Facebook Twitter Youtube
    7 dana popularni

    Analize

    Tjedna heftarica Senada Avdića OBN-u: Ne nasjedajte na Novalićeve “gafove” i “šege”; iza svake njegove “provale” krije se neki ozbiljan kriminal!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    PONEDJELJAK, 23. MAJ

    Nekoliko prijatelja i kolega iz raznih zemalja regiona mi je skrenulo pažnju na dokument kojeg je prije dva dana na svojoj internetskoj stranici objavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Naslov dokumenta je kobasičasto dugačak, ukratko u njemu akademici od vlasti u Zagrebu traže da vode računa o zaštiti nacionalnih interesa prilikom pregovora u ulasku Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije u Evropsku uniju. Pedantno se specificiraju uvjeti koje bi te zemlje morali spuniti u odnosu na Hrvatsku i Hrvate prije nego što joj se pridruže u EU.

    Svi moji regionalni sugovornici ovaj dokument nazivaju „hrvatskim Memorandumom“, aludirajući na famozni i fatalni i Memorandum SANU iz 1986. godine koji je bio teorijska osnova za krvavi raspad Jugoslavije.

    Dokument kojeg je predočila HAZU neuporedivo je manje ambiciozan od njegovog srpskog prethodnika od prije 35 godina. Pored toga, nema ni onu aromu konspirativne mističnosti koja je pratila Memorandum SANU iz 1986. godine. Hrvatski je dokument transparentan, dostupan svakom, dok smo se mi koji smo se bavili Memorandumom SANU prije 35 godina na različite načine morali snalaziti da se dokopamo teksta opasnih namjera. Memorandum je bio ilegalno distribuiran, od ruke do ruke, za njega je čak i vrh tadašnje Srbije, oličen u kompaktnom dvojcu Ivan Stambolić i Slobodan Milošević tvrdio da predstavlja Bibliju velikosrpskog nacionalizma.

    HAZU

    Zajedničko za oba ova dokumenta jeste što su pisana sa pozicija velikodržavnih koncepata, srpskog, odnosno hrvatskog, ali sa razmakom od 35 godina u okviru kojih se desile strašne stvari, raspad zemlje, ratovi, ratni zločini, smrti stotina hiljada i raseljavanje miliona stanovnika bivše zemlje.

    To što hrvatski akademici traže da vlasti Bosne i Hercegovine ispune prije nego što ta zemlja pristupi Evrpskoj uniji je posebno zanimljivo. BiH bi se, tvrde i zahtijevaju oni, morala raspasti i samoukinuti prije nego što pristupi euroatlanskim integracijama! Kako blago karikirajući primijeti jedan kolega iz Crne Gore: Hrvatski akademici samo što od nas ne traže da se Podgorica, nakon što se decenijama zvala Titograd, ako želimo u EU mora zvati istorijskim imenom Tuđmangrad.

    Gostujući danas na jednoj beogradskoj televiziji Dejan Jović, zagrebački profesor koji superiorno poznaje regionalnu političku scenu, upozorava da dokument HAZU jeste štetan, i nacionalistički, ali da mu ne bi trebalo davati preveliki značaj, niti ga preozbiljno uzimati. On konstatira da akademici u Hrvatskoj, pa i sama institucija HAZU nemaju skoro nikakav utjecaj na političku klimu i vladajuću nomenklaturu u toj zemlji. Jović, također, kaže da aktuelno rukovodstvo Srpske akademije nauka i umjetnosti ima mnogo liberalnije i progresivnije stavove u bitnim pitanjima, kakva su Kosovo, odnos Srbije prema Evropskoj unija, ratu u Ukrajini, od vladajućeg režima u toj zemlji. To pokazuje da vlast ne sluša svoje akademike, kao što ih se hladno ignorira i u Hrvatskoj.

    Već vidim da će ovaj novi „izazov“ iz Zagreba naići na orkestrirane i ogorčene reakcije iz Sarajeva, od ovdašnje političke i parapolitičke elite, bez jasnog sagledavanja prave težine i dometa ovog pretenciznog nacionalističkog dokumenta. A dvije su ključne značajke dokumenta naslovljenog kao Prilog za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa Hrvatske: prva, da su hrvatski akademici precijenili sebe, svoju ulogu, ugled i utjecaj u kreiranju hrvatske vanjske i unutarnje politike. A druga je falinka ta što su hrvatski akademici još mnogo više precijenili utjecaj i moć Hrvatske u međunarodnim odnosima, konkretno u Evropskoj uniji.

    Hrvatski su akademici u svojoj zemlji uvažavani i utjecajni, koliko i Hrvatska u Evropskoj uniji!

    UTORAK, 24. MAJ

    Fadil Novalić je, doduše ne svojom, ali ni našom krivicom, sedam godina prvi čovjek Vlade Federacije BiH. Za cijelo to vrijeme u javnosti i medijima nije iskristaliziran čak ni neki načelni stav i ocjena o njegovom radu te političkom i javnom profilu. Da li je, kako tvrdi dio javnosti, Novalić smotani, neartikulkirani šarlatan koji svako malo svojim istupima zabavlja, nasmijava ili zgražava javnost, ili je riječ vještom manipulatoru, seoskoj varalici u čijim „otkačenim“ ispadima itekako ima nekog sistema. Bilo, ili ne bilo tog sistema,  radio to Novalić spontano ili skontano i planski, valja se prisjetiti da svojim nespretnostima u javnoj komunikaciji, urnebesnim gafovima i retardiranim ispadima, skretao pažnju javnosti sa bitnih, nerijetko kriminalnih i problematičnih ozbiljnih poteza svoje Vlade i sebe osobno. Sjetimo se da je u prvim mjesecima  pandemije javnost danima zabavljao onaj smiješni pokušaj Novalića da pred kamerama stavi masku na lice. No, samo nekoliko nedjelja kasnije, vidjeli smo da istovremeno dok se borio sa maskom, Novalić vodio vrlo ozbiljnu, složenu i netransparentnu operaciju nabavke respiratora zbog čega mu se sudi na Sudu BiH.

    Kada je godinu-dvije prije toga uhvaćen u pokušaju ozbiljnog kriminala, prodaje vlastite, inače sumnjivo stečene imovine, javnom preduzeću čiji je osnivač Vlada na čijem je čelu, Novalić je opet sve okrenuo na humor i šegu, uspješno odvraćajući pažnju sa sukoba interesa u kojem se našao. Kao da Novalić po preporuci njegovih savjetnika na koje troši javni novac u medijskoj promociji, svjesno sebe predstavlja, odnosno potura  kao dobroćudnog provincijskog šeprtlju, socijalno neuklopljenog tehnokratu, polučujući  tako velikodušno sažaljenje umjesto kritičkog propitivanja pa i prezira javnosti.

    Ovih dana na društvenim mrežama građani se zabavljaju objašnjenjem Fadila Novalića o hibridnim i električnim automobilima. „Ono auto koje ima utičnicu da možete uključiti, je li da možete uključiti se subvencionira sa deset i pet hiljada KM“.

    Smijeh koji je pratio to njegovo infantilno objašnjenje premijer Novalić je popratio zupavom mimikom i  gestikulacijama iz repertoara Mr. Beana koji su zaglušili i u stranu gurnuli jedino suštinski važno pitanje? A pitanje glasi: za koji će klinac Vlada Federacije sa milion maraka subvencionirati kupovinu električnih i hibridnih automobila. Obrazloženje da se time namjerava popraviti ekološka slika Federacije je smiješno, smiješnija čak i od Novalićevih izjava, jer stotinjak subvencioniranih električnih vozila ne mogu promijeniti ništa. Ova subvencija može jedino pomoći kupcima tih auta da na njih potroše manje para. A kupci električnih auta po pravilu su bogati građani, kojima, eto, Novalićeva Vlada pomaže sa deset hiljada KM. Najpopularniji električni automobil Tesla 3 košta oko 100 hiljada KM, a sa Fadilovom subvencijom bogati kupac će ga platiti 90 hiljada. Reno Zoe, drugi popopularnosti električni auto, košta oko 80 hiljada KM, a kada vas Vlada pogura sa subvencijom, cijena mu je simboličnih 70 hiljada.

    Očigledno je, dakle, da ova mjera Novalićeve Vlade nema veze sa „zelenim politikama“ niti zaštitom životne sredine, ona je prilagođena lokalnim bogatašima jer jedino oni mogu sebi priuštiti ono auto koje ima utičnicu, kako je šaljivo objasnio premijer Novalić. Umjesto da se bavi robnim rezervama, da provodi mjere zaštite najšireg sloja građana, da osigurava spremnike za zalihe plina… Vlada Fadila Novalića budžetskim novcima osigurava olakšice oholoj klasi bogataša. U koje, dakakako, spadaju i Novalić i Nermin Džindić, kao i oni u čije ime obavljaju funkcije u izvršnoj vlasti.

    Zato treba biti budan i na oprezu: to je jedini način da se uvjerimo da iza svake šale, pošalice, gafa, klovnovskog „provaljivanja“… Fadila Novalića u pozadini stoji neka ozbiljna prevara i zavlačenje ruku u narodni džep.

    SRIJEDA, 25. MAJ

    Na sudu u Bihaću danas je izrečena oslobađajuća presuda grupi ljudi optuženim  za ubistvo Vlade Šantića, ratnog generala Hrvatskog vijeća obrane u ovom dijelu BIH. Hamdija Abdić Tigar, ratni komandant Armije BiH i aktuelni zastupnik u Parlamentu Federacije bio je prvooptuženi u ovom predmetu. General Šantić nestao je 8.marta 1993.godine i ni 28 godina kasnije nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci, niti se zna ko je naredio i počinio njegovo ubojstvo. Sudski proces protiv osumnjičenih je trajao godinama, a vjerovatno će proteći još neko vrijeme dok presuda ne postane pravosnažna.

    Likvidacija Vlade Šantića u Bihaću uporediva je sa atentatom na doministra MUP-a Federacije BiH Joze Leutarašest godina kasnije, početkom 1999.godine u Sarajevu. Nisu do dan-danas poznati počinitelji ni ovog teškog zločina. Grupa optuženih Hrvata kojima se sudilo za ubistvo Leutara oslobođena je na Sudu u Sarajevu prije dvije decenije i od tada je stavljena tačka na ovaj slučaj. Podsjetimo, atentat na Leutara, koji je bio i visoki dužnosnik HDZ-a BiH bio je povod da se hrvatski predstavnici povuku iz institucija vlasti i tako otvore jednu od najvećih političkih kriza u BiH nakon okončanja ratnih sukoba.

    Vlado Šantić

    Bez obzira na to koji su bili motivi ubica Vlade Šantića u Bihaću i Joze Leutara u Sarajevu, ta su dva zločina imala i još uvijek imaju ozbiljne političke i sigurnosne posljedice, osobito kada je riječ o odnosima  između Hrvata u Bošnjaka. Tim je zločinima ozbiljno doveden u pitanje osjećaj sigurnosti hrvatskog stanovništva u sredinama u kojima su manjina, odnosno u kojima nije na vlasti Hrvatska demokratska zajednica. Naravno da su lideri te stranke često tokom svih ovih godina koristili ova dva zločina politizirajući ih i koristeći kao sredstvo pritiska na svoje bošnjačke partnere u vlasti. HDZ je ova dva zločina koristio kao poruku i opomenu svojim biračima da se ne mogu osjećati sigurno i dobrodošlo nigdje gdje na vlasti nije ova stranka. Oslobađajuća presuda optuženim za ubistvo Šantića naišla je na burne reakcije hrvatskih političara u BiH, pored ostalih je reagirao ministar pravde Josip Grubeša optužujući pravosuđe da nema isti aršin i pristup prema svim zločinima i zločincima. Istovremeno su nakon izricanja presude članovi porodice pokojnog generala Šantića rezignirano poručili da tokom svih godina borbe za istinu o njegovoj smrti nisu imali nikakvu podršku, osim deklarativne,  hrvatskih političara u BiH.

    Uglavnom, dva teška zločina, ubistva generala Vlade Šantića u Bihaću i Joze Leutara u Sarajevu vjerovatno nikada neće biti do kraja razriješena, njihovi počinitelji kažnjeni a njihove posljedice po sigurnosne, političke i međunacionalne prilike još će dugo opterećivati ionako narušene hrvatsko-bošnjačke odnose. Kao da dvije vladajuće stranke nemaju ništa protiv takve loše beskonačnosti.

    ČETVRTAK, 26. MAJ

    Nakon mjeseci, pa i godina tokom kojih je Bosna i Hercegovina bila u velikoj mjeri izvan fokusa i interesa glavniih svjetskih i evropskih diplomatskih centara, posljednjih se nedjelja ta praksa mijenja. Gotovo svakodnevno u posjetu nam stižu ugledni i visoki predstavnici vodećih evrpskih zemalja, razgovaraju sa domaćim liderima, šalju poruke podrške integritetu zemlje, evropskom putu zemlje, reformama. No, svaka od tih posjeta iznova pokazuje duboko nejedinstvo i podjele unutar državnog vrha oko fundamentalnih unutarnjih i vanjskopolitičkih pitanja i budućnosti BiH.

    Britanska ministrica vanjskih poslova Liz Truss koja je danas posjetila Sarajevo i razgovarala sa članovima Predsjedništva BiH, ministrima u Vijeću ministara, izgleda da se nije dala zbuniti disonantnim tonovima koje je mogla čuti tokom susreta sa svojim domaćinima. Njen susret sa članovima Predsjedništva BiH, tvrde svjedoci, bio je praćen žestokim optužbama Milorada Dodika, na koje se ona, tvrde isti izvori, gotovo da nije osvrtala, jednostavno ih je prečula. Dodik je u ljutitoj izjavi nakon sastanka kazao da britanska ministrica nije došla da čuje argumente lokalnih domaćina, nego da prenese poruke svoje Vlade koje se njemu nisu nimalo dopale. Vlasti Velike Britanije su nedavno nametnule sankciji Dodiku i predsjednici Republike Srpske Željki Cvijanović. Ministrica Truss je u Sarajevu ponovila da su Dodik i Cvijanovićeva „svojim bezobzirnim ponašanjem doveli do namjerne destabilizacije teško postignutog mira“. Njihove aktivnosti dovela je u vezu sa događajima u Ukrajini i agresijom Rusije na tu zemlju. Kazala je britanska ministrica da „Putinov režim već radi na tome da posije sjeme razdora u regionu podrivanjem reformi u Bosni i Hercegovini“.

    Liz Truss u Sarajevu

    Dan-dva nakon posjete BiH britanska šefica diplomacije je najavila da će njena Vlada u narednom periodu pomoći Oružanim snagama BiH da se ozbiljnije suprotstave potencijalnim pokušajima ugrožavanja sigurnosti i cjelovitosti zemlje. Nije ostavila dilemu ko je taj ko bi sigurnost BiH mogao dovesti u pitanje upirući prstom u Moskvu i režim Vladimira Putina.

    Ovakava retorika, koja izlazi iz okvira diplomatske delikantosti i opreza može se shvatiti i doživjeti na dva načina: s jedne strane se analogijama i poređenjem BiH sa  Ukrajinom, među građanima stvara atmosfera straha, zabrinutosti i nesigurnosti, a s druge strane je važno, ohrabrujuće, čuti čvrsta obećanja da će Britanija, kao velika, snažna i utjecajna zemlja uvijek stajati uz ovu zemlju. Čule su se posljednjih nedjelja slične poruke i iz Washingtona, a treba vjerovati da se neće mnogo razlikovati ni riječi koje će tokom skorašnje posjete BiH i regionu poslati njemački kancelar Olaf Sholz.

    Čini se da je razlika između krize 90-ih godina i ove aktuelne ta što se prije tridesetak godina kriza nastala ratnom agresijom na BiH prelijevala na Evropu i svijet, dok je trideset godina kasnije BiH ta koja trpi posljedice globalne krize u međunarodnim odnosima uzrokovane ruskom agresijom na Ukrajinu.

    PETAK, 27. MAJ

    Način na koji državni ministar financija i trezora Vjekoslav Bevanda objašnjava zašto se iz budžeta ne mogu odvojiti pare za financiranje oktobarskih izbora je koliko poiltički iritantan, toliko retorički  fascinantan. Bevandino pozivanje na procedure, protokole, pravilnike, interne i eksterne dokumente.. skoro da uspijeva normalizirati i učiniti logičnom očiglednu i banalnu činjenicu da on ne želi dati pare CIK-u BiH. Bevanda, a sinhronizirano sa njim i njegov stranački lider Dragan Čović, nedjeljama ponavljaju kako financiranje izbora uopće nije problem, nego je problem kako sve to izvesti a da bude usklađeno sa zakonom i procedurama.

    Danas je najoštrije do sada reagirala Ambasada Sjedinjenih Američkih Država koja je rašomonijadu oko financiranja oktobarskih izbora nazvala atakom na demokratska prava građana BiH i za to izravno optužila vrh Hrvatske demokratske zajednice.

    Ono što je u cijeloj toj alhemiji opstrukcija fascinantno kod čelnika  HDZ-a jeste vještina, umijeće da se sa maksinalnim brojem riječi i fraza, magičnim ništavilom metajezika pa i njihovim stalnim ponavljanjem naposljetku ne kaže ništa.„Mi ne opstruiramo izborni proces, dapače, činimo sve da do izbora dođe, ali na legalan i transparentan način“, ovo mjesecima papagajski ponavlja Čović, a za njim jato njegovih skutonoša. HDZ se protivi intervenciji visokog predstavnika jer smatra da sve probleme u BiH treba rješavati dogovorom domaćih aktera. Međutim, oni kompromis razumijevaju kao bespogovorno prihvatanje njihovih ultimatuma i neptomjenjivih sebičnih zahtjeva. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović najavljuje da će i ukoliko se ipak održe izbori u BiH po propozicijama koje su neprihvatljive HDZ-u Čović i njegova stranka upriličiti različite opstrukcije, blokade, paralize institucija. Dakle, imat ćemo ono čega smo već svjedoci bili nakon prethodnih izbora od prije četiri godine.

    Vjekoslav Bevanda

    Zapravo, ako bismo malo pogledali u prošlost i dozvolili sebi malo slobodniju intrepretaciju povijesnih događaja, cijela povijest separatističkog projekta HDZ-a u BiH, potpomognutog iz Zagreba, je hronika blokada, prekida komunikacija, sprječavanja protoka ljudi, roba… Čović, Bevanda i njihovi, što bi Milanović rekao jarani, provode politiku kakvu su u ratu prakticirali pripadnici HVO na bezbrojnim punktovima, drumskim „check pointima“. Punktovi HVO-a kao moderna verzija hajdučko-uskočke tradicije imali su složenu namjenu i ciljeve. Na njima se nije samo kontrolirao promet, usporavala i onemogućavalo prometovanje, vršile sigornosne provjere putnika, ti su punktovi bili svojevrsne paradržavne carinske ispostave na kojima je ubiran harač, prikupljan novac, milom, ili silom.

    Ponašanje dužnosnika HVO, ne samo u novije vrijeme nego u kontinuitetu od nekoliko decenija, djelovanje kroz blokade, opstrukcije, paraliza insitucija, zapravo je insititucionalno, legalno birokratsko postavljanje barikada i uspostava vlastitih kontrolnih punktova kojima se sprječava, ili usporava prohodnost zakona, paraliza institucija u funkciji navodne zaštite vlastite opstojnosti.

    SUBOTA, 28. MAJ

    Jedan živopisno zabavan novinski prilog objavljen u nedjeljniku STAV, glasilu Stranke demokratske akcije danas je ultimativna tema brojnih medija, portala, a društvene mreže su pretrpane komentarima. O njemu se izjašnjavaju svi, ismijavaju ga, čude se, politički protivnici se naslađuju, likuju. Stranački propagandni magazin Stav, koji je nakon fianancijskog sloma ozbljnih nezavisnih nedjeljnika, kakvi su bili Dani, Slobodna Bosna, ostao jedino glasilo tog profila na tržištu BiH, u najnovijem broju je objavio 101 razlog zbog kojih Bakir Izetbegović mora biti izabran za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na oktobarskim izborima. Svaki od pobrojanih razloga je smiješniji, vulgarniji, prizemniji  od prethodnog, a neki su ozbiljno zagazili u zonu sumraka i socijalne patologije. STAV piše, pored ostalog, da Bakir Izetbegović mora biti izabran jer je on predriblao svoje političke protivnike, kao što je njegov otac Alija, citiram, predriblao Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana.

    Ovaj magazin nema problema sa financiranjem, iako im je tiraž ništavan, a marketing ne postoji. Tvrdi da se da novac redovno i u velikim količinama stiže iz bratske Turske, a priimaju i izdašne financijske injekcije iz javnih preduzeća pod kontrolom SDA. Novac je jedina stvar sa kojim Stav nema problema, sa svim ostalim ima i to ogromnih. Riječ je o stranačkom biltenu koji nije samo nacionalistički profiliran nego je promotor političke i medijske pornografije, prostakluka, diletantizma. Takvo glasilo je medijske standarde u BiH vratilo decenijama u nazad, u vrijeme partijskog jednoumlja, diktata i lova na neprijatelje svih boja.

    To, međutim, očigledno ne smeta njihovim fianancijerima i političkim nalogodavcima iz vrha vladajuće bošnjačke političke stranke. Oni ne uviđaju da im vezivanje za takav jedan opskuran i toksičan medij nanosi tešku, nepopravljivu štetu i ruši ugled, ukoliko je išta od njega ostalo. Ali, Stav je zapravo samo transmisija i odraz sveukupne pameti, političke vizije i filozofije stranke na čijem se čelu nalazi bračni par Izetbegović, čija je kćerka sve do nedavne udaje bila dio „kreativnog tima“ toga lista. A tu političku filozofiju i poslovnu praksu karakterizira netransparentnost u poslovanju, javašluk, nepotizam, prostakluk, neprofesionalizam i podanički odnos prema braći iz Turske i islamskog svijeta. U novini kao javnom, vidljivom i provjerivom mediju koje je ipak izloženo sudu javnosti sve to se jasno zrcali i lako prepoznaje. Ali ne treba uopće imati dilemu da se na isti način i sa istim konačnim rezultatima na koji SDA kontrolira svoj sedmični bilten, ti isti ljudi, predvođeni bračnim parom sa Poljina, vode javna preduzeća, državnu upravu, ministarstva, diplomaciju. Lojalnost vladajućem bračnom paru, ma koliko bila  podanička, primitivna, antihistorijska, trivijalna, neuskusna ključni je kriterijum u vođenju kadrovske, a samim tim sveukupne politike. To je samo jedan, ali sasvim dovoljan razlog da se ta stranka i njen lider uklone sa vlasti: ništa pametnije i odgovornije oni ne vode državu nego što uređuju magazin Stav.

    NEDJELJA, 29. MAJ

    Ismijavao je i Elmedin Konaković na društvenim mrežama način na koji se SDA i njene pristalice lobiraju i navijaju za pobjedu Bakira Izetbegovića nad Denisom Bećirovićem u trci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Danas se otvara zgrada Rijeseta Islamske zajednice koju je prije desetak godina započeo graditi tadašnji reisu-l ulemaMustafa Cerić, a privela kraju nova struktura Islamske zajednice predvođena reisom Huseinom efendijom Kavazovićem.

    To me vrati desetak godina unazad kada je prilikom izbora za novog poglavara Islamske zajednice značajan dio vjerske i političke elite u BiH podržao Kavazovićevog konkurenta, sandžačkog muftiju Muamera ef. Zukorlića. Više od trećine glasova članova Sabora IZ osvojio je kontroverzni Zukorlić koji je prije nekoliko mjeseci preminuo, odnosno preselio.

    Muamer Zukorlić i Elmedin Konaković

    Među onima u politici čija je podrška Muameru Zukorliću, bila mnogo konkretnija od ličnih simpatija i afiniteta bio je i Elmedin Konaković, najprije kao istaknuti član SDA, a kasnije lider Naroda i pravde. Prije samo četri godine, uoči prošlih izbora Konaković je Zukorlića, odnosno  njegovu fantomsku, para-naučnu Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti počastio sa 60 hiljada maraka koje je prethodno zagrabio iz budžeta Kantona Sarajevo. Nikakva procedura nije provedena, kao ni kada je Konaković samovoljno skršio tih dana sto hiljada maraka poreskih obveznika na kupovinu stana izvjesnom efendiji u Sarajevu.

    Ali, ostavimo sada to po strani. Postavit ću jedno hipotetičko pitanje koje mi se ne čini sasvim promašenim? Šta bi se dešavalo sa Islamskom zajednicom BiH da je prije 10 godina na izborima za reisa rahmetli Muamer Zukorlić pobijedio Huseina Kavazovića? Zukorlić jeste bio harizmatičan, elokventan, sugestivan, ali i manipulativan čovjek, ogromne energije i ništa manjih ambicija. Kandidirao se za predsjednika Srbije, pa se zadovoljio poslaničkim mandatom u Narodnoj Skupštini susjedne zemlje. Cijelo vrijeme njegovog djelovanja na javnoj sceni, u Srbiji i BiH, pratile su ga kontroverze, optužbe za kršenje zakona. Njegov privatni univerzitet, prava tvornica novca, radio je izvan zakonskih normi, ali to mu je Vučičeva vlast tolerirala, čak ga izabrala za šefa skupštinskog Odbora za obrazovanje.

    Nakon njegove smrti na otvorila se prava mala Pandorina kutija, ili hazna, brojnih nesavršenosti, na naplatu je došla sklonost ka improvizaciji, antisistemskom djelovanju, neumjerenosti, javnosti su postale dostupne osobne hedonističke slabosti i aferimi rahmetli Muamera Zukorlića. Njegovi nasljednici se otimaju za impresivnu imovinu, svaki dan u medijima se pojavljuje  neka nova atraktivna hanuma koja tvrdi da je bila u šerijatskom braku sa muftijom koji je ašićare bio široke ruke prema ženama iz svog harema. Reklo bi de da mu ništa ljudsko, a pogotovo žensko, nije bilo strano. Sve skupa što se može pratiti u medijima koji nedjeljama prate ovu reality sapunicu djeluje mučno, ružno, nedostojno vjerskog poglavara i lidera dijela Bošnjaka u Sandžaku kojeg se predstavlja kao prebogatog tajkuna i nezasitog alfa mužjaka.

    I još jedno, malo zlobno, ali legitimno pitanje: da li je nešto od onih narodnih para što ih je Elmedin Konaković donirao rahmetli Zukorliću otišlo (i) na skupa i egzotična putovanja, markiranu garderobu, skupocjene „belenzuke“ njegovih brojnih šerijatskih partnerica?!

    (Slobodna Bosna)

    Demokratske tuče: Pesnicama do mjesta u SDA

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    U najdužem danu ove godine i prvom danu ljeta iz Tuzle je stiglo urnebesno osvježenje. Ne s Panonice, tamo Tuzlaci istinski uživaju, već sa sjednice Kantonalnog odbora SDA na kojoj je – a šta će drugo – tema svih tema bila sastavljanje izborne liste.

    Ko će koga zapamtiti

    Da ne bude zabune, sastanak KO SDA TK-a održan je veče prije, no jedan od učesnika tek je nepun dan kasnije odlučio podijeliti svoj videozapis koji nedvojbeno svjedoči naguravanje između federalnog zastupnika SDA Salke Zildžića i kantonalnog zastupnika te stranke Smaje Mandžića. Portal istraga.ba je ovaj snimak učinio medijskom top-pričom koju je ekspresno, s obzirom na to da su ga prenijeli skoro svi portali u zemlji, vidjelo skoro tri miliona ljudi.

    Teži fizički obračun spriječili su članovi KO koji su uspjeli razdvojiti zaraćene strane, Mandžić je i priprijetio Zildžiću “Zapamtit ćeš me”, ali većina je uspjela slavno okončati i obračun i sjednicu. Liste nisu usaglašene.

    Mandžić je u Skupštinu TK-a ušao 2018. godine, kao zastupnik PDA Mirsada Kukića, a već u oktobru 2019. je ispao iz Kukićeve igre jer “nije poštovao odluke stranačkih organa”. Bio je kratko nezavisni zastupnik pa se upisao u SDA. Međutim, Zildžić ga je, kao predsjednik Gradskog odbora SDA Tuzla, u julu 2021. isključio iz SDA, no viši stranački nivoi su poništili odluku. Što očito nije uticalo na njihovu miroljubivu koegzistenciju.

    U međuvremenu je Zildžić podnio ostavku na sve funkcije unutar stranke, ali ipak se – tvrdi istraga – poželio uplesti u liste, pa je na sjednici KO SDA i započeo vruću debatu sa Mandžićem. Istraga podsjeća da je raspravu manjeg fizičkog intenziteta Zildžić imao i sa Dževadom Mahmutovićem, aktuelnim zamjenikom ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.

    Zildžiću je tuča profesija, bio je kick bokser, a prije mandata u Parlamentu FBiH i savjetnik i blizak saradnik federalnog ministra policije Aljoše Čampare, koji je tada bio u SDA (danas je NiP). Mandžić je pak blizak prijatelj Nasera Orića. I sam iz Srebrenice, Mandžić je bio borac ARBiH, odlikovan Zlatnim ljiljanom i Zlatnim ljiljanom sa zlatnim vijencem, a nakon rata osnovao je zaštitarsku agenciju BH sigurnost.

    I počelo je u Srebrenici

    Ovaj sukob Zildžić nije želio komentirati, neće, kaže, da dolijeva ulje na vatru. Mandžić se na telefon i ne javlja. Kako god, dilema nema: vijest da je BiH ušla u NATO ili dobila kandidatski status za EU ne bi imala ni blizu odjeka kao klip koji je podijeljen sa tuzlanskog sastanka SDA. Sad je do onih viših stranačkih nivoa da procijene štetu od novonastale popularnosti. Da li je važnija bruka zbog ponašanja na sjednici KO ili krajnji cilj koji može biti i slogan “Pesnicama do mjesta u SDA”?

    Vrijedi podsjetiti da je SDA imala priliku davno raščistiti sa fizičkim obračunima, još onda kada je zamjenika predsjednika SDA i tada državnog ministra Adila Osmanovića ekipa okupljena oko Hamdije Fejzića, smijenjenog lokalnog partijskog šefa, brutalno napala i izbacila sa sjednice partijskog Povjereništva Srebrenice, a Sadika Ahmetovića – koji ga je branio – i fizički povrijedila. No, i tada je sjednica prekinuta, komisija sačinila izvještaj, a kazne izostale. Što se onda protumačilo kao novi vid političke borbe. Kad nema sile argumenata, zavladaju argumenti sile.

    Zašto je ključan omjer 2:1 u Predsjedništvu BiH: Prođe li Borjana Krišto, Čović i Dodik preuzimaju kontrolu nad Centralnom bankom BiH i Oružanim snagama, imenuju 2/3 ambasadora, a mogu raspustiti i Dom naroda PS BiH

    Piše:
    Redakcija
    -

    Diplomatija, Centralna banka, budžet, mandatar, Oružane snage BiH, bh. sudija u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, međunarodne sudije u Ustavnom sudu BiH. Sve ovo direktno ovisi o izboru članova Predsjedništva BiH. Od omjera 2:1 u korist ili kontra probosanskih snaga direktno će ovisiti da li će, recimo, dvije trećine ambasadora Bosne i Hercegovine raditi u interesu države ili ne. Za više detalja pročitajte nastavak ove analize.

    Centralna banka BiH

    Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Centralna banka BiH je “jedina ovlaštena institucija za štampanje novca i monetarnu politiku na cijelom području Bosne i Hercegovine”. Centralnom bankom upravlja Upravni odbor koji ima pet članova. Iz reda članova Upravnog odbora bira se guverner.

    “Prvi Upravni odbor Centralne banke će se sastojati od Guvernera kojega imenuje Međunarodni monetarni fond, nakon konsultacija sa Predsjedništvom, i tri člana koja imenuje Predsjedništvo, od kojih su dva iz Federacije (jedan Bošnjak i jedan Hrvat, koji će dijeliti jedan glas) i jedan iz Republike Srpske – svi sa mandatom od 6 godina. Guverner, koji neće biti državljanin Bosne i Hercegovine niti bilo koje susjedne države, može imati odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda glasanja. Nakon tog perioda, Upravni odbor Centralne banke Bosne i Hercegovine će se sastojati od pet lica koja imenuje Predsjedništvo na period od 6 godina. Odbor će među svojim članovima imenovati Guvernera na period od 6 godina“,piše u Ustavu BiH.

    U Upravni odbor CBBiH Predsjedništvo BiH imenuju po dva člana iz reda bošnjačkog i srpskog naroda, te jednog člana iz reda hrvatskog naroda. Odluke u Upravnom odboru se donose većinom glasova, što znači da je član UO CBBiH iz reda hrvatskog naroda presudan za monetarnu politiku Bosne i Hercegovine, te za izbor guvernera Centralne banke BiH. Krenemo li od pretpostavke da će  član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske biti Željka Cvijanović, za funkcioniranje Centralne banke BiH od ključnog je značaja za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. U slučaju pobjede Borjane Krišto, bez obzira na izbor člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, kontrolu nad Centralnom bankom BiH bi preuzeli Milorad Dodik i Dragan Čović, jer bi od pet članova Upravnog odbora CBBiH njihove stranke predložile tri člana.

    Oružane snage BiH

    Predsjedništvo BiH, djelujući prema konsenzusu, ima vrhovnu komandu i kontrolu nad Oružanim snagama BiH, piše u Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine. Ključne ovlasti Predsjedništva BiH su regulirane članom 12 Zakona o odbrani, gdje, pored ostalog, piše da Predsjedništvo BiH koncenzusom “postavlja načelnika i zamjenike načelnika Zajedničkog štaba Oružanih snaga, komandanta i zamjenike komandanta Operativne komande Oružanih snaga i komandanta i zamjenike komandanta Komande za podršku Oružanih snaga, te unapređuje profesionalna vojna lica u činove generala u Oružanim snagama BiH”.

    Zajedničkim štabom Oružanih snaga, tako, upravljaju trojica generala koji dolaze iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda. Iako se odluke donose koncenzusom, svaki kabinet u Predsjedništvu BiH predlaže generale iz reda naroda kojem pripada. Opet se vratimo na moguće rezultate izbora. Ukoliko bi, recimo, Borjana Krišto i Željka Cvijanović pobijedile na izborima, na čelu Zajedničkog štaba OS BiH bi sjedila dvojica generala koji bi bili pod kontrolom SNSD-a i HDZ-a BiH. Dodatni problem predstavlja činjenica što bio u narednom periodu na poziciji načelnika ZŠ OS BiH trebao biti oficir iz Republike Srpske.

    Diplomatija

    Prvi potez Borjane Krišto, reći će nedavno HDZ-u i Janezu Janši blizak analitičar Darko Mršić, mora biti smjena ambasadorice Martine Mlinarević.

    “Ukoliko gospođa Krišto pobjedi, 02.oktobra u 19 sati ja ću dati ostavku svim srcem. Za razliku od HDZ ambasadora koji su smjenom vlasti kao miševi čekali neće li ih Željko ipak ostaviti. Ja imam čojstvo ipak”, odgovorila je ambasadorica Mlinarević.

    Martina Mlinarević je ambasadorica BiH u Pragu. Ona je jedna od trinaest ambasadora iz reda hrvatskog naroda koje imenuje Predsjedništvo BiH na prijedlog člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Mlinarevićeva je bila izbor Željka Komšića. Isti kabinet je predložio i Danku Savić za ambasadoricu u Madridu, Vanju Filipovića za ambasadora u Londonu, Svena Alkalaja za ambasadora u UN-u …

    Kada je u, u mandatnom periodu 2014-2018. Dragan Čović bio član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, za konzula u SAD-u je, recimo, bio predložen Ivan Šušnjar. Nije dobio zeleno svjetlo iz Vašingtona. Kolumnista nacionalističkog portala Poskok je, potom, delegiran za ambasadora u Pragu. Ali ni tu nije dobio agreman.

    Dakle, u slučaju pobjede Borjane Krišto, najmanje dvije trećine ambasaodra BiH bi slušalo upute Milorada Dodika i Dragana Čovića.

    Raspuštanje Doma naroda PSBiH

    “Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH može raspustiti odlukom Predsjedništva ili samog Doma, pod uslovom da je odluka Doma o raspuštanju donijeta većinom koja uključuje većinu delegata iz reda najmanje dva naroda, bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog”, navedeno je u Ustavu BiH.

    Ovo pitanje dalje je regulirana Poslovnikom o radu Predsjedništva BiH.

    “Predsjedništvo može raspustiti Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, uključujući slučajeve promjene parlamentarne većine u Narodnoj skupštini Republike Srpske, u Bošnjačkom klubu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, u Hrvatskom klubu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, navedeno je u Poslovniku.

    No, ključni je sam način donošenja odluke.

    “Predsjedništvo nastoji konsenzusom donijeti odluku o raspuštanju Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ako se ne postigne konsenzus, dva člana Predsjedništva ipak mogu raspustiti Dom”, navedeno je u Poslovniku.

    Evo šta to može značiti u praksi. Ukoliko, recimo, HDZ i SNSD ne budu imali većinu u Domu naroda PS BiH, manevrima u NSRS-u ili Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, Borjana Krišto i Željka Cvijanović bi, u slučaju da pobijede, mogle raspustiti Dom naroda PS BiH bez obzira na protivljenje člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Na taj bi način bila obezglavljena Parlamentarna skupština BiH, a povlačenjem dvije članice iz Predsjedništva BiH, nijedna institucija BiH više ne bi postojala.

    Mandatar za saziv Vijeća ministara BiH

    “Predsjedništvo BiH će imenovati predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH koji će preuzeti dužnost po odobrenju Predstavničkog doma PS BiH”, piše u Ustavu Bosne i Hercegovine.

    Za imenovanje mandatara, odnosno predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH nije potreban koncenzus. Evo i zašto.

    “Predsjedništvo će nastojati da konsenzusom usvoji sve odluke Predsjedništva (tj. one koje proizilaze iz člana V (3), tačka (a)-(e)). Takve odluke mogu, što proizilazi iz tačke (d) ovog stava, ipak da usvoje dva člana ako svi napori za postizanje konsenzusa pretrpe neuspjeh. Član Predsjedništva koji se ne slaže sa nekom odlukom Predsjedništva može da izjavi da je ona veoma štetna po vitalne interese entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana od njenog usvajanja. Takva odluka će se odmah uputiti Narodnoj skupštini Republike Srpske, ako je takvu izjavu dao član sa te teritorije, bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ako je takvu izjavu dao bošnjački član, ili hrvatskoj delegaciji tog tijela, ako je takvu izjavu dao hrvatski član. Ako je ta izjava potvrđena dvotrećinskom većinom u roku od deset dana po upućivanju, osporena odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu”, piše u Ustavu BiH.

    Imenovanja mandara nema među ovlastima Predsjedništva BiH na koje se može izjaviti vitalni nacionalni interes. To znači da za imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH nije potreban koncenzus.

    U praksi to znači ovo. Ukoliko u Predsjedništvo BiH uđu Željka Cvijanović i Borjana Krišto, HDZ BiH bi, s obzirom na princip rotacije, dobio predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. SNSD bi, također, bio neizbježan u procesu formiranja vlasti na nivou BiH. No, ukoliko, recimo, Borjana Krišto izgubi od Željka Komšića, u tom bi slučaju Predsjedništvo BiH, bez obzira na rezultat u utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, moglo imenovati mandatara koji ne bi bio iz HDZ-a BiH. Ukoliko, u tokm sliučaju, opozicione partije iz RS-a, budu u Predstavničkom domu PS BiH imale pet zastupnika, to bi značilo da je moguće formirati Vijeće ministara bez HDZ-a i SNSD-a. No, za to je ključno imati omjer 2:1 u korist probosanskih snaga u Predsjedništvu BiH.

    Obraćanje UN-u

    U septembru svake godine predsjedavajući Predsjedništva BiH se obraća Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. S obzirom na mehanizam rotacije, članu Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda nikada nije predsjedavajući u septembru, što znači da se član Predsjedništva BiH nikada neće obraćati na Generalnoj skupštini UN-a. Proteklih godina, Generalnoj skupštini UN-a su se uvijek, u ime BiH, obraćali članovi Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Ukoliko pobijedi Borjana Krišto, ona bi se u septembru naredne godine obraćala Generalnoj skupštini UN-a.

    Kolumna Senada Avdića: Kako je Konaković sa jedinom nesumnjivom diplomom elektro-mehaničara zagospodario obrazovnom i naučnom scenom?!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Lider Naroda i pravde Elmedin Konaković je, eto, i to uspio: ugurao je Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti(BANU) u Federalni budžet! Ta fantomska, paranaučna i kvaziumjetnička, pseudoakademija, izmišljotina preminulog sandžačkog vjerskog poglavice i poslanika u Parlamentu Srbije Muamera Zukorlića, federalne poreske obveznike koštati će 300 hiljada KM. Taman koliko i privatna, ništa manje kvazi-para-pseudo akademija hercegovačkih lumpen intelektualaca predvođenih doktorom Draganom Čovićem! I Akademiji nauka i umjetnosti BiH, čisto da se ne prepozna destruktivni paralelizam buduće federalne vlasti, odobrena je ista količina novca.

    Konaković je Zukorlićevu “Kakademiju”  pripazio prije četiri godine kada je Zukorliću bez ikakvih konsultacija sa bilo kim, od čibuka, dodijelio 60-ak hiljada KM, iz privatno diskrecionog fonda na kojeg je, valjda, imao pravo kao predsjedavajući sarajevske Kantonalne Skupštine. Iz iste javne sehare prema kojoj se odnosio kao da ju je naslijedio od bogatih ženinih predaka, Konaković je “pogurao” i nekog sarajevskog hodžu, adekvatno stambeno nezbrinutog, sa 100 hiljada KM.

    SREDNJA ELEKTROTEHNIČKA I VIŠA “ŽIVOTNA ŠKOLA”

    Sa ohološću svojih ahbaba uličarskih “akademika”, Konaković je tada “objasnio” da on financijski podržava i ANUBIH, koja treba da se bavi “bosanskohercegovačkim pitanjima”, dok bi se Zukorlićeva naučno-umjetnička prčvarnica trebala posvetiti “pitanjima važnim za identitet i tradiciju Bošnjaka”.

    Muamer Zukorlić je umro 2021. Godinu dana ranije osobno je klanjao dženazu svom jedinom koliko-toliko relevantnom akademiku Muhamedu Filipoviću. Iz BANU je istupio i samoljubivi profesor Suad Kurtćehajić, da bi osnovao vlastitu, kućnu akademiju Kulin Ban, ništa manje opskurnu i ništa više vidljivu od one Zukorlićeve. Pokazalo se da ni Zukorlić, ni Filipović nisu bili onoliko “besmrtni” koliko im je to akademska titula davala garantni rok. Koliko se može vidjeti iz događaja nakon smrti Muamera Zukorlića, BANU je postala dio impozantne “imovinske mase” oko koje se otimaju njegove mnogobrojne žene i nešto manje brojna djeca. Kome će od njih pripasti 300 hiljada KM koliko im je Elmedin Konaković osigurao iz federalnog budžeta!?

    Prije četiri-pet godina, uoči izlaska iz Stranke demokratske akcije i osnivanja Naroda i pravde, Konaković je u jednom intervjuu (portal “Školegium”) otkrio da je “obrazovanje moje životno opredjeljenje”. Lijepo, a zašto baš obrazovanje? “Jer je ono temelj društva i nijedna druga tema ne smije dominirati, jer su ekonomija i zdravstvo posljedjice(!?) obrazovanja”. Zbog toga će “obrazovanje biti tema broj jedan za Narod i pravdu, od predškolskog obrazovanja do nauke”, pa i šire, proteže se zanimanje NIP-a i njegovog lidera sve do Akademije nauka…

    U jednom nedavnom intervju, nakon što je postalo izvjesno da će biti izabran za ministra vanjskih poslova, Elmedin Konaković je priznao da on, zlosretnim sticajem okolnosti, baš i nema neko formalno obrazovanje kojim bi se mogao podičiti, ali da je tu falinku nadomjestio intenzivnim društvenim angažmanom, kontaktima sa ljudima. To jest nadaleko poznatom i priznatom “životnom školom” u kojoj je učio od sve samih autoriteta, poput akademika Denisa Stojnića i Amira Pašića Faće, Hilmije Garibovića… dok je neke specijalističke predmete iz “životne škole” polagao kod nenadmašnih emeritusa Kemala Ademovića, Sulejmana Bugarija, Muamera Zukorlića, Rifata Škrijelja…

    I svoju verziranost u umjetničku sferu Konaković je sticao autodidaktičkim metodama, druženjima, eventima, tako reći na ulici: ima u nogama najmanje tri šetnje crvenim tepihom SFF-a, a dobar je i sa Enisom Bešlagićem.

    A kako praktično izgleda to, po vlastitom priznanju, oskudno formalno obrazovanje ministra vanjskih poslova Konakovića, moguće je nazrijeti iz njegove biografije koja je prije nekoliko dana dostavljena zastupnicima u Zastupničkom domu Parlamenta BiH. Iz njegovog CV-a saznajemo da je do svoje tridesete godine života lider Naroda i pravde imao srednju stručnu spremu, stečenu u “Elektrotehničkom školskom centru Jaroslav Černi” u Sarajevu. Rat je, dakle, Konaković dočekao kao ELEKTROTEHNIČAR-MEHANIČAR.

    I to je jedino što je nesporno u njegovom obrazovnom procesu, sve ostalo je zamršeno i dosta komplicirano.

    Konaković se odlučio na daljnje školovanje tek 2004. godine (nakon okončanja rijetko neuspješne košarkaške karijere) kada je na prestižnom, akademskom slavom ovjenčanom “Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja” završio dvogodišnji studij za sportskog menadžera. Bilo je tih godina posla za sportske menadžere, pogotovo košarkaške i naročito u KK “Bosni” koja je poput pijanog milionera rasipala javni, budžetski novac na kupovinu istrošenih košarkaša, zaboravljenih asova, širom regiona. Na čelu KK “Bosne” je bio Elmedin Konaković. On je na suđenju svom najbližem suradniku Harunu Mahmutoviću hladno priznao (i time ga spasio ćuze) da je i on kao i Mahmutović za sebe uzimao izdašan procenat od sponzorskih ugovora koji su uglavnom sklapani sa javnim  preduzećima, državnim institucijama i politički “podstaknutim” biznismenima.

    Kada je ponestalo love u “Bosni”, a političke ambicije (uključujući i “interes za obrazovanje”) mu vrtoglavo rasle on odlučuje da nastavi svoje maratonsko školovanje, pa u dvije godine polaže preostale ispite na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja i stiče visoku stručnu spremu.

    Nakon toga se u “punom kapacitetu” mogao posvetiti obrazovanju drugih, kada je svoje tako traljavo obavio. Da mu je u mladosti bio današnji obrazovni entuzijazam, ko zna kakva bi mu izgledala naučna karijera.

    AKADEMICI ČOVIĆ, NIKŠIĆ I KONAKOVIĆ

    Podrška Socijaldemokratske partije BiH amandmanima na budžet Vlade Federacije BiH koji je sa skoro milion maraka opterećen neplaniranim rashodima za tri akademije pod istim proračunom, može se objasniti samo na jedan način: čuvanjem trenutnog rezultata lidera te stranke Nermina Nikšića. Ovaj, također, vrlo dubiozno obrazovani provincijski pehlivan nipošto ne želi u “nadoknadnom vremenu” utakmice formiranja vlasti napraviti krivi potez koji bi ga mogao koštati teškog poraza u trci za premijersku funkciju u Federaciji BiH.

    Prije nepunih godinu dana SDP BiH, odnosno njen Odbor za obrazovanje, nauku i mlade, žestoko se obrušio na Odluku Vlade Federacije da se izjednači status Akademije nauka i umjetnosti BiH i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Takve planove Vlade Federacije u SDP-u BiH su nazvali “udarom na državu Bosnu i Hercegovinu”.

    Da, u pravu su (bili) SDP-ovci prije godinu dana: amandmani na budžet koji su jučer usvojeni i od njihovih zastupnika jesu udar na državu. Na samo u dijelu koji se odnosi na izjednačavanje i financiranje triju akademija…

    Skoro dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata trajala je žučna i teška društvena, akademska i politička polemika da li je Bosni i Hercegovini uopće potrebna sopstvena akademija nauka i umjetnosti, budući da već postoji Jugoslovenska akademija (JAZU) Miroslava Krleže i akademije u Srbiji i Hrvatskoj sa stoljetnim tradicijama. Tek kada su sredinom 60-ih godina prošlog vijeka federalističlke političke strukture potisnule stare unitarističke kadrove, osnovana je 1966. godine Akademija  nauka i umjetnosti BiH kao, pored ostalog, važan faktor i kreator njene posebnosti i samopoštovanja. Šest decenija kasnije loši učenici i još gori studenti na vlasti su joj, mic po mic, došli glave!

    (Slobodna Bosna)

    Otkrivamo N.N. lice koje je ubilo SDP: Nermin Nikšić je za svoju imaginarnu premijersku fotelju sve pozicije svoje stranke predao Konakoviću!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nermin Nikšić je sam od sebe napravio taoca. Federalni premijer ne može biti bez saglasnosti SDA. U Vijeću ministara BiH ne može ništa bez Dodika i Čovića. Nema nijednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Nema nikog u rukovodstvu oba doma državnog Parlamenta. U rukovodstvu Predstavničkog doma Parlamenta Federacije nema nikoga. Izbor njegovog potpredsjednika Federacije ovisi o HDZ-ovoj dobroj volji. Opozicija je u Tuzlanskom kantonu gdje je SDP BiH osvojio četvrtinu svojih glasova. U Goraždu nema premijera ni rukovodstvo skupštine. U Zenici sve procese, i u gradu i u kantonu, vodi Fuad Kasumović. U USK o svemu odlučuju NES i SDA. U Kantonu 10 ne smije u vlast bez HDZ-a koji nema većinu. U HNK ulazak u vlast ovisi mu o HDZ-u. A po glasovima, druga je stranka u Federaciji. I najjača politička partija, sa najvećim brojem zastupnika, od svih vladajućih političkih partija iz Federacije, uključujući i HDZ BiH.

     

    Sada, kada je izgubio sve, partnerima iz osmorke prijeti da će otići sa SDA na nivou Federacije BiH. Ali šta Nikšić može ponuditi SDA-u i DF-u? Sebe kao premijera? Predsjednik SDA Bakir Izetbegović već saopćio da budući potpredsjednik FBiH Refik Lendo sigurno neće potpisati imenovanje Vlade Federacije BiH u kojoj bi Nermin Nikšić bio premijer. Istina, ne bi bilo prvi put da Izetbegović zaboravi obećano.

    Ali da vidimo koji je stvarni „miraz“ predsjednika SDP-a.

    Čak i ako prođe Igor Stojanović za potpredsjednika Federacije BiH iz reda srpskog naroda, Nermin Nikšić ne može biti premijer sve dok SDA-ov Lendo to ne potpiše. Ako, pak, odbaci NES i SBiH, kako je najavio, dolazi u situaciju da, čak i sa podrškom HDZ-a, NiP-a i Naše stranke, ostane bez većine u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije. U tom slučaju može birati – da li će Stojanović potpisati novu Vladu Federacije koju bi činili SDA, NES, SBiH, DF i HDZ, ili da ostavi Vladu Federacije sa Fadilom Novalićem na čelu. U oba slučaja – Nermin Nikšić neće biti ništa.

    Opcija broj dva: ostanak Nermina Nikšića u koaliciji sa NES-om i SBiH-om na nivu Federacije mu ne garantuje ništa. Bez potpisa Refika Lende ne može biti premijer Federacije. Dakle, opet ovisi o SDA-u. No, koji je motiv SDA da Nikšiću da poziciju premijera, a da, pritome, nakon Vijeća ministara BiH izgubi i Vladu Federacije. SDA-ov uslov za isporučivanje Vlade Federacije BiH Nerminu Nikšiću bi mogao biti – proces rekonstrukcije Vijeća ministara BiH. Da, recimo, umjesto Elmedina Konakovića i Edina Forte pozicije dobiju SDA i DF. Međutim, Nikšić to više ne može isporučiti SDA-u, jer proces rekonstrukcije Vijeća ministara ovisi o HDZ-u i SNSD-u. A baš on je Dodiku dao kontrolni paket od četiri delegata u Klubu Srba Doma naroda PS BiH. Nikšić, dakle, Izetbegoviću ne može ponuditi rekonstrukciju Vijeća ministara BiH, kako bi zauzvrat dobio ulazak u Vladu Federacije BiH koja kontrolira javna preduzeća.

    Gdje su ključne greške predsjednika SDP?

    Krenut ćemo od kantonalnih skupština.

    U Tuzlanskom kantonu SDP je osvojio 37 hiljada glasova, od ukupno 131 hiljade osvojene na nivou Federacije BiH. Dakle, skoro trećinu glasova SDP je osvojio u TK. Sa osam zastupnika oni su druga politička partija. Pod pritiskom sarajevske centrale, tuzlanski SDP je odlučio ući u koalicijske  pregovore sa PDA-om Mirsada Kukića i NiP-om Elmedina Konakovića, odbacujući SDA i Demokratsku frontu, koji su sami bili na rubu većine. Kako su SDP-ovci pregovarali, najbolje pokazuje činjenica da su sa osam zastupnika u Skupštini TK uspjeli dobiti dva delegata u Domu naroda FBiH, jednog Bošnjaka i jednog Srbina koje bi imali, s kim god da su koalirali. Istovremeno, SDP je svojim „viškom glasova“, pogurao NiP-ovog jedinog Bošnjaka Izena Hajdarevića da uđe u Dom naroda FBiH. Osim toga, žrtvovali su svoju Hrvaticu, Vedranu Petrović, dajući podršku NiP-ovoj Hrvatici Silvi Banović.  I to nije sve.  Prilikom izbora rukovodstva Doma naroda FBiH, NiP-ov Bošnjak iz TK (Izen Hajdarević) koji je osvojio ukupno 1578 glasova u utrci za zastupnika u Skupštini TK, dobio je prednost u odnosu na SDP-ovog Bošnjaka iz TK (Dževada Hadžića) koji je osvojio devet hiljada preferencija, što samo malo manje od ukupnog broja glasova koje je u TK osvojila Konakovićeva stranka Narod i Pravda. Dalje, SDP BiH je iz izborne jedinice 5 za Predstavnički dom PS BiH osvojio 44 hiljade glasova, što je za samo pet hiljada glasova manje nego što je Naša stranka osvojila na nivou cijele Federacije BiH. SDP TK je osvojio dva direktna državna mandata, što je identično broju mandata koje ima Naša stranka, s tim da je NS dobila jedan direktni i jedan kompenzacijski. Pa, ipak, sa kapacitetom od skoro trećine ukupnih glasova SDP-a BiH, SDP TK nije dobio nijednog ministra u Vijeću ministara BiH (ne računamo zamjenike). U rukovodstvu oba doma Državnog Parlamenta, ni sam SDP nema nikoga. Jedina pozicija koja je pripala SDP-u TK je pozicija potpredsjednika Doma naroda Parlamenta Federacije (Slađan Ilić). Sve drugo, Nermin Nikšić je isporučio NiP-u i Našoj stranci.

     

    U Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, SDP je osvojio pet zastupničkih pozicija, koliko u zbiru imaju NiP (3) i NES (2). No, SDP je pristao da njihovi zastupnici izaberu Alminu Sivić iz NES-a i Amru Babić iz NIP-a za delegatkinje u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. SDP se zadovoljio delegatima iz reda srpskog naroda koje bi dobio u svakom slučaju. Iako u ZDK imaju isto zastupnika kao BHI Fuada Kasumovića, SDP BiH je pristao da mjesto premijera tog kantona pripadne Kasumovićevoj stranci. Za predsjedavajućeg Skupštine ZDK, izabran je Dejan Kovačević iz NiP-a, koji, rekosmo, ima tri zastupnika, za razliku od SDP-a koji ima pet.

    Izbori delegata u TK i ZDK kasnije će direktno uticati na činjenicu da SDP nije dobio nijednog delegata u Parlamentarnoj skupštini BiH. Recimo, da je umjesto Izena Hajdarevića iz TK izabran SDP-ov Bošnjak. A umjesto NES-ove ili NiP-ove Bošnjakinje, SDP-ov delegat, ta stranka bi imala sigurno četiri delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH, što bi im omogućilo sigura izbor jednog bošnjačkog delegata u Dom naroda PS BiH. Ali zahvaljujući odluci Nermina Nikšića da Bošnjake u ZDK preda NiP-u i NES-u, SDP-ovac iz ZDK Elvir Karajbić nije izabran za delegata u Domu naroda PS BiH. Tako će bivši sekretar SDP-a BiH ostati samo federalni zastupnik, dok će, recimo, domom u kojem sjedi, Predstavničkim domom FBiH predsjedavati Mirjana Marinković Lepić iz Naše stranke koja je osvojila „kompenzacijski mandat“, jer je na preferencijama dobila svega 1419 glasova, ili tri puta manje od Karajbića koji je osvojio skoro pet hiljada preferencija i direktni mandat.

     

    Slične greške, SDP BiH je napravio i u USK. Sa devet hiljada glasova, SDP je duplo jača politička partija u tom kantonu od Naroda i Pravde. Prilikom izbora delegata, NES i SDA su jedini mogli, svojim kapacitetom, izabrati svoje bošnjačke delegate. SDA je višak svojih glasova dao DF-u, a NES je dao kandidatu NiP-a, jer je SDP BiH je odlučio da nemaju svog kandidata za bošnjačkog delegata, pružajući podršku NiP-ovom Azharu Sejariću. NiP-ov delegat Sejarić će kasnije podržati NiP-ovog kandidata za Dom naroda BiH Kemala Ademovića, dok je SDP-ov kandidat Elvir Karajbić ostao bez nedovoljne podrške.

     

    Slušajući, prije svega, Elmedina Konakovića, Nermin Nikšić je četiri kantona (TK, ZDK, USK i BPK- Goražde), glasao za NiP-ove kandidate za delegate u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. NiP je jedinog sigurnog delegata, bez podrške SDP-a, mogao osvojiti u Kantonu Sarajevo. No, umjesto jednog, NiP je, zahvaljući glasovima SDP-a, osvojio pet delegata Bošnjaka u Domu naroda FBiH. SDP je ostao na dva bošnjačka delegata. Sa pet delegata NiP je dobio delegata u Domu naroda PS BiH. Sa dva delegata – SDP BiH nije dobio ništa. Sa tri zastupnika u Predstavničkom domu PS BiH, NiP je dobio poziciju predsjedavajućeg tog doma. Sa pet zastupnika u istom, Predstavničkom domu, SDP BiH nije dobio ništa.

    Sa 15 zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, SDP nije dobio nikoga u rukovodstvu tog doma. Sa šest zastupnika u istom domu, Naša stranka je dobila predsjedavajućeg. Pritome, SDP BiH je sve hrvatske pozicije i pozicije koje pripadaju ostalima, predala HDZ-u BiH, odnosno Našoj stranci.

    “Cazinska buna” protiv Izetbegovića: SDA će od Trojke dobiti premijera USK, a izgubit će sve ostalo

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Međunarodne snage i bh. nade: BiH mogu odbraniti samo Bosanci i Hercegovci, a ne EUFOR!

    Piše:
    Haris Imamović
    -

    Novi komandant EUFOR-a Laszlo Sticz, u prvom intervjuu nakon imenovanja, kazao je da je EUFOR spreman vršiti svoj mandat, ali da će, kako je pojasnio, reagovati samo ako bh. policija ne bude mogla osigurati mir. Situacija bi, kazao je, mogla eskalirati, kao što se desilo na Kosovu prošlog maja. Otprilike, u isto vrijeme, američki ambasador Michael Murphy je ponovio poruku da će SAD djelovati ukoliko bude pokušaja razbijanja BiH.

    Koja je realna snaga EUFOR-a u osiguranju Daytonskog sporazuma, na 20. godišnjicu njegove uspostave? Kakvi su potencijali eventualne američke vojne intervencije u BiH? Kako smo uopće došli do toga da se, 28 godina nakon rata, i dalje govori o tome? Zašto, nakon dolaska miroljubive Trojke na vlast u Sarajevu, uz Murphyjevu asistenciju, nije došlo do smirivanja srpskog secesionizma, koji je, kako su mnogi tvrdili, bio samo reakcija na zapaljivu retoriku SDA i DF-a?

    Princ tame

    Krenimo ab ovo (a vidjet ćemo i zašto). Clintonova administracije je 1995. godine rasporedila 20 hiljada američkih trupa u Bosni i Hercegovini, uprkos snažnim otporima. Vodeći Republikanci tog doba, pod čijom kontrolom je bio Kongres, bili su za skidanje embarga i slanje oružja našoj vladi, upravo zato što nisu htjeli da se šalju američke kopnene trupe u BiH. Uprkos protivljenju čak i unutar vlastite administracije, Clinton je prelomio i odlučio da će američke trupe biti dio IFOR-a.

    Kada se u Daytonu pregovaralo o mandatu IFOR-a, naša delegacija je uputila brojne amandmane na dio koji govori o međunarodnim vojnim trupama. Ključnu ulogu u tome imao je glavni savjetnik naše delegacije za vojna pitanja – Richard Perle poznat pod nadimkom „Princ tame“, Republikanac i bivši zvaničnik Reaganove administracije, koji će, uzgred budi rečeno, biti među glavnim arhitektima kasnije invazije na Irak.

    Kada je već donesena odluka da će američke trupe ipak ići u Bosnu, Richard Holbrooke je pozvao Perlea da učestvuje pregovorima, smatrajući da će omekšati stav Republikanske stranke prema slanju američkih trupa ako dopusti njenim utjecajnim članovima da učestvuju u izradi vojnih aspekata Daytona. Holbrooke je računao da mu Republikanci mogu pomoći da izvrši pritisak na Pentagon, čiji su zvaničnici, na čelu sa sekretarom odbrane Billom Perryjem, bili zagovornici „minimalističke uloge“ IFOR-a.

    Perle je, zajedno sa našom delegacijom, zauzeo ultimativan stav da se IFOR-u mora dati vrlo širok izvršni mandat. Po njemu, bilo je važno omogućiti američkim vojnicima da, u slučaju potrebe, vrlo lako i brzo pucaju, kako se ne bi našli u situaciji u kojoj je ranije bio UNPROFOR, čijim su snagama bile vezane ruke zbog loše definisanog mandata.

    U Pentagonu su bili protiv „maksimalističke pozicije“ naše vlade i Perlea, ali su znali da im trebaju što manje nezadovoljni Republikanci u Kongresu i nisu mogli ništa. Holbrooke i Perle su pobijedili.

    U prvim godinama nakon Daytona, Republikanci su vršili stalan pritisak da se američki vojnici vrate kući, a do ključne promjene je došlo nakon pobjede Republikanaca na predsjedničkim izborima 2000. U jednom od svojih prvih govora, Bush će kazati da će prioritet njegove administracije biti vraćanje američkih vojnika kući iz mjesta poput Bosne i dr. kako ne bi završili u beskonačno dugim misijama, bez jasne svrhe.

    Jedan od ključnih ljudi u sigurnosnoj strukturi Bushove vlade bio je niko drugi do savjetnik naše delegacije u Daytonu – Richard Perle. Ostavši dosljedan republikanskoj poziciji od 92. do 95, on je smatrao da 3.800 američkih vojnika (koliko je ostalo do 2001.) nema šta da radi u Bosni, te da evropske snage mogu preuzeti kontrolu nad međunarodnom vojnom misijom.

    Perle je, u proljeće 2001, najavio da će povlačenje američkih trupa biti praćeno „energičnom provedbom Daytona“ i „agresivnim akcijama protiv onih koji ga potkopavaju“. Uistinu, do kraja svog drugog mandata, Bushova administracija je dala izuzetan doprinos izgradnji državnih institucija, te se žestoko obračunala sa Srpskom demokratskom strankom.

    Američko vojno povlačenje iz BiH poklopilo se sa sve većim aspiracijama Evropske unije za formiranje sopstvene vojske, kako bi se smanjila sigurnosna ovisnost Evrope u odnosu na SAD. Kulminacija navedenog procesa desila se 2004. godine, kada je međunarodna vojna misija u našoj zemlji transformirana u EUFOR.

    Već nakon prvih najava povlačenja američkih vojnika, Richard Holbrooke se žestoko usprotivio, kazavši kako će to ohrabriti secesioniste u regiji, te potkopati stabilnost regije. Holbrooke je, u polemici koju je tada vodio s Perleom, kazao da incidenti poput onog u Banjaluci, povodom stavljanja kamena temeljca za obnovu Ferhadije, pokazuju da je srpski secesionizam vitala, te će se razbuktati, ako ne bude osjećao pritisak jake vojne misije na terenu.

    Nakon što je proces američkog vojnog povlačenja završen, Holbrooke će napisati da odluka o pretvaranju dotadašnje vojne misije u EUFOR nije izazvala nikakvu pažnju u Americi, pa ni u samoj Evropi, ali je predstavljala korjenitu promjenu u provođenju Daytonskog sporazuma.

    OHR bez štapa

    Navedena preobrazba, kaže Holbrooke (u predgovoru Cholletovoj knjizi), „stvorila je dojam da se Sjedinjene Države, kao jedina sila bezrezervno poštovana na Balkanu, počinju povlačiti i time daju ohrabrenje one koji opstruišu provođenje Daytonskog sporazuma, te ujedno slabe umjerene snage na svim stranama“.

    Prije svega, oslabljen je autoritet visokog predstavnika. Pokazalo se, kako reče Holbrooke, da umjerene snage (poput današnje Trojke, ili Tihićeve SDA koje se s nostalgijom sjeća Michael Murphy) mogu pričati tiho, samo ako imaju jaku međunarodnu vojnu misiju iza sebe. Jer samo tada će i Dodik, ili bilo ko drugi iz RS također pričati tiše nego što bi volio.

    Današnji EUFOR nema ni ugled, niti materijalne kapacitete da osigura stabilnost. Kada je prije nekoliko mjeseci saopćeno da će novi komandat EUFOR-a biti mađarski general, jedan bh. medij je objavio da je nekoliko članica EU, uključujući Italiju i Rumuniju, bilo zainteresirano da imenuje komandata, ali je to pravo dobila Mađarska, obavezujući se da će, u iduće tri godine, osigurati 4-5 helikoptera za ovu misiju.

    Radi se o tome da je EUFOR-u bio potreban helikopter, ali da niko u cijeloj Evropskoj uniji nije htio da ga pošalje, što su Mađari, kao zemlja koja svoju vojnu opremu ne šalje Ukrajini, iskoristili kako bi de facto otkupili ovu poziciju.

    Ovakav EUFOR, kojeg, kako bi rekao Holbrooke, niko na Balkanu neće poštovati, na izvjestan je način materijalna osnova Dodikovog političkog projekta. Predsjednik Republike Srpske, recimo, već duži period osporava legitimitet Christiana Schmidta, navodeći kao argument da ga nije „potvrdilo“ Vijeće sigurnosti.

    Dovoljno se sjetiti da je isti Dodik priznavao legimitet i odluke Christiana Schwarz-Schillinga, koji također nije bio potvrđen u Vijeću sigurnosti, ali je komandovao sa 6-7 hiljada trupa, za vrijeme svog boravka. Schmidtov problem nije, dakle, što nema UN-ov papir, već što na raspolaganju ima malobrojni i slabo opremljeni EUFOR, čije djelovanje ovisi o konsenzusa u EU, tj. volje Mađarske.

    Neozbiljnosti EUFOR-a su, čini se, svjesni svi, osim bošnjačkih političara, poput Denisa Zvizdića, koji je nedavno pozvao „EUFOR ili NATO“ da rasporedi svoje trupe u Brčkom kako bi spriječili secesiju. Šta je NATO bez Amerikanaca, ako nije EUFOR? Nije Zvizdić u tom razmišljanju usamljen, jer su slične zahtjeve proteklih godina redovno ponavljali zvaničnici kako Trojke, kako i iz SDA i DF-a.

    Palmer i dronovi

    U romanu „Sarajevski vuk“ Matthew Palmera, bivšeg američkog izaslanika za izbornu reformu, ima scena kada Sarah Gold, agentica CIA-e, koja radi u BiH, traži od centrale u Langleyju da joj pošalju dron, pomoću kojeg bi mogla snimiti jedan aerodrom nedaleko od Bijeljine, koji navodno kontrolišu Rusi. Iz centrale joj, međutim, javljaju da joj ne mogu ustupiti nijedan od dronova, jer su svi na drugim lokacijama, poput Ukrajine i Sirije.

    „Balkan je“, veli Palmer, „nekada bio najviši prioritet na međunarodnoj agendi, ali ti su dani davno prošli. Premještati opremu iz žarišta krize, kakvo je Ukrajina, u Bosnu jednostavno nije realno očekivati.“

    Palmerov roman je fikcijski, ali je pisan u realističkom prosedeu. To znači da, iako je riječ o izmišljenim događajima, pripovjedač nastoji da zvuči uvjerljivo, što znači da Palmer otkriva šta je uvjerljivo, a šta nije. I zaista, teško je ne složiti se sa autorom „Sarajevskog vuka“ kada kaže da nije realno očekivati da Sjedinjene Države, u izmijenjenim geopolitičkim uslovima, raspoređuje svoje vojne kapacitete na Balkan, kao što je to bio slučaj 90-ih, kada osim rata u Jugoslaviji, skoro da nije bilo kriza za koje bi Amerikanci bili zainteresirani.

    Ako znamo da čak i nekoliko mjeseci nakon genocida u Srebrenici, kako svjedoči Holbrooke, 65% američke javnosti nije podržavalo slanje američkih trupa u Bosnu, sasvim je jasno kako bi tek danas, nakon Iraka i Afganistana, sa Ukrajinom i Izraelom/Palestinom, bilo teško poslati ijednog američkog vojnika u BiH.

    Svako ko je čitao sveobuhvatni izvještaj Centralne obavještajne agencije o ratu u bivšoj Jugoslaviji (Balkanska ratišta: 1991-1995), zna da je glavni zaključak te američke institucije da je ključni faktor, koji je spriječio uništenje BiH, bio u činjenici da je naša armija tokom rata uspjela mobilizirati 250 hiljada trupa. Kako veli CIA, VRS koji je imao dva i po puta manje trupa nije mogao prinuditi našu vladu da potpiše mir pod uslovima koje bi postavila RS. Ako i danas postoji toliko ili približan broj ljudi koji su se, u slučaju potrebe, spremni boriti svim sredstvima za opstanak ove države, onda ona ima budućnost. Ako ne postoji, onda nas nikakav EUFOR ne može spasiti.

    Predsjednik Hrvatske i veze s Rusijom: Plinske bombe Zorana Milanovića

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Te 2013. godine zvučalo je samo kao obična vijest. Hrvatski premijer Zoran Milanović primio je u Banskim dvorima predstavnike ruske kompanije Rosneft Oil. Delegaciju je predvodio moćni Putinov oligarh Igor Sečin.

    „Razgovarali su o mogućnosti suradnje u poslovima istraživanja, prerade, skladištenja i transporta nafte i plina, kao i mogućnost suradnje na području elektroenergetike“, saopćeno je tada iz kabineta  Zorana Milanovića.

    saopćenje Vlade RH o sastanku sa Milanović – Sečin

    Premijer Milanović, navedeno je u saopćenju, iskazao je interes i „naglasio otvorenost Hrvatske prema svim ulagačima koji imaju znanja i sredstava, te da su dobrodošli na hrvatsko tržište”.

    „U razgovoru su sudjelovali predsjednik Rosneft Oil Company Igor Sečin, prvi potpredsjednik Eduard Khudaynatov i potpredsjednik te kompanije Željko Runje“, objavili su Banski dvori.

    Sastanku je, u ime hrvatske delegacije, osim Zorana Milanovića prisustvovao tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak.

    Vođa ruske delegacije Igor Ivanovič Sečin ruski je oligarh kojeg godinama smatraju jednim od najbližih saveznika Vladimira Putina. On je na čelu državne kompanije Rosnjeft koja je, uz Gazprom, jedna od najbitnijih naftnih kompanija iz Rusije, iza kojih stoji službena Moskva.

    Igor Sečin na sastanku sa Putinom

    Sečinov potpredsjednik, Željko Runje, hrvatski je državljanin, rođen u Splitu, koji godinama živi i radi u Rusiji. Mediji u Hrvatskoj su ga označili kao najviše pozicioniranog Hrvata u naftnom biznisu. Prošle godine je unaprijeđen za prvog potpredsjednika Rosnjefta, odnosno drugog čovjeka te moćne kompanije. U junu 2013. godine, prilikom sastanka sa premijerom Zoranom Milanovićem, bio je jedan od potpredsjednika Rosnjefta.

    Prije nego se Milanović susreo sa čelnicima Rosnefta, u januaru i februaru te 2013. godine Hrvatsku posjetile dvije delegacije iz Rusije. Prvo je na sastanak u Zagreb došla delegacija Zarubrežnjefta, a onda u februaru i delegacija Gazproma koju su predvodili Aleksei Miller, Aleksandr Medvedev i Aleksandr Dukov. Mediji u Hrvatskoj tada su objavili da se premijer Milanović odbio sastati sa čelnicima Gazproma, ali je, ipak, u junu iste godine Zoran Milanović u svoju kancelariju primio delegaciju sa još moćnijim Igorom Sečinom na čelu. Sastanak sa delegacijom Rosnjefta održan je 20 dana prije nego će Hrvatska i službeno postati članica Evropske unije.

    Kako bi se što bolje pripremio za ulazak Hrvatske u EU, Milanović je nešto ranije započeo reformu energetskog sektora u Hrvatskoj. Resorni ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak krenuo je u izmjene Zakona o tržištu plina koji je u Hrvatskom saboru službeno usvojen 22. februara 2013. godine. I to po hitnoj proceduri. U izradi tog Zakona, pohvalit će se kasnije Pavao Vujnovac, učestvovala je u kompanija Prvo plinarsko društvo iz Osijeka.

    „U ovih par godina aktivno smo sudjelovali u kreiranju zakonskih i podzakonskih dokumenata koji su dali preduvjet za otvaranje tržišta”, hvalio se tada Vujnovac, vlasnik i osnivač firme PPD.

    Pavao Vujnovac je blizak prijatelj Milanovićevog ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, koji je bio član delegacije koja se kasnije sastala sa Putinovim izaslanikom Igorom Sečinom.

    „Naravno da poznajem Vrdoljaka. Nije ništa neobično da se u gradu veličine Osijeka poznaju ljudi iz iste generacije’, kazao je Vujnovac 2014. u intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu.

    Kasnije će PPD postati jedna od najbitnijih kompanija u Hrvatskoj, a kruna svih poslova je ugovor sa ruskim Gazpromom.

    saopćenje PPD-a o ugovoru sa Gazpromom

    “PPD i Gazprom potpisali dugoročni ugovor o opskrbi prirodnim plinom”, objavljeno je 15. septembra 2017. godine na stranici PPD-a.

    To je značilo decenijsko partnerstvo Gazproma i PPD-a, a koje se odnosilo na distribuciju plina za balkansko tržište. Prvo plinarsko društvo tih će godina postati partner i mostarskog Aluminija kojim je neformalno upravljao lider HDZ-a BiH Dragan Čović. No, vratimo se Milanoviću. Nakon gubitka izbora i pozicije u SDP-u, Milanović se u igru vraća 2019. godine. Najavljuje kandidaturu za poziciju predsjednika Republike Hrvatske. Dio hrvatskih medija je tada objavio da će Zoran Milanović u kampanji imati podršku Željka Runje, prvog potpredsjednika Rosnjefta. Nakon što je izabran za predsjednika, hrvatski Nacional je objavio tekst pod naslovom: Rosnjeft želi podršku Milanovića u preuzimanju MOL-a.

    Da Zoran Milanović gaji dobre veze sa Rusima, potvrdilo se i 14. septembra ove godine. Naime, na službenom twitter nalogu Ambasade Ruske Federacije u Zagrebu objavljeno je da je predsjednik Republike Hrvatske uručio ruskom ambasadoru u Hrvatskoj  A.S. Azimovu Orden princa Branimira sa grbom republike Hrvatske “za njegov veliki doprinos razvoju rusko-hrvatskih odnosa”.

    Twitter nalog Ambasada ruske Federacije u Zagrebu

    Dva dana kasnije, Zoran Milanović je u Zagrebu primio Milorada Dodika. Potom su uslijedile izjave protiv zvaničnika u Sarajevu.

    Prijetnja Ambasade Rusije i sarajevska naknadna pamet: Zašto su influenseri bili vjerodostojniji od onih koji su upozoravali na tajne ruske operacije?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Znate li, možda, ko je Konstantin Malofeev? Haj'mo objektivno, malo vas je koji znate. Za Vladislava Filippova još manje vas je čulo. Možda vam je malo zvučnije ime Zahar Prilepin, ali bez guglanja ćete se teško sjetiti ko je. Dobro, za Aleksandra Zaldostanova Doktora ste, sigurno, čuli. Još kada vas podsjetim da je on vođa Noćnih vukova, nećete imati nikakvu dilemu.

    Da ukratko pojasnim – Konstantin Malofeev je ruski oligarh koji je finansirao ruske paravojne formacije u Ukrajini. Na crnoj je listi SAD-a i Evropske unije. Odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića u maju 2018. godine mu je zabranjen ulazak u BiH.

    Vladislav Filippov je oficir ruske vojne obavještajne službe GRU. Prvo je službovao u Albaniji odakle je, nakon slučaja Skripal, protjeran. Kasnije je trebao doći u BiH, u Ambasadu Ruske Federacije da bude vojni ataše. Nije došao. Zabranjen mu je ulazak odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića.

    Zahar Prilepin je navodni ruski pjesnik koji je ratovao u Ukrajini. U septembru 2018. godine mu je zabranjen ulazak u BiH, odlukom direktora OSA-e.

    Aleksandar Zaldostanov je vođa Noćnih vukova Vladimira Putina. Na crnoj je listi SAD-a i EU. Zabranjen mu je ulazak u BiH odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH.

    Nakon što je ovim ruskim agentima i milijarderima zabranio ulazak u BiH – direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću su institucije Republike Srpske poništile diplomu. Sud je kasnije poništio rješenje o poništavanju diplome, ali koga briga. Istovremeno, Tužilaštvo BiH je podiglo tri optužnice protiv Mehmedagića. Sud BiH je odbio sve tri, ali zar je to uopće bitno.

    Za to vrijeme je „sarajevska elita, koju su, u pauzama TV kuhara, podržavali ambasadori Eric Nelson i Matthew Field, ismijavala direktora OSA-e. I sve one koji su govorili i upozoravali na opasnost od štetnog ruskog uticaja.

    „Pretjeruju“, reći će usaglašeni federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara i Senad Hadžifejzović, “s pričama o štetnom ruskom uticaju”.

    „Okrenimo se“, objasnit će u kontekstu NATO integracija Sabina Ćudić „onim stvarima oko kojih u ovoj državi postoji konsenzus“

    Smijali su se pobornici te politike i kada je Nenad Stevandić u javnost plasirao izmišljenu aferu Ušće i kada su Damir Bećirović i Sadik Ahmetović jedini u parlamentarnoj Komisiji za nadzor nad radom OSA-e stali u zaštitu bh. obavještajne agencije.

    Smiješno je bilo i kada je bivši ruski ambasador Petr Ivancov na N1 rekao da „Avdo Avdić nije vjerodostojan novinar“. Smiješno je i kada državni tužilac Oleg Čavka pita novinara „odakle mu informacije o ruskom uticaju“. I kada je rusko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo da Istraga.ba. zurnal.info i Slobodna Bosna šire „lažne vijesti. Šutili su tada, kao i u prethodnim slučajevima, ambasadori vodećih članica NATO-a. Jer njima je bitnije, na Matta Fielda mislim, da li je neki NN montažer distribuirao fotomontažu analitičarke Ivane Marić.

    Presmiješno je, naravno, i to što kolega Slobodan Vasković živi izvan države zbog svojih, pored ostalog, tekstova o ruskom uticacaju i to što “proNATO” ambasade daju podršku (svakojaku) autorima “dosjetki”, “doskočica” i još kojekakvih “ispuhanih” gluposti.

    Kada su Richard Kraemer, Reuf Bajrović i Emir Suljagić napisali izvještaj o ruskom uticaju u BiH za The Foreign Policy Research Institute to nije bio povod za svakodnevne novinarske priče u BiH. Mnogo je bilo bitnije šta o svim problemima u ovoj državi misle režiseri Haris Pašović i Dino Mustafić, eksperti sa istoriju, geografiju, gopolitiku, politiku, izborni zakon, ustavno pravo, vakcinaciju, koronavirus, zdravstvo i sve ono o čemu, realno, pojma nemaju. O onome što itekako dobro znaju, kultura i umjetnost, najmanje su govorili.

    Priče koje su kolege s BIRN-a objavile o proruskim orghanizacijama u BiH „živjele su“ svega nekoliko sati. I to bi bilo to.

    Za to vrijeme su proruski kriminalci iz Srbske časti, poput Igora Bilbije, na N1 televiziji su predstavljani kao humanitarni radnici. Prostor u sarajevskim medijima su dobijali proruski eksperti za sigurnost poput Predraga Ćeranića i Nenada Stevandića. I predstavljani su vjerodostojnijim sagovornicima od onih koji su upozoravali na prikrivene ruske operacije.

    Danas, kada Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu otvoreno prijeti, samozvani „eksperti“ su počeli da upozoravaju na „štetni ruski uticaj“. A Rusi nisu ništa novo rekli. To govore još od 2015. godine. I šaljući Filipova, Malofeeva, Prilepina i Zaldostanova u misiju u BiH pokazivali su svoje namjere.

    Kada su Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili primiti ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova zbog vrijeđanja BiH, oduševljenje je trajalo samo 24 sata. Poslije toga su ih već optuživali da ćemo zbog njih ostati bez plina. I da je njihova priča o NATO-u besmislena jer se trebamo posvetiti kontejnerima u Radićevoj ulici.

    Na plinske priče Almira Bećarevića i rukovodstva BH Gasa se niko godinama ne osvrće. A bitne su, itekako su bitne i određuju energetsku budućnost ove države. Samo je za “twitter zajednicu” bilo bitnije kakav će Facebook status napisati Elmedin Konaković, šta će reći i koga će otpustiti Sebija Izetbegović, kome kakvu poruku poslati Haris Zahiragić i sve to, onda, “duhovito” prokomentarisati Srđan Puhalo. Zapravo, sve što je bilo ozbilno – ismijavano je. Tako su završavali i svi oni koji su javnost upozoravali na te ruske operacije. Ili su ismijavani ili procesuirani. I nikad nisu dobili nijedan jedini twitt podrške od ambasadora vodećih članica NATO-a fasciniranih – influenserima.

    Kolumna Senada Avdića: Čavka&Osmica – uhvati me ako možeš

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Državni tužitelj Oleg Čavka se baš naklatio na kosti i nameračio da dohaka Osmanu Mehmedagiću, direktoru državne Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA): četiri puta u posljednjih godinu-dvije pokušao ga je strpati u ćuzu i ukloniti s funkcije, u tri navrata ga je u tome, oslobađajućim presuda, osujetio Sud Bosne i Hercegovine. Može li se kazati da je pritvaranje Mehmedagića u službene prostorije Kantonalnog MUP-a u Sarajevu bilo Čavkina tužiteljska četvrta sreća? Prerano je u ovom trenutku govoriti o ishodu ovog slučaja, jer je neizvjestan njegov daljnji pravosudni “hodogram”.

    Izvjesno je svakako to da je privođenjem i dvodnevnim zadržavanjem u policiji, učestalim upadima policijskih agencija u centralu OSA-e, kao i višemjesečnom medijskom baražnom vatrom, autoritet i profesionalni status šefa državne obavještajno-sigurnosne službe destruiran i “stesan” do neprepoznatljivosti. Moglo bi se na kraju ispostaviti da je upravo to – destruiranje i obesmišljavanje institucije na čijem je čelu – bio konačni cilj “sezone lova” na Mehmedagića.

    Oleg Čavka, uprkos moguće drugačijim dojmovima, nije u lov na Mehmedagića bio gonjen preispoljno osobnim razlozima i resentimanima. U ovom slučaju, kao u svim njegovim brojnim dosadašnjim epizodama, radilo se o “kolektivnom činu”, kriminaliziranje direktora OSA-e okupilo je impozantan broj što vidljivih (manje), što anonimnih (više), progonitelja, ostrašćenih kibicera koji su iz pozadine na samo navijali nego i doturali (Čavki) municiju. Istina, Oleg Čavka jeste u značajnom dijelu svoje tužiteljske karijere bio predmet “posebnih istražnih radnji” Obavještajno-sigurnosne agencije, ali se to uglavnom odvijalo u vrijeme kada je ovom agencijom rukovodio Mehmedagićev prethodnik Almir Džuvo. Prikupljena operativna građa koja je teško kompromitirala tužitelja Čavku, svjedočila je o njegovim posrednim, kao i direktnim, nedoličnim i neprimjerenim vezama s najopasnijom strukturom regionalnog mafijaškog podzemlja, onom okupljenom oko Nasera Keljmendija i njegove obitelji. Nikakve posljedice Čavka zbog tih veza nije snosio, a ovog novinara, koji je objavio neke od “najpikantnijih” dijelova tih dokumenta, tužio je zbog klevetanja i drugih ataka na njegov (navodni) ugled. Na suđenju je tužitelj hladnokrvo kazao da se sve što je prikupljeno protiv njega, može okačiti mačku o rep, jer je učinjeno nezakonito. OSA, naime, za tajno praćenje i obradu njega i njegovih intimusa nije imala valjano odobrenje suda pa se stoga ne može koristiti u pravnom sankcioniranju, niti u medijima. Usput je Čavka na istom ročištu procijedio kako on lično vjeruje da je Naser Keljmendi nalogodavac ubojstva Ramiza Delalića Ćele. Čavka je, inače, u Tužiteljstvu BiH bio zadužen za istragu tog zločina, međutim ju je naprasno zatvorio. Kako su upućeni, ne nužno i tendenciozni tumačili, učinio je to iz razloga što je jedan vjerodostojan krak istrage išao prema Fahrudinu Radončiću, kojem je u to vrijeme (2019), da bi bio izabran za ministra sigurnosti, trebala anđeoski čista biografija, “papir” da se protiv njega ne vodi nikakva istraga. Obustavljanjem istrage za Delalićevo ubistvo, Čavka je Radončiću takav status osigurao.

    Čavkino mijenjanje meta

    Prije 10-11 godina, tokom trajanja istrage protiv zločinačke organizacije Zijada Turkovića, Ćazim Hasanspahić, tadašnji kantonalni, a danas državni tužitelj, kao i Zlatko Miletić, direktor Uprave policije Federalnog MUP-a, koji su zajednički radili na ovom slučaju, ovom su novinaru odbijali “doturiti” bilo kakve informacije iz istrage, otvoreno sumnjajući da bi ih on mogao podijeliti s Olegom Čavkom, s kojim sam u to vrijeme imao relativno korektne odnose. Za njega se u policijskim i pravosudnim krugovima smatralo da je blizak sa porodicom Turković. To su potvrdili tokom suđenja, a i kasnije, osuđeni zlikovac Zijad Turković i njegova supruga Šejla Turković. Navodno se u OSA-i ili FUP-u nalazi snimak Čavkinog telefonskog obraćanja Turkovićki nekoliko sati prije hapšenja njenog muža, u kojom joj poručuje da na njegovu pomoć ubuduće neće moći računati. Možda se u OSA-inoj audioarhivi, ako ga je (i) tih godina prisluškivala, nalazi i zapis telefonskog poziva Čavke upućenog ovom novinaru u ranu zoru 22. septembra 2010. kada mi je uhvatio muštuluk da je uhapšen Zijad Turković. Danas takvim muštulucima usrećuje druge novinare, a sa potpisanim novinarom “priča samo preko advokata”, što bi rekao E. J. Kurtovich.

    Ponižavajuće je i frustrirajuće kada vas stigne pravda koju personificira i zastupa Oleg Čavka. Poznato mi je to, jer imam lična iskustva, a neka tek predstoje. Nema u tužiteljskoj karijeri Olega Čavke “predmeta” iza kojeg se nisu vukli repovi optužbi za reketiranje, uzimanje mita i srodne nezakonitosti. Posljednji je o jednoj takvoj nepodopštini prije mjesec-dva javno svjedočio Kemal Čaušević, dugogodišnji direktor Uprave za indirektno oporezivanje, od kojeg je, kako tvrdi, Čavka tražio i dobio izdašnu financijsku “injekciju”. Od 60-ak tužitelja zaposlenih u Tužiteljstvu BiH, o mnogima se govorilo i ovo i ono, da su neprofesionalni, ili neradnici, da su politički obojeni i stranački pristrasni, ali još niko od njih, osim Olega Čavke, nikada nije, a pogotovo ne učestalo, u pravilnim razmacima, bio povezivan s tako ozbiljnim krivičnim djelima.

    U čemu je fenomen njegovog preživljavanja i imunosti na disciplinske, pa i teže prekršaje s kojima ga se povezuje? Ako pogledamo najpoznatije ili najvažnije slučajeve iz Čavkine tužiteljske prakse, jednostavno ćemo uočiti da je manje-više svaki od njih imao određenu političku agendu. Spektakularno hapšenje Živka Budimira, predsjednika Federacije BiH, iz 2013. godine vremenski je koincidiralo s borbom za dominaciju nad Vladom Federacije BiH između koalicijskih partnera, SDP-a BiH s jedne i SDA i Lijanovića s druge strane političke bojišnice. Hapšenjem Budimira koji je u rukama držao ključeve Vlade, trebalo se ojačati poziciju SDP-ovog premijera Nermina Nikšića i ekipe njegovih ministara, što se na kraju nije desilo, jer je Čavkina optužnica propala. Nije mu pomogla ni otvorena medijska podrška “Dnevnog avaza” (koji ga je ranije proglasio za “Ličnost godine”), čime je Fahrudin Radončić želio zahvaliti Zlatku Lagumdžiji zato što ga je nekoliko mjeseci ranije, na zgražavanje najšire javnosti, “pogurao” na mjesto ministra sigurnosti BiH.

    U politiku je bila umočena i istraga, kasnije i optužnica protiv Kemala Čauševića, direktora UIO-a BiH, u kojoj se, također, “istaknuo” Oleg Čavka. Nadajući se (obećanom) djelomičnom opraštanju krupnih grijeha, Čaušević je u istrazi ponudio najširu moguću paletu kriminalnih radnji i najimpresivniji spisak njihovih aktera kojeg se ikada dočepalo pravosuđe Bosne i Hercegovine. Stranački lideri, ministri, direktori javnih preduzeća… svi su oni imali istaknuto mjesto u zločinačkoj organizaciji koja je, prema tvrdnjama direktora UIO-a BiH, godinama pljačkala, pustošila javni novac, zloupotrebljavajući politički i društveni utjecaj i trgujući njime. Na kraju je kriminal koji se na početku istrage mjerio milijardama maraka, u presudi Čauševiću sveden na simboličnih 800 hiljada KM.

    Politička je agenda, a ne (isključivo) profesionalni motivi, bila pokretač tužilačkih aktivnosti Olega Čavke protiv direktora OSA-e Osmana Mehmedagića. Politička determiniranost ovog tužiteljskog serijala je višeslojna: ona je trebala biti finale jedne epohe u pravosuđu Bosne i Hercegovini, mračnog perioda koji je šest-sedam godina u potpunosti kreirao i bez ikakvog otpora unutar ceha provodio Milan Tegeltija, bivši predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH. Današnji savjetnik Milorada Dodika, koji više ne krije niti za to ima potrebe svoje političke i pravne preferencije i ambicije, od početka svog sarajevskog mandata bio je “igrač zadatka”: cilj je bio da se po kraju isteka svoje karijere u VSTV-u može ponosno, “s obrazom” vrnuti u Banju Luku i, poput Stipe Mesića kada se vratio iz Beograda u Zagreb, raportirati Dodiku: “Moj zadatak je obavljen, jedinstvenog pravosudnog sistema više nema!”

    Okružen karijerističkom i podkapacitiranom pravosudnom menažerijom, u VSTV-u, kao i na drugim adresama, Tegeltija je, mora se priznati vješto, strpljivo i minuciozno, stvarao ambijent unutar kojeg se rastakala svaka ideja za uspostavom i jačanjem profesionalnog i neovisnog pravosuđa. Kadrovi poput njegove dvije bivše potpredsjednice ili besprimjerne osobe poput tužiteljice Gordane Tadić, izdašno su pomagali ne samo u destrukciji svakog kredibiliteta pravne profesije nego i u uništavanju drugih institucija i njihovih čelnih ljudi podizanjem opružnica, sudskim progonima i iscrpljivanjem, medijskim sataniziranjem. Nevješto ovih dana Milorad Dodik hinji neznanje i neinformiranost kada u reakciji na hapšenje Osmana Mehmedagića proglašava Olega Čavku “muslimanom koji hapsi muslimana”: zna on jako dobro ko je i šta je Čavka, jer mu je njegov savjetnik Tegeltija davno objasnio da nema lakšeg puta da se razori državno pravosuđe i zatre svako povjerenje u njega od davanja tužilačkih ovlasti ljudima kompromitiranih biografija i suspektnog morala, spremnih da učine sve za vlastiti opstanak na funkciji. I na slobodi. Pored toga, Milorad Dodik preko Tužiteljstva BiH vodi rovovske političke, a ne pravne bitke, poput neprestanih udara na Centralnu izbornu komisiju (CIK), pa mu je dobro poznat raspored snaga i ko je ko, i ko je čiji u Tadićkinom malobrojnom tužilačkom ansamblu, kojeg je sama stvorila i uvježbala, a koji bi je mogao koštati nezasluženo stečene funkcije.

    Nabavljanje diploma a ne diplomiranje 

    A sada nešto posve drugo, da prethodno napisano ne bi ostalo u polju navijačke jednostranosti i novinarske nedorečenosti. Kako smo uopće kao društvo dovedeni u sitaciju da tužiteljske poslove obavljaju osobe poput Olega Čavke (i njegove šefice Tadićke), ali također, i kako smo spali na takve jadne i niske grane da se šef državne obavještajne agencije mjesecima i godinama batrga s dokazivanjem da je završio neke fakultete ništavnog ugleda i bijedne reputacije?

    Prije nekoliko mjeseci, kada se u tužilaštvu “zaholcala” priča o diplomi/ama direktora Obavještajno-sigurnosne agencije, Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, na sastanku najužeg stranačkog vrha saopćio je radosno vijest: “Samo da vas obavijestim da je Osmica nabavio diplomu!” Predsjednikov friški, sočni muštuluk okupljeni SDA-oci su primili s olakšanjem. “Osmica je nabavio diplomu,” Teško da postoji pregnantnija sintagma koja ilustrira jezik tranzicijskih skorojevića i prostaka. To je paradigmatičan govor šanersko-biznismenskog polusvijeta koji se od samih njenih početaka trajno ugnijezdio u ambijent vladajuće bošnjačke stranke. U tom miljeu, ili socijalnom i intelektualnom talogu, njegovom jeziku i praksi, diplome se ne stječu nego se “nabavljaju”, njemu je nepoznanica studiranje kao zahtjevan intelektualni i odbrazovni proces i diplomiranjanje kao kruna i valorizacija tog procesa. Oni diplome ne stječu nego nabavljaju. I doktorate oni (i one) nabavljaju bez suvišnih procedura, gnjavaža, zamornih postdiplomskih studija i sličnih dangubljenja. Sve se to na tržištu akademske bižuterije može “nabaviti” i obaviti brže, bolje i jeftinije, efikasnije. Kao što su nabavili respiratore, ili kao što nisu nabavili vakcine.

    Nije niti može biti slučajno, nije posljedica “slučajne koincidencije”, nego sistemske nesolidnosti to što tri aktuelna skandala koja su okupirala pravosudnu i medijsku scenu imaju isto rodno mjesto – onaj stranački kružok sa početka teksta s Bakirom Izetbegovićem na čelu. Slučaj diplome ili diploma Osmana Mehmedagića, nelogičnosti koje graniče s kriminalom vezane za doktorat Sebije Izetbegović, suđenje optuženima za uvoz respiratora, predvođenima premijerom Federacije BiH Fadilom Novalićem, posljedica su identičnog (pra)uzroka: privatnog vođenja javnih poslova, volunturističnog “pragmatizma” bošnjačkog političkog vrha, što će reći autokratskog diletantizma, favoriziranja podobnosti, a ne sposobnosti, kojeg je kao princip vladanja inaugurirao stariji, a nastavio prakticirati i i “usavršavati” mlađi Izetbegović. On je do savršenog besmisla izgradio novokomponirani mikrouniverzum, ispražnjen od intelektualnog, poslovnog i bilo kakvog drugog poštenja, stabilnih kriterija, u kojem su snalažljivost i dovitljivost zamijenili i obesmislili savjestan rad i predan trud. Tako stoje stvari u svim sferama, pa i ovoj najosjetljivijoj i najpogubnijoj po budućnost novih generacija koje odluče rizikovati i ostati živjeti u ovakvoj zemlji “nabavljenih diploma” i doktorata stečenih ratnim crnoberzijanstvom.

    Je li znao Izetbegović prije šest godina kada je, uprkos ozbiljnim otporima i prigovorima domaćih i stranih aktera, predložio Mehmedagića za direktora OSA-e da je njegova fakultetska diploma lohotna, stečena navrat-nanos na nekom ringišpil-fakultetu u Banjoj Luci? Naravno da je znao, i još naravnije da u tome nije prepoznao ništa neobično, potencijalno štetno niti kažnjivo. A i zašto bi kada je stranka na čijem je čelu punih 30 godina, državne fakultete pretvorila u štamparije diploma svih boja i dezena. Pojedini državni fakulteti (poput Fakulteta političkih nauka) pretvoreni su u stranačke ispostave (i porodične klastere), a u svojim internim aktima su omogućili da četvorogodišnji studij obavi za jednu školsku godinu, da stotine uhljeba, pretilih oficira, kriminaliziranih policajaca i ministara polažu ispite preko stranačkih kurira, magistriraju, doktoriraju, a kasnije i samo preuzimaju fakultete, katedre, postdipomske studije…

    Osman Mehmedagić Osmica pripada povlaštenoj kasti stranačkih “starosjedilaca” (bilo bi petenciozno nazvati “senatorima” tu kamarilu koja se tridesetak godina konzervira, nepromjenjivim i nezamjenjivim čini jedan polufeudalni, štetočinski, nedemokratski model vlasti.) Nedavno je Bakir Izetbegović na stranačkom plenumu nazvao “izdajnikom” slabašnog pisca džinovskih ambicija Muharema Bazdulja, kojem je Vučićev režim osigurao sinekuru u Upravnom odboru režimske Radio-televizije. Barem 50 književnika neuporedivo značajnijih i cjenjenijih u regionalnim i globalnim okvirima od Bazdulja, živi i jedva preživljava u Bosni i Hercegovini, ali nijednom od njih Izetbegovićev neprosvijećeni režim nije ponudio nikakvu sličnu javnu funkciju: nema u Upravnom odboru Javnog servisa mjesta za, recimo, velikog bosanskog i evropskog pisca Faruka Šehića (koji je kao vojnik Petog korupsa ranjen više puta nego Asim Sarajlić i Bakir Izetbegović u životu i serijama zajedno), ali ima za kabinetskog metuzalema Mufida Memiju!

    Gone, a progonjeni

    Gledao sam ovih dana, ponovo nakon 20-ak godina, dok je trajala pravosudna i medijska drama oko Mehmedagićevog hapšenja, diplome, kuća, stanova… sjajan triler Michaela Manna “Probuđena savjest” s Russelom Crowom i Al Pacinom u naslovnim ulogama. U filmu rađenom po stvarnom događaju, poznati naučnik (Crowe) napušta posao u velikoj duhanskoj firmi i odnosi najpovjerljivije tajne vezane za pogubne posljedice nikotinske ovisnosti po ljude. Televizijski voditelj (Pacino) uporno ga pokušava nagovoriti da svoja insajderska saznanja podijeli s gledateljima, međutim moćna duhanska mafija, predosjećajući opasnost, kreće u kampanju diskreditiranja svog bivšeg zaposlenika, ne birajući sredstva i argumente da ga ocrne i bace u blato na privatnom i profesionalnom planu. Televizijska kuća odbija objaviti razgovor s teško osramoćenim naučnikom, bez obzira na to što su njegovi dokazi neupitni. Voditelj (Pacino) poduzima sve da raskrinka laži, objede, podmetanja kojima je obasut profesor prije nego što mu da priliku da javno nastupi. Jedna od poruka: komprimitiranom, obeščašćenom čovjeku se ne vjeruje čak ni kada svi znaju da je ono što govori istina, a ono za šta se bori je od općedruštvenog, javnog značaja.

    Može li se vjerovati i može li biti vjerodostojan šef državne tajne službe koji godinu-dvije sa pravosuđem i javnošću igra šibice, tjerajući ih da pogode koja je od tri-četiri bezvrijedne diplome “originalna”? U principu to je nemoguće, nerealno, pa i ponižavajuće i za njega i za one koji su ga imenovali i za cjelokupan sistem. Ali, nije njega postavilo da brine o sigurnosti zemlje i dignitetu profesije nego da čuva obraz Porodice i njenog privatnog režima. Uostalom, to i ne upada toliko u oči u onim opskurnim sistemima u kojima državni tužitelj (koji ga proganja) mora pred disciplinskim organima VSTV-a odgovarati zbog prijave da je prodavao narukvice i drugu šanerisanu robu na crnom tržištu “žutog”…

    1...345...56Stranica 4 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj