Analize

Analiza Seada Numanovića: Treba li zaratiti da bi se ušlo u EU?

Žestoka debata vodi se u evropskim institucijama i glavnim gradovima 27 država Evropske unije o tome šta dalje sa proširenjem ovog ekonomsko-političkog bloka.

Agresija Rusije na Ukrajinu izazvala je tektonske poremećaje u većem dijelu svijeta. Zapad baš i nije više ono što je bio – trom, nezainteresiran, do bola birokratiziran…

Kako se, sa svakim novim danom, otkrivaju nove i nove brutalnosti ruske agresije, politički, a u manjoj mjeri birokratski, krugovi Zapada suočavaju se s novim i novim izazovima, piše politicki.ba. 

Proširenje Evropske unije, pa i NATO-saveza, suočava se sa teškim testovima. Posebno u slučaju EU, stvari više nisu uopće “uobičajene”, ma koliko se trudili birokrate da ih takvim ostave.

Način na koji je do sada vođeno, koncept, pred-preduslovi, preduslovi i uslovi, gomile papirina koje stalno rastu u procesu proširenja EU, više ne mogu važiti.

Evropska unija se suočava sa sve oštrijim izazovom – nastaviti, tvrdoglavo se držeći Kopenhagenških kriterija ili početi od nule, pošteno proanalizirati stanje u svim državama evropskog kontinenta koje se žele priključiti ovom prestižnom bloku.

Godinu dana je u evropskim institucijama, predvođenim Evropskim parlamentom, trajala javna rasprava o tome kako dalje. Izdefinirani su brojni, prilično konkretni zaključci.

Umeđuvremenu, Rusija je napala Ukrajinu, dovevši drugi rat u evropski kontinent nakon skoro 30 godina. Zapad još uvijek nastoji oprati obraz zbog, blago kazano, nepoštenog ponašanja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Sada, kada je Ukrajina suočena s krvavim ruskim pohodom, stvari su se počele mijenjati. Zvanični Kijev traži kandidatski status za ulazak u EU. Sve ispod toga smatrali bi (smrtnom) uvredom.

Njihov zahtjev snažno podržava evropska javnost koja ne želi slušati birokratske i političke, neutemeljene i/ili utemeljene “prigovore”.

Evropska komisija, na čelu s Njemicom Ursulom von der Leyen želi im udovoljiti. Nije nebitno napomenuti da Von der Leyen dolazi iz Kršćansko-demokratske unije Njemačke (CDU) i da je bila bliska sardnica Angele Merkel.

Vlada u Njemačkoj (i Francuskoj) koju vodi nekadašnji zamjenik Merkel, socijaldemokrata Olaf Scholz, koji pitanje kandidatskog statusa Ukrajini veže za zapadni Balkan.

Odobriti Kijevu taj status, a ne dati ga Sarajevu, bila bi opasna greška, stav je njegovog kabineta.Scholz, ako je suditi po njemačkim medijima, nije voljan svoj stav iznijeti u nekoj jasnijoj (oštrijoj) formi, jer ne želi dodatne konfrontacije s značajnim dijelom njemačkog javnog mnjenja.

On zna da je popularnost njegovog SPD-a u padu i svjestan je da će morati uraditi nešto. Je li moguće “kompromisno” rješenje – odobrenje kandidatskog statusa za sve koji to žele?

Birokratama u Briselu to ne pada na pamet! Kopenhagenški kriteriji, sve duži spisak stvari koje treba uraditi prije nego li bilo ko pristupi bloku, sveto su slovo!

Po istim tim kriterijima, EU bi mogla ostati bez skoro polovine članica. Stanje vladavine zakona, slobode medija… u mnogima od njih je više nego zabrinjavajuće.

Jer, demokratičnost sistema veća je u Bosni i Hercegovini, nego u Mađarskoj, na primjer! Davanje kandidatskog statusa državi u kojoj bukti rat čiji se kraj ne nazire, mogao bi biti dodatni opasni presedan.

A evropska javnost traži da se Ukrajina nagradi. Ona, opće je uvjerenje, na najbrutalniji način – životima svojih građana – plaća odbranu svih evropskih vrijednosti. Bosna i Hercegovina obnovila je svoj zahtjev za kandidatski status odmah nakon što je zvanični Kijev sličan papir predao Briselu.

Sarajevo je prije šest godina slično pismo uputilo Briselu. Umeđuvremenu su stvari u BiH otišle s lošega na još gore. Put BiH prema članstvu u NATO ide stabilnim, opreznim, sitnim koracima, ali naprijed.

Kosovo je zatražilo i hitan prijem u ovaj vojni savez. Moćni prištinski lobi snažno zagovara otvaranje vrata Alijanse za ovu mladu državu.

Evropska komisija prošle je godine objavila spisak 14 prioritetnih stvari koje naša država treba uraditi da bi se dobio kandidatski status.

Novi ili izmijenjeni, dopunjeni, poboljšani zakoni u oblasti javnih nabavki, pravosuđa, izborna reforma… su na spisku. Nije napravljen nikakav pomak. U najvećoj mjeri, novih zakona nema zbog blokada Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ BiH.

Ako je suditi po “išaretima” iz Brisela, Evropska komisija spremna je na iskorak.

Moguće je, u teoriji, da se 14 prioriteta “razbije”, podijeli u pakete. Kako se koji paket prihvata i pretače u usvojene zakone, tako BiH napreduje k EU. Tek po ispunjavanju svih 14 prioriteta, plus segmenti koji će se umeđuvremenu otvoriti, pregovori Brisela i Sarajeva o ulasku u EU mogu početi.

Umeđuvremenu, u opticaju su i ideje međufaza do ulaska u EU. Emanuel Macron prije par dana u sjedištu Evropskog parlamenta, u francuskom gradu Strazburu, predloži stvaranje Evropske političke zajednice. Ona bi uključivala Ukrajinu, ali i Veliku Britaniju. A i zapadni Balkan, nevoljko je dodao.

Premijer Belgije Alexander De Croo iznio je svoj prijedlog nove Evrope u kojoj svi koji žele mogu biti dio bloka u kome bi svi građani uživali ista prava slobodnog kretanja, pristupa tržištu, obrazovanja… odlučivanje u institucijama EU bilo bi nešto o čemu bi se tek razgovaralo.

Lider Demokratske partije Italije, Enrico Letta zagovara evropsku konferedraciju. Njegov je koncept sličan De Croovom, ali traži da se formalna odluka o tome već donese na junskom samitu Evropskog vijeća, vrhovnog tijela EU koje okuplja šefove država ili vlada EU. Jedan od temeljnih problema koje imaju sve države koje žele u EU, jeste stanje vladavine zakona. I svuda je – očajno!

A to je temeljni preduslov pristupanja Uniji. Dok i političari i brojne nevladine organizacije “zasipaju” javnost idejama, ovaj se problem “stidljivo” pominje.

Evropska unija će, očito, morati temeljito promisliti.

Ako postoji volja, načina ima.Na primjer, postoji Ured evropskog tužitelja (EPO). Kriminal ne poznaje i ne priznaje granice.

Ne može biti da korupcija, koja je posvemašnja na zapadnom Balkanu, ali i u Moldaviji, Gruziji, Bjelorusiji (neće Lukašenko vječno biti na vlasti), pa i Ukrajini, nije dohvatila i institucije EU!

Može li EPO preuzeti taj problem? Ako se hoće, može i treba! Postoji i program EuroJust. Ta platforma može, možda još i bolje i lakše, preuzeti segment vladavine zakona i urediti ga.

To bi izazvalo teške poremećaje, brutalne reakcije vlastodržaca…

Ali, alternative su mnogo gore! Trend pada kredibiliteta EU i Zapada općenito u državama izvan EU i NATO je sve veći. Rusija je, zbog agresije na Ukrajinu, izgubila dio svog uticaja, ali je on i dalje izražen. Kina, Turska, zemlje arapskog svijeta… i dalje imaju jake poluge da Evropljanima zagorčavaju život.

Suočeni s još jednom gorkom odbijenicom Brisela, države zapadnog Balkana će se dodatno okrenuti drugdje. Niko sebi neće dopustiti da umre čekajući pred bilo čijim zatvorenim vratima.

Analiza posljedica politike bivše njemačke kancelarke: Prevazilaženje uznemirujućeg nasljeđa Merkelove na Zapadnom Balkanu

Ruska agresija na Ukrajinu dovela je do preispitivanja trenutne ruske politike u istočnoj Evropi usredsređene na Rusiju. Moralni i politički kredibilitet u Evropi koji je Njemačka obnovila nakon Drugog svjetskog rata i koji je uživala od kraja Hladnog rata sada je narušen.
Nespremnost Berlina da pomogne Ukrajini razbila je mnoge iluzije prikladne njegovim pristupima prema istoku. Kritičari tvrde da je ublažavanje bivše kancelarke Angele Merkel prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu utrlo put za sada najveći oružani sukob na kontinentu od Drugog svjetskog rata.
Neugodna istina je da se ovo razočaranje u Njemačku ne bi trebalo ograničiti samo na Ukrajinu. Merkelova politika prema Zapadnom Balkanu upotpunila je njen pristup Rusiji. Kako je Merkelino raspoloženje prema Putinu dodatno omekšalo u godinama nakon invazije Moskve na Krim 2014. godine, tako je rastao i položaj Hrišćansko-demokratske unije (CDU) u bivšim jugoslovenskim zemljama jugoistočne Evrope, koja je na kraju postala prijatelj sa ultranacionalitičkim strankama i liderima sa autoritarnim tendencijama širom ovog regiona.
Na Zapadnom Balkanu, odnosi CDU-a vjerovatno su jači s Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), kolegom iz Evropske narodne stranke. Parlamentarni izbori za Europsku uniju 2019. bili su udaljeni samo tjedan dana kada je tadašnja kancelarka Merkel došla u Zagreb na kampanju zajedno s HDZ-om. Ovaj poseban spektakl zatvoren je divnom muzičkom izvedbom pjesme ultranacionalističkog pjevača Marka Perkovića Thompsona, poznatog po tome što u svojim tekstovima i nastupima veliča hrvatsku fašističku prošlost, gdje je, kako je istakao New York Times, Thompsona rutinski uzvikivao ozloglašeni Ustaški slogan iz Drugog rata i njegovi obožavatelji odgovorili su nacističkim pozdravima.
Tamo u Zagrebu, Merkel i njeni domaćini aplaudirali su pjesmi koja slavi kampanje etničkog čišćenja koje je sponzorirala hrvatska vlada u dijelovima Bosne i Hercegovine 1990-ih. Nakon snažnih kritika javnosti preživjelih u kampanji i reakcije medija , Merkelin ured je proglasio neznanje, tvrdeći da kancelarka “nije znala koje će pjesme svirati… niti je znala sadržaj tih pjesama”.
To što Merkelini EPP saveznici na Zapadnom Balkanu žestoko negiraju genocid u Srebrenici i srpsku i hrvatsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu – oboje legalno uspostavljeni od strane Haškog tribunala koji podržava EU – ostat će trajna mrlja na CDU-u u i za Merkelino naslijeđe.
Uz Merkelinu prešutnu podršku, proruski lideri na Zapadnom Balkanu postali su više ukorijenjeni i ovlašteni da otvoreno izađu sa Kremljom. Elementi Vučićeve Srpske napredne stranke i HDZ-a hrvatskog premijera Andreja Plenkovića – uključujući posebno njegovu sestrinsku stranku u Bosni i Hercegovini, koju vodi Dragan Čović – svi su bili voljni agenti ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu.
Na kraju mandata gđe. Merkel, njeno odobravanje takvim liderima postalo je sve izraženije i jasnije, kao kada je neuobičajenim nediplomatskim jezikom hvalila predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
Kako je ostatak Evrope prešutno podržavao temelje Merkeline politike na Zapadnom Balkanu, pristupajući regionu sa namjernim neznanjem i taktičkom dvosmislenošću, frustracija u demokratskim krugovima Zapadnog Balkana je porasla. Hrvatski član bosanskohercegovačkog Predsjedništva Željko Komšić izrazio je ovo razočarenje kada je opisao Merkelin tretman Srbije kao “bosa Balkana”. Na kraju krajeva, upravo je Merkelova dozvolila onima na vlasti u Beogradu da nastave projekat Srpski Svet – zapadnobalkansku verziju Ruskog mira – proglašavajući ih liderima procesa integracije Zapadnog Balkana u EU.
Nije iznenađujuće da je Njemačka pod CDU bila ravnodušna prema nepravednom tretmanu EU prema Kosovu. Tokom godina njenog mandata, na Beograd je vršen mali ili nikakav pritisak da prizna nezavisnost Kosova, što je kočilo ekonomski rast nove zemlje i slobodu kretanja njenih ljudi širom Evrope i dodatno usadilo polugu Srbije za regionalnu dominaciju i zastrašivanje.
U susjednoj Crnoj Gori, Berlin proruske srpske nacionalističke stranke koje podržava Beograd u “Za budućnost Crne Gore” smatra legitimnim dijelom vlasti, dok ih većina drugih zapadnih demokratija drži na distanci zbog njihovog ekstremnog nacionalizma i reakcionarne retorike.
Bosna i Hercegovina je vjerovatno zemlja koja je najviše pogođena pogrešnom politikom Merkelove u regionu. Izlazeći iz krvavog rata srpske i hrvatske agresije, do kraja god do 2005. godine Bosna je napravila velike korake u izgradnji institucija. Ured visokog predstavnika (OHR) bio je ključna institucija u naporima međunarodne zajednice pod vodstvom SAD-a da preokrene posljedice genocida u Bosni i nastavi postkonfliktnu izgradnju države, uključujući uspostavu važnih institucija na državnom nivou kao što su vojska, ujedinjena, bezbjednosna, obavještajna, naplata poreza i granična služba.
Međutim, njemačka vlada koju predvodi Merkel raskinula je sa SAD-om i Velikom Britanijom zbog usluga OHR-a početkom 2006. godine i zatražila da se ured zatvori. Ozbiljno slabljenje OHR-a omogućilo je proputinskom srpskom nacionalisti Miloradu Dodiku da zadrži vlast u entitetu Republika Srpska i spriječilo bilo kakav značajan napredak ka članstvu u NATO-u, pristupanju EU i demokratskoj konsolidaciji.
Vlada Republike Srpske, predvođena Dodikovim Savezom nezavisnih socijaldemokrata, organizovala je neustavni referendum 2016. godine kako bi potkopala institucije na državnom nivou, što je dovelo do sankcija protiv nje od strane vlada SAD-a i Velike Britanije. Međutim, uprkos brojnim Dodikovim kršenjima Dejtonskog mirovnog sporazuma, Njemačka ga nikada nije sankcionirala, niti je promovirala značajano djelovanje protiv njega od strane EU.
Jedino logično objašnjenje za prolongiranu neaktivnost Njemačke po pitanju iredentizma bosanskih Srba bila je njena politika pomirenja prema moskovskoj vladi i Dodikove bliske veze s Putinom. Nespremnost Njemačke da prekine veze s Rusijom – čak i nakon što je izvršila invaziju na Ukrajinu – dodatno podržava ovu pretpostavku.
Scholzova vlada sada ima priliku da promijeni kurs, usvajanjem politike koja ne dozvoljava Putinu u EU da paralizira svoju kolektivnu moć donošenja odluka, da oslabi kolektivnu moć Evrope, ili ostavi manje države koje nisu u skladu sa Moskvom, ranjive na uplitanje, maltretiranje ili još gore.
Planovi za slanje njemačkih trupa, bilo u sastavu EUFOR-a ili NATO snaga, vrlo su dobar prvi korak. Još ohrabrujuće bi bilo nedvosmisleno odobrenje Scholzove vlade za snažniju izvršnu vlast u donošenju odluka, u obliku takozvanih bonskih ovlasti, od strane Christiana Schmidta, konzervativnog njemačkog političara koji trenutno obavlja funkciju visokog predstavnika u Bosni.
Pridruživanje američkim i britanskim sankcijama protiv Dodika i njegovih saradnika bi dalje bio jasan signal da Njemačka shvaća svoju istorijsku odgovornost za region koji je teško patio pod nacističkom okupacijom i da nije u interesu dozvoliti da padne pod “rusku sferu uticaja”.
Ne postoji osnova – geostrateška, politička ili moralna – da Berlin nastavi sa Merkelinom politikom podrške proputinovskim zlonamjernim akterima na Balkanu. Nespremnost Njemačke da prekine veze s Rusijom može se dijelom opravdati navođenjem ekonomskih troškova, ali zaštita demokratskih principa na Balkanu nema ekonomske posljedice. Nastaviti sa politikom vlade Merkel znači pozivati na rusku destabilizaciju Balkana.
Scholz mora znati da njegova vlada neće moći izbjeći odgovornost za posljedice. Evropa je sasvim drugačiji kontinent otkako je Putin počeo invaziju na Ukrajinu 24. februara. Ako pristup Berlina Zapadnom Balkanu ostane na autopilotu, njemačka politička klasa će pružiti samo spas Putinovim prijateljima koji zaslužuju da potonu zajedno sa njegovom vizijom obnovljenog ruskog carstva.
Reuf Bajrović je potpredsjednik Alijanse SAD-Evropa i saradnik Instituta za istraživanje vanjske politike.

(izvorni tekst je objavljen na  haaretz.com)

Kolumna Vildane Selimbegović: Dodik se pere, a Milanović prlja

Oči cijele planete danas će biti okrenute ka Moskvi. Rusija će, nema sumnje, Dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu obilježiti do sada neviđenom demonstracijom vlastite sile u naoružanju, paradom čiji je cilj zaprijetiti ostatku svijeta novim ratom. No, za razliku od vremena kada se sovjetska vojska obračunavala sa nacistima, danas ulogu Hitlera preuzima ruski predsjednik koji je 24. februara ove godine naredio invaziju na Ukrajinu. Nema uopće sumnje – upravo će Ukrajina biti centralna tema nastupa Vladimira Putina nakon kojeg će analitičari iščitavati njegove buduće ambicije.

Ozbiljna konkurencija

Što se Bosne i Hercegovine tiče, najvažniji podatak je da na bini na Crvenom trgu neće biti člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika. Lider SNSD-a je – očito – u defanzivi, neki kažu da nije smio otputovati, drugi su bliže tezi da mu je veto na odlazak stavio Aleksandar Vučić.

Kako god, Dodikova drčnost gubi na intenzitetu, a možda je najbolja ilustracija njegova suočavanja s posljedicama vlastitih poteza viđena u Donjoj Gradini, gdje je za srbijanskim predsjednikom ponavljao kako se protivi promjenama granica na Balkanu, pa da bi ostao u formi, objasnio kako one Republike Srpske “treba samo podebljati”, obrušavajući se u alegorijama na zapadne ambasadore koji su počast ustaškim žrtvama odali dan prije, jasno dajući do znanja da njega ne žele slušati. Pa se onda još i vadio pričajući novinarima kako pouzdano zna da je razlog upadljivog izostanka evropskih i američkog ambasadora zapravo Igor Kalabuhov, baš kao da je organizator komemoracije ambasador Rusije, a ne Bosna i Hercegovina i njezin entitet RS. Vjerovatno sluteći da mu objašnjenje pije vode otprilike kao i teza o britanskim planovima o njegovoj i otmici njegova donjeg veša, vratio se sigurnijim temama i već redovitim napadima na Centralnu izbornu komisiju BiH.

No, tu je već dobio ozbiljnu konkurenciju. Zoran Milanović je nakon raspisivanja izbora u BiH učinio sve kako bi nadoknadio Dodikovu višegodišnju prednost u napadima na našu zemlju. Istina, sačekao je da lider HDZ-a BiH Dragan Čović pošalje pismo međunarodnim zvaničnicima kojim ih obavještava da će Hrvatski narodni sabor “pristupiti realizaciji svih zaključaka s Izvanrednoga zasjedanja od 19. veljače 2022. te pokrenuti sve pravne procedure i političke korake za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju Bosne i Hercegovine na načelima federalizma i konsocijacijske demokracije”. Obećanje o reinkarnaciji nekadašnje Herceg-Bosne, o čijim se ratnim učincima Haag očitovao pravosnažnom presudom tzv. hrvatskoj šestorci od 110 godina zatvora za udruženi zločinački pothvat, predsjednik Hrvatske je podržao i verbalno i institucionalno, tražeći od premijera svoje zemlje Andreja Plenkovića sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost zbog “opasnosti da Hrvati u BiH neće moći birati svoje predstavnike u tijela vlasti te će izgubiti ravnopravnost i ustavna prava”. A onda je opet posegnuo za prijetnjom NATO-savezu, ponovio kako će blokirati ulazak Finske i Švedske u Alijansu, da bi glatko slagao najavivši dolazak predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen početkom sedmice u BiH, i to u Sarajevo i Mostar.

”To je Plenković isposlovao. To je valjda pogrebna zabava. Dolazi da podrži raspisane izbor od uzurpatora CIK-a. Ursula dolazi na pogrebnu zabavu, da položi cvijeće na grob. Da je htjela podržati Hrvate u BiH, došla bi prije dva mjeseca”, rekao je Milanović, a novinari zavirili u kalendar predsjednice EK-a i promptno ga raskrinkali, ne baveći se pritom naročito samom izmišljotinom s Von der Leyen, pa ni “pogrebom BiH”, već više Milanovićevom potrebom da se obračunava s Plenkovićem. Hrvatski premijer je, valja mu priznati, efektno razobličio predsjednika svoje države: BiH postaje smokvin list da bi Milanović promovirao ruske stavove! Insistirajući na dokazivanju Milanovićeve proruske orijentacije, hrvatski premijer je njegovu ulogu opisao kao “kontinuirano licemjerstvo koje šteti Hrvatima u BiH”. Valja dodati: i u Hrvatskoj je nemali broj analitičara koji salvu predsjednikovih prljavština pripisuju kvitanju ruskih dugova, no zanimljivim se doima objašnjenje koje, navodno, curi iz krugova (pre)bliskih Milanoviću. Oni, naime, tvrde kako je riječ o njegovom receptu da razbije HDZ! Dojmljiva teza, nema šta, koju upotpunjuje nama dobro poznata dodikovština: pa zar nije i Milorad nekad razbijao SDS, boreći se protiv EU i okrećući se majčici Rusiji? Milanović danas, nesporno je, najviše Plenkoviću zamjeri “aplauze iz Bruxellesa”?!

Poražavajući za našu zemlju je, kako god, sve izraženiji strah Zapada da bi upravo Rusija mogla zapaliti novi ratni plamen na Balkanu. Iz Austrije zbog toga stiže i podrška ubrzanom prijemu BiH u Evropsku uniju, na Čovićeve prijetnje HZHB-om uzvratile su i SAD i Velika Britanija također prijetnjama – sankcijama lideru HDZ-a. Izbornu vatru u BiH iskoristio je i aktuelni član Predsjedništva Željko Komšić, najavljujući svoju kandidaturu, a dok HDZ poziva visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne izmjene Izbornog zakona, iz SDA se i dalje prave nevješti, najavljujući da će i svaki budući razgovor završiti kao i dosadašnja trakavica, neuspjehom. Kuda, onda, ide BiH? O kojim to euroatlantskim integracijama pričaju bošnjačke i probosanske stranke, ako i dalje tvrdoglavo insistiraju na izbjegavanju traženja rješenja? Bosna i Hercegovina je danas podjednako skupa i neorganizirana zemlja za sve njezine građane i konstitutivne narode i, ako nastavi ovim tempom podgrijavanja netrpeljivosti, izbori neće donijeti nikakvu promjenu, već samo dalje podjele i zaoštravanja. Pritom zaista nije dovoljno deklarativno opredjeljenje za EU i NATO, već djela koja će pokazati spremnost da se ispuni 14 prioriteta Evropske komisije i dovoljno razuma da se o problemima počne razgovarati, umjesto već poslovičnog odbijanja baš svakog prijedloga. Uostalom, ta vrsta proaktivnosti – u konačnici – mora biti nagrađena, makar raskrinkavanjem političkih protivnika da su njihovi zahtjevi antidejtonski, antievropski i antiustavni.

Kusur tuđih obračuna

Dok se to ne dogodi, odnosno dok SDA, ali i ostale političke stranke ne počnu nuditi rješenja, prijetnje će se samo gomilati, a zemlja tonuti ka daljem raskolu i neizvjesnosti. I sve će manje biti važno ko se s kim u Srbiji ili Hrvatskoj obračunava preko leđa Bosne i Hercegovine, jer ćemo ostati kusur tuđih obračuna i crna rupa u Evropi. Ako Bošnjaci zaista žele BiH svih njenih naroda i građana, moraju se pogledati u ogledalo vlastitih političkih grijeha, institucionaliziranog kriminala i korupcije i pokrenuti se. Dok se ovdje nije pojavio neki Milanović koji će se Dodikovim metodama obračunavati sa EU i udvarati Rusiji. Ova su dvojica prepoznata, politike koje ih podržavaju također, što je prilika koju bi BiH morala iskoristiti. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog duga prema žrtvama iz devedesetih koje su pale za drugačiju BiH od one kakvu danas imamo. I svih žrtava fašizma. Koji se – Ukrajina svjedoči – povampirio i prijeti.

(oslobođenje)

Revizija jednog intervjua: Nevenkina Trompoza istine!

Na ključnom dijelu Senad Hadžifejzović je protrljao oči. Gošća je izgledala samouvjereno. Ali ako i vi, poštovani gledaoci, protrljate oči i opet pogledate taj intervju, od 44. minute na youtube kanalu Face TV-a, vidjet ćete da je to, umjesto Rata uživo, bila tek – laž uživo.

“Dobro, hajmo još jednom”, reći će Senad Hadžifejzović svojoj redovnoj gošći i prijateljici Nevenki Tromp.

Pa, dobro, hajmo još jednom da vidimo šta to priča doktorica Nevenka Tromp glede revizije presude Međunarodnog suda pravde u Haagu povodom tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore.

“On se zaprima ( zahtjev za reviziju, op.a) na formalnoj bazi. A formalna baza je da ga treba predati agent jedne države“, kazat će doktorica Nevenka Tromp (izjava od 44.08 do 44.33) prije nego će je prekinuti njen domaćin u studiju.

Dakle, i profesorica Tromp tvrdi da “agent jedne države” formalno predaje zahtjev za reviziju. Ona dalje objašnjava kako je Sakib Softić, kao agent, “u četvrtak predao to Međunarodnom sudu pravde”.

“Sljedećeg dana, 24. 2. (2017), je petak. I taj Sud, preko Registrara, šalje tri debele koverte u Ambasadu. Svaka koverta je koverta za jednog člana Predsjedništva BiH. Vi vidite da je Sud to bio pripremio.Sve je bilo spremno, znači, za …”, kazat će Tromp, na šta će se Hadžifejzović nadovezati riječju- “odbijanje”. (pogledati od 45.49 do 46.23)

Profesorski, sa kažiprstom u zraku, Nevenka Tromp će ispraviti svog domaćina.

“To je bilo obrazloženje da se revizija ne može zaprimiti, zbog toga što gospodin Sakib Softić ne može biti agent i da se daje mogućnost da se, ili imenuje službena osoba da to preda, ili da se sva tri člana Predsjedništva očituju o tome“, objašnjava profesorica Tromp. (od 46.29  do 47.18)

Znači, i prema tumačenju profesorice Tromp Predsjedništvo BiH je  moralo imenovatislužbenu osobu” koja bi “predala zahtjev za reviziju”. 

“Idemo dalje”, reći će Senad Hadžifejzović.

Znalo se, nastavit će Hadžifejzović iznositi činjenice, da Predsjedništvo ne može biti jednoglasno po tom pitanju, a mora biti po pravilima, po Ustavu, “i tako propada revizija”.

“A, ne, ne, ne, ne”, uskočit će profesorica Tromp, shvatajući, zapravo, da se njena priča i činjenice ne uklapaju u narativ o “izdaji”. (pogledati od 47.30 do 47.55)

Nakon što je shvatila da joj činjenice ne idu u prilog, profesorica Tromp započinje “proces manipulacije”.

“Još je nešto jako važno. Suprotno ustaljenoj praksi, u tom pismu piše da država Bosna i Hercegovina ima 48 sati da imenuje neku drugu službenu osobu da preda reviziju ili da se očituje o tom svemu. Ali ne preko vikenda. Već tek od ponedjeljka. Znači, 27., 28. i onda je u srijedu 1. mart”, objašnjava Nevenka Tromp u dijelu koji završava na 48. minutu i 27 sekundi.

Da li je, upitat će logično Senad Hadžifejzović, ambasadorka BiH u Nizozemskoj ta druga osoba koja je mogla predati zahtjev za reviziju. (48.35)

Nevenka Tromp će reći da jeste, nakon čega će je, opet logično, Hadžifejzović upitati – da li je za to morala postojati odluka Predsjedništva BiH.

“Ne. Ne, ne. Ali u tome. Tko. U. Tko može”, glasio je prvobitni odgovor na Hadžifejzovićevo pitanje. (49.02)

Onda se, opet, gospođa Trom presabrala i dala odgovor.

“Tko može predati reviziju, kao podnesak da se ona zaprimi, su, osim agenta za kojeg smo znali da ne može biti suglasnosti, da ne može Predsjedništvo uopće novog agenta imenovati, tri službena lica mogu predati reviziju. Ambasador, u ovom slučaju ambasadorica Bosne i Hercegovine u Haagu u to vrijeme. Mirsada Čolaković. Drugo, ministar vanjskih poslova BiH koji je u tom trenutku Igor Crnadak i predsjedavajući Parlamenta BiH koji je u tom trenutku Safet Softić. Znači, ne Sakib Softić koji je profesor prava koji je bio agent”, objasnila je Tromp u 50. minuti intervjua.

Ko ambasadorici treba dati nalog, upitat će Hadžifejzović.

“Ona osoba koja ju je imenovala, a nju imenuje, po prirodi te pozicije, bošnjački član Predsjedništva. Znači, Bakir Izetbegović”, odgovorit će Tromp. (od. 50.21 do 50.36)

Dakle, u 47. minuti intervjua Nevenka Tromp tvrdi da Predsjedništvo BiH (ne jedan član) imenuje “službenu osobu koja može predati zahtjev za reviziju presude”, dok četiri menute kasnije, u istom intervjuu tvrdi da je to mogao učiniti samo “bošnjački član Predsjedništva” koji, “po prirodi te pozicije” i mišljenju “ekspertice” imenuje bošnjačke ambasadore.

Koliko “ekspertica” Tromp poznaje Ustav BiH i izjava da bošnjačke ambasadore “imenuje bošnjački član Predsjedništva”. Evo šta piše u Ustavu Bosne i Hercegovine, poglavlje V, tačka 3. kojom su regulisana ovlaštenja Predsjedništva BiH.

Predsjedništvo je nadležno za imenovanje ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika Bosne i Hercegovine“, navedeno je u Ustavu BiH.

U Poslovniku o radu Predsjedništva BiH, u poglavlju B detaljnije je regulirano ovo pitanje.

“Svi članovi Predsjedništva, u sklopu rada Predsjedništva, podjednako su nadležni za: a) davanje doprinosa tokom utvrđivanja programa rada Predsjedništva, a to čine dostavljanjem tačaka koje treba uključiti u plan rada Predsjedništva i u dnevne redove sjednica; b) učešće u radu Predsjedništva, tako što prisustvuju sjednicama, kandiduju diplomatsko-konzularne i druge međunarodne predstavnike, te dužnosnike i službenike u institucijama Bosne i Hercegovine, saglasno ovlaštenjima Predsjedništva, potom intervencijama u raspravama, čime doprinose postupku odlučivanja saglasno ovom poslovniku”, piše u Poslovniku.

Dakle, članovi Predsjedništva BiH “kandiduju”, a Predsjedništvo BiH “imenuje” diplomatsko-konzularne i druge međunarodne predstavnike, te dužnosnike i službenike u institucijama Bosne i Hercegovine.

“Ekspertica Tromp” je, očito, za potrebe svog intervjua malo izmijenila odredbe Ustava BiH. Ali to nije sve. Idemo dalje.

Nakon sat vremena Senad Hadžifejzović pita svoju gošću ključno ptanje.

“Da je ambasadorica predala zahtjev za reviziju, to bi Sud prihvatio. Ušlo bi u reviziju. I, onda uopće nije bitno da li Softić ima legitimitet ili nema”, konstatirao je upitnim tonom Senad Hadžifejzović.

“On tu ne bi bio važan. Uopće ne bi imao ulogu u svemu tome”, odgovorila je Tromp. (1.00.54)

“A ko bi zastupao Bosnu i Hercegovinu”, glasilo je još jedno logično pitanje voditelja emisije. (1.01.00)

“U ovim slučajevima trebate najveća imena u međunarodnom pravu”, rekla je Tromp bježeći od odgovora.

Senad Hadžifejzović je ponovio pitanje. Ko bi imenovao te ljude i da li je potrebna jednoglasna odluka Predsjedništva BiH (1.01.20)

Nevenka Tromp je prvo potvrdno kimnula glavom. (1.01.21) Onda je, opet, shvatila da takav odgovor ne ide u prilog njenim tvrdnjama, pa je promijenila stav.

“”Ne, ne. To se trebalo raditi. Znate šta. Ne, ne. Naravno da ne. Imali ste tu Fondaciju koju je rahmetli Alija Izetbegović  na jedan vrlo pametan način odvojio od državnog budžeta da sutra ne može biti, nema novca, ne možemo. Predsjednik Alija Izetbegović je bio jedan vrlo mudar čvojek …”glasio je odgovor ekspertice Nevenke Tromp na pitanje ko bi zastupnicima BiH dao ovlaštenje da zastupaju BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. (od  1.01.25 do 1.01.50)

Dakle, za samo 15 minuta intervjua “ekspertica” Tromp je uspjela pobiti sve svoje tvrdnje. U 47. minuti je tvrdila da treba jednoglasna odluka Predsjedništva BiH za imenovanje službenika koji bi zatražio reviziju, u 50. minuti je rekla da je to mogao uraditi samo “bošnjački” član Predsjedništva, dok je deset minuta kasnije rekla da je to mogla uraditi “izvjesna Fondacija”.

Haris Imamovic: Putin’s Portrait on the Wall of the Hangar Near Srebrenica

Before they were brought into the building in Kravica, to boys and men from Srebrenica who were captured in the woods and gathered on the meadow in Sandici, spoke general Mladic himself. One of the survivors remembers his words.

“Your families, women, children and elders are evacuated”, he said, “and they are in Tuzla, Kladanj and Zivinice. And you will be exchanged there in two days and you will meet them. But now it is too hot for you. We’ll put you somewhere colder.”

All the time he spoke, says the witness, Mladic stood by a dead body, without showing any sign that he noticed that.

By hearing the general’s speech, the leading security officer of the Bratunac brigade Momir Nikolic seemed confused. To him, as will he testify later in Hague, officers who were that morning at the meeting with Mladic in the hotel Fontana in Bratunac, conveyed the order that the prisoners were to be killed. And now Mladic himself guarantees them safety!?

“Sir, what will happen to these people”, asked Nikolic, when they were left alone. But Mladic said nothing. Instead, he moved his hand from left to right, simulating the slaughter. “I understood”, said Nikolic, “that those men are going to be murdered.”

That the group will be killed knew Vaso Todorovic also, member of the Special unit of Bosnian Serb Police (“Sekovici unit”), who was also at the meadow in Sandici. He and other policemen were told, entire two days earlier, that they’ll help in the killings of prisoners, after the fall of Srebrenica.

Vaso Todorovic, as he will testify later in court, recognized among prisoners on the meadow his schoolmate Jusuf and “Zikrija from Pajici”. Zikrija asked him, he says, what will happen to prisoners, but Vaso didn’t dare to say.

There where is colder

That all began when one of the policemen, Krsto Dragicevic, entered the hangar in Kravica, full of the people brought from Sandici, to have a talk with someone he knew, the abovementioned Jusuf. Unlike “Zikrija from Pajici”, Jusuf knew what awaits them, he didn’t even have to ask. He decided that he will not just sit and wait. In one moment, he grabbed the gun from that policeman Krsto D. and shot him in the neck.

Two policemen, who were the closest to it, platoon commander Milenko Trifunovc and his deputy Rade Cuturic came and jumped on Jusuf trying to take the rifle. Cuturic grabbed the gun with his bare hands and singed himself, because while they were wrestling, Jusuf emptied the whole case. In the end, they managed to restrain him, take the gun and kill him.

After that, mass killings started. The decision that prisoners will be killed was made earlier, but the incident made the process happen sooner, making it messier in comparison to carefully organized executions in Orahovac, Petkovci, Branjevo, Kozluk, and Pilica.

As soon as Jusuf was killed, one of the Serb policemen Marko Milanovic started shooting with a machine gun at the mass of men in the warehouse. Soon other policemen joined. They were shooting up close, mostly from automatic rifles. When the cases were emptied they would make a pause, put new ones, and continued shooting. In the building full of prisoners rose chaos, you could hear screams and curses, and soon blood was everywhere. There was a few attempts to escape, but everyone who run out was killed.

One of the survivors, as will he testify in front of the court, put two bodies on top of himself, after the shooting started and that how protected himself till the end. Screams were harder to hear than the shooting and explosions. Inside you could see nothing, because of the dust. As soon as the shootings stopped, some of the survivors, too thirsty in all that heat and dust, would rise from the pile of the corpses and walk outside, urging for some water. But the killers, who were smoking cigarettes, ended their thirst with short burst-fires.

One of the policemen – protected witness D-5 – who informed us of these happenings, will admit guilt and will identify a number of executors. “Of Sekovici policemen”, he says, “was Shaggy, was Zgembo. Bombs were thrown by only two – the Duke and Shaggy.”

The Duke is Radomir Vukovic. He lived in Belgrade, working with ceramics. Zgembo is Zoran Tomic, who until arrest worked as security in one of the schools in Zvornik whose headmaster said before the court that “pupils loved him and called him by his nickname Zoka”.

On the other side, protected witness D-5 refused to shoot at the men in the Kravica hangar, and because of that his comrades-in-arms called him “pussy”, “traitor” and “coward”. For years after the massacre, he had conflicts with his neighbors, because of it, and all went as far as his kid being teased in school and marked as “a traitor’s child”.

The same (“You pussy why don’t you shoot? Traitor, coward!”) was told to Vaso Todorovic, who, although refused to shoot, was sentenced to six years in prison, because he did, willingly, participate in bringing men and boys into the warehouse in Kravica, and was on guard while his colleagues, members of the special unit, were killing.

During the trial, his defense attorneys will claim multiple times that in Kravica there was no plan to kill,  instead it was done as the revenge for “the incident with singed hands”.

The court will, in a case against Milos Stupar and others, conclude that this incident together with all other evidence, even further corroborates the existence of genocidal intent, because the killer of Krsto Dragicevic was found and killed even before the massacre began, which proves that the intention of the accused was not to kill individuals who did them wrong but to kill all imprisoned men and boys.

Finally, no prisoner rebelled on the other locations (Orahovac, Petkovci…), but they were killed all, exactly as Radovan Karadzic said on the 9th of July to the first man of the Bratunac government and his close friend Miroslav Deronjic, of what Deronjic will inform Hague Tribunal later: “Miroslav”, said the president of Republika Srpska Karadzic, “they all should be killed. Every man you can catch.”

Deserters

Unlike Radomir Vukovic, who after the genocide fled to Belgrade, where he lived his life as an ordinary citizen, Bozidar Kuvelja deserted to Serbia at the very beginning of the war.

Although, as he will testify, Muslim soldiers killed his father, Kuvelja didn’t want to fight, but Belgrade authorities caught him and send him back across the Drina, where he was forcibly recruited as a member of Jahorina Training Centre, the police unit of Republika Srpska mostly composed from deserters.

Eventually, Bozidar Kuvelja will on the 13th of July as a member of the “deserter unit” come to Kravica, about six o’clock in the evening, where he will hear screams and see dead bodies in front of the warehouse.

Deserters will soon take over the job from the worn out “Sekovici unit.” As multiple of them will confirm, including Kuvelja, the killings lasted the whole night.

In the morning the commander of the unit, Nedjo Milidragovic, also called Nedjo The Butcher, approached the warehouse and began to explain to survivors that “what happened was a mistake and it should not had happen”. Then he called out the prisoners to exit onto the plateau to receive help.

About a hundred men exited. Many of them were wounded, and “the deserters” even gave them water. When they all went out, the bullying started again. Police officers made them sing chetnik [Serbian nationalistic] songs, and then lined up in four rows.

As we were informed, in the case against Bozidar Kuvelja, by two police officers – protected witnesses (KB-116 and KB-117), above mentioned Milidragovic asked for a machine gun, which in the absence of volunteers he gave to Kuvelja and ordered him to shoot. And Kuvelja did. Others started to shoot after him.

Soon the whole plateau was covered in corpses, and Kuvelja went among them to find survivors and end them.

When asked by the prosecutor did he killed, Kuvelja answered ambiguously: “I did. I shot above and below a lot. Was anybody hit, I don’t know. I didn’t see if I had… Everyone who was there had to shoot.”

 

That everyone who was there didn’t have to shoot confirmed two protected witnesses (S-102 and S-116) during the trial of Dusko Jevic, commander of the Training Center unit. They till the end remained true to their deserter belief and refused to kill. Or so they say.

Children

As soon as the evening fell on 13th of July colonel Ljubisa Beara and Miroslav Deronjic started organizing the transport and burial of bodies. It was concluded that the workers of Utility Company ”Rad” and those from Civil protection Bratunac as soon as the next morning go to work.

Driver Krsto Simic testified that it was ordered from Bratunac brigade that he in a convoy of five trucks arrive in Kravica, where a pile of corpses awaited.  Workers of Civil protection in blue uniforms, he says, put bodies in excavator bucket, then put them onto the truck. At one moment, although he was just a driver, Simic had to take over handling the excavator, because the man in charge Radenko Djurkovic ”couldn’t endure this job mentally”.

The whole day, says Simic, they loaded the bodies, till the evening, taking them one by one because excavator couldn’t go through the narrow door of the warehouse.

The chief of headquarters of Bratunac Civil protection Ljupko Ilic, who brought food and drinks to workers, testified that Krsto Simic came out of the excavator covered in sweat. He said hello and then asked for a drink.  He didn’t drink a lot but used it to wash his hands instead. Ilic, as he himself says, fainted when he looked inside and saw a warehouse full of corpses.

Workers took bodies to the Glogova, where a mass grave was dug. Two or three months later when US Government published satellite images of the mass graves locations, mostly the same people, Serb soldiers and workers, anew dug out the bodies and transported them to different locations in Zeleni Jadar.

Protected witness P-135, ethnic Serb, remembered the smell that came over Bratunac, when in the autumn of 1995, trucks drove through. “I remember sitting at home. The window was open in my room. I felt an unbelievable smell. I didn’t… I assumed… I know what the smell of deteriorated human flesh is. The day after I heard the stories about how children saw on the street some legs, I don’t know, parts of human bodies.”

Z ideology

Several days ago local authorities began the reconstruction of the hangar, intending to turn it into an enterprise. Given the proportions of crime that was committed in it, the building of Agricultural Cooperative in Kravica, shouldn’t be anything else but a museum or a monument. The statement of Bratunac mayor Srdjan Rankic that ”people need factories, not cheap nationalistic demagogy and museums” is more malicious than moronic, considering that authorities in Bratunac for 27 years don’t allow to install of any kind of memorial in Kravica.

Bratunac authorities had in the summer and autumn of 1995 actively participated in covering up of genocide, through its Civil protection and Utility Company “Rad ” that helped bury corpses to mass graves, in order to cover up a crime. The current decision of Bratunac authorities to ignore the will of the families of victims and to renovate the building and use it commercially is nothing else but continuing the same policy during peace times.

While we contemplate the causes of ruthlessness of Bratunac mayor, one should remember that two weeks before aggression toward Ukraine, the Russian ambassador in Bosnia visited Bratunac, and had meetings with authorities and members of “Eastern Alternative”, NGO that continuously glorifies Ratko Mladic, 11th July call “day of Srebrenica liberation”, and in the year of 2015, after Russian veto to British resolution on Srebrenica, covered the walls of the warehouse in Kravica with portraits of Vladimir Putin.

With open Russian support to humiliating victims of genocide and the indolent approach of Western governments in Bosnia, the ideology of letter Z doesn’t have a reason to cease to flourish in Podrinje. The message that in places like Kravica instead of museums factories will be built, echoes in banality of evil from which it became, while Putin’s army fills new mass graves with corpses of Ukrainian civilians.

Janusz Bugajski’s Washington View: NATO can defeat Russia

NATO faces a historic opportunity to defeat the last imperial power threatening European security. A strategic victory over an expansionist and aggressive Russia can be achieved even without direct military confrontation. In addition to supplying Ukraine with all necessary weapons to reclaim its occupied territories in Donbas and Crimea, the Alliance has several options to weaken Russia’s over-stretched multi-regional military and economic capabilities.

Russia’s armed forces do not possess the domestic manpower or functional weaponry to defend the country’s entire western and southern flanks. From the Arctic to the Caspian a sustained diplomatic, economic, and security campaign led by Washington will severely undermine Russia’s resources, divert much of its attention from Ukraine, and enable Ukrainian forces to grind down and defeat Moscow’s enfeebled military.

Along the Arctic and North European fronts, Finland and Sweden need the fastest possible track toward NATO entry. Both Helsinki and Stockholm have overwhelming public support for Alliance membership and Finland in particular has significant military capabilities, a border of over 800 miles with Russia, and direct experience in resisting and defeating Russia’s aggression. The more that Moscow has threatened Finland from entering NATO the more determined the government has become to join the common security structure.

All along the eastern front from Estonia to Bulgaria, NATO needs to organize more frequent military exercises to help synchronize allied defenses, provide more sophisticated weaponry, and ensure a more robust and permanent international troop presence close to Russia’s frontiers. This would send a powerful signal that an attack on any NATO member would result in a multi-national military response on various parts of Russian territory that would stretch, downgrade, and destroy its armies.

The vulnerable state of Moldova needs political and military assistance to protect itself from a Moscow-engineered conflict or even an attempted Russian takeover of the country. The Kremlin has been threatening to open another military front from Moldova’s separatist proxy entity of Transnistria against Ukraine. NATO must signal that any such attempt will result in Moldova being afforded every means to retake its occupied territories while protecting neighboring Romania from any spillover.

Along the Balkan front, Bosnia-Herzegovina which has been targeted by Moscow to destabilize the region through partition, should be placed on a fast track for NATO membership. And NATO forces can be injected in key potential flashpoints in the country to signal a permanent commitment to state integrity. Simultaneously, Kosova must be assisted to qualify for NATO entry. This would undercut attempts by the pro-Kremlin government in Serbia to generate conflicts in order to deflect attention from Moscow’s irredentist war in Ukraine.

Along the Caucasus front, NATO troops need to be dispatched to Georgia to help protect vital energy pipelines between the Caspian Basin and Europe from potential Russian attacks. Georgia itself needs to be brought swiftly into NATO having met all the requirements for membership. Such moves would increase pressure on Georgia’s occupied territories of South Ossetia and Abkhazia from where Moscow has been withdrawing troops to fight in Ukraine. At the same time, a North Caucasus front can be opened by directly assisting free Chechens and other national units, including Ingush, Circassians, and Dagestanis, who are fighting for Ukraine and against imperial Russia. This will increase fear in the Kremlin over the growth of armed independence movements within the Russian Federation itself. The war in Ukraine will boomerang into Russia and help destabilize the Putin regime.

At an unprecedented meeting on May 26 at Ramstein Air Base in Germany, defense leaders from over 40 states gathered at the invitation of U.S. Defense Secretary Lloyd Austin to coordinate essential security assistance for Ukraine. A standing “contact group” will hold monthly meetings to evaluate Ukraine’s needs, Russia’s weaknesses, and help guarantee that the West will prevail over imperial Russia. At the April meeting, Germany finally announced that it would ship heavy weapons to Ukraine after enormous resistance from a political establishment that failed to understand Putin and preferred to uphold business with Moscow. Upcoming meetings of the “contact group” will include any state that wants to contribute to Ukraine’s self-defense, whether or not they are NATO members. NATO aspirants will have a good opportunity to demonstrate their commitments and capabilities.

In March, the US European Command created a new unit called the European Control Center Ukraine (ECCU), to coordinate equipment deliveries from Washington and its partners. They have developed multiple routes by air, road, and rail to supply Ukraine with increasingly powerful and modern weapons that will make its military NATO-compatible. The initiative has already facilitated the delivery of equipment from 40 countries and valued at over $5 billion. The US Congress has also voted for a Lend-Lease Act that will significantly increase and speed up military supplies to Ukraine, while President Biden has asked Congress to approve a $33 billion aid package.

In addition to military pressure and destruction of Russia’s imperialist army, the regime in Moscow must also be strangled througheconomic sanctions that precipitate elite power struggles, public revolts, and regional separatism. Economic and financial sanctions should not be eased or lifted until at least four conditions are met: the withdrawal of all Russian troops and proxy structures from Ukraine, including Crimea; the payment of war reparations, including all Russian state assets frozen in Western banks, to rebuild Ukraine’s devastated infrastructure; the resignation or ouster of the Putin regime; and the surrender to an international tribunal of all officials charged with war crimes and potential genocide. Without such clear conditions, the West would inadvertantly allow the Kremlin to restore the Russian economy, rebuild its military, and launch another offensive against a vulnerable neighbor.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. He is the co-author of Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published in May.

Analiza Harisa Imamovića: Putinov portret na zidu hangara u Kravici

Prije nego što su dovedeni u zgradu u Kravici, muškarcima i dječacima iz Srebrenice, koji su zarobljeni u šumi i okupljeni na livadi u Sandićima, obratio i sam general Mladić. Njegove je riječi zapamtio jedan od preživjelih.

„Vaše porodice, djeca, žene i starci su evakuisani“, kazao je, „i oni su u Tuzi, Kladnju i Živinicama. A vi ćete biti tamo razmijenjeni za dva dana i sastat ćete se s njima. Ali sada je ovdje prevruće za vas. Stavit ćemo vas negdje gdje hladnije.“  Sve vrijeme dok je govorio, kaže svjedok, Mladić je stajao pored jednog mrtvog tijela, ničim ne pokazujući da uopće primjećuje tu činjenicu.

 

Čuvši generalovo obraćanje, prvi bezbjednjak Bratunačke brigade Momir Nikolić je ostao zbunjen. Njemu su, kako će kasnije posvjedočiti u Haagu, oficiri koji su toga jutra bili na sastanku s Mladićem u bratunačkom hotelu Fontana, prenijeli naređenje da zarobljenike treba pobiti; a sada im Mladić lično garantuje sigurnost!?

„Gospodine generale, šta će biti s ovim ljudima?“, upitao je Nikolić, kada su ostali nasamo, ali Mladić nije kazao ništa. Umjesto toga zamahnuo je rukom ispod vrata, zdesna nalijevo, simulirajući klanje. „Shvatio sam“, kaže Nikolić, „da će ti ljudi biti pobijeni.“

Da će masa biti pobijena, znao je i Vaso Todorović, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RS-a „Šekovići“, koji je također u tom trenutku bio na livadi u Sandićima. Njemu i drugim specijalcima je čitava dva dana ranije, još dok su bili na ratištu u Srednjem, rečeno da će pomoći u ubijanju zarobljenika, nakon pada Srebrenice.

Vaso Todorović je, kako će posvjedočiti kasnije na sudu, među ljudima na livadi prepoznao svog školskog druga Jusufa i „Zikriju iz Pajića“. Zikrija ga je, kaže, pitao šta će se desiti s ljudima, ali Vaso se nije usudio kazati mu.

Tamo gdje je hladnije

Sve je počelo kada je jedan od specijalaca, Krsto Dragičević ušao u hangar u Kravici, prepun ljudi dovedenih iz Sandića, da porazgovara sa jednim poznanikom,  spomenutim Jusufom. Za razliku od „Zikrije iz Pajića“, Jusuf je znao kakva ih sudbina čeka, nije morao ni pitati. Ali odlučivši da je neće šutke prihvatiti, u jednom trenutku oteo je tom Krsti D. pušku iz ruku i ubio ga. Ustrijelio ga je u vrat.

Dvojica specijalaca, koji su bili najbliže, komandant voda Milenko Trifunović i njegov zamjenik Rade Čuturić odmah su pritrčali i skočili na Jusufa, nastojeći mu oteti pušku. Čuturić je golim rukama uhvatio puščanu cijev, sprživši se, jer je Jusuf dok su se hrvali ispucao cijeli šaržer. U konačnici, uspjeli su ga obuzdati, uzeti mu automat i ubiti ga.

Nakon toga je počelo ubijanje. Odluka da će zatočenici biti ubijeni donijeta je znatno ranije, ali incident je donekle ubrzao proces, učinivši ga neurednijim u poređenju sa pažljivo organiziranim egzekucijama u Orahovcu, Petkovcima, Branjevu, Kozluku i Pilici.

Čim je, naime, Jusuf ubijen, jedan od specijalaca Marko Milanović je iz puškomitraljeza krenuo pucati u masu ljudi u skladištu. Ubrzo su se pridružili i drugi specijalci. Pucali su iz blizine, većinom iz automatskih pušaka. Kada bi ispraznili šaržere, stavljali bi nove i nastavljali. U objektu prepunom zarobljenika nastao je haos, čuli su se jauci i psovke, sve je ubrzo bilo prepuno krvi. Bilo je nekoliko pokušaja bijega, ali svako ko je istrčao bio bi ubijen.

Jedan od preživjelih je, kako će posvjedočiti pred sudom, nedugo nakon što je pucnjava krenula navukao na sebe dva leša i njima se štitio do kraja. Krici preživjelih su mu, kaže, padali teže od same pucnjave i eksplozija. Unutra se od prašine ništa nije vidjelo. Tek kada bi pucnjava zastala, neki od preživjelih, isuviše žedni u svoj toj žegi i prašini, ustajali bi iz gomile leševa i kretali vani, vapeći za malo vode. Ali ubice, koje su za vrijeme pauza pušile cigarete, prekidale su im žeđ samo kratkim rafalima.

Jedan od specijalaca, zaštićeni svjedok D-5, koji nas obavještava o ovim okolnostima, priznat će krivicu i identificirat će čitav niz egzekutora. „Od Šekovljana je“, kaže on, „bio Čupo, bio je Zgembo. Bombe su bacali samo dvojica – Vojvoda i Čupo.“

Vojvoda je Radomir Vuković. On je, sve dok D-5 nije progovorio, živio u Beogradu, radeći kao keramičar. Zgembo je Zoran Tomić, koji je do hapšenja radio kao čuvar u jednoj zvorničkoj školi, čija će direktorica na suđenju otkriti da su da „učenici voljeli i zvali ga Zoka“.

Zaštićeni svjedok D-5 odbio je pucati u ljude u Kravici, zbog čega su mu, kaže, saborci govorili da je „pička, izdajnik i kukavica“. Godinama, nakon masakra, imao je sukobe s komšijama zbog toga, a sve je, veli, čak išlo dotle da je njegovo dijete šikanirano u školi i označavano kao „izdajničko dijete“.

Isto („Pičko jedna, što ne pucaš? Izdajice, kukavico!“) su govorili i Vasi Todoroviću, koji je, premda je odbio pucati, osuđen na šest godina, jer je ipak, svjesno i voljno, učestvovao u sprovođenju muškaraca i dječaka do skladišta u Kravici, te je čuvao stražu dok su njegove kolege, specijalci ubijali.

Tokom suđenja, advokati odbrane, više puta će tvrditi da u Kravici nije postojao plan za ubijanje, te da je ono izvršeno kao osvetnička reakcija na „incident sa sprženim rukama“. Sud će, u predmetu protiv Miloša Stupara i drugih, zaključiti da ovaj incident, posmatran zajedno s drugim dokazima, čak dodatno potkrepljuje dokaz o postojanju genocidne namjere, jer počinilac ubistva Krste Dragičevića otkriven je i ubijen prije nego je pokolj i počeo, što dokazuje da namjera optuženih nije bila usmrtiti pojedince, koji su im učinili nešto loše, već sve zarobljene muškarce i dječake.

Na koncu, niko se od zatvorenika nije pobunio na drugim lokacijama (Orahovac, Petkovci…), pa su bez izuzetka pobijeni, baš kako je Radovan Karadžić, još 9. jula, kazao prvom čovjeku bratunačkih vlasti i svom intimusu M. Deronjiću, o čemu će ovaj kasnije izvijestiti haške sudije: „Miroslave“, kazao je predsjednik Republike Srpske, “sve ih treba poubijati. Do koga god mognete stići.“

Dezerteri

Za razliku od Radomira Vukovića, koji je nakon genocida pobjegao u Beograd, gdje se uživio u ulogu ordinarnog građanina, radeći kao keramičar, Božidar Kuvelja je već na samom početku rata dezertirao i pobjegao u Srbiju.

Iako su mu, kako će kazati na sudu, muslimanski vojnicii ubili oca, Kuvelja nije htio da ratuje, ali su ga srbijanske vlasti uhapsile i vratile preko Drine, gdje prinudno regrutovan, postavši pripadnikom Centra za obuku Jahorina, policijske jedinice Republike Srpske uglavnom sačinjene od dezertera.

Voljom sudbine, odnosno vojnih i civilnih vlasti Republike Srpske, Božidar Kuvelja će 13. jula, kao dio „dezerterske jedinice“, doći u Kravicu, oko šest navečer, gdje će odmah čuti jaukanje i vidjeti mrtva tijela ispred skladišta.

„Dezerteri“ će ubrzo preuzeti posao od izmorenih „Šekovljana“. Kako će potvrditi više njih, uključujući i Kuvelju, pucnjava je trajala cijelu noć.

Ujutro je komandir čete Neđo Milidragović, zvani Neđo Kasapin, prišao skladištu i počeo objašnjavati da je „ono što se desilo greška i da se nije trebalo desiti“. Zatim je pozvao zarobljenike da izađu na plato kako bi im bila pružena pomoć.

Nekih stotinu ljudi je izišlo. Mnogi su bili ranjeni, a „dezerteri“ su im, po naređenju oficira, čak dali i vode. Međutim, kada su iz gomile leševa izišli svi koji su to htjeli, ponovo je počelo maltretiranje. Policajci su ih počeli tjerati da pjevaju četničke pjesme, a zatim su ih postrojili u četiri vrste.

Kako nas, u postupku protiv Božidara Kuvelje, obavještavaju dvojica policajaca, zaštićenih svjedoka (KB-116 i KB-117), spomenuti komandir Milidragović je zatražio da se donese mitraljez, koji je, u nedostatku dobrovoljaca, dao Kuvelji naredivši mu da puca, što je ovaj i učinio. Ubrzo je čitav plato ispred skladišta bio prekriven leševima, a Kuvelja je na kraju otišao među njih da pronađe preživjele i dokrajči ih.

Na pitanje tužioca da li je ubijao, Kuvelja je odgovorio ambivalentno: „Jesam. Ja sam pucao ispod i iznad dosta. Da li je koga metak pogodio, ne znam. Ja nisam vidio da li sam… Svako ko se tu zadesio morao je pucati.“

Da svako ko se tu zadesio nije morao pucati, potvrdila su dvojica zaštićenih svjedoka (S-102 i S-116) na suđenju Dušku Jeviću, komandantu Centra za obuku. Oni su do kraja ostali dosljedni svom dezerterskom uvjerenju. Ili barem tako kažu.

Djeca

Još su u večernjim satima 13. jula, pukovnik Ljubiša Beara i Miroslav Deronjić počeli organizirati odvoz i pokopavanje tijela. Zaključeno je da će radnici jedinice za asanaciju Komunalnog preduzeća „Rad“ i oni iz Civilne zaštite Bratunac već sljedećeg jutra prionuti na posao.

Vozač Krsto Simić će posvjedočiti da je, po naređenju iz Bratunačke brigade, u konvoju od pet kamiona stigao u Kravicu, gdje je čekala gomila leševa. Radnici civilne zaštite u plavim uniformama su, veli on, ubacivali tijela u kašiku jednog rovokopača, koji bi ih zatim tovario na kamion. U jednom trenutku, iako je bio obični vozač, Simić je, kaže, morao preuzeti rukovanje rovokopačem, jer rukovalac građevinskom mehanizacijom Radenko Đurković „nije mogao psihički izdržati ovaj posao“.

Cijeli dan su, kaže Simić, tovarili tijela, sve do navečer, iznoseći ih jedno po jedno, jer rovokopač nije mogao proći kroz uska vrata skladišta.

Načelnik štaba Civilne zaštite Ljupko Ilić, koji je radnicima donio jelo i rakiju, svjedočio je da je Krsto Simić izišao iz rovokopača sav oznojen. „Pozdravio se“, kaže, „i tražio rakiju. On nije mnogo pio, nego je rakijom prao ruke i umivao se.“ Ilić se, kaže, onesvijestio kada je provirio i vidio pun magacin leševa.

Radnici su odvezli tijela u Glogovu, gdje ih je čekala friško iskopana masovna grobnica. Dva-tri mjeseca kasnije, kada su američke vlasti objavile satelitske snimke lokacija grobnica, većinom isti ljudi su ponovo iskopavali tijela iz grobnice u Glogovoj i premještali ih na druge lokacije u Zelenom Jadru.

Zaštićeni svjedok P-135, etnički Srbin se, pred haškim sudijama, prisjetio smrada koji je zahvatio Bratunac, kada su, ujesen 1995, prolazili kamioni sa tijelima: „Sjećam se da sam sjedio kući. Bio je otvoren prozor na mojoj sobi. Osjetio sam nevjerovatan smrad. Nisam… Pretpostavio sam… Znam šta je smrad raspadnutog ljudskog tijela. Sutradan sam čuo priče da su djeca na ulici vidjela nekakve noge, ne znam, dijelove ljudskih tijela.“

Z ideologija

Uzimajući u obzir razmjere zločin koji je počinjen u Kravici, tamošnja zgrada Poljoprivredne zadruge ne bi smjela biti ništa drugo, osim muzej ili spomenik. Ocjena bratunačkog načelnika Srđana Rankića da su narodu „potrebne fabrike, a ne jeftina nacionalistička demagogija i muzeji“ više je pakosna nego maloumna, ako imamo u vidu da općinske vlasti u Bratuncu već 27 godina ne dopuštaju da se u Kravici postavi čak ni spomen-ploča.

Općina Bratunac je, na ljeto i jesen 1995. godine, aktivno učestvovala u prikrivanju genocida, putem svog Štaba civilne zaštite i komunalnog preduzeća „Rad“ koji su pomagali zakopavati leševe u masovne grobnice, kako bi se prikrio zločin. Posljednja odluka Općine Bratunac da, gazeći volju porodica žrtava, renovira objekat i stavi ga u komercijalnu funkciju, nije ništa drugo nego mirnodopski nastavak te politike.

Dok razmišljamo o uzrocima bezobzirnosti bratunačkih vlasti, valja se prisjetiti da je, dvije sedmice uoči agresije na Ukrajinu, ruski ambasador posjetio Bratunac, susrevši se sa općinskim vlastima i članovima Istočne alternative, udruženja koje redovno veliča Mladića, 11. juli naziva „danom oslobođenja Srebenice, a 2015. godine je, nakon ruskog veta na britansku rezoluciju o genocidu, zidove zadruge u Kravici oblijepilo i slikama Vladimira Putina.

Uz otvorenu rusku podršku ponižavanju žrtava genocida, i indolentan odnos euroatlantske zajednice, ideologija slova Z nema razloga da prestane bujati u Podrinju. Poruka da će na mjestima poput Kravice umjesto muzeja nicati tvornice, zvoni u praznini banalnosti zla iz kojeg je proistekla, dok Putinova vojska tijelima ukrajinskih civila puni nove masovne grobnice.

Crnogorsku političku scenu analizira Ljubomir Filipović: Vlada Dritana Abazovića sa ograničenim rokom trajanja

Izabrana je 43. Vlada Crne Gore. Poslije polugodišnjih mukotrpnih i zakulisnih pregovora, Dritan Abazović je u četvrtak pred parlamentom predstavio svoj ekspoze i novi ministri su se na čelu sa njim fotografisali u novin odijelima. Ono što je jako iznenađujuće i neobično za Crnu Goru je to što nikad nijedna vlada nije dočekana u crnogorakoj javnosti sa manje euforije i entuzijazma.

Razlog tome treba tražiti u činjenici da u ovu vladu ne vjeruju ni oni koji su postali njen dio. Po istraživanjima, preko 60% ljudi u Crnoj Gori je bilo za raspisivanje novih izbora. Glasači dva bloka iz avgusta 2020. godine, kada su održani posljednji parlamentarni izbori, nisu glasali za ovakav rasplet situacije. Abazovićevi glasači i glasači pro-srpskog i pro-ruskog SNP-a nisu glasali za saradnju sa DPS-om, bez koga ne bi bilo ove vlade.

Sa druge strane, glasači tzv. suverenističkih partija nisu glasali da im miloševićevski SNP vodi parlament i da ima 6, tj. najviše ministara u vladi, uključujući strateški važne pravdu i prosvjetu. Abazović je ovim potezom napravio nevjerovatan salto mortale, kako je to odlično primjetio Jasmin Mujanović. Čovjek koji je sebe vinuo u zvijezde regionalne politike forsirajući narativ o nužnosti smjene Đukanovića po svaku cijenu, pa i po cijenu saradnje sa Vučićevcima i Putinovcima iz crnogorske politike, sada odjednom potpuno mijenja ploču i sa Đukanovićevim DPS-om sklanja iste te putinovce i vučićevce.

Ali da li je baš tako?

Prvo, Abazović nikad nije smijenio Đukanovića, koji je i danas predsjednik. A sada nije smijenio ni ove druge, jer u novoj većini dominira SNP, partija pod direktnom kontrolom Vučića, partija koja nije htjela da glasa za Rezoluciju o Srebrenici i koja ne osuđuje invaziju na Ukrajinu. Kako Mujanović odlično primjećuje, Abazović ovim stavlja tačku na svoju karijeru populiste-reformatora i ulazi u utabane staze karijernih političara, koji će sve učiniti samo da održe moć i pozicije.

Ova vlada ima ograničen rok trajanja. I treba prije svega da stvori uslove za održavanje izbora i da odblokira neke od procesa bitnih za naš put ka EU. Rizici za njen opstanak i za uspjeh su brojni.

Pretjerana revnosnost u slijeđenju antikoruptivne agende, koja bi ciljala isključivo nekadašnje funkcionere iz redova DPS-a, značila bi uskraćivanje podrške u parlamentu, ili blokadu procesa. Sa druge strane, SNP Vladimira Jokovića insistira na potpisivanju ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, i na ulasku u Otvoreni Balkan. Odluke o ovim strateškim i kontroverznim pitanjima donosile bi se dvotrećinskom većinom na sjednicama vlade.

Crna Gora se izborom nove vlade nedvosmisleno pomjerila sa mrtve tačke, ali Abazović-Joković vlada nosi velike rizike, možda i veće nego bivša vlada Krivokapić-Abazović. Rizik je razbijanje, ili bolje rečeno razvodnjavanje pro-zapadnog suverenističkog bloka koji su činile partije dojučerašnje opozicije – DPS, SDP, SD i partije manje brojnih naroda.

Drugi rizik predstavlja činjenica da strateška mjesta u vladi zauzimaju partije koje pod krinkom zaštite interesa srpskog naroda u Crnoj Gori, služe interesima srpskog predsjednika i države Srbije. Uz eventualno skretanje Srbije ka Zapadu, priznanje Kosova i prekid veza sa Rusijom, Crna Gora može postati utješna nagrada za Beograd. To bi i Bosnu trebalo da plaši.

O slučaju Dobrovoljačka: “Ne pucaj” i bit ćeš optužen

O samom događaju 3. maja 1992. godine neću pisati. Nisam direktni svjedok, a nisam ni, novinarski gledajući, suvremenik tih događaja. Kao jedanaestogodišnjem dječaku tada mi se u sjećanje urezalo tek nekoliko sekvenci koje sam gledao u centralnim dnevnicima – generala Kukanjca, Alijino zarobljavanje, slučajnog prolaznika Zlatka Lagumdžiju i ona scena kada Jovan Divjak, sa bijelog UN-ovog transportera, u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, iz sveg glasa viče – “Ne pucaj”.

Pritužbe porodica stradalih

Neko je, ipak, pucao. Pripadnici JNA, koji su se tog dana povlačili iz svoje komande, ubijeni su i to su nesporne činjenice. Odmah po prestanku agresije na Bosnu i Hercegovinu, MUP Republike Srpske će 29. maja 1996. godine podnijeti Osnovnom javnom tužilaštvu Sarajevo krivičnu prijavu protiv većeg broja osoba zbog sumnje da su, tokom napada na konvoj JNA u Sarajevu u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992, počinile krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i ratni zločin protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja.

Dopuna prijave je stigla 27. aprila 2005. godine, a petnaestak dana kasnije Tužilaštvo Bosne i Hercegovine preuzima predmet od pravosuđa Republike Srpske. Godinu i po kasnije, u oktobru 2006, tokom mandata Marinka Jurčevića, Tužilaštvo BiH donosi naredbu o provođenju istrage protiv 14 osoba. Na čelu je Ejup Ganić, a onda slijede Zaim Backović, Hasan Efendić, Jovan Divjak, Jusuf Pušina, Fikret Muslimović, Dževad Topić, Dragan Vikić, Jovica Berović, Rešad Jusupović, Emin Švrakić, Damir Došan, Jusuf Kecman i Ibrahim Hodžić. Među osumnjičenima nije bilo Bakira Alispahića, Enesa Bezdroba, Ismeta Dahića. Šest godina je međunarodni tužilac u Tužilaštvu BiH Jude Romano istraživao slučaj, da bi 18. januara 2012. donio naredbu o obustavi istrage protiv svih 14 osumnjičenih zbog nedostatka dokaza.

Jedna rečenica iz njegove naredbe posebno je bitna – “kolona JNA bila je legitiman vojni cilj”. Ali u drugom dijelu naredbe tužilac Romano je utvrdio da neke radnje, ipak, predstavljaju krivično djelo. U pitanju su ubistva pukovnika dr. Budimira Radulovića, pukovnika Mire Sokića, vojnika Miodraga Đukića, potpukovnika Boška Jovanića, pukovnika Boška Mihajlovića, pukovnika Gradimira Petrovića, kao i ranjavanje pukovnika Miće Pantelića, kapetana Dragana Stankovića, kapetana Lasla Pravde, vojnika Slobodana Bojanića, vojnika Zvezdana Arsića, kapetana Ratka Kataline, vojnika Zorana Adžića, pukovnika Ljubinka Lukića, vojnika Milenka Perića, vojnika Dragana Pantića, razvodnika Ivice Simića i Slavka Petrovića, zbog toga što je, citiram odluku, “na žrtve otvorena vatra kada su one bile onesposobljene za borbu”. Tužilac Romano kao ratni zločin navodi i ubistvo Normele Šuko, te ranjavanja vojnika Dragana Kovačevića i pukovnika Dušana Kovačevića, koji su bili u sanitetskom vozilu na koje je otvorena vatra. U naredbi o obustavi istrage se još, kao ratni zločin, definira i fizičko maltretiranje zastavnika Gojka Vukšića, pukovnika Slavoljuba Beloševića, kapetana Milana Legena, Miroslava Ćabe, Nenada Erića i Danila Beribake, koji su, prethodno, bili zarobljeni u Dobrovoljačkoj ulici.

U pogledu drugih pogibija i ranjavanja Tužilaštvo BiH će utvrditi da su ona nastala “kao rezultat zakonitih radnji zbog toga što su žrtve u momentu kada je na njih otvorena vatra predstavljale zakonite mete”. Nakon ove naredbe tužioca Romana uslijedile su pritužbe porodica stradalih. Bivša vršiteljica glavne državne tužiteljice, pokojna Jadranka Lokmić-Misirača, odmah će donijeti odluku o formiranju Komisije koja bi trebala preispitati pristigle pritužbe. Njen nasljednik Goran Salihović će, nakon stupanja na dužnost 2013. godine, u nekoliko navrata mijenjati sastave Komisije. Od marta 2015. pa sve do maja 2017. godine ovaj šestočlani tim se sastao 18 puta. No, odluka nije donesena. U međuvremenu je članica Komisije Gordana Tadić, tada šefica Odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, postala vršiteljica dužnosti glavne državne tužiteljice. U januaru 2018. godine, odlučujući po apelaciji Bogdane Tomović i Gordane Gvozdenović, članova porodica stradalih pripadnika JNA, Ustavni sud BiH donosi odluku kojom “utvrđuje povredu prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda” i nalaže Tužilaštvu BiH da bez daljnjih odgađanja preduzme mjere s ciljem odlučivanja o pritužbama apelantica.

Ustavni sud BiH, dakle, nije rekao da se njihova pritužba mora prihvatiti, već da se o njoj mora odlučiti. I Gordana Tadić je samostalno odlučila. Krajem novembra 2018. Tužilaštvo BiH saopćava da je “stavilo van snage” odluku o obustavi istrage u slučaju Dobrovoljačka, te donosi naredbu o provođenju istrage protiv pet osoba. Gordana Tadić će tim predmetom kasnije zadužiti Milanka Kajganića, koji će, potom, naslijediti Gordanu Tadić, a predmet će prebaciti u nadležnost tužioca Mladena Vukojičića. Ove sedmice je podiguta optužnica. Broj osumnjičenih se uduplao. Na optužnici su su našli Bakir Alispahić, Ismet Dahić i Enes Bezdrob, koji proteklih godina nisu ni bili pod istragom. No, Tužilaštvo BiH je odlučilo da optuži kompletan tadašnji državni vrh koji je danas živ. Nema dileme da bi među optuženima, da je živ, bio i Jovan Divjak, čovjek čije riječi i danas odjekuju bivšom Dobrovoljačkom – Ne pucaj.

(oslobodjenje)

Kolumna Vildane Selimbegović: Pod zastavom Dragana Vikića

Ne, zaista niko nije bio iznenađen oslobađajućom presudom Draganu Vikiću, ratnom komandantu Specijalne jedinice MUP-a RBiH (prvostepenom presudom, u istom procesu oslobođeni su i tadašnji pomoćnik, kasnije i sam ministar policije Jusuf Pušina, te Nermin Uzunović i Mladen Čovčić). Sud Bosne i Hercegovine i predsjedavajući sudija Zoran Božić bili su posve jasni: ni Vikić ni ostali optuženi nisu krivi za zločin u Velikom parku, legendarni komandant sarajevskih specijalaca nije imao efektivnu kontrolu nad onima koji su nesumnjivo uzeli zakon u svoje ruke i strijeljali osam pripadnika bivše JNA.

A onda je nastala gužva

No, Sud nema dilema – zločin u Velikom parku je nedjelo za koje Tužiteljstvo BiH naprosto nije pronašlo prave krivce. Presuda je pala nekako u vrijeme kada se navršilo ravno 30 godina od egzekucije u srcu glavnog grada Bosne i Hercegovine, a od osam strijeljanih pronađeni su tek ostaci dvojice, pa cijeli proces porodicama žrtava nije nikakva utjeha, kao i naknadni pokušaji – bez optužnice – da se ovo zlodjelo fakturiše famoznim Ševama i(li) Jukinim “rezervnim specijalcima”.

Ovi navodnici nisu slučajni: i sama sam, na vlastitoj koži, osjetila filozofiju ratovanja Jusufa Prazine, negdje krajem maja te iste ‘92. Na Ortopedskoj klinici u Sarajevu, gdje su nakon masakra u današnjoj Ferhadiji primali ranjenike jer više na Traumatologiji ni u hodnicima nije bilo mjesta, suočila sam se sa naređenjem: Privedite je, general je traži! Čula sam već da Juka sebe tako titulira. Nisam ga poznavala, ali sam – koji mjesec uoči rata – pitala tadašnjeg direktora Traume dr. Jovu Vranića je li istina da su hirurzi operirali ranjenog Prazinu uz obezbjeđenje njegovih naoružanih sljedbenika. Dr. Vranić je to potvrdio, ja napisala, a Večernje objavile i tek je tada nastala gužva: svi su htjeli da tekst demantiraju, uključujući i Prazinu, koji je zvao redakciju telefonom ne negirajući ništa, ali tvrdeći kako je “doktore i sestre obilato nagradio”. Zbog zbirke demantija, svi su i odustali, dr. Vranić dobio i obezbjeđenje (za svaki slučaj), pa sam ja tog ratnog dana – shvaćajući ko me i zašto traži – Jukinim pobočnicima drsko preporučila da pucaju i izašla iz (prepunog) hodnika Ortopedije. U Redakciji se tadašnji glavni i odgovorni urednik ponudio da riješi problem, pa je mene i fotoreportera Emila Grebenara poveo do nekadašnjeg dječijeg vrtića prekoputa Velikog parka, u kome je bio Jukin štab. Valjda je intuicija kriva što sam dežurnog Vikićevog specijalca zamolila da o našoj avanturi obavijesti Zorana Čegara, tada jednog od Vikićevih zamjenika, koji je Emila i mene u dva navrata prije toga uspio izvući žive sa linija sarajevskog obruča odakle smo izvještavali. Elem, prvo nam je stražar saopćio da je komandant na zadatku, a onda se pred štabom zaustavila kolona od nekoliko automobila (jedan je bio crveni kabriolet) na čijem je čelu bio Prazina, a u njegovoj pratnji veselo, da ne kažem pijano društvo i nekoliko poluobučenih djevojaka. Sejo Demirović je dao sve od sebe da samozvanom generalu objasni kako sam ja novinar koji samo radi svoj posao, Juka je tražio da me “isporuči”, no najveći šok doživjela sam kada je jedan iz Jukinog društva – predstavljao se kao pravobranilac grada – počeo da nam objašnjava kako “niko nema pravo pisati ružno o generalu”, a ja sam to već poodavno učinila! Da ne dužim, mučnu borbu za slobodu štampe okončao je Čegar, koji je prvo pokušao objasniti kako se branitelji Sarajeva i četnici razlikuju i po odnosu prema novinarima, no kad je vidio da to ne prolazi, stao je pred Juku i rekao – ako hoćeš nju, prvo se moraš obračunati sa mnom!

Zoran nas je potom poveo u Štab specijalaca u kome su bili Vikić i Pušina. Iza zatvorenih vrata začuli su se povišeni tonovi, a epilog je bio poražavajući – Juka se samo predstavlja kao rezervna jedinica Specijalne, Vikić mu nije bio nadređeni. Istoga dana, Juka se – uz izvinjenje – pojavio kod Demirovića, tražeći da “njegove specijalce zovem Jukinim vukovima”. Nisam, a moram priznati da mi taj dan nije i jedino iskustvo ove vrste iz rata. Kako god, Juka je, prije nego je ubijen u Liegeu, terorizirao i Armiju BiH na Igmanu, a nakon otvorenog sukoba preselio se u redove HVO-a i ostao upamćen po postrojavanju uhapšenih vojnika iz Štaba ARBiH u Mostaru, famozne Vranice nakon koje im se gubi svaki trag. Ni taj zločin nikada nije kažnjen, kao uostalom ni ubistvo Nedžada Ugljena, kome se fakturiše uspostava Ševa: atentat na Ugljena izvršen je krajem septembra 1996. godine, u času kada je bio zamjenik direktora AID-a. O njegovoj likvidaciji ostalo je zapisano da je obavljena krajnje profesionalno, na parkiralištu u Sarajevu, nakon što je došao iz Mostara sve tvrdeći – telefonom – svojim kolegama da ga neko prati! No, krivci nisu kažnjeni. Paradoksalno, ali istinito – Jukin ubica je u zatvoru u Belgiji odležao njegovo ubistvo, a ovdje, u Sarajevu, bilo je ambicija da se Jukini posmrtni ostaci prenesu i sahrane na Kovačima.

I opet Juka nije jedini “i heroj i zločinac”, kako su se kolokvijalno pravdali domaći teroristi. Najsvježiji primjer su Kazani i spomen-ploča na kojoj je nepotpuni spisak ubijenih Sarajlija stradalih od zločinačke naredbe (a suborci tvrde nerijetko i ruke) Mušana Topalovića Cace, ratnog komandanta 10. brdske brigade ARBiH. Gradsko vijeće Sarajeva i gradonačelnica Benjamina Karić združenim su snagama (uz otpor jedino Naše stranke) odlučili da – uprkos presudama domaćeg pravosuđa – izostave Cacine zasluge u egzekucijama civila. Uz obrazloženje kako nigdje na spomenicima ne pišu imena počinitelja. Što, naravno, nije tačno, čak i na Vijećnici u koju svakodnevno ulaze stoji spomen-ploča na kojoj su “srpski zločinci” prozvani kao palitelji nekadašnje Univerzitetske biblioteke, danas kuće iz koje stoluje gradonačelnica. Miro Lazović je još u oktobru 2017. godine zatražio da se izmijeni tekst, no izgleda da nijedno Gradsko vijeće nije bilo ni zainteresirano da se pozabavi njegovom inicijativom. Lazović je, kao i pokojni Jovan Divjak, od prvog dana rata branio ovaj grad, skupa sa svim njegovim stanovnicima – kako to uobičajeno kažemo koji su svojim ostankom u gradu pružali otpor agresoru – računajući i one koje su nakon oktobra 1993. godine ekshumirani iz Kazana. Odnos prema žrtvama Kazana, Gaja i Grma maline, odnos je dakle prema braniteljima Sarajeva, nebošnjacima koji su ostali u svome gradu uvjereni da su na strani istine i pravde. Koje smo nerijetko isticali kao primjere borbe protiv agresora.

Ponos

Danas pak imamo posve drugačiju situaciju, čak i pitanja (na društvenim mrežama) da li bi Sarajevo jednakim intenzitetom slavilo oslobađajuću presudu nekom ko se ne zove Dragan već, recimo, Atif? Za razliku od vrlog pitca, znam da ću – dok sam živa – biti ponosna na Specijalnu jedinicu MUP-a, onu koja je nesumnjivo odigrala ključnu ulogu u odbrani grada u onim prvim, najtežim danima, i na sve njezine pripadnike koji i danas s razlogom slave njezino časno ime Bosna i sve svoje poginule drugove. Vikić je još tad ušao u historiju kao komandant odbrane Sarajeva i nije nam trebalo nikakvo suđenje da saznamo da je on to bio samo na linijama odbrane. Oni koji su komandovali gradom i koji su odugovlačenjem i nepostupanjem, u konačnici, štitili i Juku i Cacu, nikada i neće odgovarati. Nisu imali efektivnu kontrolu, što bi se reklo. Zato je od procesa koji će ustanoviti ko nije kriv, mnogo važnije pokazati poštovanje žrtava i njihovih porodica i tako napraviti korak ka pomirenju. Sve drugo je prekrajanje historije i doprinos podjeli zemlje.

(Oslobodjenje.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...