Analize

O izbornim rezultatima i postizbornim koalicijama: Konkurs za bosanskog Dritana je otvoren

Bosna i Hercegovina je zemlja koja je po mnogo čemu jedinstvena. Na primjer, to je jedina demokratska zemlja na svijetu u kojoj izborni rezultati nisu glavna (ili čak jedina!) tema u izbornoj noći. Visoki predstavnik Kristijan Šmit, kao neizabrani strani zvaničnik, je odlučio u izbornoj noći promijeniti izborni rezultat i poništiti demokratsku volju birača. Njegova odluka, koja nameće selektivne izmjene Ustava Federacije BiH, oduzima demokratskoj većini pravo da izabere vlast kakvu želi. Čak štaviše, Šmit je zacementirao pravila kojima ultradesničari iz HDZ ne mogu biti izbačeni iz vlasti — iako predstavljaju demokratsku manjinu. Šmitova drska intervencija podsjeća na poteze kolonijalnih upravnika iz devetnaestog vijeka i ukazuje na potpuni prijezir prema volji građana BiH koji su glasali tako da je bilo moguće zaobići HDZ prilikom formiranja vlasti.

Obzirom na novostečenu poziciju koja HDZ-u daje komociju da odluči kad i kako će biti formirana vlast, ova stranka je putem medija koji su joj bliski otvorila svojevrsni konkurs za koalicione partnere. Lista zahtjeva koju HDZ ima je takva da oni koji su spremni da je makar djelomično ispune moraju pristati na poziciju izdajnika naroda i države kojoj pripadaju. Nešto slično se desilo u Crnoj Gori nakon izbora 2020. kada se na čelu vlasti našao izvjesni Dritan Abazović; za manje od dvije godine, ovaj se bivši predstavnik “građanske Crne Gore” uspio upisati u stranice istorije Balkana na kojima su prethodno upisani Sejdo Bajramović i Fikret Abdić. HDZ sada traži sarajevske dritane koji će biti spremni da obuku političke uniforme zločinačkog Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i izvrše ono što Bobanove trupe nisu mogle da postignu tokom udruženog zločinačkog poduhvata.

Druga sličnost sa onim što se desilo nakon 2020. u Crnoj Gori je pokušaj dijela međunarodne zajednice da najjaču stranku sa probosanske strane istisne iz vlasti, vjerovatno kao kaznu za odbijanje izmjena izbornog zakona koje je Šmit odlučio nametnuti. Crnogorski DPS i bosansko-hercegovačka SDA su stranke koje trideset godina imaju ključnu ulogu na raznim nivoima vlasti i koje se vežu sa nizom korupcijskih afera. Ali su u isto vrijeme i stranke koje predstavljaju najveći dio stanovništva i koje su na historijskim prijelomnicama bile na čelu država koje će se odvojiti od Jugoslavije. Navodni obračun sa korupcijom je isprika za politiku izbacivanja ove dvije stranke iz vlasti na način na koji je to rađeno sa Radikalima u Srbiji tokom vladavine DS. Ignorisanje korupcije u redovima HDZ i SNSD u BiH, kao i DF i URA u Crnoj Gori, je jasan indikator da da se radi o političkoj šarenoj laži za naivne. Kako je moguće zaboraviti brojne afere u kojima je Dragan Čović glavni učesnik? U kojem to svijetu neko može korumpiranog dušmana države u kojoj živi prihvatiti za partnera samo da bi se dokopao vlasti i slušao neprijatelje naroda kojem pripada? To je moguće samo u svijetu svjesnih izdajnika kao što je Dritan Abazović.

Probosanski politički faktor će se uskoro suočiti sa nepobitnim dokazima da se pod egidom borbe protiv korupcije uništava onoliko državnosti BiH koliko je preživjelo genocid i agresiju. Strani mentori bosanskih dritana su ljuti što su morali otkriti sopstveno saučesništvo u pokušaju konačne palestinizacije tako što je Šmit izašao na političku čistinu i potegnuo za bonskim ovlastima po uzoru na nacističke nadzornike u Nedićevoj Srbiji i NDH.

Nema sumnje da će se sastav vladajuće koalicije znati tek kada budu izabrani svi delegati u Klubu Bošnjaka u Parlamentu FBiH. Šmit je nametnuo nova pravila koja su trebala da zabetoniraju HDZ u vlasti kad je na samom početku brojanja glasova bilo jasno da Bećirović uvjerljivo vodi protiv Izetbegovića. Da su sačekali još koji sat postalo bi jasno da će dizanje praga za izbor Predsjedništva FBiH sa šest na 11 delegata u isto vrijeme pogodovati i SDA i DF, koje su htjeli da kazne zbog nepristajanja na izmjene Izbornog zakona. Vrlo je moguće da, zbog rezultata na kantonalnom nivou, sama SDA bude mogla da izabere 13 od 23 bošnjačka delegata i time dođe u istu poziciju na nivou FBiH kao i HDZ. U tom slučaju će bosanski dritani morati dobiti dodatnu javnu podršku u vidu pritiska na delegate SDA, DF i SBiH da promijene dresove i omoguće da HDZ dobije partnere koji su očito spremni da ispune uslove konkursa koji je Čović raspisao za ulazak u vlast.

Bez obzira na ishod političke bitke za Dom naroda, Šmitovo nametanje je i najskeptičnijim posmatračima pokazalo da Europska konvencija o ljudskim pravima ne vrijedi za većinsko bošnjačko stanovništvo u BiH. Naime, kako je moguće da se koriste Bonske ovlasti da se direktno krše odluke Strazburškog i BiH sudova u presudama Sejdić-Finci, Šlaku, Zornić i Komšić? Moguće je samo ako konvencije o ljudskim pravima ustvari ne važe za one koji su većina u BiH. Glavni zapadni igrači su odlučili da više nije moguće kriti se iza političkih kriterija za ulazak u EU, što decenijama slušamo u slučaju Turske, Albanije i Kosova. U BiH su demografske promjene prijetile da zemlju oslobode okova iz Dejtona, i da omoguće demokratskoj većini da uspostavi vlast bez ucjene islamofoba iz HDZ. Zapad je natjeran da pokaže jasno i glasno da su mu draži crnokošuljaši nego, kao što moj bivši prijatelj Edvard Džozef ogavno reče, “bošnjački demografski oportunisti”.

U nedjelju naveče smo svjedočili onom licu Zapada koji smo gledali od 1992. do 1995. kada je otvoreno pospješivao genocid. Trideset godina kasnije se zbog neuspješnog genocida prešlo na zavođenje aparthejda. Bosanski dritani imaju zadaću da rade ono što su radili domaći kolaboracionisti Pitera Bote u Južnoj Africi.

(Autor je bivši ministar energetike u Vladi bh. entiteta Federacija BiH, a trenutno je kopredsjedavajući Američko-evropske alijanse, think tanka sa sjedištem u Vašingtonu. Tekst je izvorno objavljen na stranici turske novinske agencije Anadolija, servis na bosanskom jeziku). 

Analiza Senada Avdića: Izbaci li Dodik državne insitutucije iz RS, Čović bi mogao odmah to isto uraditi u (zapadnom) Mostaru!?

Slovenački premijer Janez Janša i njegov mađarski kolega i Viktor Orban svakako su najtransparentniji i najodaniji pomagači i “jataci” Milorada Dodika među liderima zemalja članica Evropske Unije. Član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske se sa ovim desničarsko-populističkim tandemom u posljednjih nekoliko nedjelja sreo najmanje po dva puta, što na domaćem terenu (sa Orbanom u Budimpešti i Banjaluci), a što u gostima (sa Janšom u Sloveniji i Budimpešti). Nema sumnje da unutar zemalja članice Evropske Unije Dodikov  iredentizam još ponegdje ima manje, ili veće razumijevanje, što je vidljivo da i unutar briselske administracije. I tamo kod dijela više ili niže rangiranih činovnika postoje oni koji , najblaže rečeno, plediraju za “uravnotežen odnos” prema Dodiku. Takvog jednog; Mađara Olivera Varheleyia, Evropskog komesara za proširenje i politiku susjedstva  smo vidjeli posljednjih dana u Bosni i Hercegovini na višednevnoj  turneji “Tri skakaonice”, Sarajevo, Banja Luka, Mostar, gdje se sreo sa svima koji na političkoj mapi BiH nešto znače i nekoga predstavljaju.

Već početkom naredne nedjelje u goste nam ponovo dolazi Angelina Eichoirst, Nizozemka, direktorica  za Zapadni Balkan, Tursku i Ujedinjeno Kraljevstvo  u Evropskoj službi za vanjske poslove. Za nju postoje ozbiljne tvrdnje da možda nije toliko  naklonjena Miloradu Dodiku, koliko ima  prisne veze sa Željkom Cvijanović, predsjednicom Republike Srpske.  Ona je se zajedno sa starim znancem,  Amerikancem, Mathewom Palmerom posvećena promjeni izbornog zakonodavstva u BiH.

Dodik, zadnja ruža Hrvatska

Iako mala drugarska pomoć pobrojanih državnika i evropskih činovnika Miloradu Dodiku snažnu ulijeva samopouzdanje i jača njegov proruski evroskepticizam, ipak se čini da je najvećeg saveznika i najpouzdanijeg partnera za njegovu secesionističku agendu ima u Republici Hrvatskoj i konsenzualnoj podršci cjelokupne tamošnje političke klase. Može izgledati nategnut zaključak, ali nije, ako samo malo bolje pogledate: dvije osobe oko kojih u Hrvatskoj, vladajućoj i oporbenoj postoji najširi konsenzus i jednodušna podrška su Franjo Tuđman i Milorad Dodik. Takav neprikosnoven status ne uživa čak ni Dragan Čović, jer službeni Zagreb za svoju bosansku, odnosno antibosansku politiku, može bez problema “iskopati” nekog drugog, sličnog  iz bogate galerije hercegovačkih političara. Navodno, hrvatski premijer  Andrej Plenković u najstrožoj diskreciji na tome već neko vrijeme radi, jer mu je sve teže  pred strancima braniti notornog korumpiranog nacionalistu na čelu HDZ BiH. Novog Čovića, Banski dvori bi mogli jednostavno “patentirati” i uvesti u posao, ali za Dodika u Zagrebu nemaju odgovarujuću  alternativu. Lider SNSD-a je za Hrvatsku ima status vitalnog nacionalnog i državnog interesa, skoro u istoj ravni kao i za Srbiju. Dodik je pokazao da vrijedi i obrnuto: na njegov izričiti prijedlog  obilježen surovom, bespoštednom diskvalifikacijom  opozicije Narodna Skupština Republike Srpske je prije dvije godine izgradnju Pelješkog mosta proglasila vitalnim  nacionalnim interesom ovog entiteta. Bio je to Dodikov odgovor na nešto ranije usvojenu deklaraciju Parlamentarne skupštine BiH kojoj se problematizirala izgradnja Pelješkog mosta u kontekstu sprječavanja pristupa Bosne i Hercegovine otvorenom moru. Za tu deklaraciju glasali su svi tadašnji zastupnici PS BIH iz RS (SDS, PDP), izuzev Dodikovih SNSD-ovaca.

Briga cjelokupne hrvatske političke elite za političku i osobnu budućnost Milorada Dodika prelila se sa lokalne i regionalne razine, na višu, briselsku ravan. Ocjena predsjednikaZoran Milanovića prema kojoj je “Dodik zadnji problem u BiH, osobito iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata, postala je platforma prema kojoj se ravnaju svi relevantni sudionici političkog i diplomatskog života u Hrvatskoj. Istina, premijer Andrej Plenković to neće reći na tako plošan i apodiktičan način, velikodušno je takav diskurs prepustio bezličnom horu svojih gremija, predvođenih  ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom, osobom sa znatnim intelektualnim potrebama. On je nedavno u Briselu na sastanku ministara vanjskih poslova na kojem je cirkulirao zahtjev za uvođenje sankcija Miloradu Dodiku, pokušao razvodnjiti tu vrstu razgovora poručujući kolegama ministrima da je “to crno-bijelo gledanje na stvar”. Kao način  prevazlaženje tog crno-bijelog svijeta, Grlić- Radman je bacio na stol zakljkulčak  da je Dodik činjenica i sa njim treba razgovarati, osobito Hrvatska koja ima najdužu granicu  sa Bosnom i Hercegovinom”. Uostalom, kazao je hrvatski minstar, referirajući se na svog unutrašnjo-političkog dušmana, predjednika Milanovića ključno pitanje u BiH je “promijeniti Izborni zakon koji će jamčiti ono što je dogovoreno Daytonskim mirovnim sporazumom”.

U istom tonu i sa nepromijenjenim argumentima nastupili su ove nedjelje hrvatski zastupnici u Evropskom Parlamentu tokom  rasprave posvećene krizi u Bosni i Hercegovini.  Na brojne diskusije poslanika iz lijevo-liberalnog bloka koji su Milorada Dodika identificirali kao centralnog krivca za blokade, secesionizam i generiranje negativnih tokova, HDZ-ovci, prije svih Plenkovićevi mladi štreberski  lavovi Tomislav Sokol i Karlo Reessler, inače posinak HDZ-ovskog Metuzalema i Plenkovićevog savjetnika Vladimira Šeksa, uzvraćali su Milanovićevom mantrom  da Dodik nije jedini, pa ni najveći problem. Nego je u najmanju ruku podjednako krupan i težak problem koliko  “bošnjački unitarizam koji blokira promjene Izbornog zakona”. Na sličnim diskusijama tokom proteklih nekoliko godina proslavila se i drugi mandat u Briselu sebi priskrbila  još jedna HDZ-ova zastupnica u Evropskom Parlamentu Željana Zovko.

Kad tronožcu pukne noga

Šta je smisao i konačni cilj ovako usklađenog mijenjanja mete od strane hrvatske političke ekipe u Briselu i Zagrebu, korekcija i preusmjeravanja “vatre” sa Dodikovog iredentizma na bošnjački unitarizam i Hrvate kao njegove tradicionalne žrtve. Kada bismo ovu dramaturgiju primijenili na medicinsku praksu, dobili bismo operacionu salu gdje hirurzi pripremaju operaciju teško oboljelog pacijenta, ali postupak ne može početi dok na zahtjev dijela njegove obitelji bolesnik ne potpiše unaprijed pripremljen testament!

Relativiziranjem, pa i skidanjem odgovornosti sa Dodika i apsolutiziranjem krivice “političkog Sarajeva”,  hrvatski političari zapravo lidera SNSD-a ohrabruju, mamuzaju, navijački ostraščeno  podstiču da se napokon odvaži, krene sa riječi na djela i preduzme korake koje posljednjih nedjelja najavljuje a koji vode disoluciji Bosne i Hercegovine. Jer to, disolucija i rastakanje državno-pravnog subjektiviteta  jeste , kada se ostave po strani sve licemjerne fraze o “podršci suverentitetu, evropskom putu”, magistralna, nepromijenjena politika Hrvatske prema Bosni i Hercvegovini. Kao što je takozvana “Herceg Bosna” radila na pogon Karađorđeva, Miloševića i Karadžića, tako je danas Milorad Dodik lokomotiva uz koju se šlepa  Treći entitet. I u Zagrebu i u Mostaru su svjesni da su izgledi da se u predviđenoj, demokratskoj proceduri Izborni zakon ne može promijeniti bez zahvatanja ustavnog tkiva, pa su zato sve karte i nade bačene na Dodikov transfer nadležnosti sa državne razine na entitetski prostor. To bi, kako je Dodik, neuvijeno pojašnjavao uključivalo i proglašavanje svih državnih institucija u entitetu RS neprijateljskim i njihov progon na prostor Federacije BiH.

Više izvora koje smo posljednjih nedjelja konsultirali, domaćih i inozemnih, potvrdilo nam je kako postoje ozbiljne indicije da su Milorad Dodik i Dragan Čović dogovorili i uskladili redoslijed političkih poteza i to na način da bi lider SNSD-a diktirao tempo i dinamiku, a predsjednik HDZ BiH ga “samo” dosljedno oponašao i slijedio njegov primjer. Ne postoji u tom dogovoru ništa što već nije viđeno i što se nije desilo u prvim danima aprila 1992.godine kada su  dužnosnici  SDS-a napustili zajedničke institucije i formirali svoj paradržavni aparat  na Palama, a sinhrono sa njima to većinski uradila HDZ-ova struktura izmještanjem u Mostar. Sve je kao što je poznato finalizirano sporazumom u Grazu  6. maja 1992.godine kojim su Mate Boban u ime “Herceg Bosne” i Radovan Karadžić kao lider tzv. Srpske Republike Bosne i Hercvegovine suglasili  da između Srba i Hrvata u BiH  nema otvorenih teritorijalnih i drugih pitanja, a bude li ih u budućnosti ona će se rješavati dogovorom, na miran način.

Da politički lideri Hrvata imaju spreman odgovor tobože na “unitarizaciju BiH”, a zapravo secesionističke poteze Milorada Dodika, vidljivo je bilo iz nedavnih reakcija koje su iz  Mostara stigle nakon problematičnih, promašenih  izjava  Bakira Izetbegovića o “dobrim Bošnjanima” i  njegove oštre retorike prema zahtjevima HDZ-a BiH.

“Gospodin  Izetbegović  ne želi dogovor o izbornoj reformi i on poljuljani status koji ima SDA nastoji radikalizirati šaljući nebulozne poruke, bogumili, krstjani, dobri Bošnjani”, kazao je  novinar Zoran Krešić, blizak čeniku HDZ-a BiH. On je poručio kako “politika koju on (Izetbegović) vodi vodi prema onome što je radila srbijanska politika u bivšoj Jugoslaviji prije raspada države”. Na kraju je  Krešić zaprijetio: ” Ne treba niko očekivati da će druga strana mirno stajati i čekati da neko preuzme poluge upravljanja. I za manje stvari  su bivše republike u Jugoslaviji donijele odluku o istupanju iz takve države”.

Jedan (vrlo) mogući sjenarij

Još je nedvosmisleniji i izravniji bioIlija Cvitanović, član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS) koji je kazao kako su “predstavnici Srba već poduzeli radikalne poteze” te da treba očekivati “da i Hrvati poduzmu slično ako ne dože do izmjene izbornog zakona”.

Kakve poteze prognozira novinar Krešić, a kakve “radikalne” mjere najavljuje Ilija Cvitanović.

Prema izvorima koje smo ranije pominjali, domaćim i stranim, ukoliko Milorad Dodik uz formalnu pomoć Narodne Skupštine RS koju kontrolira, proglasi nezakonitim i neprijateljskim institucije Bosne i Hercegovine na teritoriji RS, Oružanih snaga BiH, SIPA-e, OSA-e, Uprave za indirektno oporezivanje…Dragan Čović će u vrlo kratkom vremenu slijediti njegov primjer. Na način na koji je “Herceg Bosna” u aprilu 1992.godine, po automatizmu slijedila   Karadžićev primjer napuštanja insitutucija, HDZ BiH bi, tvrde naši upućeni sugovornici, mogao postupiti prateći secesionističke korake Milorada Dodika. Državne institucije nakon što ih, po tom scenariju, delegitimira Narodna Skupština RS, vrlo brzo bi doživjele istu sudbinu na prostorima gdje vlada HDZ BiH. Tu se prije svega misli na Mostar, odnosno njegov zapadni dio, gdje je su smještene sve državne institucije  i njihove ispostave u ovom gradu. Političari iz Sarajeva, prije svega oni iz Stranka demokratske akcije, praveći različite kompromise dogovore, trgovačke aranžmane sa Hrvatskom demokratskom zajednicom prihvatili  su da sve institucije sa nivoa države budu stacionirane u općinama Mostara sa hrvatskom većinom. Rije je o desetinama insitucija,  agencija, ureda… poput Uprave za indirektno oporezivanje (sjetimo se kako su oko kupovine njenog poslovnog prostora pregovarali bivši direktor Fuad Kasumović i Dragan Čović), SIPA-e, Državne granične policije, BHANSA-e, Centralne banke BiH, Obavještajno-sigurnosne agencije, Direkcije za kontrolu policijskih tijela, Operator za obnovljive izvore energije…

Navodno već postoje razrađeni planovi da u trenutku kada se ove institucije proglase nelegalnim (jer poslije povlačenja RS ne bi  funkcionirale na cijelom prostoru BiH)  otpočne  “spontana”  akcija pripadnika navijačke skupine “ULTRAS-a”, branitelja okupljenih u HVIDR-i, te dobrovoljaca-aktivista HDZ-a BiH tokom koje bi se te institucije fizički  preuzele, zaposlenici proglasili nepoželjnim,  i stavile na raspolaganje HDZ-a BiH. Da bi uloga navijačkih huliganskih odreda “ULTRASA” mogla biti značajna i da se na njih računa govori i to da poslije niti jednog incidenta, od kojih su neki imali elemente teških krivičnih djela, niko od navijača NK “Zrinjski” nije kazneno procesuiran.

Također, budućoj anarhiji, odnosno kako bi se to službeno tretiralo “događanju naroda”, snažno pogoduje potpuno kadrovsko i organizaciono rasulo koje već duže vrijeme vlada unutar MUP-a Hercegovačko-Neretvanskog Kantona. Mjesecima tamošnji  MUP nema policijskog komesara, niti  načelnike uniformirane polcije i  kriminalisitlčke policije te još nekolicine neposrednih rukovodilaca. MUP-u HNK nedostaje i skoro 300 policajaca, a to za posljedicu ima da u svim kriznim situacijama policija nema adekvatan odgovor, što huligani i navijači nemaju “dostojnog” protivnika, što se stvara stanje anarhije koje se, vrlo vjerovatno, već duže vrijeme  (p)održava planski…

Treba još jednom ponoviti: ovaj scenario moguć je, a neki upućeni  kažu i vjerovatan, tek u slučaju da Miloradu Dodiku i  njegovim pokroviteljima iz Beograda i Moskve, kao i sekundantima iz Budimpešte, Ljubljane i Zagreba, uspije “upad” u ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine. U tom bi slučaju Dragan Čović, ohrabren i podržana istim saveznicima, još jednom slijedio primjer svog prijatelja i političkog partnera iz Laktaša.  Što se njih dvojice tiče, ovakav rasplet krize u BiH je i poželjan i izvjestan. No, po svemu sudeći, prije svega imajući u vidu robustan diplomatski angažman SAD i znatnog dijela članica EU, njih dvojica neće o tome presudno odlučivati, a pogotovo imati posljednju riječ.

Amer Bukvić optužuje crnogorskog biznismena: Duško Knežević laže da sam mu čestitao svrgavanje Mile Đukanovića

Direktor BBI Banke Amer Bukvić tvrdi da je crnogorski biznismen Duško Knežević izmislio da mu je čestitao rušenje režima Mile Đukanovića.

“Kada sam to vidio, odmah sam mu poslao poruku”, kazao je danas za Istraga.ba direktor Bukvić.

Zbog te, navodne, Kneževićeve izmišljotine Bukvić je danas, nakon teksta Istrage, podnio ostavku na mjesto člana Upravnog odbora Univerziteta Mediteran u Podgorici koji je u vlasništvu crnogorskog biznismena kojeg, zbog pranja novca, potražuje tamošnje pravosuđe.

“Poštovani gospodine Knežević, vezano sa Vaše izjave u program televizije A1 i navodne čestitke Amera Bukvića, predsjednika Uprave BBI Banke izbornim pobjednicima u Crnoj Gori, molimo Vas da objavite demanti. Amer Bukvić nije komentirao niti čestitao izborne rezultate u Crnoj Gori, ni javno niti privatnim porukama”, napisao je Bukvić Dušku Kneževiću.

Direktor BBI Banke ustupio nam je svoju prepisku sa odbjeglim biznismenom koji je svoje carstvo stekao u periodu dok je bio blizak prijatelj Mila Đukanovića.

“Šta je ovo? Kako ovdje mene spominješ? Nikada ti ja nisam poslao poruku da ti čestitam. Nevjerovatno. Ja se moram od ovoga ograditi. Nije mi jasno kako ovako hladno možeš neistinu pričati. Čuj, ja ti čestitao”, napisao je Bukvić u prepisci koju nam je ustupio.

Knežević je četiri sata kasnije odgovorio: “ti si stari moj jaran, ja znam da ti je Mila žao, ali moraš da ideš uz pobjednike”.

Preostalu prepisku Bukvić nam nije ustupio, ali je potvrdio da je bio angažovan na Kneževićevom Univerzitetu u Podgorici, te da su sarađivali oko organizacije Biznis foruma koji organizira BBI Banka. Duško Knežević je 2018. godine bio jedan od panelista na Bukvićevom sarajevskom Biznis forumu, a iste godine direktor BBI Banke je postao član Upravnog odbora Univerziteta Mediteran.

Duško Knežević je crnogorski biznismen koji je vlasnik  Atlas Grupe u okviru koje je djelovala, Atlas Banka, Univerzitet Mediteran, a bio je i  vlasnik, što formalni, što neformalni, i nekoliko off shore kompanija. Atlas Grupa otvarala kompanije od Londona, preko Kipra, pa sve do Moskve. U Rusiji im je 2013. godine, zbog malverzacija  zabranjeno poslovanje. Odmah naredne godine zahladili su i njegovi odnosi  i sa Milom Đukanovićem. Ubrzo je crnogorski režim započeo istrage u Kneževićevim kompanijama zbog sumnje u pranje novca, da bi na kraju ovaj biznismen morao pobjeći iz države i skrasiti se u Londonu odakle je započeo medijsku kampanju protiv Đukanovića i njegovih saradnika. Duško Knežević je, na koncu, objavio snimak na kojem se vidi kako predaje kovertu Slavoljubu Stjepoviću, bivšem gradonačeniku Podgorice koji je visoki funkcioner Đukanovićeve partije DPS. Knežević je tvrdio da je u koverti bilo 100 hiljada eura namijenjenih za DPS-ovu predizbornu kampanju uoči lokalnih izbora. Dio snimka u slučaju poznatom kao “Koverta” bjavljen u januaru 2019. godine, nakon čega je na scenu stupila Đukanovićeva opozicija oličena predvođena Demokratskim frontom. Ipak, jedan od najglasnijih bio je Dritan Abazović, predsjednik Građanskog pokreta URA. On je 12. januara 2019. godine objavio pismo koje je uputio ambasadorima i evropskim zastupnicima, a u kojem je poručio da će “Crna Gora postati privatna država ukoliko se pređe preko ovoga”.

Noć nakon posljednjih crnogorskih izbora, Knežević je u živom prenosu na svom youtube kanalu rekao da je primio čestitku od Amera Bukvića iz Sarajeva.

“Čestitam, gospodine Kneževiću, na izvanrednoj pobjedi i drago mi je što ste srušili režim Mila Đukanovića”, pročitao je Knežević navodnu Bukvićevu poruku.

Analiza stranačkih rezultata u KS: NiP vrtoglavo porastao,SDA izgubila 9 hiljada birača, Naša stranka izgubila 12 hiljada glasova

Narod i Pravda Elmedina Konakovića apsolutni je pobjednik izbora u Kantonu Sarajevo. SDA je još uvijek prva stranka, ali je NiP u zaostatku svega pet hiljada glasova. Naša stranka je izgubila najviše svojih glasača, a veliki pad, procentualno gledajući, doživjeli su SBB i DF. Istraga.ba nastavlja sa analizom izbornih rezultata po kantonima. Na redu je Kanton Sarajevo.

SDA

Na Općim izborima 2018. godine SDA je u Kantonu Sarajevo osvojila 54 hiljade glasova. Danas je podrška toj stranci znatno manja. Prema nepotpunim rezultatima (preko 95 posto obrađenih listića) SDA  je u svih devet općina podržalo 45 hiljada birača. Za očekivati je da će ova stranka dobiti još glasova onih koji su glasali poštom, ali teško je očeklivati da mogu prebaciti 48 hiljada glasova. To bi, opet, u konačnici značilo da je SDA u padu za oko 6.000 glasova. Slabiji rezultat ostvarili su u osam općina Kantona Sarajevo.  Jedini rast SDA ima u Trnovu.

NiP

Prema nepotpunim rezultatima Narod i Pravda u nedjelju je osvojila oko 42.000 glasova. U odnosu na Opće izbore, NiP je u dobio novih 13 hiljada glasača, jer su 2018. godine osvojili 29.800. NiP je rastao u svim općinama Kantona Sarajevo, a najveći rast su ostvarili u Novom Gradu gdje su sa 6.700 skočili na skoro 11 hiljada glasova. U Centru je ta stranka sa 4.900 porasla na 5.200 glasova, dok su u Novom Sarajevu dobili 2.000 novih glasova i sada su prva stranka i na području te općine.

Naša stranka

Najveći broj glasača, u odnosu na izbore 2018. godine, izgubila je Naša stranka. Ostali su bez skoro 12 hiljada glasova u Kantonu Sarajevo, a kao stranka su izgubili primat u općinama Centar i Novo Sarajevo. Na Općim izborima 2018. godine Naša stranka je osvojila 28.300 glasova, dok je u nedjelju za ovu stranku u Kantonu Sarajevo glasalo oko 16.500 birača. U Starom gradu su izgubili 1.300 glasova, u Centru su pali za 1.700 glasova, dok je u Novom Sarajevu zabilježen pad sa 7.300 na oko 4.000 glasova. Upravo u toj općini veliki rast je zabilježio NiP. I u Novom Gradu je Naša stranka sa 7.300 pala na 4.200. Na Ilidži su, također, izgubili preko hiljadu glasova.

SDP

I SDP je izgubio podršku svojih birača. Sa 22.200 na Općim izborima 2018. godine protekle su nedjelje pali na 15.300 glasova. Najbolji rezultat SDP je ostvario u Starom Gradu gdje su ostali na na istom broju glasova (1800). U Centru su izgubili hiljadu glasova, U Novom Sarajevu su, također, izgubili oko hiljadu glasova. U Novom Gradu SDP   je osvojio oko 2300 glasava manje.

Platforma za progrès

Stranka Mirsada Hadžikadića ostvarila je značajan rezultat u Kantonu Sarajevo. Prema još nepotpunim rezultatima, osvojili su oko 9300 glasova, pa su tako postali peta politička stranka po snazi u Sarajevu. U Novom Gradu su osvojili tri hiljade glasova,  u Centru su na 1600 glasova, u Novom Sarajevu su na 1.800.

DF

Demokratska fronta je, pored Naše stranke, procentualno najveći gubitnik u Kantonu Sarajevo. Na Općim izborima 2018. godine DF je osvojio 13480 glasova. U nedjelju je DF u Kantonu Sarajevo zaokružilo oko 7.500 ljudi. U Starom Gradu uopće nisu prešli cenzus i tu su izgubili oko 700 glasova. U Centru im je prepolovljena podrška. Najbolji rezultat su ostvarili u Novom Sarajevu i Vogošći. Cenzus, također, nisu prešli ni u Ilijašu.

SBB

Poput DF-a i SBB se bori za politički život u Kantonu Sarajevo. I ova stranka će osvojiti oko 8000 glasova u odnosu na 20 hiljada glasova koliko su osvojili na Općim izborima 2018. godine. SBB je u Starom Gradu izgubio oko 800 glasova,  u Centru skoro 2.000 glasova, na Ilidži 2.200 i tu, čak, nisu prešli ni cenzus.

Nakon terorističkog napada na Kosovu: Zašto je Zapad popustljiv prema Srbiji?

Kada su Bismarckova Njemačka, Austro-Ugarska i Rusko carstvo 1876. potpisali Berlinski Memorandum, kojim su stali na stranu hrišćanskih pobunjenika Bugarskoj i Bosni i Hercegovini, a protiv osmanskih vlasti, britanske vlasti su reagovale ljutito. Berlin, Beč i Rusija ponudili su rješenje krize, ne konsultujući London i ne uvažavajući njegove interese. Objašnjavajući razloge svog nezadovoljstva, tadašnji britanski premijer Benjamin Disraeli je ruskom ministru Gorčakovu kazao: „Engleska je ovdje tretirana kao da smo Crna Gora ili Bosna.“

Skoro stoljeće i po kasnije, čini se da je na snazi isti princip. O Crnoj Gori, Bosni i Kosovu mogu se donositi odluke bez njih samih, ali ne mogu bez velikih sila. To je suština poruke koju je prije nekoliko dana specijalni američki izaslanik Gabriel Escobar uputio kosovskom premijeru Albinu Kurtiju, nakon što je potonji doveo u pitanje kredibilitet Miroslava Lajčaka, glavnog evropskog pregovarača za rješavanje spora između Srbije i Kosova.

Escobar je kazao da će, uprkos Kurtijevim zahtjevima, Lajčak ostati u pregovorima, kao i da će se dijalog nastaviti. „Ne mislim da će“, dodao je, „zemlja koja ima milion i po stanovnika moći uvjeriti transatlantsku zajednicu, koja broji 700 miliona ljudi, da promijeni svoju taktiku.“

Na samom početku rata u Ukrajini, Sjedinjene Države i Evropska unija su intenzivirale dijalog između Beograda i Prištine, zauzevši prosrpsku poziciju, odnosno stavivši u fokus svoj zahtjev prema kosovskim vlastima da formiraju zajednicu srpskih opština.

Mnoge je navedeni stav Washingtona i Bruxellesa iznenadio, jer je, recimo, Kosovo od samog početka rata u Ukrajini zauzelo proukrajinski stav, dok je Srbija ostala jedina država u Evropi, uz Bjelorusiju, koja nije uvela sankcije Moskvi.

 

Snažan proukrajinski stav Prištine, jednako kao i Sarajeva i Podgorice, vjerovatno je više pomogao Srbiji, nego njima samima. Naime, od trenutka kada je počela ruska invazija, zapadna javnost je isticala da je Zapadni Balkan ranjiva regija, na koju se, zahvaljujući ruskom utjecaju na srpsku politiku, može prenijeti sukob.

Ne želeći da svoje sigurnosne resurse (prije svih NATO) troše na obuzdavanje Srbije, Washington i Bruxelles su, želeći da očuvaju mir po svaku cijenu, odlučili da politički obuzdaju Prištinu, Podgoricu i Sarajevo.

Jasno je da su Kosovo, BiH i Crna Gora gajili iracionalne nade u vezi s ratom u Ukrajini. Naime, suverenističke elite u ovim državama vjerovale su da je rat u Ukrajini šansa da se oslobode srpskog utjecaja. Zanemarili su jednu bitnu stvar. Kreatorima zapadne politike skoro je sasvim irelevantno šta ove tri male države misle o ruskoj invaziji na Ukrajinu, jer nijedna od njih ne šalje značajne količine naoružanja, niti finansijsku podršku, kao Njemača ili Holandija.

Kad se sve uzme u obzir, jedini način na koji Zapadni Balkan može utjecati na rat u Ukrajini jeste da se i ovdje zarati, te da se, osim Ukrajinom, SAD i EU moraju baviti još jednim frontom.

Izbjeći navedeni scenarij postao je, od prvog dana ruske invazije, apsolutni prioritet. Jednako kao što je interes Rusije otpočetka u tome da otvori drugi front na Balkanu, kako bi opteretila Amerikance i Evropljane dodatnom brigom, a sebe rasteretila u Ukrajini.

U navedenom kontekstu, Srbija ima centralnu ulogu, jer jedina ima dovoljno vojne snage i otvorenih pitanja sa susjedima (prvenstveno sa Kosovom) da krene u rat. Razumije se, čak ni u situaciji kada je Zapad zaokupljen Ukrajinom, za Srbiju ne bi bilo pametno da pokrene rat, ali u vremenima velikih kriza vlasti često pouzimaju poteze, koji se na kraju ne pokažu kao pametni. Zato Amerikanci i Evropljani nisu htjeli ništa prepustiti slučaju.

Od početka ukrajinske krize, američke i evropske diplomate prave ustupke Srbiji, s ciljem da je odobrovolje i uvjere kako svoje interese u regionu može ostvariti na miran način i u potporu Zapada. Razumije se, Srbiji nije ponuđeno sve ono što bi ona htjela (aneksija sjevera Kosova, Republike Srpske i Crne Gore), a što bi također ugrožavalo mir. Umjesto toga, ponuđeno je da mirnim putem ima veći utjecaj u susjednim državama.

U Crnoj Gori i BiH, uz podršku međunarodne zajednice, s vlasti su skinuti Đukanović, Izetbegović i Komšić, čija je politika bila u znaku oštrog suprostavljanja težnji Beograda da dominira u regionu.

Nadalje, nakon proteklih izbora, kako je posvjedočio ministar odbrane BiH Zukan Helez, postojala je opcija da se Vijeće ministara formira sa opozicijom u Repulici Srpskoj, ali je rukovodstvo SDP-a ipak odabralo da koalira s Dodikom, nakon što je potonji „obećao međunarodnoj zajednici da će sarađivati“.

U navedenom kontekstu treba podsjetiti da je Aleksandar Vučić istaknuo da je od predstavnika međunarodne zajednice dobio obećanje da će državna imovina pripasti Republici Srpskoj.

Na koncu, osim što SAD i EU ne prestaju vršiti pritisak na kosovske vlasti da formiraju ZSO, Escobar je u jednom trenutku otvoreno zaprijetio Kurtiju da će biti svrgnut i zamijenjen s nekim kooperativnijim.

Ako u navedenom kontekstu, sagledamo napad paravojne grupe na kosovsku policiju u Banjskoj, onda mnogo toga postaje jasnije.

Kosovska policija je saopćila da je kod uhapšenih članova Banjske grupe pronašla dokumente, koji ih povezuju sa Milanom Radoičićem, ključnim Vučićevim čovjekom na sjeveru Kosova. Vučić je itekako imao interesa u naoružavanje ove i sličnih grupa na sjeveru, jer Srbija može računati na podršku Zapada, samo dok bude predstavljala kredibilnu prijetnju miru i susjednim državama.

U tom smislu, sasvim je indikativna izjava predsjednika Srbije, u kojoj legitimira pobunu Banjske grupe, te otkriva da je opasnost od rata njegov glavni argument u pretovorima: „Iako sam svakog dana, i u Briselu, i u New Yorku, upozoravao da do svega ovoga može da dođe, malo ko je želeo da čuje i da sluša. Srbi, i to ne ljudi iz centralne Srbije, kako su lagali u prištinskim medijima, već ljudi sa Kosova i Metohije su se pobunili, ne želeći više da trpe Kurtijev teror.“

Činjenica su kosovske policijske snage, bez pomoći KFOR-a, uspjele eliminisati ili uhapsiti dio Banjske grupe (ali ne i sve njih) predstavlja relativnu Kurtijevu pobjedu, odnosno poniženje za Vučića, koji svoju odluku da zasad ne uzvrati udarac, koristeći silu, opravdava time da „Kurti pokušava Srbiju uvući u sukob s NATO savezom“.

Imajući u vidu da se nalazi pod pritiskom proruske desnice, Vučić će možda ipak morati naći način da primijeni silu protiv kosovskih struktura i obnovi svoj kredibilitet, što je sugerisao zaključnim riječima svog izlaganja: „Naše je da iscrpimo sve što možemo da ne dođe do većeg krvoprolića. Naše je da pokušamo da sačuvamo mir, ali ako neko misli da… (Duža pauza.) Nije važno, o tom-potom, kada donesemo odluku obavestit ćemo vas.“

Ako su Priština, Sarajevo i Podgorica bili uvjereni da je rat u Ukrajina njihova šansa da ostvare svoje interese, sada je sasvim jasno da je rat u Ukrajini šansa za Srbiju i generalno srpsku politiku u regiji. Bošnjaci, Albanci i Crnogorci su u političkoj defanzivi, a Srbi u ofanzivi. Nema dileme da će Vučić, putem Radoičića na sjeveru Kosova i Dodika u BiH, nastaviti da iskazuje kredibilne prijetnje miru, kako bi na pregovorima u Briselu i Njujorku, mogao u Miloševićevom maniru „spašavati mir“, postavljajući zahtjeve pred zapadne diplomate i njima posve potčinjene vladajuće strukture u regionu (u koje još jedino Kurti ne spada, jer vješto kombinuje suprostavljanje međunarodnoj zajednici i saradnju s njom).

Posao diplomata poput Escobara i Lajčaka jeste da iskoriste američko-evropski utjecaj u Sarajevu, Podgorici i Prištini kako bi osigurali mir, bez upotrebe resursa NATO saveza i ugrožavanja sigurnosti vojnika KFOR-a, naročito nakon što su dvojici vojnika KFOR-a, nakon protesta u Zvečanu, amputirane noge.

Kao i prije stoljeće i po, zapadna diplomatija je razapeta između dvije proturječne težnje, koje se možda najbolje mogu ilustrovati dvjema ocjenama na početku spomenutog Bismarcka. Balkan, prema njemu, „nije vrijedan kostiju niti jednog pomeranskog grenadira“, ali je istovremeno bio svjestan da bi „jednog dana veliki rat u Evropi mogao izbiti zbog neke gluposti na Balkanu“.

Nakon glasanja u Domu naroda FBiH: Da li će Nikšić odsvirati kraj Trojke?

“Ne možemo ni potvrditi ni negirati”, identičan je odgovor iz Stranke demokratske akcije i Socijaldemokratske partije kada je Politicki.ba upitao da li je jučer došlo do kontakata između Bakira Izetbegovića i Nermina Nikšića.

Dakle, bilo je.

Nakon što je SDP ostao bez (bošnjačkog) delegata u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine, u SDP-u je kap prelila čašu!

Ova stranka, s druge strane, osigurala je kontrolu formiranja vlasti na nivou entiteta F BiH, kada je njen kandidat za (pot)predsjednika dobio 13 ruku u Klubu Srba Federalnog doma naroda.

“Tri stranke mogu federalnu vladu napraviti”, stoji u jednoj od poruka koje smo iz vrha SDP-a dobili jučer.
Igor Stojanović, Refik Lendo i Lidija Bradara činit će vrh F BiH. SDP, SDA i HDZ BiH preko njih utiču ne samo ko će činiti vladu većeg bh. entiteta, već i na sastav kantonalnih vlasti.

Trojka – SDP – NiP – NS – “ljulja se kao babin zub”. Ona je i ranije bila nestabilna. S kadrovskim rješenjima ne samo da je svaka od stranaka “gutala najmanje jednu žabu”, već je raslo nezadovoljstvo članstva.

Jučerašnji ishod glasanja za Dom naroda BiH bio je kap u već prepunoj čaši.  Liderima otapajuće većine Nikšić je, objavila je Slobodna Bosna, poslao poruke/pismo.

U njemu je već za početak naredne sedmice najavio da će zakazati “sjednicu Glavnog odbora SDP-a i predložiti da li da se donese odluka i da li da se otvore razgovori o drugim mogućim partnerima za formiranje vlasti. Ili da mi ostanemo opozicija, a vi kao Sedmorka da odete sa SDA”.

Istovremeno, “zamrzava status SDP-a u Osmorki”. Prije ili nakon što je nakucao poruke čelnicima Osmorke, Nikšić je razgovarao s Izetbegovićem.

I iz SDA i iz SDP najavljeno je za Politicki.ba da će se razgovori nastaviti. Ranije su nam iz vrha SDP-a rekli, a jučer potvrdili, da su u komunikacijama čelnika dvije partije definirani neki od principa.

Uz ostalo, Nermin Nikšić će biti federalni premijer. SDP bi trebao dobiti i četiri ministra u Vladi entiteta F BiH. Nju bi činili SDA – DF, te blok stranaka oko HDZ BiH.

Ni to nam nisu željeli potvrditi, ali ni demantirati u SDA. No, ono što je bila konstanta i jučerašnje naše komunikacije s čelnicima iz SDP je interes da se formira stabilna vlast.

Za njih, idealno bi bilo da se uz ove četiri, nađe i barem još jedna stranka, (NiP) čime bi se stvorila dvotrećinska većina u Federalnom parlamentu za promjene Ustava.

U SDA kažu da razgovori (stalno koriste taj termin, a ne “pregovori”) traju, ali se stiće dojam da je dosta toga već dogovoreno i da se ide sve utabaniom stazom prema koaliciji SDA – SDP gdje god se to može.

Politicki.ba prije par dana objavio je da je došlo do žestoke svađe između SDP i BHI Kasumović Fuad u Zeničko-dobojskom kantonu.

“Što se tiče SDP, mi se ovdje zaustavljamo”, napisao je čelnik kantonalne organizacije te partije Mirsad Mahmutagić.

Razlog svađe su imenovanja na pozicije u javnim preduzećima i ustanovama. BHI FK insistirao je da se na mjestu direktora Zavoda zdravstvenog osiguranka ZDK ne može zadržati Omer Škaljo.

“Gospodine Mirsade, vi meni sve više ličite na one koji štite kriminalce”, stoji u još jednoj od poruka koje je Politicki.ba vidio. Napisao ju je Kasumović.

Izgleda da su razlike između dva stuba sedmočlane koalicije u ZDK “premoštene”, ali je ostao rastući gorak ukus.

Mahmutović je i prije, ali i nakon tog verbalnog duela, optuživao Kasumovića da želi formirati vlast u ZDK s SDA.

To nije daleko od istine. Ali je isto tako dosta jasno da i SDP u ovom kantonu želi formirati vlast sa SDA.  Vri i u Bosansko-podrinjskom kantonu Goražde. SDP postaje sve nervozniji suočen s rastućim ucjenama malih stranaka.

Tako je početkom ovog mjeseca Vlada BPK na jednu poziciju u javnoj ustanovi morala imenovati osobu koja je ranije smijenjena s ministarske pozicije jer je dokazano da je falsificirala fakultetsku diplomu. SDP je bio protiv.

U drugim kantonima unutar trojke/osmorke vri kao u košnici. Zbog sve češćih svađa, iznevjerenih obećanja, zakulisnih dilova… koalicioni kapacitet SDA-DF raste.

Ukoliko se u SDP-u predstojeće sedmice “prelomi” te se krene u pregovore sa SDA, vlade bi se mogle promijeniti ili formirati i za ZDK, BPK, USK, Kanton Sarajevo… sa (bitno) manje stranaka nego li je to trenutno slučaj. A to znači više pozicija za partije koje su u vlasti.

“SDA je uvijek široke ruke u pravljenju koalicija”, slavodobitno će za Politicki.ba reći jedan visoki funkcioner SDP-a s kojim smo ovih dana intenzivnije komunicirali.

Postizborne kalkulacije: Bh. semafor koalicija može zaustaviti Dodika i Čovića!

Kako u normalnoj zemlji izgleda formiranje vlasti znamo, sjednu, dogovore principe i programe a onda idu u konstituiranje. Kako u Bosni i Hercegovini to izgleda?

Ovako: “Vidim da se ti muslimani tamo nešto pate, blok Srbi-Hrvati će o svemu odlučiti, a ne oni. Ovdje ćemo mi birati, šta god oni mislili o tome”, kaže Milorad Dodik, 10. novembra prije podne.

“Biće vrlo teško, ali ako ne probamo nećemo znati. Sad imamo vrlo usku koaliciju i ništa ne funkcioniše, imamo odsustvo bilo kakve brige za građane. Sad nemamo toliko političkih partija ali imamo vlast koja ne funkcioniše i koja se ni oko čega ne dogovara nego jedni druge varaju, lažu i petljaju. Naravno, puno je političkih partija, puno sujete, puno interesa, puno želja ali kad potpišemo sporazum i kad znamo ko je dio tog sporazuma onda očekujemo od svakoga da drži riječ i da se pridržava onoga što smo dogovorili“, odgovara Nermin Nikšić, istog dana, kasno uvečer.

I u jednom i drugom slučaju na kocki je DRŽAVA. U slučaju Dodika jasno je da u vlast s njim (ukoliko se bude moralo, jer tvrdi imat će četiri delegata u Domu naroda) mora ići jaka koalicija koja iza sebe ima najveću podršku građana.

U drugom slučaju i sam Nikšić priznaje, s ‘osmorkom’ bit će teško. Sad je najlegitimnije pitanje smije li krenuti u koaliciju s HDZ-om i SNSD-om ako već unaprijed znamo da ogromna količina sujete, želje za vlašću i pozicijama rezultirat će krahom? Uvijek u tim opcijama, a što se već pokazuje, postoje ‘preletačevići’, koji će za jednu poziciju ruku dići za tuđe interese van koalicije kojoj načelno pripadaju.

I upravo zato odgovornost SDP-a i jeste najveća. Jer nakon Dodikovog nastupa velika koalicija koju ćemo nazvati SEMAFOR (SDA, SDP, DF) više nije stvar izbora već nužnosti.

Ove tri stranke SDA, SDP i DF imaju na državnom nivou skoro 500 hiljada glasova SDA – 243.415, SDP – 129.500 i DF – 101.715. I ovaj broj glasova obavezuje sve tri stranke i njihove lidere da, za račun države kojoj zbog bloka Dodik-Čović opasno prijeti opstanak (Izborni zakon, državna imovina), prevaziđu sitne stranačke interese. Stoga je neophodno da stave u stranu mržnju prema SDA, i u korist BiH ali i odgovornosti prema glasačima, ujedine se na pitanjima koja su od opšteg interesa svakog građanina u BiH.

SDA bi u ovom slučaju, a opet zbog Bosne i Hercegovine, morala uzeti u obzir sve zahtjeve SDP-a i DF-a, dok ovaj blok koji prirodno djeluje kao jedno nema razloga za strah od SDA, jer imaju ‘osigurače’ u Predsjedništvu BiH (Željko Komšić i Denis Bećirović). Potrebno je i SDP-u, kolokvijalno rečeno, dati veće učešće u vlasti.

Uostalom, do sada se pokazalo da na svim važnim pitanjima SDA, SDP i DF su na istoj strani.

U smislu djelovanja ‘osmorke’ ili ‘devetorke’, ili bilo kojeg drugog bingo broja, (ukoliko DF ode u ovaj blok) velike razlike se već naziru, kao prvo u razmišljanjima u vezi Izbornog zakona, pa dalje državnoj imovini, zakonu o denacionalizaciji i restituciji itd. Bit će teško prevazići razlike, a savezništvo Dodika i Čovića kontinuirano jača.

Ostaju dakle dva puta ili će se probosanske stranke sukobljavati međusobno ili će se zajedno boriti sa SNSD-om i HDZ-om.

Jer HDZ i SNSD će jednako oštro nastupati po bilo kojoj opciji ili prema ‘osmorci’ ili prema ‘semafor koaliciji’. Tome nas uči postdejtonska praksa djelovanja ovih stranaka.

I kada sve zvuči logično nameće se jedno ALI…Ono će doći iz glava predsjednika stranaka i simpatizera tih stranaka koje participiraju u ‘osmorci’.

Međunarodna zajednica ne želi više SDA.

Jasno je postoji strah, ali i želja uslužnosti prema strancima koji na kraju ne žive u BiH, ali žele imati kontrolu nad procesima. Dragana Čovića već je svojevoljno ići pod njihove skute, jer su mu obećali ispuniti ono što traži (Čović se nije kandidovao nigdje, predlaže žene i personalno neće biti na funkciji).

Čovićev partner Milorad Dodik na čekanju je kod stranih ambasadora, o njegovom ponašanju ovisit će i njihova podrška.

Ostaju probosanske stranke – i one moraju pokazati lojalnost zapadnjacima. Ali, valja im znati da ih biraju građani Bosne i Hercegovine, a ne zapadnjaci. Ti građani ne žele da im se nameću odluke zarad inostranih interesa, već da oni koje su birali vode državu ka dobrostanju i integracijama. To nije moguće, ako kontinuirano ovise o mišljenju drugih, bili oni Čović, Dodik ili ambasadori.

Interesi se mijenjaju na geopolitičkoj ploči, pa je neophodna SEMAFOR koalicija, da upali crveno svjetlo kada nam nameću retrogradne ideje, narančasto da omogući kompromise oko složenih pitanja i zeleno za opstojnost države i prohodnost napretka građana!

Mnogima je sve jasno, nadamo se da će lampice u glavama lidera omogućiti da se i njima razbistri!

(nap.ba)

Pod krinkom “popuštanja” i “smanjenja ovlasti” Doma naroda FBiH: Čović i HDZ žele apsolutnu dominaciju u Federaciji

“Klub Hrvata imao bi mogućnost zaustaviti sve odluke bez Ustavnog suda”, glasi međunaslov u bh. izdanju Večernjeg lista koji je “ekskluzivno doznao” kako su “hrvatski pregovarači spremni prihvatiti reduciranje ovlasti Doma naroda Federacije BiH, ali pod određenim uvjetima”.

Ništa preciznije od ovog naslova ne otkriva stvarne namjere HDZ-ovog “popuštanja” kada je u pitanju smanjivanje ovlasti Doma naroda FBiH.

tekst Večernjeg lista

To podrazumijeva, doznaje Večernji list, da definitivnmo “ne”, primjerice hrvatskog kluba, ne bi više uopće išlo kroz proceduru Ustavnog suda FBiH.

Pojednostavljeno, sve ono za šta bi 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH reklo da narušava vitalni nacionalni interes ne bi išlo na konačno odlučivanje pred sudije Ustavnog suda FBiH. Šta bi to značilo u praksi?  Značilo bi mnogo veće ovlasti Doma naroda FBiH koji bi “vitalnim nacionalnim interesom” mogao zaustavit sve. I značilo bi dodatno ojačavanje HDZ-a BiH koji se “učvrtstio” u Domu naroda FBiH nakon presude Ustavnog suda BiH u slučaju poznatom kao “Ljubić”.

Podsjećamo, odlukom Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. godine po apelaciji Bože Ljubića “utvrđeno je da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu daje se jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”.

To je, dakle, bila obavezna odredba “jedan, jedan, jedan”, prema kojoj je svaki kanton, od njih deset, morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. U dokumentima koji su na raspolaganju EU, a i preporukama drugih međunarodnih institucija, presuda u “predmetu Ljubić” bi mogla biti riješena tako što bi se ranija “obavezna” odredba zamijenila neobaveznom, kako to piše u Ustavu Federacije BiH.

“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u članu 8, poglavlje VI Ustava FBiH.

To je, dakle, “neobavezan” raspored delegata po principu jedan-jedan-jedan o kojem se govori u dokumentu koji je na raspolaganju predstavnicima EU u BiH.

Šta bi to značilo u praksi?

Dom naroda BiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.

Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.

No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.

Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH

Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.

Prema članu 10.2 Izbornog zakona BiH, Centralna izborna komisija BiH “određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona”.

Upravo su se na ovu odredbu pozvali članovi bivšeg saziva CIK-a kada su u decembru 2018. godine donijeli Uputstvo kojim su drugog Hrvata iz Zeničko-dobojskog kantona “deložirali” u Široki Brijeg i tako omogućili Draganu Čoviću apsolutnu kontrolu prilikom formiranja Vlade FBiH, ali i konstituisanja Doma naroda BiH. Uvođenjem “konačnog vitalnog nacionalnog interesa”, Federacija bi u potpunosti postala talac HDZ-a BiH.

Analiza prijevremenih izbora: Iste stranke upravljat će istim gradovima, SDA platila cijenu lošeg kandidata u Bihaću, stranke Trojke u padu!

Nakon prijevremenih izbora zaključak je jedan – iste stranke upravljat će istim gradovima u Federaciji BiH. PoMAK je imao gradonačenika Bihaća Šuhreta Fazlića. Na prijevremenim izborima  pobijedio je PoMAK-ov Elvedin Sedić. Tuzlom je upravljao SDP-ov gradonačelnik Jasmin Imamović. I nakon prijevremenih izbora Tuzlom će upravljati SDP-ov Zijad Lugavić. Srebrenikom je upravljao NiP-ov Nihad Omerović. Ubuduće će upravljati NiP-ov Adnan Bijelić. Načelnik Vogošće je bio SDA-ov Edin Smajić. Nakon prijevremenih izbora Vogošćom će upravljati SDA-ov Migdad Hasanović. Međutim, evidentno je da je euforija oko stranaka Trojke (SDP, Naša stranka i NiP) u padu. Evo detalja.

Bihać

Gradonačelnik Bihaća bit će Elvedin Sedić iz PoMAK-a. On je uspio iskoristiti infrastrukturu koju je izgradio bivši gradonačelnik Šuhret Fazlić koji je, nakon Općih izbora, prihvatio funkciju zastupnika u Skupštini USK. Drugoplasirani kandidat je Hamdija Abdić Tigar koji je za Sedićem zaostao skoro 2000 glasova. SDA je, tako, platila cijenu zbog kandidovanja ratnog komandanta opterećenom krivičnim procesom za ubistvo (slučaj generala Šantića) i brojnim presudama za nasilničko ponašanje. Trećeplasirani kandidat je SDP-ov Adnan Habibija koji je osvojio skoro duplo manje glasova od PoMAK-ovog Sedića. Četvrti je nezavisni kandidat Amarildo Mulić. Ono što treba naglasiti, stranke Trojke (SDP, NS i NiP) nisu nastupali jedinstveno u Bihaću. SDP je imao svog kandidata koji je doživio debakl, Naša stranka je podržala Amarilda Mulića koji nije mogao osvojiti ni 10 posto glasova, a NiP se naslonio na talas PoMAK-ovog kandidata Sedića. Poređenja radi, Šuhret Fazlić je 2020. godine osvojio skoro 10 hiljada glasova, dok je SDA bila tek treća. SDP je, u odnosu na 2020. doživio rast, dok NiP sada nije ni imao kandidata.

Tuzla

Pobjeda SDP-ovog kandidata Zijada Lugavića nijednog trenutka nije dolazila u pitanje. No, izbori za gradonačelnika Tuzle ne mogu biti nikakav pokazatelj. Prvo, SDP nikad nije izgubio izbore u Tuzli. Drugo, SDA nije imala svog kandidata za gradonačelnika niti su se uključivali u kampanju. Treće, kandidat Naše stranke Omer Berbić koja je dio Trojke bio je tek trećeplasirani i osvojio je skoro duplo manje glasova od Mirnesa Ajanovića  (BOSS) koji je sa oko 7000 glasova postigao iznenađujuće dobar rezultat. Lugavić je osvojio oko 10 hiljada glasova. Dakle, u Tuzli su se nadmetale stranke Trojke međusobno i izborni rezultati u tom gradu ne mogu biti pokazatelj bilo čega.

Srebrenik

Do Općih izbora, gradonačelnik Srebrenika je bio Nihad Omerović iz NiP-a. U pitanju je bivši SDA-ov kadar koji je, u međuvremenu, prešao u NiP. On je, recimo, na lokalnim izborima 2020. godine kao nezavisni kandidat kojeg je podržao NiP,  osvojio 10.335 glasova. SDA-ov kandidat je tada osvojio 6630, PDA-ov kandidat 1600, a SDP-ova kandidatkinja 1010 glasova. Nakon što je Omerović podnio ostavku, raspisanu su prijevremeni izbori. Stranke Trojke (NiP, SDP, NS) i PDA su podržali Adnana Bijelića. SDA je kandidovala Nermina Tursića. Treba napomenuti da je, gledajući 2022. godinu, kapacitet stranaka Trojke bio skoro 13 hiljada glasova. Međutim, prema nepotpunim rezultatima, glasovi stranaka Trojke su prepolovljeni (6400), dok je SDA pala za oko 400 glasova. Ipak, treba uzeti u obzir manju izlaznost, odnosno tradicionalnu nezainteresiranost birača za prijevremene izbore.

Vogošća

Načelnik Općine Vogošća bit će Migdad Hasanović. On je osvojio oko 5300. Kandidat Trojke (SDP, NS i NiP) Adnan Šerak je osvojio 2900 glasova. Ono što je primjetno, razlika između SDA-ovog i NiP-ovog kandidata je znatno veća u odnosu na 2020. godinu, iako je izlaznost znatno manja. Na lokalnim izborima 2020. godine kandidat stranaka Trojke je osvojio 4673 glasova, dok je kandidat SDA osvojio 6159. Sada su, faktički, ista dva bloka imala  svoje kandidate i SDA je napravila veću razliku.

Federalni premijer opet na društvenim mrežama: Novi post, nova najava “gutanja žaba”

“Obustavljam svaku komunikaciju sa Dodikom dok ne prizna genocid i ne prestane sa provokacijama, uvredama i pokušajima rušenja države. Odbijam suradnju sa Dodikom i Čovićem dok ne osude presuđene ratne zločince i dok ne izjave da navijaju za reprezentaciju Bosne i Hercegovine”.

Ovako je danas počeo dugi post na svom Facebooku predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić.

Nermin Nikšić je i predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine.

“Zbog svega toga ću otići da razgovaram sa Dodikom u Istočno Sarajevo, kao što je i on došao kod mene u Konjic, jer je to jedini put koji nas vodi do usvajanja zakona neophodnih za reforme iz oblasti ekonomije, socijalne politike, pravosuđa i svega ostalog.

Alternativa je blokada i naredne četiri godine, a ja na to ne želim pristati sve dok ima šanse da razgovaramo i radimo. Od ovog sastanka očekujem da ćemo dogovoriti usvajanje planiranih zakona koji su nam neophodni za nastavak puta ka EU.

Razgovor jednostavno nema alternativu jer jedino tako možemo ići naprijed”, napisao je na kraju Facebook-posta Nikšić.

Između početka i kraja Nikšićevog obraćanja urbi et orbi je – crna rupa!

Nekoliko puta sam iščitao origiralni posto federalnog premijera slaš predsjednika SDP-a.

Prvo sam mislio da se Nikšić “šali”. Onda sam mislio da se pravda. Opet! Onda sam naišao na dio koji govori o “par plaćenika” i valjda istih “par portala”. I odmah mi je prostrujalo kroz glavu – pa šta se federalni premijer i predsjednik najjače stranke u vladajućoj koaliciji ima bilo kome pravdati. A pogotovo “plaćenicima”. Onda je naišao dio o grijesima bivših vlasti. Nabrojao je Nikšić tu nekoliko baš krupnih grešaka. Mislim, “greška” je preblaga riječ, ali u ovom momentu nemam oštriju. Onako, kao mačka repom prešao je preko grijeha bivših. Ili je namjerno nabrojao baš to što je htio da bi se nekad kasnije mogao ponovo pravdati.

Iz Nikšićevog posta prosto štrše, u oči ubadaju najmanje dvije stvari: Nikšić je taj koji će nas izvesti na “zelenu granu”. On “ide na noge”, on “guta žabe”, on se “žrtvuje” da bi svima nama bilo (neuporedivo) bolje na kraju njegovog mandata.

Ako će to biti tako, a neće, onda je premijeru, slaš predsjedniku Partije, sve oprošteno!

Druga stvar iz Facebook posta koja bode oči je da je Nikšić taj koji “pod ručnom” drži Dodika. Razgovara s njim, prelazi preko i najtežih uvreda, Dodikovih bahatosti preko kojih niko i nikada ne bi prešao. Razgovor mu je (Nikšiću) jedina alternativa.

A to je tako jeftina parola.

Uostalom, i prošli put u Konjicu su sjeli da razgovaraju. Pa svi znamo šta je bilo. I sad ponovo razgovaraju o stvarima o kojima su razgovarali. Kada se raščlani Nikšićev post, on je duboko zabrinjavajući!

U objašnjavanju šta bi se desilo ako bi “poteg'o ručnu” i ponašao se kako je napisao na početku svoje objave, federalni premijer slaš predsjednik stranke iznio je scenarij koji jako asocira na Kosovo.

Tamo je premijer Albin Kurti pod neproglašenim zapadnim sankcijama. A uradio je bezmalo sve u dogovoru sa istim tim Zapadom.

Zašto bi se Nikšić i Trojka, koja je naglašeno kooperativna, našla u takvoj situaciji? Federalni premijer i predsjednik najjače koalicione stranke u entitetu F BiH nije objasnio. Čudan “propust”.

Ali, umjesto ponovnog pravdanja (i dalje ne razumijem zašto se Nikšić svako malo pravda da nije “izdajnik”), nabrajanja ovoga ili onoga, radije bih u narednim urbi et orbi postovima nedjeljom čitao šta je to novo, sasvim konkretno, što se radi, kako rade drugačije nego prethodnici, kako su se uvezali sa ovima ili onima – koji su prijatelji Bosne i Hercegovine u svijetu… Mislim da čak i ima takvih stvari…

Razgovarati se treba. Apsolutno! Povlađivati se ne smije. Nikome!

(politicki.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...