možemo tako “neriješene slučajeve” iz Banja Luke i Mostara nabrajati unedogled, ali nema potrebe. Kome do sada nije jasno, neće mu biti jasnije ni nakon ovog teksta.
Napad na Sud BiH, dvije montirane optužnice protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH, hapšenje premijera Federacije, montirana optužnica protiv najviše rangiranog bošnjačkog kadra u SIPA-e, kriminaliziranje ljekara u Sarajevu, opstrukcije prilikom nabavke vakcina u Federaciji, pozivi na vakcinaciju u Beogradu i, na kraju, NON PAPER o mirnoj podjeli BiH. Sve se to desilo tokom pandemije koronavirusa. Slučajno? Baš i ne. U sve ove operacije bili su uključeni kadrovi SNSD-a i HDZ-a, dok su medijsku podršku svim operacijama u Sarajevu pružali Fahrudin Radončić i Aljoša Čampara sa pripadajućim im analitičarima.
Sud BiH
Posljednji su dani marta 2020. godine. Anonimne osobe podnose Tužilaštvu BiH prijavu protiv predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca. Glavna državna tužiteljica Gordana Tadić “formira predmet” i operacija započinje. Dekan stomatološkog fakulteta Muhamed Ajanović, inače zajednički prijatelj tadašnjeg predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije i lidera SBB-a Fahrudina Radončića, postaje jedan od glavnih svjedoka u tom “formiranom predmetu”.
Muhamed Ajanović i Milan Tegeltija
No, priču u javnost plasira lider SNDS-a Milorad Dodik.
“Veoma sumnjiva uloga predsjednika Suda BiH koji je pribavio sebi pravo da on određuje službi koga da prati i prisluškuje, to je tema koje su demokratske zemlje davno završile. Predsjednik Suda bio je u sumnjivim aranžmanima sa ranije osuđivanim licima u Federaciji i da je primao neke predmete kao vid mita i korupcije vezano za sudske presude. Taj čovjek danas određuje i daje saglasnost vjerovatno uslovljen činjenicom i saznanjem da to postoji, da se svako sluša po Bosni i Hercegovini, tako da je to, naravno, stvar koja treba da bude riješena”, kazao je Milorad Dodik na konferenciji za medije održanoj 9. septembra ove godine.
Uslijedile su, potom, desetine tekstova objavljenih u medijima koji su u vlasništvu Fahrudina Radončića i medija koje su osnovali bivši uposlenici Avaza. Na kraju je sve dospjelo do Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a koji je, nakon tekstova u Avazu, podigao tužbu protiv predsjednika Suda BiH. A evo zbog čega je bitan Suda BiH. Osim što sudi u krivičnim predmetima po optužnicama Tužilaštva BiH, bitno je navesti je Sud BiH zadužen za izborne žalbe, javne nabavke, prethodne potpupke Tužilaštva BiH (izdaju naredbe za prisluškivanje telefona, određuju pritvore, izdaju naredbe za pretrese). Predsjednik Suda određuje sastav krivičnih vijeća, sudije za pethodne postupke i prethodno saslušanje (potvrđivanje optužnica) i potpisuje akte Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH koje se odnose na praćenje i prisluškivanje.
OSA
Tokom pandemije koronavirusa Tužilaštvo BiH, odnosno samo jedan državni tužilac Oleg Čavka, podiglo je tri optužnice protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagića. Osim toga, tužilac Oleg Čavka “formirao je predmet” protiv Mehmedagića zbog diplome koja je, prvobitno, na zahtjev Tužilaštva BiH poništena odlukom inspektorata RS, da bi sud u Banja Luci poništio rješenje o poništavanju diplome.
Prvu optužnicu protiv direktora OSA-e, Čavka i Gordana Tadić su podigli 22. oktobra prošle godine. Mehmedagić i njegov saradnik Muhamed Pekić su optuženi da su zloupotrijebili položaj jer su izuzeli video nadzor iz BH Pošte koji dokazuje da je savjetnica federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare podnijela anonimnu krivičnu prijavu protiv direktora OSA-e i predsjednika Suda BiH, a koja je dan kasnije objavljena na RTRS-u. Krajem februara 2021. godine Sud BiH je oslobodio Mehmedagića i Pekića svake odgovornosti. Postupajući sudija Branko Perić je rekao da do sada na Sud nije vršen pritisak kao u ovom predmetu. Naveo je da su njemu i kolegama upućena dva pisma “vrlo ružne sadržine” i da mu se čini da nad ovim predmetom “lebdi duh politike”.
Avaz saznaje, glasio je nadnaslov teksta objavljenog 14. decembra 2020. godine na portalu Radončićevog medija u kojem se navodi ta je Tužilaštvu BiH podiglo novu optužnicu protiv direktora OSA-e.
“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv: Osmana Mehmedagića, Selme Cikotića i Muriza Druškića, savjetnika generalnog direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i člana Komisije Vijeća ministara BiH za odlučivanje po žalbama u predmetima sigurnosnih provjera. Osumnjičenima se stavlja na teret da su počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220 KZ-a BiH.Optužnica je proslijeđena Sudu BiH na potvrđivanje”,rečeno je za Avaz iz Tužilaštva BiH.
Postupajući tužilac bio je, naravno, Oleg Čavka, također prijatelj dekana Stomatološkog fakulteta Muhameda Ajanovića.
Oleg Čavka i Muhamed Ajanović
Ova optužnicu Sud BiH nije potvrdio, ali je Tužilaštvo BiH nedugo poslije toga uputilo novu protiv istih osoba. No, i ta je optužnica odbijena.
“Tužilaštvo BiH je dužno provesti temeljitu istragu i na kraju uhapsiti i Debevca i Osmana Mehmedagića”, kazao je proruski analitičar Dževad Galijašević za dnevnik Radio televizije Republike Srpske emitovan 11. septembra 2020. godine, osvrćući se na anonimne krivičnu prijave na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH “formiralo predmet” protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i predsjednika Suda BiH.
Prije toga, OSA je bila na stalnom udaru Milorada Dodika i Dragana Čović te zvaničnika Hrvatske, Srbije, ali i medija bliskih slovenačkom premijeru Janezu Janši koji su se u priču uključili nakon što je iz BiH protjeran biznismen i perač novca – Rok Snežič. U svojim tekstovima, Janšini mediji citirali su Aljošu Čamparu i njegov Pressmedia, ali su se pozivali i na tekstove objavljene u Avazu koji je, u potpunosti, koordinirao operaciju OSA zajedno sa medijima bliskim Draganu Čoviću.
“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik
“OSA ne radi svoj posao”, govorio je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.
SIPA
“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Vahidina Šahinpašića (46) iz Sarajeva koja ga tereti da je 30. avgusta 2017, u svojstvu tada v.d. načelnika Kriminalističko-istražnog odjela Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA), u činu samostalnog inspektora, bez poštivanja internih procedura, te bez znanja ili naredbe nadležnog tužioca i suda izdao naređenje pripadnicima SIPA, da izvrše lociranje i lišenje slobode J.Š.Đ. Osumnjičeni se, takođe, tereti da je u noći 05/06. septembra iste godine u svojstvu v.d. načelnika Kriminalističko-istražnog odjela SIPA, u činu samostalnog inspektora, koristio prijetnju, zastrašivanje, obećavao i nudio nedopuštenu korist, te prisiljavao J.Š.Đ. da pije alkohol u cilju davanja lažnog iskaza protiv tada v.d. glavnog tužioca Gordane Tadić i tadašnje potpredsjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Ružice Jukić”, saopćeno je iz Tužilaštva BiH 15. decembra prošle godine.
Svjetok Tužilštva BiH u ovom predmetu bila je glavna tužiteljica tog Tužilaštva Gordana Tadić. Postupajući tužilac je bio Ćazim Hasanspahić. Sud BiH odbio je potvrditi optužnicu. A cilj je bio da se Šahinpašić ukloni sa funkcije načelnika Kriminalističko-istražnog odjela SIPA-e. On je, inače, bio najviši rangirani bošnjački kadar u toj Agenciji i vodio je istragu u predmetu Lutka usmjerenu protiv Fahrudina Radončića.
Hapšenje Fadila Novalića
Krajem aprila prošle godine u javnost je dospjela afera “Srebrna malina”.
“Istražni organi u ovom i svim predhodnim slučajevima moraju utvrditi činjenice i sve one koji su prekršili zakon sankcionirati”, kazao je dva dana kasnije predsjednik FBiH Marinko Čavara.
Mada Tužilaštvo Kantona Sarajevo formira predmet slučaj preuzima Tužilaštvo BiH i Gordana Tadić. Aljoša Čampara postaje svjedok, dok Avaz i Klix svakodnevno objavljuju po tri teksta o ovom slučaju. Mjesec dana kasnije, po naredbi tužioca Džermina Pašića uhapšen je federalni premijer Fadil Novalić i zatraženo je određivanje pritovora. Sud BiH odbija prijedlog za pritvor ali određuje mjere zabrane.
Nekako u isto vrijeme, mediji i opozicija u RS-u otkrivaju aferu prilikom nabavke respirstora za Republiku Srpsku. Tužilaštvo BiH ne preuzima taj predmet. Procesi nabavke na teritoriji RS-a ostaju neistraženi. Kao i procesi nabavki u kantonima kojima suvereno vlada HDZ BiH.
Da li je NON PAPER koji je slovenski premijer Janez Janša poslao predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu vjerodostojan ili ne, još uvijek nije poznato. Sam Janša negira da je propagirao promjenu granica na Balkanu, ali ne kaže izričito da NON PAPER ne postoji.
Janša diplomatski odgovara da podržava napredak Sjeverne Makedonije prema Europskoj uniji unutar postojećih granica i dodaje da za to ne postoji službeni ili neslužbeni prijedlog. Oprečne informacije dolaze i iz samog Europskog vijeća. Nakon što su na početku nekim medijima potvrdili da je takav dokument poslan Michelu, kasnije su se predomislili i rekli da NON PAPER ne postoji.
No, reakcije mnogih slovenskih europarlamentarki poput Tanje Fajon i dokazuju da tamo gdje ima dima ima i vatre. Jednostavno je nemoguće zamisliti da je cijela priča izmišljena bez ikakve potvrde. Očito je da je Janša prošle godine poslao dokument Michelle, a potom su njih dvojica zaključili da će poruke u iz tog dokumenta izazvati tektonske poremećaje na Balkanu.
Naime, prijedlozi za “miroljubivo” rješenje raspada Jugoslavije, koje bi se trebalo donijeti teritorijalnim podjelama po etničkim linijama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, anahroni su i problematični koncept po nekoliko osnova. S obzirom na to da niko nije javno vidio poznati NON PAPER, navodi se i Janšin prijedlog za povratak Gruevskog u Makedoniju, što ukazuje na neraskidivu vezu slovenske i makedonske desnice, ili u ovom slučaju na sinergiju dvojice osuđenih kriminalaca koji brane svoj stav širenjem nacionalizma i šovinizma. No, ostavimo Gruevskog i pogledajmo što je sporno u prijedlogu za podjelu teritorija na Balkanu kako bi se riješili postojeći etnički ili vjerski sukobi.
Ideja ponekad može zvučati primamljivo relativno razumnim ljudima, ali svejedno je prijedlog koji ni na koji način ne bi donio mir, već samo beskrajni rat. Kakva je etnička podjela teritorija koji su tako etnički izmiješani, kako bi se stanovništvo uvjerilo u neku etničku razmjenu u jeku mira u 21. stoljeću na europskom kontinentu.
Zašto bi iko prihvatio napustiti svoj dom tamo gdje su odrasli, ulagali i proveli najintimnije i najemotivnije trenutke u životu samo u neku maglovitu višu svrhu. Jasno je da bi se takav pokušaj pretvorio u još jedan krvavi rat koji bi završio na isti način kao i svi građanski ratovi, za zelenim stolom, s teškim kompromisima i ljudskim gubicima koji se više nikada neće nadoknaditi.
Druga dimenzija takvog Janšinog prijedloga jest da je u suprotnosti sa cjelokupnom strategijom međunarodne zajednice za upravljanje krizama u bivšoj Jugoslaviji. Prijedlog za rješavanje pitanja Kosova razmjenom teritorija, koji je također došao iz desničarske konstelacije Trump, Thaci, Vučić, odbijen je u regiji i od strane Europske unije.
SAD i EU su jasne kada je riječ o Bosni i Hercegovini, budućnost zemlje prati se Daytonskim sporazumom i to se ne bi trebalo mijenjati. Crna Gora i Makedonija ponovno su postale članice NATO-a, pa je Janšin prijedlog zapravo pokušaj rasformiranja dviju članica NATO-a i stvaranja neviđene krize na južnom krilu saveza.
Za ovaj je segment očito zanimljiv odnos između Janše, Gruevskog i Orbana, što očito nastavlja Hristijan Mickoski, koji neprestano izrađuje planove koji uzrokuju nestabilnost u NATO-u, a mi znamo ko ima koristi od takve politike. Kad vidimo sve argumente, puno je jasnije zašto je magloviti NON PAPER sada skriven od evropske diplomacije, jer je to sramota za državu članicu Europske unije i NATO-a poput Slovenije.
Janšin prijedlog samo je još jedan dokaz razornog djelovanja političke desnice na Balkanu. Počevši od Slobodana Miloševića koji jednostavno nije bio ljevičar, pa sve do pobjeda svih desničarskih stranaka u bivšim jugoslavenskim državama koje su zapravo postavile pozornicu za krvave ratove od kojih se ni danas ne možemo oporaviti.
Desnica ima problem s uvriježenim mentalnim predrasudama prema onima koji se razlikuju od svog etničko-religioznog svjetonazora, pa desnica uvijek želi hirurške rezove i podjele, a ne želi ni pokušati formirati države na građanskoj osnovi kao što su Sjedinjene Države koje su trenutno najuspješnija zemlja na svijetu.
U Sjevernoj Makedoniji je bio sličan primjer, pa je nakon pobjede VMRO – DPMNE 1998. godine izašao čuveni prijedlog akademika Ristovskog da se Makedonija podijeli. Netrpeljivost prava prema drugima, nacionalizam, zablude i mitovi o svom narodu u principu uvijek uzrokuju sukobe. Povijest je tome nepogrešiv dokaz i čini se da je svaka zemlja u kojoj je agresivna desnica na vlasti uvijek na rubu nekog unutarnjeg ili vanjskog sukoba.
“Mi poštujemo identitet Republike Srpske. Donijet ćemo akcioni plan koji će se odnositi i na politička i na ekonomska pitanja, kao i na saradnju u oblasti obrazovanja i kulture sa Republikom Srpskom”, prenijet će Srpska novinska agencija SRNA riječi mađarskog premijera Viktora Orbana izrečene na početku njegovog radnog ručka sa srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom.
Tog 18. juna 2019. godine mađarski je premijer srdačno u svojoj rezidenciji dočekao Milorada Dodika za kojeg je imao samo riječi hvale.
Milorad Dodik I Viktor Orban
“U Mađarskoj uživate ozbiljan respekt. Vi ste čovjek koji je spreman da se založi za svoju zajednicu. Kritike protiv Vas su priznanje i ništa drugo. U perspektivi vidim mnogo dodirnih tačaka među nama”, reći će Orban svom gostu iz Banja Luke.
Pola godine kasnije, Dodik će ponovo razgovarati sa Viktorom Orbanom. U telefonskom razgovoru, saopćit će njegov Kabinet, Dodik je informisao je Orbana o svim aktuelnim političkim pitanjima u BiH i zahvalio na podršci koju mu je mađarski premijer uputio i ovom prilikom.
“Srpski član Predsjedništva BiH i mađarski premijer i u toku ovog razgovora naglasili su značaj regionalne saradnje i s tim u vezi ponovili opredjeljenje za formiranjem srpsko-mađarskog investicionog fonda za podršku malim preduzetnicima u Republici Srpskoj i Srbiji”, objavila je u novembru 2019. godine novinska agencija SRNA.
Te iste 2019. godine, mjesec dana prije junskog susreta sa Miloradom Dodikom, mađarski premijer Viktor Orban boravio je u SAD-u gdje se susreo sa tadašnjim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.
“Kao što je Bijela kuća najavila 7. maja 2019., predsjednik Donald J. Trump pozvao je mađarskog premijera Viktora Orbana u Ovalni ured, u Bijelu kuću, 13. maja 2019., na bilateralni sastanak. Prepoznajući dugogodišnje veze između Sjedinjenih Država i Mađarske, predsjednik i premijer razgovarali su o načinima produbljivanja suradnje oko niza pitanja, uključujući trgovinu, energiju i cyber sigurnost. Kao čelnici NATO saveznika, također su istraživali mogućnosti za ispunjavanje mnogih odgovornosti za nacionalnu sigurnost svoje dvije zemlje”, saopćeno je nakon sastanka Trump-Orban.
Orban I Trump
Već tada je američkoj i svjetskoj javnosti bilo poznato da je Donald Trump postao američki predsjednik iz pomoć Ruske Federacije koja se duboko miješala u tamošnje izbore. Mađarski premijer godinama prije uopće nije skrivao svoje dobre odnose sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji će iste godine, pet mjeseci nakon susreta Orban-Trump, posjetiti Budimpeštu.
Orban I Putin
“Mađarska je članica NATO-a i EU-a i ostat će takva, ali to ne isključuje da u određenim pitanjima sudjelujemo u suradnji s Rusijom”, rekao je Orban na zajedničkoj konferenciji za novinare s Putinom 30. oktobra 2019. godine.
Dvadesetak dana ranije, na drugoj strani svijeta, Donald Trump namjeravao je da riješi “kosovsko pitanje”.
“Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump objavio je da je imenovao diplomatu Richarda Grenella za specijalnog izaslanika za dijalog Srbije i Kosova”, objavljeno je 4. oktobra 2019. godine.
Richard Grenell I Aleksandar Vučić
Američki će mediji nešto kasnije otkriti da je Richard Grenell, prije nego je imenovan za specijalnog izaslanika za dijalog Srbije i Kosova, radio za fondaciju koju je finansirala Vlada Mađarske sa Viktorom Orbanom na čelu.
Analitičar Edward Joseph, predavač na Univerzitetu “Johns Hopkins”, u martu će 2020. godine reći za Glas Amerike da je na sastanku predsjednika Srbije i Kosova, Aleksandra Vučića i Hashima Tačija, koji je održan u Washingtonu, bilo “razgovara o sporazumu dvije strane zasnovanom na principu podjele Kosova”.
“Fake news”, twittao je nedugo nakon toga Richard Grenell, specijalni izaslanik Donalda Trumpa, koji će se kasnije u srpskim zajednicama u SAD-u tražiti podršku za Donalda Trumpa u njegovoj utrci za drugi mandat u Bijeloj kući.
Trumpa će tokom američke kampanje podržati upravo srpska zajednica u SAD-u, ali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. I finansijer Grenellove fondacije – mađarski premijer Viktor Orban nije imao dilema kojeg će kandidata podržati. Osim Vučića i Orbana, Donalda Trumpa je otvoreno podržao i slovenački premijer Janez Janša, koji godinama održava dobre odnose sa mađarskim premijerom.
“Srećno, prijatelju moj”, napisat će na Facebooku Viktor Orban obraćajući se Janezu Janši koji je tog 3. marta 2020. godine u slovenačkom parlamentu izabran za novog premijera te države.
Janšin izbor za premijera bio je vrhunac Orbanove medijske operacije u Sloveniji koju je vodio mađarski biznismen Peter Schatz. Orbanov biznismen Schatz u Sloveniji je 2017. godine osnovao firmu R-POST-R d.o.o. Ljubljana.
mađarski biznismen Peter Schatz osnivač R-post-R Ljubljana
Tri mjeseca kasnije, Schatzova firma R-Post-R postaje dioničar pravnog lica Nova obzorja založništv d.o.o. Ljubljana. Jedan od dioničara Novih obzorja je i Slovenska demokratska stranka Janeza Janše. Iste godine kada je Peter Schatz ušao u medijske poslove u Sloveniji, bh. državljanka Dijana Đuđić, inače povezana sa Janšinim prijeteljem Rokom Snežičem, uplatila je na račun Janšine stranke donaciju u iznosu od 450 hiljada eura. Snežičeva supruga Klavdija zajedno s Peterom Schatzem kasnije je ušla u biznis na televiziji Nova24TV koja je Janši služila za obračune sa neistomišljenicima. Istovremeno, Peter Schatz je razvijao medijski biznis u Makedoniji. Prema pisanju sjevernomakedonskih medija koristio je firmu R-Post-R za osnivanje medija u toj državi, a slovenački portal necenzurirano.si je pisao da je novac došao direktno od mađarskih firmi, iz najužeg kruga saradnika premijera Viktora Orbana.
Mediji koje je mađarski biznismen Peter Schatz osnovao u Sjevernoj Makedoniji proruski su orjentisani. Podsjećamo, bivši sjevernomakedonski premijer Nikola Gruevski nakon što je izgubio vlast u toj državi pobjegao je, upravo, u Mađarsku. Gruevski je, također, bio proruski političar, a Viktor Orban je nekoliko puta bio gost na predizbornim skupovima njegove partije VMRO-DPMNE. Osim toga, Mađarska je donirala bodljikavu žicu koja je postavljena na granici s Grčkom.
Gruevski i Orban
Kasnije, 2019. godine, Mađarska je odbila izručiti Nokolu Gruevskog sjevernomakedonskim vlastima koje su ga potraživale zbog korupcije. Podsjećamo, Gruevski je slovio za proruskog političara koji je bio i organizator nereda u Sobranju (makedonski parlament) kada se nasilnim putem pokušalo spriječiti imenovanje pro NATO koalicije u Sjevernoj Makedoniji.
Viktor Orban je, tako, postao zaštitinik svih proruskih političara sa Balkana, a Budimpešta ispovjedaonica za pojedine lidere iz BiH.
“Hrvatima je oteta pozicija člana Predsjedništva BiH”, reći će Viktoru Orbanu lider HDZ-a BiH Dragan Čović tokom svoje posjete mađarskom premijeru u decembru 2018. godine.
Orban je, saopćit će tada iz HDZ-a, izrazio bezrezervnu podršku evropskom putu BiH, koju razumije i doživljava kao višenacionalnu, cjelovitu i suverenu državu koju čine “tri tvorbena naroda”.
Tri godine kasnije, mađarski će premijer, zajedno sa slovenačkim kolegom Janezom Janšom, podržati NON PAPER koji je izradilo Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske a koji se odnosi na izmjene izbornog zakonodavstva u BiH “kako bi se spriječilo da jedan narod drugom bira zvaničnike”. I ministar vanjskih i evropskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman upotrijebio je istu terminologiju kao lider HDZ-a BiH u vezi sa hrvatskim članom Predsjedništva BiH.
“Sugovornik Zagrebu ne može biti član Predsjedništva BiH Željko Komšić jer je nametnut mimo volje tamošnjih Hrvata”, rekao je Grlić Radman na konferenciji u Neumu organiziranoj zbog izmjena Izbornog zakona BiH.
Upravo nakon poraza od Željka Komšića na izborima 2018. godine lider HDZ-a BiH Dragan Čović otputovao je u Budimpeštu kako bi dobio podršku tamošnjeg premijera Orbana u vezi sa izmjenama Izbornog zakona BiH. Orban će kasnije, rekosmo, zajedno sa Janšom podržati stavove hrvatskog ministra vanjskih poslova BiH o “nužnim izmjenama izbornog zakona u BiH”. No, vratimo se, bitno je, u 2017. godine.
“Hrvatsko pitanje postoji i treba ga riješiti u FBiH”, glasio je naslov u bh. izdanju Večernjeg lista objavljen 24. avgusta 2017. godine.
To je, zapravo, bio citat izjave bivšeg ruskog ruskog ambasadora Petra Ivancova iz intervjua datom tim novinama bliskim Hrvatskoj demokratskoj zajednici Dragana Čovića. Nakon gubitka izbora 2018. godine, Čović je prvo posjetio Orbana, a onda je u februaru 2020. godine otputovao u Rusku Federaciju gdje se susreo sa predsjednicom Vijeća Federacije Federalne skupštine Rusije Valentinom Matviyenko.
Čović i Matviyenko
“Rusiju se neprestano optužuje zbog činjenice da njena politika ili diplomacija imaju vrlo jak utjecaj u Bosni i Hercegovini. I spreman sam reći da, nažalost, ovdje ima vrlo malo ruskog utjecaja. Zanima me postoji li barem jedna tvrtka s kapitalom iz Ruske Federacije, ruskim investicijama, ili drugim vrstama aktivnosti, koje bi nas snažnije povezale. To nam je jako potrebno. Ruska Federacija je ogromno tržište, a mudra politika unutar Bosne i Hercegovine omogućila bi nam da to razaznamo, ne obraćajući pažnju na sankcije koje je uveo bilo tko i prepreke koje su stvorene. Bosna i Hercegovina mora uložiti napore za razvoj gospodarske, kulturne i druge vrste bilateralne suradnje s Ruskom Federacijom”, reći će Čović za dnevni list Rossiyskaya Gazeta.
Nakon ovog susreta, Dragan Čović više nije skrivao svoje simpetije prema Ruskoj Federaciji. Štaviše, tokom pandemije virusa korona, on je lično u BiH pozvao pripadnike vojske Ruske Federacije da “dezinfikuju” Mostar. Prethodno su iste snage “dezinfikovale” Republiku Srpsku, koja je u aprilu prošle godine Vlada Mađarske odredila kao konačnu destinaciju za pomoć koju je uputila Bosni i Hercegovini. Nakon intervencija iz Sarajeva, prethodna odluka je promijenjena i pomoć je stigla u oba bh. entiteta. No, mađarska je kasnije nastavila pružati političku podršku isključivo Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću. Što svjedoči i posljednji NON PAPER o izmjena izbornog zakona u BiH, ali i NON PAPER koji se odnosi na podjele BiH i Kosova. U BiH onako kako to žele Dragan Čović i Milorad Dodik, a na Kosovu onako kako je to želio Richard Grenell, bivši izalanik Donalda Trumpa čija je fondacija finansirana novcem Viktora Orbana.
Nakon što je u javnost dospio NON PAPER koji se odnosi na crtanje novih granica na Balkanu, a čiji su autori slovenački i mađarski zvaničnici koji su nedavno podržali NON PAPER čiji je autor diplomatcija Republike Hrvatske, Istraga.ba podsjeća na tekst iz marta prošle godine koji je na portalu zurnal.info objavio urednik Istrage Avdo Avdić. U tekstu se dokumentovane veze HDZ-a BiH, SNSD-a, Mađarske, Hrvatske i Slovenije. U nastavku slijedi tekst iz marta 2020. godine.
Predizborna kampanja tog maja 2018. godine još nije bila ozvaničena, ali lider bosanskohercegovačkog HDZ-a BiH Dragan Čović već je vodio bitku za novi mandat u Predsjedništvu BiH.
“Hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine prof. dr. Dragan Čović izabran je za redovnog člana na redovnoj konvenciji jedne od najuglednijih evropskih institucija iz područja tehničkih nauka Međunarodne inženjerske akademije. Ta prestižna Akademija trenutno ima 1300 članova iz preko 40 zemalja svijeta, među kojima su premijeri i predsjednici država, istaknuti naučnici. Uspješan rad članova Akademije stekao je veliko međunarodno priznanje i zbog toga je ta Akademija jedna od vodećih u svijetu”, saopćeno je 21. maja 2018. godine iz Kabineta hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića.
Drugi detalji o ovoj Akademiji nisu navedeni u saopćenju Predsjedništva. Ali dvije rečenice bile su sasvim dovoljne za pretragu koja nas je odvela na stranicu sa ruskom domenom /info-iae.ru/. To je, zapravo, oficijelna web stranica Međunarodne inženjerske akademije čiji je redovni član postao Dragan Čović.
“Krajem februara na osnovama Tehničke akademije SSSR-a stvorene su inženjerske akademije zemalja Zajednice nezavisnih država /država članica bivšeg Sovjetskog saveza/. Te su akademije postale zvanični osnivači Međunarodne inženjerske akademije. Akademiju je registrovalo Ministarstvo pravosuđa kao međunarodnu javnu organizaciju. Predsjednik Akademije od osnivanja je Boris Vladimirovič Gusev”, navedeno je na stranici Akademije.
POČASNI POTPREDSJEDNIK ČOVIĆ
Boris Vladimirovič Gusev, piše u njegovoj službenoj biografiji, dobitnik je nekoliko državnih nagrada Ruske Federacije za svoj rad. Na stranici Akademije inženjerskih nauka Srbije piše da je Gusev aktivno učestvovao u predizbornim kampanjama ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Dragan Čović i Boris Vladimirovič Gusev službeno su se upoznali u oktobru 2013. godine. Večernji list tada objavljuje izvještaj sa svečanosti održanoj na Sveučilištvu u Zadru.
“U svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru jučer je održano osnivanje Srednjoevropskog odjeljenja Međunarodne inženjerske akademije sa sjedištem u Beču. U nazočnosti predstavnika međunarodne akademske i znanstvene zajednice, predsjednik Međunarodne tehničke akademije prof. Boris Vladimirovič Gusev i predsjednik Srednjoevropskog odjela Branko Katalinić primili su prvih 13 članova iz različitih dijelova svijeta kojima su dodijeljene diplome i medalje. Među novim članovima je izabran i predsjednik HDZ-a BiH prof. dr. Dragan Čović”, navedeno je u tekstu objavljenom 25. oktobra 2013. godine.
Pet godina kasnije, Dragan Čović će postati počasni potpredsjednik ruske Akademije inženjerskih nauka.
“Bez ikakvog osnova je primljen. Nije ispunjavao nikakve uslove. U pitanju je čista politika”, reći će za Žurnal jedan od članova te Akademije, inače univerzitetski profesor iz oblasti mašinstva koji je svoj razgovor uslovio anonimnošću.
Prema Scopusu, najvećoj bibliografskoj i citatnoj bazi za istraživanje recenziranih objava u naučnim časopisima, Dragan Čović kao naučnik nikad nije citiran. No, to nije bila prepreka da se 26. septembra 2018. godine, svega deset dana prije Općih izbora, u Beču upriliči svečanost povodom promovisanja lidera HDZ-a BiH kao “redovnog člana” Međunarodne inženjerske akademije sa sjedištem u Moskvi. Svečanost je organizovao austrijski profesor Heinz Brandl, dugogodišnji saradnik Borisa Vladimiroviča Guseva, dopunskog člana Ruske akademije nauka i umjetnosti i predsjednika Međunarodne inženjerske akademije.
Sve se, dakle, zbivalo u jeku predizborne kampanje tokom koje se Dragan Čović borio za novi mandat u Predsjedništvu BiH. No, nije ga dobio. Predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić 7. oktobra je postao hrvatski član Predsjedništva BiH. Priznajući poraz, Čović je optužio bošnjačke birače da su izabrali Komšića.
“Ne mogu Bošnjaci Hrvatima birati legitimne predstavnike. To je put nazadovanja, to nije evropski put. To je poruka predstavnicima međunarodnih institucija”, kazao je Čović.
APELACIJA USTAVNOM SUDU
Dvije sedmice kasnije, prije nego će predati dužnost Komšiću, Dragan Čović se u Mostaru sreo sa ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovim.
“Hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović informirao je ovom prigodom veleposlanika Ruske Federacije o plebiscitarnoj potpori koju je Hrvatski narodni sabor osvojio među Hrvatima u BiH. Sugovornici su se složili kako je nužno nastaviti potporu očuvanju načela konstitutivnosti sva tri naroda u BiH, kao temelja Deytonskog mirovnog sporazuma i cjelovite i suverene Bosne i Hercegovine”, saopćeno je 24. oktobra 2018. godine.
Bio je to samo još jedan u nizu Čovićevih susreta sa ruskim ambasadorom u BiH. Tokom 2016. godine tadašnji hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović susreo se sa Petrom Ivancovim dva puta. U aprilu 2016. godine sreli su se na Jahorini gdje je razgovarano o mogućnostima “ulaganja Ruske Federacije u BiH”. Tri mjeseca kasnije, 26. jula 2016. godine, Čović se ponovo susreo sa ambasadorom Ruske Federacije.
“Član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Dragan Čović i ruski ambasador u BiH Petar Ivancov izrazili su namjeru za intenzivnim angažovanjem s ciljem daljeg unapređenja bilateralnih odnosa na svim poljima, posebno u oblasti privredne saradnje”, saopćeno je u julu 2016. godine iz Čovićevog kabineta.
Iste godine kada Čović počinje intenzivno druženje sa ruskim diplomatama, njegova prva saradnica Borjana Krišto upućuje apelaciju Ustavnom sudu BiH kojom traži stavljanje van snage pojedine odredbe Zakona o Obavještajno sigurnosnoj agencije BiH. Apelacija je podnesena 7. decembra 2016. godine, a o njoj nisu mogle odlučivati ustavne sudije iz reda bošnjačkog naroda Mirsad Ćeman i Seada Palavrić, jer su ranije učestvovali u donošenju tog Zakona. Sjednicom Ustavnog suda tada je predsjedavao Mato Tadić, sudija iz reda hrvatskog naroda koji je u sudskom predmetu Lijanović i drugi, zajedno sa Draganom Čovićem, bio optužen za visoku korupciju. Ustavni sud BiH 1. juna 2017. godine donosi presudu.
“Usvaja se apelacija Borjane Krišto, druge zamjenice predsjedavajućeg Predstavničkog doma u vrijeme podnošenja zahtjeva. Utvrđuje se da odredbe člana 78 st. 3, 4, 5 Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH nisu u skladu sa odredbama Ustava BiH”, navedeno je u odluci obljavljenoj 16. juna 2017. godine.
Osporene odredbe davale su mogućnost Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH mogućnost tehničkog snimanja telekomunikacija na 60 dana plus dodatnih 30, kada “u opravdanim slučajevima, sudija može produžiti važnost naloga”, kao i mogućnost da “upotrebu ovih mjera može odobriti generalni direktor uz saglasnost predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, ukoliko bi odgađanje prouzrokovalo nepopravljivu štetu po sigurnost BiH”, s tim da “direktor mora odmah obavijestiti i sudiju”.
Presudom je naloženo Parlamentarnoj skupštini BiH da u roku od 6 mjeseci, odnosno do kraja 2017. godine izmijeni ove odredbe. Borjana Krišto, u međuvremenu, postaje predsjedavajuća Predstavničkog doma Parlamenta BiH, a prije nego je istekao rok za promjenu odredaba Zakona o OSA-i, ona se sastaje sa ruskim ambasadorom Petrom Ivancovom koji joj uručuje “pozivno pismo Predsjednika Državne Dume Federalne Skupštine Ruske Federacije Vječaslava Volodina za sudjelovanje na konferenciji u Moskvi”.
Za to vrijeme, stranački šef Borjane Krišto Dragan Čović održava redovne sastanke za ruskim ambasadorom. U februaru 2017. godine Čović i Ivancov se usaglašavaju da je “potrebno izgraditi ambijent ravnopravnosti konstitutivnih naroda”. Novi susret ponovo se desio u 7. jula 2017. godine.
“Čović je pozitivnim ocijenio kontinuitet odgovorne i konstruktivne komunikacije predstavnika Ruske Federacije unutar Vijeća za implementaciju mira”, izvijestila je 7.7. 2017. godine Radio televizija Republike Srpske.
U to vrijeme, ali i kasnije, predstavnik Ruske Federacije BiH u Vijeću za implementaciju mira uvijek je izdvajao mišljenje u odnosu na druge članice PIC-a. Ruski ambasador Ivancov uglavnom je podržavao secesionističke poteze lidera Republike Srpske Milorada Dodika čiji je ključni partner u tom trenutku bio – Dragan Čović. Nakon sastanka 7. jula 2017. godine, Čović je javno pohvalio stavove i djelovanje Ruske Federacije u BiH.
“Zajednička je ocjena kako je važno nastaviti njegovati dobre odnose u interesu obje zemlje, ali i kako bi se izbjegli pogubni učinci procesa globalne polarizacije koja je u BiH nedopustiva iz razloga što može pojačati prijetnju miru, stabilnosti i privrednom prosperitetu”, navedeno je u Čovićevom saopćenju poslije susreta sa Ivancovom.
PRIVREDNI PROSPERITET IZ KONOBE
Baš u to vrijeme Čovićevi izaslanici dogovarali su “privredni prosperitet”, a prvi bitan sastanak održan je u februaru 2017. godine u zagrebačkom restoranu Konoba. Obavještajne agencije zabilježile su da je tada održan sastanak kojem su prisustvovali Josip Jurčević direktor firme Luka Ploče Energija d.o.o. Ploče, Ivan Vukadin, načelnik Općine Tomislavgrad, Branko Bago, načelnik Općine Posušje i nepoznata osoba ruskog porijekla. Prema informacijama Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, na sastanku se razgovaralo o privatizaciji Rudnika boksita Posušje, kojeg bi novcem Sberbanke trebali kupiti ruski investitori. Također je razgovarano o ruskom preuzimanju mostarskog Aluminija.
Josip Jurčević je, inače, bivši zamjenik ravnatelja Sigurnosno obavještajne agencije Hrvatske, poznatije kao SOA, i blizak je saradnik također bivšeg visokopozicioniranog službenika SOA-e i tada zamjenika predsjednika hrvatskog HDZ-a Milijana Vase Brkića, čije je ime bitno za nastavak priče. Jurčević se, dakle, na sastanku u Konobi pojavio u svojstvu predstavnika kompanije Prvo plinarsko društvo (PPD), koje će kasnije postati glavni saradnik ruske kompanijen GAZPROM.
Zajedno sa Čovićevim kadrovima iz HDZ-a BiH, u februaru je razgovarao o preuzimanju mostarskog Aluminija. Četiri mjeseca kasnije, odnosno 28. juna 2017. godine u Vanjsko-trgovinskoj komori BiH održan je sastanak kojem su prisustvovali zamjenik ruskog ambasadora u BiH Petr Frolov i hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Del Vechio. Razgovaralo se o investiranju u mostarski Aluminij, a na službenoj stranici aluminij.ba je objavljeno da se razgovaralo o ukidanju carine na nelegirani aluminij, što bi dovelo do “udvostručavanja postojeće vanjskotrgovinske razmjene sa Rusijom”. Dogovoreno je još da će “ruski ambasador Petr Ivancov upoznati službenu Moskvu o toj argumentaciji”.
Nedugo nakon toga, Aluminij je Vladi Federacije poslao molbu da se ukine carina na nelegirani aluminij, što je krajem iste godine i učinjeno.
Uporedo s tim, ruska Sberbanka je potpisala bankovnu garanciju Aluminiju za nabavku struje od Elektroprivrede BiH, prije nego će to mostarsko preduzeće struju početi kupovati od kompanije Erdal d.o.o. Sarajevo, koju je osnovala kompanija iz Hrvatske Prvo plinarsko društvo, odnosno Energija naturalis u kojoj je jedan od direktora bio bivši zamjenik direktora SOA-e Josip Jurčević.
Sve se, dakle, podudarilo sa saznanjima Obavještajno-sigurnosne agencije BiH dobivenim nakon februarskog sastanka u zagrebačkom restoranu Konoba. Nakon što je priča dospjela u javnost, uslijedio je odgovor.
“Ekskluzivni dokument”, pisalo je na naslovnici zagrebačkog Nacionala od 19. septembra 2019. godine, “špijuni iz BiH prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike”.
U tekstu je objavljen dokument Obavještajno sigurnosne agencije BiH u kojem su navedena saznanja o ruskim namjerama da se preuzme mostarski Aluminij. Kako je dokument bh. obavještajne agencije završio u Zagrebu nikad nije utvrđeno… Internu istragu o curenju dokumenta iz OSA-e trebao je provesti glavni inspektor Damir Bevanda, inače kadar Hrvatske demokratske zajednice Dragana Čovića. Dakle, da ukratko ponovimo – u periodu kada su ruski investitori, preko kadrova HDZ-a BiH i bivših obavještajaca Hrvatske dogovarali preuzimanje Aluminija, hrvatski mediji su objavili priču da OSA BiH prisluškuje političare i poduzetnike u Hrvatskoj.
SIGURAN IZBOR ČOVIĆA
Istovremeno, na osnovu apelacije HDZ-ove državne zastupnice u BiH Borjane Krišto, Ustavni sud BiH je neustavnim proglasio odredbe Zakona o OSA-i kojima je bilo regulisano prisluškivanje. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović u istom periodu intenzivno se sastajao sa ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovom. Posljednji sastanak koji smo pomenuli bio je onaj održan 7. jula 2017. godine kada je Čović, zapravo, saopćio da BiH mora izbjeći globalnu polarizaciju. Svega pet dana nakon susreta sa Ivancovom, Čović se u Mostaru susreo sa Miloradom Dodikom, tada predsjednikom Republike Srpske koji je ne krije da zastupa geopolitičke stavove Ruske Federacije.
“OSA je neprijateljska organizacija”, rekao je Dodik 12. jula u Mostaru, dok je Čović kazao da ta sigurnosna agencija “ne radi dosljedno i da kreira neke parasisteme”.
Istovremeno, Dodik je pohvalio sve hrvatske kadrove na državnom nivou, uključujući i one u sigurnosnom sektoru, te je obećao nastavak saradnje sa HDZ-om BiH. Nedugo nakon mostarskog sastanka, u bh. izdanju Večernjeg lista oglasio se Petr Ivancov. Uglavnom je podržao stavove SNSD-a i HDZ-a BiH, te je, u skladu sa ranijim izjavama lidera HDZ-a BiH, kazao da u Federaciji postoji neriješeno hrvatsko pitanje i da ga treba riješiti.
“Neophodno izmijeniti izborni zakon”, glasio je naslov saopćenja za javnost izdatog 7. marta 2018. godine nakon novog susreta Čović-Ivancov.
HDZ-ovi prijedlozi izmjena Izbornog zakona koncipirani su bili tako da bi omogućili siguran izbor Dragana Čovića za člana Predsjedništva BiH. Na taj bi se način riješilo “hrvatsko pitanje” o kojem je u svom intervjuu govorio ruski ambasador Petr Ivancov. No, izborni zakon BiH nije izmijenjen prije nego je Centralna izborna komisija BiH raspisala Opće izbore 2018. Čović je morao promijeniti plan.
Maj je 2018. godine. Obavještajne agencije dobile su informaciju da se bivši šef ruskog FSB-a u jednom hotelu kod Trogira susreo sa predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, zamjenikom predsjednika HDZ-a Hrvatske i bivšim visokopozicioniranim djelatnikom SOA-e Milijanom Vasom Brkićem te zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.
Dragan Čović (dole lijevo), Milan Bandić (u sredini) i Milijan Brkić (desno)
Na sastanku je dogovarano na koji način pomoći Draganu Čoviću da ponovo postane hrvatski član Predsjedništva BiH, gdje bi mu se trebao “pridružiti” u ime srpskog naroda -Milorad Dodik. Nakon tog sastanka, Milijan Brkić je u ime HDZ-a Hrvatske potpisao “naputak za rad na terenu za pripremu i provedbu izborne kampanje za predstojeće izbore u BiH”. U tom naputku precizno su podijeljeni zadaci hrvatskim zvaničnicima o načinu registracije HDZ-ovih birača koji bi bili registrirani za glasanje u inostranstvu. Na adresama u Hrvatskoj masovno su registrovani birači iz BiH kojima bi Centralna izborna komisija poslala materijale za glasanje.
Ti glasovi kasnije bi bili iskontrolisani. Žurnal je u više navrata dokumentovao da su uglavnom u pitanju fiktivni birači koji, zapravo, nikad nisu ni boravili na pomenutim adresama u Hrvatskoj. Prema zvaničnom spisku Centralne izborne komisije BiH za Opće izbore 2018. godine na teritoriji Hrvatske bilo ih je prijavljeno čak 24 hiljade.
Identično se dešava i sa registracijom birača u u Srbiji, a ta država u diplomatsku misiju u BiH neposredno pred izbore šalje svoje obavještajce bliske Ruskoj Federaciji.
BIA U AMBASADI
U septembru 2018. godine, mjesec pre Opće izbore u BiH, u Ambasadi Srbije u Sarajevu počinje raditi Goran Živaljević, bivši zamjenik direktora srbijanske obavještajne službe BIA. U javnosti je Živaljević poznat kao diplomata koji je 27. aprila 2017. godine dijelom koordinirao akcijom u makedonskom parlamentu, kada su proruski političari izazvali fizičke incidente i zajedno sa maskiranim osobama napali Zorana Zaeva, lidera prozapadnog Socijaldemoktarskog saveza Makedonije.
“Živaljević se prije incidenta u Sobranju sastajao sa kriminalcima iz Skoplja. Također se sastajao i sa novinarima na koje je pokušao izvršiti uticaj”, kazao je za Žurnal makedonski novinar koji iz sigurnosnih razloga nije želio da mu otkrijemo identitet.
Goran Živaljević je, prema informacija Žurnala, u Makedoniji održavao kontakte sa ruskim obavještajcima. On je u BiH, kako smo već naveli, doputovao u septembru 2018. godine. Mjesec dana prije Živaljevića u BiH je pokušao ući i Jevgenij Zahar Prilepin, ruski pisac koji je poznat po svojim paravojnim aktivnostima u Ukrajini. No, odlukom Obavještajno-sigurnsne agencije BiH Prilepinu je zabranjen ulazak u BiH, pa je vraćen sa granice. Zbog toga je reagirala i Ambasada Ruske Federacije BiH.
“Ambasada izražava zabrinutost i duboko razočarenje zbog ovog incidenta”, navedeno je u saopćenju Ambasade Ruske Federacije.
Uslijedile su osude i iz SNSD-a, ali to u konačnici nije promijenilo odluku o Prilepinu koji je trebao pružiti podršku Miloradu Dodiku tokom predizborne kampanje. Uglavnom, izbori su održani u oktobru 2018. godine i ruska akcija imala je polovičan uspjeh. Milorad Dodik je postao član Predsjedništva BiH, ali Dragan Čović – nije. Utjehu mu je, petnaest dana nakon izbora, a prije inauguracije novog saziva Predsjedništva pružio ruski ambasador Petr Ivancov.
“Hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović i ambasador Ruske Federacije u BiH Petr Ivanvoc usaglasili su se tokom sastanka u Mostaru da je neophodno nastaviti podršku očuvanju načela konstitutivnosti sva tri naroda u BiH, kao temelja Dejtonskog mirovnog sporazumai cjelovite i suverene BiH”, saopćeno je 4. oktobra 2018. godine iz Čovićevog kabineta.
ORBAN KAO INSPIRACIJA
Nakon što je formalno predao dužnost u Predsjedništvu BiH, Dragan Čović je u decembru 2018. godine otputovao u Budimpeštu gdje se susreo sa Viktorom Orbanom, mađarskim premijerom koji ne skriva svoje dobre veze sa Ruskom Federacijom. Čović je Orbana informisao o izborima u BiH.
“Uprkos plebiscitarnoj potpori koju su Hrvatski narodni sabor i HDZ osvojili među Hrvatima u BiH, zbog neustavnog i nedemokratskog izbornog zakona Hrvatima je i ovaj put oteta pozicija člana Predsjedništva BiH. Time je nepotrebno stavljen pritisak na političke odnose u BiH, te nužnost izmjena izbornog zakona i Ustava kako bi se BiH konačno stabilizirala”, kazao je Čović mađarskom premijeru.
Dragan Čović i Viktor Orban
“Vladimir Putin mi je izvor inspiracije”, jedna je od najpoznatijih izjava mađarskog premijera Viktora Orbana.
A Viktor Orban je izvor inspiracije liderima Zapadnog Balkana. Tako, barem, u svom intervjuu za Slobodnu Evropu tvrdi Alijaksej Kazarski, istraživač Comenius Univerziteta u Bratislavi. Uistinu, lideri zemalja bivše Jugoslavije vole Orbana. Jedan od njih je i aktualni slovenački premijer Janez Janša, lider desničarske slovenačke partije SDS.
Viktor Orban i Janez Janša
Dijana Đuđić je bosanskohercegovačka državljanka porijeklom iz Prijedora. Krajem 2018. godine mediji u Sloveniji su objavili da je “posudila” Janšinom SDS-u 450 hiljada eura za predizbornu kampanju. Nakon izbijanje te afere, novac je vraćen, a ključnu ulogu u svemu je imao osuđivani slovenački perač novca Rok Snežič, koji je, dok je bio u zatvoru, dijelio ćeliju sa Janezom Janšom.
Janez Janša
Nakon izlaska na slobodu, Snežič je veči dio svog života provodio u Banja Luci, gdje je, prema dokumentaciji sigurnosnih službi koje su u posjedu Žurnala, poslovao sa osobama bliskim SNSD-u Milorada Dodika. Između ostalog je zabilježeno da je Snežić više puta prelazio granicu sa Srbijom, a jedanput je s njim u autu bila Dijana Đuđić, donatorka Janšine partije.
PRANJE NOVCA
Na zahtjev slovenačkih istražnih organa, Državna agencija za istrage i zaštitu BiH – SIPA provjerila je poslovanje Dijane Đuđić, te je protiv nje u maju 2019. godine podnesen izvještaj o počinjenom krivičnom djelu pranje novca i utaja poreza. Žurnal je uspio doći do najbitnijih detalja ovog izvještaja.
Istragom je utvrđeno da je Dijana Đuđić preko svojih računa “oprala” najmanje 14 miliona eura. Novac joj je uplaćivan sa računa iz Mađarske, Austrije i Slovačke. Preko kompanije Romis Slovakia uplaćeno joj je 9,4 miliona eura. Sa računa firme Varteck Szolgaltato bila je uplata u iznosu od 2,8 miliona eura. Novac je dalje prebacivan u Sloveniju i njime je, sumnjaju policijske agencije, vjerovatno raspolagao Janšin prijatelj Rok Snežič. Novinar Žurnala zatražio je intervju od Roka Snežiča, ali je on zauzvrat tražio novac, poručivši na kraju da mu u Republici Srpskoj niko ništa ne može. Unatoč tome što je povezan sa pranjem novca i nelegalnim djelovanjem, Snežič nikad nije protjeran iz BiH. Također, Tužilaštvo BiH nikad nije podiglo optužnicu protiv Dijane Đuđić i njenih saradnica – Jelene Sladojević i Tanje Subotić-Došen. Ni istraga o donaciji 450 hiljada eura za stranku Janeza Janše u BiH nije rezultirala optužnicom Tužilaštva BiH kojim rukovodi bosanskohercegovačka i hrvatska državljanka Gordana Tadić koja je u rodbinskim vezama sa potpredsjednikom HDZ-a BiH – Mijom Krešićem, koji je bio akter afere SOA.
VRBOVANJE SELEFIJA
Naime, bosanskohercegovačke sigurnosne agencije su sredinom 2019. imale na raspolaganju informaciju da su službenici hrvatske SOA-e vrbovali pripadnike selefijskog pokreta u BiH da rade za tamošnju obavještajnu službu, a od jednog od njih je traženo da eksploziv i oružje prebaci u blizini jednog mesdžida u Zenici. Kontakte sa slefijom iz BiH Harunom Čelenkom, od kojeg je traženo prebacivanje oružja u Zenicu, potvrdio je i sam direktor SOA-e, Daniel Markić.
“Mi smo sa H.Č. razgovarali. Mi znamo ko je on”, kazao je Markić nakon izbijanja afere.
direktor SOA-e Daniel Markić (lijevo) i pater Ivan Tolj (u sredini)
Međutim, Tužilaštvo BiH je ekspresno odbacilo sve te navode, te donijelo naredbu o neprovođenju istrage. U kompletnu priču bili su se uključili u slovenački mediji, a priču koju su pripremali novinari POP TV-a pokušao je zaustaviti pater Ivan Tolj, vlasnik Večernjeg lista i blizak prijatelj direktora SOA-e Danila Markića i potpredsjednika HDZ-a Hrvatske Milijana Vase Brkića.
“Vlada pita možete li to riješiti. Isplatit će vam se”, kazao je Pater Tolj u teleonskom razgovoru sa jednim od direktora multinacionalne medijske kompanije.
U telefonskom razgovoru kojeg je u proljeće 2019. godine emitovala slovenačka POP TV Ivan Tolj navodi da su priče o djelovanju SOA-e plasirane iz BiH, preko portala Žurnal. Hrvatski zvaničnici i dio tada slovenačke opozicije okupljene oko Janše u medijima su počeli iznositi podatke da je Paterov razgovor snimila slovenačka obavještajna služba SOVA. Nakon toga, u medijima bliskim Janezu Janši se objavljuje afera “Lijepa N”, tokom koje mediji bliski desničarskom SDS-u optužuju slovenačkog premijera da je zloupotrebljavao obavještajnu službu SOVA. Tada na scenu stupa parlamentarna Komisija za nadzor javnih službi Slovenije kojom je predsjedavao Janšin prijatelj i politički saveznik Matej Tonin.
Tzv. KNOVS započinje kontrolu u SOVA-i, te konstatiraju da je slovenačka obavještajna služba nezakonito djelovala tokom arbitraže Hrvatske i Slovenije u vezi Piranskog zaljeva. Iako je izvještaj tajnog karaktera, 22. novembra 2019. godine ga objavljuje zagrebačko izdanje Večernjeg lista koji je u vlasništvu Ivana Tolja, bliskog HDZ-ovima Hrvatske i BiH.
Prije same objave Izvještaja u Večernjem listu, Tonin je, u svojstvu predsjednika Nove Slovenije boravio u Hrvatskoj, na kongresu Evropskih pučkih stranaka, kojem su prisustvovali i visoki zvaničnici HDZ. Upravo su slovenački mediji u Toninovom boravku u Zagrebu vidjeli zavjeru, navodeći da postoji visok stepen vjerovatnoće da je on izvještaj o radu SOVA-e predao Večernjem listu.
“SOVA okrivila Tonina za otkrivanje slovenskog varanja u arbitraži”, odgovorio je Večernji list u svom izdanju od 26. novembra 2019. godine, navodeći i da slovenačka služba ruši Janeza Janšu.
Upravo je Paterov Večernji list bio glavni medij koji je radio na diskreditaciji ključnog svjedoka i u slučaju SOA, odnosno bh. selefije Haruna Čelenke koji je svjedočio da su hrvatski obavještajci od njega tražili da prebaci eksploziv u mesdžid u BiH.
“Ključni svjedok za optužbe iz BiH – radikalni islamist iz Zenice”, objavio je Večernji list 27. aprila 2019. godine.
OBUSTAVE ISTRAGA
Tužilaštvo BiH, već smo naveli, istragu u ovom slučaju nije željelo voditi, Na čelu Tužilaštva je Gordana Tadić koja se netom prije izbijanja afere SOA- susrela sa – Petrom Ivancovom. Ambasador Ruske Federacije u BiH nakon izbijanja afere SOA, pružao je podršku radu pravosuđa, a ključna podrška je pružena i predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji, nakon afere“potkivanje” koju je objavio Žurnal, a čiji je glavni akter bio šef bh. pravosuđa zbog čega je tražena njegova smjena.
“Vidio sam snimak. Nisam istražilac niti sudija. Koliko znam Tegeltija je dao objašnjenje šta se vidi na snimku, i njegovo objašnjenje je prihvaćeno na Disciplinskoj komisiji. Imam neke sumnje što se tiče izvora ovog snimka. Upoznat sam sa izvorima Žurnala. Što se mene tiče, portal Žurnal nije kredibilan. Jednostavno, bilo je nekoliko situacija kada se gospodin Avdić, novinar Žurnala, upleo u unutrašnje političke postupke i procese. Sjećate li se afere sa hrvatskom obavještajnom agencijom. On je nekako uspio da pomiješa sve i kaže da se ovaj slučaj desio nekoliko sedmica nakon što se ruski ambasador sastao sa Gordanom Tadić i da smo isplanirali ovo. To je glupost. Kako ja sada mogu vjerovati tom portalu”, kazao je ruski ambasador Petr Ivancov, gostujući 10. juna 2019. godine na televiziji N1.
Tri dana ranije, Ambasada Ruske Federacije u BiH je izdala saopćenje za javnost u kojem je iskazala “neprijatno iznenađenje izjavom OHR-a u vezi s pokušajima potkopavanja ugleda pravosudnih tijela BiH, odnosno VSTV-a i njegovog predsjednika. OHR je, podsjećamo, kritikovao rad pravosuđa nakon izbijanja afere potkivanje u kojoj Milan Tegeltija u kafani dogovara rješavanje krivičnih predmeta, nakon čega posrednik uzima novac od oštećenog.
“Umjesto da podrži nezavisnost ovih institucija, OHR je odlučio da izvrši pritisak na organe vlasti suverene BiH putem bahatog miješanja u njihov rad i nametanja vlastitog viđenja kako da se riješi pitanje. Pozivamo pravosudna tijela BiH da na odgovoran, profesionalan i nezavisan način, bez straha i uplitanja izvana, obavljaju svoju djelatnost propisanu Ustavom”, navedeno je u saopćenju ruske Ambasade, objavljenom 7. juna 2019. godine.
Osim Ambasade Ruske Federacije, podršku VSTV-u i pravosuđu pružili su zvaničnici Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a BiH. Zauzvrat, od dolaska Gordane Tadić nije procesuiran nijedan predmet u vezi sa kriminalom koji se dovodi za zvaničnicima ove dvije političke partije. Slučaj – ilegalno prijavljivanje birača u Hrvatskoj, odnosno izborna krađa.
“Imali smo dva predmeta, jedan je okončan”, reći će Gordana Tadić novinarima Žurnala.
Na pitanje – kako su okončani ti predmeti koji se odnosi na izbore, Tadićeva je odgovorila: obustavom istrage.
VRLO MALO UTICAJA, NA ŽALOST
Izborne krađe, odnosno fiktivne registracija birača, dakle, neće biti procesuirana. Iza tog procesa, već smo naveli, bili su zvaničnici dva HDZ-a Dragan Čović i Milijan Vaso Brkić. Oni su, zajedno sa Milanom Bandićem, bili na sastanku u Trogiru gdje su dobili upute od ruskog obavještajca Nikolaja Patruševa.
Iako hrvatska SOA sve negira, događaji koji su uslijedili nakon majskog sastanka 2018. godine u Trogiru govore mnogo toga.
Milan Bandić je u novembru iste godine u Kremlju od Vladimira Putina dobio odličje – čuvar odnosa sa Rusijom. Brat Milijana Brkića, Jozo Brkić, pozivan je kao gost na biznis forume u Rusiju.
Vladimir Putin odlikuje Milana Bandića
Dragan Čović je u februaru ove godine bio gost Valentine Matvijenko, predsjednice Vijeća Federacije Federalne skupštine Ruske Federacije. Nakon toga je gostovao na Državnom moskovskom institutu za međunarodne studije u svojstvu akademika Međunarodne inženjerske akademije iz Moskve, čiji je član postao bez ijednog relevantnog naučnog rada.
Tokom posjete Rusiji, Čović je za dnevni list Rossiyskaya Gazeta dao intervju u kojem je kazao: “Nažalost, u BiH ima vrlo malo ruskog uticaja”.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
