Analize

Predizborna analiza Sedina Ćenana: Mostarske liste u bitci na Neretvi

U nedjelju se nakon 12 godina održavaju lokalni izbori u Mostaru. Mostarcima će nakon 20. decembra račune polagati 35 izabranih vijećnika između kojih će u Gradskom vijeću biti odbrana i izvršna vlast, odnosno novi gradonačelnik. Ta činjenica je sama po sebi pobjeda grada na Neretvi.
Za početak valja otkloniti dilemu o tome ko je zaslužan za izbore u Mostaru – američka administracija. Naime, presuda u “slučaju Baralija“ ne razlikuje od presude u slučaju “Sejdić-Finci“ koja je na čekanju preko deset godina. Kako je i čime američka administracija nakon toliko godina uspjela “ubijediti“ SDA i HDZ da potpišu sporazum zadugo će ostati tajna.
Uglavnom, potpisana izborna pravila su u ovom trenutku najpoštenije moguće rješenje.
Gradsko vijeće Mostara ima 35 vijećnika.
Iz šest područja, koja su nekad bila općine, biraju se 22 vijećnika i za njih glasaju građani prijavljeni na tim područjima: Jugozapad daje 7 vijećnika, Stari grad 5, Zapad 4, te Sjever, Jugoistok i Jug po 2 vijećnika.
Sa posebne Gradske liste, za koju glasaju građani sa svih područja, izabraće se još 13 gradskih vijećnika.
Sve ozbiljne prognoze govore da će najveći broj mandata osvojiti tri jaka bloka – Koalicija za Mostar, HDZ BiH i Bh. blok. Šansu za osvajanje mandata imaju još HDZ 1990, HRS, Koalicija koju predvode dva HSP-a i srpska lista. No, ne treba zanemariti ni uticaj manjih stranaka koje i ako ne osvoje mandate mogu presuditi izbore u Mostaru.
Ma koliko nekima taj izraz smetao, probosanske stranke (sve koje su protiv politike HNS-a) su na svim dosadašnjim izborima u Mostaru odnosile pobjedu, i po broju ukupnih glasova i po broju vijećničkih mandata. Zbog izbornih specifičnosti na mostarskim izborima mnogo toga se svodi na matematiku.
Na predstojećim izborima probosanske stranke u startu mogu računati na 9 sigurnih vijećničkih mandata iz tri područja – Stari Grad, Sjever i Jugoistok. Prohrvatske stranke u startu mogu računati na sigurnih 10 mandata iz područja – Jugozapad, Zapad i Jug.
Na područjima Zapad i Jugozapad probosanske stranke imaju realne šanse za osvajanje dodatnih mandata. Tako na Zapadu realne šanse za jedan vijećnički mandat ima Bh. blok, a upravo iz tog razloga na tom izbornom području “Koalicija za Mostar“ (na osnovu predizbornih dogovora) nije ponudila svoju listu. S druge starane Bh. blok nema listu na području Juga. Na području Jugozapad bilo je realnih šansi da probosanske stranke dođu do dva mandata. Naime, gotovo je izvjesno da će Bh. blok u Jugozapadu osvojiti jedan mandat, no razlika od nekoliko stotina glasova između njihovog i kandidata “Koalicije“ upropastit će šanse za drugi mandat u korist probosanskih stranaka. To se ne bi desilo da je bilo ozbiljnije saradnje Bloka i Koalicije na terenu. Uz to, vrlo je važno i koji kandidat Bh. bloka će osvojiti mandat na Jugozapadu, jer i u samom Bh. bloku strahuju da u javnost ne izađe ime kandidata za kojeg je javna tajna u Mostaru da je “igrač HDZ-a“. Bolji poznavaoci prilika u gradu na Neretvi ovih su dana primjetili i kako dugogodišnji agitatori jedne od stranaka iz BH. bloka iz tog razloga agituju za kandidata druge stranke.
U svakom slučaju sa po jednim mandatom iz Zapada i Jugozapada probosanske stranke bi došle do 11 mandata. To znači da je na gradskoj listi za većinu od 18 potrebno osvojiti još 7 od mogućih 13 vijećničkih mandata. Gradska lista inače daje po 4 vijećnika iz reda Bošnjaka, Hrvata i Srba te jednog vijećnika iz reda ostalih. Za mandat iz reda ostalih najveće šanse ima SDP-ov nosilac liste Bh. bloka, što je uz četiri Bošnjaka pet mandata. Probosankim strankama je u tom slučaju potrebno da dobiju još dva mandata iz reda Srba, gdje izgledne šanse imaju dva kandidata sa liste “Koalicije za Mostar“.
Ipak, da bi ovakva “matematika“ bila moguća glasači moraju dati glas “Koaliciji za Mostar“ tamo gdje ona objektivno ima veće šanse, a BH. bloku tamo gdje on ima veće šanse. Uz to ključna je masovna izlaznost na izbore, kao i to da svoje glasove za Gradsku listu glasači ne rasipaju na male stranke poput Hadžikadićeve “Platforme za progres“ koja nema nikakve šanse za osvajanje mandata, ali uveliko može nanijeti štetu isključivo probosanskim snagama iz pomenute dvije koalicije. Hadžikadić, naime, nije slijedio primjer drugih manjih stranaka koje su mudro odlučile pridružiti se jednoj od većih koalicija na Gradskoj listi svjesne da bi jedno vijećničko mjesto moglo odlučiti o tome hoće li HDZ nakon 16 godina i naredne četiri vladati Mostarom.
Naime, ukoliko prohrvatske stranke dođu do broja 18, one manje među njima su već najavile da će sve ruke koje dobiju u Vijeću dići za HDZ-ovog kandidata dr. Kordića. S druge strane, lokalni i stranački čelnici Bh. bloka za sada kroz svoje istupe ističu kako ne namjeravaju podržati dr. Guzina ni ako “Koalicija za Mostar“ odnese izbornu pobjedu. Kroz istupe Irme Baralije, koja se ziheraški odlučila kandidirati na području Stari grad, a ne na Gradskoj listi, ali i Nermina Nikšića da se naslutiti da BH. blok  prilikom glasanja za gradonačelnika namjerava biti suzdržan što bi bio zicer za HDZ.
No, to je drugo poluvrijeme ove sudbinski važne mostarske utakmice.

Iz arhive Istrage: Južna interkonekcija smanjuje plinsku ovisnost BiH

Nakon upornog odbijanja entiteta RS da pokrene aktivnosti na realizaciji gasne interkonekcije prema Hrvatskoj Zenica-Brod, a to uporno odbijanje trajalo je preko 10. godina, otpočelo se sa aktivnostima koje su podrazumijevale iznalaženje rješenja koje bi ipak podrazumijevalo izgradnju gasovoda koji bi značio sigurnost snabdjevanja i diverzifikaciju izvora snabdjevanja. Ono što treba znati, a što samo rijetki znaju i u gasnoj privredi BiH, primopredajna tačka Zvornik je u zimskim mjesecima bila zagušena i satne/dnevne potrebe su prevazilazile potrebe potrošača i na mreži su se morali isključivati pojedini potrošači tj. ograničavati u potrebama u prirodnom gasu kako bi individualni potrošači (Sarajevo) imali dovoljne količine prirodnog gasa. Istovremeno, situacija u sigurnosti snabdjevanja je bila pogoršana i poznatom gasnom krizom (Ukrajina-Rusija) kada je BiH ostala 72 sata bez dotoka gasa i čime se pokazalo da jedan pravac snabdjevanja ne može obezbjediti sigurnost snabdjevanja za BiH/FBiH.

Ono što je bilo sretna okolnost je to da je 2007. godine započela izgradnja gasovoda Bosiljevo-Split i čime su se počele stvarati pretpostavke ozbiljnijem pristup u razmišljanjima da se dva transportna sistema susjednih i prijateljskih zemalja spoje na jugu BiH. Činjenično, početkom realizacije projekta gasovoda Zenica-Travnik izrađena je i studija gasifikacije tri kantona u Hercegovini i to je sve dalo dobre preduslove da se krene u pregovore sa kompanijom Plinacro o povezivanju dva gasovoda i time BiH dobije drugi pravac snabdjevanja i toliko potrebnu sigurnost u snabdjevanju. O problemima na Zvorniku, starosti gasovoda u Srbiji i BiH (preko 40 godina) ovdje neću govoriti, ali moram reći da isporučilac gasa,Gazpromexport, nije pravio problem nikada u isporukama gasa (bilo je problema oko regulisanja ratnog duga), ali i oni su znali da svi problemi na našem pravcu nastaju zbog tačke Zvornik i odnosa na relaciji entitet RS – Srbija.

Može se reći da aktivnosti na Južnoj interkonekciji počinju davne 2009. godine. Sve intenzivne aktivnosti koje se vode u zadnje 4 godine su plod aktivnosti uposlenih u BH-Gasu i aktuelnog direktora i čime je ovaj gotovo zanemareni projekat došao do tačke da EU želi grant sredstvima pomoći u realizaciji ovog gasovoda.

 

Projekat Južna interkonekcija BiH i Hrvatska pravcem Zagvozd (HR) – Posušje (BIH) – Novi Travnik sa odvojkom za Mostar (DN 500, 75 bar) je projekat čijom realizacijom će se ostvariti sigurnost snabdjevanja BiH prirodnim gasom, obezbjediti integracija sa Evropskom transportnom mrežom, povezivanja transportnih sistema Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske i što je najbitnije isključivanje bilo kakvih ucjena na Zvorniku, te mogućnost kupovine i nekog drugog gasa koji ne znači ovisnost samo o jednom isporučiocu niti pravcu snabdjevanja. Dva ulaza prirodnog gasa u BiH će osigurati, u svakom trenutku, da se svakom potrošaču odgovori na njegove potrebe u prirodnom gasu.

Južna interkonekcija posebno dobiva na svom značaju kada pogledamo aktivnosti koje se vode trenutno u regiji, ovdje posebno mislim na Hrvatsku, a koje podrazumijevaju završetak izgradnje terminala na Krku, LNG terminal, i projekat IAP (gas iz Azerbejdžana). Izvori gasa za Južnu mogu biti pristup izvorima gasa iz LNG terminala Krk (HR), Kaspijske regije (TANAP – Transanadolijski gasovod, TAP – Transjadranski gasovod i IAP – Jonsko-jadranski gasovod), gasnih čvorišta EU (Alžirski, Norveški, itd.), te pristup skladištima gasa u regiji. Ovdje se ne isključuje niti gas od Gazpromexporta, ali treba znati da pravac Zvornik-Sarajevo će ostati primaran za ovog isporučioca gasa obzirom na završetak izgradnje nastavka Turskog toka i postoječeg pravca snabdjevanja.

Južna interkonekcija podrazumijeva snabdjevanje potrošača svih kantona/županija na trasi gasovoda kao i snabdjevanje potrošača u Kantonu Sarajevo. Kanton Sarajevo kao najveći potrošač prirodnog gasa ovim projektom će dobiti mogućnost da svi potrošači koji koriste čvrsta goriva za zagrijevanje prostora te energente zamijene prirodnim gasom. Kapaciteti na pravcu južne zadovoljavaju i zadovoljit će sve potrošače u prirodnom gasu i isključena je potreba ograničenja u isporukama gasa kako je to nekad bilo na postoječem pravcu snabdjevanja.

Kao što možemo vidjeti velike su koristi novog pravca snabdjevanja prirodnim gasom, ali sada bih se osvrnuo na jednu globalnu sliku onoga što se dešava u regiji, a, rekoh već, ima direktne veze sa Južnom interkonekcijom.

LNG terminal Krk je kapaciteta cca 2,5 milijardi Sm3, a gasovod IAP je kapaciteta 5,0 milijardi Sm3. Ovaj zbirni kapacitet od 7,5 milijardi Sm3 može u potpunosti odgovoriti cijeloj regiji tj., da budem precizniji, svim bivšim jugoslovenskim republikama. Ukupna sadašnja potrošnja prirodnog gasa ovih republika iznosi oko 6,5 milijardi Sm3 i ono što treba znati je to da projektovani kapacitet terminala Krk iznosi cca 5 milijardi Sm3 (sada će biti u upotrebi 2,5 milijardi Sm3).

Krk

Dalje, Mađarska je već zakupila određeni kapacitet terminala Krk i već računa na ove kapacitete u ospkrbi svojih potrošača, ali ono što je zanimljivo je to da je Mađarska potpisala i sporazum sa Rumunijom o kupovini nekoliko milijardi prirodnog gasa godišnje sa gasnih polja u Rumuniji. Bugarska, Bulgatransgaz, ulazi u vlasništvo jednog LNG terminala u Grčkoj i pokazuje interes kupovine gasa iz gasovoda TAP (gas iz Azerbejdžana).

Kada analiziramo sve podatke dolazimo do zaključka da se trenutno odvijaju procesi koji znače 20 milijardi Sm3 gasa koji nije Gazpromexport-ov. Prije 10 ili 20 godina samo se moglo maštati o ovome, a sada se ovi procesi odvijaju tiho i uz samo i povremeno koji novinski tekst.

Sada da se vratim na Južnu interkonekciju i još jednu mogućnost, a koja je realna kada se pogledaju ove milijarde Sm3. Južna interkonekcija bi trebala da ima svoj nastavak prema Brodu i time bi preko BiH išao transportni/tranzitni gasovod čime bi se stvorio JUŽNOEVROPSKI GASNI PRSTEN koji je i ucrtan u gasne karte Evrope. Nadat se da će entitet RS shvatiti šta ovo znači za prihode, a tačka Brod ne isključuje niti ruski gas jer gasovod preko BiH će biti reverzibilan.

Nekada davno pisao sam o novoj gasnoj karti Evrope i sada je ona gotovo završena. Terminal Krk izgrađen, TANAP-TAP izgrađen (ostaje IAP), Turski tok izgrađen (nastavak se završava), Sjeverni tok 2-ostalo još 18 kilometara izgradnje i Južna interkonekcija, nama bitna, u fazi izrade dokumentacije.

Ono što treba reći je to da je EU prihvatila i shvatila da je IAP projekat diverzifikacije, a ono što treba posebno istaći je to da LNG terminal na Krku ne bi možda niti bilo da nije bilo granta EU od 105 mil. EU. Južna interkonekcija bi trebala biti dijelom izgrađena isto od granta EU. Ko je još zainteresovana strana u ovim projektima (isključujem Sjeverni tok 2 i nastavak Turskog toka) ostavljam svakom čitaocu da sam zaključi, ali te zasluge su od ogromnog značaja.

Na kraju, ovih i procjenjenih 20 milijardi Sm3 prirodnog gasa su nada i potreba da regija nikad više ne dođe u situaciju iz 2009. godine i igre sa gasnim ventilom.

(autor je dugogodišnji direktor BH-Gasa i gasni stručnjak)

Hrvatski predsjednici i mi: Zašto je Josipović gospodin za Milanovića

Hrvatska je ekonomski uznapredovala u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i to je evidentno po mnogim pokazateljima. Kada bi se zaledili svi procesi u Hrvatskoj, u sadašnjem trenutku, Bosna i Hercegovina ne bi, i pojačanim intenzitetom, za trideset godina dostigla Hrvatsku. Posebno u cestogradnji, turizmu, da ne pominjemo brodogradnju, iako ni u Hrvatskoj ne stoji baš najbolje, ili poljoprivredu. Pravosuđe nam je tu bilo tu negdje, dok se nije prelomilo na „slučaju Sanader“. Administracija je u Hravstkoj efikasnija, ali ne mnogo, dok se o korupciji u Hrvatskoj manje priča, nego što je zaista ima. I, nije to sadašnje stanje odnosa i parametara, traje to, mora se priznati, posljednjih stotinjak godina. Doduše, od kada je Hrvatska u evropskim granicama, dostupniji su im mnogi evropski fondovi i mnogo više novca za potporu razvoju, ekonomiji i administraciji.

Bosna i Hercegovina uvozi iz Hrvatske sve što je dostupno širokim narodnim masama, a police tržnih centara pune su proizvoda iz Hrvatske. Naravno, prilagođeni su potražnji i standardu. Uvriježeno je mišljenje u našoj zemlji da ono što se uveze iz Evrope – in. A hrvatsko je i evropsko.

Bosna i Hercegovina izvozi u Hrvatsku nešto malo tuzlanske soli, visočku kafu „Zlatna džezva“, nešto Sarajevskog Kiseljaka, toaletnog papira i ubrusa iz „Violete“ u Grudama, nešto malo hercegovačkih vina, i sporadično se može naći poneki drugi proizvod. Na policama trgovinskih centara u Hrvatskoj, bili oni domaći, hrvatski („Konzum“, „Plodine“), ili, pak, slovenački („Merkator“, „Spar“), njemački (“Kaufland“ „Lidl“), proizvodi iz Bosne i Hercegovine su ispod cijene, i opet ne zabilježe veći promet.

Na policama hrvatskih trgovinskih lanaca ne može se naći pašteta „Perfeta“ iz Akova grupe, ali se u Bosni i Hercegovini hrvatska „Argeta“ troši nemilice, ne može se piti mineralna voda iz Tešnja, ni jedna, ali zato u Bosni i Hercegovini piju se hektolitri „Jane“, ne može se naći ni jedna piva Made in BiH, ali se kod nas zato „Žuja“ ili „Karlovačko“ ispijaju dok pod stolove ne popadamo, ne može se pronaći mlijeko iz Bosne i Hercegovine, a u nas generacije odrastaju na mlijeku uvezenom iz Hrvatske… I, moglo bi se u nedogled nabrajati. Niz primjera je podugačak, a statistički podaci o razmjeni dobara neumoljivi. Zato što je Hrvatska Evropa, a Bosna i Hercegovina to nije. I ne samo zato. Proizvodi iz Bosne i Hercegovine su podcijenjeni u Hrvatskoj, nisu dostojni prosječnog Hrvata, pa su ponuda i potražnja usklađeni. Čak nam i migrante izvoze, odnosno, vraćaju nam one koji se dokopaju hrvatskog tla, bez obzira na to jesu li im došli preko teritorije Bosne i Hercegovine. Mi od Hrvatske zavisimo, Hrvatska od nas ne zavisi, reklo bi se. Hrvatska, doduše, raširenih ruku dočekuje radnu snagu iz naše zemlje, iako je sve manje onih koji traže posla u susjedstvu, ako imaju i minimum šanse da odu dalje, u Sloveniju, Austriiju, Njemačku…Hrvatska nam, doduše, šalje pokojeg disidenta u bjekstvu od pravosudnih sporova, poput Mamića, a i mi njima vraćamo, možda i malo više, najčešće ratne zločince…

Slično je sa politikom. Posljednji izljevi aktuelnog predsjednika Republike Hrvatske, Zorana Milanovića, nisu ništa novo što u praksi nismo okusili u prošlim mandatima, godinama i decenijama. Iako je za mandata predsjednika Ive Josipovića počela izgradnja Pelješkog mosta, pa se digla larma u Bosni i Hercegovini da nas susjedna i prijateljska Hrvatska blokira na moru, njegova retorika je bila uljudnija, uz sve floskule i uglađenost prvaka iz susjedstva. Ruku na srce, Pelješki most ništa ne blokira, jer se nema šta blokirati ni u ulazu niti na izlazu iz neumskog zaljeva na pučinu. Moglo bi biti, ako bude u budućnosti. I tad je oficijelni Zagreb s visine gledao na oficijelno Sarajevo, ali je bilo i saradnje, susreta, razgovora. Ovo što se događa u tim odnosima od kako je na čelu Hrvatske Zoran Milanović, slobodno se može nazvati žabokrečinom od diplomatije. Jednostavno, iz Milanovića izbija komunistovština balkanskog tipa, od koga se oficijelna i pučka javnost u Hrvatskoj gnuša. U Hrvatskoj ga običan puk počesto imenuje partizančinom, aludirajući na njegov komunistički bekgraund, naspram onom desnom, nazovi ga proustaškom kojim hrvatska, posebno ruralna javnost vonja.

Predsjednik Milanović je u Hrvatskoj u sukobu sa Vladom svoje zemlje, zatim je uporan u kontriranju izuzetno uticajnoj braniteljskoj populaciji, gnuša se HDZ-a i svakoga ko podržava ovu stranku, a njegovi javni istupi se počesto sa gnušanjem komentiraju i analiziraju. Kao predsjednik Hrvatske, čije su ovlasti da predstavlja i promovira svoju zemlju, nije dostigao očekivane domete, obustavio je sukobe sa Slovencima, zbog pograničnih, i drugih sporova, pa mu ne preostaje drugo nego da udara po Bosni i Hercegovini. I ne radi to on uglađeno, ljevičarski pragmatično, već snishodljivo, kabadahijski, i tuče „k’o Maksim po diviziji“, ne birajući ni vrijeme ni način. Umjesto da je diplomatski uvijeno, pragmatično i donekle politički mudro, u vrijeme obilježavanja sjećanja na potpisivanje Dejtonskog sporazuma prije 25 godina, kazao koju, u znak podrške na putu integracija, Milanović nam „šalje“ sapune i parfeme.

Ipak je Josipović gospodin za Milanovića.

Hrvatska javnost samo što nije zažalila za prethodnom predsjednicom Kolindom Grabar – Kitarović, i ne samo zbog njenih atributa, koju je Milanović zamijenio na prošlim izborima. Bosna i Hercegovina će čeznuti za hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem i moliti da se ne dogodi neki novi Franjo Tuđman, a neki novi Josipović bi pomogao, prije nego bi odmogao. Zato ćemo morati trpjeti do kraja mandata hudog Milanovića, koji, ako hrvatska javnost bude pri sadašnjoj pameti, neće dozvoliti da joj se omake na predstojećim izborima.

Tehnička analiza Glasa Amerike dokazala: Tegeltijin sporni razgovor se desio

Taktiku ćete vi prepustiti meni“, rečenica je koju izgovara predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milan Tegeltija u snimku koji će dovesti do njegove ostavke, piše Glas Amerike.

U razgovoru iz nepoznatog izvora, koji je objavio portal Istraga, čuje se kako Tegeltija navodno sa tadašnjom članicom VSTV-a Milijanom Buhom razvija strategiju za zapošljavanje njene sestre Sanje Čagar na poziciju sutkinje u Banja Luci.

Ako Sanja konkuriše u Banja Luci svi će znati da je ona tvoja sestra. A ti članica savjeta. I to će sasvim sigurno otići u medije. Tražiće da daš ostavku.“, predviđa razvoj situacije Tegeltija nudeći i rješenje: “Ako se otvori pozicija u Gradišci, Prijedoru, … šta je košta da bude tamo godinu dana pa da je kasnije prebacimo ovamo?

Iznenađenje, opravdanja, poricanje

Nakon izbijanja nove afere predsjednika VSTV-a u prvim reakcijama on je i sam potvrdio da je razgovarao sa Milijanom Buhom o zapošljavanju njene sestre.

Tegeltija je za BIRN BiH izjavio da je razgovor s Miljanom Buhom, kojoj je mandat u Vijeću istekao u oktobru 2020. godine, vođen u drugačijem kontekstu od onoga kako je to objavio portal Istraga i da on u razgovoru ne vidi ništa sporno.

Osnovni argumenti Tegeltije i Buhe u to vrijeme bili su da se zapošljavanje nije desilo.

Tek par dana nakon toga, nakon što je afera poprimila veće medijske razmjere, Tegeltija počinje da negira da se sporni razgovor uopšte desio te tvrdi da su ga “montirale obavještajne i paraobavještajne službe” radi njegove diskreditacije.

Jedan od argumenata koji se Tegeltija trudi da što više puta ponovi je da “ako je snimak nezakonit, tj. nije moguće utvrditi autora, onda njegovu vjerodostojnost mogu potvrditi samo učesnici u razgovoru.”, te da je razgovor “montiran”

Najviši pravosudni funkcioner BiH zaboravio je još jedan, najpouzdaniji način – tehničku analizu.

Glas Amerike je odlučio da obezbjedi vrhunski software i angažuje vrhunske inžinjere zvuka u centrali Washingtonu, kako bi provjerio tehničku stranu snimka.

Razlika između montaže i fabrikovanja

Montaža je legitiman proces u radu medija i odnosi se na rezanje dužeg snimka te sastavljanjem tih dijelova proizvodnju nove, kraće i tehnički ispravnije verzije.

Fabrikovanje je proizvodnja novog sadržaja uz pomoć montaže ali koji takvom zloupotrebom dobija drugačiji, neistinit kontekst.

Tok analize

Analizom objavljenog snimka utvrđeno je sedam rezova, tj. da je snimak trajanja 3 minute sastavljen od 8 dijelova trajanja od 6 sekundi do minut i 30 sekundi. Analiza je utvrdila i tačna mjesta tzv. reza.

Utvrđen je i šum koji ukazuje da je objavljeni snimak snimljen tako što je zvuk reprodukovan iz kompjutera a snimljen na odvojenom uređaju.

Jedno od mjesta reza na objavljenom tonskom snimku

Glas Amerike, nakon ovih nalaza, kontaktirao je Avdu Avdića, urednika portala Istraga, koji je snimak objavio. Avdić je potvrdio da je snimak skraćen “zbog predugih nerazumljivih dijelova” sagovornice sa druge strane telefonske linije.

On je potvrdio i snimanje sa kompjutera obrazlažući to željom da zaštiti izvor tako što će, prekidom digitalnog niza, onemogućiti dalji prenos tzv. metapodataka u fajlu razgovora.

Avdo Avdić pristao je da, u svrhu druge analize, Glasu Amerike ustupi orginalni snimak trajanja 4 minute i 16 sekundi.

U drugoj analizi, analiziran je ambijentalni ton, svi zvukovi u prostoriji snimanja, udaljenost od uređaja koji je snimao razgovor te frekvencije zvukova na snimku što je otkrilo više detalja o samom snimku i okolnostima njegovog nastanka.

Autor analize je inžinjer zvuka Thomas Leahy na preporuku šefa odjela za istraživačko novinarstvo Glasa Amerike Tom Detzela.

Za analizu su korišteni softwarei Avid Pro Tools i iZotope RX 8 Advanced.

Da li se razgovor desio? – Da

Rezultati analiza i objašnjenja inžinjera ukazuju na to da se sporni razgovor zaista desio:

– Razgovor je snimljen u prostoriji približne veličine 4×4 metra koja je spojena sa drugom prostorijom ili hodnikom.

– Za vrijeme snimanja i Tegeltija i uređaj/osoba koja snima su statični, a uređaj se nalazi na udaljenosti između 1,5 i 3 metra od izvora zvuka (Tegeltije).

– Prostorija u kojoj je razgovor snimljen ima veću površinu, vjerovatno staklenu od koju se zvuk svo vrijeme odbija.

– Na početku razgovora u prostoriji se čuje emisija vijesti, u kojoj se na jednom mjestu spominje predsjednik Srbije Aleksandar Vučič.

– Duži snimak se u odnosu na objavljeni razlikuje u dužini nerazumljivih odgovora sa druge strane telefonske linije.

– Parametri ambijentalnog zvuka i frekvencija pokazuju da su svi dijelovi razgovora snimljeni pod istim okolnostima, na istom mjestu.

Da li je snimak montiran? – Postoji mogućnost

– Početak i kraj snimka pokazuju da je on dio dužeg razgovora.

– Uočene digitalne animalije (glitch) na najmanje jednom mjestu ukazuju na to da postoji mogućnost da je snimak sastavljen od najvjerovatnije dva, a moguće je i tri dijela, istog ali dužeg razgovora.

– Software je na jednom mjestu detektovao zamaskiran rez.

Krivulja koja pokazuje tehničku nelogičnost

Tegeltija: Kriv je “deep fake”

U cilju razjašnjavanja detalja analize Glas Amerike kontaktirao je Milana Tegeltiju. On nije odgovorio na poziv ali se javio viber porukom, onemogućivši bilo kakva pitanja.

U dužoj poruci Tegeltija tvrdi da “samo on zna istinu”. Većina poruke posvećena je njegovom tumačenju “deep fake” tehnika za koje tvrdi da ih je “dovoljno demonstrirao” na svom Twitter nalogu. Njegov glavni argument za to je “da se samo može zamisliti šta mogu [uraditi] obavještajne službe sa opremom kojom raspolažu“. On tvrdi da su “vodeći svjetski stručnjaci” ne navodeći njihova imena, “jasno rekli da je skoro pa nemoguće” otkriti deep fake redove.

Nakon provjere, Glas Amerike utvrdio je da ove njegove tvrdnje ne odgovaraju istini. Prema tvrdnjama inžinjera zvuka “deep fake” je stručnjacima i pomoću analize moguće otkriti, često i relativno lako. Iako takvi radovi mogu zavarati neobučene pojedince koji se oslanjaju isključivo na sluh ili vid, software koje koriste stručnjaci, a koji pri analizi prikazuju egzaktne grafikone i krivulje zvuka, nije moguće lako prevariti.

U slučaju analiziranog snimka, osnovni argument stručnjaka da nije u pitanju deep fake temelji se na izmjerenim parametrima tona sagovornice sa druge strane telefonske linije.

Ne vidim način da deep fake može napraviti tako nešto“, rekao je inžinjer zvuka Glasa Amerike Thomas Leahy.

Dodatni argumenti koji ne idu u prilog Tegeltijinoj “deep fake” teoriji zavjere su karakteristike njegovog načina govora, često nerazumljivog i ispresjecanog te karakteristike jezika u BiH koji podrazumijevaju akcentovanje riječi i padeže, što deep fake tehnologije, za sada, teško mogu razumjeti i reproducirati.

Epilog

Tehnička analiza Glasa Amerike ukazuje na to da se, sporni, objavljeni razgovor zaista desio, da je kraćen, te da sastavljen od dijelova (dva ili tri) dužeg ragovora, za sada, nepoznatih pojedinosti i trajanja.

Washington View: President Biden’s Challenges in Europe’s East

President-elect Joe Biden has committed himself to restoring trans-Atlantic relations after the uncertainties of the Donald Trump administration. Although Trump’s national security team actually helped to strengthen NATO’s military capabilities, disputes grew in several other arenas such as trade, climate, pandemic response, and handling crises in the Middle East and other regions. Biden is convinced that a more united and cooperative alliance can better manage a plethora of global problems. One of his biggest challenges will be in Europe’s east, a region that is vital for the continent’s security but faces both internal and external assaults on its sovereignty and democracy.

The Wider Europe is not monolithic but includes consolidated democracies, states where democratic norms are under threat, countries with disputed borders, states whose governments are subject to Russian state capture, and countries whose territories are occupied by Russian forces. An effective U.S. strategy must focus on strengthening national sovereignty and regional security without alienating any ally or partner and inadvertantly pushing them closer to Moscow.

In states where democratic norms are endangered, as in Poland and Hungary, the U.S. administration needs to encourage pluralism, the rule of law, a free media, and the separation of powers but it cannot ostracize any freely elected government and potentially weaken NATO’s eastern flank. For instance, despite move by the governing party in Poland to influence or control the judiciary, the country has a strong tradition of resisting authoritarianism, possesses a vibrant civil society, and is the front line defender of NATO against Russia’s political probing and geopolitical revisionism. In campaigning for democratic norms, the White House may also need to explain America’s own democracy deficits, including partisan based Supreme Court selections, the rejection of the simple majority principle in electing Presidents, deeply polarized domestic politics, the widespread acceptance of disinformation and conspiracy theories, and the evidently problematic transition between U.S. administrations.

In countries with disputed borders whose existence is threatened, Biden’s national security team can help reinforce their sovereignty and integrity. In the Western Balkans, it must finalize the Serbia-Kosova talks with a roadmap for inter-state recognition. U.S. leadership in the dialogue necessitates working closely with the EU and preventing Belgrade from delaying or diverting the final agreement. The absence of consensus assists Moscow’s subversion, while positive steps toward a bilateral deal can open up avenues for regional economic development and EU integration.

The Biden administration also needs to tackle the main impediments to Bosnia-Herzegovina’s progress into Western institutions. Constitutional, legal, and electoral changes are necessary to empower the central government in Sarajevo to function like any administration in Europe. Economic assistance must promote this process by curtailing the ability of entities and ethno-national leaders to paralyze decision-making, while anti-corruption laws must be stringently enforced in all state institutions. Persistent threats against Bosnian integrity by separatist politicians must carry penalties by triggering the full exposure of their financial malfeasance and subversive connections with Russian oligarchs, officials, and intelligence services.

For countries whose governments are targeted by the Kremlin or increasingly beholden to Chinese investment, the U.S. can help devise a strategy of economic liberation. It will need to work closely with the EU to preclude the takeovers of key economic sectors while creating better conditions for private and public investment that will be desperately needed in the wake of the COVID-19 pandemic. The Biden White House needs to promote a multi-national front against Russia’s subversion and focus on crucial state vulnerabilities, particularly in Bulgaria, Hungary, and Serbia, including disinformation, corruption, energy dependence, and the funding of nationalist and ideological radicalism.

Washington can also play a constructive role in Belarus not by sealing off the state from Western institutions through economic and diplomatic sanctions that will simply push the country closer into Russia’s orbit. It must work closely with Poland and Lithuania in a longer-term effort to bring the country closer to the European mainstream. Warsaw’s proposal for an EU mini “Marshall Plan” of economic assistance would be a valuable starting point together with developing contacts with all political actors in Minsk. Washington must also engage in forward planning in case the simmering Belarus crisis precipitates a Russian military intervention or a tighter inter-state union that would have a direct impact on NATO allies Poland and Lithuania.

 In countries whose territories are occupied by Russian forces, the White House must strengthen their defenses by providing weapons systems that will deter further aggression. Additionally, Ukraine needs a roadmap to NATO entry, while Georgia has already qualified and should start the NATO accession process. Moscow’s threats do not escalate into military intervention when independent states are under NATO’s umbrella. This has been clearly evident with Estonia, Latvia, and Lithuania after they joined the Alliance.

To be successful Biden’s policy toward Europe’s east has to be undergirded by a strong NATO and a firmer approach toward Russia. NATO’s eastern flank needs fortification in the Black Sea region in particular, by enhancing maritime defenses and capabilities in Romania and Bulgaria. Washington’s relations with Ankara must be rebuilt on the foundations of Allied security, as Turkey is an indispensable NATO bulwark against Russia and Iran. And in the wake of the latest war between Armenia and Azerbaijan, America’s role as an honest broker should aim to pull both countries closer to the West even while Moscow seeks to divide, rule, and isolate them. A more prominent U.S. role in the South Caucasus will help develop Allied connections with Central Asia and counter growing Chinese influence.

Biden must also avoid a strategic detente with Moscow in the fruitless hope that America’s chief adversary can be transformed into a genuine partner. A more assertive U.S. policy can spotlight Russia’s vulnerabilities, including its economic weaknesses and growing domestic turmoil. International democracy initiatives proposed by the President-elect should zero in on the Russian Federation by supporting human rights, political pluralism, ethnic equality, and genuine federalism in this increasingly unmanageable state. Russia’s offense against the trans-Atlantic alliance must be turned into a more difficult defense.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture.

Zemljo moja: Praznični vodič za početnike o funkcionisanju BiH

Često ćete čuti analitičare kako zbrajaju sve ministre u državi želeći na taj način da prikažu nefunkcionalnost Bosne i Hercegovine. Nerijetko ćete pročitati i naslove na portalima, čuti vijesti na radiju i na televiziji kako se bh. političari nisu dogovorili. Ali vrlo rijetko, skoro nikako, u javnom prostoru možete čuti i pročitati detaljno objašnjenje kako se donose odluke u institucijama u BiH i koji su to sve mehanizmi blokade. Istraga.ba će danas, na Dan državnosti, pokušati što slikovitije pojasniti svojim čitaocima na koji to način, po državnom i entitetskim ustavima i zakonima funkcionišu institucije.

Predsjedništvo BiH

Svi već znaju da BiH ima tri člana Predsjedništva, ali je malo onih koji znaju kako oni odlučuju. Ako Predsjedništvo, recimo, treba da imenuje nekog ambasadora, za tu odluku moraju glasati sva tri člana Predsjedništva. Tako Milorad Dodik, naprimjer, može blokirati imenovanje bilo kojeg ambasadora kojeg predlože Željko Komšić ili Šefik Džaferović. Dovoljno je da potegne pitanje vitalnog interesa i da ga u tome podrže dvije trećine zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske.  I sve će biti zaustavljeno. Željko Komšić, pak, teško može blokirati neku odluku, pozivajući se na vitalni entitetski interes. Njegov vitalni interes moralo bi podržati dvije trećine delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, ali ta većina je uvijek pod kontrolom HDZ-a BiH. Ukoliko bi Šefik Džaferović htio da blokira neku odluku pozivajući se na vitalni nacionalni interes, morao bi dobiti podršku najmanje dvanaest od ukupno sedamnaest delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. Međutim, ako su dva člana Predsjedništva protiv neke odluke, vitalni interes uopće nije bitan. Način ovog funkcionisanja najbolje se može vidjeti u slučaju PISA testiranja učenika. Milorad Dodik je pokrenuo pitanje vitalnog interesa, dobio je dvotrećinsku podršku u Narodnoj skupštini Republike Srpske i sve je zaustavljeno. Koliko god za ovu odluku bili Komšić i Džaferović ona ne može biti donesena. Isto tako, ako Dodik insistira na donošenju neke odluke, a protiv nje su Džaferović i Komšić, ona ne može biti usvojena.

Vijeće ministara BiH 

Da bi bilo imenovano Vijeće ministara BiH za njega mora glasati natpolovična većina u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Vijeće čine predsjedavajući, dva zamjenika iz reda drugih konstitutivnih naroda i ministri. Ako Vijeće ministara BiH treba da imenuje, recimo, direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, za tu odluku mora glasati više od pola ministara uz uslov da u toj većini budu predsjedavajući i dva zamjenika. Konkretno, da bi bio imenovan novi direktor UIO ili bilo koje druge  agencije na državnom nivou, za moraju glasati, prema trenutnom rasporedu, Zoran Tegeltija, Bisera Turković i Vjekoslav Bevanda. Bude li, naprimjer, Vjekoslav Bevanda protiv imenovanja direktora UIO, imenovanja neće biti. U tom slučaju na funkciji bi ostao stari direktor, bez obzira na to što je van mandata.

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH 

Da bi neka odluka u Predstavničkom domu bila donesena, za nju mora glasati natpolovična većina prisutnih zastupnika, s tim da je nužna i entitetska većina. Ako za odluku ne bude glasalo najmanje pet zastupnika iz Republike Srpske, odluka neće biti donesena u prvom krugu glasanja. Uslijedilo bi, potom, usaglašavanje, nakon kojeg bi odluka ponovo bila stavljena na glasanje. Čak i da odluka bude donesena u Predstavničkom domu ona, osim u izuzetnim slučajevima, ne bi stupila na snagu, jer bi morala biti usvojena i u Domu naroda PS BiH.

Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH

Dom naroda BiH čini ukupno 15 delegata, iz svakog konstitutivnog naroda po njih pet. Odluka se donosi većinom glasova, s tim da i ona uključuje entitetsku većinu. Tako, recimo, da bi neka odluka bila donesena, za nju moraju glasati najmanje dva delegata iz Republike Srpske. Osim toga, ako na sjednici nisu prisutna tri delegata iz jednog kluba, onda nema kvoruma za održavanje sjednice. Dakle, ako na sjednicu, naprimjer, ne dođu tri delegata hrvatske nacionalnosti, sjednica ne može biti održana. A od izbora u Federaciji direktno ovisi izbor deset delegata u bošnjačkom i hrvatskom klubu Doma naroda BiH.

Predsjednik Federacije BiH

U ovom poglavlju se nećemo baviti potpredsjednicima FBiH, jer je način njihovog izbor identičan. A situacija sa predsjednikom FBiH je, ukratko, ovakva. Da bi neko uopće bio kandidat za predsjednika FBiH mora ga, prethodno, predložiti šest delegata iz Kluba naroda iz kojeg dolazi. U pitanju su delgati u Domu naroda FBiH. Pojednostavljeno, da bi neka osoba hrvatske nacionalnosti bila imenovana za predsjednika Federacije, moralo bi ga predložiti šest od ukupno 17 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, nakon čega taj prijedlog ide na glasanje u Predstavnički dom FBiH, a potom i u Dom naroda FBiH koji ga potvrđuju većinom glasova. Tek kada bude potvrđen predsjednik FBiH (i potpredsjednici) može biti predložen mandatar za novi saziv Vlade FBiH. Predlaže ga, upravo, predsjednik FBiH. Znači, bez šest delegata u određenom klubu konstitutivnih naroda nema izbora predsjednika Federacije, a time i nove Vlade FBiH.

Dom naroda FBiH

Po Zakonu, Dom naroda FBiH bi trebalo činiti po 17 delegata iz reda konstitutivnih naroda (Srba, Bošnjaka i Hrvata), te delegati iz reda Ostalih. Svi delegati u Domu naroda prethodno moraju biti izabrani u kantonalne skupštine. Prema Ustavu FBiH, svaki kanton u Dom naroda delegira po jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. S obzirom na to da u Federaciji ima deset kantona, preostali delegati se biraju na osnovu Uputstva Centralne izborne komisije. I upravo tu nastaje problem. Recimo, Tuzlanski, Sarajevski, Unsko-sanski, Bosansko-podrinjski i Zeničko-dobojski kanton mogu delegirati samo po jednog Hrvata, dok preostale Hrvate u Dom naroda FBiH delegiraju ostali kantoni u kojima vlada HDZ BiH. To znači da je HDZ-u do sada ostavljana mogućnost da iz kantonalnih skupština delegira najmanje 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Ako oni imaju 12, onda svi drugi zajedno imaju pet. A najmanje šest delegata je potrebno da biste predložili predsjednika ili potpredsjednika FBiH. Osim toga, ako imate tri delegata u Domu naroda FBiH, to znači da možete imati i jednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Imate li ih 12, kao recimo HDZ BiH, to znači da na državnom nivou imate četiri od pet Hrvata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, ko kontroliše dvotrećinsku većinu u Klubu Bošnjaka ili Hrvata Doma naroda Federacije BiH apsolutni je vladar u državi.

Vlada Federacije BiH

Vladom FBiH upravlja premijer s tim da on ima i dva dopremijera iz dva druga konstitutivna naroda. No, Vlada FBiH donosi odluke   prostom većinom, bez etničkog glasanja. Ali premijer Federacije, recimo, ne može razriješiti nijednog od svojih ministara. Premijer može predložiti razrješenje, ali konačnu odluku o razrješenju donosi – predsjednik Federacije. Ako bi, recimo, Fadil Novalić želio razriješiti ministricu finansija Jelku Milićević, to ne bi mogao uraditi bez potpisa njenog stranačkog kolege Marinka Čavare.

Porezna politika

Po automatizmu, ministar finansija FBiH je član Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH zajedno sa svojim kolegama ministrima finansija iz Vijeća ministara i Vlade Republike Srpske. Iako UO UIO ima šest članova, samo tri ministra finansija imaju pravo veta. To znači da nijedna odluka u UIO ne može biti donesena, a da za nju ne glasaju Jelka Miličević i Vjekoslav Bevanda. Nadalje, ukoliko UIO u nekoj firmi, prilikom kontrole, utvrdi nepravilnosti njihova rješenja postaju izvršna. Istodobno, ako Porezna uprava Federacije  u nekoj kompaniji nađe nepravilnosti u okviru svoje nadležnosti, njena rješenja nisu izvršna. Svi imaju pravo žalbe u ovom slučaju ministrici finansija Jelki Miličević.

Pravosuđe

Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ima petnaest članova. Jednog člana VSTV-a biraju sve sudija Suda BiH, drugog člana biraju svi tužioci Tužilaštva BiH, trećeg pravosudni radnici Brčko distrikta, četvrtog svi kantonalni tužioci u Federaciji, petog sve općinske i kantonalne sudije iz Federacije, šestog sudije Vrhovnog suda FBiH, sedmog tužioci Tužilaštva FBiH, osmog advokati FBiH, devetog republički tužioci RS, desetog sudije osnovnih i okružnih sudova RS, jedanaestog sudije Vrhovnog suda RS, dvanaestog okružni tužioci RS, trinaestog advokati RS, četrnaetstog Vijeće ministara BiH i petnaestog Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Tih petnaest članova VSTV-a međusobno biraju predsjednika VSTV-a i to natpolovičnom većinom. Za njegovo razrješenje, pak, potrebna je dvotrećinska većina. Tih petnaest članova VSTV-a BiH bira i imenuje sve tužioce i sve sudije u cijeloj BiH. Sve imenovanja, od općinskih i osnovnih sudija do sudija Suda BiH i od kantonalnih i okružnih tužilaca do glavnog tužioca Tužilaštva BiH u rukama je VSTV-a kojim trenutno rukovodi Milan Tegeltija.

 

 

 

Kosmopolitski duh u migrantskoj krizi: Orbanizacija Sarajeva

“Treba se organizovati ova gradska raja što se znamo međusobno u tri četiri auta od Čaršije do Ilidže, sve skloniti sa semafora iz grada. Bez sile, samo ih snimati i reći da se sklanjaju. I neka vide majmuni da ima spremnih momaka u gradu. Ima grupa momaka, večeras kreću”.

Ovu sam poruku dobio u četvrtak popodne, par sati nakon što je policija na Stupu uhapsila Marokanca osumnjičenog za ubistvo u sarajevskom naselju Otes. Uznemireni zbog ubistva, građani Ilidže i Hadžića su izašli na masovne proteste. Pridružili su im se političari, ministri, policajci i mediji koji su cjelodnevno prenosili “zabrinutost zbog migrantske krize”. Nekad popodne istoga dana MMA borac Denis Stojnić i još uvijek aktualni gradski vijećnik iz Sarajeva preko medija poziva na progon migranata.

“Ovo zlo što nam je zaposjelo državu, istjerati obavezno”, kazao je Stojnić, a prenijeli ozbiljni mediji sa sjedištem u Sarajevu.

Ali  nije problem u Denisu Stojniću kojeg su čak i njegovi birači shvatili neozbiljno. Problem su ovi “ozbiljni” zvaničnici koji su se pridružili svom narodu žednom osvete nad migrantima koji su u Otesu ubili bh. državljanina.

Kantonalni skupštinski zastupnik SBB-a, bokser Dževad Poturak, koordinirao je “spontane” proteste građana Ilidže. Pridružio se, potom, kamera i pažnje uvijek (po)željan državni zastupnik Saša Magazinović koji je poslao poruke nenadležnim institucijama da osiguraju građane. Onda se javnosti obratio kantonalni ministar policije Ismir Jusko, a potom i njegov federalni kolega Aljoša Čampara.

“Radončić je u pravu, migranti nisu nikakvi turisti”, kazao je ministar policije, a potom “zagrmio” da je “revolt građana opravdan i da migranti čine krivična djela”.

“Mašala klanja”, pisalo je na fotografiji migranta uslikanog netom nakon hapšenja u kombiju MUP-a Kantona Sarajevo.

Stotine takvih i sličnih poruka ispisano je bilo danas na društvenim mrežama i forumima medija čije je sjedište u kosmopolitskom Sarajevu. Građani ohrabreni stavovima ministara policije počinju da pozivaju na linč migranata.

“Samo Orbanov recept i zaobilazit će nas u širokom luku”, glasio je komentar na tekst o tome kako hrvatski policajci bičuju migrante.

Taj je komentar objavljen na načitanijem portalu u Srajevu, portalu Klix, “lajkalo” preko 400 ljudi. Ili u prevodu – četiri stotine građana koji su, reći će federalni ministar policije Aljoša Čampara, u pravu.

Antimigrantska histerija zahvatila je Sarajevo, taj kosmopolitski centar posljednjih dana cijenjen u svijetu u regiji. Ne potoji nijedan objavljen tekst o migrantima ispod kojeg nije bio poziv na njihovo ubistvo. Državni zastupnik lijeve orjentacije upozorava da će Sarajevo zahvatiti “krajiški scenariji”. Štaviše, Saša Magazinović ga svojim istupima i priželjkuje, a da se, pritome, kao zastupnik u Parlamentu BiH ne udostoji postaviti ijedno ozbiljno pitanje kada je u pitanju migrantska kriza. Evo, ukratko, suštine problema.

Milorad Dodik ne dozvoljava angažman Oružanih snaga BiH na granici sa Srbijom. Bez njegovog pristanka angažman oružanih snaga nije moguć. Osim toga, Granična policija BiH kojom upravlja HDZ-ov kadar Zoran Galić kao ispomoć na Drini koristi Žandarmeriju MUP-a RS-a koja migrante koji uđu u BiH iz Republike Srpske prebacuje na teritoriju Federacije BiH. Federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara nikad nije poduzeo nijedan konkretan potez kako bi spriječio ubacivanje migranata u kantone sa bošnjačkom većinom. Dalje, Vlada Republike Hrvatske kupuje opremu za pripadnike Granične policije BiH. Ta oprema se isključivo koristi u akcijama na granici sa Hrvatskom, gdje bh. graničari sprječavaju migrante da izađu u Hrvatsku. Istodobno, Hrvati svakodnevno na teritoriju BiH ilegalno ubacuju migrante o čemu pišu i svjetki mediji. Saša Magazinović kao državni zastupnik to skoro i da ne problematizira, dok federalni ministar unutrašnjih poslova uopće ne reagira na prebacivanje migranata iz RS-a u Federaciju. No, zato populističkim metodama podržavaju građane koji pozivaju na klanje migranata. Kao da nijedan od njih dvojice nikad nije bio izbjegllica u Srbiji ili Austriji za vrijema rata u BiH.

 

 

 

Srbin upravljao Centrom pet godina nakon rata: Da li je izbor Srđana Mandića bitniji od imenovanja Ljubiše Markovića

Svijet i regija se, evo, čude kako su Sarajlije za načelnika Općine Centar izabrale Srbina. U nevjerici su i sarajevski ljevičarski krugovi, analitičari i mnogobrojni strani novinari opčinjeni “modernim imenima”. Čudo neviđeno, u Sarajevu 25 godina nakon rata načelnik jedne gradske općine bit će Srbin Srđan Mandić. Uglavnom, Sarajevo je Mandićevim izborom “ponovo pokazalo slobodarski i kosmopolitski duh”.

Većini, naravno, ne treba google, ali za one sa slabijim pamćenjem preporuka je da u pretraživač upišu:”Načelnici Općine Centar”. Pretraga će vas odvesti na stranicu Općine Centar, rubruka – “historijat”. Uzimajući samo period nakon agresije na BiH, načelnici sarajevske Općine Centar su bili : Abid Jusić, Igor Gaon, Ljubiša Marković, Dževad Bećirović, Nedžad Ajnadžić i, na kraju, Srđan Mandić. Dakle, od šestorice postratnih načelnika Centra trojica ih nisu bila bošnjačke nacionalnosti.

Nepune tri godine poslije rata, za načelnika Općine Centar izabran je Jevrej – Igor Gaon. Izabran je kao kadar Stranke za BiH, posredno, kroz Općinsko vijeće nakon prvih poslijeratnih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini održanih 1997. godine. Dvije godine kasnije, indirektnim izborom, za načelnika Općine Centar izabran je Ljubiša Marković.

Ljubiša Marković

Pet godina nakon agrecije na BiH i opsade Sarajeva, Općinu Centar vodio je Srbin. Iste godine,  2000., za načelnika Općine Novo Sarajevo izabran je Željko Komšić, a za načelnika Novog Grada Damir Hadžić. Tri od četiri gradske općine te 2000. godine nisu “kontrolisali” Bošnjaci. U Centru je bio Ljubiša Marković – Srbin, u Novom Sarajevu Željko Komšić – Hrvat, u Novom Gradu Damir Hadžić – Ostali. Kada je 2004. godine uveden direktni izbor načelnika, SDP BiH u Centru nije kandidovao Ljubišu Markovića, već Dževada Bećirovića. No, Željko Komšić i Damir Hadžiž su bili kandidati i ubjedljivo su pobijedili. Osim toga, u mandatu 2012 -2016. gradonačelnik Sarajeva je bio Hrvat Ivo Komšić. No, vratimo se Općini Centar. Od 1992. godine do danas na čelu Općinskog vijeća je bilo ukupno osam osoba. Četvero ih je bilo bošnjačke nacionalnosti. Preostalih četvero su bili Lidija Korać, Slaven Kovačević, Varja Nikolić i Karolina Karačić- Svi redom su izabrani direktnim izborom u Općinsko vijeće Centar.

Kada su u pitanju rezultati posljednjih Općih izbora, na području Kantona Sarajevo, Srbin iz Naše srtanke Predrag Kojović je u utrci za državnog zastupnika na svoje ime dobio 15500 glasova, uglavnom Sarajlija. Istovremeno, Hrvat Željko Komšić je na području gradskih općina u Sarajevu osvoji skoro 50 hiljada glasova kao kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

 

 

 

 

 

 

Analiza stranačkih rezultata u KS: NiP vrtoglavo porastao,SDA izgubila 9 hiljada birača, Naša stranka izgubila 12 hiljada glasova

Narod i Pravda Elmedina Konakovića apsolutni je pobjednik izbora u Kantonu Sarajevo. SDA je još uvijek prva stranka, ali je NiP u zaostatku svega pet hiljada glasova. Naša stranka je izgubila najviše svojih glasača, a veliki pad, procentualno gledajući, doživjeli su SBB i DF. Istraga.ba nastavlja sa analizom izbornih rezultata po kantonima. Na redu je Kanton Sarajevo.

SDA

Na Općim izborima 2018. godine SDA je u Kantonu Sarajevo osvojila 54 hiljade glasova. Danas je podrška toj stranci znatno manja. Prema nepotpunim rezultatima (preko 95 posto obrađenih listića) SDA  je u svih devet općina podržalo 45 hiljada birača. Za očekivati je da će ova stranka dobiti još glasova onih koji su glasali poštom, ali teško je očeklivati da mogu prebaciti 48 hiljada glasova. To bi, opet, u konačnici značilo da je SDA u padu za oko 6.000 glasova. Slabiji rezultat ostvarili su u osam općina Kantona Sarajevo.  Jedini rast SDA ima u Trnovu.

NiP

Prema nepotpunim rezultatima Narod i Pravda u nedjelju je osvojila oko 42.000 glasova. U odnosu na Opće izbore, NiP je u dobio novih 13 hiljada glasača, jer su 2018. godine osvojili 29.800. NiP je rastao u svim općinama Kantona Sarajevo, a najveći rast su ostvarili u Novom Gradu gdje su sa 6.700 skočili na skoro 11 hiljada glasova. U Centru je ta stranka sa 4.900 porasla na 5.200 glasova, dok su u Novom Sarajevu dobili 2.000 novih glasova i sada su prva stranka i na području te općine.

Naša stranka

Najveći broj glasača, u odnosu na izbore 2018. godine, izgubila je Naša stranka. Ostali su bez skoro 12 hiljada glasova u Kantonu Sarajevo, a kao stranka su izgubili primat u općinama Centar i Novo Sarajevo. Na Općim izborima 2018. godine Naša stranka je osvojila 28.300 glasova, dok je u nedjelju za ovu stranku u Kantonu Sarajevo glasalo oko 16.500 birača. U Starom gradu su izgubili 1.300 glasova, u Centru su pali za 1.700 glasova, dok je u Novom Sarajevu zabilježen pad sa 7.300 na oko 4.000 glasova. Upravo u toj općini veliki rast je zabilježio NiP. I u Novom Gradu je Naša stranka sa 7.300 pala na 4.200. Na Ilidži su, također, izgubili preko hiljadu glasova.

SDP

I SDP je izgubio podršku svojih birača. Sa 22.200 na Općim izborima 2018. godine protekle su nedjelje pali na 15.300 glasova. Najbolji rezultat SDP je ostvario u Starom Gradu gdje su ostali na na istom broju glasova (1800). U Centru su izgubili hiljadu glasova, U Novom Sarajevu su, također, izgubili oko hiljadu glasova. U Novom Gradu SDP   je osvojio oko 2300 glasava manje.

Platforma za progrès

Stranka Mirsada Hadžikadića ostvarila je značajan rezultat u Kantonu Sarajevo. Prema još nepotpunim rezultatima, osvojili su oko 9300 glasova, pa su tako postali peta politička stranka po snazi u Sarajevu. U Novom Gradu su osvojili tri hiljade glasova,  u Centru su na 1600 glasova, u Novom Sarajevu su na 1.800.

DF

Demokratska fronta je, pored Naše stranke, procentualno najveći gubitnik u Kantonu Sarajevo. Na Općim izborima 2018. godine DF je osvojio 13480 glasova. U nedjelju je DF u Kantonu Sarajevo zaokružilo oko 7.500 ljudi. U Starom Gradu uopće nisu prešli cenzus i tu su izgubili oko 700 glasova. U Centru im je prepolovljena podrška. Najbolji rezultat su ostvarili u Novom Sarajevu i Vogošći. Cenzus, također, nisu prešli ni u Ilijašu.

SBB

Poput DF-a i SBB se bori za politički život u Kantonu Sarajevo. I ova stranka će osvojiti oko 8000 glasova u odnosu na 20 hiljada glasova koliko su osvojili na Općim izborima 2018. godine. SBB je u Starom Gradu izgubio oko 800 glasova,  u Centru skoro 2.000 glasova, na Ilidži 2.200 i tu, čak, nisu prešli ni cenzus.

Analiza stranačkih rezultata u TK: Debakl SDP-a i PDA, NS izgubila dvije trećine glasova, SDA ubjedljivo prva, SD i SBiH u porastu

Nakon što je prebrojana većina glasova za općinska vijeća, Istraga.ba analizira rezultate poličkih partija. Na redu je Tuzlanski kanton u kojem je SDP kao politička partija doživjela debakl. Dramtičan pad ostvario je i PDA Mirsada Kukića. DF je izgubio trećinu glasova, a Naša stranka je ostala bez dvije trećine svojih birača. SDA je ubjedljivo prva,  a porast je doživio i SBiH. Novoformirani Socijaldemokrati su treća partija u TK.

SDA

Prema još nepotunim rezultatima, SDA je osvojila oko 47.000 glasova u Tuzlanskom kantonu. S obzirom na to da se očekuju i glasovi iz dijaspore, za očekivati je da će ta stranka doći do brojke od 49 hiljada koliko su imali na izborima 2018. godine. Glavno uporište SDA je u Živinicama gdje je ta Stranka osvojila skoro 11 hiljada glasova. Veliki broj glasova osvojili su u Gračanici, Lukavcu, Srebreniku i Tuzli.

SDP

SDP BiH izgubio je u Tuzlanskom kantonu oko 20 hiljada glasova. Naime, na izborima u oktobru 2018. godine ta stranka je osvojila 49000 glasova. Prema današnjim rezultatima, SDP je u svih trinaest općina u TK uspio osvojiti svega 26.500 glasova. Naravno, ostao je još manji dio neprebrojanijh glasova, što znači da će i SDP imati određeni rast. No, teško je očekivati da mogu prebaciti 29 hiljada glasova, što je za 20 hiljada manje neko na Općim izborima 2018. godine.

Socijaldemoktati

Za SD Envera Bijedića ovo su bili prvi izbori. Oni su, do sada, osvojili 17500 glasova i sada su treća politička stranka u Tuzlanskom kantonu. U pitanju je stranka koja je nastala nakon raskola u SDP-u BiH uzrokovanom odlukom Nermina Nikšića i njegovih saradnika da se samo u Kantonu Sarajevo ide u vlast. Bijedić je tada napustio SDP i formirao SD. Ušao je u koaliciju sa SDa U Tuzlanskom kantonu i u nedjelju je postao treća politička snaga u TK.

PDA

Mirsad Kukić i njegova PDA također su u dramatičnom padu. Prije dvije godine na Općim izborima su osvojili 37 hiljada glasova. No, u nedjelju na lokalnim izborima ova je stranka dobila podršku  17 hiljada ljudi u TK. Doda li im se još doko dvije do tri hiljade glasova, PDA će biti drugi najveći gubitnik u Tuzlanskom kantonu. Osim toga, izgubili su glavnu utvrdu – Banoviće.

Stranka za BiH 

Ogroman rast doživjela je i Stranka za BiH. Oni su do sada osvojili 13 hiljada glasova u Tuzlanskom kantonu. Na Općim izborima 2018. godine imali su podršku oko 8000 birača. Najveći broj glasova osvojili su u gračanici i Živinicama i Čeliću gdje su druga politička snaga.

Koalicija DF-GS

Demokratska fronta u koliciji sa GS-om u Tuzlanskom bi kantonu trebala osvojiti oko deset hiljada glasova. U odnosu na prošle izbore, DF je izgubio podršku 4500 birača. Najveći broj glasova osvojili su u Tuzli, Živinicama i Lukavcu.

SBB

Savez za bolju budućnost također je izgubio podršku u Tuzlanskom kantonu. Trenutno imaju 8000 glasova. Na Općim izborima 2018. godine imali su podršku 11 hiljada birača. Najbolji rezultat osvarili su u Tuzli.

NiP

Narod i pravda je u Tuzlanskom kantonu osvojio 3500 glasova i u većini gradova  i općina u nisu prešli cenzus.

Naša stranka

Procentualno gledajući, najveći gubitnik u Tuzlanskom kantonu je Naša stranka. Oni su sa  9000 glasova u TK pali na svega 3200 glasova. To znači da su ostali bez podrške skoro dvije trećine svojih birača.

Značajnije rezultate ostvarile su u nezavisne liste u Gradačcu, Srebreniku i Tuzli, ali ti politički subjekti uglavnom ne učestvuju na općim izborima.

 

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...