Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Analize

    “Cazinska buna” protiv Izetbegovića: SDA će od Trojke dobiti premijera USK, a izgubit će sve ostalo

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Opozivi na lokalu kao znak nemoći na državnom nivou: Dok je ‘mandića’ i Trojke Dodik ne treba da brine!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Neshvatljivo je da u jednoj od najtežih situacija za Bosnu i Hercegovinu od agresija pa ovamo, dok je suverenitet naše zemlje ozbiljno ugrožen najviši dužnosnici naše zemlje se bave lokalnom zajednicom i opozivima načelnika!?

    Usporedbe radi važno je podsjetiti da su prošle godine opozivi načelnika u Višegradu i Bratuncu prošli skoro neopaženo u javnosti, a čak su bili organizirani i protesti ispred CIK-a, no političari iz Republike srpske nisu se previše bavili ovim dešavanjima, dok su mediji simbolično davali vijesti o borbi vijećnika i građana za opoziv ovih načelnika.

    U Sarajevu potpuno obratna situacija!? Zbog opoziva načelnika Starog Grada Ibrahima Hadžibajrića zapaljen je vatromet (!?), a nakon vijesti da je usvojena inicijativa za opoziv načelnika Općine Centar Srđana Mandića od jučer se smjenjuju analize, reakcije, kao da je riječ o smjeni člana Predsjedništva BiH.

    Valja zabilježiti da su lideri Trojke pokazali više spremnosti da brane načelnika Mandića nego Ustavni sud BiH, kojeg je Milorad Dodik faktički ukinuo u Republici srpskoj, jer ekspresne reakcije Nermina Nikšića i Edina Forte nisu tako zabilježene u danu kada je Narodna skupština Rs-a izglasala nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH u tom bh. entitetu.

    Sada se postavlja pitanje je li Trojci ova trakavica u vezi opoziva Mandića dobro došla kako bi se rasteretili priče o ugroženosti države BiH, popunjavanju Vijeća ministara BiH, zaustavljanju partnera Dodika na putu koji vodi ka secesiji manjeg bh. entiteta, ili je i njima Kanton Sarajevo važniji od države Bosne i Hercegovine.

    I nakon što niko do sada nije uspio izgurati inicijative za gašenje kantona kao mini državica, sada nas Trojka spušta još niže. Bave se općinama razvlačeći nam pamet izjava i procedurama, pri tome uredno trošeći stotine hiljada budžetskih-građanskih maraka na referendume, a prikazujući sebe kao velike političare i mislioce. No pokazuju da im je i upravljanje mjesnom zajednicom krupan zalogaj, a ne rukovođenje državom!

    S obzirom da je u svom pohodu na apsolutnu vlast Trojka prvo zavladala Kantonom Sarajevo, prikazujući to kao uspjeh i recept za više nivoe vlasti i danas kada jesu vlast po vertikali, možemo vidjeti da je kompletna priča samo dobro osmišljeni PR, spinovanje i kupovina intelektualaca koji su takve priče pronosili kroz medije.

    Sada je više nego očigledno da u ovoj državi pozicija i opozicija od vajkada imaju jedan zajednički interes – uhljebiti na budžet, stranačke činovnike i poslušnike ili obrnuto riješiti se pojedinih koji im na tom putu eventualno smetaju.

    Najjači su na lokalnim nivoima, jer Dodiku i Čoviću ništa ne mogu. Zato ćemo se načekati vatrometa za Dodikov poraz, jer dok se predsjednici vladajućih stranaka bave Mandićem i Hadžibajrićem Milorad Dodik u Hrvatskoj sa Zoranom Milanovićem već kuje paklene planove!

    I na to niko nije reagirao osim Andreja Plenkovića, koji je i otkrio da je Dodik bez znanja Hrvatske ušao u ovu zemlju!

    Elmedin Konaković, kao ministar vanjskih poslova morao bi se zanimati tom pričom, a ne Srđanom Mandićem, jer ako nestane BiH, neće biti ni kantona, a Boga mi ni općina!

    Ali dok je ‘mandića’ i Trojke Dodik ne treba da brine!

    (NAP)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Draganove ruske čarolije i zašto “Dodik nije problem”

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Ne, zaista se nema šta dodati na zaslužene reakcije koje je izazvao emotivni nastup (samo što mu suza u oku nije zacaklila) Dragana Čovića u Narodnoj skupštini Republike Srpske: “Vi čuvajte Republiku Srpsku! Toliko ste emocija iznijeli sad ovdje da vam na tome svi mogu samo zavidjeti!” Iako nam je naknadno objasnio da je nešto govorio kao predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, a nešto kao (legitimni) predstavnik Hrvata, nezasluženo je potisnut čitav niz poruka koje je Čović odaslao iz Banje Luke (neka svako sam probere šta je rekao predsjedatelj, a kako mu je replicirao predstavnik).

    Povratak nezavršenim (ratnim) strategijama

    Ima tu za svakog ponešto: međunarodne institucije naš je Dragan podsjetio da su donijele oko 950 odluka i “bez Inzkovog” nametnule 338 zakona, a 187 ljudi smijenile. Pa je Bosna i Hercegovina, veli on, i dalje nefunkcionalna, o čemu može svjedočiti iz prvog reda blokada.

    O “Inzkovom zakonu” Čović se, i kada je donesen, nerado izjašnjavao, nastojeći se ne zamjeriti svom partneru Miloradu Dodiku, kao što se uostalom nije izjašnjavao ni godinama prije o povratku Hrvata u RS, jer ga ne zanima. No, novost je da nam prizna – u kom god svojstvu – da ova zemlja nije uspjela zato što su očevidno nezavršene strategije koje su trebale biti realizirane prije 25 i 30 godina. “Ništa nije nestalo iz ‘95. i tadašnjih strategija triju konstitutivnih naroda”, objasnio je s govornice NSRS-a. Sada smo, kaže i onima koji to ne vide, pred Daytonom 2, no ranije neviđeno jedinstvo hrvatskih stranaka ustat će protiv svakog nastojanja da se na bilo koji način mijenja Ustav BiH.

    Trebalo bi, zaista, da Čović zna sve o nezavršenoj strategiji: u ratno doba nije bio član hrvatske šestorke, ali je uspješno sanirao mostarski Soko. Tako temeljito da ništa nije ostalo. Ne znam, zaista, u kom je svojstvu mijenjao tok Radobolje da bi isforsirao porodični ugođaj oko hacijende, ali priznajem – imam i vlastite tekstove iz tog vremena – da je apsolutno tačna njegova izjava da u BiH danas ni izvršna ni zakonodavna ni pravosudna vlast ne funkcionira. Ova posljednja pala je na najvećem ispitu u vrijeme kada su dokazi iz 14 predmeta protiv njega nestajali na volšeban način negdje između policije i tužiteljstva, sve zarad pripreme suđenja njegovih (ne)djela na nižim (kantonalnim) razinama. Od tada do danas, uzornik Čović vraćao se nezavršenim (ratnim) strategijama tražeći utočište iza Dodikovih širokih pleća, nesebično dajući doprinos u blokadama i stvaranju uvjeta za Dayton 2, onaj koji bi makar samo oko Mostara uskrsnuo Herceg-Bosnu. To je ta zavist koju Čović ne krije od poslanika RS-a, koliko god je akademik pakovao u oblande dogovaranja koje nema alternativu. I zaista nema razloga baviti se njegovim nastupom pozivajući se na žrtve, konclogore i podsjećajući na užase rata: sam nam je priznao da je rat nezavršena priča, a da je ovaj trenutak izabran da se okonča.

    U tom kontekstu valja posmatrati njegovu podjednaku bliskost – kako se pohvalio – i sa hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem i sa premijerom (i liderom HDZ-a) Andrejom Plenkovićem. Njih se dvojica izgleda samo oko Čovića slažu, no ne zato što mu se dive ili mu zavide već zbog one podjele uloga kakvu gledamo u zapadnom susjedstvu: dok je Plenković neskrivenog europejskog opredjeljenja, čuveni Zoki je svoje birače iznenadio oživljavanjem tuđmanizma i odanošću Rusiji. To je ta višepartijska tajna veza, portal kroz koji je Čovića proveo Milorad Dodik koji – Milanović je živi svjedok – uspješno promiče ruske ambicije ka Zapadu. Ulaznica kod Putina ima svoju cijenu: Čović je plaća preuzimajući teret s Dodika svaki put kada se učini da lider SNSD-a nema kud dalje. Zato Dragan i Zoki uglas ponavljaju da problem nikako nije Dodik, a pogotovo ne najveći: njegov secesionizam na djelu uspješno je skinut s dnevnog reda Čovićevim skandalom u NSRS-u. Dodik je, uostalom, u onom famoznom direktnom prenosu Čovićevog telefonskog razgovora iz Neuma pobjedonosno okarakterizirao fijasko za koji su se – rekao nam Čović – dogovorili da ga tako ne zovu: Kamuflaža!

    Upravo to su i bili neumski pregovori. Kamuflaža! U kojoj je sva priča o izbornoj reformi gurana u vodu – malo zbog “snažnog uvođenja kategorije četvrtog naroda – Ostalih, o kojima su razgovarali da li ih treba pisati malim ili velikim slovom”, više zbog crvene krpe ili – rečeno jezikom predsjedatelja i predstavnika – “igre o građanskoj državi koja je nedopustiva”. Da se ne lažemo, nije ni bošnjačka reprezentacija u Neumu – pet stranaka koje su bile jedinstvene, što bi rekao Čović – nimalo građanska. Ali bi morala biti svjesna potrebe da Bosna i Hercegovina ostane zemlja svih njenih ljudi i građana, jer je jedino takva i moguća: sve drugo je ispunjavanje Dodikovih i Čovićevih ambicija i put u podjelu.

    Šta (ko) hoće, a šta neće

    Što bi morao biti razlog više da danas, kada su baš sve karte na stolu, konačno preuzmu inicijativu. Barem toliko da bošnjačke i probosanske snage javno daju do znanja šta hoće, a šta neće, ne zbog Čovića i ne zbog Dodika, već zbog svih onih koji ovu zemlju uprkos vladarima nacija doživljavaju kao svoju. Kad već neće međunarodni dvojac – Palmer i Eichhorst – da budu transparentni, morali bi odgovornost preuzeti domaći (to im stalno i savjetuju) i barem tako natjerati venecijanske i ostale konsultante da se izjasne. Dok se to ne dogodi, ispostave Kremlja u BiH vodiće politiku mućenja vode, a zemlja tonuti sve dublje ka realizaciji nezavršenih strategija. Malo u Dodikovom, malo u Čovićevom aranžmanu, a zapravo ka ratu koji najviše treba onima što žale za Mladićem, Karadžićem i Bobanom i sličnim šestorkama.

     

    Kajganićev PR: Dodikova vila za Halila!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Loše kadroviranje i kontinuitet toga se nastavlja ma koja stranka da dođe na vlast.

    Čak i u situaciji otvorene izdaje, zbog vlastitog interesa, donosile su se štetne i nerazumne odluke poput naprimjer ove zadnje koja se tiče imenovanja glavnog tužioca.

    Milanko Kajganić, koji je ostao jedini u igri. Kandidat koji se nema mnogo čim pohvaliti, osim politički motiviranim optužnicama, prije svega protiv pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH, a Halil Lagumdžija u VSTV-u je već viđena priča. Nada koja posljednja umire! Jer, nakon kompletnog procesa koji je apsolutno kompromitovan u vezi s konkursom za izbor glavnog tužioca, zvuči nestvarno da će Kajganić biti i imenovan.

    Jednostavno, stiče se dojam da odlaskom Milana Tegeltije sa čela VSTV-a nismo dobili mnogo. Prvo je nevolje donosila Gordana Tadić, a nastavio Kajganić. I svi šute. No, ima onih koji to ne bi smjela, a konkretno to su članovi VSTV-a, posebno Halil Lagumdžija čiji glas tamo vrijedi duplo.

    Ako je suprotno neka Kajganić ili Lagumdžija pokažu da li su išta uradili u vezi Dodikovog antidržavnog, kriminalnog djelovanja…

    To što ponovno preko medija aktuelizira priču o istrazi protiv Dodika u vezi sa kupovinom vile na Dedinju znači tek jedno – PR lošeg pravosuđa progovara, jer se bliži sjednica na kojoj će se članovi VSTV-a izjašnjavati o podršci Kajganiću za glavnog tužioca.

    Pazite, aktuelizira se priča stara pet godina, i niko do sada nije uspio riješiti slučaj Dodik i vile na Dedinju, ali je to najeksploatiranija priča za PR Tužilaštva.
    Da li će članovi VSTV-a podleći pritiscima za njegovo imenovanje, ili će pak sagledati sve ono što ni(je) učinio. Mogu početi i od izbornog procesa, opterećenog mnogim sumjama, a Kajganić tvrdi – nismo nadležni za krađu u entitetu Republika Srpska. prvedeno, Dodikova krađa me ne znaima!?

    Kajganić je bio na meti kritika međunarodnih zvaničnika zbog neučinkovitosti Tužilaštva BiH i ne reagiranja na veliki broj krivičnih prijava zbog negiranja genocida.

    Još nikada sam nije priznao da poštuje presudu koja kaže da je u Srebrenici počinjen genocid, zašto onda očekivati da podiže optužnice protiv negatora, jer slijedom toga, mogao bi podići i jednu protiv sebe!

    Ali, odgovornost za njegovo imenovanje ipak leži na VSTV-u, kao i na tome da imamo loše pravosuđe koje uzrokuje nesigurnosti, ali i doživotno označava ljude optužnicama koje kasnije padaju na sudovima.

    I niko zbog toga ne bude kažnjen!

    Jer, sva ta takozvana nezavisna tijela koja su pravljena da bi držala i policijske i pravosudne strukture van domašaja političke ruke, su samo transmisija politike – sakrivena.

    „Svi mi to znamo. Zato je to nakaradno, nakaradno nam je sistem postavljen“, kazat će i Željko Komšić autoru ovog teksta.

    Pitanje je kako se sistem može popraviti sa nekredibilnim ljudima, krhkog znanja i slabosti reagovanja da se zaštiti država i njeni interesi.

    Janusz Bugajski’s Washington View: Belgrade Manufactures Another Balkan War

    Piše:
    Redakcija
    -

    All evidence indicates that the Serb militia attack in northern Kosova on September 24 was orchestrated by Belgrade. The killing of a Kosova policeman and the use of an Orthodox monastery is part of a recurring pattern of provocations designed to achieve three goals: burying the talks for “normalization” between Serbia and Kosova, testing the international response to organized violence, and preparing the conditions for forcible secession.

    Dozens of well-armed Serb gunmen dressed in combat uniforms provoked the gunbattle with Kosova’s police near the border with Serbia. The immediate objective was to demonstrate that the government in Prishtina does not control the territory and that armed gangs can operate with impunity. The killing of three of the gunmen will also create martyrs for Serbian nationalists, with

    President Aleksandar Vučić claiming they were local Serbs no longer willing to tolerate “Kurti’s terror.” Belgrade is painting a mythical picture of repression and suffering among the Serbian minority even though Serbs in Kosova benefit from more collective rights than any minority in the Balkans.

    By creating numerous incidents, Belgrade hopes to destabilize the country and demonstrate that Prishtina is not a genuine partner. Over the past year, a number of incidents have been staged, including road blockades, election boycotts, attacks on municipal buildings, and violent assaults on policemen and NATO troops. The response of Washington and Brussels to each incident has assisted Vučić because “both sides” are blamed for the conflict and thereby reinforce the false narrative of minority repression.

    Regular provocations serve to delay and ultimately derail any talks mediated by the EU. Indeed, the onus has been placed on Prishtina to enable the formation of a Serbian “municipal association” before talks can proceed. In other words, the Albin Kurti government is expected to create the very structure that will partition Kosova. EU envoy Miroslav Lajčák and his US counterpart Gabriel Escobar together with the US and EU ambassadors act deaf whenever Vučić declares that he will never recognize Kosova and therefore never “normalize” relations. There is little point for dialogue if one party refuses to accept the existence of the other, as we are also witnessing in Russia’s attack on Ukraine.

    The second objective of the Serbian paramilitary attack is to test the response of Washington and Brussels and the reaction of the limited NATO contingent in Kosova. If NATO forces do not take strong measures to help Kosova’s police by patrolling the border and searching and disarming all criminal and militia formations in northern Kosova then Belgrade will conclude that it can pursue more intensive violence. If the Kosova Armed Force is not bolstered into a more sizeable and well-equipped regular army that can defend the country’s borders and launch the process of NATO accession then Belgrade will continue to send, fund, and arm Serbian militia groups with impunity. US and EU officials have failed to learn the crucial lesson of the wars in the 1990s – you only deter and defeat the aggressor by demonstrating superior force and willpower.

    The third Vučić objective is to develop a potential Donbas or Crimean scenario for Kosova. The plan for Kosova’s partition between Serbia and Albania floated during the Trump presidency and largely supported by Belgrade and Tirana has been shelved. Hence, Belgrade’s objective has shifted to disabling Kosova from functioning as an integrated state and controlling part of its territory. This is the underlying purpose of establishing a Serbian entity cloaked as a municipal association. However, because the government in Prishtina resists such suicidal moves despite international pressure, Vučić is now opting for outright violence. By staging armed clashes, he calculates that Western powers will lean even more heavily on Prishtina to allow for the creation of an autonomous Serb entity to prevent escalation.

    At the same time, Serbia’s security services are preparing for a broader rebellion in the northern municipalities. An attempted crackdown by Kosova’s police would then justify a direct Serbian military intervention. Belgrade has periodically paraded its military along Kosova’s northern borders and threatened to intervene to “protect” the Serbian population. These are evidently practice runs for infiltration, invasion, and occupation to enable the creation of a local Serbian security force and puppet administration. To deter such a scenario, NATO forces need to be significantly increased and armed with heavier equipment to confront any Serbian intrusions.

    The attack on Kosova would most likely be closely coordinated with the Serb entity in Bosnia-Herzegovina and with Russia. The Dodik government in Banja Luka can simultaneously pursue the separation agenda through a snap referendum, withdrawal of all Serb officials from Bosnian state institutions, the creation of a patrolled border with the Bosnian Federation, the deployment of armed militias, and the formal declaration of independence. The calculation would be to dissipate Western reactions by presenting a fait accompli in both Kosova and Bosnia. Provocations and acts of violence can also be staged in Montenegro to further distract Western attention. While Milošević picked off one target at a time during the 1990s, his pupil Vučić may decide to act concurrently on several fronts.

    This Greater Serbia scenario will also require the green light from Moscow, as the Kremlin seeks retaliation against the West for its massive military losses in Ukraine. Russia would provide political support, diplomatic cover, an information war justifying Belgrade’s intervention, finances, weapons, and volunteers, if any can be spared from the war in Ukraine. It will also bank on the naivety of Western officials currently managing the Balkans. For Belgrade, if the EU and US cannot deliver Serbia’s regional dominance and expand its territories then Moscow will be eager to assist especially as this serves Russia’s anti-Western strategic interests.

     

    (Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Sarajevska tuga i sramota

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Noževi, baklje, maske, ranjavanje! Horor na Ilidži, koji je (pukom srećom) okončan bez žrtava, začinjen je snimcima djece, ali baš djece, koja skandiraju “Ubij Srbina!” i, iako se ispostavilo da su – nazovimo ih mali pjevači – iz Splita, sve što je poslije uslijedilo nimalo ne amnestira bosanskohercegovački glavni grad.

    Jurišne patriote

    Poneseni horom dječaka, odrasli su, pod okriljem mraka, nasrnuli na goste, što bi rekla naša famozna gradonačelnica, pomno vodeći računa da ne prizna kako je riječ o roditeljima djece iz Srbije. Koje su napali naši, domaći huligani, poneseni patriotskom atmosferom koja se u Sarajevu bilda već mjesecima. I da stvari zovemo pravim imenima: nisu napadnuti roditelji branili (samo) klupsku zastavu već i svoju djecu. Turnir je nastavljen, a normalni ljudi strepe i navijaju da se završi u miru, mada će ružna i krvava mrlja dugo ostati. U strahu su velike oči, a taj je strah već postao opipljiv širom Bosne i Hercegovine i svako malo svjedočimo incidentima: vikend je i počeo viješću iz Janje u kojoj su slični patrioti urinirali po džamiji i vrijeđali vjernike.

    Matrica je uočljiva – većinski patriotizam udara na omrznute pripadnike (goste?) druge nacije, podučen od svojih političkih lidera kako su drugi i drugačiji prepreka njihovoj sreći i blagostanju. Ko će za to odgovarati? Četvorica ilidžanskih jurišnika su uhapšena, no oni koji ih truju i prepadaju, oni koji već podugo kao zjenicu oka svog čuvaju vlastita blagostanja i svoje srećne porodice, oni će nastaviti sa svojim političkim agendama.

    Znam da će svi u ovom opisu prepoznati lidera SNSD-a i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, no u ovom tekstu nije riječ o njemu, već o lideru SDA Bakiru Izetbegoviću. Ne samo zato što ne želim upadati u zamku dokazivanja ko je prvi počeo (šta je starije, kokoš ili jaje), već naprosto zato što duboko vjerujem da je Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, ona multikulturna prijestonica kojom se decenijama, da ne kažem vijekovima tako ponosimo, dužno i obavezno biti primjer cijeloj državi. A evo kako to radimo. Cijelu proteklu sedmicu one jurišne patriote, neke s maskom, neke bez nje, takmičile su se u napadima na našeg šefa Superdeska Kenana Ćosića. Kriv je! Ovakve poput njega treba vješati za primjer! Jeste li normalni, doveli ste smeće u Sarajevo! Neka mu se sjeme zatre! Znamo ko mu je žena, a ko familija! I tako redom, a evo i zašto: Kolega Ćosić je razgovarao, dakle, samo razgovarao, sa Borisom Malagurskim, srpsko-kanadskim rediteljem koji je dan kasnije u Istočnom Sarajevu promovirao svoj film “Republika Srpska: Borba za slobodu”. I nisu pričali o filmskoj estetici, već o politici: kolega Ćosić je od početka do kraja, posve pristojno – što je sigurno jako zasmetalo grandioznim patriotama ratno-hučkačke provenijencije – insistirao na dvije stvari: odnosu reditelja prema haškim presudama i Srebrenici. Malagurski je u svojim odgovorima pak insistirao na činjenici da on poštuje presude Međunarodnog suda pravde u Haagu i da je on bio taj, uprkos scenariju filma, koji je cijelu ekipu odveo u Potočare, gdje su odali poštu ubijenima. U samom filmu, koji je Kenan s nekolicinom kolega pogledao da bi mogao uopće razgovarati o njemu, rata u Bosni i Hercegovini ima jedva 5-6 minuta. U tih nekoliko minuta stala je i presuda Tribunala o genocidu u Srebrenici i rečenica naratora da o toj presudi debata još traje.

    Film je, dakle, onakav kakvim ga je Kenan i konstantno karakterizirao tokom razgovora: nacionalno-romantičarska priča o srpskoj historiji. Zato Kenan i tokom intervjua pita reditelja je li uopće svjestan da s ove strane Drine Srbi ne žive sami, zašto u filmu nema zločina koje su Srbi počinili nad drugim narodima, čemu epski prikaz Radovana Karadžića… Kako god, Kenan i kompletna naša kuća, proglašeni smo negatorima genocida, promotorima RS-a i krivcima za koje je smrt mala kazna jer smo pustili kontroverznog reditelja da dođe u Sarajevo?! To je taj famozni dijalog koji zagovaraju radikalni bošnjački nacionalisti, antidejtonske udruge i savjetnice uvaženih persona s američke crne liste. Količina mržnje koja se sručila na nas, naravno, nije slučajna. I sama sam, zbog svojih kolumni, već mjesecima na udaru (bilo je i prijetnji smrću) istog obavještajno-radikalnog podzemlja koje mi od kraja ljeta ne oprašta što naša kuća nije u prvim redovima demonstracija protiv visokog predstavnika, što ne saučestvujemo u antiameričkoj histeriji i što se bavimo svojim poslom. Zagovornici konačnog rješenja, nakon što su me godinama prozivali zbog insistiranja da ovaj grad makar dostojanstvenim spomenikom pokaže pijetet prema žrtvama Kazana (Grma i Malina), posljednjih mjeseci nastupaju s tezom kako nije čudo što sam ustašica jer me je rodila četnikuša.

    Toliko o dijalogu u glavnom gradu BiH, u kome nije nepoželjan samo Deda Mraz već i pozorišna predstava u kojoj – gluho bilo – trgom hodaju goli ljudi, (još) nije sklonjen Multikulturalni čovjek (dar druge države, po belaju iz Zapadne Evrope), ali mu se svako malo oblače tangice da ne bi narušio visoke standarde domaćeg licemjerja, gradu u kome je – složilo se cijelo Gradsko vijeće – mini suknja Splićanke Lidije Bačić teška povreda našeg željenog morala. Na gejeve – tj. pedere kako ih kolokvijalno zovu naši politički uzori – ne vrijedi trošiti riječi, progutaju se žabe, plate dodatna osiguranja, da prošetaju svoje, a poslije će vidjeti čija majka crnu vunu prede, ionako se ne smiju žaliti policiji, a i znamo koliko je senzibilizirana na zločine iz mržnje. Naša famozna gradonačelnica nije poznata po zalaganju za žrtve, ona se i javno pridružila hajci na našu medijsku kuću jer – pobogu – onako populističko-udvornički nastrojena tačno zna ko su nepoželjni gosti grada na čijem je čelu! Samo što nam spisak još nije objavljen, čeka se konačni obračun sa svima onima koji – zamislite – ne pristaju na zveckanje oružjem i prebrojavanje, već podsjećaju da je BiH zemlja svih njenih naroda i građana koji jednako zaslužuju pravnu državu, ekonomski razvoj i bolji život. Koji u ove tri postdejtonske decenije imaju samo političari.

    Zna se gdje je dobar Bošnjak

    I ne libe se čuvati ih do naše zadnje kapi krvi. Onim istim strahom i podgrijavanjem mržnje prema drugim i drugačijim. Ko ne vjeruje, neka posluša vikend-izdanje Bakira Izetbegovića, svašta će naučiti. Osmorku, recimo, ne čine Bošnjaci, već razbijači probosanskog bloka. Sve su, uvjerava nas, isporučili Dodiku i Čoviću, koji će – pazi sad! – dovesti svoje kadrove, svoje Srbe i Hrvate, ne libeći se pritom da onim Srbima i Hrvatima koji su već na tim pozicijama spuca šamarčinu ravnu onoj kakvu Dodik želi opaliti Biseri Turković. I dok Dodiku tu mizoginu i odvratnu izjavu spočitavaju svi, uključujući i međunarodne zvaničnike, o Izetbegovićevom šamaru svi šute, mada nema uopće sumnje da se ti časni ljudi, koji su radili svoj posao kako najbolje umiju, crvene do neba jer je lider SDA zapravo potvrdio omiljenu Dodikovu tezu kako su oni izdajnici srpskog naroda. Što bi to sekiralo Izetbegovića kad se upravo Dodikovom retorikom obračunava sa Bošnjacima iz osmorke? Dobar Bošnjak je samo onaj u SDA, zato lider podržava odluku o kantonalnom naoružavanju i nastavlja da prijeti: ako ne bude u vlasti, jao nama. Ali valja mu odati priznanje: konačno smo saznali da je SDA poželjan koalicioni partner, ali eto mrski Zapad i još mrskija Amerika ne daju! Tako se odsad zove izborni poraz u Predsjedništvu BiH, uz obaveznu dosjetku – njih 11, a on sam. Samo nikako da nam kaže što su birači SDA glasali za stranku, ali ne i za njega. No, zato je hrabro, junački prozvao našu kuću “zbog promocije RS-a na Bistriku”, pridružujući se svojim botovima i otkrivajući zapravo pozadinu linča na nas. Sve su karte, dakle, na stolu, ne dejtonskom, već ovom sarajevskom, samo ostaje pitanje dokle će ćutati i trpjeti naša uvažena javnost, intelektualci, građani i svi oni koji i Kenanu i nama svima kao i napadnutim roditeljima iz Srbije šalju poruke – izdržite, posao novinara je da pita! Važi li to za Sarajevo?

    (oslobodjenje.ba)

    I Parlament FBiH urušava državne institucije: Usvajanjem izmjena Zakona o energiji FBiH ugroženo jedinstveno tržište BiH, prekršeni međunarodni ugovori BiH i Zakon o konkurenciji

    Piše:
    Redakcija
    -

    U četvrtak navečer usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine kojim Parlament Federacije BiH obavezuje Vladu FBiH da posebnom odlukom ograniči rast cijene električne energije privrednim subjektima na 20 posto, nije  u skladu važećim državnim zakonima i međunarodnim ugovorima Bosne i Hercegovine. Naime, usvojene odredbe su u suprotnosti sa Ugovorom o uspostavljanju Energetske zajednice („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 09/06) i Zakon o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“ br. 48/05, 76/07 i 80/09).

    Ne ulazeći uopće u opravdanost povećanja cijene električne energije u Federaciji Bosne i Hercegovine, u ovom analizi ćemo se fokusirati na urušavanje mukotrpno uspostavljenog sistema i državnih institucija koje regulišu oblast energetike te jedinstvenog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini. Idemo redom.

    Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine direktno krši Ugovor o uspostavljanju Energetske zajednice koji propisuje da prema Aneksu III Ugovora o uspostavi Energetske zajednice, nisu dozvoljene i bit će procjenjivane u skladu sa čl. 81., 82. i 87. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice sljedeće aktivnosti:
    – Sprečavanje, ograničavanje ili poremećaj konkurencije,
    – Zloupotreba dominantne pozicije,
    – Pružanje državne pomoći koja uzrokuje ili prijeti poremećajem konkurencije.
    Poštovat će se odredbe Ugovora o osnivanju Evropske zajednice, posebno člana 86., koje se odnose na javna preduzeća i preduzeća kojima su data posebna prava.

    Navedene odredbe sadržane su u članovima 101., 102., 106. i 107. Ugovora o funkcioniranju Evropske unije.

    Dalje, Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine je u suprotnosti sa Zakonom o konkurenciji BiH koji uređuje pravila, mjere i postupke zaštite tržišne konkurencije. Naime, dopunama Zakona se direktno krši član 2 (Primjena) zbog djelovanja Parlamenta Federacije BiH koji je dopunama Zakona ograničio i narušio tržišnu konkurenciju čime je direktno prekršen stav b) koji se odnosi na narušavanje konkurencije od organa državne uprave kada posredno ili neposredno učestvuju ili utječu na tržište što je u ovom slučaju nesumnjiv utjecaj na tržište električne energije u Bosni i Hercegovini.

    Zašto je ova „dopuna Zakona“ posebno opasna za funkcionisanje jedinstvenog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini, objasnićemo dalje u tekstu.

    Kada govorimo o kršenju međunarodnog sporazuma, u ovom slučau Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice, treba napomenuti da su osnovni ciljevi Energetske zajednice kreiranje stabilnog i jedinstvenog regulatornog okvira i tržišnog prostora koji obezbjeđuje pouzdano snabdijevanje energentima i omogućava privlačenje investicija u sektore električne energije i prirodnog gasa. Zaključivanjem ovog Ugovora, Bosna i Hercegovina se obavezala da će sa drugim članicama energetske zajednice uspostaviti zajedničko tržište električne energije i gasa koje će funkcionirati po standardima tržišta energije EU sa kojim će se integrirati.

    Prema Ugovoru o uspostavi Energetske zajednice („Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori“ broj 09/06), Državna regulatorna komisija Bosne i Hercegovine (DERK) je donijela Odluku o opsegu, uvjetima i vremenskom razdoblju otvaranja tržišta električne energije u BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 48/06 i 77/09) čime je omogućila da tržište električne energije u Bosni i Hercegovini od 01.01.2015. godine bude u potpunosti otvoreno za konkurenciju.

    Na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, u skladu sa odredbama Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13) i Pravilnika o snabdijevanju kvalificiranih kupaca električnom energijom i postupku promjene opskrbljivača („Službene novine Federacije BiH“ 89/14), od 01.01.2015. godine, svi krajnji kupci električne energije su kvalificirani kupci čime ostvaruju pravo na slobodan izbor opskrbljivača po tržišno formiranoj i ugovorenoj cijeni.

    Dana 11.12.2014. godine RERS je donijela Prаvilnik о opskrbljivanju kvаlificiranih kupаcа еlеktričnоm еnеrgiјоm i pоstupku prоmјеnе opskrbljivača koji propisuje način opskrbe kupaca na tržištu električne energije na teritoriju Republike Srpske nakon 01.01.2015. godine, kada svi kupci električne energije postaju kvalificirani kupci, što znači da imaju pravo i mogućnost izbora opskrbljivača električne energije.

    Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine, na temelju naprijed navedenog, smatra da je tržište električne energije otvoreno za konkurenciju u segmentu proizvodnje električne energije i opskrbe električnom energijom kupaca.

    I ovdje sad na scenu dolazi Parlament Federacije BiH koji poništava cjelokupnu reformu vezanu za razvoj i otvaranje tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini u šta su potrošene godine rada institucija Bosne i Hercegovine te milioni dolara kroz  tehničke asistencije, prije svega od strane USAID-a, tako da će biti interesantno hoće li na ove izmjene zakona reagirati i međunarodne institucije s obzirom na to da su uložile velike napor i potrošila ogromne novce da se dostigne ovaj nivo reforme u sektoru energetike a što za krajnji cilj ima uspostavu organiziranog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovine, prvo dan unaprijed a nakon toga i unutar dana.

    Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine je sve navedeno urušio te fragmentirao jedinstveno tržište električne energije Bosne i Hercegovine a jedinstveni ekonomski prostor je ustavna kategorija definisana Dejtonskim sporazumom što znači da su ovim dopunama krši i sam Ustav BiH.

    Naime, nadležnost nad tržištem električne energije je definirana je Zakonom o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u BiH (“Službeni glasnik BiH”, broj 07/02) gdje je propisano članom 4.2. da je Državna regulatorna komisija za električnu energiju nadležna između ostalog i za tržište električne energije te zaštitu potrošača i konkurenciju i sprečavanje antikonkurencijskih aktivnosti te kažnjavanje protukonkurentnog ponašanja.

    Pored toga, DERK je 12. februara 2020. godine usvojio Odluku o transponiranju Uredbe o cjelovitosti i transparentnosti veleprodajnog tržišta energije (“Službeni glasnik BiH”, broj 13/20), kojom se normiraju načini i rokovi transponiranja i implementacije dijela prilagođene REMIT Uredbe koji je, shodno navedenom Zakonu, u nadležnosti DERK-a.

    Prilagođenom REMIT Uredbom normiraju se jedinstvena pravila postupanja na veleprodajnim tržištima električne energije i prirodnog gasa u Ugovornim stranama Energetske zajednice (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Gruzija, Kosovo*, Sjeverna Makedonija, Moldavija, Srbija i Ukrajina). Time se osigurava jedinstveni evropski okvir na veleprodajnim tržištima Evropske unije i Energetske zajednice za:

    • definiranje zloupotrebe tržišta u pogledu manipulacije tržištem, pokušaja manipulacije tržištem i trgovanja na temelju povlaštenih informacija,
    • uvođenje eksplicitne zabrane zloupotrebe tržišta,
    • osnivanje novog okvira za nadzor veleprodajnih tržišta u cilju otkrivanja i spriječavanja manipulacije tržištem i trgovanja na temelju povlaštenih informacija, i
    • definiranje zabrana i provođenja kažnjavanja na nacionalnom nivou u slučaju otkrivanja zloupotrebe tržišta.

    Iz ovog proizilazi da je Parlament Federacije BiH donošenjem Zakona o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine sem kršenja Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice i Zakona o konkurenciji uzeo i nadležnosti Državnoj komisiji za električnu energiju Bosne i Hercegovine (DERK) i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine koji su jedini ovlašteni da mogu donijeti određene Odluke a koje ni u kom slučaju ne smiju narušiti konkurenciju na jedinstvenom tržištu električne energije u Bosni i Hercegovini već mogu biti samo u obliku preporuka kako treba postupati a poštujući preporuke EU date kroz Komunikaciju komisije Evropskom parlamentu, Evropskom vijeću, Evropskom privrednom i socijalnom odboru i odboru regija – Paket mjera za djelovanje i potporu za suočavanje s rastom cijena energije. 

    Sada ostaje da vidimo kako će na ove nepravilnosti reagovati Sekretarijat Energetske zajednice, Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine, Državna regulatorna komisija za električnu energiju Bosne i Hercegovine i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine jer je u ovom slučaju evidentno kršenje međunarodnog ugovora te više državnih zakona u oblasti konkurencije i energetike uz direktno preuzimanje državne nadležnosti čime se direktno fragmentira jedinstveno tržište električne energije u Bosni i Hercegovini.

    (Ova analiza je urađena uz konstultacije sa više stručnjaka iz oblasti energetike i prava)

    NiP-odaštavanje zdravog razuma: Konakovićev svebošnjački populizam

    Piše:
    Damir Rastoder
    -

    Da bi mirili različite političke aktere i ostvarivali bilo koji oblik jedinstva, morate imati neke elementarne reference.  Za početak, da posjedujete neosporni politički ili moralni autoritet ili da ste već na tom polju ostvarili vidljiv i opipljiv rezultat. Narodski rečeno, da ste to uradili u vlastitoj kući.

    Elmedin Konaković nije ništa od toga.

    On čak, po broju glasova, nije prvi ni u okviru vladajuće Trojke, a na nivou Federacije je tek treća stranka, iza SDA i SDP. U političkom, pa i ljudskom smislu, lider NiP-a ne može postići jedinstvo ni u vlastitoj stranci, a kamoli da ujedinjuje Bošnjake širom Balkana. Malo mačku i goveđa glava.

    Da ne govorimo o njegovom odnosu sa drugim bošnjačkim strankama u samoj BiH.

    “Svako živi sudbinu svog karaktera”, a Konakovićev karakter je više svađalački, nadmen i prepotentan nego što je pomiriteljski, odmjeren i dobronamjeran.

    Tako da je ovo, bez ikakve dvojbe,  pogrešna inicijativa, u pogrešnom vremenu i od potpuno pogrešnog čovjeka.  A koliko je “ozbiljna” svjedoči i to koliko je neozbiljno pripremljena i kako je uopće do nje došlo.

    Po riječima samog Konakovića, inicijativa je potekla tokom iftara u Podgorici koji je organizirao lider Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović. Na kojem nije bilo, uzgred budi rečeno, ni crnogorskog reisa Rifata Fejzića, koji je u svađi sa samim Ibrahimovićem. Posvađani lider Bošnjačke stranke i konfliktni Konaković, koji se također ne može pohvaliti dobrim odnosima sa Islamskom zajednicom u Sarajevu, došli su na ideju da umjesto iftara organiziraju radni ručak ili sijelo svih bošnjačkih predstavnika od Triglava do Đevđelije. To se nije usudio da učini svojevremeno ni Alija Izetbegović, sa nesumnjivim autoritetom koji je imao među muslimanima bivše Jugoslavije. I koji je bio pobjednik prvih višestranačkih izbora u BiH, dakle sa punim političkim legitimitetom.

    Dok je postojala zajednička država, SDA je organizaciono djelovala u svim bivšim jugoslovenskim republikama. Kada su formirane nove države, formirana je i nova realnost u političkom organiziranju Bošnjaka. Ta realnost korenspodira i sa brojem i procentima Bošnjaka u svakoj pojedinačnoj državi. I tu je činjenicu rahmetli Izetbegović itekako uvažavao. Održavao je kontakte i komunikaciju sa svim političkim predstavnicima Bošnjaka, ali mu nije padalo na pamet da ih okuplja na jednom mjestu radi običnog fotografiranja i stvaranja lažnog utiska da nešto radi za njih.

    Čak je bio toliko iskren da je otvoreno govorio da ne očekuju veliku pomoć od Bosne, koja je u ratu, i da se sami moraju izboriti za svoja prava. Što je zapravo i najveća istina, ali i najveća pomoć. Jer takav pristup ima ljekovito djejstvo, oslobađa od zabluda i nerealnih političkih ciljeva.

    Izetbegović je znao da politički zahtjevi Bošnjaka u Makedoniji ne mogu biti ni slični sa onim u Sandžaku, na primjer. Ili, kako u isti koš metnuti političko ponašanje Bošnjaka u Hrvatskoj kojih je 1% i onih u Crnoj Gori kojih je više od 10%. Kada tome dodate i krajnje specificnu situaciju u kojoj se nalazi i malobrojna bošnjačka zajednica na Kosovu, zbog činjenice da tu državu ne priznaju ni Srbija (u kojoj živi najviše Bošnjaka poslije BiH) ni zvanično Sarajevo, onda dolazimo do krajnjih razmjera besmislenosti Konakovićeve inicijative.

    O čemu će se uopće složiti politički predstavnici Bošnjaka iz više država, kada djeluju u potpuno različitim okolnostima i ambijentima, koji ovise o njihovom broju ali i stepenu demokratizacije država u kojima žive.

    Jasno je da taj položaj nigde nije dobar, ali oni će kukati i žaliti se pred onima koji ne mogu izaći na kraj sa Čovićem i Dodikom, a ne da im pomognu u rješavanju praktičnih problema u drugim državama.

    Ovakva Bosna i Hercegovina ne može pomoći ni sebi a kamoli drugima.

    I da postoji neka šansa, Konaković je sebe diskvalificirao kao posrednika i medijatora jer je direktno učestvovao i pomagao Zukorlićevu stranku na izborima u Srbiji, a sada bi da miri “zavađene strane”. Što nije, uostalom, uspjelo ni Erdoganu, koji je, za razliku od Konakovića, mogao  obećati realizaciju različitih infrastrukturnih projekata u Sandžaku i koji uživa nepodijeljenu podršku tamošnjeg stanovništva.

    Poređenje sa Srbijom i Vučićem je također deplasirano.

    Prvo, s pravom smo kritizirali taj paternalistički odnos koji Beograd ima prema Srbima u regiji. Dok god takav odnos postoji, Srbija će destabilizirati svoje susjede. Ako je ovo Konakovićev tuk, na Vučićev utuk, onda ova inicijativa nije samo glupa, nego i opasna.

    Jedan “srpski svet” je dovoljno razarajući za čitav Balkan, a Konaković, prijeteći praznom puškom(“bošnjački svijet”) samo nabacuje loptu na volej Vučiću, koji dobija kakvo-takvo opravdanje za najavljeno svesrpko uskršnje okupljanje.

    Osim toga, Vučić će uvijek potegniti za argumentom da on sarađuje, na primjer, sa Dodikom kao predsjednikom Rs, a ne SNSD.

    Znači, institucionalno, a ne kroz stranačka okupljanja.

    Logika “kad mogu oni što ne možemo i mi”, nije samo diletantska, nego se u praksi više puta pokazala kao krajnje pogubna.

    Zato će pompezno najavljeni Samit bošnjačkih lidera, među kojima ima i potpuno beznačajnih, pa i nepoznatih imena, predstavljati samo populističku i lošu predstavu Konakovića čiji će efekti trajati od uključenja do isključenja kamera.

    Ni manje ni više od toga.

    Doduše, možda će se lider NIP-a malo i ogrebati za neki politički poen, ali moguće štete za “bosansku stvar” nisu isključene, jer je beznačajno okupljanje podložno različitim vrstama političko-medijskih manipulacija od strane naših komšija.

    Bosna će najviše pomoći Bošnjacima u drugim državama ako postane stabilna, funkcionalna i demokratska država sa jakim institucijama i značajnim međunarodnim ugledom.

    Umjesto što se bavi Bošnjacima u Makedoniji i Kosovu, bilo bi daleko logičnije i korisnije da se Konaković pozabavi bošnjačkim povratnicima u Zvorniku, Srebrenici, Prijedoru, Banjoj Luci…

    (politicki.ba)

    Zablude i realnost SDP-ovog prijedloga: Mijatovićeva inicijativa za spašavanje Dodika i Čovića

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Pompezno najavljena SDP-ova inicijativa za “zajednički nastup” probosanskih stranaka u Republici Srpskoj na prvi pogled čini se vrlo prihvatljivom ili, bolje rečeno, poželjnom. Ali, kada detaljno sagledate ovu inicijativu vidjet ćete, zapravo, da se ovim “ujedinjenjem” umjesto “probosanskog bloka” samo Milorad Dodik i Dragan Čović učvršćuju na vlasti. A evo i kako.

    Kao projekciju ćemo uzeti rezultate Općih izbora 2018. godine. Kada je u pitanju Paralamentarna skupština BiH, SDA je na nivou Republike Srpske osvojila ukupno 29.683 glasa, SDP je osvojio 9.672, SBB 1.394 i A-SDA 756 glasova. Kada se sve sabere, te 2018. godine u Republici Srpskoj bilo je oko 42 hiljade “probosanskih glasova”.

    Oduzmi od opozicije i baci

    Prezentirajući svoju inicijativu, potpredsjednik SDP-a BiH Vojin Mijatović kazao je da je uslov “zajedničkog nastupa probosanskih stranaka u Republici Srpskoj” to da te stranke imaju i svog kandidata za srpskog člana Predsjedništva. Taj kandidat, prema informacijama iz SDP-a, trebao bi biti upravo Vojin Mijatović kojeg bi, prema SDP-ovoj inicijativi, podržali bošnjački povratnici u Republici Srpskoj. Jasno je svima da 42 hiljade glasova nisu dovoljne za izbor srpskog člana Predsjedništva BiH, ali mogu biti presudne prilikom izbora. Evo računice. Milorad Dodik je 2018. godine osvojio 368 hiljada glasova i nakon Lokalnih izbora 2020. godine jasno je da je njegova popularnost u padu. No, teško je očekivati da će on ili neki drugi kandidat njegove stranke ići ispod 300 hiljada glasova. Opozicijski kandidat Mladen Ivanić je 2018. godine osvojio 292 hiljade glasova. Pogledamo li detaljno povratnička mjesta u Republici Srpskoj, vidjet ćemo da su Bošnjaci svoje glasove uglavnom dali Mladenu Ivaniću. U Prijedoru, recimo, na biračkom mjestu Kozarac 4, gdje uglavnom glasaju povratnici, opozicijski kandidat Mladen Ivanić osvojio je 80 posto glasova. Slično je i na drugim biračkim mjestima, što znači da bi, ukoliko Vojin Mijatović dobije podršku “probosanskih stranaka u RS-u” ti birači glasali za njega (kao kandidata koji nema nikakve šanse), a to bi, zapravo, značilo 40-ak hiljada glasova manje za opozicijskog kandidata koji bi izašao na megdan Miloradu Dodiku ili nekom od njegovih kadrova. I to bi, pojednostavljeno, značilo skoro pa siguran izbor Milorada Dodika ili njegovog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.

    To je, dakle, SDP-ova inicijativa u Republici Srpskoj pretvorena u brojke i slova u utrci za člana Predsjedništva BiH.

    “Ne pada im napamet” eliminisati Čovića

    “Ne pada nam napamet da to radimo”, kazat će na konferenciji za medije Nermin Nikšić nakon što je upitan da li bi ista inicijativa mogla biti pokrenuta i na teritoriji Federacije kako bi se umanjile šanse Dragana Čovića i HDZ-a BiH.

    Nekoliko dana kasnije, Vojin Mijatović izlazi s idejom da Nermin Nikšić bude kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH iz Federacije, što bi, opet, umnogome moglo ugroziti izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kao jedinog objektivnog kandidata čija je popularnost, zbog odluka u Kantonu Sarajevo i loše kadrovske politike, u velikom padu. Ukoliko DF ne prebrodi ovu krizu i ne ujedini se s preostalim strankama “ljevice”, izbor Željka Komšića bi mogao doći u pitanje, jer je teško očekivati da on može osvojiti više od 150 hiljada glasova. Ono što je interesantno, SDP BiH i Vojin Mijatović na sastanak u vezi sa svojom inicijativom ne pozivaju političke partije koje su spremne koalirati s DF-om (poput SD-a Envera Bijedića). Manje šanse Željka Komšića znače veće šanse Dragana Čovića u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ali to, sudimo li na osnovu izjave Nermina Nikšića, ne interesuje SDP. Oni su opredijeljeni na “jedinstvo u RS-u”, gdje će kandidaturom Vojina Mijatovića, zapravo, olakšati put Miloradu Dodiku u utrci za Predsjedništvo BiH. Pojednostavljeno, logika SDP-a je ovakva – Čovićev izbor u Predsjedništvo ih ne interesuje, ali besmislena kandidatura Vojina Mijatovića, koja doprinosi Dodikovoj pobjedi im je itekako bitna. Provedu li Nermin Nikšić i Vojin Mijatović svoj plan u djelo, u Predsjedništvu BiH će sjediti Milorad Dodik i Dragan Čović i u toj je situaciji potpuno svejedno ko će biti bošnjački član Predsjedništva BiH jer će mandatar za novi saziv Vijeća ministara sigurno biti HDZ-ov kadar.

    Probosanska koalicija u Federaciji BiH, kako reče Nermin Nikšić, “ne pada mu napamet”. A, evo šta to znači. Nakon odluke prošlog saziva CIK-a, drugi Hrvat iz Skupštine Ze-Do Kantona prebačen je u Zapadnohercegovački kanton. Čak i pod uslovom da SDP dobije po jednog Hrvata u skupštinama Tuzlanskog, Unsko-sanskog, Goraždanskog, Sarajevskog i Zeničko-dobojskog kantona, to neće značiti ništa. HDZ BiH bi i u tom slučaju imao svojih 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH i bio bi nezaobilazan faktor prilikom formiranja buduće Vlade FBiH. No, ukoliko bi se u ključnim kantonima, poput SBK i Livanjskog, napravila “probosanska koalicija”, postojala bi mogućnost da HDZ ostane bez dvanaestog delegata u Domu naroda FBiH, a time i bez četvrtog (od ukupno pet) delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ne bude li tog jedinstva, HDZ BiH će biti nezaobilazan faktor i na državnom i na federalnom nivou. A, ako je Dragan Čović vlast na nivou BiH, onda je i Milorad Dodik neupitan. Zato ćemo u nastavku vidjeti šta donosi inicijativa Vojina Mijatovića i SDP-a kada je u pitanju izbor državnih zastupnika iz RS-a.

    U proteklom periodu, Bošnjaci iz RS-a su uspijevali, uglavnom, izabrati jednog državnog zastupnika. Nakon izbora 2018. godine pripao im je kompenzacijski mandat osvojen na osnovu glasova koalicije okupljene oko SDA (oko 30 hiljada glasova). SDP-ovih deset hiljada glasova je – propalo. Gledajući po izbornim jedinicama za državni Parlament, SDA je bila najbliža direktnom mandatu u izbornoj jedinici 3, a to je izborna jedinica koja obuhvata općine na istoku RS-a (od Trebinja do Zvornika). U toj je izbornoj jedinici “falilo” 15 hiljada glasova. Uz veliki angažman dijaspore, taj broj bi se mogao dostići, ali bi u tom slučaju SDA ili probosanske stranke, vjerovatno, izgubile kompenzacijski mandat (ukupno pet kompenzacijskih mandata iz RS-a). Naravno, postoji mogućnost da bi, povećenjem glasova putem pošte probosanske stranke mogle osvojiti dva mandata iz RS-a u Parlamentu BiH, ali sudeći na osnovu izbornih rezultata 2018. godine to je teško očekivati. Čak i da izaberu dva zastupnika iz RS-a, to ne bi mnogo pomoglo jer entitetska većina RS-a u Predstavničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH podrazumijeva pet glasova. Koalicija oko Milorada Dodika čak i s ogromnim padom, izvjesno je, imat će najmanje šest mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Bude li Dodik izabran za člana Predsjedništva, ulazak SNSD-a u vlast na nivou BiH bit će samo formalnost. Glasovi dva (probosanska) državna zastupnika iz RS-a bit će, faktički, nebitna. No, ukoliko Dodik ne bude izabran za člana Predsjedništva BiH, SNSD bi mogao biti opozicija. Pod uslovom, naravno, da i Dragan Čović ne bude u Predsjedništvu BiH. Ali, preduslov za to je da Vojin Mijatović odustane od kandidature za  srpskog člana Predsjedništva BiH kojeg bi podržale “probosanske stranke”.

    “Mogli bismo izabrati i svog delegata u Domu naroda BiH”, kazat će ambiciozni Vojin Mijatović u kontekstu izbora zastupnika u Narodnu skupštinu Republike Srpske koja, potom, imenuje pet delegata u Klubu Srba Doma naroda BiH.

    Najjača stranka iz Doboja nije pozvana

    Iz izborne jedinice 5 (Doboj) u Narodnu skupštinu RS-a 2018. godine nije izabran nijedan zastupnik. Koalicija okupljena oko SDA je imala oko 5.000 glasova, dok je SDP-ov Proevropski blok u toj izbornoj jedinici osvojio 2.730 glasova. To je, u zbiru s manjim probosanskim strankama, oko 8.000 glasova. Da su bili ujedinjeni, iz te bi izborne jedinice sigurno bio izabran “probosanski” zastupnik u NSRS, a SNSD bi ostao bez drugog mandata iz te izborne jedinice. Iz ove izborne jedinice, dakle, moguće je i s postojećim glasovima izabrati jednog zastupnika u NSRS. No, Vojin Mijatović i SDP na sastanak o “zajedničkom” nastupu ne pozivaju Sevlida Hurtića, predsjednika Nezavisne liste za Doboj koji je samo u tom gradu, na lokalnim izborima, osvojio 2.835 glasova, što je više od SDP-a (1.585) i SDA (1.025) u zbiru. Ukoliko se u toj izbornoj jedinici koja, osim Doboja, uključuje Teslić, Stanare i Petrovo, izbaci Hurtićev NLD, mandat “probosanskih” stranaka u NSRS bio bi ugrožen. Bez obzira na to, Mijatović je odlučio ne pozvati na sastanak čovjeka koji je osvojio više glasova od SDP-a i SDA zajedno i koji bi mogao donijeti jedan direktni mandat probosanskim strankama u NSRS.

    Stranke presudne za mandat u NSRS-u nisu pozvane

    Idemo sada na izbornu jedinicu 4 za NSRS koja uključuje Derventu, Brod, Vukosavlje i Modriču. Da bi se iz te izborne jedinice izabrao zastupnik u NSRS nužno je, ako poredimo s rezulutatima iz 2018. godine, osvojiti oko 3.900 glasova. Na izborima 2018. godine koalicija SDA osvojila je 1.600 glasova, a Proevropski blok okupljen oko SDP-a osvojio je 1.455 glasova. U zbiru je to oko 3.100 glasova što je nedovoljno za direktni mandat. Međutim, na Lokalnim izborima 2020. godine, u četiri općine te izborne jedinice pojavile su se dvije stranke koje okupljaju hrvatske povratnike. U pitanju su Hrvatski Blok i Posavska stranka koje su, u zbiru, u ove četiri općine osvojile 758 glasova. Dodaju li se njima glasovi koje okupljaju “probosanske stranke” okupljene oko SDP-a i SDA, dolazimo do cifre od oko 3.850 glasova. To znači da bi iz izborne jedinice 4 probosanske stranke i sada mogle osvojiti jedan direktni mandat u Narodnoj skupštini RS-a. Ali Vojin Mijatović i SDP BiH odlučili su na sastanak ne pozvati predstavnike Hrvatskog Bloka i Posavske stranke koje bi mogle odigrati presudnu ulogu u dobijanju jednog mandata u NSRS-u, odnosno “otimanju” mandata SNSD-u iz te izborne jedinice. Za razliku od njih, Mijatović i SDP su na sastanak pozvali Božu Skopljakovića, predsjednika Hrvatske stranke BiH koja skoro da i nema glasača na teritoriji RS-a.

    To je, dakle, prevedena u brojke, inicijativa Vojina Mijatovića i SDP-a BiH koja se odnosi na “zajednički nastup” probosanskih stranaka u RS-u.

    British historian Marko Attilla Hoare writes for Istraga.ba: Operation Halyard, Chetniks and Allies

    Piše:
    Marko Atilla Hoare
    -

    Right-wing Serb nationalists have for decades sought to rehabilitate Draza Mihailovic and his Chetnik movement, which during World War II collaborated with the Axis occupiers of Yugoslavia and carried out genocidal crimes against Muslim Bosniaks, Croats and other non-Serbs. Mihailovic was convicted as a war-criminal and executed in Yugoslavia in 1946, but in 2015 was rehabilitated in post-Communist, nationalist Serbia. However, the rehabilitation is deemed unwarranted by most mainstream scholarly opinion outside of Serbia, by almost all non-Serb opinion in the former Yugoslavia, and by left-wing and anti-nationalist opinion in Serbia itself.

    Pro-Mihailovic propaganda in particular revolves around Operation Halyard, which involved Mihailovic and his Chetniks facilitating the rescue of Allied airmen from German-occupied Yugoslavia by the US’s Air Crew Rescue Unit (ACRU). During 1944, the ACRU flew seven evacuation missions from three Chetnik landing strips in Serbia and Bosnia, resulting in the evacuation of at least 343 US airmen, 8 British airmen and 66 others. For this, and with the Cold War in full swing, US President Truman posthumously awarded the anti-Communist Mihailovic the Legion of Merit in 1948. This legacy has been highlighted in recent years in the diplomacy of the US government, as part of its efforts to woo Serbia, which in turn has led right-wing nationalist Serbs to claim for him the mantle of an Allied war-hero.

    In reality, Mihailovic and his Chetniks were opportunistic Great Serb nationalists whose policy was to collaborate with both Axis and Allied forces where necessary to achieve their war-aims, above all the destruction of their chief domestic political rivals for power in Yugoslavia, the Communist-led Partisans, who were the ones actually conducting most of the Yugoslav resistance to the occupiers. As early as 11 November 1941, Mihailovic met with representatives of the German occupiers at Divci near Valjevo, in order to ask them for ammunition with which to fight the Partisans. The Germans were unwilling to collaborate with Mihailovic’s Chetniks at this time, yet this did not stop the latter from turning their guns against the Partisans, helping to ensure the defeat of the Serbian uprising against the Germans and the expulsion of the Partisan main forces from Serbia. After this, part of Mihailovic’s Chetniks were legalised within the framework of the Serbian quisling forces serving the Germans, while his Chetnik commanders in Bosnia would reach agreements with the Croatian fascist (Ustasha) puppet-state for further collaboration against the Partisans. Collaboration between the Italians and Chetniks was particularly warm, and the Chetniks fought alongside the Italians in large numbers against the Partisans at the crucial Battle of the Neretva in February-March 1943, at which Tito’s Chief Operational Group narrowly avoided total destruction.

    On 28 February 1943, according to the British Colonel William Bailey who was attached to Mihailovic’s staff, Mihailovic gave a speech in which he accused the British of perfidy and of ‘fighting to the last Serb’, and stated that ‘his enemies were ‘he Partisans, the Ustashas, the Muslims and the Croats’ and that ‘As long as the Italians remained his sole adequate source of benefit and assistance generally, nothing the Allies could do would make him change his attitude towards them.’ Subsequently, following the Italian capitulation to the Allies in September 1943, German collaboration with the Chetniks increased. On the basis of Field Marshal Maximilian von Weichs’s 21 November 1943 directive, several of Mihailovic’s top officers, above all Vojislav Lukacevic, Nikola Kalabic, Jevrem Simic and Ljuba Jovanovic-Patak, reached agreements for collaboration with the Germans. Simic, as the overall inspector of Mihailovic’s Supreme Command, renewed his agreement with the Germans on 17 January 1944. The agreement specified that the Mihailovic forces would receive ammunition and medical supplies from the Germans. Three days later Mihailovic ordered the buying of weapons and munitions from the Germans.

    This extensive and systematic collaboration was primarily opportunistic in nature rather than due to any strong ideological identification with the Axis powers or sincere loyalty to them on Mihailovic’s part, and he hedged his bets by collaborating with the Allies as well. The evacuation of Allied airmen was his way of ingratiating himself with the Americans after he had already fallen out of favour with the British. However, even this was cynical in nature. According to a 1977 Research Report by Thomas T. Matteson for the Air War College of the US Air Force:

    ‘Although thankful for the protection provided by Mihailovic's people, the returned airmen displayed a generally restrained enthusiasm toward their Chetnik saviors. Overall, the flyers agreed that their rescue was due in large part to the efforts o£ the ACRU field team and not, as some believed, to Chetnik loyalty or dedication to the Allied cause. In fact, there is indisputableevidence that Mihailovic concealed some airmen from the .ACRU field party in order to exhibit them as “Americanrepresentatives” to the Chetnik cause. For example, an American pilot who parachuted into Serbia on July 3, 1944, was kept by the Chetniks until October 4, 1944, when he escaped to the Partisans and was eventually evacuated on October 17.’

    Furthermore, much fewer Allied airmen were rescued by the Chetniks than by the Partisans; according to Lieutenant-Colonel James Parton’s official ‘History of the M.A.A.F [Mediterranean Allied Air Forces], 1 September 1944 – 9 May 1945’, of 2350 airmen rescued from Yugoslavia the Partisans rescued 2,000 and the Chetniks only 350. Historian Robert J. Donia, in his study of the topic, estimates that the real figures for both Partisan and Chetnik rescues were significantly higher; nevertheless, that American-Serbian commemoration focusing on Halyard ‘whether by design or not, promoted the memory-based, one-sided, incomplete Chetnik version of the Halyard rescues and caused the larger, more numerous, and more strategically significant rescues aided by Partisans to vanish from public memory’.

    1...323334...57Stranica 33 of 57

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj