Analize

Analiza prijevremenih izbora: Iste stranke upravljat će istim gradovima, SDA platila cijenu lošeg kandidata u Bihaću, stranke Trojke u padu!

Nakon prijevremenih izbora zaključak je jedan – iste stranke upravljat će istim gradovima u Federaciji BiH. PoMAK je imao gradonačenika Bihaća Šuhreta Fazlića. Na prijevremenim izborima  pobijedio je PoMAK-ov Elvedin Sedić. Tuzlom je upravljao SDP-ov gradonačelnik Jasmin Imamović. I nakon prijevremenih izbora Tuzlom će upravljati SDP-ov Zijad Lugavić. Srebrenikom je upravljao NiP-ov Nihad Omerović. Ubuduće će upravljati NiP-ov Adnan Bijelić. Načelnik Vogošće je bio SDA-ov Edin Smajić. Nakon prijevremenih izbora Vogošćom će upravljati SDA-ov Migdad Hasanović. Međutim, evidentno je da je euforija oko stranaka Trojke (SDP, Naša stranka i NiP) u padu. Evo detalja.

Bihać

Gradonačelnik Bihaća bit će Elvedin Sedić iz PoMAK-a. On je uspio iskoristiti infrastrukturu koju je izgradio bivši gradonačelnik Šuhret Fazlić koji je, nakon Općih izbora, prihvatio funkciju zastupnika u Skupštini USK. Drugoplasirani kandidat je Hamdija Abdić Tigar koji je za Sedićem zaostao skoro 2000 glasova. SDA je, tako, platila cijenu zbog kandidovanja ratnog komandanta opterećenom krivičnim procesom za ubistvo (slučaj generala Šantića) i brojnim presudama za nasilničko ponašanje. Trećeplasirani kandidat je SDP-ov Adnan Habibija koji je osvojio skoro duplo manje glasova od PoMAK-ovog Sedića. Četvrti je nezavisni kandidat Amarildo Mulić. Ono što treba naglasiti, stranke Trojke (SDP, NS i NiP) nisu nastupali jedinstveno u Bihaću. SDP je imao svog kandidata koji je doživio debakl, Naša stranka je podržala Amarilda Mulića koji nije mogao osvojiti ni 10 posto glasova, a NiP se naslonio na talas PoMAK-ovog kandidata Sedića. Poređenja radi, Šuhret Fazlić je 2020. godine osvojio skoro 10 hiljada glasova, dok je SDA bila tek treća. SDP je, u odnosu na 2020. doživio rast, dok NiP sada nije ni imao kandidata.

Tuzla

Pobjeda SDP-ovog kandidata Zijada Lugavića nijednog trenutka nije dolazila u pitanje. No, izbori za gradonačelnika Tuzle ne mogu biti nikakav pokazatelj. Prvo, SDP nikad nije izgubio izbore u Tuzli. Drugo, SDA nije imala svog kandidata za gradonačelnika niti su se uključivali u kampanju. Treće, kandidat Naše stranke Omer Berbić koja je dio Trojke bio je tek trećeplasirani i osvojio je skoro duplo manje glasova od Mirnesa Ajanovića  (BOSS) koji je sa oko 7000 glasova postigao iznenađujuće dobar rezultat. Lugavić je osvojio oko 10 hiljada glasova. Dakle, u Tuzli su se nadmetale stranke Trojke međusobno i izborni rezultati u tom gradu ne mogu biti pokazatelj bilo čega.

Srebrenik

Do Općih izbora, gradonačelnik Srebrenika je bio Nihad Omerović iz NiP-a. U pitanju je bivši SDA-ov kadar koji je, u međuvremenu, prešao u NiP. On je, recimo, na lokalnim izborima 2020. godine kao nezavisni kandidat kojeg je podržao NiP,  osvojio 10.335 glasova. SDA-ov kandidat je tada osvojio 6630, PDA-ov kandidat 1600, a SDP-ova kandidatkinja 1010 glasova. Nakon što je Omerović podnio ostavku, raspisanu su prijevremeni izbori. Stranke Trojke (NiP, SDP, NS) i PDA su podržali Adnana Bijelića. SDA je kandidovala Nermina Tursića. Treba napomenuti da je, gledajući 2022. godinu, kapacitet stranaka Trojke bio skoro 13 hiljada glasova. Međutim, prema nepotpunim rezultatima, glasovi stranaka Trojke su prepolovljeni (6400), dok je SDA pala za oko 400 glasova. Ipak, treba uzeti u obzir manju izlaznost, odnosno tradicionalnu nezainteresiranost birača za prijevremene izbore.

Vogošća

Načelnik Općine Vogošća bit će Migdad Hasanović. On je osvojio oko 5300. Kandidat Trojke (SDP, NS i NiP) Adnan Šerak je osvojio 2900 glasova. Ono što je primjetno, razlika između SDA-ovog i NiP-ovog kandidata je znatno veća u odnosu na 2020. godinu, iako je izlaznost znatno manja. Na lokalnim izborima 2020. godine kandidat stranaka Trojke je osvojio 4673 glasova, dok je kandidat SDA osvojio 6159. Sada su, faktički, ista dva bloka imala  svoje kandidate i SDA je napravila veću razliku.

Federalni premijer opet na društvenim mrežama: Novi post, nova najava “gutanja žaba”

“Obustavljam svaku komunikaciju sa Dodikom dok ne prizna genocid i ne prestane sa provokacijama, uvredama i pokušajima rušenja države. Odbijam suradnju sa Dodikom i Čovićem dok ne osude presuđene ratne zločince i dok ne izjave da navijaju za reprezentaciju Bosne i Hercegovine”.

Ovako je danas počeo dugi post na svom Facebooku predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić.

Nermin Nikšić je i predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine.

“Zbog svega toga ću otići da razgovaram sa Dodikom u Istočno Sarajevo, kao što je i on došao kod mene u Konjic, jer je to jedini put koji nas vodi do usvajanja zakona neophodnih za reforme iz oblasti ekonomije, socijalne politike, pravosuđa i svega ostalog.

Alternativa je blokada i naredne četiri godine, a ja na to ne želim pristati sve dok ima šanse da razgovaramo i radimo. Od ovog sastanka očekujem da ćemo dogovoriti usvajanje planiranih zakona koji su nam neophodni za nastavak puta ka EU.

Razgovor jednostavno nema alternativu jer jedino tako možemo ići naprijed”, napisao je na kraju Facebook-posta Nikšić.

Između početka i kraja Nikšićevog obraćanja urbi et orbi je – crna rupa!

Nekoliko puta sam iščitao origiralni posto federalnog premijera slaš predsjednika SDP-a.

Prvo sam mislio da se Nikšić “šali”. Onda sam mislio da se pravda. Opet! Onda sam naišao na dio koji govori o “par plaćenika” i valjda istih “par portala”. I odmah mi je prostrujalo kroz glavu – pa šta se federalni premijer i predsjednik najjače stranke u vladajućoj koaliciji ima bilo kome pravdati. A pogotovo “plaćenicima”. Onda je naišao dio o grijesima bivših vlasti. Nabrojao je Nikšić tu nekoliko baš krupnih grešaka. Mislim, “greška” je preblaga riječ, ali u ovom momentu nemam oštriju. Onako, kao mačka repom prešao je preko grijeha bivših. Ili je namjerno nabrojao baš to što je htio da bi se nekad kasnije mogao ponovo pravdati.

Iz Nikšićevog posta prosto štrše, u oči ubadaju najmanje dvije stvari: Nikšić je taj koji će nas izvesti na “zelenu granu”. On “ide na noge”, on “guta žabe”, on se “žrtvuje” da bi svima nama bilo (neuporedivo) bolje na kraju njegovog mandata.

Ako će to biti tako, a neće, onda je premijeru, slaš predsjedniku Partije, sve oprošteno!

Druga stvar iz Facebook posta koja bode oči je da je Nikšić taj koji “pod ručnom” drži Dodika. Razgovara s njim, prelazi preko i najtežih uvreda, Dodikovih bahatosti preko kojih niko i nikada ne bi prešao. Razgovor mu je (Nikšiću) jedina alternativa.

A to je tako jeftina parola.

Uostalom, i prošli put u Konjicu su sjeli da razgovaraju. Pa svi znamo šta je bilo. I sad ponovo razgovaraju o stvarima o kojima su razgovarali. Kada se raščlani Nikšićev post, on je duboko zabrinjavajući!

U objašnjavanju šta bi se desilo ako bi “poteg'o ručnu” i ponašao se kako je napisao na početku svoje objave, federalni premijer slaš predsjednik stranke iznio je scenarij koji jako asocira na Kosovo.

Tamo je premijer Albin Kurti pod neproglašenim zapadnim sankcijama. A uradio je bezmalo sve u dogovoru sa istim tim Zapadom.

Zašto bi se Nikšić i Trojka, koja je naglašeno kooperativna, našla u takvoj situaciji? Federalni premijer i predsjednik najjače koalicione stranke u entitetu F BiH nije objasnio. Čudan “propust”.

Ali, umjesto ponovnog pravdanja (i dalje ne razumijem zašto se Nikšić svako malo pravda da nije “izdajnik”), nabrajanja ovoga ili onoga, radije bih u narednim urbi et orbi postovima nedjeljom čitao šta je to novo, sasvim konkretno, što se radi, kako rade drugačije nego prethodnici, kako su se uvezali sa ovima ili onima – koji su prijatelji Bosne i Hercegovine u svijetu… Mislim da čak i ima takvih stvari…

Razgovarati se treba. Apsolutno! Povlađivati se ne smije. Nikome!

(politicki.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Jesu li Ćamil i Vojin novi Miletovi papci?

Danas i(li) sutra najavljen je sastanak opozicije iz Republike Srpske sa vrhom SDP-a Bosne i Hercegovine. Tema razgovora je SNSD, odnosno izbor delegata u Dom naroda PSBiH: nije tajna, Milorad Dodik već sedmicama najavljuje kontrolu u srpskom klubu sa svoje četiri ruke, a sva se bitka zapravo vodi oko Četvrtog čovjeka. Iz RS-a se bira pet delegata, tri su nesumnjivo SNSD-ova, SDS-u pripada jedan, a peti je ustvari taj Četvrti oko kojeg se lome koplja. Ako bi bio Dodikov, omogućio bi mu da blokira državu i sve procese na nivou BiH, odnosno – ako mu izmakne – natjerao ga da se dogovara, što on ne želi, a možda čak i potpuno istisnuo SNSD iz državne vlasti.

Dodik je već u prednosti

Da bi Dodik ostao bez Četvrtog čovjeka, neophodan je dogovor opozicije u RS-u i Pokreta za državu, združenih snaga političkih partija iz Federacije. S obzirom na to da je na listi PzD-a Vojin Mijatović, kao kandidat, inače jedan od potpredsjednika SDP-a BiH, slijedi sastanak koji objektivno određuje budućnost BiH, koja bi se tim dogovorom mogla riješiti Dodikove omče i blokade euroatlantskog puta zemlje. Važna napomena: Dodiku je dovoljno da se PDP, Nebojša Vukanović i SDP ne dogovore, jer ga i to katapultira na njegovu omiljenu ucjenjivačku poziciju.

Uoči sastanka i opozicija i PzD navodno očekuju da popusti onaj drugi, no objektivno Dodik je već u prednosti koju mu je obilato isporučio upravo SDP. Mijatović se, naime, na svom FB profilu požalio na hajku na SDP, pritiske mađunarodnih dužnosnika i tobože ljutito poručio kako je PzD spreman podržati kandidata opozicije, ako potpišu sljedećih pet rečenica: Bosna i Hercegovina je nezavisna i suverena država, i nikada nećemo pokretati pitanje nezavisnosti Republike Srpske; Glavni grad države BiH je Sarajevo i radićemo u interesu naše države, a nikako u interesu susjednih država; Radićemo na članstvu u NATO-savezu jer time omogućavamo mir i stabilnost u našoj državi i regionu; U Srebrenici je počinjen genocid, što je i potvrđeno presudama Međunarodnog suda u Haagu i radićemo svi zajedno da se više nikada nikome ne dogodi; te Osuđujemo agresiju Ruske Federacije na nezavisnu državu Ukrajinu. Gordo zvuči, nema šta! Melem za federalnu javnost, no baš zbog tih pet (ne)potpisanih rečenica malo ko može povjerovati da se SDP nije obavezao isporučiti Dodiku Četvrtog čovjeka. I zato – između ostalog – što ništa slično nije tražio od Dodika, ukoliko se PzD ne udruži s opozicijom. A to je ustvari jedina dobitna opcija, svaka tobožnja principijelnost široko otvara vrata SNSD-u da nastavi putem koji je krenuo.

No, treba pošteno priznati: Dodik je sav svoj politički pragmatizam upregnuo u ašikovanje ne bi li dobacio do cilja. Namignuo je Zoranu Tegeltiji, pa je nakon pet uzastopnih skidanja s dnevnog reda Akcioni plan BiH za NATO jednoglasno protutnjao Vijećem ministara BiH. U svojim starim/novim odajama predsjednika RS-a ugostio je Ćamila Durakovića i Davora Pranjića, novoizabrane potpredsjednike RS-a, plus poslanike Pokreta za državu. Sav sretan, Duraković nam je nakon sastanka pričao o novitetu u odnosima, iskazanoj namjeri predsjednika za zajedničku saradnju (vjerovali ili ne, bio je ozbiljan dok je to govorio), “dosta zajedničkih stvari, počev od promjene prostora i našeg boravka i nekih tehničkih i operativnih stvari koje moram pohvaliti”. Spomenuo je Ćamil i budžet koji predsjednik ima, “nekih 50 i nešto miliona”, a “od toga će biti i za potpredsjednike koji će moći realizirati na terenu kod svojih građana”. Malo podsjećanje: to je onaj famozni budžet koji je za godinu sa 11 skočio na 56,5 miliona maraka, a eto ispade da samo Ćamil ne zna tačnu cifru. A najveći performans Dodik je isporučio sa svog svečanog prijema, organiziranog u vlastitu čast stupanja na dužnost predsjednika RS-a. RTRS je direktno prenosio ovaj događaj od samog početka dolaska zvanica, pa nije trebalo biti naročito pažljiv da bi se primijetilo kako je brižni redatelj striktno vodio računa da – recimo – sa dolaska šefa Misije EU u BiH Johanna Sattlera skrene kameru na ruskog ambasadora Igora Kalabuhova, koji uz već poslovično divljenje Dodiku nije propustio reći kako njegova zemlja i RS dijele stavove o neprihvatanju visokog predstavnika Christiana Schmidta u BiH. Za svaki slučaj, sam je Dodik gostima govorio kako Schmidta i američkog ambasadora u BiH Michaela Murphyja nije ni pozvao, baš kao da zvaničnici SAD-a obilaze prijeme likova sa svoje crne liste.

RTRS naravno nije propustio da posebne zvanice, a la Dragan Kalinić i Darko Mladić, sin ratnog zločinca Ratka, dobiju priliku za specijalni nastup, valjda zarad ravnoteže i uvaženih zvanica, jer patrijarh Porfirije je svoju čestitku fokusirao na mir, čestitost i podsjećanje da u RS-u ne žive samo Srbi i da je izabrani zvaničnik predsjednik i onima koji se drugačije mole. Elem, Dodik ne bi bio Dodik kada bi dopustio da se dugo razmišlja o njegovoj (eventualnoj) promjeni kursa: Ćamila Durakovića je žestoko napao zbog prisustva prijemu Predsjedništva povodom Dana državnosti BiH u Sarajevu, a još je ranije – valjda za svaki slučaj – opleo po BHRT-u zbog prenosa utakmica sa Svjetskog fudbalskog prvenstva u Kataru, sve da bi odaslao svoju poruku kako “Srpska navija za Srbiju i nama utakmice Srbije može komentarisati samo onaj ko otvoreno navija za Srbiju”. Hljeba i igara, što bi se reklo, da bi se pažnja skrenula sa onih pitanja koja su važna, a neki će reći i da bi se unaprijed amortizirao ishod koji je Dodiku više no bitan – odlučivanje na nivou države BiH.

Situacija je zapravo posve čista

Ne treba prejudicirati, pristojno je sačekati da nas lider SDP-a Nermin Nikšić izvijesti o konačnom ishodu, no ne smije se ne primijetiti da je i sporazum Osmorke sa HDZ-om, koji je trebao biti potpisan u petak, odgođen za sutra. Neće lider HDZ-a Dragan Čović odustati od Osmorke, ali neće ni od Dodika, a da je partijama koje su raspoložene formirati federalnu vlast sve jasnije da i u svojim redovima imaju Dodikove igrače, priznala je Sabina Ćudić iz Naše stranke, ne krijući revolt zbog mogućnosti da upravo SDP isporuči mehanizme blokade države Miloradu Dodiku. Javna je tajna da se kao idealan scenarij za BiH spominje formiranje vlasti u kojoj nema ni SNSD-a ni SDA, što bi i HDZ-u značajno skresalo krila. Baš je zato NN lider SDP-a na popriličnoj kušnji: niko nije toliko naivan da povjeruje kako su Vojin i Ćamil samostalni strijelci, ma kolike se sume po kuloarima spominjale kao isplata papaka (termin u upotrebi otkad ga je SNSD inaugurirao 2014. kupovinom dvojice poslanika u NSRS-u). Situacija je zapravo posve čista: ako se SDP ne dogovori sa opozicijom za zajednički nastup sa PzD-om, onda više niko iz Sarajeva nema pravo prozivati Dodika zbog negiranja države BiH, genocida u Srebrenici i prijetnji otcjepljenjem. Čak ni tražiti reakciju međunarodne zajednice. Adresa je čista k’o suza: lider SDP-a BiH. Jer papci su prolazna kategorija. A Bosna i Hercegovina to ne smije biti.

Žuljevićev i Konakovićev populizam iz 2021. godine stigao na naplatu: Cijena struje na svjetskoj berzi pada, a Elektroprivreda BiH mora povećati cijenu da bi uopće opstala!

Vlada FBiH proglasila je stanje ugrožene sigurnosti snabdijevanja električnom energijom kako bi povećala cijene električne energije za oko 60 posto, saznaje Istraga.

Naime, prema Zakonu o električnoj energiji, član 16a, povećanje cijene električne energije može iznositi maksimalno 20 posto. S obzirom na to da ovogodišnja cijena električne energije za privredne subjekte u Federaciji iznosi 72 eura, maksimalna cijena  tokom 2024. bi mogla iznositi 85 eura. Prosječna berzanska  cijena električne energije u ovoj godini iznosi oko 140 eura. Ukoliko Elektroprivreda BiH ne poveća cijenu više od propisanih 20 posto, poslovanje ovog preduzeća će sigurno biti ugroženo.

Evo koji su glavni razlozi.

Propast elektroenergetskog sektora i službeno počinje u decembru 2021. godine kada tadašnji opozicioni delegati Aner Žuljević i Elmedin Konaković dostavljalju amandmane na izmjene Zakona o električnoj energiji.

“Ukoliko dođe do poremećaja na tržištu električne energije na način da se cijena snabdijevanja električnom energijom za kvalifikovanog kupca poveća za više od 20% u odnosu na prethodnu godinu, Vlada Federacije je u obavezi da posebnom odlukom ograniči porast cijena snabdijevanja električnom energijom do 20% maksimalno, pri čemu se isto odnosi, za ugovore sa godišnjim trajanjem ili duže”, navedno je u amandmanu kojeg su predložili Konaković i Žuljević.

Tako je, zahvaljujući Konakoviću i Žuljeviću, cijena električne energije u BiH tokom 2022. godine iznosila 72 eura za privredne subjekte. I ništa tu ne bi bilo sporno da najveći potrošači električne energije, ArcelorMital Zenica i cementare u Lukavcu i Kaknju, nisu dobijali struju dva puta jeftiniju od berzanske, dok su svoje proizvode na berzi prodavali znatno skuplje. Zato u izvještaju za 2021. i 2022. godinu ArcelorMital prikazao dobit u iznosu od oko 240 miliona maraka. Istovremeno, to je smanjilo prihodfe Elektroprivrede BiH koja se uspjela pokriti prodajom viškova električne energije. Naime, balansna cijena, ona koja se prodaje na dnevnoj osnovi, dosezala je čak i 1000 eura po megavatu. No, kada je ove godine došlo do pada cijene električne energije na berzi, prihodi od prodaje viškova su se znatno počeli smanjivati. Evo šta je Istraga.ba objavila 30.12.2021. godine.

“Cijena struje za privredna društva mogla bi biti povećana za samo 20 posto. U konkretnom, ovogodišnjem slučaju, to bi značilo da bi cijena jednog megavata za privredna društva sa 50 eura bila povećana na svega 60 eura. Dakle, Elektroprivreda BiH bi, poveća li cijenu uglja za 20 posto, jedan megavat proizvodila za 51 euro. Veći dio proizvedene struje bi prodavali stanovništvu za 32 eura, dok bi privrednim društvima prodavali struju za 50 eura, odnosno svega četiri devet više od proizvodne cijene ili 140 eura manje od cijene struje na svjetskom tržištu. Ukoliko budu te cijene, projicirani godišnji gubitak Elektroprivrede BiH bi bio 85 miliona maraka, što bi bio siguran put u raspad elektroenergetskog sistema Bosne i Hercegovine”, objavili smo prije dvije godine analizirajući detaljno Konakovićev i Žuljevićev prijedlog.

No, nije ovo jedini uzročnik. Recimo, rudarski protesti i konstantno popuštanje pod pritiskom “socijale”, dovelo je Elektroprivredu u teško stanje. Naime, rudnici u Federaciji BiH, kao dio koncerna, prošlog su mjeseca smanjili proizvodnju za oko 50 posto. To je natjeralo i novu upravu Elektroprivrede BIH da nastavi praksu ranije uprave i da od privatnih rudnika počne kupovati ugalj. Tako sredinom novembra nova Uprava EP BiH odlučuje pokrenuti nabavku 400 hiljada tona uglja od Lagera procijenjene vrijednosti 70 miliona KM.

Podsjetimo, bivša uprava Elektroprivrede BiH je 2022. godine nabavila 600 hiljada tona uglja od Lagera za oko 105 miliona maraka. Cijena je, dakle, ista kao i cijena uglja koji je nabavila aktualna uprava. No, razlika je u nečemu drugom.

Cijena ugalj, naime, čini 70 posto proizvodne cijene električne energije. S obzirom na to da je Elekropriveda BiH prošle godine, zbog visoke berzanske cijene, viškove mogla prodavati za oko 280 eura po megavatu, nabavka uglja odn Lagera je bila više nego isplativa. Berzanska cijena struje je, međutim, sada drastično pala i na momente se kreće oko 100 eura. To znači da Elekriprivreda BiH skoro da neće zaraditi ništa bez obzira na to da li svu proizvedenu energiju proda kao “viškove”.

Dakle, pad cijene električne energije na berzi i Konakovićeva i Žuljevićeva “ograničenja” iz 2021. godine mogla bi koštati kompletan elektroenergetski sektor. To, štaviše, nema nikakve direktne veze i sa aktualnom upravom Elektroprivede BiH koju je postavila Vlada Nermina Nikšića. Ima veze isključivo sa populizmom Anera Žuljevića i Elmedina Konakovića koji su svojim amandmanima iz 2021. godine ugrozili kompletan elektroenergetski sistem BiH.

Uoči sjednice Narodne skupštine RS: Hajdučija u Banja Luci

Poslanici skupštine entiteta RS danas zasijedaju.Na dnevnom redu su odluke o otimanju nadležnosti Bosne i Hercegovine.

Vojska, pravosuđe i indirektni porezi na meti su klike okupljene oko predsjednika Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika. Njegova ambicija je da se ukine postojanje Oružanih snaga, Visokog sudskog i tužilačkog vijeća i Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, piše Sead Numanović u komentaru za politicki.ba.

Dodikov proklamirani plan je, ustvari, da se od Bosne i Hercegovine otmu sve ovlasti, bilo da su uklesane u Dejtonu, bilo da su prenesene s entiteta na Bosnu i Hercegovinu u skladu s odredbama tog mirovnog sporazuma.

Neproglašena secesija formalizirala bi se u doglednom vremenu, a Dodik je luđački uvjeren da će njegov državni udar proći nekažnjeno.

Ono čemu ćemo danas svjedočiti u najvećem gradu manjeg bh. entiteta je najtipičnija hajdučija i posljedica mora biti.

Ili će institucije Bosne i Hercegovine, na čelu s Tužilaštvom, reagirati, a reakcija Zapada je već jasna – slijede i sankcije – ili će se naša država, ali i region naći pred novom, najvećom neizvijesnošću od kraja 90-ih godina naovamo. Jer, hajdučija koju Dodik priprema ne može i neće proći bez posljedica. I ne radi se tu ni o kakvom “vraćanju” prenesenih ovlasti, kako bespametno i saučesnički s Dodikom, uporno pišu neki “veliki” sarajevski portali. Ovo je brutalna otimačina! Koliko god apsurdno zvučalo, zapadni mediji, ali i rastući broj tamošnjih zvaničnika jasno vidi šta se dešava u Bosni i Hercegovini. I stvari nazivaju pravim imenima.

Sjedinjene Američke Države počele su s objavljivanjem imena osoba koja stavljaju na svoje “crne liste” zbog korupcije, organiziranog kriminala, ali i – kada je naš region, te posebno Bosna i Hercegovina u pitanju, rušenja Dejtonskog sporazuma. Ne treba se iznenaditi ako se već danas, paralelno s hajdučkim sijelom u Banjoj Luci, objavi i prva lista onih koje Amerikanci kažnjavaju.

Šta nakon potpisivanja koalicijskog sporazuma: Crnogorski scenario u Bosni i Hercegovini

Prije nešto više od dvije godine, vladajuća Demokratska partija socijalista (DPS) u Crnoj Gori izgubio je izbore od troglave koalicije koja je sastavljena, a naročito finansirana iz Moskve i Beograda. Čak 16 političkih partija se udružilo da bi svrgli sa vlasti Mila Đukanovića nakon tridesetogodišnje vladavine. Među njima je bilo i formalno građanskih i suverenističkih partija, zatim onih koje nisu “ni riba ni đevojka”, a najveći i najjači blok činile su prosrpske i otvoreno proruske stranke.

I “kuso i repato”, i četnici i partizani, i oni koji su za NATO i oni koji su palili NATO zastave. Sklepana je matematička većina od svega jednog poslanika više (41:40) čiji je jedini zajednički imenitelj demontaža dotadašnjeg režima i mržnja prema Milu Đukanoviću, piše politicki.ba.

Naravno, sve to uvijeno u svojevrsnu “šarenu lažu” da se ubrzaju evropske integracije i započne borba protiv korupcije i kriminala.

A “naši zapadni partneri” su sa oduševljenjem dočekali “oslobodioce” koji će smanjiti višedecenijske podjele u crnogorskom društvu, sprovesti reforme i osnažiti demokratske institucije. I naprosto je teško utvrditi ko je prednjačio u svojoj naivnosti, neznanju, pokvarenosti… da ne upotrebimo još neku grublju riječ. Mrtva trka između američkih, britanskih i evropskih diplomata. Samo rijetki ambasadori, uglavnom iz regiona, kroz zube su izražavali svoju skeptičnost.

Niko nije htio ili smio kvariti opću pobjedničku euforiju.

Za zapad je to bio dokaz da je i na Balkanu moguća mirna smjena vlasti, ali i primjer da se nacionalisti i populisti mogu preobratiti u evropljane i demokrate kada budu dio izvršne vlasti.

I šta je Crna Gora od svega ovoga dobila?

Najveću institucionalnu, političku i društvenu krizu u novijoj historiji.

Podjele nikad nisu bile veće, Evropa nikad dalja, Vlada sve manja, premijer sve luđi, a građanski sukobi sve bliži.

Danas je veća mogućnost za takvu eskalaciju u Crnoj Gori nego na Kosovu, ma koliko ovo nerealno izgledalo.

Međutim, na Kosovu, u vojnom smislu, imate KFOR, u političkom smislu, kosovska nezavisnost je ostvarena uz pomoć Zapada i teško da bi on mirno posmatrao da se to dovodi u pitanje.

U Crnoj Gori imate dovoljno unutrašnjeg potencijala za krizu, polarizaciju koja može lako dovesti do sukoba, naročito ako se podgrijava spolja.

Institucije su potpuno razorene. Vlada je izgubila podršku u parlamentu, ali nije pala. Dritan Abazović se ponaša kao Mao Tsetung, a njegova vlada ima podršku od svega 2.8% građana.

Stranke vladajuće većine se međusobno mrze, ali zajedničko im je da ih ni puškom ne možete natjerati da idu na izbore.

I šta za to vrijeme radi dobri i pomalo pošteni Zapad?

Pa, poziva sve aktere na suzdržanost i dijalog. Kao i obično –  s…..

A kakve ovo veze ima sa nama u BiH?

Sličnost možda nije očigledna, ali ona ipak postoji.

Na svu sreću, bez obzira na sve, u Bosni i Hercegovini ne postoji ništa što liči na Dritana Abazovića.

Ma koliko se neki i trudili, to je ipak nemoguće.

Izvjesno je međutim, da ćemo imati većinu sastavljenu od 21 političke stranke (HNS-8, koalicija oko SNSD-5 i plus Osmorka). Vjerovatno najbrojnija koalicija u Evropi koja je ikada sastavljena.

U Srbiji je bila svojevremeno koalicija od 18 stranaka, Bugarskoj 12, Slovačkoj 11, u Crnoj Gori 16.

Nijedna od tih vlada nije imala duži vijek trajanja. I sve su se koalicije raspale, ne zbog snage opozicije, već zbog unutrašnjih svađa oko podjele plijena.

I nijedna stranka,koja je bila dio takve većine, iz vlasti nije izašla jača.

Opet je ilustrativan primjer iz Crne Gore  gdje je novoformirana stranka Evropa sad osvojila više glasova na lokalnim izborima u Podgorici nego bilo koja stranka aktuelne vladajuće većine.

Između SDA i Osmorke, Dodik i Čović su birali one koji su politički slabiji.

Sasvim logično, sa njihovog stanovišta.

Bolje sa osam relativno malih nego sa jednom velikom strankom.

Zajedničko svima je demontaža SDA.

Osmorka se nada da će iz toga izvući konkretnu političku korist, jer će preuzeti njihove birače, a Dodik i Čović će uživati u tom rastakanju.

Pluralizam je dobar i još više pozeljan ako se dešava samo kod Bošnjaka, dok je za Srbe i Hrvate gotovo pa poguban.

Nažalost, taj narativ kao da su preuzeli i “naši zapadni partneri”.

Ova većina je njihovo političko čedo. Za njih je važno da se neka promjena u Bosni dogodila. Kao što je to bilo i u Crnoj Gori.

Nešto se dakle kreće. Problem je što to kretanje može biti i u rikverc.  Crna Gora je bila lider u evropskim integracijama. Danas je bliža Otvorenom Balkanu nego Briselu.

Niko ne sumnja u dobre i iskrene namjere većine članica Osmorke, ali njihov početak i servilan odnos prema Dodiku i Čoviću ne sluti na dobro.

Jučerašnja konferencija za medije mogla je samo naslutiti “ko kosi a ko vodu nosi”. Nažalost, Nikšić je i za površnog posmatrača izgledao kao potpuni politički autsajder, u odnosu na drugu dvojicu sagovornika. Matematičke većine u politici su često nužne i to nije nikakav bosanski specifikum.

Jedino oko čega se slaže 21 politička stranka je da SDA pošalje u političku penziju. Doduše, slažu se i da se oko ničega više ne slažu, ali da te teme neće otvarati. To nije dovoljno ni za normalno funkcioniranje, a kamoli za neki napredak.

Dala baba dinar da uđe u kolo…

Komentar Seada Numanovića: Sveta Gordana – kadija

Glavna tužiteljica Tužilaštva Bosne i Hercegovine Gordana Tadić umislila je da je nedodirljiva!

Ako se neko usudi formalno pokrenuti bilo kakvo propitivanje njenog očiglednog nerada i bjelodane nesposobnosti, ekspresno stiže krivična prijava, diže se cijeli pravosudni sistem koji je podjarmila i kreće haranga, piše politicki.ba.

Ona je personifikacija one narodne – kadija te tuži, kadija ti sudi.

Obrazac je uvijek isti: neko se drzne da nešto kaže ili napiše, ugasi se CMS u Tužilaštvu BiH i glavna tužiteljica svom pulenu dodijeli slučaj, ona ili on formira predmet i krene raditi sistemski mlin. U tom procesu „krivac“ je unaprijed osuđen na najstrožiju moguću kaznu, ali je tužiteljica frustrirana jer to nije, barem, višekratna smrtna presuda.Nezadovoljstvo Tadić potom „liječi“ druženjima s saradnicima koje je lično zaposlila ili prolaskom pored stana kojeg je izdala…Nije jednostavno glavnoj svetoj tužiteljici.Njeno oskudno pravno znanje i danas ne može pojmiti da – na primjer – smrtne kazne nema.

Također, njeno oskudno pravno znanje ne može joj pomoći da privatizaciju Tužilaštva BiH provede na kakav takav pravno-formalan način.Njenoj frustraciji ne pomažu ni savjeti i strpljive poduke koje dobija s najviših mjesta u Sarajevu.

Iako sluša, ona ne čuje baš sve. A ono što čuje, mukotrpno provodi.U krugovima međunarodne zajednice davno, pradavno je demaskirana. To šta se tamo misli o njoj gora je varijanta od onoga što je govoreno o nekadašnjem predsjedniku Vrhovnog sudskog i tužilačkog vijeća.Tadić je transparentna produžena politička ruka Dragana Čovića, Milorada Dodika i još ponekog. Njih svim sredstvima štiti.

Bijes provodi gdje može. I koliko može.Podsmjeh koji doživljava sve je glasniji i u samom Tužilaštvu BiH.No, ona se ne obazire. Gdje ne može „proći“ gašenje CMS-a, mogu „anonimne prijave“. Pišu ih i osobe zaposlene u Tužilaštvu, tvrdi se i u medijima, koje u toj instituciji nikako ne bi smjele raditi.

Svjesna je Tadić da joj ističe rok trajanja na poziciji gdje je trenutno.Kao i njeni (politički) patroni. Zato postaje sve osionija i bezobzirnija.Cilj joj je nanijeti što veću štetu bošnjačkoj poslovnoj i političkoj zajednici.

Vide li to EU, SAD i Trojka: Dodik trči počasni krug ‘rusko-srpskog sveta’, pred donošenje najavljenih odluka!

Bio je 15. decembar 2022. godine kada je Milorad Dodik rekao da je cilj dokumenata efikasno formiranje vlasti na zajedničkom nivou te da je “na neuobičajeno brz način za BiH došlo do dogovora”.

Govorio je o novouspostavljenom Vijeću ministara BiH, na radost partnera iz Trojke i međunarodne zajednice, prije svih Američke ambasade u BiH i OHR. Tačnije ambasadora Michael Murphyja i visokog predstavnika Christiana Schmidta. Oni su ovom vlašću izbili jednu nogu od tronožac (SDA i DF) i pomislili problemi su riješeni!

Samo su mudre glave znale da je ovakva brza uspostava vlasti bez jasnih crvenih linija dodatno ugrozila opstojnost Bosne i Hercegovine. Dodiku su važne bile fotelje. Pozicije s kojih će dodatno urušiti BiH! Kao što mu je trenutno važnije imenovanje ministra finansija od bilo kojih drugih reformskih zakona.

I nekoliko mjeseci kasnije (od proevrospkog Dodika) na putu prema evropskom desničaru Viktoru Orbanu Dodik poručuje:

„Danas postoji stranac – Nijemac, koji pokušava da se ponaša okupatorski i misli da je dovoljno što ima vjetar u leđa od američke administracije da Srbima nameće zakone, da presuđuje, da otima imovinu, da otima Republiku srpsku i srpski identitet.

To neće proći i ne može da prođe i Republika srpska je spremna da ide do kraja”.

Bio je spreman Dodik I decembra te 2022. Godine ići do kraja, ali to nisu vidjeli Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto. Tada su jedino NES i SBiH (Nermin Ogrešević i Semir Efendić) ocijenili stvari onakvim kakve su i bile, a želja za foteljama nije pomračila njihov um!

Međunarodna zajednica je ovo očito znala. Na kraju Amerikanci su Dodika doveli na vlast, svjedočili njegovim katarzama i odlasku iz socijaldemokratije u Miloševićevu ideju. Zato se otvoreno treba zapitati koji je cilj stranaca u BiH.

No, moraju znati Dodik nije sam. Dokazuje to odlaskom u Mađarsku, a ubrzo će ponovo u Rusiju. Iz Srbije ne izlazi, a Aleksandar Vučić i dalje pravi ‘srpski svet’ i to pod pokroviteljstvom Rusije i Vladimira Putina!

Dok Evropa strahuje od Rusije, neshvatljivo je da Dodik i dalje ima podršku, a preko njega će upravo jačati ruski utjecaj u ovom dijelu svijeta. I nemojte sumnjati da prije tih ‘posljednjih koraka’ upravo ne trči posljednji krug od Mađarske do Rusije, kako bi dobio dodatnu snagu i podršku za taj posljednji čin!

Preko Dodika Kremlj ima apsolutni nadzor nad tokovima u nikada do kraja riješenoj postjugoslovenskoj krizi. On i Vučić znaju korake i postepeno ostvaruju svoje zamisli.

Pitanje od million dolara i dalje ostaje otvoreno – ko će riješiti političku krizu koja prijeti da Bosnu i Hercegovinu vrati u stanje oružanog sukoba?

Šta to Dodika sprečava da krene u konačnu disoluciju, ako mu vjetar u leđa daju Rusija i Mađarska. Crna lista ga do sada nije zaustavila, a neće ni optužnica Tužilaštva BiH, koju će iskoristiti za homogenizaciju srpskog naroda I dodatno ponižavanje institucija BiH. I o tome neće niko smjeti ni pisati, jer zakon koji je uveo faktički zabranjuje istinu! A, istina je da je Dodik bio i ostao američki čovjek, samo s dva različita kostima u političkom djelovanju.

I kao što nedavno reče kolega Belko da su radili ono što su govorili predstavnici internacionalne zajednice u protekle dvije i pol decenije, Bosna i Hercegovina bila bi i de facto i de jure suverena i samostalna.

A u takvoj državi, Dodik i njegovi jataci u NSRs bili bi pohapšeni pod optužnicom državnog udara. Kao što je to uradila Kraljevina Španija kada su snage u Kataloniji pomislile da su jače od države.

Slabašne optužnice koje idu više u prilog, a ne štetu Dodiku, dok ga podržava Mađarska i Rusija neće zaustaviti ‘srpski svet’. Evropa će to uskoro znati, i morat će se prestati praviti mrtvom, ali bojim se da ne bude kasno!

Jer Dodik već trči svoj posljednji počasni krug! Nakon Orbana uskoro je i u Moskvi kod Putina, čeka se samo javna obznana dugo čuvane tajne. Ovaj dio svijeta Bosnu i Hercegovinu vidu kao državnu zajednicu i sada se tek vidi količina gluposti, političke nezrelosti i šteta koju je nanio Konaković moleći Sziijarta da pomogne!

(NAP)

Uprkos pritiscima zvaničnika SAD-a i EU: Izmjena izbornog zakonodavstva je nemoguća misija

Otkako su zvaničnici SAD-a saopćili da je “ograničena izmjena Ustava BiH” nužna kako bi se reformisao izborni sistem, i više je nego jasno da promjena Izbornog zakona BiH – neće biti. Prvo, američki ambasador u BiH Eric Nelson i njegov kolega iz Delegacije EU Johann Sattler u pregovore su uključili samo lidere SNSD-a, HDZ-a i SDA. Te stranke u zbiru imaju 21 mandat u Predstavničkom domu Paralamentarne skupštine BiH. Za izmjene Ustava BiH potrebna je dvotrećinska većina (28 zastupnika) što znači da je bez uključivanja drugih političkih partija ovo, zapravo, nemoguća misija. No, vratimo se suštini ovog problema. Ambadada SAD-a i Delegacija EU smatraju da se “ograničenom izmjenom Ustava” mogu provesti i presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i Ustavnog suda BiH. Evo šta bi to značilo u praksi.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Željka Komšića

Mada je donesena u proljeće 2015. godine ova presuda nikada nije provedena. Ukratko, Ustavni sud BiH utvrdio je da članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.13 Izbornog zakona BiH nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Ove odredbe odnose se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i Republike Srpske, što znači da je izbor rukovodstva oba entiteta – neustavan. Suština je u tome da je neustavim odredbama propisano da predsjednici i potpredsjednici entiteta mogu postati samo kandidati iz reda konstitutivnih naroda. Presuda je objavljena 12. maja 2015. godine, nikad nije provedena, a Ustavni sud BiH nije naložio brisanje neustavnih odredaba.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića

Ova presuda je donesena 1. decembra 2016. godine i njom je Ustavni sud BiH utvrdio da dio stava 2 člana 10.12 Izbornog zakona BiH nije u skladu sa Ustavom BiH. Konkretno, neustavnom je proglašena rečenica koja glasi: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu”. Sve se naravno odnosi na popunjavanje Doma naroda FBiH i raspored delegata koje delegiraju kantonalne skupštine. Ustavni sud je istom odlukom naložio Parlamentalnoj skupštini BiH da izmijeni ovu odredbu. Kako to nije učinjeno, Ustavni sud BiH 6. jula 2017. godine donosi Rješenje kojim briše spornu odredbu Izbornog zakona BiH. To znači da je presuda u predmetu Ljubić provedena te da se Dom naroda FBIH ne konstituiše na osnovu neustavne odredbe. Štaviše, Ustavni sud Bih dao je za pravo Centralnoj izbornoj komisiji BiH da određuje koliko će koja kantonalna skupština dati delegata u Dom naroda FBiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci

U decembru 2009. godine Europski sud za ljudska prava u Strazburu presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata (Dervo Sejdić i Jakob Finci) da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Presuda nikad nije provedena. No, za njenu provedbu nužno je izmijeniti Ustav BiH, odnosno odredbe koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bi, kao i odredbe koje se odnose na izbor članova Predsjedništva BiH. Suštinski, nužno bi bilo formirati punopravni Klub Ostalih Doma naroda BiH, ali i omogućiti  bh. državljanima koji ne pripadaju od konstitutivnih naroda kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav

U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava, 17.05.2016. godine, presudio je da je prekršena ljudska prava zbog toga što apelant, kao Bošnjak, ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH sa teritorije Republike Srpske. Ova presuda nikad nije provedena. No, to znači, ukoliko bude “ograničena izmjena Ustava”, Bošnjaci i Hrvati sa teirtorije Republike Srspke također bi mogli biti kandidati za člana Predsjedništva BiH.

Presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić 

Ovom presudom Evropski sud je, slično kao u slučaju Pilav, utvrdio da i pripadnici srpskog naroda sa teritorije Federacije BiH mogu biti kandidati za člana Predsjedništva BiH. Ni ova presuda donesena po apelaciji Svetozara Pudarića nikad nije provedena

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić

U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci.

Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Ukoliko se uzmu u obzir sve navedene presude, teško je, skoro nerealno, očekivati da će Bakir Izetbetović, Dragan Čović i Milorad Dodik postići dogovor koji bi značio provedbu svih presuda. Natočito ako se zna na čemu insistira HDZ BiH.

Pogled iz Washingtona Janusza Bugajskog: Bitka za Balkan 2021.

Godina 2021. će biti godina rastućih sukoba između Zapada i Rusije oko budućnosti zapadnog Balkana. Nova američka administracija obećala je ponovno izgraditi i obnoviti transatlantske odnose, dok se sve jača Rusija zavjetovala proširiti svoj imperijalni utjecaj na račun zapadnog jedinstva.

Nije iznenađujuće što izbor Joea Bidena Moskvi izaziva strah da će Washington izravno osporavati evropske ambicije Rusije. Iako se posljednjih mjeseci administracija Donalda Trumpa usredotočila na povlačenje američkih snaga iz Evrope i izbjegavanje uplitanja u bilo kakve nove sukobe, Kremlj strahuje da će se predsjednik Biden ponovno angažirati u spornim regijama poput zapadnog Balkana u procesu zapadnih integracija.

Nedavna balkanska turneja ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova pokazala je koliko je Moskva uznemirena. U praksi su Lavrovljeve izjave o važnosti Balkana projicirale vlastite težnje Rusije prema SAD-u. Tvrdio je da neke zapadne zemlje “žele ovaj dio Evrope pretvoriti u poprište geopolitičkih sukoba i stvoriti nove linije razdvajanja”. Upravo to je ono što Kremlj pokušava postići kako bi spriječio preostale zemlje zapadnog Balkana da riješe svoje unutrašnje i vanjske sporove i kvalificiraju se za članstvo u NATO-u i EU.

Na svom političkom hodočašću sredinom decembra, Lavrov je ciljao dvije zemlje koje Moskvi omogućuju slijediti svoju regionalnu strategiju „podijeli i osvoji“ – Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Tokom kontroverznog posjeta Bosni, Lavrov se otvoreno usprotivio članstvu zemlje u NATO-u ističući navodnu “vojnu neutralnost” srpskog entiteta unutar Bosne. U stvarnosti, odluke o međunarodnim savezima može donositi samo centralna vlada u Sarajevu, a ne entitetski lideri ili strani predstavnici poput Lavrova. Ne iznenađuje što su bošnjački i hrvatski članovi predsjedništva BiH odbili da se sastanu s ruskim ministrom vanjskih poslova i njegovu posjetu opisali nepoštovanjem prema njihovoj zemlji. Kritizirali su ga zbog toga što se prvo sastao s Miloradom Dodikom, srpskim članom predsjedništva, i zbog miješanja u unutrašnju politiku BiH. Lavrov je odgovorio tvrdnjom da su oba predsjednika postupala po uputama spoljnih sila – što je tipična sovjetska i velikoruska optužba kojom ignoriraju suverenitet manjih zemalja.

Lavrov je utvrdio da Daytonski sporazum, kojim je okončan rat u novembru 1995. godine, ne treba mijenjati uprkos “pozivima iz inostranstva”. Moskva je očigledno uznemirena zbog toga što će američki i zvaničnici EU razmatrati ​​ustavne formule koje bi mogle okončati bolnu paralizu u kojoj BiH živi. Mnogi sada već vide da Dayton guši razvoj zemlje i bilo kakve realne izglede za integraciju u EU. Otud i stalna podrška Kremlja prevaziđenom sporazumu. Lavrovljev napad je nesumnjivo bio odgovor na nedavnu Bidenovu izjavu kako napori da se izgradi funkcionalna multietnička BiH ostaju nepotpuni, obavezavši američku administraciju na pomoć u pronalaženju rješenja. Moskva će se i dalje žestoko protiviti približavanju BiH EU, jer bi to moglo ograničiti prodor ruskog ekonomskog utjecaja i političku korupciju.

Lavrov je Banjaluci ponudio različite ekonomske podsticaje, uključujući zajedničke projekte s ruskim kompanijama na stvaranju infrastrukturi za distribuciju gasa, koji bi srpski entitet učinili sve ovisnijim o Moskvi. Lavrov je zatražio i zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR), koji nadgleda civilnu provedbu Daytona, što bi dodatno ohrabrilo lidere RS-a da prkose državnim strukturama i prijete secesijom. Separatizam ostaje važna karta u rukama Kremlja na koju može igrati u slučaju ozbiljnije prijetnje po njegove napore da zadrži Bosnu podijeljenom i nefunkcionalnom. Uslijedila je posjeta Beogradu, koja je poslala snažnan signal podrške Kremlja predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Moskva je zabrinuta da bi Biden i njegov tim za nacionalnu sigurnost mogli pritisnuti Vučića da prizna Kosovo kao neovisnu državu, prihvati integriraniju Bosnu i Hercegovinu, ukine političko miješanje Srbije u unutrašnja dešavanja u Crnoj Gori i oslabi veze Srbije s ruskim režimom koje rade na destabilizaciji regiona.Kao i u BiH, Lavrov je istakao projekte koji pomažu ruski prodor u ekonomiju Srbije, uključujući gasovod Turski tok, brzu prugu Beograd-Novi Sad i hidroelektranu Đerdap 1. Tokom posjete katedrali Svetog Save, u kojoj je pročitano pismo predsjednika Vladimira Putina, Vučić i Lavrov su istakli i blisku povezanost između Ruske i Srpske pravoslavne crkve, koje promovišu ruski i srpski teritorijalni revizionizam. U trećem kanalu ruske regionalne subverzije nalazi se bugarska blokada pregovora o pristupanju Sjeverne Makedonije EU, koja ide direktno u prilog Moskvi.  Vlada u Sofiji pokušava dobiti javnu podršku raspirivanjem istorijskih i identitetskih sporova sa Skopljem.

Njihova kampanja Kremlju služi na tri načina: sprečavanje napretka Sjeverne Makedonije ka EU, produbljivanje međudržavnih sporova na Balkanu i mobilizacija proruskog lobija u Bugarskoj. To Moskvi pruža trećeg potencijalnog saveznika u regionu, zajedno sa Srbijom i RS-om. Moskva računa i da će nova koaliciona vlada u Crnoj Gori zaustaviti ili preokrenuti zapadni kurs zemlje i pokrenuti nove sporove sa susjedima. Uprkos planovima da unese dodatni nemir na Balkan, Moskva će tražiti način da se približi Baidenovoj administraciji, kao što to čini sa svakim dolazećim predsjednikom SAD-a. Svrha je uvjeriti Washington da zanemari jednostranu korist Kremlja u stranim političkim ofanzivama  tokom prethodne četiri godine i zavarati Washington kako bi povjerovao da će novim, velikim kompromisom s Rusijom izbjeći buduće sukobe. Bidenova administracija imat će priliku da ponovo potvrdi trajne američke i evropske vrijednosti i interese širom Balkanskog poluostrva. Ključna komponenta takve strategije mora se usredotočiti na odbijanje štetnih moskovskih utjecaja i razotkrivanje eskalirajućih neuspjeha Ruske Federacije. Godina 2021. obećava da će biti godina obračuna između dvije potpuno različite vizije Balkana – kooperativne i uspješne regije pod NATO-vim kišobranom ili nestabilnog poluostrva izloženog negativnim ruskim i kineskim manipulacijama.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...