Najnoviji

    Analize

    Kolumna Senada Avdića: Zašto SDA mudro ne zaćuti?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Dragan Vikić, ratni komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, Jusuf Pušina , ratni ministar MUP-a RBiH, te Nermin Uzunović i Mladen Čivčić, nepravomoćnom presudom Suda Bosne i Hercegovine oslobođeni su odgovornosti za zločin koji je prije 30 godina počinjen nad osam pripadnika JNA u sarajevskom Velikom Parku.

    Presuda Sudskog vijeća koju je pročitao predsjedavajući Zoran Božić bila je za svakoga ko je pratio suđenje tokom proteklih šest godina logična, očekivana i jedina moguća. Tužiteljica Tužiteljstva BiH Vesna Ilić nije podastrla niti jedan relevantan dokaz koji bi teretio Dragana Vikića na koga je prvenstveno optužnica bila fokusirana. Niti jedan svjedok Tužiteljstva za sve to vrijeme nije doveo Vikića u neposrednu, pa čak i indirektno-komandnu vezu sa svirepom likvidacijom osam pripadnika rezervnog sastava JNA 22. aprila 1992.godine. Tužiteljstvo je insistiralo na komandnoj odgovornosti Vikića, odnosno Pušine, iz prostog razloga što su svi neposredni akteri i počinitelji tog zločina i njihovi šefovi odavno mrtvi.

    SVJEDOCI LIKVIDACIJE MRTVE VOJSKE

    Davor Mišo Matić koji je doveo zarobljene vojnike u Dom policije ubijen je u kriminalnom obračunu tokom rata. Likvidiran je tokom rata, u Belgiji, i Jusuf Juka Prazina , komandant Specijalne jedinice Armije BiH, koja je bila smještena u Domu policije. Među živima odavno nije Nedžad Ugljen , jedan od čelnika Službe državne bezbjednosti BiH, koji je ubijen u krvavom obračunu bošnjačkog obavještajnog podzemlja 1996. godine. Nekoliko godina prije početka suđenja umro je Asim Dautbašić, siva eminencija SDA-ovskog policijsko-obavještajnog paralelizma, neposredni „utemeljitelj“ parapolitičke jedinice „Ševe“. Dautbašić je odmah na početku agresije na Sarajevo iz centrale RMUP-a „izmješten“ u Dom policije. Kao čovjek od najvišeg povjerenja vrha Stranke demokratske akcije, a to je značilo Alije Izetbegovića, Hasana Čengića i Omera Behmena imao je pored ostalog zadatak da „drži na oku“ Dragana Vikića u kojem čelništvo SDA nikad nije imalo bezrezervno povjerenje. To potvrđuje i Vikićeva nikada obrazložena smjena polovinom 1994. godine. Veći su ugled i povjerenje među bošnjačkom stranačkom vrhuškom imali oficiri JNA koji su neposredno prije rata pisali optužnicu protiv komandanta Specijalne jedinice. Da, mislim na Fikreta Muslimovića, predratnog regionalnog šefa KOS-a koji je teretio pred vojnim sudom Vikića i tadašnjeg pomoćnika ministra policije Avdu Hebibe zbog zaustavljanja konvoja oružja kojeg je JNA slala srpskim paravojnim grupama u istočnoj Hercegovini.

    Sudija Zoran Božić, predsjedavajući Sudskog vijeća, tokom svog 40-minutnog obrazlaganja oslobađajuće presude precizno, nedvosmisleno i pregledno je složio mozaik događaja od 22. aprila 1992. godine, objasnio njihovu pozadinu, utvrdio pojedinačnu ulogu i odgovornost svih optuženih uz zaključak da njihova krivica za zločin nad pripadnicima JNA nije dokazana.

    TROSTRUKA LINIJA ZAPOVIJEDANJA

    Unutar Doma policije koji je bio poprište tog pokolja, objasnio je sudija Božić, djelovale su tri vojno-policijske formacije. Specijalna jedinica MUP-a RBiH sa komandantom Draganom Vikićem bila je podređena ministarstvu policije, u to vrijeme Aliji Delimustafiću . Specijalna jedinica Armije BiH pod komandom Jusufa Juke Prazine samo je fizički bila smještena u istu zgradu. Sudija Božić je citirao Prazinu koji je u jednom intervjuu objasnio da je njegova jedinica samostalna, da je on član Vrhovne komande Armije BiH i da se „Vikićevim specijalcima“ ponekad zajedno djeluje u oružanim akcijama. Treću oružanu formaciju „Ševe“stacioniranu u Domu policije formirala je Služba državne bezbjednosti BiH, odnosno njen čelnik Asim Dautbašić. Na njenom čelu bio je Nedžad Herenda .

    Nedžad Herenda

    Predsjedavajući Sudskog vijeća Zoran Božić je rekao da nije bilo na njemu i kolegama sudijama da otkriju počinitelje zločina u Velikom Parku, nego da utvrde odgovornost optužene četvorice, Vikića, Pušine, Uzunovića i Čavčića. No, unatoč tome, dakle što mu to nije bio posao, Božić je na temelju svih dokaza, stotina svjedoka koji su se prodefilovali kroz posljednjih šest godina utvrdio da je zarobljene vojnike likvidirao Nedžad Herenda, komandant „Ševa“. Također je utvrđeno da je jedini efektivnu kontrolu nad tom jedinicom imao Asim Dautbašić, šef SDB-a BiH. Dautbašićeva sekretarica je tokom suđenja posvjedočila da je nakon zločina unezvijereni Vikić utrčao u Dautbašićevu kancelariju da mu kaže da je Herenda pobio zarobljenike, riječima: „Šta mi ovo radite“, ali da to ovoga nije previše dojmilo. Ratni komandant policije Novi Grad Malik Krivićkoji je proslijedio zarobljene vojnike JNA u Dom policije (pod pratnjom Davora Miše Matića) kazao je kako je narednog dana otišao do Jusufe Pušine, pomoćnika ministra RMUP-a, da se raspita za sudbinu zarobljenika. Pušina je u njegovom prisustvu nazvao Dautbašića koji mu je rekao da su „zarobljenici razmijenjeni“ , na šta je Pušina rekao „da mu je drago da je tako“ . Istu formulaciju „da su zarobljenici razmijenjeni“ mjesec dana kasnije će koristiti Jerko Doko , ministar odbrane, i Hasan Efendić, komandant Štaba TO BiH, u informaciji koju su uputili Kriznom štabu Srpske demokratske stranke koja se raspitivala za sudbinu zarobljenih mladića. I Doko i Efendić, koji su i sami bili među optuženima za Veliki park, tvrdili su da su im tu laž podmetnuli njihovi suradnici, a da su oni samo stavili svoje potpise, te da nisu raspolagali nikakvim informacijama o zločinu u Velikom parku. No, kao što smo vidjeli, Ministarstvo odbrane niti komanda Teritorijalne obrane BiH nisu bili komandno odgovorni za parapolicijsku formaciju „Ševe“.

    SIJAČ SMRTI, „BRKO SA HEKLEROM“

    U brojnim svjedočenjima očevidaca, neposrednih svjedoka pogubljenja ponavljano je da je zarobljenike strijeljao „Brko sa heklerom“ . Ubica je identificiran kao Nedžad Herenda, komandant parapolicijske jedinice „Ševe“. Sudija Božić je u svom obrazloženju presude kazao da je državni tužitelj Oleg Čavka svjedočio da je sa Herendom razgovarao 2015. u Holandiji. Čavka je prioritetno s njim razgovarao vezano za istragu o ubistvu supruge Sefera Halilovićai i njenog brata, a uz odobrenje postupajuće tužiteljice Vesne Ilić ispitao ga je i o zločinu u Velikom parku. „Brko sa heklerom“ priznao je svoju umiješanost u taj zločin. Holandsko tužiteljstvo odbacilo je zahtjev Tužiteljstva BiH za Herendino izručenje, jer bi to, tvrdila je tamošnja tužiteljica, ugrozilo njegov život. Obrazloženje za to našla je u činjenici da je Herenda bio kidnapiran i pokušao njegovo ubojstvo od države, odnosno ovlaštenih ubica iz Agencije za istrage i zaštitu, bošnjačke tajne policije. Herendin status u Holandiji je, tvrde izvori iz nekadašnjeg Tužiteljstva u Hagu, učvršćen njegovim prihvaćanjem da svjedoči na suđenju Aliji Izetbegoviću.

    Da zaključimo, Dragan Vikić i Jusuf Pušina su oslobođeni jer nisu imali efektivnu nadležnost nad „Ševama“ i njihovim komandantom-ubicom Herendom, a Nermin Uzunović i Mladen Čovčić, jer su bili pripadnici jedinice Jusufa Prazine, a ne „Ševa“.

    Među brojnim reakcijama koje su uslijedile nakon oslobađajuće presude Draganu Vikiću i Jusufu Pušini, svakako treba izdvojiti onu koja je stigla iz Stranke demokratske akcije. Ona pokazuje da se odnos te stranke prema ratnim zločinima počinjenim od pripadnika Oužanih snaga BiH nije mijenjao niti kvalitativno sazrijevao tijekom proteklih trideset godina. Ni kada je riječ o zločinima 10. brdske brigade nad srpskim i drugim civilima, ni prema drugim sličnim nedjelima, poput ubistava familija Ristović, Krajišnik…

    „Postupak protiv Vikića i Pušine jedna je u nizu potvrde postojanja očigledne namjere da se masovnim podizanjem optužnice protiv starješina Armije BiH i MUP-a RBiH pokušava izmijeniti karakter rata i relativizirati agresiju izvršena na BiH, dok je presuda još jedan poraz kreatora takvih pokušaja“ , navodi se u saopćenju SDA.

    Uz malo više pažnje, lako je uočiti da reakcija SDA nije fokusirana na oslobađajuću presudu i konačnu pravdu za oslobođenje čelnika policije i vojnike Armije BiH. Najveća bošnjačka stranka manje-više eksplicitno pokušava osporiti samo krivično djelo za koje se sudilo, odnosno zločin nad zarobljenim vojnicima masakriranim u Velikom parku.

    Tužiteljstvo BiH nije krivo, kako mu to podlo, antidržavnički podmeće Stranke demokratske akcije, za to što je podizanjem optužnice za nesumnjivo počinjeni zločin, „kušao izmijeniti karakter rata i relativizirati agresiju izvršenu na BiH“. Odgovornost državnog Tužiteljstva je u tome što je to učinilo na površan, šeprtljav i tenedenciozan način. Suđenje za ratni zločin kojeg su nad ratnim zarobljenicima počinile parapolitske formacije nije čin pokušaja izmjene karaktera rata, nego je karakter rata i izjednačavanje „zaraćenih strana“ mijenjao, da budemo blagi, neodgovarajući odnos države prema tom zločinu. Zataškavanje zločina, odbijanje da se provere pravovremena, profesionalna istraga i kazne ubice išlo je na ruku agresorima na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo je tijekom rata imalo sasvim dovoljno policijskih, istražiteljskih i pravosudnih kapaciteta da ovaj zločin sankcionira. Imalo je i javnost spremnu da se ogradi od „naših zločina“ i osudi ih. Što to nije učinjeno, može se samo objasniti činjenicom da su „Ševe“ i njihov komandant Nedžad Herenda, kao i njihov nadređeni Asim Dautbašić, imali zaštitu vrha bošnjačke vlasti, da su bili favorizirani parapolicijski kileri i da je u njihovim zločinima, ma kako bili odvratni, bilo nekog sistema i „višeg“ cilja.

    I NEKAŽNJAVANJE ZLOČINA JE ZLOČIN

    U ratu se dešavaju zločini, ali država postoji da bi ih sankcionirala, ako ona to ne čini, tada je ono ubistvo zarobljenika u Velikom parku izjednačila sa masakrima koje je Kažnjenička bojna Mladena Naletilića Tute činila nekažnjeno nad zarobljenim Bošnjacima Hercegovine, ili „Crvene beretke“ , Arkanovi „Tigrovi“, Škorpioni… sa nesrpskim stanovništvom na svakom pedlju Republike Srpske.

    Da je istragu zločina u Velikom parku spriječila i na sve načine opstruirala tzv „politička volja“, stranačka politika pravilno raspoređena po zarobljenim institucijama, policiji, vojsci, pravosuđu, govori i jedan primjer kojeg je jučer uzgredno pomenuo sudac Željko Božić. Citirao je izjavu sudije Milorada Potparića koji je nedugo nakon masakra u Velikom parku kao istražni sudija na poziv građana otišao na fatalnu Darivu gdje se nalazilo sedam leševa. Potparić nije uspio privesti kraju uviđaj jer se na njega zapucao sa armijsko-policijskih položaja: nekome nije odgovaralo da se proveo istraga, a pogotovo da to radi sudija „četnik“. Inače, taj je „četnik“, čuveni sarajevski sudija Potparić, nekoliko godina ranije presudio prvog „zvaničnog“ četnika u bivšoj državi, Vojislava Šešelja, na osam godina robije.

    Na tragu reakcije vrha Stranke demokratske akcije, u čijem se krilu, ponovimo to, stvorila zlikovačku formaciju „Ševe“, glatko su se nadovezali i neki ugledni članovi i simpatizeri te stranke. Tako je Jusuf Nurkić , povremeni NBA košarkaš i međunarodni ekspert za komparativno pravo (šerijatsko, plus anglosaksonsko), safarija po Africi dao svoje viđenje ovog predmeta. „Snagom dokaza i argumenata ovom presudom je uništen pokušaj izjednačavanja krivice“ .

    Ništa ovom presudom nije uništeno niti negirano, osim što je maratonsko suđenje značajno urušilo zdravlje nedužno optuženog Dragana Vikića. Sudsko vijeće predvođeno sudijom Zoranom Božićem presudilo je „samo“ da Vikić i Jusuf Pušina nisu učinili niti su mogli spriječiti, kao ni sankcionirati jedan težak zločin. Oni koji su to mogli, a nisu učinili, već trideset godina „izjednačavaju krivicu“, kriminaliziraju državni aparat, svoje privatne zločine i kriminal pokušavaju (i uspijevaju) natovariti na leđa svim borcima i onima koji se nisu žrtvovali za bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu: nego za demokratsku, pravnu i slobodnu.

    (Slobodna Bosna)

    Strah od islama: Negiranjem Bošnjaka Dodik muslimanima plaši liberalnu Evropu

    Piše:
    Hazim Karić
    -

    Na zidovima Bazilike Notre-Dame de Fourvière u Lionu zlatnim pločicama su oslikane freske na kojima su prikazani katolici kako se suprotstavljaju najezdi muslimana. U prikazanoj pomorskoj bici katolici su brojčano nadmoćni u svijetlim oklopima, podržani katoličkim sveštenstvom i crkvenim velikodostojnicima, nedvosmisleno favoriti protiv nadirućih  muslimanskih fanatika. Baziliku godišnje posjeti blizu dva miliona turista iz cijelog svijeta, i, uz druge znamenitosti ovog velelepnog zdanja, poput bogorodičine statue od suhog zlata visoke skoro tri metra na zvoniku, do zlatnog oltara, ostaju frapirani i prikazom pomorske bitke muslimana protiv katolika koja dominira najvećom prostorijom u crkvi.

    Bazilika je izgrađena privatnim sredstvima između 1872. i 1896., s ciljem da se stanovništvo grada Liona umili bogu nakon  višedecenijskog haranja kuge, pa su sakupili svoja bogatstva, i svo zlato koje su posjedovali da se sagradi velelepno svetište. U tom svetištu je naslikana takva freska, koja „priča“ storiju o opasnosti od najezde muslimana na katolike Evrope.

    U vrijeme kada je crkva građena, muslimani Otomanske imperije su vladali  Bosnom. Kada su Bosnu ostavili, za njima su ostali bosanski muslimani – Bošnjaci.

    Prije i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, devedesetih godina, opravdanja za brutalno uništavanje simbola islama, rušenje džamija i ponižavanje i masovna zvjerstva nad muslimanima opravdavana su „uništenjem islamskog fundamentalizma“ kao prijetnje nemuslimanskom svijetu, a posebno Evropi. Evropa je povjerovala agresorskim zagovaračima uništenja muslimana i uvela embargo na naoružanje. Radovan Karadžić je znao za evropski skepticizam spram muslimana i prenaglašavao termin muslimani da bi opravdao svoju brutalnu politiku uništenja i zatiranja jednog naroda.

    Advokat Goran Petronijević, zaljubljenik u lik i djela Radovana Karadžića skrušeno je izjavio ispred Haškog tribunala, na dan kada je u martu 2019. godine njegov klijent osuđen na doživotni zatvor zbog genocida i drugih zločina: – „Doktor Karadžić se borio protiv muslimanskog fundamentalizma i islamskog terorizma na tlu Evrope… Šteta što to Evropa nije prepoznala.“ Dakle, nije Karadžić zločinac, već vizionar koji je branio Evropu od strašnih muslimana, i pri tome rukovodio ubijanjem i raseljavanjem stotina hiljada nevinih.

    Milorad Dodik je javno negirao bošnjaštvo i sve što je s bosanskim prefiksom, a posebno je takvo svoje djelovanje intenzivirao u vrijeme migrantske krize, kada je u Bosnu i Hercegovinu, iz Srbije, preusmjereno hiljade migranata iz Pakistana, Aganistana, Šri Lanke, Iraka, Irana, Indije…, na putu ka Evropi. U svojim istupima svim migrantima, najčešće osobama bez identiteta, Dodik je prikačio prefiks muslimani, iako mnogi nisu to bili, i delegirao ih kao sarajevski problem. Jer, po njemu, migrantima nije mjesto u većinski srpskom, u genocidu, udruženom zločinačkom poduhvatu i masovnom progonu, od muslimana očišćenom prostoru. Podržao ga je Dragan Čović, odbivši prijedloge da se na teritoriji pod njegovom kontrolom grade migrantski centri. Dodik se zbližio u takvim idejama s mađarskim predsjednikom Viktorom Orbanom, koji je bodljikavom žicom ogradio državnu granicu od najezde muslimana u katoličku Mađarsku, i takve svoje akcije opravdavao zaštitom od islamizacije Evrope. U slične aktivnosti se uključila Hrvatska, i migrante, uz primjenu brutalnih metoda, vraćala preko granice u Bosnu i Hercegovinu. Tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović iznosila je nebulozne i zlonamjerne teze kako je Bosna i Hercegovina utočište terorista, i potencijalnih terorista.

    Dodik je nastavio negirati bošnjaštvo i pojačao akcije negiranja svega što je bosansko, i to institucionalnim djelovanjem, ili bolje rečeno, institucionalnim blokdama države, a svaku priliku u javnim istupima koristio je da govori o Bošnjacima kao izmišljenoj naciji, i javno naglašavao termin muslimani, umjesto Bošnjaci. Vrhunac bahatosti ispoljio je prilikom nastupa pred evropskim parlamentarcima ni jednom ne pomenuvši naziv Bošnjak za jedan (najbrojniji) od naroda u Bosni i Hercegovini. Umjesto toga je naglašavao termin muslimani, nastojeći, po Karadžićevoj mantri, Evropu zaplašiti muslimanima, i uvjeriti Evropljane kako je on njihov zaštitnik.

    Nisu Dodiku uvijek problem muslimani, ako nisu Bošnjaci. Recimo, Rašid Serdarov, ruski milijarder, koga je Putin poslao da ulaže u Dodikove projekte u RS, u ljeto 2013. godine  boravio je s tadašnjim predsjednikom RS u Ugljeviku. Petak je bio, pa je Serdarov tražio džamiju u kojoj će klanjati džumu. Dodikovi saradnici su izbezumljeni zvali sve redom tadašnje Bošnjake koje su znali u tom kraju da im kažu gdje je najbliža džamija u kojoj Serdarov može džumu klanjati. Upućeni su u Atmačiće, najbliže povratničko selo u kome je tada bila izgrađena džamija. Kolona blindiranih limuzina uz svu pratnju dojezdila je u selo gdje je Serdarov klanjao. Dodik je čekao u kafani u Ugljeviku.

    Nije Dodiku problem ni musliman Tayip Erdogan, predsjednik Turske, koga naziva pravim državnikom, i slatko se pomerhaba s njegovim Askerima. Nisu mu problem ni Bošnjaci kakvima ih priželjkuje ratni ministar policije RS, Tomislav Kovač, i drugi Dodikovi pobočnici. Problem su Bošnjaci koji žele napredak, prosperitet i evropsku Bosnu i Hercegovinu. Za njega je muslimansko Sarajevo sinonim za sve one koji institucionalno brane pravo države da se odbrani od entitetskog prava da zadrži i krčmi ratom opljačkanu imovinu, i prisvoji je kao svoju – legitiman ratni plijen. Smeta mu Bakir Izetbegović, ne kao njegov politički partner u podjeli vlasti, već kao sin pisca „Islamske deklaracije“, koju svako malo pomene u javnim istupima, iako, sa sigurnošću se može tvrditi, nikad tu knjigu nije pročitao.

    Dodiku se pridružuju njegovi pobočnici, poput Dušanske Majkić, koja zna svakog teroristu u glavu i sva njihova nedjela od rata do danas, i javno o tome govori u medijima, a ni jedno ne znaju ko je pobio pola Prijedora, ko je stvorio Tomašicu, strijeljao bez suda 750 nevinih civila u Zvorniku prije 30 godina…

    Oficijelna liberalna i slobodarska Evropa Dodika prihvata kao ravnopravnog sagovornika, iako javno i nedvosmisleno vrijeđa i negira Bošnjake i blokadama institucija države stvara ambijent nemogućeg življenja u Bosni i Hercegovini, državi u kojoj su muslimani oficijelna većina. Opet Evropa ima preča posla, kao 1992. godine, jer u Švedskoj gore ulice zbog spaljivanja Kur’ana pod policijskom zaštitom.

    Muslimani i Bošnjaci: Jezik SANU-a u Bakirovim govorima

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Bakiru Izetbegoviću treba zabraniti gostovanje na televizijama tokom ramazana. U očitom nedostatku koncentracije, valjda ponesen pjesmom (u ovom slučaju ilahijom), lider SDA u svakom ramazanskom intervjuu od Bošnjaka napravi – vjersku skupinu.

    ”Mi smo integralni dio evropske kulture. Trebamo se tako i ponašati, s ponosom kazati da smo muslimani”, reći će Bakir Izetbegović, gostujući prije dvije godine u “Ramazanskim razgovorima” na Televiziji Hayat. Islam je, uči nas historija, u značajnijoj mjeri na ove prostore došao dolaskom Osmanlija. Bilo je to, dakle, nekad u četrnaestom i petnaestom stoljeću prošloga milenija.

    Izjave protiv Bošnjaka

    Više od dva stoljeća ranije, Kulin ban je pisao svoju povelju, koja je, može se reći, rodni list Bosne i Hercegovine. “Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati s Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ”, započet će tekst svoje povelje ban bosanski Kulin. Ban Kulin nije bio musliman. Bio je ban bosanski i njegova je povelja danas nepobitan dokaz milenijskog postojanja i državnosti Bosne (i Hercegovine) koja se od tada, pa sve “dovijeka” borila za svoj komad evropskog neba. Bosanci i Hercegovci su, dakle, integralni dio evropske kulture koja se, moramo i ovdje biti objektivni, širila krstaškim ratovima, pljačkajući kulturnu baštinu “barbarskih” naroda u Aziji i Africi.

    Biti musliman stvar je izbora. Vjeru možete mijenjati u skladu sa svojim ubjeđenjima. Uostalom, tako se islam i proširio, jer je stotine miliona ljudi kroz istoriju odlučilo da izgovori šehadet i postanu muslimani. Muslimana danas ima na svim kontinentima. Ezan se čuje i u Americi, i u Australiji, i u Evropi. Imate muslimana iz Saudijske Arabije, iz Malezije, iz Maroka… I Bošnjaka, zbog teške nam istorije, ima na skoro svim kontinentima. Ali svi Bošnjaci su samo iz Bosne. Ili nekih balkanskih regija koje su nekad bile Bosna. Bošnjaci su, dakle, narod. Decenijama je, prema njima, činjena nepravda u bivšoj Jugoslaviji kada su se morali izjašnjavati kao “neopredijeljeni muslimani” ili Muslimani kao etnička pripadnost. Tu nepravdu će kasnije ispraviti Alija Izetbegović, u drugoj godini agresije na Bosnu i Hercegovinu, na čuvenom Bošnjačkom saboru u Holidayu.

    Alijin sin Bakir Izetbegović trideset će godina kasnije svojim tradicionalno nepromišljenim ramazanskim izjavama početi da vraća Bošnjake tamo odakle ih je njegov otac teškom mukom izvukao. “Dokle god su pune džamije, ja se ne plašim za Bosnu”, reći će Bakir Izetbegović gostujući ovog ramazana na TV Hayat. Na stranu to što Bosne i Hercegovine nema bez bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, na šta su proteklih dana upozoravale brojne kolege u svojim analizama Izetbegovićevih ramazanskih razgovora, ali izjava lidera SDA je direktno usmjerena i protiv Bošnjaka.

    Nekoliko sati nakon ovog intervjua razgovarao sam sa jednim gorljivim SDA-ovim kadrom koji ne ide u džamiju, ne posti tokom ramazana, ali sebe smatra patriotom, što, uistinu, i jeste. “Po ovome, ti nisi garant opstanka Bosne i Hercegovine”, reći ću svom sagovorniku koji je, prethodno, izražavao nezadovoljstvo zbog toga što su mediji osuli paljbu na Izetbegovića zbog njegove izjave o “džamijama i Bosni”. “Pa, ako ćemo tako gledati, nisam”, priznat će. Bakir Izetbegović nije vjerski lider da bi govorio u ime muslimana. On je lider Stranke demokratske akcije koja ga je dvaput kandidirala (a i treći će put) za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Da se izjasnio kao musliman, Bakir Izetbegović, recimo, ne bi mogao odraditi dva mandata u Predsjedništvu BiH. Ne bi, uostalom, kao musliman, mogao biti ni u rukovodstvu Kolegija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Muslimana, rekoh, ima svuda na svijetu, ali Bošnjaci su samo iz Bosne ili od Bosne i Hercegovine.

    Isticanje muslimana i potiskivanje Bošnjaka

    Prije desetak godina kolege iz Slobodne Bosne su objavile Memorandum 2 Srpske akademije nauka i umetnosti u regiji poznate kao SANU. “Treba izbegavati upotrebu termina Bošnjak i uvek upotrebljavati termin musliman, te ih na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod”, navedeno je u instrukcijama SANU-a koje se odnose na Bosnu i Hercegovinu. Milorad Dodik, svjedoci smo, već godinama ne koristi termin Bošnjak. Svaku konferenciju za medije on bošnjački narod naziva – muslimanima. “Ne mislim da bilo koga time vrijeđam. Bošnjaci su nekada, sjećam se tog perioda, nosili naziv Muslimani”, objasnit će Dodik svoje razloge. Isticanje muslimana, a potiskivanje Bošnjaka je nešto što se od Milorada Dodika i očekuje. No, Bakir Izetbegović nema pravo na to. Njegov otac je vratio termin Bošnjaci. Proteklih godina, ne umanjujući uloge brojnih bosanskih heroja iz drugih naroda, Bošnjaci su bili kičma odbrane Bosne i Hercegovine. I bitke su se za Bosnu vodile u rovovima i institucijama, a nikako u džamijama i “iftarskim razgovorima”.

    (Oslobodjenje.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Ruski pik na PIC

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Prošlog su vikenda dva portala – politički.ba i istraga – zajedničkim snagama pokušala raspetljati formalno-pravni status Rusije u Vijeću za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini. “U julu 2021. godine Ruska Federacija najavila je da više neće učestvovati na sastancima PIC-a. U februaru ove godine dobili smo službenu obavijest o tome da Rusija suspendira svoje učešće u finansiranju OHR-a”, navedeno je u kratkom odgovoru za Politicki.ba iz Ureda visokog predstavnika u BiH.

    Zabrinuti UO

    Da Rusija odbija finansiranje OHR-a, medijima je početkom mjeseca rekao novi američki ambasador u našoj zemlji Michael Murphy, pretpostavljajući da se Rusija na taj način i povukla iz PIC-a, no novinarima je sugerirao da ipak pitaju Ruse o čemu je riječ. Oslobođenje je to i učinilo i iz Ambasade Rusije dobilo kratak odgovor: “Rusija je član Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira u BiH. Ne postoji mehanizam za suspendovanje našeg učešća u poslovanju ove institucije.” Jasno je k’o dan, dakle, da Rusija zato što ne postoji mehanizam za njezino suspendiranje smatra da ima pravo suspendirati svoje obaveze, u koje spada i finansiranje. A što se tiče učešća Rusije u radu PIC-a, to je priča koju već i vrapci na bosanskim granama znaju, no do Murphyja su ambasadori o tome šutjeli, valjda i zato da ne moraju tražiti u svojim zemljama odgovore na teška pitanja.

    Famozni PIC se još od Daytona sastaje da bi nadgledao mir i stabilnost naše zemlje. Nekada su se sjednice iščekivale s nestrpljenjem jer su ambasadori zemalja koje čine Upravni odbor PIC-a (Francuska, Italija, Japan, Kanada, Njemačka, Rusija, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Predsjedništvo Evropske unije, Evropska komisija i Organizacija islamske konferencije koju predstavlja Turska) na dnevni red stavljali vruće ovdašnje probleme. No, već godinama – a naročito nakon što je postalo jasno (kasnije je to i obznanjeno) da su bonske ovlasti potpuno pasivizirane – sjednice PIC-a i novinarima su služile da se prisjete birokratskog jezika takozvane međunarodne zajednice u BiH. Naravno, najviše zabave – da ne kažem urnebesnog smijeha – redovito je izazivala rečenica, uobičajeno pozicionirana negdje pred kraj dokumenta, o tome kako zabrinuti UO PIC-a od vodećih političara u BiH očekuje da se dogovore u korist naroda i građana ove zemlje. Ko se sjeća kad su političari BiH posljednji put sjeli da se oko nečeg dogovore a da to nešto nije bila podjela vlasti i fotelja? Slično pitanje, primijenjeno na PIC, glasi: ko se sjeća kada je posljednji put izdat komunike bez fusnote na kraju “Ruska Federacija se ne slaže”?

    Vjerovali ili ne, posljednji put kada je Ambasada Rusije – umjesto uobičajenog neslaganja sa cijelim komunikeom izrazila neslaganje tek sa jednim njegovim dijelom – bilo je 6. juna 2018. godine. Prije skoro četiri pune godine! Evo i rečenice s kojom se Rusija nije složila: “Nerazmjerne nabavke dugih cijevi koje su realizirale pojedine agencije za provedbu zakona izazvale su zabrinutost.” Bit će, zapravo, da je u nekom od prvih nacrta komunikea pisalo i koje to agencije nabavljaju duge cijevi – MUP Republike Srpske – ali je tada na snazi i u praksi još važio princip koji je u Sarajevu do savršenstva razvio Aleksandar Bocan Harčenko, ruski ambasador u našoj zemlji do 2014. godine. On je, naime, aktivno učestvujući u radu PIC-a, peglao komunikee do bezličnosti i neefikasnosti, da bi potom izdvojio stavove i izrazio neslaganje s onim rečenicama u kojima bi se RS mogao prepoznati. Harčenko je danas ruski ambasador u Srbiji, a kada je imenovan, mediji iz susjedne zemlje su listom ustvrdili da su upravo njegovi akreditivi najplastičniji dokaz koliko je Moskvi važan Beograd. Sam Harčenko bavio se Balkanom i naročito BiH još od rata, bio je član ruske delegacije na pregovorima u Daytonu i Parizu, također je učestvovao u razgovorima o Kosovu još 2007. Kada sam, u uvodu jednog intervjua, napisala koliko truda ulaže da pacifizira i obesmisli komunikee PIC-a, priznao mi je da su mu kolege ambasadori zamjerili – ne zato što to nije tačno, već zato što to ne vole pročitati.

    I to je, usuđujem se reći, najveći dugogodišnji problem PIC-a: nisu ostale članice Upravnog odbora bile slijepe kod očiju, naprosto su imale konsenzus da ne talasaju. Rusija nije samo koristila taj konsenzus, godinama je od Milorada Dodika strpljivo gradila svoju ispostavu za destabilizaciju Zapadnog Balkana. SAD su se otimale, Maureen Cormack je zbog toga platila najveću cijenu – Baja iz Laktaša vrijeđao ju je na svakom koraku, zamjerajući joj javno i što je žena (“Neka se drži kutlača”, ne jednom joj je poručio), no najagilniji Evropljanin na zadatku u BiH, u to doba Lars-Gunnar Wigemark, ne jednom je iskoristio evropsko-američki dogovor da EU vodi glavnu riječ, pa se usuđivao hvaliti uspješno provedene izbore sve gledajući u snimke dokaza o krađi. O tome koliko je to evropsko vođenje Balkana, a naročito BiH, u EU uspješno, ne vrijedi trošiti riječi, baš kao ni na domaće političare koji su manjak konsenzusa međunarodne zajednice o našoj zemlji obilato koristili za ekspanziju međusobnih svađa i rasplamsavanje nacionalizama od kojih su korist imale samo političke elite, ušuškane u korupciju.

    Manje zlo

    Ukrajina je probudila Evropu i razotkrila Rusiju. Nakon ruske invazije prvo na Krim, koji je šutke pao, tek je neskrivena ambicija da se tenkovima pregazi i Kijev Bruxelles natjerala da počne shvatati koliko je Rusija energije uložila i u destabilizaciju predziđa EU. No, čini se da još uvijek krivi ogledalo što je slika loša. I odbija priznati koliko su pogubni rezultati ruskog pika na PIC: danas i ovdje imamo odluke visokog predstavnika koje Milorad Dodik otvoreno krši, nimalo ne krijući vlastito uvjerenje da će zahvaljujući majčici Rusiji dobiti nepodijeljenu podršku biračkog tijela i na narednim izborima. Sporo, presporo se Evropa prestrojava i tek brižljivi analitičari prepoznaju skromne Vučićeve naznake zaokreta i Plenkovićevo priznavanje ustaških zločina. Mainstream politika prema BiH i dalje je, hoću reći, daleko od jedinstva kakvo se pokazuje prema Ukrajini. A ono je neophodno ukoliko se zaista želi spriječiti Rusija da ratom na Balkanu ne počne trgovati za mir sa Ukrajinom. Ako to znači seriju primjene bonskih ovlasti protiv kojih će Rusija biti, manje je zlo. Ionako je suspendirala vlastite obaveze, pa je red da joj neko – u ovom slučaju ostatak članica UO PIC-a – suspendira i prava. Dok još nije kasno.

    (oslobodjenje.ba)

    Osvrt Seada Numanovića na saopćenje Ambasader Ruske Federacije: “Nemojte poslije da niste znali”

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Ambasada Ruske Federacije ponovo je imala cirkusku tačku. U najnovijoj objavi na svom Facebook profilu zaprijetili su “mogućom destabilizacijom” Bosne i Hercegovine “ukoliko pojedini članovi Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira nastave popuštati samovolji Christiana Schmidta”.

    I svašta su nešto još napisali.

    Čuj, “moguća destabilizacija”.

    A šta ruska ambasada u BiH radi već godinama?Šta Ruska Federacija radi već godinama na Balkanu, u Evropi, Zapadu, svom susjedstvu… gdje god može.

    Valjda je Alepo u Siriji višekratno ravnan sa zemljom, sa sve svojim civilnim stanovništvom u njemu, zarad “stabilizacije”?! Valjda se u Ukrajni provode sistematski, masovni zločini i genocid “u najboljoj namjeri”?!

    U kom svojstvu se Ambasada Ruske Federacije uopće obraća i Vijeću za provedbu mira i Uredu visokog predstavnika i njegovom šefu, a i javnosti Bosne i Hercegovine?

    Ruska Federacija nema niti jednog svog službenika u OHR-u. A (odavno) su prestali plaćati svoj dio doprinosa za rad OHR-a.

    I naravno da se ponašaju kao slon u staklarnici. Ruše sve pred sobom, niko ko ne misli kao oni i neće se povinovati, doživjet će sudbinu Sirije, Čečenije, Afganistana, Ukrajine, Gruzije…

    Umjesto da prvo počiste u svom dvorištu, da izvrše obaveze koje su sami prihvatili, poštuju vlastite potpise na dokumentima reformi u Bosni i Hercegovini, iz Ambasade Ruske Federacije ne prestaju s rovarenjima, prijetnjama i pokušajima prepadanja.

    Platite članarinu, poštujte Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima, budite gosti vrijedni gostoprimstva…

    Da parafraziramo poruku njima drage Dušanke Majkić: “Nemojte poslije da niste znali”.

    (politicki.ba)

    Dr. Valery Perry za Istragu analizira nedavne stavove američkog diplomate o građanskoj BiH: Escobarove izjave za nastavak antidemokratske prakse

    Piše:
    Valery Perry
    -

    Već tri godine čitam trilogiju američkog autora Taylora Brancha, koja na skoro 3000 stranica, govori o historiji pokreta za građanska prava u Sjedinjenim Državama u vrijeme Martina Luthera Kinga Jr. To je jedno od onih istraživačkih i proznih djela koje vas svojim obimom lako može obeshrabriti pa je bolje vraćati mu se s vremenskim razmacima. Uvijek nešto naučim o tom razdoblju, o borbi za ravnopravnije društvo koja još traje, o snazi vizionarskog vodstva i o tome kakav je temelj neophodan za stvaranje političke kulture koja može doprinijeti napretku na poznatom, dugom putu historije, za koji se idealisti nadaju da vodi ka pravdi.

    To je vizija pravednijeg demokratskog društvenog poretka, za koju znam da je mnogima motiv za rad u BiH (ili bilo gdje drugdje). Rad na pitanjima u vezi s pravima (ljudska prava, prava manjina, prava žena, itd.) slobodama (štampe, okupljanja, mišljenja, uvjerenja, itd.) i odgovornijim društvom (nezavisni pravosudni sistemi, borba protiv korupcije, itd.). Toliko ljudi već tako dugo radi toliko mnogo stvari u BiH. Ne treba zaboraviti da, dok je nekima to samo posao i plata, mnogi su istinski motivirani interesom da podrže političku kulturu, koja će približiti ljude novom društvenom poretku, koji nudi nadu i razlog da ostanu, umjesto da se pridruže mnogima koji žele, konačno, otići. Nekada su ljudi koji rade na ovim pitanjima imali razloga vjerovati da su njihove kolege i pristalice u ambasadama, EU i drugim institucijama, na njihovoj strani, i da na isti način razumiju potrebu da daju svoj doprinos i budu živi primjer političke kulture koja teži članstvu u transatlantskim i drugim organizacijama koje dijele iste vrijednosti, kakva je Evropska unija. Međutim, iako je vremenom postajalo sve teže povjerovati u to, čini se da su vrata, ovoj možda uvijek naivno idealističkoj viziji partnerstva, sada zatvorena. Nedavni komentar ambasadora Gabriela Escobara da se “o građanskom konceptu za Bosnu i Hercegovinu (BiH) može se razgovarati tek nakon što postane članica Evropske unije (EU), a do tada je Dejtonski sporazum okvir koji će se koristiti” ogolio je činjenicu da su SAD sada definitivno okrenule leđa ideji prema kojoj su demokratska prava i vrijednosti bitne. Uznemirile su me ove riječi i njihovo značenje.  Prije svega, nadala sam se da je ovo primjer umornog diplomate, koji se pogrešno izrazio i pogrešno predstavio američku politiku; da je posrijedi “gaf” koji se, iako nesretan, može dogoditi bilo kome. Međutim, ako je to bio slučaj, trebalo je doći do pojašnjenja i korekcije od strane američke politike. A to se nije dogodilo. Drugo, razmišljala sam o tome šta to ustvari znači, u smislu načina na koji se shvaća Dejtonski sporazum –  koji je oduvijek tumačio bilo ko i svako (i njihovi advokati). Moje proučavanje Sporazuma i moj film o temi Dejtonskog sporazuma dosljedno potvrđuje da, iako se taj dogovor uvijek smatrao najvažnijim korakom u okončanju ubijanja, podrazumijevalo se da postavlja temelj evolucije prema društvenom ugovoru koji će omogućiti integraciju BiH u euroatlantske institucije. Da ovo nije bila neutemeljena pretpostavka, pokazuje činjenica da dejtonski ustav sadržava aspirativne elemente, kao što je pravo na povratak (Aneks 7), pa čak i očuvanje nacionalnih spomenika (Aneks 8). Za one navodne “dejtonske originaliste” (da pozajmim termin iz američke pravne kulture) koji tvrde da su tumačenja Dejtona “otišla predaleko”, kazala bih da ova dva aneksa za cilj imaju preokrenuti ljudski i kulturni utjecaj rata; bili su jasan pokazatelj vizije koja se temlji na vrijednostima, kakvu je sporazum u to vrijeme i odražavao. Danas znamo da su kroz “izaberi” pristup provedbi Dejtona ovi prioriteti opstruirani i ignorirani (kao i brojni elementi ljudskih prava), dok sam Sporazum nije bio samo cinična konstrukcija. Ovo vodi do moje treće misli – da je Escobarov komentar jasan signal potpunog kolapsa demokratskog samopouzdanja u SAD-u i uopšte na zapadu – kako u zemlji tako i van nje. Nakon finansijske krize 2008. godine, vidjeli smo degradaciju političke i društvene kulture na zapadu, s ključnim tačkama poput Brexita, izbora Donalda Trumpa i nasiljem obilježene pobune od 6. januara 2021. u glavnom gradu SAD-a. I, baš kao što su naši kreatori politike postali ciničniji i transakcijski raspoloženi u svom pristupu unutrašnjoj politici, tako je cinizam prožeo i vanjsku politiku. A to nije prošlo nezapaženo od strane neliberala širom svijeta; nije slučajnost što se demokratsko samopouzdanje Zapada urušava istovremeno s porastom neliberalnog samopouzdanja u zemljama poput Kine, Rusije i Brazila, ali i među neliberalnim liderima na zapadu, što se najvidljivije pokazalo skorašnjim ponovnim izborom mađarskog premijera Viktora Orbana. Konsolidacija moralnih, finansijskih i političkih veza i odnosa među neliberalima širom svijeta, u službi manje tolerantnih, manje odgovornih i manje pravednih programa bit će trend koji će definirati sljedeću generaciju. Izbori u Francuskoj označavaju još jednu raskrsnicu, jer čak i ako Emmanuel Macron osigura pobjedu, osjećat će se primoranim da ide dalje udesno. Dakle, Escobarov komentar – bilo da se radi o politici SAD-a, njegovoj vlastitoj grešci ili njegovom dubokom uvjerenju – odražava ove trendove i rezultate izostanka vizije koja počiva na samopouzdanju, ali i utjecaj na mikro nivou na Bosnu i Hercegovinu. On je naglas izgovorio da ljudi u BiH zaslužuju i moraju živjeti u “demokratskom” sistemu drugog reda, u kojem je nečija pretpostavljena etnonacionalna pripadnost primarni ili čak jedini društveno-politički faktor, te da bi SAD, ne samo prihvatile, već i podržale ovakav ishod. U vrijeme kada svijet gleda agresiju ispunjenu nasiljem Rusije nad narodom Ukrajine, uznemiruje pomisao da će, ako je zaista to ta politika, podržati geopolitičke interese Moskve u BiH i regionu. Ideja da bi zemlja dizajnirana i optimizirana za „negrađansku“ i antidemokratsku praksu ikada mogla postati članica EU – i na kraju postati građanska – je smiješna. To služi kao osuda naroda BiH na status quo, koji je nagnao i još uvijek tjera mnoge da odu iz zemlje. Knjiga koju sam pomenula na početku ovog eseja gleda u mene sa svog mjesta na stolu, kao i uvijek. I to me također vratilo u vrijeme kada je američki angažman u BiH i regionu odražavao drugačiju političku kulturu. Sjeća li se neko kada je Martin Luther King III posjetio BiH 2009. godine, išao u Stolac, Banja Luku, Tuzlu, itd. da pošalje poruku tolerancije, koristeći svoje prezime i historiju da posije sjeme naredne generacije branitelja prava u ovoj zemlji? Takva vrsta angažiranosti i poruke odražavala je možda posljednje ostatke žara demokratskog samopouzdanja, dok novi pristup šalje sasvim drugačiju poruku o tome kako SAD procjenjuje zemlje i ljude u njima i na koji način SAD i njeni predstavnici mogu biti uključeni u sve neliberalniji svijet.

    (Autorica je istraživač/konsultant i viši stručni saradnik DPC-a)

    Analiza Faruka Velea: Ne sam, Bakire

    Piše:
    Redakcija
    -

    S obzirom na format emisije „Stil života u islamu“ koja je posvećena vjersko-tradicijskim temama u kontekstu svetog muslimanskog mjeseca, jasno je da je autori i nadahnuta voditeljica (Dalila Omerović) bili zainteresirani za vjerska i tradicijska iskustva porodice Izetbegović, ali Građević iz koje dolazi gospođa Sebija. Dobili su javnosti sigurno zanimljiv sadržaj.

    Od Alije i sarajevske jalije

    Bakir Izetbegović je iskusan političar i inače je vješt u ovakvim formatima da, prisjećajući se iskustava svoje porodice, a posebno rahmetli oca, Alije Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva RBiH, te rata, opsade, iftara, sehura, riže, konzervi i sličnih tema, „jami“ bošnjačke mase na emociju.

    Takve nastupe uspješno je poentirao još od prve kandidature za člana Predsjedništva BiH 2010. godine. Sjećamo se njegovog gostovanja na TV OBN kod Mate Đakovića u osvit Općih izbora, ili nešto kasnije intervjua pod naslovom: „Učio sam od Alije i sarajevske jalije“ u magazinu „Gracija“.

    Međutim, ono što je problematično sa stanovišta ovog autora jesu Izetbegovićeve ocjene gdje pitanja bosanske države, njezine sigurnosti, pa i opstanka (BiH se, znakovito, kod domaćih, regionalnih, pa i svjetskih aktera i medija ponovo sve češće dovodi u pitanje!) svode na intimnost prakticiranja vjere!?

    „Dok god su pune džamije, ja se ne plašim za Bosnu“, reći će Bakir Izetbegović.

    Pojasnit će da su „vezivno tkivo Bosne i Hercegovine Bošnjaci“, te da „nema Bošnjaka ne znam do kada bi Bosna potrajala, a vezivno tikvo Bošnjaka je vjera“.

    „Dakle, mi jesmo i vjernici i nas je vjera spasila. I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu…ja nisam zabrinut za ovu zemlju“, kazao je Izetbegović za televiziju.

    Dok umačeš topu

    Autoru ovih redaka je pitanje nečijeg prakticiranja vjere apsolutno nesporno. Ali to je, prije svega, osobno pitanje. Shvatamo da i ovo što gospodin Izetbegović govori vole čuti naše lijepe nane i dobre dede dok umaču topu. Znamo i da ljudi vole slušati o „kerametima“ (čuda, počasti od Boga) i o „otporu Bosne koji se čuo do neba“… Sve je to i razumljivo, posebno danas kada pratimo događaje iz Ukrajine i uspoređujemo ih sa nemogućim uvjetima u kojima smo ostavljeni „da budemo fusnota“ (dr. Emir Suljagić) svjetske historije. Jer, kao ovih dana reče Senad Pećanin, samo jedan lansirna rampa i protiv-tenkovsko punjenje kod ukrajinskih snaga vrijede kao cjelokupno naoružanje srebreničkih boraca!

    Nabačena lopta

    No, je li ovo što Bakir Izetbegović govori retorika jednog državnika koji posmatra državu od Une do Drine i od Save do mora i sve njezine građane u njoj? Jer, izjave ovakve vrste su u najmanju ruku dobrodošao poklon propagandi Dragana Čovića i Milorada Dodika koji se „ubiše“ da američkim i europskim zvaničnicima zlonamjerno dokazuju da je pozicija Sarajeva i probosanske politike o građanskoj, jedinstveno, multietničkoj, integralnoj Bosni – lažna, kao i da iza svega stoji želja za dominacijom. Ili „bošnjački demografski oprunizam“ kako se navodi u problematičnom izvještaju Instituta za vanjsku politiku Univerziteta “Johns Hopkins” i “Wilson” centra iz januara 2022. Saznao sam nedavno da je jedan visoki američki diplomata u neformalnom razgovoru pominjao upravo slične argumente.

    „Građanska BiH i bila islamska država“, besramno je usred Zagreba u februaru 2018. godine kazao lider HDZBiH Dragan Čović.

    Pritom treba imati u vidu da je već mjesecima primjetna naglašena tendencija člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika da Bošnjake naziva isključivo „muslimanima“, kako bi ih delegitimizirao („oni nisu državotvoran narod“) i u skladu sa starim tendencijama velikosrpske politike sveo isključivo na vjersku zajednicu koja, jasno, nema pravo na državu.

    “U političkom smislu na evropskom prostoru religijske grupe ne mogu imati državu – one mogu imati samo autonomiju u sklopu širih državno-pravnih organizacija. Tako, kada se neku društvenu grupu ciljano naziva „muslimani“ onda se anticipira da je to još uvijek neka predpolitička, srednjovjekovna, predmoderna društvena forma koja se nije uzdigla u političku svijest evropske Moderne i njezinih sadržaja…”, kazat će autoru ovih redaka prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

    Prevedeno, Bošnjaci otprilike mogu imati status Čečena Ramzana Kadirova u nekom budućem Vučićevom „srpskom svetu“ ili dozvoliti Zoranu Milanoviću da im da i sapun i parfem…

    Reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović je primijetio u posljednjem ramazanskom intervjuu da „postoji plan da Bošnjaci nestanu kao narod, ili barem da ne budu politički suveren narod, odnosno da budu svedeni na vjersku manjinu na dijelu teritorija”.

    I onda Bakir Izetbegović izjavljuje da se u budućnosti BiH isključivo oslanja na one koji idu u džamiju i poste?! Nije li to odlična podloga radikalnim politikama Beograda i Zagreba, te njihovim eksponentima u BiH da ovom logikom sve borce za BiH stave u okvire „zelene opasnosti“? Zar nas onda čude izjave europskih desničara koji bosanskim muslimanima crtaju mete na čelu nazivajući ih opasnošću za sigurnost Europe?! I što ti isti desničari nalaze saveznike u Dodiku i Čoviću…

    Da vidimo u kojim okolnostima Izetbegović govori. U vrijeme dok predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović prkosno postrojava bojovnike u povodu 30. godišnjice osnivanja HVO u Mostaru, te odlikuje one koji nisu krili svoju mržnju prema Bošnjacima i provodili su „udruženi zločinački podhvat“.

    Dok Zagreb lobira za nastavak završnih pregovora o izbornoj reformi u Briselu s ciljem nastavka etnoteritorijalne podjele BiH. Dok se lome koplja oko državne imovine, a predsjednica bh. eniteta RS Željka Cvijanović objavljuje Ukaz o tzv. zakonu o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti.

    Riječ je inače o „najopasnijem udaru na BiH“ (Zlatko Hadžidedić), koji ima za cilj u perspektivi svesti BiH na „uniju tri države“.

    Dok turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan šalje Bajraktare predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću koji zvecka oružjem noćnim vojnim vježbama…

    Pritom traju pretresi povratničkih kuća u RS-u, a entitetski MUP pravi spiskove pripadnika OSBiH i sigurnosnih agencija, a bez odgovora ostaju pitanja u kojem kapacitetu OSA i SIPA de facto djeluju u RS-u (koliko im se to dozvoljava), koliko je lojalnih vojnika u kasarnama OSBiH, je li Granična policija organ države BiH ili produžena ruka Hrvatske…Mi, dakle, govorimo o napadu na državu BiH, a ne islamsku vjeru!

    Sjećanje na generala Divjaka

    S druge strane, u najmanju ruku je šokantno da ove svoje pozicije Izetbegović na NTV Hayat iznosio u danu kada se Sarajevo prisjećalo generala Jovana Divjaka i večeri kada je promovirana njegova knjiga „Ne pucaj!“.

    “Neka mi je sretna bosanska zemlja s ljubavlju koju nosim sa sobom – napisao je general Divjak u oproštanom pismu i potpisao se “Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac, sa dna kace”.

    Osobno sam imao priliku gledati kako jedan Žika i jedan Neven srcem brane Bosnu i Hercegovinu… Fra Mirko Majdandžić je istinski heroj opsade Sarajeva, posvjedočit će vam to specijalci Dragana Vikića, koji ovog mjeseca čeka presudu pred Sudom BiH.

    „Ponesi zastavu, Dragane Vikiću“, pjevala je Bosna.

    Nije li Zoran Zoka Čegar bio životom spreman braniti otetog predsjednika Aliju Izetbegovića dok je bio na razmjeni sa generalom Kukanjcem? Nije li Slaviša Šućur, legendarni tenkista, najbolji u Armiji RBiH, uništavao neprijateljske tenkove, a Aleksandar Saša Gajić, poručnik Petog korpusa Armije RBiH, ih zarobljavao?
    Hrabri Avdo Huseinović čak je snimio divan film posvećen bosanskim Srbima, herojima odbrane Republike Bosne i Hercegovine od agresije (1992.-1995.). U tom filmu autor posebno opisuju ratne sudbine i herojski put: Čede Domuza, Mihajla Petrovića, Radenka Abazovića, Gorana Stošića, Sretena Lojanice, Aleksandra Ace Stankovića, Nenada Milojevića, Vlajke Bandića, Dragana Ćurka…

    “Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta”, govorio je major Petrović, kojeg su u grob sa “zastavom od ljiljana” spustili njegovi borici s Vlašića.

    Šta njima, odnosno njihovim porodicama kazati u osvit 30. godišnjice Armije RBiH?

    Šta onda kazati prof. dr. Ivi Komšiću, Josipu Pejakoviću, Miri Lazoviću, Bogiću Bogićeviću, Jakobu Finciju, Svenu Alkalaju, Bori Kontiću, prof. dr. Mirku Pejanoviću, Vojinu Mijatoviću, dr. Marinku Pejiću, fra Ivi Markoviću, fra Mirku Majdandžiću, Draganu Bursaću, Srđanu Šušnici, Eliju Tauberu, Štefici Galić, Zoranu Zoki Periću, akademiku Slavi Kukiću, Milanu Dunoviću. šta na koncu reći članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću i drugima?

    Svim onima koji sanjaju bolju, građansku BiH. Jesu li oni ičim pokazali da su manje spremni da brane državu BiH? Je li se to njih odričemo i zašto?

    Iskorak ka bosanstvu

    Izetbegović će reći da nije tako mislio, no ukoliko se fokus i povjerenje ima samo u one koji se Bogu mole u džamijama (razumije se: molitve same po sebi nisu i ne mogu biti sporne), nije li to kontradiktorno i sa Programskom deklaracijom same SDA iz septembra 2019. gdje se najavljuje „iskorak kao bosanstvu“.

    „Smatramo da bošnjaštvo i bosanstvo nikako ne mogu biti u koliziji niti suprostavljeni”, kazao je sam Izetbegović u na Kongresu Stranke demokratske akcije.

    Šta je onda i sa idealima Platforme Predsjedništva BiH iz juna 1992., koja je bila temeljni politički akt koji je definirao političke ciljeve borbe u kojoj je bila angažirana Armija RBiH. Jovo Divjak mi je znao reći da je to najjači dokument poslije 1943. godine. Ona afirmira snažnu borbu svim bh. patriota. Je li se onda i od nje odustalo i zašto? Gdje su ideali Republike RBiH?

    Na odbranu BiH nisu se digli ni muslimani, ni Bošnjaci, ni Srbi-pravoslavni, ni Hrvati-katolici već Armija RBiH i bh. patriote koje su vodili ljubav prema Bosni i njezinoj slobodi.

    „Jedina ispravna strategija organiziranog otpora toj agresiji bila je odbrana cjelovitosti međunarodno-pravno priznatog bosanskohercegovačkog državnog teritorija; odbrana višestoljetne tradicije suživota pripadnika različitih etničkih zajednica i odbrana tradicije tolerancije među pripadnicima različitih religija na ovom prostoru“, zapisao je prof. dr. Omer Ibrahimagić u knjizi „Opsada i odbrana Sarajeva 1992.-1995.“, dodajući da je ta „strategija bila kompatibilna međunarodno-pravno usvojenim normama“.

    Ukoliko poziva sve bosanskohercegovačke patriote u zajednički front za odbranu države Bosne i Hercegovine koja se iznova napada svim sredstvima, Bakir Izetbegović kao lider najutjecajnije vladajuće političke stranke koja se pritom voli pohvaliti najvećim kapacitetima za odbranu države morao bi voditi računa o svojoj retorici (“retorika je stvarnost političke sfere”, kaže prof. Nerzuk Čurak), te svojom vizijom prepoznati sve koji su spremi stati, i staju, u front za državu Bosnu i Hercegovinu.

    U spomenutom intervjuu za magazin “Gracija” s početka ovog teksta Bakir Izbetbegović je Ozrenu Kebi za Safeta Sušića rekao da je “strašan igrač”, ali “kao čovjek odveć zatvoren”.

    Nekad je šutnja vrlina. Zato, ne sâm, Bakire!

    (Autor: Faruk Vele. Tekst objavljen na portalu radiosarajevo.ba)

    Komentar Seada Numanovića: Bauk građanske BiH kruži Zapadom

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Čak i kada bi, ne dao Bog, Srbiju i Hrvatsku neka vojna sila brutalno izbombardirala, ne bi nestali apetiti za komadanjem Bosne i Hercegovine.

    Podjela BiH i prisvajanje njenih dijelova Hrtskoj i Srbiji jedna je od rijetkih, ako ne i jedina stavka na kojoj Beograd i Zagreb mogu pokazati bliskost. I čini se da i danas, usprkos cijeloj seriji neuspjeha i krvavih žrtava, rado o tome pričaju, pokušavaju nešto (skupa) poduzimati i ne prestaju sanjati, piše politicki.ba.

    Najnoviji motiv za nova Karađorđeva pronađen je u konceptu građanske Bosne i Hercegovine.

    “Problem” je – da iskoristimo američku terminologiju – “nepametno” otvorio najistureniji zvaničnik administracije predsjednika Sjedinjenih Američkih Država za zapadni Balkan Gabriel Escobar.

    Preko Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) Sarajevu je poručio da BiH može postati građanska tek nakon što uđe u Evropsku uniju.

    Identičnu poruku jučer je uputio i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, tokom postrojavanja Hrvatskog vijeća odbrane, ugašene vojne tvorevine osuđene za ratne zločine, u Mostaru.

    U sjeni bajraka Kažnjeničke bojne, također za ratne zločine osuđenog njenog komandanta Mladena Naletilića Tute, koja se vihorila iznad Milanovićeve glave, ostale poruke da samo Bosna i Hercegovina, suverena i cjelovita, od Save do Neuma i od Une do Drine, može ući u EU, te da on neće prihvatiti kandidatski status Ukrajine, ako se isti ne dodijeli i Bosni i Hercegovini.

    Priča o građanskoj BiH dobila je na dodatnom zamahu nakon što je propao još jedan pokušaj međunarodnih posrednika da se provedu izborne reforme i nametnu rješenja koja bi samo produbila diskriminaciju i učinila BiH nefunkcionalnijom.

    Kruži li bauk građanske BiH zapadnim političkim krugovima?

    Ako je suditi po Escobaru i Milanoviću – kruži.

    Niko, ali niko od relevatnih političara iz bošnjačkog i probosanskog korpusa nije iznio zahtjev da se BiH preuredi, da se njeno uređenje promijeni iz temelja i da se ona definira kao i sve ostale moderne evropske države.

    Ako je iko to i implicite tražio, to su relevantne sudske instance u Evropi. A to zahtijeva i Evropska komisija.

    Evropski sud za ljudska prava donio je cijeli niz odluka u kojima upozorava na diskriminirajuće dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine.

    Evropska komisija pred našu je državu postavila 14 prioriteta koji se moraju ispuniti, kako bi se BiH dao kandidatski status.

    Kičmu tih zahtjeva čine zahtjevi za reformama u oblasti vladavine zakona.

    Traži se da pravosudne funkcije budu nezavisne i profesionalne i da kao takve funkcioniraju u punom kapacitetu.

    I zahtijeva se ukidanje diskriminacije u političkom sistemu BiH.

    Njemačka, za koju se sve glasnije tvrdi da je od Bidena dobila “tapiju” da provodi politiku Zapada ne samo u BiH, već i na cijelom zapadnom Balkanu, stava je da je samo sistem jedan čovjek jedan glas, održiv politički sistem u BiH.

    I sada se zvaničnom Sarajevu spočitava da hoće nešto što niko odavde ni izgovorio nije.

    Namjera je jasna.

    Srba i BiH teško da ima više od 800.000. Najmanje 500.000 Hrvata otišlo je iz BiH od Dejtona naovamo. U BiH živi između 1,5 i 1,8 miliona Bošnjaka. I svoj dom u BiH ima barem 200.000 onih koji se ne osjećaju propadnikom ni jedne od ove tri nacionalne kategorije.

    Kada bi se sada proveo pošten popis, procenti bi izazvali paniku s primjesama političkih samoubistava u nizu evropskih država.

    A ipak, većinski, narod Bosne i Hercegovine jeste za neki smisleni kompromis koji bi osigurao funkcioniranje njenih institucija, doveo do efikasne države i osigurao mirnu budućnost generacijama pred nama.

    Bosanci i Hercegovci, kako god da se izjašnjavali ili uopće ne izjašnjavali, ne žele svoju djecu odgajati da bi im s punoljetstvom vidjeli leđa. Ne žele da im starost bude zagrantirana u samoći staračkog doma i iščekivanju telefonskog poziva iz Njemačke, Amerike, Australije…

    Demografska većina ne može i neće dopustiti da je se sistemski svodi na političku manjinu. Ne zato da bi ona dominirala, već zato što su takvi sistemi neodrživi a države koje ga imaju osuđene na neuspjeh i vrlo mogući nestanak.

    Senad Avdić analizira tvrdnju da su nas “spasili “ HVO i Hrvatska vojska: Ukrajina bi već pala u ruske ruke da je Poljska blokirala njeno naoružavanje, kao što je Hrvatska činila tokom agresije na BiH!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Bila je druga polovina februara 1993. godine kada je Sefer Halilović, tadašnji komandant Armije BiH, prvi put izašao iz Sarajeva na „slobodnu teoritoriju“, u Zenicu gdje sam ja, po ratnom rasporedu, boravio od početka godine. Tih su dana održavani pregovori između zapovjednika Armije BiH i HVO-a, ako se ne varam u Jablanici, pod pokroviteljstvom UNPROFOR-a. Halilović je nakon toga produžio u Zenicu, gdje je, takav je bio plan, trebao preseliti Istureno komandno mjesto, sa kojeg bi se u nastavku rata rukovodilo i zapovijedalo Armijom BiH. Sa njim je u delegaciji bio portparol Fahrudin Radončić, koji mi je u hotelu „Internacional“ poklonio šteku „plavog Ronhilla“.

    Bespuća konvoja za Srebrenicu

    Dva su događaja tih dana bila aktuelna na ratnoj, političkoj i međunarodno-diplomatskoj sceni: finalni pregovori u Ženevi o Vance-Owenovom planu (kojeg će nešto kasnije urnisati Radovan Karadžić i Skupština na Palama) i tih dana pokrenuta masovna agresija Vojske Republike Srpske na slobodne teritorije u širem rejonu Srebrenice, Konjević-Polja, Cerske gdje se nalazilo desetine hiljada ljudi, uglavnom izbjeglica iz drugih okupiranih i poklanih dijelova Podrinja.

    I jedno i drugo je dramatično utjecalo na aktivnosti i „protokol“ komandanta Halilovića u Zenici. Evo i kako: iz Hrvatske je tih dana krenuo veliki konvoj sa oružjem i municijom koji je bio namijenjen Drugom korpusu Armije BiH. Tim oružjem, plan je bio takav, opremila bi se armijska jedinica, Prva muslimanska brigada, sastavljena od protjeranih mladića iz Podrinja koja bi bila upućena u probijanje obruča i spašavanje naroda u ugroženim područjima Konjević-Polja i Cerske koja su bila izložena najtežim napadima Vojske RS-a.

    Božo Rajić, u to vrijeme ministar odbrane “Herceg Bosne”, zabranio je prolazak “tuzlanskog konvoja” kroz Hercegovinu. Odnosno postavio je ultimatum: oružje će proći kroz “hrvatske teritorije” ukoliko vlast u Sarajevu prihvati da sebi lojalne vojne i policijske snage u kantonima sa hrvatskom većinom, koje je mapirao Vance-Ownov plan, pretpočini Stožeru Hrvatskog Vijeća odbrane. To je obuhvatalo jedinice Armije BiH u Hercegovini, Srednjoj Bosni, Posavini… Isti proces je bio predviđen za jedinice HVO-a u kantonima sa bošnjačkom većinom, bihaćka Krajina, Sarajevo, Zenica, koje bi se stavile pod komandu Armije BiH…

    Rekosmo, Vance-Owenov nikada nije bio operatibilan, međutim Rajićev, odnosno „hercegbosanski“ ultimatum je ostao na snazi. Pisao je tih dana Sefer Halilović molećivo pismo Rajiću, upozoravao ga da će biti odgovoran ako bespomoćno, nenaoružano stanovništvo srebreničke enklave padne u nemilost Mladićevih hordi, što će se zacijelo i desiti ako im ne stigne vojna pomoć odakle je to jedino izvodivo – iz Tuzle. Rajićev odgovor bio je cinično hladan i dosljedno bešćutan i morbidan: prvo pretpočinjavanje Armije BiH, pa nakon toga možemo govoriti o konvoju.

    Radončiću sam, kad smo se sreli u Zenici, rekao da svakako što prije moram vidjeti njegovog šefa Sefera, a razlog je bio također neodgodivo dramatičan: samo nekoliko dana ranije na ludo hrabar način u Srebrenicu je uspio ući moj kolega, novinar „Slobodne Bosne“ Haris Nezirović, prvi i jedini domaći novinar kojem je to uspjelo tokom cijele ratne tragedije tog grada. Nisam imao ideju šta bih tačno tražio od komandanta Armije BiH u vezi sa tim frustrirajućim, nerješivim problemom, osim da on potčinjenim komandantima u Srebrenici prenese da povedu računa o Harisu i eventualno ga evakuiraju, ako se ukaže neka prilika za to.

    Ušao sam u kancelariju komandanta Trećeg korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića i tamo zatekao cijeli komandni  kadar Korpusa koji je ćutke posmatrao i slušao Sefera Halilovića kako nervozno hoda oko stola dok sa nekim razgovara telefonom. „Ali, Tiho, molim te, reci ovim svojim Bobanu, Rajiću bilo kome, organizirat ćemo ako treba, zajedničku pratnju konvoja sve do Tuzle dok ga ne preuzme Željko Knez i Drugi Korpus i podijeli borcima koji idu prema Srebrenici. Nema šanse da oružje završi negdje drugo“, kumio je i preklinjao komandant Halilović nekoga sa druge strane telefonske žice. Kasnije ću saznati da je razgovarao sa Tihomirom Blaškićem, zapovjednikom HVO-a u Srednjoj Bosni. (Dešavalo se to mjesec i pol prije masakra u Ahmićima zbog kojeg će Blaškić biti osuđen u Haagu)

    Koliko sam shvatio, blokadu konvoja sa oružjem Božo Rajić i društvo su opravdavali strahom da bi, umjesto u Tuzli, oružje moglo završiti u srednjoj Bosni i poslužiti tamošnjim armijskim jedinicama za obračun sa HVO-om. Saznat ću kasnije da Seferova molba koja je graničila sa samoponiženjem nije imala nikakav efekat, da oružje nije prošlo hercegovačke barikade i kontrole.

    UVOD U NAJAVLJENI GENOCID

    Saznat ću, također, tih dana da je u Tuzli hapšen majorNešad Šabić, komandant Prve muslimanske brigade, koja je trebala ići u proboj obruča oko Cerske, nakon što je odbio izvršiti naredbu i povesti nenaoružane i neopremljene borce u sigurnu smrt. Evo kako je u svom dnevniku-knjizi ( “Drina ih odnijela”) Azir Šabić, jedan od boraca Prve muslimanske brigade opisao pripreme za odlazak u proboj obruča prema napadnutoj slobodnoj srebreničkoj enklavi.

    „Brigada se suočava sa različitim problemima oko obezbjeđenja oružja, municije i hrane, dok s druge strane ljudi u Cerskoj ginu pod najezdom sto puta jačeg neprijatelja… Traktorom je dovučena hrana i municija da nam se podijeli. Čudnim stvarima nikad kraja, jer za ovaj put (kroz neprijateljske teritorije prema Cerskoj, op. S. A.) smo dobili po 60 komada municije za automatsko naoružanje, po jednu bombu, dvije ribe i jedan hljeb.“

    Samo petnaestak dana kasnije, sredinom marta, nakon što je vojska RS-a zauzela Cersku i Konjević-Polje, i nastavila prodirati prema Srebrenici, reagirala je međunarodna zajednica. Prvo je u opkoljeni grad stigao general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a, i nešto svojom voljom, a malo više pod pritiskom očajnog, preplašenog naroda, svojim prisustvom upozorio Ratka Mladića da obustavi agresiju. Humanitarnom akcijom iz zraka tih je dana je dostavljena dugo očekivana hrana narodu koji je mjesecima strateški izgladnjivan. Potom je Vijeće sigirnosti UN-a Srebrenicu proglasilo zaštićenom zonom. Pregovori na sarajevskom aerodromu između vojnog vrha RS-a i Armije BiH rezultirali su demilitarizacijom snaga 28. divizije Armije BiH u Srebrenici, predajom lokalnom UNPRFOR-u cjelokupnog teškog naoružanja. Uskoro su u grad stigli vojnici nizozemskog bataljona UNPROFOR-a.

    Tragedija Srebrenice i genocid nad njenim ljudima, kako ćemo svjedočiti dvije godine kasnije, tog marta 1993. godine nije spriječena, nego je samo odgođena. Užasna sudbina Srebrenice i genocid nad osam hiljada njenih građana se ne prestaje aktuelizirati, niti se na njega prestaje referirati otkako je počela divljačka agresija Rusije na Ukrajinu. U Ukrajini, kao i širom svijeta, političari, mediji, pravnici… prave uglavnom logična i održiva poređenja između ove dvije tragedije. Ta je praksa povlačenja analogija, doživjela svoj vrhunac ovih dana kada su ukrajinske vlasti nakon ruskog povlačenja u gradu Buča zatekle jezive dokaze njihove bestijalnosti, stotine mrtvih civila na ulicama, zgradama, masovnim grobnicama.

    OŽIVLJAVANJE SJEĆANJA NA GENOCID U SREBRENICI

    „Buča se sada pridružila Srebrenici, Lidicama, Katinskoj šumi, Osweicimu, Nankingu… i hiljadama drugih mjesta u krvavom atlasu svjetskog barbarstva“, piše New York Times. Tony Birtley, novinar koji je dvije ratne godine proveo u Srebrenici, jedno vrijeme i sa pomenutim mojim kolegom Harisom Nezirovićem, tvrdi da se ukrajinska Buča ne može porediti sa Srebrenicom. „Srbi su imali oružje, Bosanci nisu imali ništa. Buča je pokazala da je Bosna bila napuštena i da nije dobila pomoć – Ukrajina za sada dobiva pomoć“, kazao je Birtley u razgovoru za televiziju N1.

    Ali vratimo se onim ratnim događajima iz februara-marta 1993. godine koji su, kako će se kasnije pokazati, determinirali daljnu strašnu sudbinu Srebrenice, jer nakon što je slobodna teritorija tokom agresije VRS-a svedena na uzak gradski pojas, sudbinski su reducirane mogućnosti njene efikasne odbrane. Opskrbne linije, helikopterski letovi Armije BiH, su bile vrlo rizični, pogotovo nakon što je jedan helikopter sa logistikom i vojnicima srušen na nebu iznad opkoljenog grada.

    Cijeli svijet, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Evropska unija, uključujući i Njemačku koja je dugo oklijevala da se priključi toj kampanji, sedmicama izvode složene logističke operacije dostavljanja oružja, municije i vojne opreme hrabrim i vještim braniteljima Ukrajine. Susjedna Poljska pretvorena je u džinovsku logističku platformu uz pomoć koje uz sve teškoće i rusku destrukciju u Ukrajinu stiže neophodna vojna oprema, uključujući i najsofisticiranije odbrambene sisteme.

    Može li iko u slobodnom, demokratskom svijetu zamisliti situaciju u kojoj bi Poljska prolazak konvoja oružja kroz svoj teritorij uvjetovala nekakvim svojim partikularnim zahtjevima prema Ukrajini, nekim ustupcima koje bi postavljala Volodimiru Zelenskom?! Da li bi se Poljaci ikada pred poviješću mogli opravdati ukoliko bi, primjerice, prolazak konvoja oružja za branitelje Mariupolja, Kijeva ili Harkova uvjetovali nekim sebičnim ultimatumom Kijevu tipa traženja političko-teritorijalnih ustupaka poljskoj manjini u susjednoj zemlji? Šta bi civilizirani svijet ne samo mislio, nego i poduzeo, kada bi Poljska za sebe zadržavala trećinu ili češće polovinu oružja namijenjenog Ukrajini?! A upravo je to redovno tokom srbijanske agresije na BiH prakticirala Hrvatska sa pošiljkama oružja za Oružane snage BiH. Doduše, uz pristanak vlasti u Sarajevu, jer nikakav drugi izbor niti alternativa nisu postojali.

    Poljska, reći će neko, pomažući Ukrajini investira u sopstvenu sigurnost i odbranu od ruskih prijetnji. Tačno. Ali i Hrvatska bi bezrezervnim, iskrenim pomaganjem odbrani BiH protiv srpske agresuije i zločina, bez fige u džepu i ultimatuma, pomogla samoj sebi budući da je trećinu njezine teritorije također kontrolirala velikosrpska čizma.

    Reći će neko i ovo: Hrvatska se pridržavala obaveza proisteklih iz rezolucije UN-a o embargu na uvoz naoružanja u države bivše Jugoslavije. Da, ali je istovremeno njezina vojna ekspedicija predvođena Slobodanom Praljkom na nekoliko sastankaka sa Ratkom Mladićem u Budimpešti obavljala krupne poslove trgovine oružjem.

    Spašavanje “svoga” Bihaća

    Mnogi će reći (i govore): „Hrvatska je spasila Bihać da se u njemu ne dogodi genocid kao u Srebrenici“. Da, ali ovdje je riječ o tome da ni Hrvatska ni njena marionetska tvorevina u BiH nije uradila ništa da se barem pokuša umanjiti srebrenička tragedija. I još nešto: Hrvatska nije imala pretenzije, dakle ni interes prema Srebrenici, pa je njihovoj vlasti bilo potpuno svejedno ko će njom vladati i koji će sredstvima tu vlast osigurati. Sa Bihaćkom krajinom stvari drugačije stoje. „Naš predsjednik nije krio svoja razmišljanja o Banovini Hrvatskoj iz 1939, ‘podebljanjem hrvatskog pereca’, dodavanjem Hrvatskoj bosanskohercegovačkog Unsko-sanskog područja Bosanske krajine (starog naziva ‘Turske Hrvatske’) koji je u davnini pripadao hrvatskim zemljama… Čak ih je i izlagao i pojašnjavao u razgovorima sa stranim državnicima, primjerice prilikom susreta sa talijanskim premijerom Andreottijem.“

    Ovako je sentimente i planove hrvatskog predsjednika prema bihaćkom regionu opisao Tuđmanu lojalni ratni ministar vanjskih poslova Davorin Rudolf u svojoj knjizi „Stvaranje hrvatske države 1991. – Ministarska sjećanja“. 

    „Hrvatsko vijeće obrane je zajedno sa Hrvatskom vojskom spasilo Bosnu i Hercegovini“, rekao je jučer Zoran Milanović. „Uloga Hrvatske u BiH uz neka zastranjenja, bila je vitalna za njenu zemlju“, pojasnio je predsjednik Hrvatske. „Zastranjenja“ na koja aludira Milanović je nešto drugačije pravno kvalificirao Sud u Haagu. Sudsko vijeće u Hagu je u presudi „hrvatskoj šestorici“ („Prlić i ostali…“) ta sitna, nestašna, gotovo zanemariva „zastranjenja“ tretirao kao „udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda“.

    Šta je starije – kokain ili jaje

    Tvrdnja Zorana Milanovića u spasonosnoj ulozi HVO-a i hrvatske vojske za opstanak Bosne i Hercegovine je po stupnju cinilnosti i beozobrazluka skoro blizu tvrdnji Jadranka Prilića  tokom suđenja u Haagu da su „u Srebrenici ubijeni i njegovi vojnici“. Da, tačno je, u julu 1995. godine gospodin Prlić je bio na dužnosti ministra odbrane BiH. Ali je također tačno i to da je on bio premijer „Herceg-Bosne“ u vrijeme kada je njemu potčinjeni ministar odbrane Božo Rajić spriječio prolazak konvoja sa oružjem namijenjen odbrani Srebrenice.

    Naravno da je diskutabilno koliko bi to oružje promijenilo tok rata i umanjilo kataklizmične dimenzije srebreničke tragedije, ali ovdje nije riječ o tome: radi se o ultimativnom indikatoru moralne dimenzije onih koji su spriječili naoružavanje žrtve. Naposljetku, niko ne može garantirati da će naoružavanje (u kome sudjeluje i Hrvatska) Ukrajine spriječiti ruskog agresora da okupira neke njene dijelove: radi se o univerzalnoj obavezi da se učini sve kako bi se to preduprijedilo.

    „Danas sarajevska čaršija prakticira taktiku iscrpljivanja i trči-laži“. I to je u najnovijoj logorejičnoj eskapadi kazao predsjednik Hrvatske. Da budem načisto i da se prestanemo baviti efemerijama tipa je li stariji kokain ili jaje: da je bilo do HVO i hrvatske vojske, odnosno do vrha države koja je usmjeravala „udruženi zločinački poduhvat“, Sarajevo, pa time ni „sarajevska politička čaršija“ tokom posljednjeg rata bi nestali! Najprecizniji i najsnažniji stav-onaj artiljerijsko-topnički, o sudbini „sarajevske čaršije“ iznio je tokom rata Ivica Rajić, zapovjednik iz Kiseljaka, kada se pred kamerama pohvalio da i on i njegovi borci svojim topništvom pomalo kljucaju po Sarajevu, zajedno sa ratnim i poratnim(haškim) kolegama Ratkom Mladićem, Stanislavom Galićem i Dragoljubom Miloševićem. Ivica Rajić nije zbog toga zločina suđen u Haagu, nego zbog jednog drugog „zastranjenja“: pokolja nad trideset i jednim civilom i šest vojnika u Stupnom Dolu. Skoro deset godina, prije nego što će biti uhapšen, Rajića je vlast u Hrvatskoj krila, štitila i stambeno-komunalno i materijalno-financijski opskrbljivala.

    Kao krunski dokaz o dobrosusjedskom odnosu službene Hrvatske prema Bosni i Hercegovini Zoran Milanović je potegao nekakvu plehanu značku koju je Franjo Tuđman okačio o rever Aliji Izetbegoviću. Pa je tim povodom pozvao Bakira Izetbegovića da vrati taj sitni oblik Tuđmanove milosti prema njegovom ocu. Da je nekim slučajem Alija Izetbegović nagradio i odlikovao Tuđmana za nekakve zasluge za BiH, to bi može biti govorilo o dobrim namjerama i iskrenim praksama hrvatskog predsjednika prema BiH. Ovako, Izetbegović je primanjem Tuđmanove kičaste limarije samo potvrdio fluidnost svog moralnog habitusa: izvinio se naš šnajder Alija nasilniku – vrhovniku Đuri koji ga je marisao!
    (Slobodna Bosna)

    Srbija nakon izbora: Desnije ne može!

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Ishod prijevremenih parlamentarnih izbora u Srbiji pokazao je još veće kretanje udesno.

    U Parlament su ušli Zavetnici i Dveri, Ivica Dačić sačuvao isti broj poslanika u odnosu na prošle parlamentarne izbore 2020. godine. Srpska napredna stranka (SNS) u odnosi na isti period zabilježila je najveći gubitak – sa 188 spala je na 121 poslanika.

    No, to je posljedica učešća opozicije u izborima, a ne direktnog pada popularnosti. Kada se “podvuče crta” ovaj saziv Narodne skupštine mogao bi se porediti s onim od prije nešto više od 30 godina, kada se Slobodan Milošević uspinjao na vlast, piše politicki.ba.

    S tim što je ovaj još radikalno desniji od tadašnjega.

    U Skupštini Srbije nema ratnog zločinca Vojislava Šešelja i njegove partije. Ali ima cijela bulumenta političkih neandertalaca koji stabilno ugrožavaju Šešeljev radikalizam.

    U Parlamentu je blok Ujedinjena Srbija. Oni su druga po snazi politička grupacija sa 36 poslanika.

    Koliko je to “moderan” politički blok najbolje se vidi po njihovom kandidatu za predsjednika Srbije Zdravku Ponošu koji je o ratnom zločincu koji je na doživotnoj robiji Ratku Mladiću govorio biranim riječima.

    I taj blok, kao i SNS, Dačić, NADA Srbije… jednodušno su protiv bilo kakvog članstva u NATO savezu, a sve je upitnije čak i deklarativno opredjeljenje za pristupanje Evropskoj uniji.

    Kada se sve sabere, najmanje 90 posto poslanika novog saziva Narodne skupštine Srbije srcem, a i jezikom, podržava Vladimira Putina i njegovo djelovanje, uključujući agresiju na Ukrajinu.

    I to je realna slika Srbije, države s kojom se graničimo na istoku i države koja se stalno petlja i destruira Bosnu i Hercegovinu. Kao i Crnu Goru.

    1...333435...55Stranica 34 of 55

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj