Federacija BiH morat će isplatiti mađarskim kompanijama 23 miliona dolara penala nakon što 1. aprila ove godine ruski Gazprom isporuku plina prema BiH prebaci na takozvani Tuski tok.
Isplata ovih penala, potvrdit će nam federalni ministar energije, rudarstva i industrije Nermin Džindić, predviđena je ugovorom između Energoinvesta, kao jedinog formalnog snabdjevača plinom u FBiH, i mađarske kompanije FGSZ.
“Poduzet ćemo sve pravne radnje kako bismo se zaštitili”, kazao je za Oslobođenje ministar Džindić, dodavši da bi, nakon što snabdijevanje bude prebačeno na Turski tok, plin mogao biti jeftiniji jer se trenutno izdvajaju značajna sredstva za transportne usluge.
Ruski Gazprom je krajem prošle godine zvanično obavijestio bh. vlasti da od 1.4. ove godine Energoinvest, kao kupac gasa, navedeni energent isključivo može dobijati preko Turskog toka. Decenijama ranije Federacija BiH se snabdijevala preko Ukrajine i Mađarske, odnosno Beregova, ali su ruske vlasti, nakon invazije na Krimu, započele zaobilaziti Ukrajinu prilikom distribucije plina.
“Prelaskom na Turski tok, dosadašnja ruta transporta gasa preko Ukrajine, Mađarske i Srbije se mijenja. Kako u Ugovoru za transport sa FGSZ Mađarska za jednostrani raskid ugovora postoje penali, u više navrata smo pisanim zahtjevima i video konferencijama sa Gazprom Exportom pokušavali da zadržimo postojeći pravac snabdijevanja gasa upravo zbog penala sa FGSZ, ali besuspješno. Gazprom Export, kao isporučilac gasa je deklarativno potvrdio da od 1.4. 2021. godine gas možemo dobijati isključivo putem Turskog toka”, navela je direktorica Energoinvesta Bisera Hadžialjović u svom pismu upućenom krajem februara nadležnim federalnim institucijama.
Ugovor sa mađarskom kompanijom FGSZ vrijedi do 2023. godine. Transportni troškovi koje je Eneroginvest plaćao Mađarima u novembru prošle godine su iznosili oko 50 posto transportne cijene. Naime, tokom tog mjeseca Federacija je morala platiti Gazpromu oko 3,6 miliona dolara za isporučeni plin, dok je Mađarima isplaćeno 1,8 miliona dolara za transportne usluge. No, ruski Gazprom, već smo naveli, više ne želi Bosni i Hercegovini isporučivati plin tom rutom.
“Raskid ugovora sa FGSZ-om je trenutno najznačajniji problem koji se pojavljuje i mora se odmah rješavati. Prema generalnim uslovima ugovora za transport preko Mađarske, raskid ugovora sa sobom bi povlačio penale cca 23 miliona dolara”, navela je direktorica Energoinvesta.
Prema informacijama Istrage, razmatra se mogućnost da BiH tuži mađarski kompaniju nakon što bude aktivirana bankovna garancija kako bi se isplatili penali. Naime, ugovorom je predviđeno da u slučaju “više sile” ti penali ne budu plaćani. Višom silom, u ovom trenutku, Energoinvest bi smatrao odluku isporučioca Gazprom da više ne želi isporučivati gas rutom preko Ukrajine i Mađarske.
No, osim penala, Federacija bi mogla imati i dodatni, politički problem.
Na taj bi način Rusija drastično povećala kontrolu isporuke plina prema Federaciji BiH, odnosno prema Sarajevu. Prebacivanje na Turski tok trebalo je, podsjećamo, biti urađeno 1.1. ove godine, ali je Ministarstvo vanjskih poslova BiH uputilo protestnu notu Ruskoj Federaciji kojom je traženo barem prolongiranje “prebacivanja” FBiH na Turski tok. Sada, međutim, više nema odgode. Plin ćemo ubuduće dobijati preko Turskog toka koji je bio na meti sankcija vlasti SAD-a.
“Ali postoji tu još jedan problem. Kompresorske stanice u Bugarskoj i Srbiji koje se nalaze na tom toku nisu završene i to bi moglo dodatno ometati kvalitetnu isporuku”, pojasnio je jedan od sagovornika Istrege iz BH Gasa.
Osim ovoga, postoji, rekosmo, i politički problem. Prepajanjem na Turski tok Gazprom bi, faktički, došao do Zvornika. Upravo je u Zvorniku 2015. godine “demontirana” mjerna stranica BH Gasa i ovo sarajevsko preduzeće ne kontroliše tu prijemnu tačku. BH-Gas je do 2015. godine kontrolisao situaciju u Zvorniku gdje se nalazi jedina primopredajna stanica u BiH i gdje se nalaze ventili za kontrolu protoka gasa prema FBiH, Biraču i gradu Zvornika. Ovaj navod je vrlo bitan za shvatanje svega onoga što se dešavalo godinama u Zvorniku i onoga što se dešavalo nakon protjerivanja BH-Gasa iz Zvornika odnosno nasilnog skidanja mjerača protoka gasa koji su bili vlasništvo BH-Gas”, izvijestli su iz BH Gasa 2019. godine Skupštinu Kantona Sarajevo.
Te 2015. godine Gas Res (preduzeće iz RS) potpisuje ugovor sa Gazpromom o isporukama gasa prema potrošačima u RS, a Gas promet Pale preuzima potpunu kontrolu nad stanicom u Zvorniku na način da nasilno skida mjerače BH-Gasa. Nakon toga gradi se CNG stanica u Zvorniku, gradi se odvojak sa glavnog magistralnog gasovoda prema Bijeljini. Sve ovo se radi bez bilo kakvih obavjesti prema gasnim potrošačima tj. prema BH-Gasu ili KS/Sarajevogasu. Kako bi dodatno učvrstili kontrolu nad ovim poslovima, Srbijagas preuzima većinsi paket dionica Gas prometa sa Pala i, faktički, upravlja svim procesima na prijemnoj stanici u Zvorniku na koju ruski Gazprom želi da isporučuje plin za BiH. Istodobno, vlasti RS-a opstuiraju izgradnju dijela Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio ovisnost o ruskom gasu.
Za desetak dana, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine trebalo bi odlučivati o davanju saglasnosti za gradnju istočne interkonekcije kojom bi se na teritoriju BiH (preko Srbije) dopremao plin iz Rusije. Istovremeno, u institucijama Federacije i BiH se razmatra davanje potrebnih saglasnosti za južnu interkonekciju kojom bi se, preko jadransko-jonskog plinovoda, u BiH dopremao gas iz Azerbejdžana. U pitanju su dva strateška projekta od kojih može ovisiti i energetska i politička stabilnost Bosne i Hercegovine. No, prođu li ova dva projekta u formi koju zagovaraju Milorad Dodik i Dragan Čović, dio Bosne i Hercegovine u kojem većinski žive Bošnjaci mogle bi dugoročno pogoditi nesagledive posljedice. Čitajte pažljivo nastavak. Detalji u ovoj priči su vrlo bitni.
Šta je južna interkonekcija?
Južna interkonekcija je dio Jadransko-jonskog plinovoda kojim bi se iz Azerbejdžana dopremao plin za balkanske države. Izgradnjom ovog plinovoda bila bi smanjena ovisnost o ruskom plinu.
Prema zvaničnim dokumentima institucija EU, cilj ovog plinovoda, koji bi prolazio kroz Hrvatsku, Crnu Goru, BiH i Albaniju je obezbjeđivanje novog transportnog pravca snabdijevanja prirodnim gasom iz Azerbejdžana. BH krak bi išao preko Posušja, Mostara do novog Travnika. Plinovod Zagvozd-Novi Travnik, inače, nalazi se na listi prioriteta Evropske energetske zajednice, a nosilac ovog projekta je BH Gas. Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) odobrila je 101 milion eura za realizaciju ovog projekta, dok je USAID također odobrio 500 hiljada dolara za izradu projektne dokumentacije.
Šta je istočna interkonekcija?
Nova istočna interkonekcija je zajednički projekat Srbije i Republike Srpske koji je pokrenut bez saglasnosti institucija Bosne i Hercegovine. Sporazum o izgradnji ovog plinovoda u martu su prošle godine potpisali zvaničnici Republike Srpske i Republike Srbije. Magistralni gasovod iz Srbije ka Republici Srpskoj, saopćeno je tada, trasom Inđija – Mačvanski Prnjavor – Bijeljina – Doboj – Banjaluka – Prijedor – Novi Grad trebalo bi da bude završen u narednih pet godina. Bila bi to druga gasna interkonekcija između Srbije i Republike srpske, odnosno, BiH. S obzirom na to da se radi o međudržavnom projektu, potrebna je saglasnost institucija BiH.
Ovim trasom bi bio dopreman plin iz Rusije koji je Balkan dolazi Turskim tokom. Planirano je da dužina gasovoda na teritoriji Republike Srbije bude 90 kilometara, a na teritoriji Republike Srpske oko 320 kilometara. Nosilac poslova je – preduzeće iz Reublike Srpske – Gas Res.
Međudržavni sporazumi
Nijedan od ova dva gasovoda nije dobio saglasnost institucija Bosne i Hercegovine koje su jedine ovlaštene za potpisivanje i davanje saglasnosti za međudržavne sporazume. U početku su projekat južna interkonekcija opstruirali zvaničnici iz Republike Srpske, a kasnije se u opstruiranje uključila i Hrvatska demokratska zajednica. O razlozima ćemo nešto kasnije. Sada ćemo, ukratko, objasniti šta je sve potrebno da bi Predsjedništvo BiH dalo saglasnost za potpisivanje međunarodnog ugovora sa Srbijom koji se odnosi na izgradnju nove istočne interkonekcije kojom u u BiH bio dopreman ruski plin.
“Inicijativu za pokretanje postupka za zaključivanje međunarodnih ugovora mogu dati institucije Bosne i Hercegovine, entiteti, kantoni i druge regionalne i lokalne zajednice, te preduzeća, ustanove, nevladine organizacije i druga pravna lica iz područja svoga djelovanja. Inicijativa iz stava 1. ovog člana dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine preko ministarstva Bosne i Hercegovine u čiji djelokrug rada spadaju pitanja koja se uređuju međunarodnim ugovorom. Kada nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine ocijeni da je inicijativa iz stava 1. ovog člana opravdana, dostavlja je Vijeću ministara Bosne i Hercegovine sa nacrtom prijedloga za pokretanje postupka i osnovom za vođenje pregovora radi zaključivanja međunarodnog ugovora. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine utvrđuje prijedlog za pokretanje postupka za vođenje pregovora radi zaključivanja međunarodnog ugovora čiji je sastavni dio osnova iz stava 3. ovog člana”, navedeno je u ovom Zakonu.
U konkretnom slučaju (nova istočna interkonekcija), Vlada Republike Srpske bi inicijativu za zaključivanje sporazuma sa Srbijom trebala prvo dostaviti Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Ako MVTEO ocijeni da je projekat opravdan, materijali se dostavljaju Vijeću ministara koje usvaja prijedlog za pokretanje postupka za vođenje pregovora. Odluku o pokretanju postupka za vođenje pregovora, u skladu sa članom 6 ovog Zakona, donosi Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. U pregovorima za zaključivanje međunarodnog ugovora Bosnu i Hercegovinu zastupa delegacija koju je odredilo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, odnosno, po njegovom ovlaštenju, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Nakon završenih pregovora delegacija za pregovore Bosne i Hercegovine dostavlja Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine izvještaj o pregovorima, a Ministarstvu inostranih poslova Bosne i Hercegovine i tekst međunarodnog ugovora. Predsjedništvo BiH, potom,donosi odluku o potpisvanju sporazuma sa usaglašenim tekstom. Nakon toga ide ratifikacija sporazuma. Sporazum ratifikuju oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Na kraju sve, opet, ide u Predsjedništvo BiH koje odlučuje o ratifikaciji međunarodnog ugovora.
U slučaju nove istočne interkonekcije, nijedna od navedenih procedura nije ispoštovana, zbog čega je teško očekivati da Predsjedništvo BiH na sjednici zakazanoj za 21. decembar donese odluku kojom će, faktički, dati saglasnost institucijama Republike Srpske, da bez države BiH, nastave realizaciju započetog projekta koji olakšava distribuciju ruskog plina.
Južna interkonekcija: HDZ deli izbaciti BH-gas
Već godinu dana čelnici HDZ-a BiH u federalnom Domu naroda blokiraju usvajanje Zakona o gasovodu “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Hrvatska”. Kliknete li ovdje, moći ćete pročitati nacrt ovog blokiranog zakona.
“Ovim zakonom se ureduju pitanja od značaja za realizaciju projekta izgradnje gasovoda “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska” na pravcu Zagvozd (Republika Hrvatska) — Posušje (Bosna i Hercegovina) — Tomislavgrad — Šuica — Kupres — Bugojno — Novi Travnik/Travnik s odvojkom za Mostar (u daljnjem tekstu: Južna interkonekcija BiH i Republika Hrvatska) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uključujući infrastrukturu projekta, tačku interkonekcije, investitora, način finansiranja, javni interes i provedbu eksproprijacije nekretnina, korištenje zemljišta, upravne postupke izdavanja dozvola i uključenost vlada kantona, nadležnih ministarstava i drugih organa uprave, institucija i privrednih društava i druga pitanja od značaja za realizaciju projekta”, navedeno je u članu 1 predloženog Zakona.
U članu 4 ovog zakona piše da se “za nositelja investicije projekta gasovoda Južna interkonekcija BiH i Republika Hrvatska odreduje se Privredno društvo za proizvodnju i transport gasa BH-Gas d.o.o. Sarajevo.
nosilac posla – BH-gas
Kadrovi HDZ-a BiH u institucijama BiH i Federacije BiH ne žele podržati ovaj projekat, ukoliko kontrolu nad transportom gasa iz južne interkonekcije bude kontrolisalo federalno javno preduzeće BH-gas. Stoga oni traže da se ova kompanija, kao jedina federalna kompanija zadužena za transport gasa, izbaci iz zakona. HDZ-ovi delegati su, stoga, predložili osnivanje novog preduzeća koje bi osnovali Zapadnohercegovački, Kanton 10 i Srednjobosanski kanton. U junu ove godine, delegati HDZ-a u Domu naroda FBiH dostavili su amandmane na Zakon o gasovodu “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Hrvatska”.
amandmani HDZ-a BiH
Oni precizno navode da se BH-gas mora izbaciti iz zakona, te da kantoni osnuju kompaniju koja bi bila zadužena za transport gasa južnom interkonekcijom. HDZ BiH predlaže Federacija bude garant za podizanje kredita u iznosu od 200 miliona KM, a da plinovodom upravljaju preduzeća kojima upravljaju kantoni u kojima vlada HDZ BiH.
Nakon što je Vlada FBiH odbila prijedlog da se iz južne interkonekcije izbaci BH-gas, HDZ je odlučio da Vlada Zapadnohercegovačkog kantona osnuje kompaniju koja bi se bavila distribucijom gasa.
“Vlada Zapadnohercegovačkog kantona utvrdila je na sjednici u utorak tekst Prijedloga Odluke o osnivanju Javnog poduzeća “Plinovod Južna interkonekcija” d. o. o. koji je upućen u skupštinsku proceduru. S obzirom na to da plinovod Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska većim dijelom prolazi kroz teritorij Županije Zapadnohercegovačke pokreće se procedura osnivanja Javnog poduzeća “Plinovod Južna interkonekcija” d. o. o. koje će obavljati djelatnost od javnog društvenog interesa Županije Zapadnohercegovačke iz područja energetike, stvaranja pretpostavki i uvjeta za realizaciju projekata plinofikacije izgradnje distributivne mreže plinovoda i priključenja na plinsku mrežu u Županiji Zapadnohercegovačkoj”, saopćeno je 30. avgusta ove godine iz Vlade ZHK.
Na ovaj način, HDZ BiH pokušava preuzeti kontrolu nad transportom gasa iz Azerbejdžana. Tako bi Sarajevo, faktički, unatoč “alternativnom načinu snabdijevanja”, postalo zarobljenik Širokog Brijega i Banja Luke koji bi kontrolisali plinovode prema glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Vlasti u Sarajevu bi, faktički, samo bile garant prilikom zaduživanja. O svemu ostalom bi odlučivale vlade ZHK i Vlada RS.
Rat vođen protiv Bosne i Hercegovine između 1992. i 1995. godine bio je jedan i jedinstven. Opsada Sarajeva i Mostara, genocidna operacija u Srebrenici, pokolji u Ahmićima i Stupnom dolu, te rasprostranjena mreža logora od Heliodroma i Gabele pod hrvatskom, do Keraterma i Omarske pod srpskom kontrolom bili su dio jednog, jedinstvenog, pokušaja da se na ruševinama Bosne i Hercegovine konačno riješi kolokvijalno rečeno „srpsko-hrvatsko“ pitanje. I dok je srpski „projekt“, čiji je cilj bio izgradnja nove, srpske države, kao rezultat raspada Jugoslavije, bio predmet brojnih istraživanja i analiza, hrvatski projekt je potpuno nezasluženo sveden u najboljem slučaju na „saučesnički“ poduhvat, u najgorem na devijaciju i odstupanje od istorijskog kontinuiteta.
Uz srpski, postojao i hrvatski projekt, paralelan i ponekad u interakciji sa srpskim, ali nezavisan od njega, čiji je cilj bio hrvatska država u novim granicama. I hrvatski projekt se od samog početka temeljio na podjeli Bosne i Hercegovine, i uspostavi novih granica, da li Hrvatske Banovine iz 1939. godine ili novim, prilagođenim istorijskim i trenutnim političkim i vojnim okolnostima.
Važnost države kao jedinog univerzalno prihvatljivog oblika političke organizacije i preovlađujući položaj koji ima država-nacija su očigledni. Narodi imaju aspiracije da uspostave vlastite države, a priroda države-nacije diktira sklad između nacionalnih i političkih granica nacije. Istorijski, države-nacije su bile rezultat nasilne promjene postojećih granica, da li s ciljem obuhvatanja svih sunarodnika izvan postojećih granica ili „prilagođavanja“ etničkog balansa unutar granica. Države su, stoga, često poduzimale poduhvate koje neki autori nazivaju “right sizing and right-peopling”. O´Leary definira „right-sizing“ kao “preferencije političkih agenata u centru postojećih režima da imaju ono što smatraju odgovarajućim vanjskih i unutrašnjih teritorijalnim granicama“, dok je „right-peopling“ pokušaj “eliminisanja razlika unutar postojećih granica”. O´Leary shodno tome identificira nekoliko strategija eliminisanja etničkih razlika unutar „pravih“ granica: 1. genocid, 2. progon, 3. teritorijalnu eliminaciju, putem secesije, dekolonizacije ili podjele i 4. političku homogenizaciju u formi integracije ili asimilacije.
Ovaj analitički okvir čini se naročito korisnim u istraživanju hrvatskog državnog, odnosno državotvornog projekta tokom ratova disolucije Jugoslavije, jer se u njegovom središtu nalazi država koja je istovremeno angažovana na proširenju granica i simulatnim i paralelnim nastojanjima da promijeni etnički sadržaj unutar projiciranih granica. U tom okviru moguće je postaviti sljedećih nekoliko hipoteza: da je postojala jedinstvena politika i jedinstvo namjere i svrhe hrvatske politike u bivšoj Jugoslaviji s ciljem uspostave države u kojoj će živjeti svi Hrvati; da su Hrvatska i dijelovi BiH pod hrvatskom kontrolom funkcionisali kao jedna država u političkom, ekonomskom, vojnom i finansijskom smislu; te da je ideja takve hrvatske države evoluirala od države u kojoj su trebali da žive svi Hrvati u državu u kojoj su trebali da žive samo Hrvati; i konačno, da se od samog početka uspostavljanje takve države oslanjalo na nasilno i fizičko uklanjanje nehrvata.
Ideja podjele Bosne i Hercegovine ne dolazi sa margina hrvatskog nacionalnog programa. Podjela Bosne i Hercegovine dolazi iz glavnog toka hrvatske političke istorije i tradicije i imala je centralno mjesto u okviru rješavanja „hrvatskog pitanja“ u obje Jugoslavije. Hrvatski projekat u Bosni i Hercegovini proizlazio je iz nekoliko različitih struja hrvatske nacionalne ideologije koje su se početkom devedesetih godina stjecale u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, vodećoj političkoj stranci u Republici Hrvatskoj i dijelu hrvatskog stanovništva u Republici Bosni i Hercegovini. Različita ideološka strujanja unutar hrvatske nacionalne ideologije evoluirala su tokom devedesetih godina u tuđmanizam, „operativnu ideologiju“ hrvatske ekspanzije u Bosni i Hercegovini.
Hrvatski nacionalizam, ali ni hrvatsku političku jednačinu u Bosni i Hercegovini nije moguće razumjeti bez objašnjenja i razumijevanja važnosti koju mit o „predziđu kršćanstva“ ima u hrvatskom nacionalnom identitetu i narativu. Antemurale mit, kako navodi Pal Kolsto, dolazi u mnogo oblika: kao antemurale Christianitatis, „predstraže Evrope“, „branitelja kapije“, „nositelja istinske civilizacije“, itd10. Antemurale mit funkcioniše kao mehanizam definisanja granica, ali njegova logika razlikuje se od drugih nacionalnih mitova; razlike prema jednom (ili više) susjeda se ističu izvanih svih proporcija, dok se granice u drugim pravcima ublažavaju:
„Murus ili ‘zid’ je, naravno ultimativna metafora granice, posljednja linija odbrane kosmosa ili poretka, protiv snaga haosa ili nereda. Antemurale mit, stoga ističe ne samo da je grupa integralni dio istinske civilizacije, nego da predstavlja njenu najdalju predstražu. Pošto je ovaj ‘zid’ iznova i iznova izložen napadima mračnih snaga s druge strane, grupa je izabrana božanskim proviđenjem da se žrtvuje za spas veće civilizacije kojoj pripada. U ovoj martirološkoj verziji, antemurale mit stiče mesijanske prizvuke: nacija se vidi kao kolektivni Krist koji daje život za druge“.
Antemurale Christianitatis kao pojam ima dublje korijene, ali je u Hrvatskoj postao naročito važan krajem 15. vijeka u kontekstu brojnih poraza pred snagama osmanskog carstva koje je bilo u ekspanziji. Prva pouzdana upotreba antemurale Christianitatis u vezi sa Hrvatskom odnosi se na hrvatski zahtjev za pomoć upućen „sjednici njemačkoga državnoga sabora u rujnu 1522. u Nürnbergu“, kada knez Bernardin Frankopan podsjeća da je “Hrvatska štit i vrata kršćanstva”, a naredne godine, u julu 1523. godine ista karakterizacija se nalazi u pismu papi Adrijanu VI. Snaga mita o predziđu bila je takva da su se prema riječima Ive Žanića, „na konceptu predziđa utemeljile moderna patriotska ideologija i vizija nacionalnog prostora, te razvio ideal kršćanskog ratnika ‘za krst časni i slobodu zlatnu'“, dok je „među sklopom povijesne predaje koju je mlada inteligencija na čelu preporoda dobila u nasljeđe od hrvatskog plemstva bilo i opće uvjerenje o povijesnom poslanju hrvatskog naroda, uključivši koncept predziđa kršćanstva“.
Međutim, kao što je slučaj i sa orijentalizmom kako ga je definisao Edward Said – kao „tradiciju misli, imaginarija i rječnika“16 – „predziđe kršćanstva“, nije samo politička, nego i kulturna činjenica. Događaj koji je u hrvatskom nacionalnom narativu upamćen kao katastrofa „koja je oblikovala daljnji povijesni razvoj južne, ali i čitave Hrvatske“, direktno je vezan za Bosnu i Hercegovinu. U velikom porazu hrvatske vojske devetog septembra 1493. nastradao je cvijet hrvatske aristokratije u borbi protiv snaga Hadum Jakub-paše koja se vraćala iz pljačkaškog pohoda sa teritorije današnje Slovenije. Bitka je ubrzo postala predmet kako narodne, tako i „visoke“ poezije i postepeno dio hrvatske kulture i nacionalnog identiteta. Uspomena na Bitku na Krbavi sastavni je dio razvoja cijelog književnog žanra u 16. stoljeću, prikladno nazvanog antiturcica, koji iako nije ekskluzivno hrvatska kategorija u Hrvatskoj ima osobenosti koje su „rezultat zabrinutosti osmanlijskom opasnošću“.
Antemurale Christianitatis i vlastiti „orijentalizam“ imali su odlučujući uticaj na mjesto koje će Bosna i Hercegovina, a potom i njeno muslimansko-bošnjačko stanovništvo imati u hrvatskoj nacionalnoj naraciji. Prva vizija hrvatskog nacionalnog prostora, koja se pojavljuje tek krajem 17. i početkom 18. vijeka uključivala je cijelu ili barem velike dijelove Bosne i Hercegovine i temeljila se na konstrukciji muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine kao civilizacijskog „drugog“.
Najvažnija ličnost među hrvatskim nacionalnim ideolozima u 19. vijeku bio je bez sumnje Ante Starčević, koji je zajedno sa Eugenom Kvaternikom formulisao hrvatsku nacionalnu ideologiju koja je u potpunosti negirala ilirstvo, odnosno jugoslovenstvo koje su prije svega zagovarali Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački. Kvaternikova vizija Hrvatske je originalno obuhvatala prostor od Alpa do Drine, dok je Starčević granicu pomjerio još dalje na istok, do Timoka; njegov uticaj, prema riječima Ive Banca, bio je naročito veliki među studentima i mladim intelektualcima, dok su „prve generacije hrvatskih političkih lidera u Dalmaciji, Istri i Bosni i Hercegovini formirane uveliko po njegovom kalupu“. Kvaternikova i Starčevićeva ideologija, poznata kao „pravaštvo“ – u temeljima njihove ideologije bila je ideja istorijskog prava – imala je, u tradiciji ideja Francuske revolucije tri karakteristike: 1. država-nacija je jedini legitimni oblik političke organizacije, 2. vjera u misiju vlastite nacije, te 3. slika Hrvata kao predziđa kršćanstva.
Istovremeno, „Starčevićeva koncepcija da su južni Slaveni Hrvati morala je u nj pobuditi i novi stav prema islamu, pogotovo prema muslimanskom plemstvu u Bosni i Hercegovini“; dijelom i zbog antipatija prema Austriji, Starčević je prvi ideolog koji odbacuje uvriježeni stav o islamu kao neprijatelju kršćanstva, a samim tim i Hrvata. Starčevićeva kooptacija muslimanskog stanovništva u BiH temelji se na vlastitom uvjerenju da je riječ o „najčistijim Hrvatima“, nezatrovanim austrijskom okupacijom: „U Bosni žive strana našeg najčistiega, najnepokvareniega naroda, koi lakše može biti bez nas, nego li mi bez njega“. Starčević je drugdje tvrdio da „Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom nemaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima“, te upućivao da „Bosna i Dalmacija bijahu i da opet moraju biti ognjišem hrvatske slave i veličine“.
Fokalna tačka pravaške ideologije, kako kaže Mirjana Gross, bila je „teza da hrvatska nacija ima pravo na vlastitu, nezavisnu državu izvan habsburške monarhije utemeljenu na političkoj i zakonskoj tradiciji srednjevjekovne hrvatske države“; Kvaternik je pravo na Bosnu i Hercegovinu obrazložio teorijom „prvobitne stečevine“, izvodeći iz nje i nacionalnu pripadnost tamošnjeg stanovništva.
Mjesto BiH i njenih muslimana u hrvatskom nacionalnom narativu bez sumnje je definisano u kontekstu međusobne borbe hrvatskog i srpskog nacionalnog – i nacionalističkog tabora – u devetnaestom vijeku za pridobijanje muslimana kao potencijalnih sunarodnika. I pored toga što je pravaštvo danas lako otpisati kao marginalni i desničarski fenomen, ne smije se izgubiti iz vida da je riječ o jednom od dva glavna pravca u hrvatskoj nacionalnoj ideologiji u devetnaestom vijeku. Mirjana Gross navodi da je istorijski gledano pravaštvo jedan od pet „kompletnih ideoloških sistema kod Hrvata“: „Ilirizam, jugoslovenstvo (između ilirizma i moderne); ideologija Stranke prava (u originalnom obliku); ideologija seljačkog pokreta pod vođstvom braće Radić; i ideologija socijaldemokratije“.
Važnost pravaštva leži u tome što je formulisalo ideološki i politički okvir za kooptaciju muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Hrvatska „zamišljena zajednica“ je i ranije uključivala dijelove ili cjelinu teritorija BiH; sa Starčevićem, odnosno pravaškom ideologijom, zajednica se prvi proteže na njeno muslimansko stanovništvo i, izuzmu li se hrvatska socijaldemokratska ideologija i tradicija na jednoj i klerikalna na drugoj strani, taj stav ostaće zajednički svim strujama unutar hrvatske nacionalne ideologije kroz dva svjetska rata, sve do devedesetih godina dvadesetog vijeka.
Krajnji cilj i rezultat tuđmanizma kao ideologije i kao političke prakse bila je Herceg-Bosna: to, naime, nije bio izraz autentične volje bosanskih Hrvata, nego instrument provedbe hegemonističke politike rukovodstva hrvatske države. Svaka pojedinačna konceptualizacija rješavanja „hrvatskog pitanja“ kako u austrougarskoj, tako i u jugoslovenskoj monarhiji uključivala je pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.
Herceg Bosna u tom smislu nije devijacija i ne odstupa od glavnog toka hrvatske političke istorije. Štaviše, u njoj se stiče nekoliko različitih, ali vrlo važnih struja glavnog toka hrvatskog nacionalnog programa. Ideologija na kojoj se temeljila Herceg Bosna, a njena nedvojbena glavna pogonska i ideološka snaga bio je predsjednik hrvatske države, nalazi se na mjestu susreta svih najvažnijih vrela hrvatske nacionalne misli.
Hrvatski rat počeo je malo nakon srbijanskog i srpskog rata protiv Bosne i Hercegovine. Hrvatska je i u onoj mjeri u kojoj je to inicijalno bila za nezavisnost Bosne i Hercegovine bila zainteresovana isključivo sa ciljem da prenese rat na njenu teritoriju.
Hrvatska je putem Herceg Bosne primjenjivala mjere koje su nedvojbene bile zločinačke u karakteru, odnosno oslanjala se na zločin kao temeljnu politiku ostvarenja Banovine Hrvatske: masovno ubijanje, internaciju civilnog stanovništva, mučenje, korištenje zarobljenika za prisilni rad i obavljanje radova na frontu, korištenje tzv. živog štita, silovanje.
Osim na političkom planu, Hrvatska je i na vojnom planu posmatrala BiH kao integralni dio fronta u ratu sa Srbijom, dok je sve tzv. hrvatske formacije smatrala sastavnim dijelom svojih oružanih snaga. Za Tuđmana je bosanskohercegovačka teritorija bila dijelom jednog, jedinstvenog, svehrvatskog fronta. Ili kao što je Šušak govorio: „Mi tamo imamo državu, a ovdje republiku“. Tamo u ovom slučaju znači u Bosni i Hercegovini.
Izgradnja Herceg Bosne bila je inkrementalna. Umjesto jednog brutalnog i opšteg napada, strategije koju je izabrao srpski projekt u Bosni i Hercegovini, hrvatski projekt je izabrao strategiju inkrementalnog podizanja nivoa nasilja. U javnoj i opšteprihvaćenoj percepciji, zvanični početak hrvatske agresije se veže za početak maja 1993. i uistinu brutalni napad hrvatskih snaga na Mostar.
Istina je, međutim, da su do tada hrvatske snage napale u Prozoru, čemu je uslijedila internacija i brutalna deportacija muslimanskog stanovništva praćena silovanjima i ubijanjima, u Gornjem Vakufu je eskalacija trajala od januara do aprila, zločin u Ahmićima počinjen je polovinom aprila, dok je napad na Mostar počeo tek u maju 1993. Bila je to puzajuća agresija. Uzrok sukoba prije proljeća 1993. bio je nelegalno, a gdje je bilo potrebno i nasilno preuzimanje vlasti; puzajućoj agresiji prethodio je puzajući puč čiji je glavni instrument u okviru hrvatskog projekta u BiH bila Hrvatska demokratska zajednica.
Politička platforma na kojoj je izgrađen zajednički front dva hegemonistička projekta protiv BiH – srpskog i hrvatskog – je tzv. sporazum Karadžić-Boban. Riječ je o sporazumu koji se sastoji od najmanje dva različita dokumenta. Prvi u maju 1992. godine kada su Radovan Karadžić i Mate Boban u Grazu potpisali dokument kojim su konstatovali međusobne razlike, ali i zajedničke stavove i „miroljubivo i dogovorno rješavanje… uključujući i graničnu liniju između naše dvije konstitutivne jedinice – hrvatske i srpske konstitutivne jedinice u Bosni i Hercegovini“. Drugi, potpisan 23. juna 1992. predstavlja sveobuhvatni dogovor, dok potpisani dokument nosi naslov: „Osnovni prinicipi konstitutisanja konfederacije Bosne i Hercegovine“ i predstavlja mapu puta konačnog komadanja zemlje. Nota bene, i sporazum Karadžić-Boban predviđa demilitarizaciju Bosne i Hercegovine.
Tuđman, i ostatak rukovodstva Republike Hrvatske, je za razliku od potpisnika dokumenta bio svjestan štete koju bi pretprila u slučaju tako otvorenog nasrtaja na BiH, čime bi između ostalo nesumnjivo oslabila vlastiti ionako ranjiv međunarodni položaj u tom trenutku. Ali, nema nikakve sumnje da je hrvatsko rukovodstvo dijelilo njihovu namjeru i cilj. Tuđman je na već u ljeto 1991. na sjednici Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske, u junu 1991. artikulisao stav da je podjela Bosne i Hercegovine, odnosno pripajanje dijelova bosanskohercegovačke teritorije jedan od ciljeva hrvatske nezavisnosti.„Ako idemo u smislu osamostaljenja Hrvatske, bilo u savezu, bilo u potpunom osamostaljenju, te i takve granice Hrvatske, kakve su one danas, one su apsurd, one su nemoguće, ni u smislu upravno prometnom, a kamoli u smislu bilo kakve zaštite tih granica Hrvatske. I, prema tome, i sa našega gledišta, ne manje, nego li sa srpskog postoji problem da se – postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije drugog svjetskog rata i povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća.“
Na sastanku sa delegacijom HDZ-a BiH u Zagrebu, u decembru 1991., Tuđman je iznio viđenje da je nestanak Bosne i Hercegovine hrvatski državni imperativ:
„Da Bosna i Hercegovina nije rješenje za hrvatski narod to je sva povijest pokazala. Prije svega, ona je nastala kolonijalnim osvajanjem jedne azijske sile, gospodo, ne zaboravimo to, od 15. od 18. stoljeća na štetu hrvatskog naroda, na štetu hrvatskog teritorija. Sve te kolonijalne tvorbe su pale u povijesti i u Aziji i u Africi. Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv. Prema tome, ne treba računati sa Bosnom i Hercegovinom kao sa nečim što je od boga dano i treba da ostane, a pogotovo zaboravljati kako to ide na štetu. Hrvatska je zbog uspostave Bosne i Hercegovine u teritorijalnom smislu dovedena u nemoguću situaciju. Mi, samostalnu Hrvatsku ne možemo u upravnom smislu ovako urediti kakva jeste, a kamoli u obrambenom itd…“
Trideset godina kasnije, ponovo smo na početku.
(autor teksta Emir Suljagić je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)
Bošnjačka javnost ne voli čitati, pa je po pravilu zbunjena i ne razumije šta se zbiva. Prije nego što bošnjački političari shvate šta se zbiva, Milorad Dodik po pravilu odnosi pobjedu. Razlog je jednostavan. On razumije kako međunarodna zajednica funkcioniše i kako se treba ophoditi prema njoj.
Prije deset godina, Nezavisne novine i Glas Srpske su objavili prikaz knjige Lekcije iz Bosne koju je napisao Filip Leroux-Martin, bivši pravnik u Uredu visokog predstavnika i svojevremeno glavni savjetnik za reformu policije u BiH.
Naslov prikaza je vrlo indikativan: „Правник Филип Лерy-Мартин: Додик поразио OHR.“
Navedena knjiga može biti od koristi da razumijemo kako razmišlja „međunarodna zajednica“ u BiH. Jednako kao što njen prikaz u režimskim medijima u RS-u može biti od koristi da razumijemo politiku Milorada Dodika prema „međunarodnoj zajednici“, pa i trenutno osporavanje legitimiteta Christiana Schmidta.
Leroux-Martin kaže da je 2007. godine, nakon što je imenovan, tadašnjj visoki predstavnik Miroslav Lajčak naložio pravnom timu u OHR-u da napiše izmjene Zakona o Vijeću ministara i poslovnika o radu oba doma parlamenta. Cilj je bio da se spriječe blokade ovih intitucija, koje su moguće kroz prosti nedolazak zvaničnika iz RS-a na sjednice.
Amandmani su omogućavali funkcionisanje institucija, i u slučaju bojkota RS-a. Jednostavno, pravo glasa imali bi samo oni koji dođu na sjednicu. Kvorum u Vijeću ministara i Parlamentu bi bio sličan onome u Ustavnom sudu, koji, kako vidimo ovih dana, može funkcionisati i bez sudija iz RS-a.
Nakon što je Lajčak donio navedene amandmane, stigle su reakcije Dodika, koji je kazao da su „suprotni Dejtonskom sporazumu“. Počeli su pritisci iz Republike Srpske na OHR. Predstavnici „međunarodne zajednice“ bili su zabrinuti, jer je u to vrijeme, nedugo prije Lajčakovih amandmana, po prvi put zaprijetio secesijom.
Secesija je, objašnjava Leroux-Martin, bila tabu tema u poslijeratnoj političkoj javnosti u BiH.
Nakon višemjesečnih napada vlasti RS-a na OHR, Lajčak je poništio amandmane, u vidu „autentičnog tumačenja“. Ponovo su predstavnici RS-a mogli blokirati rad Vijeća ministara i Parlamenta kroz nedolazak na sjednice.
„Do tada nijedan visoki predstavnik u BiH nije promijenio sadržaj svoje odluke“, pišu Nezavisne novine.
Bio je to prvi put da je jedan srpski političar, nakon Dejtona, prinudio međunarodnu zajednicu na povlačenje.
Dodik je, kako kažu Nezavisne novine, pobijedio OHR, koji više „nije igrao napad nego odbranu“.
U jednom svom članku, jedan od glavnih ideologa Dodikovog režima Nenad Kecmanović također citira Leroux-Martina: „Dodik je dobio sve što je htio za 10% cijene.“
U šesnaest godina, koje su uslijedile, nakon te prve pobjede, Dodik je nastavio koristiti istu taktiku. Koristio je prijetnju otcjepljenjem da modelira ponašanje „međunarodne zajednice“.
Nakon slučaja Lajčakovi amandmani, Dodik je, ohrabren pobjedom, nastavio sa prijetnjama, postavljajući nove zahtjeve. Između ostalog, onaj za odlaskom stranih sudija i tužilaca iz Bosne i Hercegovine.
Zabrinuta da bi u protivnom mogao zaista proglasiti secesiju i izazvati haos, „međunarodna zajednica“ mu je popustila i povukla strane tužioce i sudije.
„Najmračniji dan za mene je bio kada su međunarodne sudije i tužioci koji su ovdje radili po raznim tužilaštvima i sudovima, kada su morali da idu kući 2009. godine. To je za mene bio najcrnji dan. Izvinite, ja sam plakao taj dan“, kazao je bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, prije svog odlaska.
Prije nekoliko godina, kao savjetnik u kabinetu bošnjačkog člana Predsjedništva, razgovarao sam s jednim diplomatom, koji je učestvovao u procesu izrade Lajčakovih amandmana.
Kazao mi je šta se, u tim danima, dešavalo iza zatvorenih vrata u krugovima „međunarodne zajednice“.
Veli da je Javier Solana, tadašnji visoki komesar za vanjsku politiku EU, ohrabrio Lajčaka da nametne amandmane. A nakon što je Lajčak to uradio, a Dodik počeo prijetiti, Solana je nazvao Lajčaka i kazao mu: „Pa, Miroslave, što pravite probleme.“ Ironičan, ali očekivan ishod, reklo bi se.
Šesnaest godina poslije, situacija je uglavnom ista. Dodik prijeti otcjepljenjem, a u isto vrijeme postavlja zahtjeve. Traži da se državna imovina dodijeli Republici Srpskoj, zatim da evropske sudije budu povučene iz Ustavnog suda BiH.
U trenutku, kada se Evropska unija suočava sa sve težom situacijom u Ukrajini, te skoro stalnom opasnošću od eskalacije na Kosovu, ne bih sa sigurnošću mogao kazati da neki novi Javier Solana iz Brisela neće nazvati Christiana Schmidta i kazati mu da „ne pravi probleme“.
Dodik neprestano prijeti, jer želi da izgleda opasan, pa čak i neuračunljiv, u najmanju ruku nepredvidljiv. Neko ko će uvesti BiH u haos, ako se ne udovolji njegovim zahtjevima. On svoju, svjesno fabriciranu, monstruoznost koristi kao kapital, u borbi za jačanje pozicije RS-a i slabljenje pozicije države.
Svaki put, kada neki bošnjački ili strani zvaničnik, ili novinar, kaže da je Dodik opasan, on time, neovisno o svojim namjerama, pomaže Dodiku, jer čini da njegove prijetnje izgledaju kredibilnije. RS nema snage da se otcijepi, ali može napraviti problem. Možda i glavni razlog nadolazećeg marša policije RS-a 9. januara bit će da podeblja kredibilitet navedenim prijetnjama.
U takvoj situaciji, stranci će razmišljati kako da spriječe neki njegov „neuračunljiv, nepredvidiv i opasan potez Republike Srpske“. Čak i ako se OHR, u konsultaciji sa Američkom ambasadom i Delegacijom EU, usudi donijeti Zakon o imovini, gledat će da zadovolje interese Srba. U tom svjetlu treba razumjeti i poruku medijske kampanje OHR-a o „raspodjeli imovine između države i drugih nivoa vlasti“.
Šta je s Bošnjacima?
Zašto bi se iko uopće bavio Bošnjacima?
Bošnjaci, kako nedavno reče bošnjački potpredsjednik Federacije, nisu nikome prijetnja.
Dok „međunarodna zajednica“ brine zbog problema koje im može napraviti Dodik, vladajuća Trojka brine da ne napravi nikakav problem strancima.
Najveći dio knjige Phillipa Leroux-Martina posvećen je potezima, koje je 2007. Dodik povlačio, vršeći pritisak na međunarodnu zajednicu. Samo nekoliko rečenica govori o reakcijama bošnjačkih i generalno probosanskih zvaničnika, koji su tada, jednako kao i danas, vjerovali da će ostvariti svoje ciljeve, ako budu „dobri đaci“.
To je ona tužna bošnjačka filozofija pokornosti, utemeljena na osjećaju krivnje i nesigurnosti, koja utočište traži u pasivnosti i utjehi, i nema nikakve šanse u sukobu sa odlučnim i bezobzirnim protivnicima koji znaju šta hoće i ne biraju sredstva da dođu do cilja.
Iz današnje perspektive zvuči gotovo nevjerovatno, ali makar uoči praznika koji obilježavamo u znak sjećanja na 25. novembar 1943. godine, dužni smo prisjetiti se odlučnosti naroda Bosne i Hercegovine da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih.
Historijski dokument
To ni nego i dio je Rezolucije i Proglasa Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, usvojenih na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu.
z prvih brojeva Oslobođenja saznajemo da – iako je u Evropi tada opako bjesnio Drugi svjetski rat – baš te se jeseni i zime počela nazirati pobjeda nad fašizmom, jer su savezničke snage preuzimale inicijativu. Na prostoru bivše Jugoslavije partizani su, osokoljeni kapitulacijom Italije, ali još i više uspješnim probojima iz neprijateljskih obruča tokom bitaka vođenih na Sutjesci i Neretvi, jačali svoje narodnooslobodilačke snage uprkos svim neprijateljima protiv kojih su se morali boriti. Vrhovni štab s maršalom Titom na čelu bio je u Jajcu. U tim i takvim uvjetima pristupilo se stvaranju jezgra buduće vlasti: 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 s pravom glasa, probilo se do Mrkonjić-Grada i u 20 sati 25. novembra počeli Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Do četiri sata ujutro 26. verificirali su Rezoluciju i Proglas koji će nekoliko dana kasnije, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, biti potvrđeni u Jajcu, gdje je zapravo Jugoslavija dobila svoje buduće demokratske i federativne obrise, a Bosna i Hercegovina ušla kao ravnopravna federalna jedinica u njezin sastav.
Raif Dizdarević, tada partizanski kurir, kasnije (što bi se reklo) istaknuti republički i savezni društveno-politički radnik, nekadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, predsjednik Skupštine SFRJ, dugogodišnji ministar spoljnih poslova bivše nam države, kasnije i član njezina Predsjedništva, a potom i predsjednik Predsjedništva SFRJ, prisjećajući se toga doba, evocirao je uspomene na razgovore sa ostalim kuririma iz svih krajeva i listom su bili svjesni da je u pitanju “nešto krupno”. Te podsjećao kako su početkom oktobra 1943. partizanske jedinice oslobodile Tuzlu da bi skrenule pažnju neprijatelja s događaja koji su se pripremali u Mrkonjić-Gradu i Jajcu. Dizdarević nikada nije propustio priliku da istakne značaj odluka ZAVNOBiH-a, akcentirajući posebno vrijednosti Deklaracije o ljudskim pravima, usvojene na Drugom zasjedanju 1. jula 1944. u Sanskom Mostu. Treće i posljednje zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je u Sarajevu, od 26. do 28. aprila 1945. godine, i tada je ZAVNOBiH prerastao u Narodnu skupštinu, a osnovana je i Narodna vlada Narodne republike BiH.
Dizdarević Deklaraciju naziva historijskim dokumentom, pretečom svih kasnijih dokumenata uključujući i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, usvojenu u UN-u 1948. godine. Prijedlog teksta naše Deklaracije napisali su pravnik iz Livna Hasan Brkić i književnik iz Bijeljine, tada glavni i odgovorni urednik Oslobođenja Rodoljub Čolaković. Tekst je vijećnicima prezentirao Brkić, a Čolaković ga je nazvao “našim novim ustavom”, o kome je nadahnuto pisao i na stranicama našeg Oslobođenja, ističući najvažnije značajke tog dokumenta – ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; slobodu vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe; osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; ravnopravnost žena s muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; izborno pravo u demokratskoj BiH birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti; nitko ne može biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka.
Pogled naprijed
Zašto je Deklaracija potisnuta u zaborav, dalo bi se raspravljati, no koliko je važna, temeljito piše i Besima Borić u našim Pogledima, fokusirajući se na njezin ženski aspekt. Usuđujem se reći: štivo koje se bavi ulogom žene u ratu, u radu samog ZAVNOBiH-a, ali i izgradnji postratnog društva, vapi da bude primijenjeno. Ko ne vjeruje, dovoljno je da samo razmisli o današnjem tretmanu žene u BiH, i to onih koje važe za aktivne učesnice u političkom životu i vlasti, pa će shvatiti koliko razloga imamo da zavidimo vijećnicama ZAVNOBiH-a, ali i da učimo na njihovim primjerima. U kojem su stadiju naše slobode neka kažu aktualni borci za ljudska prava, ja ću još samo podsjetiti da je Boro Kontić u svojoj sjajnoj knjizi “Grebo: kratka biografija” citirao praznični trobroj Oslobođenja od 29. novembra 1989. godine, u kome od Skupštine SRBiH Tarik Haverić, Zdravko Grebo, Desimir Međović, Miodrag Živanović i Ivan Lovrenović traže reafirmaciju Deklaracije o ljudskim pravima ZAVNOBiH-a, a u knjizi donosi i prijedlog Ustava RBiH koji je profesor Grebo napisao temeljem upravo ovog dokumenta. Nadolazeće demokratske vlasti u BiH nisu se ni osvrnule.
Za koji dan će opet 25. novembar. Dan državnosti biće obilježen svečano i radno i ne sumnjam da će se s dužnim pijetetom pominjati i Deklaracija, možda – u duhu aktuelnih političkih obračuna – i patiti za njom. No, nekako ne vjerujem da će iko od velikih govornika pogledati naprijed, u budućnost koja nam se nudi jer već sljedećeg mjeseca će Vijeće Evrope razmatrati preporuku Evropske komisije iz oktobra ove godine da se našoj zemlji dodijeli status kandidata. Dobili smo je uz osam uvjeta: hoće li, kako i kada biti ispunjeni? Htjeli mi to priznati ili ne, Evropa danas živi (i) našu Deklaraciju o ljudskim pravima, a naši se političari ovdje svađaju i obračunavaju sa svima koji bi – korak po korak – da i nas povedu (ili vrate) do njezinih principa. Govoreći o kandidaturi, evropski komesar je istakao da je to ponuda narodu BiH koju političke elite trebaju pretvoriti u stvarnost. Pa da vidimo šta će sa svoje strane učiniti (makar) oni koji se vole zaklinjati i u BiH i u ZAVNOBiH.
Sastanak lidera stranaka zastupljenih u Parlamentu Bosne i Hercegovine, održan jučer u uredu predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela proizveo je ipak neočekivan rezultat.
Scenariji koji su cirkulirarli u bosanskohercegovačkoj javnosti kretali su se od “grdnog” do “strašnog”. Uključivali su psovke, pljuvanja, gađanja svim i svačim… “Optimisti” su se nadali da do susreta neće ni doći.
“Drama queen” Dragan Čović ostao je dosljedan sebi.
Historija je prepuna “velikana” koji su dobro znali kuda ide put časnog izlaska, ali se nisu zaputili u tom pravcu. Završili su u političkom ambisu, piše politicki.ba.
Tek, od 17 lidera, tri nisu prisustvovala sastanku u prostorijama Evropskog vijeća, dva su odbila prihvatiti dokument, a 12 ga je podržalo.
Šta dalje? U najboljem scenariju, do kraja ovog mjeseca Bosna i Hercegovina dobija status kandidata za ulazak u Evropsku uniju.
U najgorem – i realnijem – vratit će nas se u “uobičajene tokove” zamajavanja, međusobnog optuživanja, podmetanja… Parlamentarci će nastaviti ne raditi, a uzimati nezarađeno, Čović će direktno ili preko Milorada Dodika ili zajedno, nastaviti jurišati na institucije Bosne i Hercegovine, rijetki poslanici koji pokušavaju nešto napraviti (ala Saša Magazinović), zaludno će inicirati ovo ili ono…
Na kraju godine, kada Charles Michel ponovo pokuša pozvati ovih 12 lidera koji su prihvatili sporazum, te ostale koji mu se eventualno pridruže (daj Bože!), ustanovit će da je i sinoćnji dokument ostao mrvo slovo na papiru – jedno od niza istih.
No, ima nešto što je iznad svega ovoga i što bitno mijenja okolnosti. Radi se o agresiji Rusije na Ukrajinu. Taj zločinački poduhvat iz temelja mijenja stvari.
Promjene se odnose i na okoštale birokratske strukture Evropske unije.
Samit lidera 27 država članica ovog prestižnog bloka možda neće dati nikakav opipljiv rezultat pogotovo zato što su lideri tih 27 država duboko podijeljeni po pitanju kamo će dalje ići EU.
Evropska javnost naglašeno traži da se Ukrajina nagradi kandidatskim statusom, preko reda i mimo svih procedura. Najmanje 10, od 27 država EU to snažno podržava.
Njemačka i Austrija najglasnije su u protivljenju. Oba kancelara ističu da se Ukrajina ne može favorizirati, a da se u zapećku ostavi zapadni Balkan. Posebno Bosna i Hercegovina, pa i Kosovo.
Iskustvo i historija EU nas uči da su se u tom bloku na kraju dana uspjeli dogovoriti. Nekad se radilo o bolno razvodnjenom kompromisu, ali je i to bilo dovoljno da se ide naprijed. Tapkanje u mjestu nije opcija za EU, a nazad ne može!
Ko ne razumije o čemu se radi, neka pogleda najnoviji, šesti paket sankcija protiv Rusije.
On jeste prepun truhlih kompromisa, ali je otvorio put za sedmi set kaznenih mjera u kojem se razmatraju modusi zavrtanja ruskog plina prema Evropi.
No, da se vratimo kandidatskom statusu.
Šta on znači?
Psihološki bi mogao Bosni i Hercegovini donijeti izvjesne promjene. One se ne ogledaju samo u narativu, već i nizu sasvim konkretnih koraka prema institucijama EU.
Najdirektnije, kandidatski status znači i znatno više para iz Brisela prema Sarajevu.
To će zazvučati primamljivo i svim vlastodršcima ovdje, zar ne?!Ali, to uopće ne znači ulazak u Evropsku uniju – sutra. Ni za godinu. Pa ni za pet!
Zašto?
Zato što je od tog čina bitniji momenat počinjanja pregovora. Proces od dobijanja kandidatskog statusa do formalnog ulaska u blok koji trenutno čini 27 evropskih država sve duže traje i sve je neizvjesniji.
Uzmimo dva najekstremnija primjera:
Sjeverna Makedonija je još 2005. godine dobila kandidatski status.
Danas, 17 godina kasnije, dalje je od ulaska u EU nego li je ikada bila. Jer, pregovori nikako da počnu iako Evropska komisija, koja bi kao trebala imati finalno mišljenje, već godinama preporučuje start tog procesa. Evropsko vijeće, kao vrhovni organ EU, ne “spušta ručnu”!
Ali, ima i gori primjer!
Turska je 1987. aplicirala za članstvo. Relativno brzo pregovori su počeli. A onda je 2016. godine proces zamrznut. Ovakva EU jednostavno ne želi prihvatiti Tursku. A neće je ni ovakva Turska.
Ahmet Davutoglu, nekadašnji šef diplomatije, a potom i premijer Turske, u jednom je intervjuu rekao da bi EU s Turskom kao članicom postala geopolitički faktor. Toj izjavi ima barem sedam godina. Očito je da je ta spoznaja u nekim evropskim starim prijestolnicama povampirila sve što se moglo, kako bi se osujetio put Turske prema EU.
I? Šta sad?
Zdravi razum kaže da odustajanja nema!Bosna i Hercegovina mora dobiti kandidatski status što prije i raditi na ispunjenju realnih uslova za priključenje EU.
Zašto?
Zato što se radi o uslovima koji uređuju bolje, prosperitetnije, sigurnije i inkluzivnije društvo. A sve to daje ekonomski napredak.
No, nije sve do nas! Evropska unija mora prekinuti s uvriježenom praksom zakeranja i izmišljanja izgovora za neproširenje! Put BiH k EU prepun je nepoštenja. S obje strane. Evropske birokrate takmičile su se u izmišljanju nemogućih uslova kako bi BiH ispunila preduslove za dalji napredak na evropskom putu. U tome su nesebično pomagali svi viđeniji bh. lideri. Neki iz nenaznanja, drugi iz zlobe (jer su ostajali bez pozicija i vlasti!).
Brisel je predugo i tvrdoglavo odbijao mijenjati svoj modus operandi.
Svijet i regija se, evo, čude kako su Sarajlije za načelnika Općine Centar izabrale Srbina. U nevjerici su i sarajevski ljevičarski krugovi, analitičari i mnogobrojni strani novinari opčinjeni “modernim imenima”. Čudo neviđeno, u Sarajevu 25 godina nakon rata načelnik jedne gradske općine bit će Srbin Srđan Mandić. Uglavnom, Sarajevo je Mandićevim izborom “ponovo pokazalo slobodarski i kosmopolitski duh”.
Većini, naravno, ne treba google, ali za one sa slabijim pamćenjem preporuka je da u pretraživač upišu:”Načelnici Općine Centar”. Pretraga će vas odvesti na stranicu Općine Centar, rubruka – “historijat”. Uzimajući samo period nakon agresije na BiH, načelnici sarajevske Općine Centar su bili : Abid Jusić, Igor Gaon, Ljubiša Marković, Dževad Bećirović, Nedžad Ajnadžić i, na kraju, Srđan Mandić. Dakle, od šestorice postratnih načelnika Centra trojica ih nisu bila bošnjačke nacionalnosti.
Nepune tri godine poslije rata, za načelnika Općine Centar izabran je Jevrej – Igor Gaon. Izabran je kao kadar Stranke za BiH, posredno, kroz Općinsko vijeće nakon prvih poslijeratnih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini održanih 1997. godine. Dvije godine kasnije, indirektnim izborom, za načelnika Općine Centar izabran je Ljubiša Marković.
Ljubiša Marković
Pet godina nakon agrecije na BiH i opsade Sarajeva, Općinu Centar vodio je Srbin. Iste godine, 2000., za načelnika Općine Novo Sarajevo izabran je Željko Komšić, a za načelnika Novog Grada Damir Hadžić. Tri od četiri gradske općine te 2000. godine nisu “kontrolisali” Bošnjaci. U Centru je bio Ljubiša Marković – Srbin, u Novom Sarajevu Željko Komšić – Hrvat, u Novom Gradu Damir Hadžić – Ostali. Kada je 2004. godine uveden direktni izbor načelnika, SDP BiH u Centru nije kandidovao Ljubišu Markovića, već Dževada Bećirovića. No, Željko Komšić i Damir Hadžiž su bili kandidati i ubjedljivo su pobijedili. Osim toga, u mandatu 2012 -2016. gradonačelnik Sarajeva je bio Hrvat Ivo Komšić. No, vratimo se Općini Centar. Od 1992. godine do danas na čelu Općinskog vijeća je bilo ukupno osam osoba. Četvero ih je bilo bošnjačke nacionalnosti. Preostalih četvero su bili Lidija Korać, Slaven Kovačević, Varja Nikolić i Karolina Karačić- Svi redom su izabrani direktnim izborom u Općinsko vijeće Centar.
Kada su u pitanju rezultati posljednjih Općih izbora, na području Kantona Sarajevo, Srbin iz Naše srtanke Predrag Kojović je u utrci za državnog zastupnika na svoje ime dobio 15500 glasova, uglavnom Sarajlija. Istovremeno, Hrvat Željko Komšić je na području gradskih općina u Sarajevu osvoji skoro 50 hiljada glasova kao kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
“Rat je stao samo za one koji su mrtvi!” – motivaciona je poruka na Facebook profilu Jasmina Mulahusića, najpoznatijeg bota u Bošnjaka, u beskrajnim prostranstvima interneta i društvenih mreža poznatijeg pod “umjetničkim” imenom – Yasmin Mulahusein.
Široj bh. javnosti ime Jasmina Mulahusića postalo je poznato početkom septembra 2021. godine, kada je ovaj državljanin Luksemburga po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine uhapšen na graničnom prijelazu kod Bosanskog Broda.
“Graničnim provjerama je utvrđeno da se isti potražuje od Tužilaštva BiH zbog počinjenog krivičnog djela Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti iz člana 145a KZ BiH te Odavanje tajnih podataka iz člana 164 KZ BiH”, saopšteno je tada iz Granične policije BiH.
Jedan od najčitanijih portala u BiH vijest o Mulahusićevom hapšenju je objavio pod naslovom: “Uhapšen Jasmin Mulahusić, radikalni SDA internet jurišnik koji napada političare i novinare”.
Munjevitom brzinom kojom je uhapšen, Mulahusić je i pušten iz pritvora. Od tada do danas, zaštićen granicama svoje druge domovine Luksemburga, ovaj web patriota i ratnik nastavlja neometano da širi govor mržnje prema novinarima, političarima, univerzitetskim profesorima, analitičarima, umjetnicima, aktivistima civilnog društva i svima onima koji se, prema njegovom mišljenju, ne uklapaju u političko-interesnu agendu Stranke demokratske akcije i Bakira Izetbegovića.
Nekoliko dana nakon što je Mulahusić uhapšen na granici kod Bosanskog Broda, Kantonalni odbor SDA Sarajevo se oglasio saopćenjem za javnost, u kojem su naveli da Jasmin Mulahusić na Facebooku “objavljuje vlastite, a ne stavove SDA”. Odmah nakon te rečenice, kadrovi Izetbegovićeve stranke zdušno su krenuli u odbranu “slobode govora” pojedinca Mulahusića.
“Svaki pojedinac, pa i Jasmin Mulahusić, ima pravo na političke afinitete i simpatije, te na javno iznošenje vlastitih stavova. Pravo na slobodu govora jedan je od osnovnih principa svakog demokratskog društva. SDA se čvrsto zalaže za taj princip, iako su upravo čelnici i funkcioneri ove stranke najčešća meta ostrašćenih napada, uvreda, govora mržnje i iznošenja neistina političke konkurencije na društvenim mrežama i u medijima”, navodi se u saopćenju KO SDA od 6. septembra 2021.
U namjeri da dodatno naglase svoje čvrsto opredjeljenje prema slobodi govora i izražavanja, iz SDA su konstatovali kako u BiH niko ne smije biti hapšen zbog toga što se njegovi stavovi “ne dopadaju ministru policije Čampari, njegovom stranačkom šefu Konakoviću, državnoj tužiteljici Tadić, nekolicini samoproglašenih analitičara ili grupi pristrasnih novinara, kojih je dio Čampara zaposlio u federalne institucije”.
Ovo je bio prvi, i do sada jedini put da se SDA zvanično oglasila povodom “slučaja Mulahusić”. Nešto više od dva mjeseca kasnije, Bakir Izetbegović je u okviru svoje evropske turneje posjetio Luksemburg i tamo se, zajedno sa federalnim premijerom Fadilom Novalićem, opušteno fotografisao i družio sa Jasminom Mulahusićem u jednom ugostiteljskom objektu. “Kao kod kuće, kao na domaćem terenu” – kako je tada zapisao Mulahusić.
Na neefikasnost bh. pravosuđa, u ovom slučaju državnog Tužilaštva, koje već više od dvije i po godine preduzima „aktivne istražne radnje“ u više predmeta koji su otvoreni protiv Mulahusića, već smo odavno navikli. Istina, postupanje Tužilaštva u ovom slučaju vjerovatno komplikuje činjenica da osumnjičeni ima dvojno državljanstvo, te da mu je prebivalište izvan teritorije BiH. No, ono što Jasminu Mulahusiću i internet-radikalima koji ga slijede najviše daje vjetar u leđa i inspiraciju za dnevne mrzilačke pamflete je tiha, ali konzistentna podrška Stranke demokratske akcije i njenog lidera.
Za SDA i Bakira Izetbegovića, sloboda govora je kad Jasmin Mulahusić i hiljade njegovih pratilaca na društvenim mrežama za novinare i novinarke, kao i za opozicione političare svakodnevno pišu da su četnici i četnikuše, vlasi, izdajnici, nemuslimani, neprijatelji Bosne i Hercegovine, kurve i fukse čiju djecu treba je..ti… Za SDA i Bakira Izetbegovića, sloboda govora je kada nekome od srca poželite da mu „zemlja kosti izbaci“, što je jedna od Mulahusićevih omiljenih kletvi, ili da mu se dijete rodi mrtvo, kao što su nedavno Mulahusićevi pratioci poželjeli trudnoj supruzi jednog ovdašnjeg političara. Za SDA i Bakira Izetbegovića, nema ništa sporno u tome što se najviši zvaničnici stranke slikaju, večeraju i prisno druže sa čovjekom za kojeg iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine navode sljedeće: „Osumnjičenog su evidentirali i istražni organi drugih zemalja, što je rezultat zajedničkog rada u borbi protiv međunarodnih terorističkih aktivnosti.” Mulahusićevo revnosno širenje i raspirivanje nacionalne i vjerske mržnje prema apsolutno svemu i svakome ko nije fan politike Bakira Izetbegovića, za SDA predstavlja „pravo na političke afinitete i simpatije, te na javno iznošenje vlastitih stavova“.
Od huškačkih postova Jasmina Mulahusića nedavno se ogradio i Rijaset Islamske zajednice u BiH, najoštrije osudivši(Mulahusićevu) zloupotrebu imena i lika reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića. Čak i pojedini Izetbegovićevi bliski saradnici u posljednje vrijeme javno iskazuju svoje zgražavanje nad mrzilačkim narativima kojima vrve Mulahusićevi profili na društvenim mrežama. Jedini koji još uporno i dosljedno šuti je Bakir Izetbegović – ne shvaćajući, pri tome, da je u ovom slučaju šutnja glasnija od riječi.
Dragan Čović, predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, danas će se u Bruxellesu sastati sa poslanicima Europskog parlamenta, te o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini razgovarati sa izvjestiteljem Europskog parlamenta za našu zemlju Paulom Rangelom i predsjednikom Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta Davidom McAllisterom. Za lidera HDZ-a BiH aktuelna politička situacija je već godinama kovanica iza koje se kriju njegovi zahtjevi da se izborno zakonodavstvo u našoj zemlji reformira tako da – u najgorem slučaju – Hrvatski narodni sabor bira člana Predsjedništva BiH, naravno samo ako je i dalje pod ingerencijama i patronatom HDZ-a i Čovića osobno. Prije koji dan, iako nam je to Čović prećutao, upravo je lider HDZ-a BiH demonstrativno odbio “elektorski način” izbora članova Predsjedništva BiH: po saznanjima portala istraga.ba, on je, na posljednjem sastanku u ovom krugu sa američkim diplomatom Matthewom Palmerom i zvaničnicom EU Angelinom Eichhorst, insistirao da ostanu nacionalni predznaci za članove Predsjedništva BiH, te da kandidat iz reda hrvatskog naroda, koji bi dobio podršku elektora, bude potvrđivan u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH.
Četvrta tema
Čak su i Palmer i Eichhorst, inače prilično otvoreni spram Čovićevih želja, prepoznali megalomansku želju za kontrolom (u Domu naroda FBiH HDZ ima neprikosnovenu većinu), pa su – doima se – teška srca upozorili Čovića na to da se na taj način uopće ne provode presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.
A teško je povjerovati da je u toj sobi bio iko toliko naivan da i pomisli kako Čovića zanima provođenje presuda iz Strasbourga: da je drugačije, ne bi ministar pravde BiH Josip Grubeša, još jedna HDZ uzdanica, samo koji dan ranije, svim sudijama Suda u Strasbourgu pisao tražeći od njih da spriječe svog kolegu, inače predstavnika BiH, sudiju Farisa Vehabovića da uopće govori o izmjenama izbornog zakonodavstva u svojoj i našoj zemlji?! Da vidimo, dakle, šta je to čime je sudija Vehabović naljutio ministra Grubešu. Iz prve, dakle, Grubešine ruke: “Medijski navodi suca Vehabovića, citiram: ‘Devedesetih godina se moralo pristati na konstitutivne narode jer je to bilo prijelazno rješenje, BiH mora omogućiti svima da sudjeluju u izbornom procesu bez ikakvih davanja povlastica konstitutivnim narodima. Ne bi trebale postojati etničke odrednice. Nema Srbin, Hrvat, Bošnjak, već građanin’, ne bi smjeli biti predmetom opservacije i služiti na čast sucu jedne takve pravosudne institucije”, napisao je naš vrli ministar pravde. Suština čitavog niza presuda Europskog suda za ljudska prava – od one već famozne Sejdić-Finci do presude u slučaju Pudarić – i svodi se na to da u BiH pravo da budu birani dobiju i nekonstitutivni Ostali, ali i konstitutivni na cijelom prostoru zemlje. Pokojni Svetozar Pudarić u Strasbourgu je posthumno dobio potvrdu da je kao Srbin u Federaciji diskriminiran jer se nije mogao kandidirati za Predsjedništvo BiH. Presuda Sejdić-Finci donesena je 22. decembra 2009. godine i svoju 12. obljetnicu neprovođenja dočekat će, po svemu sudeći, u jeku najnovije sesije koja će baš tih decembarskih dana ponovo biti organizirana uz dvojac Palmer-Eichhorst. S obzirom na to da su dosadašnje pregovore pratila nepopustljiva Čovićeva odbijanja, da su se odvijali uz velikodušne istupe Milorada Dodika kako je spreman pristati na sve što se Federacija dogovori – što je implicitna poruka da mu je od početka jasno kako je Republika Srpska nedodirljiva – da prvo vidimo šta je to što je Čoviću opet malo.
Po saznanjima Istrage, a očito su validna jer ih je indirektno potvrdio sam Čović, u Federaciji bi bilo 10 izbornih jedinica, svaki kanton po jedna. Broj elektora u kantonima bio bi definiran srazmjerno broju stanovnika. Tako bi Bosansko-podrinjski kanton (Goražde) davao samo jednog elektora, a Tuzlanski najviše, ukupno 19. Kanton Sarajevo bi davao 17. Kandidat koji bi pobijedio u kantonu osvojio bi sve elektore – pobjedniku u Kantonu Sarajevo pripalo bi 17 elektorskih glasova. Kako bi pregovaračima demonstrirali ovaj način izbora, međunarodni su eksperti uzeli u obzir posljednja tri izborna ciklusa i svaki put je bio isti rezultat – HDZ-ov kandidat bi bio izabran za člana Predsjedništva BiH, dok je drugi član uvijek bio neko iz druge političke partije. No, lider HDZ-a BiH nije zadovoljan, on bi da kandidata iz reda hrvatskog naroda potvrdi Klub Hrvata u Domu naroda Federacije BiH, koji broji 17 članova i u kojem HDZBiH uvijek ima dvotrećinsku većinu. Pošto je kristalno jasno da je ponuđeni način popriličan ustupak HDZ-u BiH, nije zgoreg pogledati i ostale predložene promjene jer se očito među njima kriju razlozi Čovićeva odbijanja. Međunarodni eksperti su, naime, sa domaćim političarima razgovarali i o funkcionalnosti Federacije BiH, ističući šest tačaka koje bi se trebale riješiti u narednom periodu. Na prvom mjestu je pitanje Doma naroda FBiH, koji bi trebalo urediti u skladu sa presudom Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, na čemu je insistirao HDZBiH tražeći da se ukine odredba Ustava FBiH prema kojoj svaki kanton daje najmanje po jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda ukoliko su oni prethodno izabrani u kantonalne skupštine. Ovo ne može biti razlog Čovićevog odbijanja, međutim, već druga tačka – pitanje nadležnosti Doma naroda FBiH kada je u pitanju vitalni nacionalni interes – mogla bi biti kamen spoticanja, a naročito treća kojom je otvoreno pitanje rokova za imenovanje predsjednika i potpredsjednika Federacije. Sekretar Doma naroda FBiH Izmir Hadžiavdić je predložio, s ciljem sprečavanja maratonskih pregovora, da se uvede način koji bi nakon prekoračenja zadatog roka, smanjenjem broja predlagača, izbacio druge kandidate i tako zapravo spriječio blokade u režiji HDZ-a BiH kojima svjedočimo od kraja prošlih općih izbora. Četvrta tema je stara priča, koju je svojevremeno obećao u roku odmah implementirati dr. Zlatko Lagumdžija, davne 2010. kada je SDP formirao vlast bez HDZ-a: riječ je o imenovanjima i načinu odlučivanja u Vladi FBiH na istom principu kao i u Vijeću ministara BiH, što bi značilo da niti jedna odluka nije validna ukoliko za nju ne glasaju i predstavnici drugih naroda. Peta tačka se odnosi na deblokadu imenovanja sudija Ustavnog suda FBiH, dok se šestom treba regulirati pitanje “unapređenja zakonodavnih procedura između domova Parlamenta Federacije BiH”.
A gdje su ostali?
Kad se sve skupa analizira, postaje bjelodano da je HDZ-u BiH ponuđena bogata trpeza kakvu samo Čović može odbiti i to – još je jasnije – zbog puke potrebe da blokira sve procese. Sad je već manje važno da li se za blokade opredjeljuje zbog vlastitih ili eventualno Dodikovih ambicija, važnije je da se ovom setu ponuda nema šta prigovoriti iz ugla ravnopravnosti konstitutivnih Hrvata i Bošnjaka. A gdje su Ostali? Ni na jednoj Palmerovoj mapi, zapravo su ugurani u izborne promjene tako da bi presude Evropskog suda za ljudska prava, ona Sejdić-Finci prije svih, bile tek pusto slovo na papiru, brisao bi se prefiks etničkog određenja u Predsjedništvu BiH. No, Ostale – ako ćemo pravo – nije imao ko da predstavlja. Željko Komšić, najglasniji zastupnik ugnjetenih i svih onih koji nisu konstitutivni članovi vodećih nacionalnih partija, kriv je zato što je u Palmerovim očima bio neko zbog koga se ovaj američki diplomata, inače vrsni poznavatelj BiH, i odrekao vlastitih principa. Da je autor “Sarajevskog vuka” zarad neodlučne Evrope navukao jagnjeću kožu, shvatili smo i po onim prijedlozima o trećem entitetu (samo) na dan izbora, no teško je shvatiti nastupe onog dijela građanskih i navodno probosanskih stranaka koje ili neće da se miješaju ili kao SDP-ov Damir Mašić na razgovore o izbornim reformama i dođu da bi plakali što je propala SDP-ova blokada izbora Komisije za vrijednosne papire. Da, to je naša stvarnost: naše, domaće demokrate svoje političke strategije i baziraju na ambicijama da umjesto Dodika, Čovića i Izetbegovića oni budu ti koji će blokirati. No ne neminovno umjesto sve trojice. Dovoljan im je i Kanton Sarajevo.
On je predsjednik slavenskog naroda koji ne prima savjete ni od koga i kocka se s ratom koji ne ide kako je planirano. Žestoki otpor sprečava njegove snage da zauzmu glavni grad za kojim žudi. Zapadne sankcije dave njegovu ekonomiju, srednja klasa bježi, a državni mediji nude smiješnu propagandu („Naš neprijatelj sam sebe bombardira“).
Ovo zvuči kao Vladimir Putin 2022. godine, ali to je Slobodan Milošević iz 1992. godine, kada su vojne snage pod kontrolom srpskog lidera krenule u genocidno divljanje u Bosni. Rat je trajao godinama i uključivao je opsade Sarajeva i drugih gradova, uključujući Srebrenicu. Milošević je tvrdio da je Bosna vještačka zemlja koja ne zaslužuje postojati – vrstu laži koju je Putin plasira protiv Ukrajine. Srbi su granatirali stambene zgrade i napadali civile dok su pokušavali pobjeći – baš kao što ruska vojska sada radi u Ukrajini. Možete pogledati sliku Sarajeva 1992. i Kijeva 2022. i ne znate koja je koja”, piše Peter Maas, u tekstu za The Intercept.
On ističe da je dugo i detaljno razmišljao o tome šta će Putin moći postići u Ukrajini i da li će preživeti na vlasti, sada kada je njegov početni gambit propao.
“Ali iznenađujuće malo se pominje presedan Miloševića i Bosne. Kao da se ono što se dogodilo u Bosni ne smatra autentičnim poglavljem evropske historije — jer su većina od 100.000 žrtava rata bili muslimani, a muslimani se ne smatraju potpuno Evropljanima. Kako je zabilježio historičar Edin Hajdarpašić prošle sedmice: “Ako se Bosna iz 1990-ih izučava, to je na kursevima o genocidu i nasilju, ali rijetko kao dio kurseva evropske historije”.
To je propust koji samo otkriva kako predrasude određuju naše izbore o tome koju historiju istaći, a koju zanemariti; lišava nas boljeg razumijevanja onoga što nas čeka.
Lekcije iz Beograda i Sarajeva imaju dvije strane. Prvi je da vođa koji krene na nasilni nihilistički put može ostati na vlasti mnogo duže nego što biste očekivali. Spekulira se o mogućem državnom udaru u Moskvi, ali Milošević je ostao na funkciji tokom čitavog rata, koji je okončan poslije četiri godine, i smenjen je tek krajem 2000. godine kada je pokušao namjestiti izbore koje je izgubio.
Druga lekcija je da autsajder koji se bori za opstanak može spriječiti, iako uz ogroman gubitak života, daleko veću silu kojoj nedostaje motivacija. Bosanska armija se okupila nakon što je započeo napad Srba i istrajala je, uprkos nemoralnom embargu na oružje od strane Ujedinjenih nacija (koji je nametnut svim stranama, ali je pogodio samo bosansku stranu, jer su Srbi imali dosta sopstvenog oružja).
Podrazumijeva se – pa naravno da osjećam obavezu da to kažem – da ono što se dogodilo prije jedne generacije na Balkanu ne predviđa šta će se dogoditi u Ukrajini i Rusiji. Razlike su znatne. Na mnogo načina, ono što vidimo u Ukrajini je šahovska verzija ratova u Bosni, Čečeniji i Siriji, sa figurama na tabli sada uključujući nuklearno oružje.
Ali osim što sam izvještavao o ratu u Bosni , studirao sam ruski na Lenjingradskom državnom univerzitetu još u sovjetsko doba i povremeno izvještavao o SSSR-u tokom njegovog raspada i nakon toga, uključujući kratak boravak u Ukrajini kada je postala nezavisna (priča koju sam napisao u 1991. je bila naslovna„Ukrajinci se boje da bi granični sporovi mogli dovesti do sukoba sa Rusijom“).
Ono što se danas dešava je nevjerovatno, stara melodija je svirana u novom tonu sa bržim tempom i većim ulozima”, piše Maas dalje.
Navodi i da je Michael McFaul, bivši američki ambasador u Rusiji i istaknuti komentator rata, stava da ovo nije početak kraja ruskog predsjednika.
“Putin nema kraj”, napisao je prošle nedelje.
“Čak i ako zauzme Kijev, šta onda? Ukrajinci mu se nikada neće pokoriti. Nikad”.
Tačno je da su Ukrajinci uveliko pokazali da neće odustati, ali u kontekstu Miloševićevog iskustva, Mekfolova ocjena deluje nemaštovito.
Putin istinski veruje u ideju velike Rusije: on bi iskreno želio vratiti Rusiju u ono što smatra izgubljenom slavom. Miloševićevo prihvatanje srpskog nacionalizma bilo je drugačije. Bio je oportunist od početka; nacionalizam je bio samo sredstvo da ga odvede na vlast i zadrži tamo. Sa Kijevom koji pokazuje da neće postati rusko vlasništvo, Putin se kreće ka Miloševićevoj ciničnoj poziciji. Kako se čini da se njegova vojska kreće sporo, s velikom količinom napuštene opreme i značajnim brojem vojnika zarobljenih ili ubijenih, već čujemo manje govora o nacionalnoj slavi i teritorijalnom proširenju. Ostati na vlasti — učiniti sve što je potrebno da ostanete tamo — nova je završnica. Što jasnije to shvatimo, to bolje možemo razumjeti kakva će biti Putinova taktika u vremenu koje je pred nama.
Za kontekst, dozvolite mi da vas vratim u prošlost u bučnu trpezariju Skupštine Srbije u Beogradu u vrijeme Miloševića. Bilo je to kasno 1992. godine, kada su rat i genocid u Bosni bili buktali. Srbija je bila čudno mjesto. To nije bila potpuna diktatura; postojali su neki nezavisni mediji. Da ne volite Miloševića, moglo bi se reći, država u granicama pristojnosti. Trpezarija je bila puna političkih hakova i ratnih zločinaca, kao i šačice utučenih reformatora. Jedan od njih me je prepoznao. On je bio moj prevodilac godinu dana ranije, ali sada je bio visoki funkcioner u saveznoj jugoslovenskoj vladi, nemoćnom entitetu koji je nominalno bio odvojen od Miloševićeve srpske vlade, gdje je, suštinski, bila sva vlast.
“Ne pitajte koja je strategija najbolja za postizanje velike Srbije ili koja je najbolja za dobrobit Srba”, rekao mi je Laslo. “Pitajte koja strategija će Miloševića održati na vlasti, a on će je se pridržavati. Sve ove stvari o kojima priča, poput nacionalizma i zaštite Srba, samo su oruđe koje koristi da bi ostao na vlasti. Uopće ga nije briga za njih. On uopće ne mari ni za koga. Njemu je stalo samo da ostane na vlasti”, prenosi Maas riječi svog sagovornika.
Ističe i da je nasilje bila najbolja strategija za opstanak na vlasti.
“Rat je omogućio Miloševiću da svoj režim stavi u nacionalnu zastavu i okrivljuje sve – sankcije i korupciju, besparicu i hiperinflaciju – za navodne prijetnje s kojima su se Srbi suočili od bosanskih muslimana i američkog imperijalizma. Ti izgovori su na kraju ponestali, ali je Milošević preživio duže nego što se očekivalo kombinurajući retoriku nacionalnog prkosa sa kukavičkim nasiljem vojnika koji su sjedili na brdima i bombardovali civile u dolinama ispod. Mir je, kada je konačno došao, bila taktika koju je koristio da održi svoju vladavinu. To mu nije bio cilj.
Šta nam ovo govori o Putinu? Važno je napomenuti, opet, da je nemoguće da bilo ko od nas zna šta će Putin uraditi ili šta mu se dešava u glavi. Ali presedani su poučni.
Ben Judah, član Atlantskog vijeća koji je napisao knjigu o Putinu, primijetio je prije neki dan da je struktura moći u Rusiji “personalistička diktatura”. Putin je bio na čelu više od dvije decenije i okružen je skrušenim “da” muškarcima; samo pogledajte video zapise njegovih sastanaka sa svojim Vijećem za nacionalnu sigurnost, njegovim generalima i najvišim poslovnim rukovodiocima. Na sličan način, kada sam intervjuirao Miloševića 1993. godine, u njegovoj prostranoj kancelariji nije bilo nikoga drugog: ni tjelohranitelja, ni bilježnika, ni savjetnika za medije.
Vladao je sam.
Interesi ljudi poput Miloševića i Putina su ispred svega.
“Mogao je ili iznenada proglasiti ‘antiteroristička operacija uspjela’ ili dramatično eskalirati”, napisao je Judah na Twitteru, referirajući se na Putina.
“U zavisnosti od toga šta misli da je u tom momentu dobro za njega, on je sposoban prekinuti ofanzivu ili čitavu ekonomiju kakvu poznajemo ostaviti u masovnoj eskalaciji”.
Obrazloženje za nastavak ratovanja je to što on vezuje više Rusa za Putina nego što bi proizašlo iz priznanja njegove greške i povlačenja njegovih snaga. Povlačenje, čak i ako je upakovano kao pobjeda tako što će Ukrajinci izvući ustupak ili dva, moglo bi završiti kao veći udarac njegovoj moći. Matematika bi se lako mogla promijeniti, a Putin je računao da bi povlačenje bolje služilo njegovim interesima; ovo bi se moglo dogoditi bilo kada. Ali do tada će se nasilje nastaviti. Ratni zločini koji užasavaju mnoge od nas teško da će uzeti u obzir u svojim kalkulacijama, jer je to radio ranije, u Čečeniji kao i u Siriji, bez posljedica kod kuće.
Svjedoci, na primjer, novinski izvještaji u kojima obični Rusi poriču da njihove snage bombardiraju gradova u Ukrajini uprkos tome što su im pokazani dokazi o tome. Da, ovo su rani dani, ali poricanje ove vrste nije neuobičajeno godinama nakon ratova.
Pomaže prisjetiti se da je 1990-ih samo mali broj Srba vjerovao da su njihove snage u Bosni krive za ratne zločine uprkos poplavi dokaza.
I još uvijek se tako osjećaju.
Uprkos presudi međunarodnog suda u više procesa gdje su bosanski Srbi počinili genocid, sadašnji predsednik Srbije je niko drugi do Aleksandar Vučić, ministar u poslednjoj Miloševićevoj vladi.
Za Ukrajinu ima dobrih vijesti iz Bosne, a odnose se na oružje.
Rat u Bosni počeo je nakon što je većina birača glasala za nezavisnost od Jugoslavije u kojoj su Srbi dominirali. Ujedinjene nacije su uvele embargo na oružje Jugoslaviji, koristeći obrazloženje da bi više oružja značilo više borbi kako se zemlja raspada. U stvari, Srbi su imali dosta oružja jer su kontrolirali Jugoslovensku narodnu armiju i imali otvorene granice sa ostatkom svijeta da bi nabavili sve što već nisu posedovali.
S druge strane, bosanska vlada nije imala oružje u startu i ograničena sredstva da ga nabavi čak i ilegalno, jer je uglavnom bila okružena svojim srpskim neprijateljem i suočavala se sa svojim nestalnim hrvatskim saveznicima drugdje.
Embargo je značio samo da Srbi, koji su započeli rat, nikada neće izgubiti prednost u naoružanju. Na kraju jednog od mojih zimskih izvještajnih putovanja u Sarajevo, ostavio sam svoje čizme kod prevoditelja jer je njegov brat bio na snježnoj liniji fronta u patikama.
Armija BiH je držala i spriječila srpske snage da pregaze Sarajevo i druge dijelove zemlje koji nisu bili osvojeni u prvim mjesecima rata, kada su Srbi ostvarili većinu svojih dobitaka. Ovo je pokazalo šta se može postići motiviranom vojskom čak i ako je nadmašena u vatrenoj moći.
Srpski borci su bili kukavice: na početku rata napadali su gradove koji nisu imali odbranu, pucajući u ljude kako im se ćefne, a kada su linije fronta bile postavljene, čučali su na brdima i pucali na civile iz daljine.
Posjetio sam srpske vojnike u njihovim planinskim bunkerima; rado su ubijali, ali su se plašili da stave svoje živote na kocku. Kada su konačno razbili izgladnjele branitelje Srebrenice 1995. godine, pogubili su više od 8.000 muškaraca i dječaka.
Paralela sa Ukrajinom je zapanjujuća, sa ključnom razlikom.
Ukrajinci brane svoje domove i svoju nezavisnost. Ruski vojnici zapravo ne znaju za šta se bore.
Ruska armija je ogromna u poređenju sa ukrajinskom, zbog čega je Putin bio toliko siguran da će prevladati za nekoliko dana, kao što Milošević nije očekivao da će se godinama boriti u Bosni (planirao je da brzo podijeli Bosnu između Srbije i Hrvatske).
Ali Ukrajinci, kao i bosanske snage, brane svoje domove i svoju nezavisnost.
Ruski vojnici zapravo ne znaju za šta se bore; mnogima navodno nije čak ni rečeno da će izvršiti invaziju na Ukrajinu. Baš kao što su slabe srpske snage pribjegle neselektivnoj vatri na civilne ciljeve, Rusi se vraćaju na tu sumornu strategiju u Ukrajini.
Ali evo ključne razlike: dok je bosanskoj armiji bilo nestalo oružja zbog embarga UN-a, Ukrajina se pripremala za ovaj rat otkako je Rusija zauzela Krim 2014. godine; dobija podršku u ovom nastojanju od SAD i njenih saveznika iz NATO-a.
Štoviše, sada je na udaru masovne infuzije oružja u milijardama dolara i to očigledno raste iz dana u dan. Mislim da prevodioci u Kijevu ne smatraju potrebnim da traže donacije zimskih čizama za svoju braću i sestre.
Novinarka iz Bosne je prije neki dan iznijela ovu uporednu tačku:
“Ne potcjenjujte Ukrajinu”, napisala je Melina Borčak na Twitteru . “Bosna je bila nezavisna, ali nije imala vojsku kada je napadnuta. … Postojao je embargo na oružje, tako da nismo mogli kupiti ni šaku oružja. Svi su mislili da ćemo brzo iskrvariti. Odupirali smo se 4 GODINE”.
Otpor je imao strašnu cijenu. Ne samo 100.000 mrtvih, već i fizičkih i psihičkih ožiljaka koje milioni preživjelih nose do danas, kao i unutrašnje granice koje još uvijek dijele Bosnu, zahvaljujući mirovnom sporazumu, dogovorenom u američkoj vojnoj bazi, koji je dao pola zemlje genocidnim Srbima.
Nadajmo se, ovoga puta, da će se SAD i njeni saveznici ponašati na način koji pomaže Ukrajini da dođe do pravednijeg i bržeg kraja”, zaključio je Maas.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
