“Mini Schengen” ili “Open Balkans”, proklamiran kao “integracijski proces”, generira sve veću nestabilnost cijelog regiona. Inicijativa “Otvoreni Balkan” na stalnom je udaru kritika.
Kancelar Njemačke Olaf Scholz je ne priznaje. Ona nije niti u jednom oficijelnom dokumentu Evropske unije.
Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, nakon što mu je onemogućena posjeta Srbiji prošle sedmice, objavio je podršku zvaničnog Kremlja toj ideji.
Vrlo brzo, podršku je ponovio i specijalni izaslanik za zapadni Balkan Sjedinjenih Američkih Država Gabriel Escobar ističući da ideja ima smisla samo ako joj se priključe sve države zapadnog Balkana. U podršci bez preduslova pridružio mu se (u svoje ime) komesar za proširenje Evropske unije Oliver Varhelyi.
“Mini Schengen”, kako je prvotno nazvan, uključuje Srbiju, Albaniju i Sjevernu Makedoniju. Cilj mu je da sve države zapadnog Balkana budu u njemu. Bosna i Hercegovina i Crna Gora sve su više žrtve podjela o ovom pitanju. Oni koji podržavaju režim Aleksandra Vučića, žele mu pristupiti. Ostali su kategorički protiv.
Kosovo je, također, kategorički protiv! Jedan od krupnih kamenova spoticanja u odnosima Prištine i Tirane je upravo ova asocijacija, a “Otvoreni Balkan” generira i sve žešće političke sukobe između vlasti i opozicije u Albaniji.
Nakon što je Vučićev projekat snažno podržao Lavrov, ministar vanjskih poslova Sjeverne Makedonije Bujar Osmani indicirao je suzdržanost Skoplja. U jednoj TV emisiji on je dipliomatski saopćio da makedonska vlada vrlo pomno prati dešavanja u vezi ove platforme. “Mini Schengen” ili “Open Balkans”, proklamiran kao “integracijski proces”, generira sve veću nestabilnost cijelog regiona.
Zašto “Otvoreni Balkan” ima sve oštrije protivnike? Inicijativa uživa verbalnu podršku i Istoka i Zapada. Čini se da je to jedina tačka gdje se slažu Moskva, Vašington i Brisel. Ali, samo se čini.
Vašington podrškom “Otvorenom Balkanu” zaludno nastoji Srbiju istrgnuti iz ruskih kandži. Varhelyi ne govori u ime EU, već svog stvarnog i jedinog šefa – Viktora Orbana!
“‘Mini Schengen’ je lozinka za ujedinjavanje svih Srba”, objelodanio je prije više od godinu dana Aleksandar Vulin, ministar policije Srbije.Ovaj trbuhozborac Aleksandra Vučića, po svemu sudeći, brzopleto je razotkrio suštinski cilj inicijative “Otvoreni Balkan”.
“Proces je započet. Znate, proces možete usporiti, ali, u historijskom smislu, kada nešto počne kao proces, može se usporiti, može se voditi, ali se ne može zaustaviti”, rekao je 11. aprila prošle godine Vulin gostujući u emisiji jedne TV kuće Srbije s nacionalnom frekvencijom.
Nakon toga, Vulin tako eksplicitno nije pominjao, a pogotovo nije pojašnjavao “Open Balkans” ili “Mini Schengen”, kako se tada zvao.
“Srbi trebaju biti ujedinjeni.
Moramo biti i postali smo to zahvaljujući Vučiću, jedinstven politički narod.To znači da smo počeli misliti zajedno o ključnim pitanjima opstanka srpskog naroda i naravno da se ta pitanja moraju formulirati u Beogradu.
O Srbiji i Srbima mora se odlučivati u Beogradu”, istakao je Vulin.
I time razotkrio suštinu ove inicijative, te dao neoborive argumente protivnicima.
(Politcki.ba)
Visoki predstavnik Christian Schmidt ponovo je posegnuo za svojim ovlastima.
Koristeći prvo koje mu pripada, nametnuo je odluku kojom osigurava ne samo da se održe opći izbori 2. oktobra, kako je i planirano, već je promijenio zakon kako bi osigurao da se trakavica u režiji Dragana Čovića, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, više nikada ne ponovi.
Iako je došao u BiH pod “sjenkom sumnje”, iako je isticao da neće rado posezati za jednim od krajnjih instrumenata koji su mu na raspolaganju, vrlo brzo se suočio s time da nema izbora. A Schmidt, kao i svaki drugi čovjek na svijetu, ne voli biti dovođen u takvu situaciju, piše politicki.ba.
Ipak, prvi put ga je na to natjerao Milorad Dodik, politički lider bosanskih Srba.
Kako bi spriječio dalje manipulacije s državnim zemljištem, on je 12. aprila reagirao i nametnuo odluku kojom je izmijenio i dopunio Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine.
Uz nju, donio je i Nalog o obustavljanju primjene Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti.
Praktično, dvije “bonske ovlasti” realizirane su nepunih devet mjeseci od njegovog stupanja na dužnost visokog predstavnika.
I tada, kao i danas, Schmid je poručio da mu nije drago da mora posezati za Bonskim ovlastima, ali da ga je veći interes – građani BiH – nagnao na to.
Poručio je da će i dalje, kada mora, koristiti ovaj mehanizam.
U prvim javnim reakcijama, ambasadori Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država stali su uz Schmidta.
Iz američke ambasade poručeno je i da će “”međunarodna zajednica nastaviti koristiti alate koji su joj na raspolaganju za zaštitu integriteta i funkcionalnosti i Dejtonskih i institucija BiH.
Politički lideri koji prijete i jednom i drugom moraju biti pozvani na odgovornost”.
Tokom obraćanja javnosti danas Schmid je otkrio i jedan zanimljiv, mada sasvim logičan detalj.
On je u svoj ured jutros pozvao ministra finansija Vjekoslava Bevandu (HDZ BiH) i predsjednika Centralne izborne komisije Suada Arnautovića.
I onda je rekao da je tu vidio da je ono što je Vijeće ministara BiH jučer jednoglasno uradilo, neprovodivo! Stoga je odluka da se akt, kojim se CIK-u posuđuje 9,7 miliona – poništi.
Umjesto toga naredio je da se državnoj izbornoj komisiji dodijeli 12,58 miliona KM. Time je otklonio sve dileme da li će se opći izbori održati kada je i planirano – 2. oktobra. Nakon američkih sankcija jučer, Schmidtova reakcija novi je, teški poraz SNSD-a i Milorada Dodika i HDZ BiH i Dragana Čovića.
Ako se u najjačoj stranci bosanskih Srba glasno ne smije postaviti pitanje liderstva, u HDZ-u BiH je to neminovnost.
Čović je najmanje sedam godina potrošio kako bi sebe do kraja života ostavio u fotelji člana Predsjedništva BiH. Umeđuvremenu, propao je Aluminij, a desetine hiljada bosanskih Hrvata nepovratno je otišlo.
Prema porukama kako Amerikanaca, tako i Schmidta, sankcioniranje će se nastaviti.
I hoće!
Kako se budu približavali izbori, tako je za očekivati da se pojačavaju i kazneni mehanizmi međunarodne zajednice u BiH.Prije ruske agresije na Ukrajinu, BiH se opasno klatila pred ponorom novog rata.
Sankcije neće donijeti rezultat, sankcionirani će ispasti žrtve, kazat će predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine i dugogodišnji visoki funkcioner Hrvatske demokratske zajednice u BiH Marinko Čavara u januaru ove godine stavljajući obloge na ljute rane sankcioniranog Milorada Dodika, ključnog saveznika njegovog partijskog šefa Dragana Čovića, a nakon što su Sjedinjene Američke Države (SAD) ponovo uvele sankcije članu Predsjedništva BiH i lideru SNSD-a.
Tajna Plan “B”
Ne samo to, Čavara je opravdavao Dodikovu sankcioniranu, destruktivnu politiku čiji ruski kraci su bili očiti, kao, na koncu, i oni Čovićevi.
“Dodik je vukao potez po potez kako bi se suprotstavio “Bošnjacima, građanima, unitaristima” u institucijama Bosne i Hercegovine”, reći će, također, tada Čavara pravdajući Dodika, svega nekoliko dana prije nego će Čović u NSRS uzviknuti čuveno: “Čuvajte Republiku Srpsku”.
Pola godine kasnije Čavara je na istom mjestu kao i Dodik – na američkoj crnoj listi SAD-a.
Možda Marinko Čavara jeste “ispao žrtva”, ali samo Dragana Čovića, lidera po čijem je nalogu godinama vukao retrogradne poteze iz fascikle “Plan B”, istog onog koji mu je obećao funkciju na razini Bosne i Hercegovine pa ga potrošio na poziciji predsjednika FBiH samo iz jednog razloga – blokade cijele FBiH, blokade implementacije izbornih, demokratskih procesa, funkcioniranja Ustavnog suda FBiH itd.
A Čavara se pravio da uživa.
“Ovom prilikom urgiramo ubrzanje procedure imenovanja sudija smatrajući da Vas ne trebamo ponovno podsjećati sa kakvim teškoćama i sa kakvim posljedicama po stanje ustavnosti i zakonitosti u FBiH se susrećemo zbog nepopunjavanja sudijskog sastava u jednom razumnom roku”, navela je Aleksandra Martinović, predsjednica Ustavnog suda FBiH u dopisu upućenom Čavari prije više od dvije godine, pozivajući ga da radi svoj posao.
Kod kuma Darija
Čavara, koji je karijerni ushit doživio 2014. godine nakon što se slikao sa osuđenim ratnim zločincem i njegovim zemljakom iz Busovače, Dariom Kordićem, na te apele se nije ni obazirao, iako je samo trebao dostaviti ime “legitimnog” hrvatskog kandidata za Ustavni sud BiH.
Cijeli proces blokirao od oktobra 2019. godine. Godinu kasnije čak je i Izvještaj Evropske komisije (EK) posebno skrenuo pažnju na nepopunjenost Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i jasno označio glavnog i odgovornog krivca za takvo stanje – Marinka Čavaru.
Pojedini politički akteri su još tada, u jesen 2020. godine, tražili njegovo procesuiranje. Bez rezultata.
Tobože “majorizirana” HDZBiH politika je imala i moći i htjenja – da blokira sve! Ponijelo ga je pa je nekoliko mjeseci ranije Čavara čak tvrdio da će se teško steći uvjeti i za održavanje lokalnih izbora u BiH, kao što je HDZBiH do danas činio sve da se ne održe Opći izbori u BiH. Mjesec dana kasnije Čavara piše pismo evropskim dužnosnicima i tvrdi da su „napadi na Hrvate i katolike u BiH postali svakodnevnica“.
“Quo vadis, Marinko”
Čak se osjećao toliko ugroženim da je ovlaš napao i Jasmilu Žbanić, rediteljicu filma “Quo vadis, Aida” , autoricu filma o genocidu u Srebrenici!
“Ono što je Šefik Džaferović poručio hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću je govor mržnje. To je isti jezik kojim ga je 2014. jedna poznata redateljica dočekala, poručivši mu “Mrš kući”, a od Hrvatske je tražila novac za svoj film”, rekao je Čavara tada.
Pritom je, naravno, Čavara vrlo umješno koristio budžet Federacije BiH za svoje potrebe. I nije se osjećao ni najmanje ugroženim.
Šalu na stranu, jasno je da su američke sankcije Čavari vrlo jasna poruka lideru HDZBiH Draganu Čoviću – da se ne igra vatrom.
Naime, u europskim i atlantskim krugovima raste zabrinutost da bi se mogla obistiniti najava proruskog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića kako će na jesen “Hrvati ići u osnivanje svoje samouprave”.
Takvi scenariji sa u dobro upućenim euroatlanskim krugovima se uzimaju kao izazov za moguće ugrožava sigurnosne situacije u BiH, što bi najviše odgovaralo ruskim faktorima.
Na sve to se u okolnostima invazije Rusije na Ukrajinu gleda krajnje ozbiljno. Možda u ovom trenutku ozbiljnije od mogućih Dodikovih manevara.
Marinko Čavara negdje na početku mandata 2015. godine je kazao da se “želi baviti budućnošću”, jer…
“Svi moramo govoriti o pozitivnim stvarima i ne smijemo dati prostora negativcima koji bi još uvijek ratovali”.
Kada hrvatska politika u BiH, pa i HDZ-ova, uskoro bude uklanjala svoje terete, Marinko Čavara će očito završiti kao negativac i čovjek prošlosti. Zna se.
Nekoliko prijatelja i kolega iz raznih zemalja regiona mi je skrenulo pažnju na dokument kojeg je prije dva dana na svojoj internetskoj stranici objavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Naslov dokumenta je kobasičasto dugačak, ukratko u njemu akademici od vlasti u Zagrebu traže da vode računa o zaštiti nacionalnih interesa prilikom pregovora u ulasku Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije u Evropsku uniju. Pedantno se specificiraju uvjeti koje bi te zemlje morali spuniti u odnosu na Hrvatsku i Hrvate prije nego što joj se pridruže u EU.
Svi moji regionalni sugovornici ovaj dokument nazivaju „hrvatskim Memorandumom“, aludirajući na famozni i fatalni i Memorandum SANU iz 1986. godine koji je bio teorijska osnova za krvavi raspad Jugoslavije.
Dokument kojeg je predočila HAZU neuporedivo je manje ambiciozan od njegovog srpskog prethodnika od prije 35 godina. Pored toga, nema ni onu aromu konspirativne mističnosti koja je pratila Memorandum SANU iz 1986. godine. Hrvatski je dokument transparentan, dostupan svakom, dok smo se mi koji smo se bavili Memorandumom SANU prije 35 godina na različite načine morali snalaziti da se dokopamo teksta opasnih namjera. Memorandum je bio ilegalno distribuiran, od ruke do ruke, za njega je čak i vrh tadašnje Srbije, oličen u kompaktnom dvojcu Ivan Stambolić i Slobodan Milošević tvrdio da predstavlja Bibliju velikosrpskog nacionalizma.
HAZU
Zajedničko za oba ova dokumenta jeste što su pisana sa pozicija velikodržavnih koncepata, srpskog, odnosno hrvatskog, ali sa razmakom od 35 godina u okviru kojih se desile strašne stvari, raspad zemlje, ratovi, ratni zločini, smrti stotina hiljada i raseljavanje miliona stanovnika bivše zemlje.
To što hrvatski akademici traže da vlasti Bosne i Hercegovine ispune prije nego što ta zemlja pristupi Evrpskoj uniji je posebno zanimljivo. BiH bi se, tvrde i zahtijevaju oni, morala raspasti i samoukinuti prije nego što pristupi euroatlanskim integracijama! Kako blago karikirajući primijeti jedan kolega iz Crne Gore: Hrvatski akademici samo što od nas ne traže da se Podgorica, nakon što se decenijama zvala Titograd, ako želimo u EU mora zvati istorijskim imenom Tuđmangrad.
Gostujući danas na jednoj beogradskoj televiziji Dejan Jović, zagrebački profesor koji superiorno poznaje regionalnu političku scenu, upozorava da dokument HAZU jeste štetan, i nacionalistički, ali da mu ne bi trebalo davati preveliki značaj, niti ga preozbiljno uzimati. On konstatira da akademici u Hrvatskoj, pa i sama institucija HAZU nemaju skoro nikakav utjecaj na političku klimu i vladajuću nomenklaturu u toj zemlji. Jović, također, kaže da aktuelno rukovodstvo Srpske akademije nauka i umjetnosti ima mnogo liberalnije i progresivnije stavove u bitnim pitanjima, kakva su Kosovo, odnos Srbije prema Evropskoj unija, ratu u Ukrajini, od vladajućeg režima u toj zemlji. To pokazuje da vlast ne sluša svoje akademike, kao što ih se hladno ignorira i u Hrvatskoj.
Već vidim da će ovaj novi „izazov“ iz Zagreba naići na orkestrirane i ogorčene reakcije iz Sarajeva, od ovdašnje političke i parapolitičke elite, bez jasnog sagledavanja prave težine i dometa ovog pretenciznog nacionalističkog dokumenta. A dvije su ključne značajke dokumenta naslovljenog kao Prilog za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa Hrvatske: prva, da su hrvatski akademici precijenili sebe, svoju ulogu, ugled i utjecaj u kreiranju hrvatske vanjske i unutarnje politike. A druga je falinka ta što su hrvatski akademici još mnogo više precijenili utjecaj i moć Hrvatske u međunarodnim odnosima, konkretno u Evropskoj uniji.
Hrvatski su akademici u svojoj zemlji uvažavani i utjecajni, koliko i Hrvatska u Evropskoj uniji!
UTORAK, 24. MAJ
Fadil Novalić je, doduše ne svojom, ali ni našom krivicom, sedam godina prvi čovjek Vlade Federacije BiH. Za cijelo to vrijeme u javnosti i medijima nije iskristaliziran čak ni neki načelni stav i ocjena o njegovom radu te političkom i javnom profilu. Da li je, kako tvrdi dio javnosti, Novalić smotani, neartikulkirani šarlatan koji svako malo svojim istupima zabavlja, nasmijava ili zgražava javnost, ili je riječ vještom manipulatoru, seoskoj varalici u čijim „otkačenim“ ispadima itekako ima nekog sistema. Bilo, ili ne bilo tog sistema, radio to Novalić spontano ili skontano i planski, valja se prisjetiti da svojim nespretnostima u javnoj komunikaciji, urnebesnim gafovima i retardiranim ispadima, skretao pažnju javnosti sa bitnih, nerijetko kriminalnih i problematičnih ozbiljnih poteza svoje Vlade i sebe osobno. Sjetimo se da je u prvim mjesecima pandemije javnost danima zabavljao onaj smiješni pokušaj Novalića da pred kamerama stavi masku na lice. No, samo nekoliko nedjelja kasnije, vidjeli smo da istovremeno dok se borio sa maskom, Novalić vodio vrlo ozbiljnu, složenu i netransparentnu operaciju nabavke respiratora zbog čega mu se sudi na Sudu BiH.
Kada je godinu-dvije prije toga uhvaćen u pokušaju ozbiljnog kriminala, prodaje vlastite, inače sumnjivo stečene imovine, javnom preduzeću čiji je osnivač Vlada na čijem je čelu, Novalić je opet sve okrenuo na humor i šegu, uspješno odvraćajući pažnju sa sukoba interesa u kojem se našao. Kao da Novalić po preporuci njegovih savjetnika na koje troši javni novac u medijskoj promociji, svjesno sebe predstavlja, odnosno potura kao dobroćudnog provincijskog šeprtlju, socijalno neuklopljenog tehnokratu, polučujući tako velikodušno sažaljenje umjesto kritičkog propitivanja pa i prezira javnosti.
Ovih dana na društvenim mrežama građani se zabavljaju objašnjenjem Fadila Novalića o hibridnim i električnim automobilima. „Ono auto koje ima utičnicu da možete uključiti, je li da možete uključiti se subvencionira sa deset i pet hiljada KM“.
Smijeh koji je pratio to njegovo infantilno objašnjenje premijer Novalić je popratio zupavom mimikom i gestikulacijama iz repertoara Mr. Beana koji su zaglušili i u stranu gurnuli jedino suštinski važno pitanje? A pitanje glasi: za koji će klinac Vlada Federacije sa milion maraka subvencionirati kupovinu električnih i hibridnih automobila. Obrazloženje da se time namjerava popraviti ekološka slika Federacije je smiješno, smiješnija čak i od Novalićevih izjava, jer stotinjak subvencioniranih električnih vozila ne mogu promijeniti ništa. Ova subvencija može jedino pomoći kupcima tih auta da na njih potroše manje para. A kupci električnih auta po pravilu su bogati građani, kojima, eto, Novalićeva Vlada pomaže sa deset hiljada KM. Najpopularniji električni automobil Tesla 3 košta oko 100 hiljada KM, a sa Fadilovom subvencijom bogati kupac će ga platiti 90 hiljada. Reno Zoe, drugi popopularnosti električni auto, košta oko 80 hiljada KM, a kada vas Vlada pogura sa subvencijom, cijena mu je simboličnih 70 hiljada.
Očigledno je, dakle, da ova mjera Novalićeve Vlade nema veze sa „zelenim politikama“ niti zaštitom životne sredine, ona je prilagođena lokalnim bogatašima jer jedino oni mogu sebi priuštiti ono auto koje ima utičnicu, kako je šaljivo objasnio premijer Novalić. Umjesto da se bavi robnim rezervama, da provodi mjere zaštite najšireg sloja građana, da osigurava spremnike za zalihe plina… Vlada Fadila Novalića budžetskim novcima osigurava olakšice oholoj klasi bogataša. U koje, dakakako, spadaju i Novalić i Nermin Džindić, kao i oni u čije ime obavljaju funkcije u izvršnoj vlasti.
Zato treba biti budan i na oprezu: to je jedini način da se uvjerimo da iza svake šale, pošalice, gafa, klovnovskog „provaljivanja“… Fadila Novalića u pozadini stoji neka ozbiljna prevara i zavlačenje ruku u narodni džep.
SRIJEDA, 25. MAJ
Na sudu u Bihaću danas je izrečena oslobađajuća presuda grupi ljudi optuženim za ubistvo Vlade Šantića, ratnog generala Hrvatskog vijeća obrane u ovom dijelu BIH. Hamdija Abdić Tigar, ratni komandant Armije BiH i aktuelni zastupnik u Parlamentu Federacije bio je prvooptuženi u ovom predmetu. General Šantić nestao je 8.marta 1993.godine i ni 28 godina kasnije nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci, niti se zna ko je naredio i počinio njegovo ubojstvo. Sudski proces protiv osumnjičenih je trajao godinama, a vjerovatno će proteći još neko vrijeme dok presuda ne postane pravosnažna.
Likvidacija Vlade Šantića u Bihaću uporediva je sa atentatom na doministra MUP-a Federacije BiH Joze Leutarašest godina kasnije, početkom 1999.godine u Sarajevu. Nisu do dan-danas poznati počinitelji ni ovog teškog zločina. Grupa optuženih Hrvata kojima se sudilo za ubistvo Leutara oslobođena je na Sudu u Sarajevu prije dvije decenije i od tada je stavljena tačka na ovaj slučaj. Podsjetimo, atentat na Leutara, koji je bio i visoki dužnosnik HDZ-a BiH bio je povod da se hrvatski predstavnici povuku iz institucija vlasti i tako otvore jednu od najvećih političkih kriza u BiH nakon okončanja ratnih sukoba.
Vlado Šantić
Bez obzira na to koji su bili motivi ubica Vlade Šantića u Bihaću i Joze Leutara u Sarajevu, ta su dva zločina imala i još uvijek imaju ozbiljne političke i sigurnosne posljedice, osobito kada je riječ o odnosima između Hrvata u Bošnjaka. Tim je zločinima ozbiljno doveden u pitanje osjećaj sigurnosti hrvatskog stanovništva u sredinama u kojima su manjina, odnosno u kojima nije na vlasti Hrvatska demokratska zajednica. Naravno da su lideri te stranke često tokom svih ovih godina koristili ova dva zločina politizirajući ih i koristeći kao sredstvo pritiska na svoje bošnjačke partnere u vlasti. HDZ je ova dva zločina koristio kao poruku i opomenu svojim biračima da se ne mogu osjećati sigurno i dobrodošlo nigdje gdje na vlasti nije ova stranka. Oslobađajuća presuda optuženim za ubistvo Šantića naišla je na burne reakcije hrvatskih političara u BiH, pored ostalih je reagirao ministar pravde Josip Grubeša optužujući pravosuđe da nema isti aršin i pristup prema svim zločinima i zločincima. Istovremeno su nakon izricanja presude članovi porodice pokojnog generala Šantića rezignirano poručili da tokom svih godina borbe za istinu o njegovoj smrti nisu imali nikakvu podršku, osim deklarativne, hrvatskih političara u BiH.
Uglavnom, dva teška zločina, ubistva generala Vlade Šantića u Bihaću i Joze Leutara u Sarajevu vjerovatno nikada neće biti do kraja razriješena, njihovi počinitelji kažnjeni a njihove posljedice po sigurnosne, političke i međunacionalne prilike još će dugo opterećivati ionako narušene hrvatsko-bošnjačke odnose. Kao da dvije vladajuće stranke nemaju ništa protiv takve loše beskonačnosti.
ČETVRTAK, 26. MAJ
Nakon mjeseci, pa i godina tokom kojih je Bosna i Hercegovina bila u velikoj mjeri izvan fokusa i interesa glavniih svjetskih i evropskih diplomatskih centara, posljednjih se nedjelja ta praksa mijenja. Gotovo svakodnevno u posjetu nam stižu ugledni i visoki predstavnici vodećih evrpskih zemalja, razgovaraju sa domaćim liderima, šalju poruke podrške integritetu zemlje, evropskom putu zemlje, reformama. No, svaka od tih posjeta iznova pokazuje duboko nejedinstvo i podjele unutar državnog vrha oko fundamentalnih unutarnjih i vanjskopolitičkih pitanja i budućnosti BiH.
Britanska ministrica vanjskih poslova Liz Truss koja je danas posjetila Sarajevo i razgovarala sa članovima Predsjedništva BiH, ministrima u Vijeću ministara, izgleda da se nije dala zbuniti disonantnim tonovima koje je mogla čuti tokom susreta sa svojim domaćinima. Njen susret sa članovima Predsjedništva BiH, tvrde svjedoci, bio je praćen žestokim optužbama Milorada Dodika, na koje se ona, tvrde isti izvori, gotovo da nije osvrtala, jednostavno ih je prečula. Dodik je u ljutitoj izjavi nakon sastanka kazao da britanska ministrica nije došla da čuje argumente lokalnih domaćina, nego da prenese poruke svoje Vlade koje se njemu nisu nimalo dopale. Vlasti Velike Britanije su nedavno nametnule sankciji Dodiku i predsjednici Republike Srpske Željki Cvijanović. Ministrica Truss je u Sarajevu ponovila da su Dodik i Cvijanovićeva „svojim bezobzirnim ponašanjem doveli do namjerne destabilizacije teško postignutog mira“. Njihove aktivnosti dovela je u vezu sa događajima u Ukrajini i agresijom Rusije na tu zemlju. Kazala je britanska ministrica da „Putinov režim već radi na tome da posije sjeme razdora u regionu podrivanjem reformi u Bosni i Hercegovini“.
Liz Truss u Sarajevu
Dan-dva nakon posjete BiH britanska šefica diplomacije je najavila da će njena Vlada u narednom periodu pomoći Oružanim snagama BiH da se ozbiljnije suprotstave potencijalnim pokušajima ugrožavanja sigurnosti i cjelovitosti zemlje. Nije ostavila dilemu ko je taj ko bi sigurnost BiH mogao dovesti u pitanje upirući prstom u Moskvu i režim Vladimira Putina.
Ovakava retorika, koja izlazi iz okvira diplomatske delikantosti i opreza može se shvatiti i doživjeti na dva načina: s jedne strane se analogijama i poređenjem BiH sa Ukrajinom, među građanima stvara atmosfera straha, zabrinutosti i nesigurnosti, a s druge strane je važno, ohrabrujuće, čuti čvrsta obećanja da će Britanija, kao velika, snažna i utjecajna zemlja uvijek stajati uz ovu zemlju. Čule su se posljednjih nedjelja slične poruke i iz Washingtona, a treba vjerovati da se neće mnogo razlikovati ni riječi koje će tokom skorašnje posjete BiH i regionu poslati njemački kancelar Olaf Sholz.
Čini se da je razlika između krize 90-ih godina i ove aktuelne ta što se prije tridesetak godina kriza nastala ratnom agresijom na BiH prelijevala na Evropu i svijet, dok je trideset godina kasnije BiH ta koja trpi posljedice globalne krize u međunarodnim odnosima uzrokovane ruskom agresijom na Ukrajinu.
PETAK, 27. MAJ
Način na koji državni ministar financija i trezora Vjekoslav Bevanda objašnjava zašto se iz budžeta ne mogu odvojiti pare za financiranje oktobarskih izbora je koliko poiltički iritantan, toliko retorički fascinantan. Bevandino pozivanje na procedure, protokole, pravilnike, interne i eksterne dokumente.. skoro da uspijeva normalizirati i učiniti logičnom očiglednu i banalnu činjenicu da on ne želi dati pare CIK-u BiH. Bevanda, a sinhronizirano sa njim i njegov stranački lider Dragan Čović, nedjeljama ponavljaju kako financiranje izbora uopće nije problem, nego je problem kako sve to izvesti a da bude usklađeno sa zakonom i procedurama.
Danas je najoštrije do sada reagirala Ambasada Sjedinjenih Američkih Država koja je rašomonijadu oko financiranja oktobarskih izbora nazvala atakom na demokratska prava građana BiH i za to izravno optužila vrh Hrvatske demokratske zajednice.
Ono što je u cijeloj toj alhemiji opstrukcija fascinantno kod čelnika HDZ-a jeste vještina, umijeće da se sa maksinalnim brojem riječi i fraza, magičnim ništavilom metajezika pa i njihovim stalnim ponavljanjem naposljetku ne kaže ništa.„Mi ne opstruiramo izborni proces, dapače, činimo sve da do izbora dođe, ali na legalan i transparentan način“, ovo mjesecima papagajski ponavlja Čović, a za njim jato njegovih skutonoša. HDZ se protivi intervenciji visokog predstavnika jer smatra da sve probleme u BiH treba rješavati dogovorom domaćih aktera. Međutim, oni kompromis razumijevaju kao bespogovorno prihvatanje njihovih ultimatuma i neptomjenjivih sebičnih zahtjeva. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović najavljuje da će i ukoliko se ipak održe izbori u BiH po propozicijama koje su neprihvatljive HDZ-u Čović i njegova stranka upriličiti različite opstrukcije, blokade, paralize institucija. Dakle, imat ćemo ono čega smo već svjedoci bili nakon prethodnih izbora od prije četiri godine.
Vjekoslav Bevanda
Zapravo, ako bismo malo pogledali u prošlost i dozvolili sebi malo slobodniju intrepretaciju povijesnih događaja, cijela povijest separatističkog projekta HDZ-a u BiH, potpomognutog iz Zagreba, je hronika blokada, prekida komunikacija, sprječavanja protoka ljudi, roba… Čović, Bevanda i njihovi, što bi Milanović rekao jarani, provode politiku kakvu su u ratu prakticirali pripadnici HVO na bezbrojnim punktovima, drumskim „check pointima“. Punktovi HVO-a kao moderna verzija hajdučko-uskočke tradicije imali su složenu namjenu i ciljeve. Na njima se nije samo kontrolirao promet, usporavala i onemogućavalo prometovanje, vršile sigornosne provjere putnika, ti su punktovi bili svojevrsne paradržavne carinske ispostave na kojima je ubiran harač, prikupljan novac, milom, ili silom.
Ponašanje dužnosnika HVO, ne samo u novije vrijeme nego u kontinuitetu od nekoliko decenija, djelovanje kroz blokade, opstrukcije, paraliza insitucija, zapravo je insititucionalno, legalno birokratsko postavljanje barikada i uspostava vlastitih kontrolnih punktova kojima se sprječava, ili usporava prohodnost zakona, paraliza institucija u funkciji navodne zaštite vlastite opstojnosti.
SUBOTA, 28. MAJ
Jedan živopisno zabavan novinski prilog objavljen u nedjeljniku STAV, glasilu Stranke demokratske akcije danas je ultimativna tema brojnih medija, portala, a društvene mreže su pretrpane komentarima. O njemu se izjašnjavaju svi, ismijavaju ga, čude se, politički protivnici se naslađuju, likuju. Stranački propagandni magazin Stav, koji je nakon fianancijskog sloma ozbljnih nezavisnih nedjeljnika, kakvi su bili Dani, Slobodna Bosna, ostao jedino glasilo tog profila na tržištu BiH, u najnovijem broju je objavio 101 razlog zbog kojih Bakir Izetbegović mora biti izabran za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na oktobarskim izborima. Svaki od pobrojanih razloga je smiješniji, vulgarniji, prizemniji od prethodnog, a neki su ozbiljno zagazili u zonu sumraka i socijalne patologije. STAV piše, pored ostalog, da Bakir Izetbegović mora biti izabran jer je on predriblao svoje političke protivnike, kao što je njegov otac Alija, citiram, predriblao Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana.
Ovaj magazin nema problema sa financiranjem, iako im je tiraž ništavan, a marketing ne postoji. Tvrdi da se da novac redovno i u velikim količinama stiže iz bratske Turske, a priimaju i izdašne financijske injekcije iz javnih preduzeća pod kontrolom SDA. Novac je jedina stvar sa kojim Stav nema problema, sa svim ostalim ima i to ogromnih. Riječ je o stranačkom biltenu koji nije samo nacionalistički profiliran nego je promotor političke i medijske pornografije, prostakluka, diletantizma. Takvo glasilo je medijske standarde u BiH vratilo decenijama u nazad, u vrijeme partijskog jednoumlja, diktata i lova na neprijatelje svih boja.
To, međutim, očigledno ne smeta njihovim fianancijerima i političkim nalogodavcima iz vrha vladajuće bošnjačke političke stranke. Oni ne uviđaju da im vezivanje za takav jedan opskuran i toksičan medij nanosi tešku, nepopravljivu štetu i ruši ugled, ukoliko je išta od njega ostalo. Ali, Stav je zapravo samo transmisija i odraz sveukupne pameti, političke vizije i filozofije stranke na čijem se čelu nalazi bračni par Izetbegović, čija je kćerka sve do nedavne udaje bila dio „kreativnog tima“ toga lista. A tu političku filozofiju i poslovnu praksu karakterizira netransparentnost u poslovanju, javašluk, nepotizam, prostakluk, neprofesionalizam i podanički odnos prema braći iz Turske i islamskog svijeta. U novini kao javnom, vidljivom i provjerivom mediju koje je ipak izloženo sudu javnosti sve to se jasno zrcali i lako prepoznaje. Ali ne treba uopće imati dilemu da se na isti način i sa istim konačnim rezultatima na koji SDA kontrolira svoj sedmični bilten, ti isti ljudi, predvođeni bračnim parom sa Poljina, vode javna preduzeća, državnu upravu, ministarstva, diplomaciju. Lojalnost vladajućem bračnom paru, ma koliko bila podanička, primitivna, antihistorijska, trivijalna, neuskusna ključni je kriterijum u vođenju kadrovske, a samim tim sveukupne politike. To je samo jedan, ali sasvim dovoljan razlog da se ta stranka i njen lider uklone sa vlasti: ništa pametnije i odgovornije oni ne vode državu nego što uređuju magazin Stav.
NEDJELJA, 29. MAJ
Ismijavao je i Elmedin Konaković na društvenim mrežama način na koji se SDA i njene pristalice lobiraju i navijaju za pobjedu Bakira Izetbegovića nad Denisom Bećirovićem u trci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Danas se otvara zgrada Rijeseta Islamske zajednice koju je prije desetak godina započeo graditi tadašnji reisu-l ulemaMustafa Cerić, a privela kraju nova struktura Islamske zajednice predvođena reisom Huseinom efendijom Kavazovićem.
To me vrati desetak godina unazad kada je prilikom izbora za novog poglavara Islamske zajednice značajan dio vjerske i političke elite u BiH podržao Kavazovićevog konkurenta, sandžačkog muftiju Muamera ef. Zukorlića. Više od trećine glasova članova Sabora IZ osvojio je kontroverzni Zukorlić koji je prije nekoliko mjeseci preminuo, odnosno preselio.
Muamer Zukorlić i Elmedin Konaković
Među onima u politici čija je podrška Muameru Zukorliću, bila mnogo konkretnija od ličnih simpatija i afiniteta bio je i Elmedin Konaković, najprije kao istaknuti član SDA, a kasnije lider Naroda i pravde. Prije samo četri godine, uoči prošlih izbora Konaković je Zukorlića, odnosno njegovu fantomsku, para-naučnu Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti počastio sa 60 hiljada maraka koje je prethodno zagrabio iz budžeta Kantona Sarajevo. Nikakva procedura nije provedena, kao ni kada je Konaković samovoljno skršio tih dana sto hiljada maraka poreskih obveznika na kupovinu stana izvjesnom efendiji u Sarajevu.
Ali, ostavimo sada to po strani. Postavit ću jedno hipotetičko pitanje koje mi se ne čini sasvim promašenim? Šta bi se dešavalo sa Islamskom zajednicom BiH da je prije 10 godina na izborima za reisa rahmetli Muamer Zukorlić pobijedio Huseina Kavazovića? Zukorlić jeste bio harizmatičan, elokventan, sugestivan, ali i manipulativan čovjek, ogromne energije i ništa manjih ambicija. Kandidirao se za predsjednika Srbije, pa se zadovoljio poslaničkim mandatom u Narodnoj Skupštini susjedne zemlje. Cijelo vrijeme njegovog djelovanja na javnoj sceni, u Srbiji i BiH, pratile su ga kontroverze, optužbe za kršenje zakona. Njegov privatni univerzitet, prava tvornica novca, radio je izvan zakonskih normi, ali to mu je Vučičeva vlast tolerirala, čak ga izabrala za šefa skupštinskog Odbora za obrazovanje.
Nakon njegove smrti na otvorila se prava mala Pandorina kutija, ili hazna, brojnih nesavršenosti, na naplatu je došla sklonost ka improvizaciji, antisistemskom djelovanju, neumjerenosti, javnosti su postale dostupne osobne hedonističke slabosti i aferimi rahmetli Muamera Zukorlića. Njegovi nasljednici se otimaju za impresivnu imovinu, svaki dan u medijima se pojavljuje neka nova atraktivna hanuma koja tvrdi da je bila u šerijatskom braku sa muftijom koji je ašićare bio široke ruke prema ženama iz svog harema. Reklo bi de da mu ništa ljudsko, a pogotovo žensko, nije bilo strano. Sve skupa što se može pratiti u medijima koji nedjeljama prate ovu reality sapunicu djeluje mučno, ružno, nedostojno vjerskog poglavara i lidera dijela Bošnjaka u Sandžaku kojeg se predstavlja kao prebogatog tajkuna i nezasitog alfa mužjaka.
I još jedno, malo zlobno, ali legitimno pitanje: da li je nešto od onih narodnih para što ih je Elmedin Konaković donirao rahmetli Zukorliću otišlo (i) na skupa i egzotična putovanja, markiranu garderobu, skupocjene „belenzuke“ njegovih brojnih šerijatskih partnerica?!
Milorad Dodik ide na sastanak sa Vladimirom Putinom, sutra je u Beogradu sa Sergejem Lavrovim, ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Igor Kalabuhov već danas govori pred Narodnom skupštinom Republike Srpske, a za to vrijeme u Sarajevu se raspravlja o kratkoj suknji ispred Katedrale. Ovako je kolega Avdo Avdić ispratio protekli vikend na svom Twitter profilu, a slično je reagirao i Dino Mustafić: “Kako besmislena tema i čemu medijska pažnja? Toliko bitnijih i važnijih stvari kojim se trebaju baviti političari i mediji od mini suknje. Nevjerovatno!”. Ne sporim, zaista, i Avdo i Dino imaju potpuno pravo, međutim, u ovoj ću se kolumni baviti upravo tom efemernom temom, zato što je mnogo više razotkrila od one kratke suknje koja je bila neposredni povod: pokazalo se, naime, ne samo domaće licemjerstvo u svoj svojoj punoći već su nam naši ambiciozni političari uživo demonstrirali vlastite vizure žene i društva kakvog nam oni nude.
Čuvari i čudoređa
Da zlo bude kompletno, nijedna se političarka nije oglasila, podržavajući tako zatucanost svojih lidera i potpisujući i bez olovke njihove vizije velike kasabe. E, to je nevjerovatno, i zato je ovo medijska priča, iako je i dokazanim liberalima puno lakše prozvati medije nego one koji su od nastupa Lidije Bačić u centru Sarajeva napravili prvorazredni međunarodni skandal.
I da, znam da jeste novinarska dužnost odgovoriti na onih pet famoznih pitanja – ko, šta, kad, kako i zašto – ali priznajem da zaista ne znam kada je tačno splitska pjevačica izazvala gnjev gradskih vijećnika: pored Sarajevske katedrale prođem najmanje dva puta dnevno i uvijek se nešto dešava. Portali koji prate glazbu tvrde da se sporni nastup dogodio u četvrtak, kada je Lille – kako joj kolege iz susjedne Hrvatske tepaju – predstavila i promovirala svoju novu pjesmu koju izvodi skupa sa bosanskohercegovačkim pjevačem (meni jednako nepoznatim) Fatmirom Sulejmanijem. No, u petak, negdje oko džume, Gradsko vijeće Sarajeva natjeralo nas je sve da saznamo ko je ko u ovoj priči. “Katedrala Srca Isusova jedan je od nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, gradskih simbola i stub duhovnog života katoličkog stanovništva u Sarajevu. Ona govori o kulturi mjesta u kojem se nalazi i stoljećima je posjećuju ljudi iz svih krajeva svijeta i svih religija”, stoji u saopćenju koje oštro osuđuje nastup Lille (Fatmira ne spominju) i poziva nadležne organe da ubuduće pravovremeno reagiraju. “Klubovi vijećnika Naroda i pravde, SDP-a BiH i Naše stranke u Gradskom vijeću smatraju da je neprimjereno našu kulturnu baštinu koristiti kao pozadinu za estradne potrebe. Dostojanstvo jednog naroda čuva se i zaštitom integriteta njegovih spomenika. Oštro osuđujemo i pozivamo nadležne organe da pravovremeno reagiraju i u skladu sa zakonom opomenu i sankcionišu učesnike”, zaključuju naši čuvari ćudoređa zgroženi haljinom Splićanke?! Da može i gore, shvatili smo iz reakcije prozvanih darodavaca suglasnosti o nastupu: iz Općine Stari Grad, naime, brže-bolje su se ogradili od nemilog događaja, uz izvinjenje svima (počevši od Vrhbosanske nadbiskupije) i objašnjenje kako nisu znali o kome je riječ?! Nema nam druge do da zaključimo kako naša najstarija sarajevska općina pomno mjeri dubine dekoltea i dužine haljina kada odlučuje ko će gdje zapjevati, no s obzirom na to da je – ni 24 sata kasnije – Lille na svom Instagramu objavila kako je spot za istu pjesmu snimila na Baščaršiji, razložnim se čini pitanje čeka li nas danas nastavak izvinjenja, ovaj put upućen Islamskoj zajednici? Ne treba gledati spot, ko god išta zna o Sarajevu, jasno mu je da nema šansi da se na Baščaršiji mogao ijedan kadar snimiti a da nema džamiju u pozadini. Ili će Općina Stari Grad, koliko je danas, ustanoviti da je pjevačica, glumica i model, zbog koje je čitava dreka i nastala, u spotu imala koji centimetar dužu suknju, koja zadovoljava i općinske i standarde Gradskog vijeća? I hoćemo li konačno saznati koji su to standardi ili nam je mašti na volju ko tačno treba biti uzor za oblačenje i ponašanje po volji gradskih očeva i same gradonačelnice?
Čudim se, iskreno, Našoj stranci, od koje sam – izgleda pogrešno – očekivala da neće pristati na morbidni populizam po mjeri Naroda i pravde, za koji sumnjam da krije kreatore ovog dušebrižništva i ćudoređa. Tim prije što je sve krenulo iz onih uporišta na društvenim mrežama koji znaju šta je brava, a šta ključ, no teška srca priznajem da je SDPBiH svaki dan sve bliži onoj vrsti politike koju je svojevremeno po Sarajevu promovirao bivši reis braneći tako filozofiju vjenčavanja nekadašnjeg sandžačkog muftije, kojeg je NiP i javno podržavao za života. SDPBiH danas i ne krije da je od socijaldemokracije i građanske vizure udaljen svjetlosnim godinama, to se vidi golim okom i nema te suknje čija dužina može pokriti sve izraženije partijsko desničarenje, niti tog dekoltea koji može opisati dubinu ponora u koji tone. I jedni i drugi i treći iskoristili su, da ne kažem zloupotrijebili, Katedralu zarad vlastitih političkih igrokaza i još se narugali Vrhbosanskoj nadbiskupiji uvlačeći je u ovu priču: ima li iko u ovom gradu da nije zatekao razgolišene turiste, a i domaći svijet na stepenicama pored spomenika papi? Zar zaista gradski oci i majka gradonačelnica vjeruju da će svojom zabrinutošću zbog oblačenja zamazati oči i pokriti vlastite grijehe kada je u pitanju jednakopravnost svih u glavnom gradu Bosne i Hercegovine? Ili, da okrenemo priču: zar iko vjeruje da će afganistanizacijom Sarajeva doprinijeti da se svi osjećamo bolje i sigurnije? Naročito žene, koje su htjele to ili ne, dobile nedvosmislenu potvrdu da je politika u ovoj zemlji toliko u vlasništvu muškaraca da su spremni odlučivati i o dužini suknje. Šta je sljedeće?
Sad je do žena
Voljela bih da griješim, no bojim se da slutim naredne korake: krajem ovog mjeseca je najavljena Parada ponosa i već me je strah i pomisliti na šta su naši ćudoredni vlastodršci, iz svojih primitivnih i populističkih motiva, spremni. Kako li će tek njihove zatucane svjetove u kojima su žene očito bića nesposobna da sama odluče šta će gdje obući uznemiriti pojava LGBTQ populacije na ulicama? Je li ovo prvi korak mobilizacije biračkog tijela od koga se očekuje da reagira ili je pak još morbidnija predizborna trgovina koja treba poslati otrcanu poruku njihove brige za domaći svijet koji će ustuknuti pred međunarodnim dužnosnicima čija je podrška Paradi neupitna? Nadam se, zaista, da pušem na hladno i da će Sarajevo pokazati da je s razlogom ponijelo epitet velegrada baš povodom ranijih događaja ove vrste, no više je no jasno da vruće ljeto obećava još vruće političke obračune iz čije kakofonije valja izdvajati osnovne poruke: ova s Lille je bjelodano jasna. Sad je do žena. Šta god mislile o modnom izričaju splitske pjevačice, gradski oci i majka gradonačelnica smatraju da nam svima trebaju tutori. To što za početak žele odlučivati o primjerenosti naših haljina, suknji i dekoltea, ne bi nas smjelo zavarati. Jer, u konačnici, to trasira i odnos spram ostalih političkih tema, bilo da je riječ o Dodiku, Putinu ili Kalabuhovu.
Bošnjaci si sigurnosni problem Evrope. Oni su tempirana bomba koja otkucava pored Hrvatske. Bošnjaci žele Islamsku državu. Bošnjaci su muslimani koji skoro nikad ne mijenjaju svoju vjeru. I prvo im treba sapun, pa onda parfem. Jer provode zločinačku politiku po naredbi zapada. Ovo su, ukratko, stavovi proruskih političara. Ovo o Bošnjacima javno govore francuski predsjednik Emauel Macron, mađarski premijer Viktor Orban, hrvatski predsjednik Zoran Milanović, lideri SNSD-a i HDZ-a Milorad Dodik i Dragan Čović, i, na kraju, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.
Lavrov: “Zapad i Bošnjaci provode zloćinačku politiku”
“To je zločinačka politika”, ocijenit će ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, govoreći za Radio televizije Republike Srpske o onome što na Balkanu rade “Zapadnjaci i Bošnjaci”.
Na pitanje o sankcijama Miloradu Dodiku, Lavorov je rekao da to za njega “vrlo uznemirujuće”.
“Ono što se radi prema Dodiku je zaista jako uznemirujuće, zato što je on u suštini jedan od vrlo malog broja političara koji se realno bori za dejtonske principe. On ništa nije učinio u Republici Srpskoj i u okviru Predsjedništva BiH što je suprotno Dejtonskom sporazumu. To upravo rade zapadnjaci i, nažalost, to rade Bošnjaci,zato što Zapad želi iskoristiti Bošnjake da bi oduzeo narodima u BiH identitet i pretvorio i Srbe i Hrvate i Bošnjake u neko građansko društvo. To je zahtjev da se zaborave svoji korijeni da bi Zapad ostvario svoje geopolitičke interese. To je, zaista, zločinačka politika”, kazao je Lavrov.
“Zapad provodi zločinačku politiku na Balkanu.Ono što se radi @MiloradDodik zaista je uznemirujuće. On nije uradio ništa što je protivno Dejtonu. To rade Zapadnjci. I to rade Bošnjaci. Zapad koristi Bošnjake da bi narodima oduzeo identitet”, kazao je Sergej Lavrov za @RTRSvijestipic.twitter.com/47EAgdSWGz
U novembru 2019. godine francuski predsjednik Emmanuel Macron dao je intervju za britanski The Economist. Govoreći o zapadnom Balkanu, Macron je rekao da je Bosna i Hercegovina “tempirana bomba”.
“Ako ste zabrinuti za ovu regiju (zapadni Balkan), glavno pitanje nisu ni Sjeverna Makedonija niti Albanija nego Bosna i Hercegovina. Ona je tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku i koja se suočava s problemom povratka džihadista”, rekao je Macron što je izazvalo brojne reakcije u BiH.
Viktor Orban: Bosanski muslimani su sigurnosni problem
Krajem decembra prošle godine, mađarski premijer Viktor Orban je na svojoj godišnjoj konferenciji za medije govorio o “bosanskim muslimanima kao sigurnosnosnom problemu”.
“Učinit ću sve kako bih najviše evropske zvaničnike ubijedio u to da je ključno pitanje, ma koliko Balkan možda bio dalje od njih nego od Mađarske, da je i s njihovog aspekta ključno pitanje kako da riješimo bezbjednost jedne zemlje u kojoj živi 2 miliona muslimana”, kazao je mađarski premijer 22. decembra 2021. godine.
(VIDEO) “I am doing my best to convince Europe’s great leaders that the Balkans may be further away from them than from Hungary, but how we manage the security of a state in which 2 million Muslims live is a key issue for their security too,” Orban said. pic.twitter.com/EytV1s0wvU
“Učinit ćemo sve u interesu obnove Evrope utemeljene na hrišćanskoj civilizaciji i na suverenim nacijama”, napisao je Orban ističući da je Mađarska izabrala upravo ovakvu politiku.
Dodik: “Hodže arlauču” i “muslimani ne mijenjaju vjeru”
“Mi smo kršćani i to je moje iskustvo. A iz iskustva mogu reći da muslimani ne napuštaju svoje vrijednosti. Ja ne pozivam na mržnju. Ja ne pozivam na odbacivanje, ali želim skrenuti pažnju na to da je ovo naša najvažnija vrijednost. Samo pozivam na to da odbranimo Evropu, cijelu Evropu, ne samo EU, kojoj je veoma teško vjerovati da će biti odbranjena nastavili se s ovakvim politikama. Jer budućnost Evrope nije samo ekonomija i energetska stabilnost. Budućnost Evrope je i demografska stabilnost. Ako toga nema, živjet će narod koji nije živio tu, a ne evropski narod”, kazao je član Predsjedništva Milorad Dodik, govoreći u septembru 2021. godine na Demografskom samitu u Budimpešti.
Wrong & dangerous narrative on #BiH🇧🇦, #Europe🇪🇺 & their relationship with #Islam. Also, a copy paste of the 1980s narratives spread by academics & politicians, which led to the 1990s Balkans wars, ethnic cleansing and genocide.👇🏼https://t.co/JhfgLx2FA1pic.twitter.com/NTCIt9Zda1
Ovo je, inače, bila jedna u nizu Dodikovih islamofobičnih izjava. U julu 2018. godine Milorad Dodik je gostovao na Happy TV-u. Tada je rekao da su Srbi istraumirani “ezanima”.
“U pet sati odvrne do daske ono gore da pjeva i tako to. Naravno, svi su istraumirani i ustaju u pet sati. To je najvredniji dio srpskog naroda, a budi ih džamija i oni ustaju u pet sati”, kazao je Dodik, ističući da on ne gradi džamije, da nema ništa protiv njih, ali da neće da ga neko tjera i uznemirava.
“Nemoj mi puštati ozvučenja toga tamo da arlauče jer ja nisam to. Zašto bi to činili i radili”, kazao je Dodik.
Krajem maja ove godine, Milorad Dodik je kazao da muslimani žele iskoristiti ukrajinsku krizu za “provedbu svojih ciljeva”.
“Muslimanski nacionalizam je otišao do te mere da pokušava da iskoristi ukrajinsku krizu da bi reafirmisao svoje ciljeve“, istakao je Dodik.
Milanović: Prvo kapun, onda parfem
“Građanska država (BiH) je daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem“, rekao je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, gostujući u centralnom dnevniku HRT-a.
U februaru ove godine, Milanović je optužio bošnjačko vodstvo u Bosni i Hercegovini ponavlja obrasce ponašanja Slobodana Miloševića.
„Današnje ponašanje bošnjačkog vodstva u Bosni i Hercegovini preuzelo je obrazac Slobodana Miloševića, njihovog krvnika, iz 1990. godine“, kazao je Milanović
Za Milanovića je Bosna i Hercegovina “država bez reda i poretka” i obični “big shit”.
U February ove godine, hrvatski predsjednik je o Bošnjacima govorio rječnikom ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova.
“Bošnjake se ohrabruje da idu đonom na Hrvate”, kazao je Milanović, četiri mjeseca prije nego što je Lavrov izjavio da “zapadnjaci koriste Bošnjake” kako bi obezpravili druge narode u BiH.
Dragan Čović: Građanska BiH je islamska država
“Bošnjaci kao najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini imaju najveću odgovornost za budućnost te zemlje”, kazao je u februaru 2019. godina tada predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović, govoreći na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta.
“Oni koji žele građansku državu – ja ih poštujem, samo danas u Bosni i Hercegovini reći ‘građanska država’ – to znači klasičan unitarizam u nekoj formi i teorijskom obliku, a to Vam znači u osnovi islamsku državu, a to što je to netko pretvorio u kalifat ili neku drugačiju konotaciju dao tom izričaju”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.
Iz izvornog teksta rezolucije o evropskoj perspektivi Bosne i Hercegovine (prijedlog HDZ-a), koja je u utorak usvojena na Kongresu Evropskih narodnjačkih stranaka, nije izbrisano samo “legitimno predstavljanje”, već je izbrisana sva politička supstanca. U nastavku ću objasniti značaj svega obrisanog.
Obrisana je, recimo, riječ “paritet”. Paritet znači da se vlast treba dijeliti tako da svakoj od tri strane ide po trećina pozicija, odnosno 33%, bez obzira na sastav stanovništva BiH. Faktički, paritet znači da HDZ i SNSD kontrolišu 66% vlasti, odnosno da HDZ u Federaciji ima 50% pozicija.
Dalje, u konačnom tekstu, na mjestu gdje se spominju famozni “konstitutivni narodi” kaže se da su u istoj ravni s njima i Ostali i građani, što nećete čuti u izjavama zvaničnika HDZ-a BiH.
Dalje, obrisan je cijeli pasus u kojem HDZ proizvoljno tumači odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz 2016, tvrdeći da je preduslov stabilnosti BiH “legitimno predstavljanje na svim nivoima”. To u prevodu znači da HDZ treba biti vlast od općine do Predsjedništva BiH.
Brisanje prethodnog pasusa znači da je HDZ-ovo tumačenje odluke Ustavnog suda BiH iz 2016. prepoznato kao pogrešno i nedostojno da bude u rezoluciji EPP-a. Rijetko kada se iz rezolucija brišu cijeli pasusi, ali ovaj je očigledno bio nepopravljiv.
U posljednjem pasusu obrisan je poziv liderima u BiH da “izbjegnu izborne prakse koje bi ugrozile legimitno političko predstavljanje tri konstitutivna naroda i svih građana”. U prevodu: izbjegnite izbor “nelegitimnog” Komšića. I to je, dakle, obrisano.
Osim onog obrisanog, izuzetno je važno i ono što je u konačnoj verziji dodano, a to je ljubičastom bojom označeno na fotografiji u prilogu teksta. “Osuda Dodikovog secesionizma”. HDZ je na kraju, ne svojom voljom, osudio svog partnera Dodika, nazivajući ga secesionistom.
Osuđene su Dodikove secesionističke aktivnosti, ali nije, brže-bolje, iznesena mantra o “unitarizmu”, kako bi se ublažila osuda Milorada Dodika, što je omiljena HDZ-ova disciplina. Ne samo da nisu nametnuli svoj diskurs, već su konačno primorani da kažu istinu o Dodiku.
The next three months will be crucial in Ukraine’s war of independence from imperial Russia. The results will have profoundimplications for global security, Europe’s development, and trans-Atlantic relations. Not least, the consequences will have a direct impact on the future of the Western Balkans.
There are three possible outcomes of Russia’s invasion of Ukraine – a Russian victory, a Ukrainian victory, or a prolonged stalemate inside Ukraine. Russia has already lost several battles in its failure to capture the capital Kyivandthe second largest city Kharkhiv, or to dislodge and replace the Ukrainian government. However, Russian forces have expanded their control over the Donbas regionin eastern Ukraine and captured large sections of two other regions in southern Ukraine. Despite massive losses of troops and equipment, the Kremlin does not admit its weaknesses and Putin could still use substantial military reserves in the intensifying war.
A victory for Russia could be declared after the seizure of the entire Donbas. Putin could claim that his “limited military operation” had been achieved while disguising Russia’s inability to take any major cities He may calculate that the West would support a ceasefire even if that benefits Russia because it would ease pressures on European economies and prevent a direct confrontation with NATO. Moscow would then expect sanctions to be eased so that it could restore its own economy and rebuild its military.
The notion that the Kremlin is seeking diplomatic exit strategies in Ukraine is based on a delusion. Having staked so much on victory any retreat from captured territories is a defeat for Putin that will hasten regime collapse. Conversely, any settlement that leaves Putin in possession of territories gained through aggression is a defeat for the West, as it will encourage future military conquests once sanctions are eased. The surrender of territory in Donbas would also capsize the Biden democracy agenda, as it would effectively give a green light to carving out autocratic entities from democratic states.
The wider impact of a Russian victory in seizing a chunk of Ukraine would be to encourage other imperial powers such as China to actmore aggressively. In the broader Europe, it can embolden Moscow to expand its influence and encourageits partners, particularly Serbia, to pursue a more aggressive regional agenda. The Kremlinmay calculate that the West will be more willing to make compromises and push countries to surrender some of their territory or elements of their sovereignty to prevent another war. Western war-weariness in Ukraine could then translate into wider appeasement.
A prolonged stalemate in the current war suits neither Russia nor Ukraine. It would deeply drain their resources, destroy theireconomies, and deplete their militaries. International sanctions would not be lifted and Europe’s moves toward energy independence from Russia would continue. For some Western policymakers, a prolonged but low-intensity war may seem like a safer option, as Russia’s gradual military and economic declinewould reduce the risk of Putin resorting to nuclear weapons.
In stark contrast, a Ukrainian victory in the war would be ground-breaking, with positive effects throughout Europe, including the Western Balkans. Victory could be achieved in stages. First, Ukrainian troops better armed with long-range artillery, multiple-rocket launchers, tanks, and other heavy weapons would push back Russian forces from newly occupied territories to their pre-February positions. Second, as more military equipment is assimilated from abroad and new troops enter the battlezones the Ukrainian counter-offensive would liberate all of Donbas and destroy military infrastructure in neighboring regions of Russia that feeds the war.
A third offensive would be aimed at liberating Crimea, at a time when the Russian economy enters a severe contraction later in the summer and its military is incapable of replenishing troops and equipment to effectively defend the captured peninsula.
When it becomes clear that Russia has not only lost numerous battles but the entire war in Ukraine, Moscow’s global standing will plummet. Instead of a superpower, the country will be increasingly perceived as a weak state, an imperial impostor, and an unreliable ally. Russia’s current partners such as Serbia and the Serb entity in Bosnia-Herzegovina will then face a clearer choice – whether to support the loser or to acknowledge the winner. Moscow would be in a much weaker position to provide military assistance or diplomatic support for the“Serbian World”agendaalthough it may still try to stir conflicts to try and disguise its own failures.
One fascinating development will be Serbia’s domestic reaction to a Russian defeat, where much of the population still harbors illusions about its allegedly great “Slavic brother.” No doubt, denial and anger will take time to dissipate, with the glaring reality that Belgrade can no longer rely on Moscow to promote irredentism and deprive Kosova of membership of international organizations. Serbs in Bosnia will also feel more naked after Putin loses his emperor’s clothes in a failing Russian state. This will provide new opportunities to consolidate the integrity of Bosnia-Herzegovina and move toward NATO membership.
In the bigger picture, a comprehensive Ukrainian military victory that liberates its occupied territories would send a powerful signal that attacks on independent states end in failure, that war crimes will be punished, that NATO is united in confronting aggressors, and that the West is prepared for Russia’s implosion. Ukraine must therefore be supplied with allnecessary weapons that will hasten its victory. Ukraine’s triumph will constitute a strategic victory for the West, as it would help demolish the last empire that threatens European security. The entire Balkan peninsula would benefit from Russia’s imperial defeat and face improved prospects for EU integration and economic development.
(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova.His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published in June)
Nemalo iznenađeni ministar vanjskih poslova Finske Pekka Haavisto istog dana je kontaktirao hrvatskog kolegu Gordana Radmana Grlića tražeći objašnjenje.
Grlić Radman mu je, suprotno Milanoviću (!?), dao obećanje da “Hrvatska podržava politiku otvorenih vrata NATO-a” i da će, ako Finska odluči da se prijavi za članstvo u NATO-u, “hrvatska vlada i parlament biti za ulazak Finske“.
To, međutim, nije omelo predsjednika Milanovića da nastavi do danas prijetiti, čak i sedmicama kasnije, da „hrvatski Sabor ne smije da ratificira ničiji pristup u NATO“. Iziritiran opetovanim najavama blokada u atmosferi straha njegove zemlje od mogućih poteza Kremlja, švedski europarlamentarac Charlie Weimers čak je upozorio šefa hrvatske države i bivšeg lidera Socijaldemokratske partije (SDP) Hrvatske da “veta idu u oba smjera” , jer i Švedska i Finska uplaćuju milijarde eura u budžet Europske unije (EU) odakle novac dobija i Hrvatska! Hrvatska se tako našla „izgubljena u svijetu“.
Budući će Milanovićev primjer naknadno slijediti i Turska, naravno, iz svojih, sasvim drugih interesa, u odnosima među članicama, ali i kandidatima za Savez rasplamsala se atmosfera kakvu najviše priželjkivao upravo Vladimir Putin koji se nalazi zaglavljen u „živom blatu“ agresije na Ukrajinu, izoliran od demokratskog svijeta, navodno sve više u strahu i od onih koji ga okružuju.
Međutim, ono što je europska javnost s nevjericom pratila tokom aprila i maja 2022. godine samo je vrh ledenog brijega pozicije hrvatske vanjske politike kakvu Bosna i Hercegovina dobro poznaje. Ona, barem kada je riječ o njezinom prvom susjedu, s kojim dijeli granicu dugu više od hiljadu kilometara, „ustrajava na pozicijama iz ratova“.
U povodu današnje 32. godišnjice nezavisnosti Republike Hrvatske neophodno je sagledati uzroke i posljedice politike aktuelnog vodstva te zemlje prema BiH.
Kako su građani održali lekciju vodstvu RH
Riječ je o, čini se, nastupu „iz jednog drukčijeg položaja“ koji je još u oktobru 2016. godine najavila bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kada je poručila da „nismo dovoljno iskoristili činjenicu i poziciju da smo sad članica EU i NATO-a” i da se “ovdje u Bruxellesu možemo snažno zauzeti za rješavanje pitanja unutar BiH”.
U suštini riječ je o poziciji u kojoj se članstvo u NATO-u i EU doživljavaju kao političko-diplomatsko oružje, kako bi se „interveniralo u susjednoj državi na način koji je krajnje neprihvatljiv u međunarodnim odnosima“.
Nije li to sličan refleks koncepta sile zbog kojeg se Moskva osjetila dovoljno pozvanom da intervenira u Ukrajini? Ni je li taj koncept, u konačnici, sasvim suprotan idejama na kojima je nastao koncept „kolektivne sigurnosti“, odnosno „kolektivne odbrane“, to jeste težnji ka miru i mirnom rješavanju sporova?
Kako god, to objašnjava zašto je Milanović smatrao potpuno „legitimnim“ da, nastupajući „iz jednog drukčijeg položaja“, pokuša blokirati NATO put tako značajnih zemalja svijeta poput Švedske i Finske.
Pozicija intelektualne scene
Dok su se građani Republike Hrvatske, pitali „zbog čega se predstavnici hrvatske vlade i predsjednik osjećaju prozvani i odgovorni miješati se u politiku u BiH?” i “zašto trebamo mi dijeliti lekcije kakav treba biti zakon u BiH, kada imamo važnijih tema u našoj državi?” , a ankete rađene u Zagrebu ukazivale na visokih 72 posto ispitanika koji ne vjeruju da će blokada Švedske i Finske dovesti do “rješavanja hrvatskog pitanja u BiH”, pojedini hrvatski intelektualni krugovi su s oduševljenjem dočekali „Milanovićevu principijelnu politiku“.
S ushitima se reciklirala i Milanovićeva „zloglasna rasistička izjava“ da je Bosni potreban “prvo sapun, a onda parfem“, koju je u Saboru RH nedavno osudio i sam hrvatski premijer Andrej Plenković.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) istovremeno (20. maja) izlazi sa dokumentom pod naslovom “Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa” koja svojom atmosferom i ambicijom u bitnome podsjeća na zloglasni Memorandum SANU-a iz 1986. godine. Polazeći s pozicija ugroženosti, HAZU traži treći entitet u BiH, stavljajući i to u kontekst „hrvatskih nacionalnih interesa“.
Kako je, međutim, Hrvatska došla u poziciju koju je bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske Vesna Pusić opisala ovih dana kao “pucanje iz mitraljeza samom sebi u obje noge”?
Bespuća povijesti
Neophodno je vratiti se nakratko u bližu prošlost. Na sličan način na koji je ruski predsjednik Vladimir Putin pred brojnim svjetskim zvaničnicima tvrdio da je “Ukrajina izmišljena zemlja”, jer to “nije prava zemlja“, negirajući čak i postojanje ukrajinskog naroda, “bespuća povijesne zbilje” su natjerala Milanovićevog prethodnika i prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da vjeruje u nemogućnost opstanka Bosne. Tu se apsolutno slagao sa liderom Srbije Slobodanom Miloševićem.
Poput „Putinovog mozga“ Aleksandra Dugina koji vidi „veliku i moćnu Rusiju u centru Euroazije”, i Tuđman je u svojoj političkoj praksi nastojao ostvariti granice „za povijest“, gdje su aspiracije prema BiH imale značajnu ulogu, a njezin opstanak mu se čak činio sasvim prijetećim. Naime, Tuđman je smatrao da je BiH „kolonijalna tvorevina“, da se zato ne treba „zauzimati za opstanak, suverenost Bosne“, već da treba prihvatiti ponudu za „razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda…“.
„Osim toga, kada bi se BiH zadržala, kakve su perspektive Hrvatske tamo?”, pita Tuđman tokom jednog od službenih sastanaka 1991. godine.
Isto tako, na sličan način kao i danas Putin u slučaju Ukrajine, i prvi predsjednik Hrvatske je čak vidio opasnost u postojanju suverene BiH jer bi „hrvatski krajevi ostajali sa sve manje pučanstva”, zbog tradicije iseljavanja u Hrvatsku, te “bismo sve više gubili značenje, hrvatske značajke na tom tlu”.
On je stoga težio zadovoljenju „optimalnih nacionalnih interesa“ ispunjenjem „hrvatskog kifla“, odnosno pripadanje Hrvatskoj tzv. Herceg-Bosne, dijelova Posavine, pa čak i bihaćke krajine.
“…a da bi se znači iz preostalog dijela, gdje bi ostali pretežito Muslimani i jedan dio Hrvata katolika, da bi se moglo, znači, oko Sarajeva stvoriti jedna državica koja bi podsjećala na onu povijesnu zemljicu Bosnu, koja bi bila, znači, tampon onda između razgraničenja Srbije i Hrvatske, a koja bi se nužno onda u takvim uvjetima u većoj mjeri oslanjala na Hrvatsku”.
Još je u maju 1995. godine, dakle, više od godinu od Washingtonskog sporazuma, osnivač HDZ Hrvatske vjerovao da je njegov san moguć te je Paddyju Ashdownu na jelovniku podijelio Bosnu na pola, između Hrvatske i Srbije. O tome čemu je britanski političar, a kasnije visoki predstavnik u BiH, svjedočio u Haaškom tribunalu.
“Pitao sam ga što će biti s muslimanskim područjima. Rekao je: ‘Neće biti muslimanskih područja, osim kao mali dio hrvatske države'”.
Tim Muslimanima nije bilo pomoći čak ni kad bi bili lojalni vlastima Herceg-Bosne. Stočani i Čapljinci su u uniformama HVO-a završavali u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, Heliodromu…
Tuđman je pravosnažnom presudom Haškog tribunala iz novembra 2017. godine, upravo zbog opisane politike, postavljen na čelo „udruženog zločinačkog poduhvata“ i učešće regularnih snaga Hrvatske vojske (HV) u „međunarodnom oružanom sukobu“, a s ciljem odvajanja dijelova teritorija BiH i njihovog priključenja Hrvatskoj.
Što je duže mrtav, Tuđman je „sve življi“
Na koji način to sve ima veze s aktuelnom hrvatskom politikom? Kako kaže ugledni hrvatski novinar Viktor Ivančić, “Tuđmanu treba priznati jednu stvar – što je duže mrtav, postaje sve kvalitetniji i uvaženiji državnik”.
Skoro tri decenije nakon krvavih događaja u kojima je Zagreb došao na ivicu međunarodne izolacije zbog opisane „politike prema BiH“, u Europskom parlamentu (EP) se obilježava 100. godišnjica Tuđmanovog rođenja, a aktuelni vrh države se bori za „Tuđmanovo naslijeđe“! Bez imalo kritike njegove sasvim pogrešne pozicije prema susjedima.
Mada su u stanju „tvrde kohabitacije“, osim stila i retorike politika premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića prema BiH suštinski se ne razlikuju. Na koncu, Milanović i Plenković su javno priznali da se „jedino oko BiH slažu“.
Pozicija „druge Hrvatske“
Iako su sve rjeđi, glasovi ljudi poput Bojana Glavaševića, Sandre Benčić i sličnih predstavljaju ohrabrenje i čuvaju obraz hrvatske, jednako kao što su 1993. godine glas protiv Tuđmanove politike u BiH dizali ljudi poput istinskih velikana: Vesne Pusić, pokojnog Ive Banca, Vlade Gotovca, Slavka Goldesteina, Ozrena Žuneca…
U februaru 2022. godine Bojan Glavašević je u Saboru osuo žestoku “paljbu” po HDZ-u Hrvatske zato što niko iz te stranke nije osudio govor Dragana Čovića kada je u NSRS uzviknuo: “Čuvajte Republiku Srpsku”.
“Niko da se zacrveni od srama, niko da vikne – izdajnik, niko da ga optuži da je izjednačio žrtvu i agresora, počasni doktor Zagrebačkog sveučilišta Dragan Čović za cijeli HDZ i desnicu nije problem, pa ni kad legitimira politički entitet koji leži na kostima hiljada nevinih civila koje je uništio rat”, kazao je Glavašević.
Sandra Benčić je prošle godine najavila “alternativnu politiku Hrvatske prema BiH”.
Predsjednica je Kluba zastupnika Zeleno-lijeve koalicije u hrvatskom Saboru pripada krugu hrvatskih političara koji su “uspjeli stvoriti uvjerljivu, efikasnu i uspješnu” političku alternativu Socijaldemokratskoj partiji (SDP) koja je talac politike bivšeg predsjednika Milanovića.
U sjećanju građana BiH je njezin govor o Srebrenici u decembru 2021. godinenakon što je HDZ BiH podržao zaključak kojim se osporava Zakon o zabrani negiranja utvrđenih ratnih zločina i presuđenih ratnih zločinaca u toj zemlji.
“Kako nas nije sram i pred nama samim, ali i međunarodno, biti protiv onoga što je civilizacijska činjenica i kako možemo ne samo ne osuditi, nego još stajete na stranu onih koji negiraju genocid […] Istovremeno ćete u ovom Saboru usvajati konvencije o nestalim i naglašavati da je to osobito za nas bitnom, jer imamo to iskustvo“, kazala je Benčić.
Političari poput Benčić, Glaševića i drugi su nada boljih odnosa BiH i Hrvatske. Oni simboliziraju “drugu Hrvatsku” koju itekako moramo uzeti u obzir kada govorimo o politici susjedne zemlje prema BiH.
Razloge zašto, s druge strane, aktuelni vrh Hrvatske, kao i politika HDZ-a BiH, (neki smatraju da je vodstvo RH talac Čovićeve politike) ne vide „nacionalni interes“ mimo težnji ka daljnjoj entoteritorijalnoj podjeli BiH i eroziji njezine državnost jeste u činjenici da se Tuđman za života, već vrlo rano, obračunao sa svim hrvatskim političarima koji su vidjeli su računali sa Bosnom i vodili probosansku politiku.
Slučaj Stjepana Kljuića, Davora Perinovića i drugih u BiH, te sa Stjepana Mesića u Hrvatskoj, recimo, o tome zorno svjedoči. Nasuprot njima, kao istinskim, legitimnim predstavnicima Hrvata, Tuđman je dao prednost Mati Bobanu, Jadranku Prliću i ostalima na hercegbosanskom konceptu.
Prvi hrvatski predsjednik nerijetko je kritizirao pozicije čak i Katoličke crkve ili bosanskih franjevaca koji su smatrali da pogrešna politika Zagreba prema BiH vodi u dramu hrvatskog naroda. No, Tuđman je to smatrao malim ulogom u mnogo veću „povijesnu zadaću“. Njegovi politički nasljednici su je, čini se, nastavili.
Najava hrvatske samouprave
Zato nije nikakvo iznenađenje da politika Zagreba, kako kaže Vesna Pusić, „nije politika prema BiH, već prema HDZ BiH”. Jer, politika HDZ-a BiH naprosto ne postoji mimo Tuđanovog koncepta.
Tako je, primjerice, Dragan Čović još 2011. godine tokom jednog gostovanja u Švicarskoj vrlo jasno kazao da je dugogodišnja priča o Izbornom zakonu „oružje za treći entitet“, isti onaj koji danas traži HAZU-u… Sve mimo toga je izdaja „hrvatskih nacionalnih interesa“.
Zato se ovog februara u Saboru Hrvatske bez zadrške govorilo o tome da Izborni zakon u BiH „treba nametnuti vanjskopolitičkim pritiskom”, da je vrijeme za “hrabrije mjere”, da se ide na “formiranje zasebne fedederalne jedinice BiH”…
Te glasove je, jasno, čuo hrvatski predsjednik Milanović koji je za jesen 2022. najavljuje formiranje hrvatske samouprave , što je u BiH ocijenjeno i kao “huškanje na državni udar”!
Čekala se izgleda samo „promjena međunarodnih odnosa“. Na jednoj tribini u Zagrebu 2018. konstatirano je upravo da se “ovdje radikalne promjene događaju onda kad se urušava okruženje, međunarodni poredak”, te da “BiH ne mora opstati”.
Je li ovo taj trenutak koji se čekao?
Zarobljena u povijesnim fantazmama takva politika je postala opasna za širi balkanski region, jer može biti instrumentalizirana u narušenim geopolitičkim odnosima u svijetu. Posebno u aktuelnom kontekstu prijetećeg prelijevanja ruske agresije na Ukrajinu na ostatak Europe.
Uloga Rusije
Prepoznajući upravo takav konfliktni potencijal ove politike, njemački poslanik iz CDU-a Mihael Brand je u aprilu 2022. Milanovića nazvao „ekstremističkom ultranacionalistom“. Uz ostalo, Milanovićev savez sa srpskim ekstremistima vidi kao put u ugrožavanje mira. A „radi se o ljudima koji, kao i on, doprinose destabilizaciji i ugrožavanju mira na Balkanu”.
Zaista, potencijal za svoju destruktivnu politiku u „hrvatskom pitanju“ zvanična Moskva prepoznala je još prije najmanje pet godina. Naime, u augustu 2017. godine ruski ambasador Peter Ivancov je izjavio da „hrvatsko pitanje postoji u da ga treba riješiti u FBiH“.
Tako nastaje savez Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH i Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, Dragana Čovića, vrhuške u Zagrebu, te zvanične Moskve.
Još od „zajedničkog gledanja“ finala Svjetskog prvenstva u nogometu u julu 2018. godine (Putin, Čović, Grabar-Kitarović), preko Čovićeve posjete Moskvi i ocjene da u BiH ima „premalo ruskog utjecaja“, potom traženja dolaska pripadnika ruske vojske u Mostar, do kremaljske podrške hrvatskom pitanju u BiH samo mjesec prije početka invazije na Ukrajinu (!), jer, kako je kazao šef diplomatije Rusije, Sergej Lavrov, „Hrvati u BiH diskriminirani“ (17. januar 2022.), bilo je jasno da ovo pitanje ima mnogo šire međunarodne implikacije.
Zoran Milanović će u međuvremenu postao ruski heroj „jer je neko konačno rekao što svi u EU misle“. On nije demantirao tvrdnje nezavisnih medija o njegovim i kontaktima njegovih saradnika ruskim službama, kao i ranije tvrdnje o vezama sa Moskvom putem naftno-plinskog sektora u kojem je djelovao za izbivanja iz zvanične politike.
“Nažalost, taj je akter upao u spiralu iz koje nije moguće izaći, a jasno je da ruski režim svoje zatočenike ne otpušta tako lako (gledajte samo kako se jadni Vučić batrga), pa je jasno da će ovaj kao Predsjednik Republike Hrvatske i dalje činiti groznu štetu i svojoj zemlji, a i Bosni i Hercegovini”, kazat će autoru ovih redaka hrvatski politolog Davor Gjenero.
Kamo ovakva pozicija može odvesti? Ovisit će prije svega od raspleta situacije u Ukrajini, ali i odlučnosti međunarodnih saveznika, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, te Njemačke i Francuske kao vodećih zemalja EU, da prepoznaju, kako bi kazala Vesna Pusić, „destabilizatore“ i pravovremeno djeluju.
Jer je, kako reče, zastupnik Mihael Brand, došlo vrijeme da mi to igranje s vatrom nazovemo pravim imenom. Dok nije kasno.
Politika „Ne dirajte vi u Mostar, nećemo mi u Sarajevo“
Politika u Sarajevu, prije svega ona oličena u Stranci demokratske akcije (SDA), nerijetko je paktirala sa politikom HDZ-a BiH još od prvih višestranačkih izbora 1990. godine, praveći se često da ne vidi antibosansku poziciju Središnjice iz Mostara.
Kako su u politici samo interesi vječni, i jedna i druga stranka (SDA i HDZBiH) su ih prepoznali u dijeljenju javnih resursa po modelu „ne dirajte vi u Mostar, mi nećemo u Sarajevo“. I taj model je odista funkcionirao na obostran interes. Neki bi rekli da funkcionira do danas. S tim da su glasnogovornici HDZ-ove politike računali na promjene međunarodnih odnosa, te da “BiH ne mora opstati”.
Odnosi sa Zagrebom imali su različite faze u poratnom periodu. U periodu dva mandata predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića oni su bili dobri (mada neka otvorena pitanja nisu riješena) i imali su perspektivu pozitivnog razvoja.
Čak se to može reći i za mandat premijera Ive Senadera i kasnije Jadranke Kosor, jer je u to vrijeme Hrvatska napredovala u euroatlantskim integracijama i nije joj bilo stalo da narušava odnose sa susjedima.
S ulaskom Hrvatske u NATO i EU, te slabljenjem međunarodne zajednice u BiH stare fantazme su ponovo isplivale, do 2016. godine od kada odnosi Sarajeva i Zagreba idu silaznom putanjom, čekajući neke nove, hrabre lidere, na obje strane koji će na pozitivan način restartirati naše odnose. Prirodno je da oni budu dobri.
—
Izvori informacija korišteni u analizi:
Radio Slobodna Europa 2022. “Milanović smatra da treba blokirati ulazak Finske i Švedske u NATO dok se ne izmijeni izborni zakon u BiH” Izvor: Radio Slobodna Europa (26.IV.2022.) https://www.slobodnaevropa.org/a/milanovic-svedska-finska-nato-izborni-zakon-bih/31822425.html
F. V. 2022. “Ministarstvo vanjskih poslova Finske o izjavama Milanovića” Izvor: Radiosarajevo.ba (27.IV.2022.) https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/ministarstvo-vanjskih-poslova-finske-o-izjavama-milanovica/455157
Dnevnik.hr 2022. Švedski parlamentarac poručio Milanoviću: “Samo vas želim podsjetiti da veta idu u oba smjera”. Dnevnik.hr (19.V.2022.) https://dnevnik.hr/vijesti/svijet/svedski-europarlamentarac-porucio-milanovicu-samo-vas-zelim-podsjetiti-da-veta-idu-u-oba-smjera—725019.html
Bakotin, J. 2021. „Izgubljeni u svijetu“ Izvor: Novosti (05.IX.2021) https://www.portalnovosti.com/izgubljeni-u-svijetu?fbclid=IwAR0LsR1rc5hvUJtzsZfZwgPNKq1pHNMTOn36dtmn4a67_d6nPH4cHa0YFMw
Bakotin, J. 2021. „Izgubljeni u svijetu“ Izvor: Novosti (05.IX.2021) https://www.portalnovosti.com/izgubljeni-u-svijetu?fbclid=IwAR0LsR1rc5hvUJtzsZfZwgPNKq1pHNMTOn36dtmn4a67_d6nPH4cHa0YFMw
Hina 2016. “Nije istina da smo blokirali Srbiju, a situacija u BiH me zabrinjava”. Izvor: Jutarnji list (16.X.2016.) https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/predsjednica-objasnila-junckeru-situaciju-u-susjedstvu-nije-istina-da-smo-blokirali-srbiju-a-situacija-u-bih-me-zabrinjava-5131893
Karčić, H. 2022. “Šta radi i namjerava hrvatski predsjednik Milanović?” Izvor: Anadolu Agency (27.V.2022.) https://www.aa.com.tr/ba/analiza-vijesti/analiza-%C5%A1ta-radi-i-namjerava-hrvatski-predsjednik-zoran-milanovi%C4%87/2598899
HRT 2022. „Otvoreno: Izborni zakon u BiH“ Izvor: HRT (5.V.2022.) https://www.youtube.com/watch?v=Ll502xv_6fE
Verčenji.hr 2022. Anketa/Bi li blokada ulaska Finske i Švedske u NATO dovelo do rješenja statusa hrvatskog naroda u BiH“ Izvor: Večernji list (25.V. 2022.) https://www.vecernji.hr/vijesti/anketa-bi-li-blokada-ulaska-finske-i-svedske-u-nato-dovela-do-rjesenja-statusa-hrvatskog-naroda-u-bih-1589354
Šire vidjeti: Stenogrami o podjeli Bosne (priredio Predrag Lucić); Feral Tribune, Split; Dani, Sarajevo 2005, knj. 1, 576 str., knj. 2, 546 str.
Ibid.
Banović, P. 2018. „U sefu je čuvao skicu podjele Bosne“ Izvor: Express (28.XII.2018.) https://express.24sata.hr/top-news/u-sefu-je-cuvao-tu-manovu-skicu-podjele-bosne-19255
Radiosarajevo.ba 2022. “Zabrinjavajuće poruke iz Sabora RH: Nametnuti Izborni zakon, treći enitet…” Radiosarajevo.ba (03. II. 2022.) https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/zabrinjavajuce-poruke-iz-sabora-hrvatske-nametnuti-izborni-zakon-treci-entitet/445985
D. Be. 2022. „Ide jesen, Hrvati će ići u formiranje svoje samouprave“. Izvor: Klix.ba (20.V.2022.)
Bosnia News Service 2018. HRT – Ivo Lučić i Nino Raspudić najavljuju raspad. Izvor: HRT (06.XI.2018). https://www.youtube.com/watch?v=5IWvLS_TOFM
Matić, S. 2022. njemački zastupnik: Milanović nanosi veliku štetu Hrvatskoj. Izvor: DW (2.V. 2022.) https://www.dw.com/hr/njema%C4%8Dki-zastupnik-milanovi%C4%87-nanosi-veliku-%C5%A1tetu-hrvatskoj/a-61662002
Krešić, Z. 2017. „Hrvatsko pitanje postoji i treba ga riješiti u FBiH“ Izvor: Večernji list BiH (24.VIII.2017.) https://www.vecernji.ba/vijesti/hrvatsko-pitanje-postoji-i-treba-ga-rijesiti-u-fbih-1190097
Bosnia News Service 2018. HRT – Ivo Lučić i Nino Raspudić najavljuju raspad. Izvor: HRT (06.XI.2018). https://www.youtube.com/watch?v=5IWvLS_TOFM
U kakofoniji debata o izborima, bošnjački član Predsjedništva zemlje odlučio se tumačiti poteze svog kolege Milorada Dodika: razlog je bila ministrica vanjskih poslova Velike Britanije Liz Truss. Uvažena gošća u Sarajevu je – usuđujem se reći – dobila priliku da se i lično uvjeri u sve one stereotipe o balkanskoj zaostalosti, no o tome malo poslije. Prvo valja naglasiti da su domaći političari pokazali koliko su uvijek i odveć raspoloženi da demonstriraju širok dijapazon svađa, kao i to da se britanska ministrica nije dala omesti, potpuno fokusirana na razloge svoga dolaska.
Pobjednio je
Direktno, jasno i bez rukavica je rekla: “Moramo se suprotstaviti malignom ruskom utjecaju ovdje u Bosni i Hercegovini. Rusija već pokušava potkopati reforme ostvarene u ovoj zemlji, kao i vaše euroatlantske ambicije. Potpiruje secesioniste, prijeti jedinstvu, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.”
Detektirala je tako ključni problem kako naše zemlje (region nije spominjala, ali ne sumnjam da je u toku) tako i odnos svoje, ali i ostatka zapadnog svijeta spram tog problema. U tom svjetlu treba promatrati i sve češće teze kako je upravo ruska agresija na Ukrajinu zaustavila salvu odluka Narodne skupštine Republike Srpske o stvaranju države u državi, ali nije stopirala secesionističke prijetnje lidera SNSD-a, ponovljene i na ovom sastanku. No, zato se Dodik toliko i upinje da baš svakom međunarodnom gostu – a zadnjih mjeseci intenzivirano stižu – ispriča svoju priču o vlastitom angažmanu za mir i sigurnost. Pa ipak, u samom nastupu britanske ministrice i ti njegovi argumenti su poništeni. Zato je pobjesnio.
Spin-majstori s platnog spiska SNSD-a izbacili su svoje adute, na sav glas zamjerajući ministrici Truss što je govorila samo o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici, zanemarujući pritom srpsko-hrvatske patnje. Iskustvo nas uči da je političarima do patnji naroda stalo kao do lanjskog snijega, no baš zato evo razloga patnji i spinovaca i njihovih nalogodavaca – ministrica Truss je, poredeći BiH prije 30 godina i Ukrajinu danas, bila kategorična: svijet se zakleo na nikad više tek nakon 1.425 dana opsade glavnog grada naše zemlje i genocida u Srebrenici, ali zato što patnje u našoj zemlji nisu prekinute ranije, danas neće odugovlačiti, već će Ukrajini pomoći sad i odmah. Ovu jasnu poruku razumjeli su i Dodik i njegovi ruski šefovi, pa je domaći stanar međunarodnih crnih lista, onako bahat i arogantan kakvog ga sve češće gledamo, jedva dočekao kraj sastanka da ospe paljbu po gošći i Ujedinjenom Kraljevstvu koje predstavlja, najavljujući pritom i stenogram sjednice koji je – uprkos naklonosti RTRS-a svom partijskom šefu – otkrio svu raskoš njegova primitivizma. Ne vrijedi ga citirati, još manje ponavljati njegove optužbe na račun baš svakog Britanca kojeg se sjetio, ostat ću pri podsjećanju da sve izrečeno i(li) napisano mnogo više govori o autoru nego onome kome je namijenjeno, no moram priznati da me je uspio nasmijati. Dio njegove rafalne paljbe “gospođi Truss”, što je valjda način da se ženama pokaže gdje im je mjesto (nekadašnjoj ambasadorici SAD-a u BiH Maureen Cormack je savjetovao da se drži kutlače), odnosio se na sankcije Rusiji zbog podrške Ukrajini i tu je naš ocvali balkanski političar ministrici ustvrdio kako ona od njega traži da pristane na šverc oružjem!? Gdje će suza već na oko, tj. u šverc o kome naš vrli Dodik zna više i od svojih u korupciju ogrezlih kadrova, nije on tek tako ponio nadimak Mile Ronhill.
Ostala dva člana Predsjedništva ostali su ozbiljni, no Džaferović je naknadno osjetio potrebu da nas uvjerava kako britanska ministrica nije naivna, i nehotice pokazujući koliko nije odmakao daleko od Dodika kada je o ženama riječ. Ruku na srce, ni gradonačelnica Sarajeva se nije proslavila, zloupotrebljavajući visoku gošću za primitivne lokalne obračune, no to već – nakon spomen-obilježja na Kazanima – malo koga može iznenaditi. Ova zemlja ima ogromne političke nesuglasice i temeljni je problem što nema spremnosti da se one prevazilaze, a izraženi ruski angažman na dodatnoj destabilizaciji ionako posvađanih vlasti i njihovih satelita u Bosni i Hercegovini, enormno raspoloženih da – ako baš sve opstrukcije izbora propadnu – ovu zemlju već najesen uvedu u anarhiju, zapravo je potvrda svega onoga o čemu je britanska ministrica govorila. I o čemu zorno svjedoče svi Dodikovi istupi, kako na samom sastanku s Elizabeth Truss, tako i nakon njega. Lider SNSD-a, naime, ne krije da Bosnu i Hercegovinu ne smatra državom, da Bošnjake ne smatra narodom i da od svojih secesionističkih ambicija ne odustaje. To su prijetnje koje se naprosto ne smiju zanemarivati, tim prije što je – kao i obično – od ruskog ambasadora u našoj zemlji Igora Kalabuhova dobio podršku čim je objavio svoje rafalne objede na račun britanske ministrice.
I niko ne bi smio biti toliko naivan pa zanemariti ozbiljnost nesreće koju bi svojim dugovanjima Ruskoj Federaciji ovdje mogao proizvesti lider SNSD-a. Kao ni raspoloženje susjeda. U ovom broju Oslobođenja je – kao i obično ponedjeljkom – zapis Radio-mosta Slobodne Evrope: sugovornici Omera Karabega bili su Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske, i Dragan Markovina, naš suradnik, historičar koji s ponosom živi na relaciji Mostar-Split: nijedno od njih nema dileme, na sceni je (opet) čerupanje Bosne i Hercegovine. Vesna Pusić čak Aleksandra Vučića smatra taocem Milorada Dodika, a čini joj se da i hrvatski državni vrh – na identičan način – “polako postaje taocem Dragana Čovića”. Markovina je pak ponovio više puta naglašenu tezu u svojim kolumnama o odnosima Hrvatske i BiH koji su jednaki kao u devedesetim, samo što se ne puca. U Hrvatskoj je ritam ovakvih odnosa ponajviše zasluga predsjednika zemlje Zorana Milanovića, “autentičnog tuđmanovca”, kakvim ga opisuje Markovina. Pored njega, dodajem ja, i Vučić se doima liberalnim i konstruktivnim. No, razlika između Hrvatske i Srbije je ogromna: Vučić tek pokušava izvući zemlju iz ruskih ralja, taktikom korak naprijed, dva nazad, Hrvatska je članica NATO saveza i Europske unije, kojoj čak i partneri iz ove dvije ubjedljivo najvažnije svjetske alijanse već poozbiljno zamjeraju predsjednikovo šurovanje s Rusima.
Kockanje HDZ-a
To i jesu glavni razlozi zbog kojih je Dodik posljednjih mjeseci u tobožnjoj defanzivi, a bank drži HDZBiH i ministar finansija Vjekoslav Bevanda, koji sve čini da opstruira izbore u oktobru. Njegov partijski lider mu pomaže vječnim optimizmom, obećavajući budžet države kao da je riječ o pozicijama koje dijeli poslušnicima. I mada je ovo kockanje HDZ-a s Bosnom i Hercegovinom posve ogoljeno, Bevandi i Čoviću se i dalje gleda kroz prste, usuđujem se reći najviše zato što su bošnjačke i probosanske snage potpuno neaktivne i ne pokazuju apsolutno nikakvu spremnost u traženju rješenja. Ovo je zemlja konstitutivnih naroda i građana i samo sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Ostalim i može opstati. Ko god misli drugačije, igra se sa sudbinama svih nas, ma kako onako balkanski zavidio Dodikovom primitivluku ili Čovićevom ispraznom optimizmu.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
