Čak i kada bi, ne dao Bog, Srbiju i Hrvatsku neka vojna sila brutalno izbombardirala, ne bi nestali apetiti za komadanjem Bosne i Hercegovine.
Podjela BiH i prisvajanje njenih dijelova Hrtskoj i Srbiji jedna je od rijetkih, ako ne i jedina stavka na kojoj Beograd i Zagreb mogu pokazati bliskost. I čini se da i danas, usprkos cijeloj seriji neuspjeha i krvavih žrtava, rado o tome pričaju, pokušavaju nešto (skupa) poduzimati i ne prestaju sanjati, piše politicki.ba.
Najnoviji motiv za nova Karađorđeva pronađen je u konceptu građanske Bosne i Hercegovine.
“Problem” je – da iskoristimo američku terminologiju – “nepametno” otvorio najistureniji zvaničnik administracije predsjednika Sjedinjenih Američkih Država za zapadni Balkan Gabriel Escobar.
Preko Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) Sarajevu je poručio da BiH može postati građanska tek nakon što uđe u Evropsku uniju.
Identičnu poruku jučer je uputio i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, tokom postrojavanja Hrvatskog vijeća odbrane, ugašene vojne tvorevine osuđene za ratne zločine, u Mostaru.
U sjeni bajraka Kažnjeničke bojne, također za ratne zločine osuđenog njenog komandanta Mladena Naletilića Tute, koja se vihorila iznad Milanovićeve glave, ostale poruke da samo Bosna i Hercegovina, suverena i cjelovita, od Save do Neuma i od Une do Drine, može ući u EU, te da on neće prihvatiti kandidatski status Ukrajine, ako se isti ne dodijeli i Bosni i Hercegovini.
Priča o građanskoj BiH dobila je na dodatnom zamahu nakon što je propao još jedan pokušaj međunarodnih posrednika da se provedu izborne reforme i nametnu rješenja koja bi samo produbila diskriminaciju i učinila BiH nefunkcionalnijom.
Kruži li bauk građanske BiH zapadnim političkim krugovima?
Ako je suditi po Escobaru i Milanoviću – kruži.
Niko, ali niko od relevatnih političara iz bošnjačkog i probosanskog korpusa nije iznio zahtjev da se BiH preuredi, da se njeno uređenje promijeni iz temelja i da se ona definira kao i sve ostale moderne evropske države.
Ako je iko to i implicite tražio, to su relevantne sudske instance u Evropi. A to zahtijeva i Evropska komisija.
Evropski sud za ljudska prava donio je cijeli niz odluka u kojima upozorava na diskriminirajuće dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine.
Evropska komisija pred našu je državu postavila 14 prioriteta koji se moraju ispuniti, kako bi se BiH dao kandidatski status.
Kičmu tih zahtjeva čine zahtjevi za reformama u oblasti vladavine zakona.
Traži se da pravosudne funkcije budu nezavisne i profesionalne i da kao takve funkcioniraju u punom kapacitetu.
I zahtijeva se ukidanje diskriminacije u političkom sistemu BiH.
Njemačka, za koju se sve glasnije tvrdi da je od Bidena dobila “tapiju” da provodi politiku Zapada ne samo u BiH, već i na cijelom zapadnom Balkanu, stava je da je samo sistem jedan čovjek jedan glas, održiv politički sistem u BiH.
I sada se zvaničnom Sarajevu spočitava da hoće nešto što niko odavde ni izgovorio nije.
Namjera je jasna.
Srba i BiH teško da ima više od 800.000. Najmanje 500.000 Hrvata otišlo je iz BiH od Dejtona naovamo. U BiH živi između 1,5 i 1,8 miliona Bošnjaka. I svoj dom u BiH ima barem 200.000 onih koji se ne osjećaju propadnikom ni jedne od ove tri nacionalne kategorije.
Kada bi se sada proveo pošten popis, procenti bi izazvali paniku s primjesama političkih samoubistava u nizu evropskih država.
A ipak, većinski, narod Bosne i Hercegovine jeste za neki smisleni kompromis koji bi osigurao funkcioniranje njenih institucija, doveo do efikasne države i osigurao mirnu budućnost generacijama pred nama.
Bosanci i Hercegovci, kako god da se izjašnjavali ili uopće ne izjašnjavali, ne žele svoju djecu odgajati da bi im s punoljetstvom vidjeli leđa. Ne žele da im starost bude zagrantirana u samoći staračkog doma i iščekivanju telefonskog poziva iz Njemačke, Amerike, Australije…
Demografska većina ne može i neće dopustiti da je se sistemski svodi na političku manjinu. Ne zato da bi ona dominirala, već zato što su takvi sistemi neodrživi a države koje ga imaju osuđene na neuspjeh i vrlo mogući nestanak.
Bila je druga polovina februara 1993. godine kada je Sefer Halilović, tadašnji komandant Armije BiH, prvi put izašao iz Sarajeva na „slobodnu teoritoriju“, u Zenicu gdje sam ja, po ratnom rasporedu, boravio od početka godine. Tih su dana održavani pregovori između zapovjednika Armije BiH i HVO-a, ako se ne varam u Jablanici, pod pokroviteljstvom UNPROFOR-a. Halilović je nakon toga produžio u Zenicu, gdje je, takav je bio plan, trebao preseliti Istureno komandno mjesto, sa kojeg bi se u nastavku rata rukovodilo i zapovijedalo Armijom BiH. Sa njim je u delegaciji bio portparol Fahrudin Radončić, koji mi je u hotelu „Internacional“ poklonio šteku „plavog Ronhilla“.
Bespuća konvoja za Srebrenicu
Dva su događaja tih dana bila aktuelna na ratnoj, političkoj i međunarodno-diplomatskoj sceni: finalni pregovori u Ženevi o Vance-Owenovom planu (kojeg će nešto kasnije urnisati Radovan Karadžić i Skupština na Palama) i tih dana pokrenuta masovna agresija Vojske Republike Srpske na slobodne teritorije u širem rejonu Srebrenice, Konjević-Polja, Cerske gdje se nalazilo desetine hiljada ljudi, uglavnom izbjeglica iz drugih okupiranih i poklanih dijelova Podrinja.
I jedno i drugo je dramatično utjecalo na aktivnosti i „protokol“ komandanta Halilovića u Zenici. Evo i kako: iz Hrvatske je tih dana krenuo veliki konvoj sa oružjem i municijom koji je bio namijenjen Drugom korpusu Armije BiH. Tim oružjem, plan je bio takav, opremila bi se armijska jedinica, Prva muslimanska brigada, sastavljena od protjeranih mladića iz Podrinja koja bi bila upućena u probijanje obruča i spašavanje naroda u ugroženim područjima Konjević-Polja i Cerske koja su bila izložena najtežim napadima Vojske RS-a.
Božo Rajić, u to vrijeme ministar odbrane “Herceg Bosne”, zabranio je prolazak “tuzlanskog konvoja” kroz Hercegovinu. Odnosno postavio je ultimatum: oružje će proći kroz “hrvatske teritorije” ukoliko vlast u Sarajevu prihvati da sebi lojalne vojne i policijske snage u kantonima sa hrvatskom većinom, koje je mapirao Vance-Ownov plan, pretpočini Stožeru Hrvatskog Vijeća odbrane. To je obuhvatalo jedinice Armije BiH u Hercegovini, Srednjoj Bosni, Posavini… Isti proces je bio predviđen za jedinice HVO-a u kantonima sa bošnjačkom većinom, bihaćka Krajina, Sarajevo, Zenica, koje bi se stavile pod komandu Armije BiH…
Rekosmo, Vance-Owenov nikada nije bio operatibilan, međutim Rajićev, odnosno „hercegbosanski“ ultimatum je ostao na snazi. Pisao je tih dana Sefer Halilović molećivo pismo Rajiću, upozoravao ga da će biti odgovoran ako bespomoćno, nenaoružano stanovništvo srebreničke enklave padne u nemilost Mladićevih hordi, što će se zacijelo i desiti ako im ne stigne vojna pomoć odakle je to jedino izvodivo – iz Tuzle. Rajićev odgovor bio je cinično hladan i dosljedno bešćutan i morbidan: prvo pretpočinjavanje Armije BiH, pa nakon toga možemo govoriti o konvoju.
Radončiću sam, kad smo se sreli u Zenici, rekao da svakako što prije moram vidjeti njegovog šefa Sefera, a razlog je bio također neodgodivo dramatičan: samo nekoliko dana ranije na ludo hrabar način u Srebrenicu je uspio ući moj kolega, novinar „Slobodne Bosne“Haris Nezirović, prvi i jedini domaći novinar kojem je to uspjelo tokom cijele ratne tragedije tog grada. Nisam imao ideju šta bih tačno tražio od komandanta Armije BiH u vezi sa tim frustrirajućim, nerješivim problemom, osim da on potčinjenim komandantima u Srebrenici prenese da povedu računa o Harisu i eventualno ga evakuiraju, ako se ukaže neka prilika za to.
Ušao sam u kancelariju komandanta Trećeg korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića i tamo zatekao cijeli komandni kadar Korpusa koji je ćutke posmatrao i slušao Sefera Halilovića kako nervozno hoda oko stola dok sa nekim razgovara telefonom. „Ali, Tiho, molim te, reci ovim svojim Bobanu, Rajiću bilo kome, organizirat ćemo ako treba, zajedničku pratnju konvoja sve do Tuzle dok ga ne preuzme Željko Knez i Drugi Korpus i podijeli borcima koji idu prema Srebrenici. Nema šanse da oružje završi negdje drugo“, kumio je i preklinjao komandant Halilović nekoga sa druge strane telefonske žice. Kasnije ću saznati da je razgovarao sa Tihomirom Blaškićem, zapovjednikom HVO-a u Srednjoj Bosni. (Dešavalo se to mjesec i pol prije masakra u Ahmićima zbog kojeg će Blaškić biti osuđen u Haagu)
Koliko sam shvatio, blokadu konvoja sa oružjem Božo Rajić i društvo su opravdavali strahom da bi, umjesto u Tuzli, oružje moglo završiti u srednjoj Bosni i poslužiti tamošnjim armijskim jedinicama za obračun sa HVO-om. Saznat ću kasnije da Seferova molba koja je graničila sa samoponiženjem nije imala nikakav efekat, da oružje nije prošlo hercegovačke barikade i kontrole.
UVOD U NAJAVLJENI GENOCID
Saznat ću, također, tih dana da je u Tuzli hapšen majorNešad Šabić, komandant Prve muslimanske brigade, koja je trebala ići u proboj obruča oko Cerske, nakon što je odbio izvršiti naredbu i povesti nenaoružane i neopremljene borce u sigurnu smrt. Evo kako je u svom dnevniku-knjizi ( “Drina ih odnijela”) Azir Šabić, jedan od boraca Prve muslimanske brigade opisao pripreme za odlazak u proboj obruča prema napadnutoj slobodnoj srebreničkoj enklavi.
„Brigada se suočava sa različitim problemima oko obezbjeđenja oružja, municije i hrane, dok s druge strane ljudi u Cerskoj ginu pod najezdom sto puta jačeg neprijatelja… Traktorom je dovučena hrana i municija da nam se podijeli. Čudnim stvarima nikad kraja, jer za ovaj put (kroz neprijateljske teritorije prema Cerskoj, op. S. A.) smo dobili po 60 komada municije za automatsko naoružanje, po jednu bombu, dvije ribe i jedan hljeb.“
Samo petnaestak dana kasnije, sredinom marta, nakon što je vojska RS-a zauzela Cersku i Konjević-Polje, i nastavila prodirati prema Srebrenici, reagirala je međunarodna zajednica. Prvo je u opkoljeni grad stigao general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a, i nešto svojom voljom, a malo više pod pritiskom očajnog, preplašenog naroda, svojim prisustvom upozorio Ratka Mladića da obustavi agresiju. Humanitarnom akcijom iz zraka tih je dana je dostavljena dugo očekivana hrana narodu koji je mjesecima strateški izgladnjivan. Potom je Vijeće sigirnosti UN-a Srebrenicu proglasilo zaštićenom zonom. Pregovori na sarajevskom aerodromu između vojnog vrha RS-a i Armije BiH rezultirali su demilitarizacijom snaga 28. divizije Armije BiH u Srebrenici, predajom lokalnom UNPRFOR-u cjelokupnog teškog naoružanja. Uskoro su u grad stigli vojnici nizozemskog bataljona UNPROFOR-a.
Tragedija Srebrenice i genocid nad njenim ljudima, kako ćemo svjedočiti dvije godine kasnije, tog marta 1993. godine nije spriječena, nego je samo odgođena. Užasna sudbina Srebrenice i genocid nad osam hiljada njenih građana se ne prestaje aktuelizirati, niti se na njega prestaje referirati otkako je počela divljačka agresija Rusije na Ukrajinu. U Ukrajini, kao i širom svijeta, političari, mediji, pravnici… prave uglavnom logična i održiva poređenja između ove dvije tragedije. Ta je praksa povlačenja analogija, doživjela svoj vrhunac ovih dana kada su ukrajinske vlasti nakon ruskog povlačenja u gradu Buča zatekle jezive dokaze njihove bestijalnosti, stotine mrtvih civila na ulicama, zgradama, masovnim grobnicama.
OŽIVLJAVANJE SJEĆANJA NA GENOCID U SREBRENICI
„Buča se sada pridružila Srebrenici, Lidicama, Katinskoj šumi, Osweicimu, Nankingu… i hiljadama drugih mjesta u krvavom atlasu svjetskog barbarstva“, piše New York Times. Tony Birtley, novinar koji je dvije ratne godine proveo u Srebrenici, jedno vrijeme i sa pomenutim mojim kolegom Harisom Nezirovićem, tvrdi da se ukrajinska Buča ne može porediti sa Srebrenicom. „Srbi su imali oružje, Bosanci nisu imali ništa. Buča je pokazala da je Bosna bila napuštena i da nije dobila pomoć – Ukrajina za sada dobiva pomoć“, kazao je Birtley u razgovoru za televiziju N1.
Ali vratimo se onim ratnim događajima iz februara-marta 1993. godine koji su, kako će se kasnije pokazati, determinirali daljnu strašnu sudbinu Srebrenice, jer nakon što je slobodna teritorija tokom agresije VRS-a svedena na uzak gradski pojas, sudbinski su reducirane mogućnosti njene efikasne odbrane. Opskrbne linije, helikopterski letovi Armije BiH, su bile vrlo rizični, pogotovo nakon što je jedan helikopter sa logistikom i vojnicima srušen na nebu iznad opkoljenog grada.
Cijeli svijet, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Evropska unija, uključujući i Njemačku koja je dugo oklijevala da se priključi toj kampanji, sedmicama izvode složene logističke operacije dostavljanja oružja, municije i vojne opreme hrabrim i vještim braniteljima Ukrajine. Susjedna Poljska pretvorena je u džinovsku logističku platformu uz pomoć koje uz sve teškoće i rusku destrukciju u Ukrajinu stiže neophodna vojna oprema, uključujući i najsofisticiranije odbrambene sisteme.
Može li iko u slobodnom, demokratskom svijetu zamisliti situaciju u kojoj bi Poljska prolazak konvoja oružja kroz svoj teritorij uvjetovala nekakvim svojim partikularnim zahtjevima prema Ukrajini, nekim ustupcima koje bi postavljala Volodimiru Zelenskom?! Da li bi se Poljaci ikada pred poviješću mogli opravdati ukoliko bi, primjerice, prolazak konvoja oružja za branitelje Mariupolja, Kijeva ili Harkova uvjetovali nekim sebičnim ultimatumom Kijevu tipa traženja političko-teritorijalnih ustupaka poljskoj manjini u susjednoj zemlji? Šta bi civilizirani svijet ne samo mislio, nego i poduzeo, kada bi Poljska za sebe zadržavala trećinu ili češće polovinu oružja namijenjenog Ukrajini?! A upravo je to redovno tokom srbijanske agresije na BiH prakticirala Hrvatska sa pošiljkama oružja za Oružane snage BiH. Doduše, uz pristanak vlasti u Sarajevu, jer nikakav drugi izbor niti alternativa nisu postojali.
Poljska, reći će neko, pomažući Ukrajini investira u sopstvenu sigurnost i odbranu od ruskih prijetnji. Tačno. Ali i Hrvatska bi bezrezervnim, iskrenim pomaganjem odbrani BiH protiv srpske agresuije i zločina, bez fige u džepu i ultimatuma, pomogla samoj sebi budući da je trećinu njezine teritorije također kontrolirala velikosrpska čizma.
Reći će neko i ovo: Hrvatska se pridržavala obaveza proisteklih iz rezolucije UN-a o embargu na uvoz naoružanja u države bivše Jugoslavije. Da, ali je istovremeno njezina vojna ekspedicija predvođena Slobodanom Praljkom na nekoliko sastankaka sa Ratkom Mladićem u Budimpešti obavljala krupne poslove trgovine oružjem.
Spašavanje “svoga” Bihaća
Mnogi će reći (i govore): „Hrvatska je spasila Bihać da se u njemu ne dogodi genocid kao u Srebrenici“. Da, ali ovdje je riječ o tome da ni Hrvatska ni njena marionetska tvorevina u BiH nije uradila ništa da se barem pokuša umanjiti srebrenička tragedija. I još nešto: Hrvatska nije imala pretenzije, dakle ni interes prema Srebrenici, pa je njihovoj vlasti bilo potpuno svejedno ko će njom vladati i koji će sredstvima tu vlast osigurati. Sa Bihaćkom krajinom stvari drugačije stoje. „Naš predsjednik nije krio svoja razmišljanja o Banovini Hrvatskoj iz 1939, ‘podebljanjem hrvatskog pereca’, dodavanjem Hrvatskoj bosanskohercegovačkog Unsko-sanskog područja Bosanske krajine (starog naziva ‘Turske Hrvatske’) koji je u davnini pripadao hrvatskim zemljama… Čak ih je i izlagao i pojašnjavao u razgovorima sa stranim državnicima, primjerice prilikom susreta sa talijanskim premijerom Andreottijem.“
Ovako je sentimente i planove hrvatskog predsjednika prema bihaćkom regionu opisao Tuđmanu lojalni ratni ministar vanjskih poslova Davorin Rudolf u svojoj knjizi „Stvaranje hrvatske države 1991. – Ministarska sjećanja“.
„Hrvatsko vijeće obrane je zajedno sa Hrvatskom vojskom spasilo Bosnu i Hercegovini“, rekao je jučer Zoran Milanović. „Uloga Hrvatske u BiH uz neka zastranjenja, bila je vitalna za njenu zemlju“, pojasnio je predsjednik Hrvatske. „Zastranjenja“ na koja aludira Milanović je nešto drugačije pravno kvalificirao Sud u Haagu. Sudsko vijeće u Hagu je u presudi „hrvatskoj šestorici“ („Prlić i ostali…“) ta sitna, nestašna, gotovo zanemariva „zastranjenja“ tretirao kao „udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda“.
Šta je starije – kokain ili jaje
Tvrdnja Zorana Milanovića u spasonosnoj ulozi HVO-a i hrvatske vojske za opstanak Bosne i Hercegovine je po stupnju cinilnosti i beozobrazluka skoro blizu tvrdnji Jadranka Prilića tokom suđenja u Haagu da su „u Srebrenici ubijeni i njegovi vojnici“. Da, tačno je, u julu 1995. godine gospodin Prlić je bio na dužnosti ministra odbrane BiH. Ali je također tačno i to da je on bio premijer „Herceg-Bosne“ u vrijeme kada je njemu potčinjeni ministar odbrane Božo Rajić spriječio prolazak konvoja sa oružjem namijenjen odbrani Srebrenice.
Naravno da je diskutabilno koliko bi to oružje promijenilo tok rata i umanjilo kataklizmične dimenzije srebreničke tragedije, ali ovdje nije riječ o tome: radi se o ultimativnom indikatoru moralne dimenzije onih koji su spriječili naoružavanje žrtve. Naposljetku, niko ne može garantirati da će naoružavanje (u kome sudjeluje i Hrvatska) Ukrajine spriječiti ruskog agresora da okupira neke njene dijelove: radi se o univerzalnoj obavezi da se učini sve kako bi se to preduprijedilo.
„Danas sarajevska čaršija prakticira taktiku iscrpljivanja i trči-laži“. I to je u najnovijoj logorejičnoj eskapadi kazao predsjednik Hrvatske. Da budem načisto i da se prestanemo baviti efemerijama tipa je li stariji kokain ili jaje: da je bilo do HVO i hrvatske vojske, odnosno do vrha države koja je usmjeravala „udruženi zločinački poduhvat“, Sarajevo, pa time ni „sarajevska politička čaršija“ tokom posljednjeg rata bi nestali! Najprecizniji i najsnažniji stav-onaj artiljerijsko-topnički, o sudbini „sarajevske čaršije“ iznio je tokom rata Ivica Rajić, zapovjednik iz Kiseljaka, kada se pred kamerama pohvalio da i on i njegovi borci svojim topništvom pomalo kljucaju po Sarajevu, zajedno sa ratnim i poratnim(haškim) kolegama Ratkom Mladićem, Stanislavom Galićem i Dragoljubom Miloševićem. Ivica Rajić nije zbog toga zločina suđen u Haagu, nego zbog jednog drugog „zastranjenja“: pokolja nad trideset i jednim civilom i šest vojnika u Stupnom Dolu. Skoro deset godina, prije nego što će biti uhapšen, Rajića je vlast u Hrvatskoj krila, štitila i stambeno-komunalno i materijalno-financijski opskrbljivala.
Kao krunski dokaz o dobrosusjedskom odnosu službene Hrvatske prema Bosni i Hercegovini Zoran Milanović je potegao nekakvu plehanu značku koju je Franjo Tuđman okačio o rever Aliji Izetbegoviću. Pa je tim povodom pozvao Bakira Izetbegovića da vrati taj sitni oblik Tuđmanove milosti prema njegovom ocu. Da je nekim slučajem Alija Izetbegović nagradio i odlikovao Tuđmana za nekakve zasluge za BiH, to bi može biti govorilo o dobrim namjerama i iskrenim praksama hrvatskog predsjednika prema BiH. Ovako, Izetbegović je primanjem Tuđmanove kičaste limarije samo potvrdio fluidnost svog moralnog habitusa: izvinio se naš šnajder Alija nasilniku – vrhovniku Đuri koji ga je marisao!
(Slobodna Bosna)
Ishod prijevremenih parlamentarnih izbora u Srbiji pokazao je još veće kretanje udesno.
U Parlament su ušli Zavetnici i Dveri, Ivica Dačić sačuvao isti broj poslanika u odnosu na prošle parlamentarne izbore 2020. godine. Srpska napredna stranka (SNS) u odnosi na isti period zabilježila je najveći gubitak – sa 188 spala je na 121 poslanika.
No, to je posljedica učešća opozicije u izborima, a ne direktnog pada popularnosti. Kada se “podvuče crta” ovaj saziv Narodne skupštine mogao bi se porediti s onim od prije nešto više od 30 godina, kada se Slobodan Milošević uspinjao na vlast, piše politicki.ba.
S tim što je ovaj još radikalno desniji od tadašnjega.
U Skupštini Srbije nema ratnog zločinca Vojislava Šešelja i njegove partije. Ali ima cijela bulumenta političkih neandertalaca koji stabilno ugrožavaju Šešeljev radikalizam.
U Parlamentu je blok Ujedinjena Srbija. Oni su druga po snazi politička grupacija sa 36 poslanika.
Koliko je to “moderan” politički blok najbolje se vidi po njihovom kandidatu za predsjednika Srbije Zdravku Ponošu koji je o ratnom zločincu koji je na doživotnoj robiji Ratku Mladiću govorio biranim riječima.
I taj blok, kao i SNS, Dačić, NADA Srbije… jednodušno su protiv bilo kakvog članstva u NATO savezu, a sve je upitnije čak i deklarativno opredjeljenje za pristupanje Evropskoj uniji.
Kada se sve sabere, najmanje 90 posto poslanika novog saziva Narodne skupštine Srbije srcem, a i jezikom, podržava Vladimira Putina i njegovo djelovanje, uključujući agresiju na Ukrajinu.
I to je realna slika Srbije, države s kojom se graničimo na istoku i države koja se stalno petlja i destruira Bosnu i Hercegovinu. Kao i Crnu Goru.
Even before Russia’s full-scale invasion of Ukraine, manypoorly informed Western analysts urged Kyiv to capitulate. These experts believed thatthe allegedly mighty Russian army would rapidly overrun Ukraine’s forces and they implored NATO not to“provoke”Putin by supplying desperately needed weapons to Kyiv. Over a month into its war of national liberation, Ukraine is again advised by an assortment of observers to placate Moscow by surrendering Donbas and Crimeaand disarming itself through neutrality.
Such analysts fail to understand that the post-Cold War era is over and there are no neutral states on the front line between a free Europe and an imperial Russia. A country like Ukraine, committed to its independence and territorial integrity, needs to be part of an effective security structure. Kyiv has made it abundantly clear that it seeks real security guarantees, whether inside or outside NATO, and not vague promises from the West. And Ukraine of all countries has proven through its national resilience and fighting prowess that it will defend European security as well as its own.
Any negotiations between Kyiv and Moscow should not be misconstrued. Ukraine is not negotiating from a position of weakness but of growing military strength. It has pushed back Russian forces on several fronts, killed over 16,000 Russian troops, and destroyed hundreds of tanks, armored vehicles, helicopters, aircraft, and other pieces of military equipment. Kyiv is primarily talking to Moscowto relieve pressure on civilians arbitrarily bombed by Russian troops and to ensure humanitarian aid. For Russia, the objective is to push the West into neutralizing Ukraine while pressing Kyiv to agree to the status of a disarmed vassal. As in previous “peace talks” the Kremlin engages in open blackmail, in which either Ukraine’s sovereignty is curtailed, or more Ukrainian civilians will be murdered.
The war crimes committed by Russian troops are not only acts of desperation. Moscow deliberately massacres unarmed civilians so that videos of bombed schools and hospitals will influence the West into pressuring Ukraine toward a unilateral ceasefire. However, the atrocities against civilians are having the reverse effect. They are stiffening Ukraine’s resolve and resistance, increasing Western weapons supplies, and raising support for a complete sanctions ban on Russian trade and energy. Sanctions contribute to depriving Russia of the resources it needs to execute the war and to function as a society.
Ukraine needs to triumph in this war both to deter any future attacks by Moscow and to inflict a painful lesson for Russia’s imperial ambitions. A completed victory would include the full withdrawal of Russian troops from all occupied territories, including Donbas and Crimea. At the same time, sanctions should continue to be imposed until Putin and his regime are ousted, while billions of dollars of Russia’s frozen assets in Western financial institutions are earmarked for Ukraine’s reconstruction. In his recent speech in Warsaw,President Bidenin effect called on Russia’s citizens to remove Putin’s regime or face economic devastation.
Kyiv is seekingstrong international security guarantees to deter any future military aggression. This indicates either steps toward NATO membership or a treaty with NATO or the US that would ensure Ukraine receiving all necessary weapons and other support for deterrence and self-defense. Russia itself cannot be a party to guaranteeing Ukrainian security because it remains Ukraine’s only security threat that violated the 1994 Budapest Memorandum – an agreement signed by the US, the UK, and Russia to ensure Ukraine’s security after Kyiv surrendered its nuclear weapons.
As Russia’s war against Ukraine continues, Kyiv has every right to conduct missile strikes and sabotage operations against airfields and other military targets inside neighboring regions of Russia that are hosting attacks on Ukrainian territory. Such a response will furtherraise morale in Ukraine and make it more difficult for Moscow to hide the war from its own people. Washington and Brussels cannot restrain a country that is fighting for its survival to strike wherever it can against a genocidal enemy, similarly to resistance armies during the German Nazi occupation.
Ukraine is exactly the kind of country that NATO needs as a member, one that fully understands the Russian adversary, displays remarkable military prowess, and is committed to defending a free Europe. When a country joins NATO, the chances of a Russian attack significantly diminish, as we have seen with the much smaller and weaker Baltic states. Although Moscow persistently threatens Estonia, Latvia, Lithuania, it has not intervened militarily because it clearly fears an overwhelming NATO response led by the US.
The Kremlin continues to engage in fear campaigns about nuclear annihilation and world wars to undermine Western cohesion. While any use of strategic nuclear weapons against the West is remote, given that it will mean national suicide, Moscow could use short-range tactical nuclear or chemical weapons against Ukrainian targets. Such an escalation would also provoke NATO retaliation, as Biden has indicated, and could directly involve US forces against the source of the attack.
Western governments should avoid unwittingly assisting the Kremlin’s fear campaign by warning of World War III in the event of any direct NATO involvement in Ukraine. Russia’s military is no match for NATO and will avoid any direct confrontation. In addition to the organizational inadequacies, equipment failures, andmanpower shortages exposed in Ukraine, Russia faces an unprecedented economic catastrophe that will seriously deplete its military capabilities. The country’s Gross Domestic Product (GDP) is projected to contract by at least 15% in 2022 and essential parts for its military industry will no longer be available.
In addition, Moscow has no reliable allies. Even Belarus and the Central Asian states in the Moscow dominated Collective Security Treaty Organization (CSTO) do not want to fight on behalf of Russia’s imperialism. Moreover,China will avoid being drawn into war with the US and will more likely prepare to acquire energy sources and valuable Siberian and Far Eastern territories once Russia begins to implode.
(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. He is the co-author of Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published this Spring)
U aktuelnom broju Globusa vanjskopolitički komentator Željko Trkanjec nastavlja (zaključuje?) polemiku sa dežurnim zagrebačkim tumačem stanja u Bosni i Hercegovini doktorom znanosti Ivom Lučićem, ratnim Tuđmanovim obavještajcem s ovih prostora. Dr. Lučić je – za one koji se ne sjećaju – bio stožerni brigadir Hrvatske vojske sa zadacima u Hercegovini (rođen u Ljubuškom), a nakon rata je činovan general-bojnikom HVO-a, pa ne čudi što mu smetaju dijelovi vlastite biografije, zbog čega je – između ostalog – i ušao u polemiku.
Opet je pobjednik
No, Trkanjecu je također zamjerio “podli medijski napad na Hrvate u BiH i na njihovo kakvo-takvo političko vodstvo… pa i za vrijeme ukrajinske tragedije”. Proglasio ga je “muslimanskim lobistom”, a sve zato što je Trkanjec problematizirao znakovito čekanje još jednog doktora znanosti – Dragana Čovića – da osudi rusku agresiju na Ukrajinu. Trkanjec podsjeća na to da je lideru HDZ-a BiH trebao sastanak s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem da se zaista izjasni, naprosto zato što se Čović ne želi zamjeriti Srbima i Rusima. Nije mu jasno zašto se ne bi smjelo govoriti o takvim potezima vođstva HDZ-a BiH za vrijeme ukrajinske tragedije (iako je Globus izašao prije Čovićevog njet u Domu naroda na prijedlog potpunog usklađivanja politike BiH sa EU odnosom prema ruskoj agresiji, Trkanjec podsjeća na njegove stavove o Zakonu o negiranju genocida, nastup u NSRS-u, rođendansko slavlje s Dodikom…) i pita Lučića koliko je Hrvatima u BiH bilo bolje za vrijeme Čovićeva mandata u Predsjedništvu BiH. Usuđujem se ponuditi odgovor: taman onoliko koliko je Srbima, Bošnjacima i Ostalim bolje sa vlašću kakvu imamo. Ko ne vjeruje, nek’ pogleda pod akcize, pa će razumjeti količinu združene ambicije ovdašnjih političara da se pobrinu za narod(e) za vrijeme ukrajinske tragedije.
I ovu polemiku koristim tek da ilustriram potrebu stranaka na vlasti da BiH ostave zakovanu u (ratnoj) prošlosti ili – što bi znanstvenik Čović rekao u NSRS-u: “Ništa nije nestalo iz ‘95. i tadašnjih strategija triju konstitutivnih naroda”. Ova se teza dala iščitati i tokom posljednje runde propalih pregovora o reformi Izbornog zakona, pregovora koji su zapravo najmanje to i bili. Još se jednom, naime, ispostavilo da su se lideri domaćih političkih stranaka sastali na takmičenju, da ne kažem političkom maratonu, čiji je pobjednik onaj ko osmisli najkompliciraniji paket neprihvatljivih zahtjeva. Ispalo je opet da je lider HDZ-a pobjednik, posljednji je sve odbio, pa se sada vadi upućivanjem svog modela u parlamentarnu proceduru, a zaista ne treba biti vidovit pa znati da tek tamo od dogovora nema ništa. Prijedlog će proći onako kako su – uoči prošlih izbora – završili zahtjevi za transparentnije nadgledanje biračkih mjesta: odbijanjem s gnušanjem. No, posljednji izbori u BiH nisu poučni samo iz tog razloga već i zbog činjenice da danas, sedam mjeseci prije narednih, njihovi rezultati još nisu implementirani u Federaciji i, kada govorimo o onima koji dolaze, najvažnije pitanje nije hoće li se HDZ i HNS odlučiti na bojkot, već do kada će ovaj entitet biti blokiran. Funkcionalnija FBiH bila je, naravno, dio pregovaračkog menija, no upravo je tome posvećena najmanja politička i medijska pažnja. Ne samo zato što su se vladajući političari postavili po principu sve ili ništa već i zato što su one probosanske snage – od kojih osobno i dalje najviše očekujem – pristale na istu mantru, projicirajući također maksimalističke ambicije.
Da, istina je, akademik i doktor znanosti Dragan Čović puno im je pomogao. Lider HDZ-a BiH od 2005. (na što podsjeća i Trkanjec) svojim je atacima na BiH i Federaciju opredijelio značajan dio biračkog tijela da na izborima ne glasaju za, već protiv (njega). Njegovo neskriveno vezanje zastava sa secesionistom Miloradom Dodikom dodatno je stvorilo odijum javnosti (ne samo domaće), ali to i dalje ne mijenja činjenicu da su HDZ i HNS nesumnjivo opredjeljenje hrvatskih birača. Famozna konstitutivnost – izvojevana pred Ustavnim sudom BiH na cijelom teritoriju zemlje tokom mandata Wolfganga Petritscha kao visokog predstavnika – u to je doba slavljena kao velika državnička pobjeda. Šta se promijenilo, ako već Čović nije u pravu kada govori o strategijama iz ‘95? Ili je naprosto riječ o naknadnom povratku u prošlost, da ne kažem procjeni da se 30 godina kasnije mogu realizirati ambicije o podjeli zemlje? Dodik je nesumnjivo ubijeđen u realizaciju ovog ratnog plana, HDZBiH bi treći entitet, a šta hoće Bošnjaci? Da li iko misli da je rješenje u raseljavanju do iznemoglosti ili pak ostvarenja podjele, odnosno izmjene Izbornog zakona do principa jedan čovjek jedan glas? Gdje su tu, onda, mehanizmi zaštite od preglasavanja? Zašto niko nije spreman iščitati presude Evropskog suda za ljudska prava kao bitku i za konstitutivnost Ostalih, iako ih je u našoj zemlji, po posljednjem popisu, jedva tri posto? Zar četvrti član Predsjedništva BiH nije poželjno rješenje i za Ostale, ali i za razgovor o mehanizmima koji će spriječiti blokade vlasti?
Pregovori i postoje da bi se pravio kompromis. Danas je posve jasno da kompromisa nema i još i gore, da oni koji ga pomenu istog časa postanu izdajnici zemlje, što je ovih dana epitet koji se lijepi Dini Konakoviću. Lider NiP-a možda nema pregovaračkih utakmica, ali razumije suštinu BiH, onu u koju se pregovarači – osim Dodika i Čovića – zaklinju kao u šareni tepih tradicionalne multikulture. Ako je zaista zagovaramo, onda vrijedi podsjetiti na zavnobihovske principe “i-i-i” koji bi u današnje vrijeme, ako ćemo im ostati odani, bili dograđena konstitutivnost. Prijeko potrebna upravo za vrijeme ukrajinske krize koja nam je, ako išta, donijela onu pažnju međunarodne zajednice za kojom vapimo još otkad su naši pregovarači nogom nabili butmirski paket. Što, naravno, nimalo ne amnestira međunarodnu zajednicu i njezinu odgovornost za ove prostore, ali – ako ćemo pravo – otvara i mogućnosti koje bi mogle doprinijeti ubrzanom ostvarenju onih ciljeva za koje se BiH u svom Parlamentu izjasnila. Riječ je, naravno, o euroatlantskom putu naše zemlje, koji ne miniraju samo Dodik i Čović. No, barem je Evropa primorana da se suoči sa problemom u svome dvorištu, da ne kažem granici, jednako kao i sa odrazom u vlastitom ogledalu. I postaje potpuno svjesna da mora djelovati.
Miješanje u unutrašnje stvari BiH
Poučan je stoga stav Nizozemske koja je prihvatila Strateški kompas EU u kome za BiH jasno stoji kako je od posebnog interesa Evrope podržati suverenost, jedinstvo i teritorijalni integritet naše zemlje “na temelju načela jednakosti i nediskriminacije svih građana i konstitutivnih naroda, sukladno Ustavu BiH, kao i reformski proces na njenom evropskom putu”. Uz to je Nizozemska izrazila žaljenje zbog pojma konstitutivnost. Ni nama niko ne brani da se žalimo, ali nas dokumenta obavezuju. To je, uostalom, plastično razgolitila upravo ukrajinska tragedija, kako agresiju Rusije na susjednu zemlju zove dr. Lučić. Ovu nizozemsku reakciju zdušno je osudio (a ko će drugi?) ruski ambasador u BiH Igor Kalabuhov, tvrdeći da je to eklatantan primjer miješanja u unutrašnje stvari BiH. Za sebe i svoju zemlju pak tvrdi da se ne miješaju, pa onda obavezno doda “ali”, kao u slučaju najnovijeg gostovanja na Pečatu RTRS-a, gdje je na novinarsku tvrdnju kako RS neće ni za hiljadu godina pristati na BiH u NATO-u (baš kao da nije SNSD trasirao i potpisao naš put u Alijansu), objasnio da je to unutarnja stvar svake države, ali je “nedavno francuski predsjednik Macron ponovio da je NATO organizacija s mrtvim mozgom”. Moje pitanje, veli ne miješajući se Kalabuhov, jeste kakav mozak trebate imati da se spremate ići u organizaciju s mrtvim mozgom?
Odgovor se golim okom vidi i na RTRS-u, ako živi gledaju slike Ukrajine, a ne slušaju (puno) prateći tekst. Slike Ukrajine neodoljivo podsjećaju na naše iz devedesetih. Ako to nije po(r)uka političarima da se odreknu strategija iz ‘95, ni izbori nam neće pomoći.
Kada se u srijedu popodne ispostavilo da je, nadomak stana u sarajevskom naselju Dobrinja, teško ranjen Matej Živković, mediji su vijest ispratili objašnjenjem da je napadnuti univerzitetski profesor član Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH i važni svjedok u slučaju koji Tužiteljstvo Kantona Sarajevo vodi protiv 18 optuženih, među kojima su – recimo to tako – najzvučnija imena Hasana Ćelama i Zijada Blekića.
Isti datum
Prvi je (bio) dugogodišnji predsjednik KVP-a, drugi alfa i omega – jezikom crne hronike – organizirane kriminalne grupe koja se tereti – riječ je, dakle, samo o slučaju Profit – da je na nezakonit način stekla imovinsku korist od oko 30 miliona maraka i to fiktivnom kupovinom dionica, manipulacijom na tržištu kapitala, te izvlačenjem novca kroz fiktivne pravne poslove.
Iste večeri, kad se još uvijek nije znalo hoće li profesor Živković preživjeti, u javnosti su se pojavile i informacije da je napadnuti profesor također svjedok i u slučajevima u kojima Tužiteljstvo KS-a pokušava raspetljati mafijašku hobotnicu u sarajevskom Bosnalijeku. Onima koji godinama prate zbivanja oko KVP-a bilo je jasno: Matej Živković je posljednji, pa zato i najvažniji živi svjedok Ćelamovog i Blekićevog mešetarenja u Komisiji koja je regulator tržišta kapitala u Federaciji, pa samim tim i najvažnija entitetska finansijska institucija. Ona oko koje su godinama igrane političke i ine parlamentarne igre, sa samo jednim ciljem – ostaviti Ćelama (čitaj: i Blekića) da posuši prljave tragove.
Jednu, ispostavit će se i jedinu reakciju koja je događaj kvalificirala atentatom, vrijedi zabilježiti: Marinko Čavara, predsjednik FBiH, oštro osuđujući ovaj čin, zatražio je kvalitetnu i cjelovitu istragu, podsjećajući da je pokušaj ubistva člana KVP-a izveden na isti datum kada je 1999. godine u atentatu stradao tada zamjenik ministra unutarnjih poslova FBiH Jozo Leutar. Atentatori na Leutara nikada nisu pronađeni, a nema toga ko se neće složiti da je ubistvo Joze Leutara bilo i atentat na Federaciju. Operacija – srećom u pokušaju – egzekucije profesora Živkovića jednako je atentat na pravni i finansijski sistem FBiH, s obzirom na to da je KVP žila kucavica čitave privrede. Vlada FBiH također je reagirala, zadužujući federalni MUP (s ministrom Aljošom Čamparom na čelu) da pripremi i Vladi dostavi potpunu informaciju. Vlada zna, a predsjednik Čavara još i više, koliko je političkih pritisaka bilo tokom izbora i uspostave nove Komisije, ove u kojoj je Živković ostao zato što Zakon propisuje neophodnost kontinuiteta, Komisije čiji je izbor žestokim agitacijama SDP-a BiH prvo poništen, uprkos zakonski provedenoj proceduri, a potom godinama blokiran u Domu naroda FBiH. Na kraju, Komisija je izabrana zahvaljujući međunarodnim predstavnicima, koji su i sami u više navrata izvarani. SDP-ovo čuvanje Ćelama i Blekića (osnivač i direktor brokerske kuće Eurohaus u politiku i javni život, da ne kažem milionsku ekspanziju i ušao je kao vijećnik SDP-a BiH u sarajevskoj općini Centar) maestralno je demonstrirano kroz Autentično tumačenje iz 2013. godine: tada je, naime, KVP mjesecima radio bez mandata, a vlast predvođena SDP-om (na čelu Vlade FBiH bio je današnji predsjednik partije Nermin Nikšić) tražila od OHR-a pomoć da se sve odluke donesene u tom periodu ne bi proglasile nevažećim, s obzirom na to da su sudski procesi već bili krenuli. OHR je pomogao, vjerujući na riječ Zlatku Lagumdžiji i Nerminu Nikšiću kako će u što skorijem roku, pa još i obećali za šest mjeseci, provesti proceduru izbora novog KVP-a. Ne samo da od izbora nije bilo ništa, već je upravo SDP bojkotirao izbor, a onda je – kada je predsjednik Čavara sa dopredsjednicima dostavio rezultate prvog konkursa – tražeći dlake u moralnim likovima izabranih (što naravno nije problem), u Parlamentu konkurs poništen, pa je na ponovljeni uslijedila SDP-ova blokada u Domu naroda. Sve u svemu, prošla su još 23 mjeseca dok je Federacija dobila KVP: za to vrijeme Ćelam je i dalje bio predsjednik, a profesor Živković jedan i jedini član?! Po Zakonu, Komisija odluke donosi većinom glasova, a ima pet članova.
Vjerovali ili ne, Ćelam je bio predsjednik KVP-a i iz zatvora, no niko nije toliko naivan da pomisli kako je on sam i spremao i realizirao mutne poslove. KVP je davno već podijeljen na Ćelamove i ostale. Kao bliski suradnici vječnog mešetara na čelu KVP-a i u javnosti su pominjani likovi koji su iz očiju predsjednika čitali želje, a poslije ih ispunjavali, neki od njih i sami su kao vlasnici krivičnih prijava išli redovno na posao (i primali plaću) u KVP, ali i dobijali ponude koje se ne odbijaju, poput putovanja u Dubai, sa uključenim plaćenim šopinzima. Zauzvrat su sve po zakonu spremali papirologiju i materijale za sjednice, da ne kažem krčili puteve za povlaštena lica na tržištu kapitala, ali i one kojim će kriminalizirati neke druge, po čuvenom receptu izravnaj sve da bi se lopovluk relativizirao. Unaprijed se izvinjavam onima koje je Ćelam gotivio a ja ih izostavila, nema dovoljno prostora u kolumni da svi stanu, pa pominjem tek angažirane uposlenike Samira Vrana, Safiju Žilić, Omara Kokanovića, Edina Gičevića i Senada Terzića. Svi su oni dio raznih (policijskih, sudskih i tužiteljskih) slučajeva od kojih je slučaj svih slučajeva sarajevski Bosnalijek. A evo i nevjerovatne slučajnosti: em je Matej Živković krunski svjedok u nekoliko Bosnalijekovih slučajeva, em ove sedmice na dnevnom redu KVP-a treba biti potvrda imenovanja novog Nadzornog odbora ove kompanije?!
Mediji su početkom marta objavljivali kontradiktorne informacije o Skupštini dioničara Bosnalijeka. Otkazana, održana, Nadzorni odbor (ni)je imenovan: zapravo su starom Bosnalijekovom praksom dioničari spriječeni da uđu u fabriku, pa su se sastali izvan nje i izabrali NO koji nije po volji Nedima Uzunovića i njegove uprave. Farsa sa Bosnalijekom traje godinama, da ne kažem od spektakularnog odbijanja američkog Alvogena da podmiti tadašnju upravu kako bi otkupio paket dionica Vlade FBiH u kompaniji. Nakon američkog povlačenja, stigle su ruske pare i isti Uzunovićev background, nakon čega nekadašnji kadar Edina Arslanagića postaje sve i svja u Bosnalijeku, a sam Bosnalijek savršena mašina za paženje podobnih pod strogom paskom Uzunovića i njegovih zavičajnih prijatelja (asocijacija na Nikšića nije slučajna). S novim NO Uzunovićevoj vladavini dolazi kraj, ali i sehare firme postaju dostupne istražiteljima. Odluka je u rukama KVP-a, u čijem današnjem sazivu naravno ima i onih koji se potajno viđaju sa osumnjičenim i optuženim Blekićem. Ali ne i Matej Živković. Ekonomista od digniteta, javna je tajna, obilno je surađivao sa tužiteljstvom i sigurnosnim agencijama, uvjeren da je to najbolji put ka stabilnoj i sigurnoj Federaciji i njezinoj privredi.
Isto su prošli Rajlić i Alibegović
Da zlo bude kompletno, na profesora Živkovića, koji dosta dugo trpi pritiske i prijetnje, prvi put je pokušan atentat 15. februara. Napadač(i) su promašili. Od policijskih organa je tražio da taj podatak ne ide u javnost, no podijelio ga je sa svojim kolegama u KVP-u. Nikakvu zaštitu nije dobio. Čak je, tvrde neki izvori, na jednoj od posljednjih sjednica žestoko napadnut. Kaju li se zbog toga njegove kolege, nije poznato. Kao što, uostalom, nisu poznati ni raniji napadači na članove KVP-a: Milorad Rajlić je prije desetak godina napadnut motkom i brutalno je pretučen (pred svojim ulazom?!). Isto je prošao i Džafer Alibegović. Razlika je u tome što je Rajlić uprkos batinama ostao, dok je Alibegović shvatio poruku i povukao se. U ovom času nije pitanje šta će uraditi profesor Živković. Važno je da je preživio, uprkos profesionalnom ubici koji je, kažu, i prigušivač imao da ga zauvijek ušutka. Pravo je pitanje šta će uraditi istražitelji, a šta aktualni KVP. Od njih zavisi budućnost svih nas, jer KVP je taj koji garantira zakonitost tokova privrede. Ako istraga o atentatoru na profesora Živkovića potraje koliko i potraga za Leutarovim ubicom, nemamo se čemu nadati. Ćelamanje nam ne gine.
I tokom subotnjih pregovora ključna tema je bio Dom naroda Federacije BiH. Delegacija SDA je, kako saznaje Istraga, tražila da se ovaj dom Parlamenta Federacije BiH svede na nivo Vijeća naroda Republike Srpske. Dakle, samo vitalni nacionalni interes. HDZ BiH bio je protiv. Oni ne žele “smanjenje ovlasti” Doma naroda Federacije BiH. Štaviše, predlagali su i drugačiji model izbora delegata u odnosu na postojeći, pozivajući se na presudu Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića.
“Delegacija SDA bila je spremna prihvatiti stav HDZ-a BiH i zvaničnika EU da se samo u Federaciji primjenjuje elektorski model izbora članova Predsjedništva BiH, uz uslov da se smanje ovlasti Doma naroda FBiH”, objašnjava za Istragu jedan od učesnika sastanka.
Ali HDZ BiH je do kraja insistirao na tome da se ovlasti Doma naroda FBiH ne smanjuju.
“Ako bi se to primijenilo, od Federacije bi bila napravljena bošnjačka Republika Srpska. Hrvati bi bili na istom nivou kao u RS-u”, kazao je Istragu jedan od članova delegacije HDZ-a BiH.
Iz tog razloga HDZ BiH uopće nije želio razmatrati smanjenje ovlasti Doma naroda na čemu je inistirala delegacija SDA. Čelnici HDZ-a BiH, već smo objavili, uz pomoć međunarodnih zvaničnika su predložili da se promijeni i način izbora delegata, odnosno da se uvede sistem opće skupštine naroda. Pored toga, insistirali su na tome da ovlasti Doma naroda FBiH ostanu iste. Istina, prvog dana pregovora izašli su sa prijedlogom prema kojem odluke koje su usvojene u Predstavničkom domu FBiH ne bi išle na potvrđivanje u Dom naroda samo ukoliko to odluči natpolovična većina svakog od tri kluba konstitutivnih naroda. Da su prihvaćeni prijedlozi HDZ-a BiH, u praksi bi to izgledalo ovako.
HDZ BiH bira sve delegate koji preisputuju svoje odluke
Delegati Doma naroda bi se birali tako što bi svi izabrani zastupnici iz deset kandonalnih skupština formirali svoje klubove naroda koji bi, potom, izabrali po sedamnaest delegata u tri kluba konstitutivnih naroda Doma naroda FBiH. Konkretno, svi zastupnici iz reda hrvatskog naroda iz svih deset kantonalnih skupština bi međusobno izabrali sedamnaest delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH. Isto tako bi svoje delegate birali i bošnjački i srpski zastupnici iz kantonalnih skupština. No, vratimo se Klubu Hrvata. Prema rezultatima izbora iz 2018. godine, HDZ BiH u svim kantonalnim skupštinama ima izabranih 60 zastupnika. HDZ 1990, pak, ima 12 kantonalnih zastupnika, što znači da ove dvije stranke daju ukupno 72 zastupnika iz reda hrvatskog naroda. To znači da bi HDZ BiH i HDZ 1990 imali apsolutnu kontrolu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, jer bi, izvjesno je, kontrolisali svih 17 delegata. Poređenja radi, ove stranke trenutno imaju trinaest od ukupno sedamnaest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.
Ovaj omjer je, naravno, bitan za drugi korak.
HDZ je, rekosmo, predložio da odluke i zakoni usvojeni u Predstavničkom domu FBiH ne idu na potvrđivanje u Dom naroda samo ukoliko tako odluči natpolovična većina svakog od tri kluba konstitutivnih naroda. S obzirom na to da bi HDZ BiH imao apsolutnu kontrolu u Klubu Hrvata, o stavu te stranke bi ovisio proces usvajanja odluka i zakona u Federaciji, jer bi bilo dovoljno da samo devet delegata u Klubu Hrvata zatraži odlučivanje u Domu naroda FBiH i zakon bi morao doći i u taj dom Parlamenta Federacije BiH. No, tu nije kraj. HDZ BiH predlaže da na snazi ostane i vitalni nacionalni interes kojeg bi, prema njihovom novom prijedlogu, mogla pokrenuti natpolovična većina. O vitalnom nacionalnom interesu trenutno odlučuje Ustavni sud FBiH. HDZ, međutim, predlaže da o vitalnom nacionalnom interesu umjesto Ustavnog suda FBiH odlučuje – klub naroda koji je pokrenuo pitanje vitalnog nacionalnog interesa.
Zbog čega je bitan Dom naroda FBIH?
Dom naroda FBiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.
Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.
Kako je stari saziv CIK-a spasio Čovića
No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.
Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH
Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.
On je predsjednik slavenskog naroda koji ne prima savjete ni od koga i kocka se s ratom koji ne ide kako je planirano. Žestoki otpor sprečava njegove snage da zauzmu glavni grad za kojim žudi. Zapadne sankcije dave njegovu ekonomiju, srednja klasa bježi, a državni mediji nude smiješnu propagandu („Naš neprijatelj sam sebe bombardira“).
Ovo zvuči kao Vladimir Putin 2022. godine, ali to je Slobodan Milošević iz 1992. godine, kada su vojne snage pod kontrolom srpskog lidera krenule u genocidno divljanje u Bosni. Rat je trajao godinama i uključivao je opsade Sarajeva i drugih gradova, uključujući Srebrenicu. Milošević je tvrdio da je Bosna vještačka zemlja koja ne zaslužuje postojati – vrstu laži koju je Putin plasira protiv Ukrajine. Srbi su granatirali stambene zgrade i napadali civile dok su pokušavali pobjeći – baš kao što ruska vojska sada radi u Ukrajini. Možete pogledati sliku Sarajeva 1992. i Kijeva 2022. i ne znate koja je koja”, piše Peter Maas, u tekstu za The Intercept.
On ističe da je dugo i detaljno razmišljao o tome šta će Putin moći postići u Ukrajini i da li će preživeti na vlasti, sada kada je njegov početni gambit propao.
“Ali iznenađujuće malo se pominje presedan Miloševića i Bosne. Kao da se ono što se dogodilo u Bosni ne smatra autentičnim poglavljem evropske historije — jer su većina od 100.000 žrtava rata bili muslimani, a muslimani se ne smatraju potpuno Evropljanima. Kako je zabilježio historičar Edin Hajdarpašić prošle sedmice: “Ako se Bosna iz 1990-ih izučava, to je na kursevima o genocidu i nasilju, ali rijetko kao dio kurseva evropske historije”.
To je propust koji samo otkriva kako predrasude određuju naše izbore o tome koju historiju istaći, a koju zanemariti; lišava nas boljeg razumijevanja onoga što nas čeka.
Lekcije iz Beograda i Sarajeva imaju dvije strane. Prvi je da vođa koji krene na nasilni nihilistički put može ostati na vlasti mnogo duže nego što biste očekivali. Spekulira se o mogućem državnom udaru u Moskvi, ali Milošević je ostao na funkciji tokom čitavog rata, koji je okončan poslije četiri godine, i smenjen je tek krajem 2000. godine kada je pokušao namjestiti izbore koje je izgubio.
Druga lekcija je da autsajder koji se bori za opstanak može spriječiti, iako uz ogroman gubitak života, daleko veću silu kojoj nedostaje motivacija. Bosanska armija se okupila nakon što je započeo napad Srba i istrajala je, uprkos nemoralnom embargu na oružje od strane Ujedinjenih nacija (koji je nametnut svim stranama, ali je pogodio samo bosansku stranu, jer su Srbi imali dosta sopstvenog oružja).
Podrazumijeva se – pa naravno da osjećam obavezu da to kažem – da ono što se dogodilo prije jedne generacije na Balkanu ne predviđa šta će se dogoditi u Ukrajini i Rusiji. Razlike su znatne. Na mnogo načina, ono što vidimo u Ukrajini je šahovska verzija ratova u Bosni, Čečeniji i Siriji, sa figurama na tabli sada uključujući nuklearno oružje.
Ali osim što sam izvještavao o ratu u Bosni , studirao sam ruski na Lenjingradskom državnom univerzitetu još u sovjetsko doba i povremeno izvještavao o SSSR-u tokom njegovog raspada i nakon toga, uključujući kratak boravak u Ukrajini kada je postala nezavisna (priča koju sam napisao u 1991. je bila naslovna„Ukrajinci se boje da bi granični sporovi mogli dovesti do sukoba sa Rusijom“).
Ono što se danas dešava je nevjerovatno, stara melodija je svirana u novom tonu sa bržim tempom i većim ulozima”, piše Maas dalje.
Navodi i da je Michael McFaul, bivši američki ambasador u Rusiji i istaknuti komentator rata, stava da ovo nije početak kraja ruskog predsjednika.
“Putin nema kraj”, napisao je prošle nedelje.
“Čak i ako zauzme Kijev, šta onda? Ukrajinci mu se nikada neće pokoriti. Nikad”.
Tačno je da su Ukrajinci uveliko pokazali da neće odustati, ali u kontekstu Miloševićevog iskustva, Mekfolova ocjena deluje nemaštovito.
Putin istinski veruje u ideju velike Rusije: on bi iskreno želio vratiti Rusiju u ono što smatra izgubljenom slavom. Miloševićevo prihvatanje srpskog nacionalizma bilo je drugačije. Bio je oportunist od početka; nacionalizam je bio samo sredstvo da ga odvede na vlast i zadrži tamo. Sa Kijevom koji pokazuje da neće postati rusko vlasništvo, Putin se kreće ka Miloševićevoj ciničnoj poziciji. Kako se čini da se njegova vojska kreće sporo, s velikom količinom napuštene opreme i značajnim brojem vojnika zarobljenih ili ubijenih, već čujemo manje govora o nacionalnoj slavi i teritorijalnom proširenju. Ostati na vlasti — učiniti sve što je potrebno da ostanete tamo — nova je završnica. Što jasnije to shvatimo, to bolje možemo razumjeti kakva će biti Putinova taktika u vremenu koje je pred nama.
Za kontekst, dozvolite mi da vas vratim u prošlost u bučnu trpezariju Skupštine Srbije u Beogradu u vrijeme Miloševića. Bilo je to kasno 1992. godine, kada su rat i genocid u Bosni bili buktali. Srbija je bila čudno mjesto. To nije bila potpuna diktatura; postojali su neki nezavisni mediji. Da ne volite Miloševića, moglo bi se reći, država u granicama pristojnosti. Trpezarija je bila puna političkih hakova i ratnih zločinaca, kao i šačice utučenih reformatora. Jedan od njih me je prepoznao. On je bio moj prevodilac godinu dana ranije, ali sada je bio visoki funkcioner u saveznoj jugoslovenskoj vladi, nemoćnom entitetu koji je nominalno bio odvojen od Miloševićeve srpske vlade, gdje je, suštinski, bila sva vlast.
“Ne pitajte koja je strategija najbolja za postizanje velike Srbije ili koja je najbolja za dobrobit Srba”, rekao mi je Laslo. “Pitajte koja strategija će Miloševića održati na vlasti, a on će je se pridržavati. Sve ove stvari o kojima priča, poput nacionalizma i zaštite Srba, samo su oruđe koje koristi da bi ostao na vlasti. Uopće ga nije briga za njih. On uopće ne mari ni za koga. Njemu je stalo samo da ostane na vlasti”, prenosi Maas riječi svog sagovornika.
Ističe i da je nasilje bila najbolja strategija za opstanak na vlasti.
“Rat je omogućio Miloševiću da svoj režim stavi u nacionalnu zastavu i okrivljuje sve – sankcije i korupciju, besparicu i hiperinflaciju – za navodne prijetnje s kojima su se Srbi suočili od bosanskih muslimana i američkog imperijalizma. Ti izgovori su na kraju ponestali, ali je Milošević preživio duže nego što se očekivalo kombinurajući retoriku nacionalnog prkosa sa kukavičkim nasiljem vojnika koji su sjedili na brdima i bombardovali civile u dolinama ispod. Mir je, kada je konačno došao, bila taktika koju je koristio da održi svoju vladavinu. To mu nije bio cilj.
Šta nam ovo govori o Putinu? Važno je napomenuti, opet, da je nemoguće da bilo ko od nas zna šta će Putin uraditi ili šta mu se dešava u glavi. Ali presedani su poučni.
Ben Judah, član Atlantskog vijeća koji je napisao knjigu o Putinu, primijetio je prije neki dan da je struktura moći u Rusiji “personalistička diktatura”. Putin je bio na čelu više od dvije decenije i okružen je skrušenim “da” muškarcima; samo pogledajte video zapise njegovih sastanaka sa svojim Vijećem za nacionalnu sigurnost, njegovim generalima i najvišim poslovnim rukovodiocima. Na sličan način, kada sam intervjuirao Miloševića 1993. godine, u njegovoj prostranoj kancelariji nije bilo nikoga drugog: ni tjelohranitelja, ni bilježnika, ni savjetnika za medije.
Vladao je sam.
Interesi ljudi poput Miloševića i Putina su ispred svega.
“Mogao je ili iznenada proglasiti ‘antiteroristička operacija uspjela’ ili dramatično eskalirati”, napisao je Judah na Twitteru, referirajući se na Putina.
“U zavisnosti od toga šta misli da je u tom momentu dobro za njega, on je sposoban prekinuti ofanzivu ili čitavu ekonomiju kakvu poznajemo ostaviti u masovnoj eskalaciji”.
Obrazloženje za nastavak ratovanja je to što on vezuje više Rusa za Putina nego što bi proizašlo iz priznanja njegove greške i povlačenja njegovih snaga. Povlačenje, čak i ako je upakovano kao pobjeda tako što će Ukrajinci izvući ustupak ili dva, moglo bi završiti kao veći udarac njegovoj moći. Matematika bi se lako mogla promijeniti, a Putin je računao da bi povlačenje bolje služilo njegovim interesima; ovo bi se moglo dogoditi bilo kada. Ali do tada će se nasilje nastaviti. Ratni zločini koji užasavaju mnoge od nas teško da će uzeti u obzir u svojim kalkulacijama, jer je to radio ranije, u Čečeniji kao i u Siriji, bez posljedica kod kuće.
Svjedoci, na primjer, novinski izvještaji u kojima obični Rusi poriču da njihove snage bombardiraju gradova u Ukrajini uprkos tome što su im pokazani dokazi o tome. Da, ovo su rani dani, ali poricanje ove vrste nije neuobičajeno godinama nakon ratova.
Pomaže prisjetiti se da je 1990-ih samo mali broj Srba vjerovao da su njihove snage u Bosni krive za ratne zločine uprkos poplavi dokaza.
I još uvijek se tako osjećaju.
Uprkos presudi međunarodnog suda u više procesa gdje su bosanski Srbi počinili genocid, sadašnji predsednik Srbije je niko drugi do Aleksandar Vučić, ministar u poslednjoj Miloševićevoj vladi.
Za Ukrajinu ima dobrih vijesti iz Bosne, a odnose se na oružje.
Rat u Bosni počeo je nakon što je većina birača glasala za nezavisnost od Jugoslavije u kojoj su Srbi dominirali. Ujedinjene nacije su uvele embargo na oružje Jugoslaviji, koristeći obrazloženje da bi više oružja značilo više borbi kako se zemlja raspada. U stvari, Srbi su imali dosta oružja jer su kontrolirali Jugoslovensku narodnu armiju i imali otvorene granice sa ostatkom svijeta da bi nabavili sve što već nisu posedovali.
S druge strane, bosanska vlada nije imala oružje u startu i ograničena sredstva da ga nabavi čak i ilegalno, jer je uglavnom bila okružena svojim srpskim neprijateljem i suočavala se sa svojim nestalnim hrvatskim saveznicima drugdje.
Embargo je značio samo da Srbi, koji su započeli rat, nikada neće izgubiti prednost u naoružanju. Na kraju jednog od mojih zimskih izvještajnih putovanja u Sarajevo, ostavio sam svoje čizme kod prevoditelja jer je njegov brat bio na snježnoj liniji fronta u patikama.
Armija BiH je držala i spriječila srpske snage da pregaze Sarajevo i druge dijelove zemlje koji nisu bili osvojeni u prvim mjesecima rata, kada su Srbi ostvarili većinu svojih dobitaka. Ovo je pokazalo šta se može postići motiviranom vojskom čak i ako je nadmašena u vatrenoj moći.
Srpski borci su bili kukavice: na početku rata napadali su gradove koji nisu imali odbranu, pucajući u ljude kako im se ćefne, a kada su linije fronta bile postavljene, čučali su na brdima i pucali na civile iz daljine.
Posjetio sam srpske vojnike u njihovim planinskim bunkerima; rado su ubijali, ali su se plašili da stave svoje živote na kocku. Kada su konačno razbili izgladnjele branitelje Srebrenice 1995. godine, pogubili su više od 8.000 muškaraca i dječaka.
Paralela sa Ukrajinom je zapanjujuća, sa ključnom razlikom.
Ukrajinci brane svoje domove i svoju nezavisnost. Ruski vojnici zapravo ne znaju za šta se bore.
Ruska armija je ogromna u poređenju sa ukrajinskom, zbog čega je Putin bio toliko siguran da će prevladati za nekoliko dana, kao što Milošević nije očekivao da će se godinama boriti u Bosni (planirao je da brzo podijeli Bosnu između Srbije i Hrvatske).
Ali Ukrajinci, kao i bosanske snage, brane svoje domove i svoju nezavisnost.
Ruski vojnici zapravo ne znaju za šta se bore; mnogima navodno nije čak ni rečeno da će izvršiti invaziju na Ukrajinu. Baš kao što su slabe srpske snage pribjegle neselektivnoj vatri na civilne ciljeve, Rusi se vraćaju na tu sumornu strategiju u Ukrajini.
Ali evo ključne razlike: dok je bosanskoj armiji bilo nestalo oružja zbog embarga UN-a, Ukrajina se pripremala za ovaj rat otkako je Rusija zauzela Krim 2014. godine; dobija podršku u ovom nastojanju od SAD i njenih saveznika iz NATO-a.
Štoviše, sada je na udaru masovne infuzije oružja u milijardama dolara i to očigledno raste iz dana u dan. Mislim da prevodioci u Kijevu ne smatraju potrebnim da traže donacije zimskih čizama za svoju braću i sestre.
Novinarka iz Bosne je prije neki dan iznijela ovu uporednu tačku:
“Ne potcjenjujte Ukrajinu”, napisala je Melina Borčak na Twitteru . “Bosna je bila nezavisna, ali nije imala vojsku kada je napadnuta. … Postojao je embargo na oružje, tako da nismo mogli kupiti ni šaku oružja. Svi su mislili da ćemo brzo iskrvariti. Odupirali smo se 4 GODINE”.
Otpor je imao strašnu cijenu. Ne samo 100.000 mrtvih, već i fizičkih i psihičkih ožiljaka koje milioni preživjelih nose do danas, kao i unutrašnje granice koje još uvijek dijele Bosnu, zahvaljujući mirovnom sporazumu, dogovorenom u američkoj vojnoj bazi, koji je dao pola zemlje genocidnim Srbima.
Nadajmo se, ovoga puta, da će se SAD i njeni saveznici ponašati na način koji pomaže Ukrajini da dođe do pravednijeg i bržeg kraja”, zaključio je Maas.
Cijeli svijet broji dane ruske agresije na Ukrajinu, danas je devetnaesti, a analitičari upozoravaju kako je rat tek na početku. Evropa je sve glasnija i jedinstvenija, jedino Balkan nudi ekskluzivne vijesti: prošle subote – vjerovali ili ne – na planeti je samo u Banjoj Luci održan skup podrške Rusiji. Organizirali su ga Noćni vukovi, skupina terorista koji se predstavljaju kao moto-klub, najpoznatiji po tome što ih Vladimir Putin zove “svojom braćom”. Bosni i Hercegovini Noćni lvukovi su već godinama sinonim za sijanje straha, svako malo se pojave da prenesu poruke poput onih iz 2018, s turneje nazvane “Ruski Balkan”.
Poruka iz Tuzle
O kakvoj se ekipi radi, najbolje ilustrira podatak da ih je još Barack Obama, za vrijeme predsjedničkog mandata u Bijeloj kući, stavio na crnu američku listu, a onda je Milorad Dodik, danas član Predsjedništva BiH, kao predsjednik Republike Srpske njihovog vođu znakovita nadimka Hirurg odlikovao entitetskim Ordenom časti sa zlatnim zracima. Šta im je još dao, ne zna se, no javnost je 2014. slavodobitno obaviještena da su oni njemu poklonili prsluk i džemper sa grbom RS-a i svojim simbolom. Biće da su pokloni razmjenjivani i ovom prilikom, Dodiku je u subotu bio rođendan, no njegova je partija smatrala mnogo važnijim saopćiti na službenom Twitter nalogu kako su lider SNSD-a i Ratko Mladić, ratni zločinac doživotno smješten iza rešetaka zbog genocida i zla kojim je komandovao devedesetih, razmijenili čestitke, s obzirom na to da su rođeni istog dana. Mnogo važnijim se pak doima podatak da “Skup podrške bratskoj Rusiji” nije baš izmamio puno Banjalučana, tek je nekoliko stotina imalo potrebu poručiti kako je njihov zaštitnik Rusija sa Putinom.
Istoga dana, nekako u isto vrijeme, stotine hiljada Evropljana izašle su na svoje gradske trgove dajući potporu Ukrajini. Samo u Francuskoj oko 40.000 ljudi, među njima 16.000 Parižana, prosvjedovalo je osuđujući rusku invaziju: skupovi su održani na inicijativu Eurocitiesa, evropske mreže gradova, koja je pozvala sve gradove – bez obzira na to da li su članovi mreže ili ne – da se pridruže. Odazvalo se više od stotinu gradova, a centralni skup je održan u italijanskoj Firenci, čiji je gradonačelnik Dario Nardella ujedno i predsjednik Eurocitiesa. Na glavnom trgu u Firenci bilo je 20.000 ljudi, kojima su se videoporukama obratili gradonačelnici Varšave, Atine, Edinburgha, Marseillea, Madrida… ali i predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola. Ova malteška političarka je nedavno izabrana, nakon što je na liderskoj poziciji smrt zatekla italijanskog političara, nekada novinara, Davida Sassolija, čija se ostavština također pominjala. No, centralna ličnost skupa bio je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, čije je obraćanje emitirano i na brojnim drugim trgovima gdje su održavani protesti. Podsjećajući da je u njegovoj zemlji od početka ruske invazije ubijeno 79 djece, on je kazao kako Evropa to ne smije zaboraviti i zatražio još oštrije sankcije za Rusiju i uvođenje zone zabrane letova nad Ukrajinom. “Bombe padaju čak i na crkve i trgove kao što je vaš”, upozorio je ukrajinski predsjednik, govoreći o sistemskim granatiranjima koja svakodnevno trpe ukrajinske škole, bolnice, stambene četvrti.
U Firenci se spominjala i Bosna i Hercegovina, jer se naša Tuzla pridružila ovoj inicijativi, pa je gradonačelnik Jasmin Imamović o tome obavijestio gradonačelnika bratskog grada Bologne Mattea Leporu koji se pak u svom govoru, nimalo slučajno, prisjetio žrtava fašizma u Drugom svjetskom ratu: osvrnuo se, naime, na jedan od najvećih nacističkih ratnih zločina počinjenih na tlu Italije, u gradiću Marzabotto nadomak Bolonje, kada je ubijeno više od 770 civila, među kojima je bilo skoro 200 djece mlađe od 12 godina. Lepora je ovako poentirao: “Prije nekoliko godina predsjednik Sassoli je, sjećajući se masakra civila u Marzabottou, rekao – ovdje je rođena Evropa. Ja kažem: ne, Evropa još nije rođena. Evropa još nije rođena ako nismo u stanju da se ujedinimo danas pred invazijom na ovu veliku zemlju, Ukrajinu. Evropa još nije rođena ni kada govorimo o Srebrenici, gdje su ubijene hiljade ljudi. Želim pozdraviti gradonačelnika Tuzle koji se pridružio našoj inicijativi i napisao mi da će se danas i u Tuzli, na njihovom trgu, okupiti ljudi u znak sjećanja na slobodu”. I, zaista, više hiljada Tuzlaka okupilo se na Trgu slobode da pošalju poruke mira i osude agresiju na Ukrajinu. Organizatori skupa, uz Grad Tuzlu, bili su i Forum građana Tuzla i Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, a sam gradonačelnik Imamović je priznao koliko bolnih sjećanja ratne slike iz Ukrajine bude u Bosancima i Hercegovcima. Ali i poručio da nema razloga za strah, duboko uvjeren da će nikad jedinstvenija Evropa i SAD suzbiti i ambicije za separatizmom već deklariranih Putinovih marioneta u našoj zemlji.
(Ne)naučene lekcije
Živa je istina da se strah od rata uvlači u domaće kosti. Kao što je i bjelodano jasno da se sudbina svijeta odlučuje u Ukrajini. I da upravo zato niko nema pravo na šutnju. Ako je ovo novosvjetsko jedinstvo osude ruske agresije na Ukrajinu istovremeno i put ka konačnom vraćanju stvarnim demokratskim i ljudskim principima, nade ima mnogo više nego se to u ovom času doima. Ukoliko se pak nastavi sa politikama dvostrukih aršina, loše nam se svima piše. Govorim naravno o (ne)naučenim lekcijama iz balkanskih ratova devedesetih i stradanju Bosne i Hercegovine, iskustvima za koje je Evropa već decenijama institucionalno i gluha i nijema. Utoliko je važnija poruka gradonačelnika Bolonje i njegovo prisjećanje na Srebrenicu, ali i na teška iskustva iz Drugog svjetskog rata. Ako smo išta naučili u onim godinama opsade Sarajeva, Bihaća, Goražda, Mostara… ali i Dubrovnika i Vukovara, jeste razlika između dobra i zla. Provoditelji zla su i u našim ratovima, jednako kao i danas u Ukrajini, opravdanja pronalazili skrivajući se iza nacije i vjere, s ciljem denacifikacije, kako to zove Putin, ili pak etničkog čišćenja kako je to kvalificirao Sud u Haagu u našem slučaju. Novinari su to i tada kao i danas zvali fašizmom, a institucionalna Evropa pronalazila načine da izmigolji od kvalifikacija, zaboravljajući pritom koliko se i sama udaljava od antifašizma, one iskonske i najveće vrijednosti za koju su se izborili pobjednici u Drugom svjetskom ratu. Ne tražim alibi za balkanske autoritarce, daleko bilo, ali njihovo današnje ponašanje dobrim je dijelom utemeljeno i rasplamsano na takvim odnosima civiliziranog Zapada. Što je Rusija koristila i koristi, ne samo za destabilizaciju Balkana već i za invaziju koju uživo pratimo. Ako je, kažem opet, novojedinstveni svijet konačno shvatio da se strmoglavo počeo urušavati onoga časa kada se odrekao antifašizma, nade zaista ima. U to ime: smrt fašizmu, sloboda Ukrajini!
NATO je”, reći će u jesen 2019. godine Emmanuel Macron, “klinički mrtav”. Javno sahranjivanje ovog vojnog saveza francuski je predsjednik obavio u britanskom The Economistu.
Nekoliko dana poslije generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg organizirao je hitni sastanak sa predsjednikom Francuske, jedne od najbitnijih članica ovog vojnog saveza. No, Macron nije promijenio mišljenje.
”U potpunosti stojim iza potezanja tih nejasnoća, jer vjerujem da bi bilo neodgovorno da nastavimo raspravu o finansijskim i tehničkim stvarima imajući u vidu izazove s kojim smo trenutno suočeni”, kazao je Macron nakon razgovora sa Stoltenbergom.
Uzalud je generalni sekretar NATO-a, oglašavajući se zajedno sa tadašnjom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, pokušavao “spasiti obraz” i pokazati jedinstvenost Saveza. Emmanuel Macron će istu tvrdnju iznijeti i osam mjeseci kasnije, razočaran pozicioniranjem Turske u libijskom ratu i hapšenjem francuskih državljana koje je turska obavještajna služba osumnjičila za špijunažu.
I, uistinu, NATO je već bio klinički mrtav. No, onda je Vladimir Vladimirovič Putin pokrenuo veliku invaziju na Ukrajinu. NATO se probudio. Iako se formalno neće uključivati u ukrajinski sukob, većina bitnih članica NATO-a, čak i Njemačka, pomogla je Ukrajinu najmodernijim naoružanjem. Mada će to zvučati potpuno nadrealno, ali mora se reći da je ruski predsjednik spasio NATO savez.
Ruska agresija na Ukrajinu spasila je i Evropsku uniju. Posljednjih godina bilo je jasno da ovako uređene institucije u Bruxellesu ne mogu funkcionirati. Članice EU nisu čak imale jedinstvene stavove u vezi sa osnovnim ljudskim pravima. Jedan u nizu sukoba zemalja članica EU bio je u junu prošle godine, kada je Mađarska, sa premijerom Viktorom Orbanom na čelu, pokrenula proceduru donošenja zakona koji je u toj državi ograničavao osnovne ljudske slobode.
”Mađarska s takvim zakonom nema šta tražiti u Evropskoj uniji”, kazao je nizozemski premijer Mark Rutte, tražeći od Orbana da “povuče zakon ili da napusti EU”. Orban je oko sebe okupio evropske desničare i većinu vremena provodio flertujući sa Rusijom. Mada to niko nije saopćio, ali Evropska unija je bila “klinički mrtva”. Otkako je Vladimir Putin pokrenu agresiju na Ukrajinu, i evropski desničari su počeli insistirati na jedinstvu. Slovenački premijer Janez Janša preko noći je postao neprepoznatljiv, objavljujući svakodnevno na društvenim mrežama antiruske poruke. Čak je i Viktor Orban pokazao da mu je EU bitna iako je njegova zemlja ovisna o ruskim energentima.
”Mađarska neće blokirati sankcije Rusiji”, saopćeno je iz Budimpešte.
Evropsku jedinstvenost na ukrajinskom pitanju potvrdio je i sam Vladimir Putin, proglašavajući sve članice Evropske unije neprijateljima Ruske Federacije. Na spisku ruskih neprijatelja našla se i Crna Gora, kao članica NATO-a, koja je, sve donedavno, bila u raljama proruskog Demokratskog fronta, koji se “litijama” dovezao na vlast. No, i Crnogorce je ukrajinska kriza probudila i proruske stranke su zbačene sa vlasti.
Bosne i Hercegovine nema na spisku ruskih neprijatelja. No, svi oni koji se bave ruskim pitanjem znaju dobro koliko su ruske diplomate proteklih godina potrošile vremena podržavajući one koji godinama destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu.
Sjećate li se ruske šetnje Dragana Čovića sa Valentinom Matvijenko, šeficom parlamenta Ruske Federacije koja je jedna od najbitnijih saradnica Vladimira Putina.
”Nažalost, u BiH ima vrlo malo ruskog uticaja”, kazao je tada lider HDZ-a BiH govoreći za moskovske medije.
Danas, kada je cijeli zapadni svijet ujedinjen protiv Putinove Rusije, Dragan Čović šuti. Šutnja iz središnjice HDZ-a dokaz je da je “legitimni” delegat u Domu naroda, najblaže rečeno, bio u krivu. Njegov partner Milorad Dodik je, barem, dosljedan. Za njega je ukrajinska vojska – banda. On ne skriva svoju podršku ruskoj agresiji, insistirajući, istodobno, na “neutralnosti”. Ali Milorad Dodik nikada nije bio nemoćniji. Avioni NATO snaga iznad Banje Luke simbolično prave osmice. Nema više u Banjoj Luci aviona Konstantina Malofeeva, ruskog oligarha koji je ne tako davno budžet RS-a spašavao kupujući entitetske obveznice na bečkoj berzi. Čak ni ruske “humanitarne snage” ne mogu doletjeti u BiH. Evropa je zatvorila svoj zračni prostor za ruske avione. Svojim avionom Milorad Dodik može prevoziti samo članove uže porodice.
Antibosanske snage nikada nisu bile tiše. Ruske diplomate više niko ne hvali. O štetnom ruskom uticaju sada govore svi. Svi, osim Milorada Dodika i ministrice vanjskih poslova Bisere Turković, za koju je Sergej Lavrov, unatoč svemu, “divan čovjek”.
Unatoč besmislenim stavovima ministrice vanjskih poslova, Bosna i Hercegovina sada ima šansu da ukrajinsku krizu okrene u svoju korist. Rat u Ukrajini učvrstio je NATO i EU institucije u Bruxellesu. Ruska agresija na Ukrajinu osvijestila je većinu domaćih i međunarodnih zvaničnika u Sarajevu. Zato je vrijeme da i BiH učvrsti svoje institucije.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
