Iz izvornog teksta rezolucije o evropskoj perspektivi Bosne i Hercegovine (prijedlog HDZ-a), koja je u utorak usvojena na Kongresu Evropskih narodnjačkih stranaka, nije izbrisano samo “legitimno predstavljanje”, već je izbrisana sva politička supstanca. U nastavku ću objasniti značaj svega obrisanog.
Obrisana je, recimo, riječ “paritet”. Paritet znači da se vlast treba dijeliti tako da svakoj od tri strane ide po trećina pozicija, odnosno 33%, bez obzira na sastav stanovništva BiH. Faktički, paritet znači da HDZ i SNSD kontrolišu 66% vlasti, odnosno da HDZ u Federaciji ima 50% pozicija.
Dalje, u konačnom tekstu, na mjestu gdje se spominju famozni “konstitutivni narodi” kaže se da su u istoj ravni s njima i Ostali i građani, što nećete čuti u izjavama zvaničnika HDZ-a BiH.
Dalje, obrisan je cijeli pasus u kojem HDZ proizvoljno tumači odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz 2016, tvrdeći da je preduslov stabilnosti BiH “legitimno predstavljanje na svim nivoima”. To u prevodu znači da HDZ treba biti vlast od općine do Predsjedništva BiH.
Brisanje prethodnog pasusa znači da je HDZ-ovo tumačenje odluke Ustavnog suda BiH iz 2016. prepoznato kao pogrešno i nedostojno da bude u rezoluciji EPP-a. Rijetko kada se iz rezolucija brišu cijeli pasusi, ali ovaj je očigledno bio nepopravljiv.
U posljednjem pasusu obrisan je poziv liderima u BiH da “izbjegnu izborne prakse koje bi ugrozile legimitno političko predstavljanje tri konstitutivna naroda i svih građana”. U prevodu: izbjegnite izbor “nelegitimnog” Komšića. I to je, dakle, obrisano.
Osim onog obrisanog, izuzetno je važno i ono što je u konačnoj verziji dodano, a to je ljubičastom bojom označeno na fotografiji u prilogu teksta. “Osuda Dodikovog secesionizma”. HDZ je na kraju, ne svojom voljom, osudio svog partnera Dodika, nazivajući ga secesionistom.
Osuđene su Dodikove secesionističke aktivnosti, ali nije, brže-bolje, iznesena mantra o “unitarizmu”, kako bi se ublažila osuda Milorada Dodika, što je omiljena HDZ-ova disciplina. Ne samo da nisu nametnuli svoj diskurs, već su konačno primorani da kažu istinu o Dodiku.
Jedva sedmicu uoči oproštaja sa Uredom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Valentin Inzko je održao obećanje još poodavno dato u Srebrenici: nametnuo je zakon o negiranju genocida. I odmah se na njega sručio bijes Milorada Dodika, člana državnog Predsjedništva i lidera SNSD-a. U još nepoznatoj ulozi – možda kao nevladin aktivista? – Dodik se bacio na prikupljanje potpisa za peticiju, kojom – vjerovali ili ne – kani odbaciti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH, u kojem je visoki predstavnik intervenirao da bi – konačno – u Bosni i Hercegovini, kad već ne može drugačije, zabranio bacanje soli na još otvorene ratne rane.
Šta je sporno
Pravno sročeno to izgleda ovako: svakom ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin sljeduje kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. S obzirom na to da se dopune odnose na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, odnosno na sve one Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili Suda u BiH, to u praksi znači da stratišta – od Jasenovca i Donje Gradiške do Srebrenice – ispadaju iz arsenala predizbornih i izbornih kampanja, kao i inih andrićgradskih koloritnih zabava.
Šta je sporno? Iz perspektive žrtava – bile one bošnjačke, srpske, hrvatske, jevrejske – stradalih u Drugom svjetskom ratu ili ovim našim ratovima devedesetih, od ruke mupovaca ili vojnika RS-a, Hrvatske vojske, HVO-a ili Armije RBiH, to je konačno garancija porodicama da se posmrtni ostaci njihovih najdražih neće premetati po gozbama i soframa političkih lidera i služiti kao obećanje za neke nove ratove i podjele. Šta se onda čekalo do sada? Kako god to naivno zvučalo, bit će da su svi Inzkovi prethodnici (s izuzetkom Miroslava Lajčaka, koga je bolje ne komentirati) vjerovali da će demokracija pobijediti i da će birači, narod, nevladine organizacije i sva sila modernih aktivista dobiti bitke za puteve, vodovode, kolektore i ina čudesa i tako prisiliti nacionaliste na povlačenje. Očekivali su – ili su se tek tješili – da će Parlament BiH, oni silni zastupnici što i predobro žive od nacionalizma, dići ruke protiv svog i blagostanja partijskih lidera i pokazati pijetet prema onima za koje su – u intermecima bitke za gomilanje vlastitog bogatstva – uobičavali reći kako su njihove svetinje, ne osvrćući se pritom što porodice tih svetinja jedva sastavljaju kraj s krajem, a djeca traže sreću bježeći odavde glavom bez obzira. I sam Inzko je godinama – više od 12 – pokušavao ubjeđivanjima i obećanjima privoljeti političare da makar malo odmaknu od ogledala i okrenu se napretku svih. No, nije Inzko kriv što je demokracija ostala nenaučena lekcija. Krivi su njegovi nalogodavci i ona famozna politička klima za koju se on tako zdušno zalagao u BiH.
Inzko skinuo Schmidtu teško breme
Odlukom da zabrani negiranje genocida i svih ratnih zločina visoki predstavnik spasio je obraz Evropi i pokazao politički sluh za novu fazu ujedinjene borbe Zapada za demokraciju i ljudska prava na planeti. Svom je nasljedniku Christianu Schmidtu skinuo teško breme na početku mandata, ostavljajući mu priliku da se zajedničkim snagama sa šefom Misije EU u BiH Johannom Sattlerom izbori da Bosna i Hercegovina konačno napravi iskorak iz učmale politikanštine i ćorsokaka ucjena i pritisaka. Domaćim pozicionim političarima je poslao poruku da ako hoće da opstanu, ne mogu jedan bez drugog ni drugi bez trećeg, a opozicionim da nikako nije dovoljno biti samo protiv SNSD-a, HDZ-a i SDA, odnosno da ako hoće vladati, moraju nešto i uraditi, a ne samo vjerovati da će kao mlađi i ljepši zamijeniti postojeće. I konačno, ovom odlukom visoki predstavnik povukao je potez koji UN u nadmoćnoj većini mora podržati. Čak jačim intenzitetom od one suzdržanosti kojom je odbačena Rezolucija Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti, a koja je ispod žita trebala omogućiti rok do kojeg su povampireni ratni apetiti dobijali mandat da izdrže, a potom da navale na Bosnu i Hercegovinu bez ikakvih (OHR) ograda.
Na kraju, ali nimalo manje važno, Valentin Inzko svoju bosansku avanturu završava uzdignuta čela, o čemu svjedoči i njegova ponuda da je spreman novac, za koji ga preko srbijanskih medija optužuje Dodik da je primio za donošenje zakona o negiranju genocida, uplatiti u dobrotvorne svrhe onog časa kad legne na račun. Zna Inzko koliko su Dodikove bahate procjene neutemeljene: zar nije najbolji dokaz ona vika kako je Vučić politički pobačaj? Predsjednik Srbije šuti, ostavljajući Dodika njegovom partijskom jaranu i lideru HDZ-a BiH koji se buni, iako je zvaničan stav Hrvatske drugačiji. Što će reći da je diferencijacija počela. I iako neće biti okončana do Inzkova odlaska i stupanja zakona na snagu, imat će jasne okvire u kojima će političari moći da djeluju. A Bosanci i Hercegovci da lakše dišu.
Washington and Brussels claim that by courting Serbian President Aleksandar Vučić they are weaning him away from Moscow and creating a common front against the Putin regime. However, the evidence demonstrates the exact opposite. Every concession to Belgrade or lack of accountability for its provocative actions encourages the Kremlin. Russian officials calculate that the West has a soft presence in the Balkans and will continue to concede ground to avoid violence. And perversely, it is the policy of appeasement that is much more likely to lead to armed conflict.
The Kremlin views the Western Balkans as a strategic asset that expands Russia’s geopolitical reach, fractures Western cohesion, and undermine Euro-Atlantic institutions. Fomenting disputes contributes to unsettling the region and dividing international responses. Unresolved conflicts also enable the Kremlin to claim that despite its expansion NATO has failed to stabilize the peninsula. Moscow also seeks to discredit and weaken the US presence while gaining allies that depend on its diplomatic support and financial corruption. In pursuing these strategic objectives, Moscow helps promote Serbian nationalism and expansionism.
American and EU diplomats display a lack of understanding of Russia’s goals and strategies. They define Moscow’s involvement simply as “meddling” rather than as subversion with a destructive purpose. As a result, they assist Moscow through their consistently misfiring policies. In the case of Serbia, they avoid publicly criticizing Vucic’s authoritarianism and threats to Kosova’s security and thereby raise his stature in Moscow as the primary regional disruptor.
Over recent weeks, Belgrade has been allowed to build up its military along Kosova’s border, threaten armed intervention in alleged defense of the Serbian minority, recruit militants and hooligans to attack NATO peacekeepers, Kosova officials and local journalists, and kidnap Kosova’s police officers. The response from Washington and Brussels has been tepid, thus encouraging further provocative acts that can result in casualties.
Instead of pressing Belgrade by deploying strong diplomatic and economic sanctions, Western envoys seem determined to please Putin by blaming the unrest on the government in Prishtina. They naively fail to realize that attacking Kosova for implementing its own constitution on its entire territory not only weakens the state but also directly helps Moscow by discrediting years of US democracy promotion and state building.
About 15,000 Serbs in four northern Kosova municipalities, out of a total Serbian population of some 96,000, boycotted the municipal elections in April 2023. As a result, ethnic Albanian and Bosniak candidates were elected with a low local turnout. The US State Department declared the elections as consistent with Kosova’s constitutional and legal requirements but then backtracked when Belgrade incited violence by claiming the results were not a long-term political solution. Washington also accused Prishtina of provoking violence instead of pinpointing the true source of the clashes – gangs hired by Serbia’s security agencies. The net result was to embolden further anti-state actions and remove the spotlight from the only long-term solution – mutual recognition between Serbia and Kosova.
US ambassador to Pristina, Jeffrey Hovenier, even declared that Washington would apply sanctions against Kosova following the Serbian unrest, including the cancellation of Prishtina’s participation in the US-led “Defender Europe 2023” military exercise. In other words, US policy makers are now excluding Kosova from a security umbrella that Moscow wants dismantled. The ambassador also asserted that the US would cease all efforts to assist Kosova in gaining recognition from the five remaining EU states and halt the process of integration into international organizations. The EU Commission further gifted Moscow by planning to suspend funds, high level visits, and any work on the SAA Agreement with Kosova.
Pressure by Western diplomats on Prishtina to establish an Association of Serb Municipalities will further erode the authority of the central government and increase Belgrade’s involvement in disrupting Kosova’s institutions. It will give Moscow another inroad in the region similar to the RS entity in Bosnia-Herzegovina. Washington and Brussels are also helping the greater Serbia project by largely ignoring civil and minority rights outside of Kosova. Nearly 100,000 Albanians form large majorities in two municipalities in the Preševo valley but have far fewer rights than Serbs in Kosova and are increasingly subject to government pressures.
In the case of Bosnia-Herzegovina, permitting unilateral election changes by the High Representative helps ethno-nationalists, deepens grievances, and encourages separatism. It appears that Western envoys are now supporting the strategy of Russian officials who are determined to keep Bosnia weak, divided, and unqualified for NATO or the EU. They are also enticing Milorad Dodik to devise new moves toward secession. For instance, as with the Serb boycott of Kosova’s elections he can withdraw all Serbian officials from state-wide institutions and declare the entity government in Banja Luka as the only legitimate sovereign institution in the RS. A weak response from Washington will then be seen as another green light on the road to secession.
By centering US policy on Belgrade at the cost of its neighbors, Washington is repeating its mistakes toward Russia. In placating Moscow at Kyiv’s expense and failing to provide either sufficient military deterrence or NATO membership for Ukraine, Washington encouraged Russia’s invasion. A similar scenario is now unfolding in the Western Balkans where Kosova and Bosnia are pressured to surrender their sovereignty.
Vučić may allow old stocks of ammunition to be sent to Ukraine to placate Washington, but he constantly mocks US/EU diplomats and officials in his Russia connections. He regularly sends his ministers to meet with Russian counterparts, signs energy deals and other economic contracts, and allows Serbia to be used as the center for Russian intelligence gathering and anti-Western information wars. At the same time, Washington ignores Vučić’s corrupt criminal connections and fails to censure him for his close relations with Russia’s ruling war criminals. Such misguided policies will simply embolden the Kremlin to maneuver Vučić into further destabilizing the region.
Sigurno ćemo stići u Evropu, ako ne do kraja ovog, onda najkasnije u narednom vijeku, prokomentirao je posljednji samit Evropskog vijeća albanski premijer Edi Rama. Najviši dužnosnici Evropske unije ipak mogu biti zadovoljni: neuobičajenom brzinom donijeli su odluke da Ukrajini i Moldaviji daju status kandidata, dok su spram Gruzije iskazali dobru volju i spremnost da se – nakon nekoliko uvjeta – i sama domogne kandidature.
Balkanska čekaonica
Zapadni Balkan je dobio svoj samit uoči samita i tako i zaslužio Raminu opasku: Albanija i Sjeverna Makedonija očekivale su početak pregovora još poodavno, Crna Gora je prije koji dan obilježila deceniju pregovaranja, a Bosna i Hercegovina – uprkos uistinu zdušnim zalaganjima Slovenije i Austrije – ne može da dobije ni status kandidata.
U balkanskoj čekaonici je i Srbija koja pregovara, ali koja nikako da zatvori svoja poglavlja s Rusijom, pa njezine (ne)ispunjene evropske zadaće i ne dolaze na dnevni red jer srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ne krije koliko uživa što Evropu vuče za nos suočavajući cijeli region sa uživo prenosom evropske politike trostrukih standarda. Za to vrijeme, rapidno padaju procenti podrške euroatlantskim integracijama, a dijelovi srpskog sveta na Balkanu slave majčicu Rusiju i lidera Vladimira Putina.
Šta tačno Putin misli o dodjeli kandidatskog statusa za EU Ukrajini znaju najbolje stanovnici Kijeva, koji zadnjih dana trpe neselektivna raketiranja, dok Rusi slavodobitno marširaju agresijom pregaženim gradovima u oblastima Donjeck i Lugansk. I niko se ne treba čuditi ako – nakon što zaokruži invazijom zacrtane granice – ruski predsjednik objavi da je spreman pregovarati o uslovnom primirju za ostatak Ukrajine, a još manje ako evropske birokrate ponudu dočekaju raširenih ruku. BiH je zapravo osvjedočeni primjer evropske odanosti vlastitim vrijednostima, što je uostalom pokazala i posljednja dvodnevna sesija u Bruxellesu. Da odmah budem posve jasna: naša zemlja nije ispunila neophodne uvjete za dobijanje kandidatskog statusa, ali čak i ambasador Johann Sattler, šef Delegacije EU u našoj zemlji, za to krivi HDZ i SNSD, koji su blokirali neophodne zakone u Parlamentu BiH (da SDA nije nevina, podsjetila je nedavno Ambasada SAD-a, zamjerajući im retoriku podjela i odnos prema setu antikorupcijskih zakona).
Floskule o tome kako bi neka vrst uvjetnog kandidatskog statusa bila nagrada za elite na vlasti ne piju vode, ne samo zato što ni EU nije operirana od sličnih, blokadama sklonih lidera, već i zato što je čak i ovakva BiH demokratska meka u odnosu – recimo – na Bugarsku i Rumuniju u momentu kada su postale članice EU. Uznapredovala Bugarska već godinama blokira Sjevernu Makedoniju, a Orbanov kadar Oliver Varhelyi to još zove “legitimnim prigovorom”, valjda i na taj način iskazujući radost što je vjerovatno najdemokratičniji lider s ovih prostora Zoran Zaev vlastitom karijerom platio ambiciju vlasti i zemlje na čijem je čelu bio da se približi EU. Bugarska je konačno odustala, u savršenom tajmingu, jedva 24 sata nakon evropskog samita. Makedonija je novo ime – kao ulaznicu na evropska vrata – izglasala prije tri godine. Sve ovo vrijeme evropsku sramotnu ravnodušnost trpjeli su građani Sjeverne Makedonije, kažnjeni i kažnjavani i danas, jednako kao što su građani Bosne i Hercegovine opet kažnjeni u Bruxellesu koji tobože ne želi nagraditi naše elite na vlasti.
A zar nije Charles Michel, 12. juna, zdušno nagradio upravo te elite, usmenim dogovaranjem u Bruxellesu, jer pismeno nije bilo moguće zato što je Miloradu Dodiku zasmetao paragraf u kome se pominje ruska invazija na Ukrajinu? Dragan Čović je, kako reče Željko Komšić, dobacivao iz hotelske sobe (Michelov poziv nije smatrao dovoljno vrijednim da se pridruži sastanku). Ovdašnji su mediji potom (pri)javili Michelovu spremnost(?!) da ukrajinski paragraf izostavi, no čak je i ta bruka manja od one koju je briselskom vrhu servirao sam Dodik, koji je odmah potom otperjao na Putinov samit, navodno ekonomski, u Sankt Peterburgu, pa onda čekao punih šest sati da mu se ruski predsjednik smiluje petnaestak minuta, e da bi ushićeno izjavio kako su i dalje prijatelji i kako je ponosan što ga je primio “jedan od tri svjetska lidera”. Uz Putina to su, mjereno Dodikovim aršinima, još kineski predsjednik Xi Jinping i turski Recep Tayyip Erdogan. “Na zapadu ništa novo”, likovao je Dodik nakon najnovijeg evropskog tretmana BiH, a da je na istoku stara priča nije nam ni morao reći, intenzitet ruske agresije na Ukrajinu dovoljno je slikovit. Poražavajuće je, zapravo, što Evropa i njezini lideri ne kriju zavist prema apsolutizmu, samo što mu onako francuski dodaju pridjev prosvijećeni. Sve dok je tako i Dodik i Vučić će nogama otvarati briselska vrata, a cupkati pred Putinovim.
Da je drugačije, davno bi EU promijenila svoj odnos prema Zapadnom Balkanu ili barem prema onim njegovim državama koje nemaju dvojbi između Rusije i ostatka svijeta. Zato što nije, u zemljama poput Sjeverne Makedonije i Crne Gore, u kojima ruski izaslanici nisu prezali ni od pokušaja državnih udara, ojačale su proruske snage, a evropska prijestonica do neukusa toleriše Vučićevo manipuliranje i još s birokratskih visina gleda na sve češće prijetnje koje ruski ambasadori na Balkanu šalju Bosni i Hercegovini. Bit će da je i to, po Varhelyiju, legitimno, jednako kao što – uprkos svim svojim institutima, od Suda u Strasbourgu do Venecijanske komisije – legitimno koketira sa Čovićevim HDZ-om, bez trunke volje da pomogne u rješenju izbornih i ustavnih promjena u BiH, makar u skladu sa onim što je proklamirano u zemljama članicama. Ovako, zapravo, s blagonaklonošću gleda upravo na one elite – srpske, bošnjačke i hrvatske – koje, kao, ne želi da nagradi i dodatno se sveti onima kojih je, nažalost, sve manje u BiH, ali koji podsjećaju da i važećim ustavom građani moraju dobiti (neka) prava. O čemu svjedoče i presude iz Strasbourga. Ako je Evropi izgovor Hrvatska, onda opet ima problem, s obzirom na to da je bahati Zoran Milanović, u najnovijoj epizodi odbrane Čovića od premijera svoje zemlje Andreja Plenkovića, tobože navijao za BiH, “kad već kandidati mogu biti Ukrajina i Moldavija”, tumačeći to kao happy hour i jeftino piće za sve.
Kost u grlu Bruxellesa
Bosna i Hercegovina je prije skoro tri decenije bila ono što je Ukrajina danas. I čini se da to i jeste kost u grlu Bruxellesa, koji se jednako pravio lud ne znajući ko to tamo na koga puca. U međuvremenu su saznali, no ne i priznali, pa je Hrvatska i prije presude o udruženom zločinačkom pothvatu na teritoriji BiH postala punopravna članica EU, a Srbija ostala najvažniji balkanski partner i mjera odnosa prema ostalim zemljama. Zato treba cijeniti zalaganja zemalja poput Slovenije, Austrije i (dijela) Njemačke da se pomogne BiH i uprkos izbornoj groznici insistirati na ispunjavanju Michelovog dogovora, kako bismo do kraja godine dobili kandidatski status i neophodnu pomoć u reformama. Tim prije što dobar dio javnosti u zemljama EU, ali i Velike Britanije i SAD-a, ovih dana Evropi prigovara slučaj BiH. Moguće i zato što su svjesni da svi oni koji kidišu na našu zemlju i nerijetko posežu za argumentom kako je BiH Jugoslavija u malom, zaboravljaju da je i EU Jugoslavija u malo većem. Što će reći da Evropa zarad sebe i svojih vrijednosti polaže ispit mature na BiH. Kako god da s Putinom riješi Ukrajinu. Naravno, svi se nadamo da će to biti puno prije sljedećeg vijeka.
”Treba riješiti hrvatsko pitanje”, poručit će u avgustu 2017. godine tadašnji ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Petr Ivancov. Četiri godine kasnije, ruski zadatak će preuzeti američki diplomata Matthew Palmer. On će se jasno svrstati na stranu Dragana Čovića i, što formalno, što neformalno, tražiti “politički skalp” Željka Komšića. Ni Dodikove prijetnje opsadama kasarni Oružanih snaga BiH koje pretenduju NATO članstvu nisu za pomoćnika zamjenika pomoćnika toliki problem koliko je problem to što, da citiram Dragana Čovića, “Hrvati ne mogu birati svog člana Predsjedništva BiH”.
Bio je februar izborne 2020. godine. Dragan Čović se u Moskvi sreo sa visokim ruskim parlamentarnim zvaničnicima. U intervjuu za ruske dnevne novine Rossiyskaya Gazeta predsjednik HDZ-a će reći da je “uloga Ruske Federacije nezamjenjiva i temeljna: da ona stvara ravnotežu snaga u svijetu i ne može se izbjeći u rješavanju bilo kojeg međunarodnog problema”. “U isto vrijeme, Bosna i Hercegovina, za koju je privilegija da ima partnera Rusku Federaciju, želi da proširi sveobuhvatnu saradnju s Moskvom”, reći će Čović prije nego će konstatirati da bi “ruski uticaj u BiH trebao biti mnogo veći”.
Iste godine, samo u decembru, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je došao u službenu posjetu Sarajevu. Sreo se s Miloradom Dodikom, sreo se s Draganom Čovićem, ali članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili su susret sa Lavrovim zbog vrijeđanja institucija BiH. No, savezništvo Željka Komšića i Šefika Džaferovića, odnosno njihovih političkih partija DF-a i SDA, danas smeta američkom diplomati Mattu Palmeru. On ima plan i ako je suditi po dokumentu koji su objavile kolege iz Slobodne Bosne, cilj mu je razdvojiti pregovore o Predsjedništvu od pregovora o funkcionalnosti Federacije BiH. “Ja sam za to da prioritet bude izborni model za tri člana Predsjedništva”, poručio je Palmer iz Zagreba.
U glavnom gradu Hrvatske američki je diplomata započeo svoje aktivnosti o Izbornom zakonu susjedne Bosne i Hercegovine. Sa hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem je razgovarao o Izbornom zakonu BiH. Malo je proćaskao i sa Dodikovim ambasadorom u Zagrebu, prije nego se u glavnom gradu Hrvatske obreo Milorad Dodik, da sa Zoranom Milanovićem, u svojstvu, kako službeno piše kabinet hrvatskog predsjednika, “predstavnika srpskog naroda” razgovara o “hrvatskom pitanju”. Koji sat ranije, “predstavnik hrvatskog naroda” Dragan Čović, u Beogradu je, sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, razgovarao o “bosanskom pitanju”. Nakon zagrebačkih i beogradskih sastanaka, da se naslutiti koja je strana “problem” i višak.
Ponoć je već dobrano bila odmakla kada mi je Azra Zornić u srijedu poslala svoje pismo namijenjeno američkom diplomati Matthewu Palmeru. Ova građanka BiH poznata je po tome što je pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu u svoju korist dobila možda najbitniju presudu protiv nepravednog izbornog sistema u BiH. “Gospodine Palmer”, piše Azra Zornić, “želim Vas podsjetiti da niste imenovani za specijalnog izaslanika SAD-a za izbornu reformu u BiH da biste ispunili svoju misiju po svaku cijenu”.
Američki diplomata Matthew Palmer danas će i formalno početi drugu rundu sastanaka sa liderima političkih partija na kojima će pokušati usaglasiti izmjene Izbornog zakona. Njegove riječi izgovorene u Zagrebu šalju nam poruku da on, u saradnji sa zvaničnicima EU, želi bilo kakve izmjene Izbornog zakona. Iz glavnog grada Hrvatske Palmer poručuje da se treba fokusirati na izbor članova Predsjedništva BiH, a pitanje domova naroda, smatra američki diplomata, treba rješavati onda kada se bude moglo. Ukratko, Palmer je fokusiran da riješi samo ono pitanje čije rješavanje žele čelnici dva HDZ-a, i mostarskog i zagrebačkog. Ili, da još jednostavniji budem, ne rješava se u ovim pregovorima nijedna od devet presuda domaćih međunarodnih sudova koja se odnosi na domaće izborno zakonodavstvo. Na ovim pregovorima američke diplomate, sa svojim briselskim pomagačima, žele riješiti dva pitanja – “hrvatsko”, čitaj HDZ, pitanje i slučaj Komšić.
Federalni Dom naroda ključni je za funkcionisanje države. Ko drži dvotrećinsku većinu u klubu nekog od konstitutivnih naroda, zapravo, drži ključeve i Federacije i države BiH. Da biste predložili predsjednika ili potpredsjednika Federacije, morate imati najmanje šest potpisa u klubu jednog naroda. A bez potpisa predsjednika i potpredsjednika Federacije nema Vlade Federacije. Nadalje, najmanje tri delegata iz kluba bošnjačkog ili hrvatskog naroda potrebna su da biste izabrali jednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, o Domu naroda FBiH direktno ovisi i federalna i državna izvršna vlast. Za one koji nisu u ovoj tematici toliko, napominjem – delegate u Dom naroda biraju kantonalne skupštine. Svaki kanton daje najmanje po jednog od delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Tako se popuni po deset mjesta u tri kluba konstitutivnih naroda. Svaki klub konstitutivnih naroda ima po 17 delegata. I upravo je tu ključna bitka, odnosno, na koji će način biti raspoređeni preostali delegati, odnosno preostalih sedam po svakom klubu. Tim pitanjem se bavio Ustavni sud BiH, presuđujući u slučaju poznatom kao slučaj Ljubić. Ovaj zvaničnik HNS-a blizak Draganu Čoviću tražio je “ravnomjernu” zastupljenost. Odnosno, da kantoni sa većinskim hrvatskim stanovništvom daju najmanje 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Sud je djelimično prihvatio njegovu apelaciju i poništio “sporne odredbe” Izbornog zakona. Bivši saziv CIK-a sa HDZ-ovom i SNSD-ovom većinom rasporedio je delegate tako da je HDZ dobio 13 sigurnih u Klubu Hrvata. Tih 13 delegata je Draganu Čoviću omogućilo izbor četiri delegata u Dom naroda BiH. Tih 13 delegata Čoviću daje mogućnost da već tri godine blokira izbor Vlade FBiH, odnosno predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.
Američki diplomata Matthew Palmer u ovome ne vidi ništa sporno. Naprotiv, pitanje domova naroda za njega je sporedno pitanje. On se želi fokusirati na Predsjedništvo BiH u kojem danas sjede dvojica ljudi koji se zalažu za ulazak Bosne i Hercegovine u NATO. Prođu li ove izmjene koje tiho i iza zatvorenih vrata nameće Matthew Palmer, to bi značilo vječni izbor Dragana Čovića. Čovjeka koji je, ne tako davno, u Moskvi govorio o potrebi što većeg uticaja Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini.
Teško je ne primijetiti apsurdnu situaciju – američki diplomata svojim akcijama želi pomoći čovjeku koji se zalaže za što veći ruski uticaj. Ko ne vjeruje, neka nađe izdanje Rossiyskaje Gazete od 7. februara 2020. godine. I neka pročita vijesti sa portala US Newsa objavljene 15. decembra 2020. U onim ruskim novinama piše da se Dragan Čović zalaže za što veći ruski uticaj u BiH, a na američkom portalu je objavljena Reutersova vijest da su Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili susret sa ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovim. Dragan Čović za Palmera nije problem. Željko Komšić – jeste.
Sudbina je tako htjela da avion turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je ove subote poletio iz Sarajeva, sleti u Golubovce kod Podgorice. Baš tu, nedaleko od aerodroma, svoj su životni put započele dvije sestre koje su ove godine obilježile “ljeto u zlatnoj dolini”. Sebija i Izeta. Prva je samo direktorica, a druga kreativna direktorica. Sebija nosi prvo bošnjačko prezime, dok je Izeta zadržala svoje djevojačko. Prva je vladar zdravstva i najveće bošnjačke partije, dok je druga zadužena za “evente” i “sedmu umjetnost”. Sebija je idol “desno” orjentirane bošnjačke (kvazi) elite, dok je Izeta, zajedno sa mužem Mirom Purivatrom, heroina wannabe “građanskog Sarajeva”, kojem su šetnja crvenim tepihom i partiji sa “stranim turistima/diplomatama” postali svrha života.
Izeta Građević
Ako ćemo realno, dvije najbitnije ličnosti koje su ove godine posjetile Sarajevo su turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i frontmen irskog benda U2 Bono Vox. Erdogan je bio gost u režiji Sebije Izetbegović, dok je Bono u Sarajevo stigao u skladu sa scenarijem Izete Građević. I zato su sestre Građević najzaslužnije za organizaciju dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka – svadbe decenije Jasmine Izetbegović i Sarajevo film festivala. A oba “eventa”, da govorim jezikom “modernih sarajevskih ljevičara” koji po svaku cijenu žele biti drugačiji, uglavnom su stjecište (kvazi) elite, koja šetnjom kaldrmom ispred Begove džamije ili crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta želi sebe napraviti većom nego što objektivno jeste. Brojna su sarajevska kina propala čekajući “ljubitelje” sedme umjetnosti, čija se ljubav prema filmu pojavi samo onda kada postane stvar prestiža sjediti ispred velikih ekrana i kinima sa “engleskim” opisom. Kao što je stvar prestiža SDA-ove desno orjentirane mladeži bilo napraviti selfie iz Evrope i Begove džamije sa “najvećom kćerkom” našeg naroda i narodnosti.
Hu iz ju? Maca Diskrecija
Dok je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, leđima okrenut mihrabu, a licem usmjerenim prema mladencima, učio Kur'an, lijevo od njega, odmah iza leđa budućeg punca Bakira Izetbegovića, sjedio je Muhamed Šabanović, u narodu poznatiji kao “Hu iz ju”. Ima jedan snimak koji se već odavno vrti na youtube. Ukratko, Muhamed Šabanović prekida jednog turskog državljanina dok daje kritičku izjavu o Erdoganovom režimu, govoreći mu – “Hu iz ju”. E, baš tu sintagmu možete pročitati na njegovom FB profilu koja bi, eto, trebala poslužiti za lakšu identifikaciju Muhameda Šabanovića. Taj i takav “Hu iz ju” bio je, ne računajući mladence i Erdogana, prva zvijezda svadbe decenije koja se, da budemo realni, pretvorila u SDA-ov Kongres pojačan direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem. Dovoljno je bilo pratiti “storije” Konakovića u nastanku, koji se odaziva na ime Haris Zahiragić, da bi se vidjelo poltronstvo mlađih naraštaja SDA prema “najbitnijoj” bošnjačkoj familiji ovog milenija.
Muhamed Šabanović zvani “Hu iz ju”
Nije svadba Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića sporna zbog same ceremonije vjenčanja. Nije sporno ni to što ih je vjenčao reisu-l-ulema Husein Kavazović, što je Erdogan učio “ašere”, niti je sporno što je vjenčanje bilo u Begovoj džamiji. Sporno je to što je događaj poslužio za demonstraciju sile familije Izetbegović koji su, pozivajući, Zahiragiće i njemu slične “hu iz ju” osobe, pokazali da im ne trebaju ravnopravni gosti i prijetelji, već – podanici. Koji su, za mrvicu pažnje i selfie sa nekim iz obitelji, spremni učiniti sve za Izetbegoviće.
Ni Sarajevo film festival nije sporan kao događaj. Naprotiv, potreban je. Ali, ne računajući ljude iz filmske industrije i one kojima je film i ljubav i posao, SFF je postao događaj na kojem se više medijskog prostora posvećuje haljinama Dalije Konaković i Bože Vreće, nego filmovima koji se prikazuju. Crvenim tepihom je u živom TV prenosu šetala Maca Diskrecija (znate već ko je i nema potrebe da opisujem njena dostignuća). I nije ni to toliko sporno, koliko je sporno to što je Sarajevo Film Festival postao događaj za demonstraciju sile takozvanog građanskog Sarajeva koje ismijava goste i haljine na svadbi Jasmine Izetbegović samo zato da bi njihovi gosti i njihove haljine djelovale ekstravagantnije nego što uistinu jesu.
Maca Diskrecija na crvenom tepihu
Nema puno razlike između kvazi elite okupljene oko SFF-u i one oko svadbe Izetbegovića. Razlika je tek u tome što ovi prvi misle da su više vrijedni jer slušaju muziku drugačiju od prosječnih Bosanaca, oblače se “cool” i idu na “evente”, a ovi drugi su ubijeđeni da su vrjedniji od svih drugih jer su u Begovoj džamiji, zajedno sa “sultanom Erdoganom” svjedočili vjenčanju prve kćerke bošnjačkog naroda. Ova prva, SFF mladež, za sebe će uvijek reći da je “otvorenog uma”, a zapravo je riječ o zatvorenoj grupi navodno otvorenih ljudi. A ova druga, SDA-ova mladež, svoju će životnu filozofiju graditi na veličanju familije Izetbegović, nazivajući Sebiju kraljicom, prezirući, pritome, sve ono što je drugačije od njih. “Evente” za prvu grupu, koja prezire ovu drugu, godinama organizira i režira Izeta Građević. A događaje za ovu drugu grupu, koja prezire ovu prvu, organizira Sebija Građević.
Nije da nema i neke političke koristi od obilježavanja neustavnog “dana Rs”.
Ma koliko je teško gledati tu paradu kiča, neukusa, inata i nacionalizma, za bosansku političku javnost bi ona morala djelovati otriježnjujuće i razbiti i poslijednje iluzije, ako ih je uopće i bilo. I onih koje se tiču tzv. zapadnih partnera i onih koje se odnose na navodne političke transformacije Dodika&co.
Međunarodna zajednica sa na našu nesreću promijenila nagore, a na našu sreću Dodik se i ne trudi da se pretvara da nije onaj stari. Upravo ovakav Dodik, bahat, primitivan, impulsivan, netaktičan je dugoročno korisniji za Bosnu nego neka njegova uglađenija, perfidnija, mudrija i lukavija varijanta, piše politicki.ba
Uvijek je bolje imati glupog nego pametnog neprijatelja.
Dodjeljivanje najvišeg ordena Rs Vladimiru Putinu, u trenutku kada je on najomraženija i najizoliranija politička ličnost današnjice, može samo čovjek sa viškom inata i manjkom inteligencije.
Da nije bilo tog bizarnog čina, vjerovatno bi i saopćenja i izjave međunarodnih zvaničnika bile još blaže i bezličnije, ako je to uopće moguće.
Svjetske diplomate i ovdašnje ambasade nije toliko razbjesnila sama proslava neustavnog “dana Rs” koliko je Putinovo odlikovanje označeno kao guranje dva prsta u oba oka. I to je još jedan dokaz neviđene hipokrizije američke i evropske administracije.
Ruku na srce, Amerikanci su ovoga puta pokazali, bar na riječima, više oštrine, ali šta to vrijedi ako ne uslijedi konkretna politička akcija.
Dodik je shvatio, a možda i od Vučića naučio, da moraš biti dio problema da bi bio i dio rješenja. U tome su mu itekako pomogli Murphy, Schmidt i Escobar, što svojim činjenjem, a naročito nečinjenjem.
Dodikovo permanentno vrijeđanje i ponižavanje spomenutog trojica ne samo da nije sankcionirano, već je njegov SNSD tretiran kao važan faktor u formiranju vlasti na svim nivoima. Može i “crni đavo” samo ne može SDA. Tako je zamislio Escobar, da bi pokazao da se stvari u Bosni pomjeraju sa mrtve tačke. A kad SDA ode u opoziciju, tada će se Dodik promijeniti a HDZ pripitomiti.
Da je ovo scenario za crtani film bilo bi isuviše djetinjasto i pomalo blesavo.
I šta smo dobili gospodine Escobar?
Orden na Putinovom reveru koji mu dodeljuje lično Dodik.
A vidjeli smo i kako izgleda vaš Otvoreni Balkan u Istočnom Sarajevu.
Doduše, u skraćenom i nešto izmijenjenom sastavu.
Srpski svet na okupu.
Samo je umjesto Vučića bio njegov sin. Tek toliko da se Vlasi ne dosjete.
Abazovića su dostojno mijenjala dva ministra iz crnogorske vlade. Da spisak bosanskih neprijatelja bude kompletan nedostajao je još Zoran Milanović. Novi Dodikov drug i stari Putinov obožavalac. Ne sumnjamo da će nekom sljedećom prilikom i on biti jedan od lauerata.
Ali od lamentiranja i analiziranja nema puno koristi. Možda je ovo jedna od poslednjih šansi za konkretnu političko-diplomatsku akciju. Unutar zemlje formirati jak probosanski blok bez obzira da li će Murphy sklepati svoju izvršnu vlast.
U regionu napraviti demokratski front od političkih struktura iz BiH, sa Kosova i iz Crne Gore koji bi se zajedničkom platformom suprostavio destabilizirajućim aktivnostima koje dolaze iz Srbije.
Istovremeno, na vanjskom planu demaskirati ulogu Escobara, Schmidta, ambasadore Hilla, Murphyja i Judy Rising Reinke.
To svakako uključuje traženje saveznika u Kongresu, Senatu, nevladinim sektoru i intelektualnoj javnosti SAD, kako bi se umanjio uticaj trenutnih kreatora američke politike prema Balkanu.
To što Eskobar nije prijatelj Bosne, Kosova i Crne Gore, ne znači da je Vašington izgubljen kao glavni saveznik ove tri države.
Prema preliminarnim i nepotpunim rezultatima, SDA će u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH imati 27 mandata. Na drugom mjestu je HDZ BiH sa 16 mandata, dok je SDP treći sa 14 mandata. Demokratska fronta, za sada, ima 12 mandata. Narod i Pravda bi, na osnovu rezultata, trebala imati 7 mandata, Naša stranka pet koliko i NES. Stranka za BiH, prema trenutnim rezultatima, ima četiri mandata, HDZ 1990 tri, a bihaćki POMAK, PDA, BHI Fuada Kasumovića, Republikanci i Pomak iz Livna po jedan. Najeviše direktnih mandata je osvojila SDA (21), dok su HDZ i SDP osvojili po 12 direktnih mandata. DF je, za sada, osvojio 10 mandata, dok je Narod i Pravda osvojila tri direktna mandata.
U poređenju sa rezultatima iz 2018. godine, SDA je na istom broju mandata, s tim što su prije četiri godine su osvojili 22 direktna mandata i pet kompenzacijskih, a sada im, prema nepotpunim rezultatima, pripada 21 direktni i šest kompenzacijskih mandata. SDP je 2018. godine bio druga stranka sa 16 mandata, a ove godine su, prema trenutnim rezultatima, osvojili 14 mandata. Kada su u pitanju direktni mandati, SDP je na istom nivou kao 2018. godine, ali bi, ostane li ovakav omjer, ove godine mogli dobiti samo dvije kompenzacije. HDZ BiH bi i sada, kao i prije četiri godine, trebao biti na 16 mandata, s tim da je prije četiri godine osvojio 13 direktnih mandata (sada 12), a dobili su tri kompenzacije (sada dvije). DF je prije četiri godine imao deset mandata, a sad ima dva mandata više. Naša stranka je na istom novu kao i prije četiri godine, dok je najveći rast zabilježila Narod i Pravda koja je 2018. godine imala dva mandata, a sada bi trebali imati sedam.
Sada ćemo, ukratko, analizirati rezultate po izbornim jedinicama.
Izborna jedinica 1. (14 mandata)
Ova izborna jedinica obuhvata područje Unsko-sanskog kantona. Prema do sada prebrojanim glasovima, SDA je osvojila 30 posto od ukupnog broja glasova, dok je NES na 23 posto. Trećeplasirani je DF, dok je na četvrtom mjestu SDP. Prema tim rezultatima, SDA će dobiti tri mandata koliko i NES, dok će SDP, DF i Pomak osvojiti po jedan direktni mandat. U Parlament Federacije, kao SDA.-ovi zastupnici, ulaze Hamdija Abdić Tigar, Nijaz Hušić i Safet Kovačević, dok će zastupnici NES-a biti Irfan Durić, Ilda Alibegović i Sandi Salkić. DF-ov zastupnik je Zekerijah Alagić. U ime SDP-a ulazi Razim Halkić, dok je POMAK-ov zastupnik Maja Uremović.
Izborna jedinica 2 (5 mandata)
Ova izborna jedinica obuhvata Posavski kanton, te općine Gradačac, Gračanica, Doboj Istok, kao i birače iz Brčko distrikta. SDA je u ovoj izbornoj jedinici, prema trenutnim rezultatima, osvojila dva direktna mandata, a HDZ, SDP i DF po jedan. Zastupnici u Parlamentu FBiH bi trebali biti Fadil Novalić i Indira Omeragić iz SDA, Nihad Krajinović iz SDP-a, Mijo Matanović iz HDZ-a i Alen Mujić iz DF-a.
Izborna jedinica 3 (7 mandata)
Izbornoj jedinici 3 pripadaju općine i gradovi Lukavac, Tuzla, Srebrenik i Čelić. Iz ove izborne jedinice direktne mandate osvajaju SDA (dva mandata), SDP (dva mandata), DF (dva mandata) i Stranka za BiH (jedan mandat). Federalni zastupnici bi, prema trenutnim rezultatima, trebali postati Kadrija Hodžić i Azra Okić (SDP), Azmir Husić i Fahrudin Skopljak (SDA), MAhir Mešalić i Dajana Čolić (DF) i Admir Čavalić (SBiH).
Izborna jedinica 4 (4 mandata)
Teočak, Banovići, Kalesija, Sapna i Kladanj pripadaju ovoj federalnoj izbornoj jedinici. SDA je osvojila dva direktna mandata, SDP jedan, koliko je osvojio i PDA. U Parlament ulaze Begajeta Čaušević i Edita Mazić, dok iz PDA ulazi Elzina Pirić. SDP-ov mandat pripada Hajdurinu Kozareviću.
Izborna jedinica 5 (8 mandata)
Ovoj izbornoj jedinici pripadaju Doboj Jug, Tešanj, Maglaj, Usora, Žepče, Zavidovići i Zenica. SDA je u ovoj jedinici osvojila tri direktna mandata, a HDZ, SDP, DF, NES i BHI Fuad Kasumović po jedan mandat. Ovo su imena vjerovatnih budućih zastupnika: Miralem Galijašević, Nezir Pivić, Adisa Kokić- Hinović (SDA), Elvir Karajbić (SDP), Alma Kratina (DF), Josip Martić (HDZ), Kenan Uzunović (BHI KF) i Azra Sinanović (NES).
Izborna jedinica 6 (4 mandata)
Kakanj, Vareš, Olovo, Visoko i Breza pripadaju ovoj izbornoj jedinici koja obuhvata dio ZDK. Dva mandata je osvojila SDA, SDP jedan, koliko i DF. Ukoliko ne bude većih promjena, ovo su imena zastupnika: Mirsad Zaimović i Đeman Memagić (SDA), Hajdurin Žilić (DF) i Belmin Zukan (SDP).
Izborna jedinica 7 (6 mandata)
Izbornoj jedinici 7 pripadaju Hadžići, Ilidža, Novo Grad Sarajevo, Trnovo, Pale (FBiH), Foča (FBiH) i Goražde. Prema trenutnim rezultatima, po jedan mandat iz ove izborne jedinice osvajaju SDA, DF, SDP, NiP i Naša stranka i SBiH. Ovo su imena zastupnika: Eldar Čomor (SDA), Adnan Delić (NiP), Mirza Čelik (DF), Damir Mašić (SDP), Dragan Mioković (Naša stranka), Senad Čeljo (SBiH).
Izborna jedinica 8 (9 mandata)
Ova izborna jedinica obuhvata Jajce, Dobretiće, Donji Vakuf, Travnik, Bugojno, Gornji Vakuf, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica, Kiseljak, Kreševo. Prema nepotpunim rezultatima, SDA i HDZ u ovoj izbornoj jedinici osvajaju po tri mandata, dok SDP, HDZ1990 i DF osvajaju po jedan mandat. Mandate su, prema trenutnim rezultatima, osvojili: Melika Mahmutbegović, Alija Jusić, Bajro Makić (SDA). Lidija Bradara, Feliks Vidović, Mirjana Plavčić (HDZ), Nijaz Helez (SDP), Mara Đukić (DF), Stipe Tokić (HDZ 1990).
Izborna jedinica 9 (8 mandata)
Izbornoj jedinici 8 pripadaju Konjic, Jablanica, Prozor, Mostar, Čapljina, Neum, Čitluk, Stolac i Ravno. Prema trenutnim rezultatima, HDZ je osvojio tri mandata, dok su po jedan mandat osvojili SDA, DF, SDP, HDZ 1990, Republikanci. HDZ-ove mandate su osvojili Vlatka Martinović, Antonio Sesar i Mladewn Bošković. Mandat SDA pripada Edinu Mušiću, SDP-ov Aneru Žuljeviću. Luka Falatar je dobio mandat HDZ-a 1990, Slaven Raguž mandat Republikanaca, dok je Sanelu Kajanu, za sada, pripada mandat DF-a.
Izborna jedinica 10 (3 mandata)
Ova izborna jedinica obuhvata podučje Zapadnohercegovačkog kantona. Sva tri mandata osvojio je HDZ BiH. Mandati pripadaju Stanku Musi, Dariu Knezoviću i Mariji Kikaš.
Izborna jedinica 11 (7 mandata)
Ilijaš, Vogošća, te sarajevske općine Centar, Stari Grad i Novo Sarajevo čine izbornu jedinicu 11. Mandate su, za sada, osvojili SDA i NiP po dva, a SDP, Naša stranka i DF po jedan. Zastupnici bi trebali biti Edin Smajić i Jasmina Biščević-Tokić (SDA), Elmedin Konaković i Amra Junuzović-Kljajić (NiP), Damir Arnaut (Naša stranka), Jasna Duraković (SDP) i Dennis Gratz (DF).
Izborna jedinica 12 (3 mandata)
Ova izborna jedinica obuhvata područke Livanjskog kantona. Prema nepotpunim rezultatima, po jedan mandat su osvojili HDZ Bih, HDZ 1990 i Pomak Livno. Ovo su imena budih federalnih zastupnika: Karlo Nevistić (HDZ BiH), Petar Galić (HN Pomak), Drago Stanić (HDZ 1990)
Napominjemo, ovo nisu konačni rezultati, tako da su izmjene moguće. Osim toga, ovim mandatima treba dodati još 25 kompenzacionih mandata koji će biti podijeljeni i skladu sa količnicima koji ostaju nakon obračunavanja direktnih mandata. S obzirom da još uvijek nisu prebrojani glasovi putem pošte, postoji mogućnost izmjena.
Bila je mrkla noć, prvi juli ratne 1993. godine: pomoćnik komandanta Prvog korpusa Armije BiH približavao se mostu kod Pozorišta. Strogi je, dakle, centar grada i naš junak treba stići do zgrade u Daniela Ozme, gdje je smještena Komanda. Policijski sat je na snazi, pa nije iznenađen kada pred njega iskaču uniformisani vojnici. S obje su strane mosta i tek kada su ga zaustavili, shvata da ih je mnogo više od obične patrole, no kako su planirali da organiziraju obuku i u samom gradu, njemu je, ispričat će kasnije, bilo toplo oko srca: pomislio je da vježbaju. Da nešto baš i nije uobičajeno, razumio je nakon što je njegova identifikacijska knjižica postala razlog uspostavljanja veze: Komandante, imamo kapitalca iz Korpusa!
Naredio svirepe smrti i brutalna ubistva
Uskoro je uz pratnju odveden do Bistrika, u tadašnju komandu 10. brdske brigade, gdje je zatekao brojne civile, vojnike i policajce. Te je noći Mušan Topalović Caco pokupio pedesetak ljudi, poneki su dobili i batine (najgore su prošli sinovi tadašnjeg komandanta Glavnog štaba ARBiH i njegovog zamjenika, Rasima Delića i Jovana Divjaka, obojica dobri borci s prve linije fronte), većina gozbu nezapamćenu te gladne, najteže ratne godine, a kada je svanulo, u velikoj prostoriji u kojoj su čekali da saznaju šta će biti s njima pojavio se Ramiz Delalić Ćelo. Našeg junaka, svog zemljaka iz Priboja, iznenađeno je pozdravio i rekao mu da krene za njim. Odveo ga je u Cacinu kancelariju, gdje je dobio dozvolu da ga povede, a potom su obojica prošetali do Katedrale. Na uglu kod Bagata stajala je nekolicina vojnika za koje je Ćelo rekao da su njegovi, a onda mu pokazao praznu cestu uz tramvajsku prugu i objasnio: “Kod Vječne vatre su tvoji. Moji neće pucati, za tvoje ne znam!” Naš je junak klecajućih koljena prošao dionicu od jedva 500 koraka, koja mu se činila najdužom u životu, a kada je stigao do svojih, odveden je u Korpus gdje ga je dočekalo pitanje: Kako te je pustio? Bila je to – ispostavit će se – kap koja je prelila čašu i suočila državni i vojni vrh BiH s potrebom da u sistem odluče vratiti brigadne komandante za koje se mjesecima šuškalo da djeluju mimo naredbi Prvog korpusa.
Kada je ta talačka kriza okončana tokom dana, a Caco i Ćelo odbili da predaju brigade, iz Glavnog štaba odaslano je priopćenje da su se komandant 10. bbr. i zamjenik komandanta 105. mbr. odmetnuli i da se za njima traga. U opsjednutom gradu sve se znalo – i da se Ćelo stacionirao u Romanijskoj, i da je Caco ostao na Bistriku, i da komanda Korpusa pokušava pregovore. A onda je – 26. oktobra 1993. – uslijedila najtajnija akcija tokom teških ratnih godina: Trebević 2 preživjeli pamte kao dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala sa kriminalom u vlastitim redovima. I Ćelo i Caco su uzeli taoce, civile, no Ramiz Delalić se u popodnevnim satima predao (žrtava nije bilo), a vraćanje u sistem 10. bbr. životima su platili petorica vojnika ove brigade i devet specijalaca Vojne policije i MUP-a RBiH. U gluho doba noći Caco se predao, doveden je prvo u Predsjedništvo BiH, a potom u Komandu 1. korpusa i kada je trebao biti prebačen u zatvor – ubijen pri pokušaju bijega. Za ukupan doprinos oružanom otporu agresoru na Republiku BiH, a posebno za ličnu hrabrost ispoljenu u borbenim dejstvima vođenim u zoni odgovornosti Prvog korpusa Armije RBiH, major koji nije dvojio – već je pucao u Cacu – nagrađen je Zlatnim ljiljanom, devet specijalaca sahranjeni su uz najviše vojne i državne počasti u Velikom parku, a Caco na nepoznatom mjestu, u NN humku.
Iz Kazana su ekshumirani ostaci Cacinih žrtava i u prvim javnim očitovanjima govorilo se o 27 ljudi, mahom Srba i Hrvata, no novinarima su istražitelji pominjali posmrtne ostatke 43 osobe, ubijene “od proljeća do jeseni 1993”. Polako se sklapao mozaik, isplivavali podaci o nestalim koji su izvođeni iz svojih stanova i potom brutalno ubijani i bacani u jamu. Za ovaj ratni zločin, kasnije preimenovan u optužnicu za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva, još 1994. godine bilo je optuženo 27 pripadnika 10. bbr, a presuđeno je njih 14 kaznama od 10 mjeseci do šest godina zatvora. Tek puno kasnije izrečena je najveća kazna od 14,5 godina zatvora. Slobodanka Macanović je detalje smrti svojih roditelja čula na suđenju, no to je bio tek početak traganja za njihovim posmrtnim ostacima. Upravo je ona na pomoćnom groblju Stadion pronašla NN humke u koje su ekshumirani zakopani. Ispostavit će se da je i Caco bio nedaleko od njih, no dok je neidentificirane ostatke Cacinih žrtava preuzela Komisija za nestale iz RS-a, Cacini posmrtni ostaci su s ruke na ruku, uz nezapamćenu dženazu i 12.000 ljudi, početkom decembra 1996. godine, sahranjeni u Memorijalnom kompleksu Kovači. Nedaleko od njega, nakon ubistva u klasičnoj mafijaškoj sačekuši u ljeto 2007. godine, sahranjen je i Ramiz Delalić Ćelo. Slobodankin otac se pak još uvijek službeno vodi kao nestao, dok ona i sestra čekaju da makar u majčin grob spuste nekoliko njezinih kostiju.
Ovog 26. oktobra bit će 28 godina od obračuna države BiH s Cacom, a za mjesec i kusur punih 25 kako je Caco – ta najtamnija mrlja na obrazu Armije BiH – ispraćen na Kovače. No, s obzirom na to da se u međuvremenu ispostavilo da je Caco s ubijanjem civila počeo još krajem 1992. godine, Kazani čekaju svoj epilog evo skoro tri decenije: niti je ikada tačno utvrđen broj ubijenih, niti su porodice stradalih dobile posmrtne ostatke, niti se Sarajevo odužilo pamćenjem svojih sugrađana koji su svirepom smrću kažnjeni zato što su ostali u opsjednutom gradu, ne pristajući na logiku agresora o etničkim teritorijama. Ipak, uz mnogo muke, puževim korakom, donesena je odluka o obilježavanju mjesta ratnog zločina, pominjala se i spomen-ploča u Gradu, no Gradsko vijeće Sarajeva i inicijatorica ubrzane procedure gradonačelnica Benjamina Karić prošle sedmice odlučili su se za manje od pola istine. Planirani Spomenički kompleks preko noći je postao spomen-obilježje, do Kazana – te nepristupačne jame našeg srama – jednog dana napravit će i gelendere (?!), a Cacine zločine zapečatit će na broju 17 uz tekst koji će reći da pamtimo, ali ne i šta. Spomen-obilježje na Kazanima, naime, pobrojat će ubijene, ali će odšutjeti ime naredbodavca ubijanja – onog odmetnutog komandanta za koga su svi njegovi osuđeni suborci, egzekutori na Kazanima, rekli da je osobno naredio svirepe smrti i brutalna ubistva, glorifikovanog gangstera – kako ga je nazvao pokojni Jovan Divjak – ubicu devetorice specijalaca, vojnika i policajaca ARBiH i MUP-a koji su živote dali usred rata da bi zaustavili Cacu.
Jeftini politički poeni
Bila sam na neformalnom sastanku koji je gradonačelnica Karić sazvala ovim povodom. I bila sam uistinu ponosna na mlade ljude iz nevladinih organizacija koji se godinama bore za memoriranje svih žrtava, istrajno radeći na dokumentiranju naše ne tako davne prošlosti. Enormnu su energiju uložili pokušavajući objasniti gradonačelnici da se spomenik – pa makar to bilo i nekompletno spomen-obilježje – ne pravi za današnje generacije, već zauvijek. Pitali smo je kako Grad Sarajevo zna ko je spalio Vijećnicu, a ne želi da zna ko je ubijao naše sugrađane na Kazanima? Nismo dobili nijedan suvisli odgovor, čak ni obećanje da će jednog dana u neka bolja vremena biti postavljena i spomen-ploča u gradu. U toku je javna rasprava, no već sada je jasno da je aktuelna gradska većina više no riješena da slučaj Kazane zatvori u onu istu jamu našeg srama, a sebi priskrbi jeftine političke poene multietničke otvorenosti. Potpuno nezainteresirana što na ovaj način pravi trostruku štetu: porodicama žrtava ne pruža utjehu, protivnicima Bosne i Hercegovine daje argument kako smo svi isti, a Armiji BiH posmrtno udara šamar izjednačavajući je sa Cacom. I još tome podiže spomen-obilježje kojim, u konačnici, vrijeđa i Sarajevo.
Germany has relinquished any leadership role that it could claim in Europe. Its inadequate response to Russia’s attack on Ukraine has exposed Berlin more as an obstacle to European security rather than its prime defender. Germany also has hypocritical governments – preaching anti-corruption in the Balkans while enabling massive Russian penetration of its economy and political system and declaring multi-ethnicity as a core principle while promoting ethnic segregation in Bosnia-Herzegovina.
Germany became Europe’s economic powerhouse on the foundations of the US Marshall Plan which launched massive reconstruction from the ruins of World War Two. America’s military umbrella enabled Germany to focus on economic development and neglect any responsibility for Europe’s security. The end of the Cold War was naively perceived in Berlin as the end of division and conflict so that business and profits could be pursued with an allegedly democratizing Russia regardless of European interests or values.
Successive German governments opened up the country to Russian state influence, which penetrated all major political parties, national institutions, banks, businesses, and energy corporations. The Kremlin calculated that by enmeshing German politicians and businessmen in lucrative deals it could control EU policy making. The results of elite corruption were visible in energy projects such as the Nord Stream pipelines and the laundering of billions of Russian dirty money through German banks. The appointment of former chancellor Gerhard Shroeder as chairman of two Russian energy companies was deliberately designed to signal that Berlin was effectively under Moscow’s control.
The results of Moscow’s penetration on German foreign policy have been evident since the launch of its extended war against Ukraine. Berlin has been reluctant to send weapons to Kyiv, allegedly fearing that this could “provoke” Putin and “escalate” the conflict. In particular, Berlin withheld Leopard battle tanks to Ukraine that would have helped Ukraine reverse Russia’s onslaught.Finally, in October Berlin became a more effective weapons supplier when it became clear that Ukrainian air defenses were inadequate to protect civilian targets in major cities. It provided Gepard air-defense systems, MARS II multiple rocket launchers, and Panzerhaubitze self-propelled howitzers 2000.
The one party that has learned real lessons from Nazi Germany are the Greens who contend that a genocidal regime has to be stopped by military force as early as possible. Unfortunately, the Christian Democrats and Social Democrats have remained stuck in the notion that the war is a temporary misunderstanding and they can soon return to business as usual with Russia.
Berlin has also been hesitant in imposing tough economic sanctions against Moscow fearing the impact on its own business sector and economy rather than taking the moral and strategic high ground. Germany is also dragging its feet on providing economic support for Ukraine. A recent G7 conference in Berlin devoted to Ukraine was devoid of any concrete pledges for post-war reconstruction and a proposed new Marshall Plan seems a distant prospect largely because of German reluctance. Washington believes that the EU should take the economic lead just as the US has taken the military lead in aiding Kyiv.
International finance institutions, such as the World Bank and European Investment Bank, contend that Ukraine’s reconstruction should begin quickly for critical infrastructure in parts of the country least exposed to the war. The World Bank estimates a $350 billion total, with $105 billion in the short term to fund the most immediate needs. But despite the EU claiming leadership in reconstruction there is little willingness to provide concrete figures. A mere €19 billion in financial aid has been provided to Kyiv since the war erupted and only €7 billion has been disbursed. This is a fraction of the $66 billion spent by Washington, including direct military aid, replenishing US military stocks, deterrence measures for NATO states, and energy security projects.
Germany’s aid to Ukraine as percentage of its Gross Domestic Product (GDP) pales in comparison with its poorer eastern neighbors. Poland and Lithuania have pledged nearly half a percentage point of their GDP to Ukraine, while Estonia and Latvia pledged almost one percentage point of GDP. In comparison, Berlin’s commitments amount to a pitiful 0.085 percent of GDP.
Germany’s failures in Ukraine are mirrored in its shortcomings in the Western Balkans. They are symbolized by bureaucrats such as Christian Schmidt who fails to understand the damage he is causing in Bosnia-Herzegovina. Immediately after the October general elections, international High Representative Schmidt enacted controversial reforms determining how delegates are chosen for the House of Peoples, the upper chamber of the Bosniak-Croat Federation parliament. The changes disenfranchise voters, strengthen Croat and Serb nationalist parties, deepen ethnic divisions, encourage separatism, and are likely to lead to armed conflicts.
Berlin has also been at the forefront of EU efforts to forge an agreement on mutual recognition between Serbia and Kosova. But in practice, it has failed to convince Belgrade that Serbia’s EU prospects are at stake if it does not recognize Kosova. Instead, Germany continues to tolerate the destabilizing policies of the pro-Kremlin Vučić government, fails to push through visa liberalization for Kosova’s citizens, and supports the Open Balkan initiative that promotes Serbia’s regional hegemony.
The leaked German-French plan for realizing an accord between Serbia and Kosova is also vague and aspirational with no enforcement mechanisms. Vučić claims that the plan devised by advisers to Chancellor Scholz and President Macron is unacceptable and contravenes Serbia’s constitution because it recommends that Kosova obtain UN membership with Belgrade’s approval. He was also unimpressed by promises that Serbia would gain financial aid and a fast-track to EU membership. According to Berlin, the plan is yet another “basis for discussion” and not a recipe for a final agreement. Unless Berlin together with its European partners exerts some muscle with deadlines and consequences, the plan will culminate in yet another German strategic defeat.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
