Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Analize

    Prednosti i mane Bećirovićeve kandidature: Kraj dinastije Izetbegovića ili vraćanje u život Dragana Čovića?

    Piše:
    Redakcija
    -

    U javnim istupima ga nećete vidjeti. Ali šef Delegacije EU u BiH Johan Sattler je, zapravo, najbitniji vezni igrač “opozicije” u takozvanom bosansko-bošnjačkom korpusu. On je, ustvrdit će izvori Istrage iz diplomatskih krugova, posljednjih sedmica održao nekoliko neformalnih sastanaka sa predsjednicima “opozicijskih” stranaka koje će, u konačnici, u subotu i formalno podržati kandidaturu Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda.  Sattlerov cilj je, prije svega, poraziti SDA kako bi se iz vlasti izbacila “barem jedna nacionalna stranka”.

    Bećirovićeva pobjeda – konačni pad dinastije Izetbegovića

    Istina je da je široka koalicija stranaka sa sjedištem u Sarajevu prevashodno uspostavljena na motivima da se porazi SDA. I, s obzirom na loš imidž predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, Bećirović u utrku ulazi kao favorit. Pobjeda Bećirovića bi značila da prvi put, uslovno rečeno, ljevičarke stranke sa sjedištem u Sarajevu imaju člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka. Pobjeda Bećirovića bi, sigurno, značila i početak kraja ere Izetbegovića u “bošnjačkom korpusu”. To su, ukoliko gledate iz perspektive lijevih birača, prednosti široke koalicije usmjerene protiv predsjednika SDA. Jer poretkle tri decenije, uglavnom vlasti SDA, obilježene su korupcijskim aferama. Na stranu sada što su se kao glavna alternativa Stranci demokratske akcije nametnuli oni koji su bili među najbitnijim igračima te stranke – od ASD-a sa Rifatom Hozanovićem u Krajini, preko Fuada Kasumovića u Zenici, Elmedina Konakovića, Aljoše Čampare, Denisa Zvizdića i Semira Efendića u Sarajevu, pa sve do Mirsada Kukića u Tuzlanskom kantonu. Ako se pogleda iz tog ugla, porazom Izetbegovića se, zapravo, ne mijenja ideologija. Mijenjaju se, isključivo, kadrovi. No, to je već pitanje za neke druge analize.

    Bećirovićeve prednosti

    Vratimo se Denisu Bećiroviću, SDP-ovcu sa dugogodišnjim stažom koji iza sebe nema korupcijskih afera i koji, izuzmemo li glasanje za Zakon o prebivalištu, ulazi u kampanju poprilično čist, za razliku od Izetbegovića koji na plećima nosi “respiratore”, diplome supruge Sebije i opće nezadovoljstvo u društvu. Iako je godinama  u institucijama, Bećirović je, uglavnom, djelovao iz opozicije i parlamentarnih kupa. Upravo je to njegova najveća prednost, jer mu tokom kampanje, SDA i protivnici neće moći spočitavati da je korumpiran niti će ga moći vezati za bilo kakve afere koje se odnose kurupciju.

    Međutim, kada se zađe u sferu politike, Bećirović će se, objektivno, suočiti sa ozbiljnim problemima

    Kandidat za predsjednika SDP-a

    S obzirom na to da aktualnom predsjedniku SDP-a Nerminu Nikšiću ističe mandat na čelu stranke i da više nema pravo da se kandidira, predstojeći Opći izbori su, zapravo, i izbori za predsjednika SDP-a. Ukoliko Denis Bećirović postane član Predsjedništva BiH imat će otvoren put da postane i predsjednik SDP-a BiH, jer u tom trenutku neće postojati nijedan stranački kadar sa većim izbornim legitimitetom. S obzirom na to da u SDP-u postoji ne tako mali broj kandidata za šefa partije, a koji su poprilično jaki lokalni igrači (Jasmin Imamović, Zukan Helez, Aner Žuljević), to bi Bećiroviću moglo predstavljati problem. Podrškom Denisu Bećiroviću svi oni koji sebe vide na mjestu predsjednika SDP-a BiH bi sebi zatvorili vrata u utrci za stranačkog šefa koji će, evidentno je, u konačnici odlučivati o najbitnijim pozicijama u državi ukoliko SDP ostvari dobar rezultat. Drugi problem Denisu Bećiroviću može predstavljati činjenica što će on, ukoliko izgubi izbore, sasvim sigurno ostati bez svih bitnih pozicija. Naime, predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić će, izvjesno je, nositi listu za Parlament BiH iz izborne jedinice 2A (HNK). Nikšić sigurno nema nikakve šanse da osvoji direktni mandat iz te izborne jedinice koja daje tri zastupnika (do sada je HDZ osvajao 2, a SDA 1). Nikšić će, sigurno, biti nosilac i kompenzacijske liste, ali ni to mu ne bi garantiralo ulazak u Parlament. Podrška SDP-u BiH će, sigurno, porasti i, s obzirom na sukobe u HDZ-u Livno, SDP BiH bi mogla dobiti direktni “državni” mandat iz izborne jedinice 1A (USK i Livno). To bi SDP-u smanjilo “višak glasova” koji donose kompenzaciju, tako da bi zbog tog mandata Nermin Nikšić mogao ostati bez mandata u Predstavničkom domu PS BiH. U tom bi slučaju lider SDP-a ušao u Dom naroda BiH, a Bećirović bi izgubio pozicije na državnom nivou. To je, naravno, sve pod uslovom da izgubi u utrci za člana Predsjedništva BiH u kojoj je favorit.

    “Sukob” Bećirovića i Izetbegovića otvara vrata HDZ-u

    Opasnost “velikog” rata bošnjačkih kandidata možda je najbolje detektovao lider Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić koje se pridružio opozicijskim strankama u podršci Bećiroviću.

    “Mislim da ta vrsta naše odluke znatno utiče i na izbornu kampanju SDA, koja je do sada imala taj komoditet da s nekim drugim institucijama, da im ne spominjem ime, može da se bavi manipulacijom glasova, pa ih prebacuje gospodinu Komšiću, da će se sada i ljudi u SDA zapitati da li tome ima više prostora. Mislim da neće imati prostora, ali naše je da vodimo kampanju i mi ćemo je raditi zajedno, pravi se jedna nova politička priča, ta politička priča može izgledati, mada je tu nevažan pojedinac, kao jedno veliko objedinjavanje opozicije koje će biti sada prva stepenica na kandidatu zajedničkog tipa, a druga pravljenju postizborne koalicije na bazi postignutog rezultata svakog političkog subjekta”, kazao je Radončić.

    Prebacivanje fokusa na bošnjačkog kandidata sigurno će smanjiti šanse Željka Komšića u utrci sa kandidatom Čovićevog HNS-a. Prema zvaničnim podacima, Komšić je 2018. godine osvojio 225 hiljada glasova. Draga Čović je osvojio 154 hiljade. Međutim, Čović ili njegov kandidat sada može računati i na oko 26 hiljada glasova koje je 2018. godine osvojila Diana Zelenika kao kandidat HDZ-a 1990. U zbiru bi, dakle, kadndidat Čovićevog HNS-a imao najmanje 180 hiljada glasova. S obzirom na kampanju iz sudsjedne Hrvatske, HNS-ov bi kandidat mogao osvojiti oko 200 hiljada glasova, što je već na rubu ugrožavanja Željka Komšića. Prođe li, u tom slučaju kadar HNS-a u Predsjedništvo BiH to bi moglo predstavljati ozbiljan problem za budućnost države. Naime, nakon afere beogradski stanovi Mirka Šarovića, opozicija u Republici Srpskoj izgubila “borbu protiv korupcije” kao jedini preostali argument u borbi protiv Milorada Dodika, Stoga je lider SNSD-a apsolutni favorit u utrci za člana Predsjedništva BiH iz RS.  U kombinaciji sa Dodikom i HNS-ovim kandidatom, potpuno bi svejedno bilo bošnjački kandidat za člana Predsjedništva BiH pobijediti.

    U “sveopćoj podršci” Bećiroviću svoju šansu vide i mediji pod kontrolom Čovićevog HNS-a koji su već počeli likovati, ističući, pritome, da su Komšićeve šanse da ponovo pobijedi znatno umanjene.

    Bećirovićev teret “izbornog zakona”

    Ostvari li se, za lijevo orjentirane birače, najbolji scenarij, prema kojem Denis Bećirović i Željko Komšić ulaze u Predsjedništvo BiH, SDP BiH će se naći u velikom “ideološkom” procjepu. S obzirom na to da je široku podršku dobio isključivo na koaliranju protiv SDA i Bakira Izetbegovića, od Bećirovića će koalicijski partneri očekivati odluke prema kojima će SDA biti eliminirana iz vlasti. Prva prepreka je imenovanje mandatara. S obzirom na rotaciju na poziciji predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, ta funkcija bi u narednom mandatu trebala pripasti Hrvatima. Bez adekvatnog pozicioniranja Hrvata na kantonalnim listama “ljevičarskih partija”, i “sigurnih” šest (anti HDZ) Hrvata u Domu naroda FBiH bez Dragana Čovića neće biti moguće formirati ni Vladu Federacije  niti Vijeće ministara BiH. Čović će, izgubi li on ili njegov kandidat u utrci za člana Predsjedništva BiH spas tražiti na poziciji predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Mandatara za novi saziv VM imenuje Predsjedništvo BiH. Željko Komšić, prođe li u Predsjedništvo, sigurno neće podržati HDZ-ovog šefa Vijeća ministara BiH u kojem neće biti SDA ili DF-a. To znači da bi Denis Bećirović morao preglasati Komšića i glasati sa članom Predsjedništva BiH iz RS-a (vjerovatno Dodik) da Čović ili neko HNS-ov bude šef Vijeća ministara BiH. Ukoliko to, pak, odbije, Bećirović bi se mogao naći na udaru koalicijskih partnera iz SBB-a Fahrudina Radončića i Naroda i Pravde Elmedina Konakovića koji, za sada, nemaju ništa protiv koaliranja sa HDZ-om BiH (bez SDA) i koji su zagovornici izmjena Izbornog zakona po mjeri HDZ-a BiH i “legitimnog predstavljanja”. Denis Bećirović će se, tako, naći između ideologije vlastite stranke koju će, u tom slučaju, sigurno preuzeti, i koalicijskog pritiska Konakovića, Radončića i dijela međunarodne zajenice okupljene oko Johanna Sattlera koji je zagovornik izmjena Izbornog zakona u skladu sa željama HDZ-a BiH.  Istina, Denis Bećirović nije imao tih dilema kada je kao šef Predstavničkog doma Paralementarne skupštine BiH prije tačno deset godina glasao za izmjene Zakona o prebivalištu BiH, izmjene Zakona o sukobu interesa, kao i Zakona o javnim nabavkama koje su, u potpunosti, unazadile demokratske procese u BiH.

    Politička biografija Christiana Schmidta: Od odobravanja upotrebe nedozvoljenih pesticida do pokušaja rehabilitacije nacističkih pilota

    Piše:
    Redakcija
    -

    Iako je evidentno da iza zavjese postoje pritisci na samog visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona, sasvim je jasno da bi, u slučaju nametanja,najveću odgovornost snosio lično on.

    Već smo objavljivali i da su i na bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka iz međunarodne zajednice vršeni pritisci da ne nameće zakon kojim je kriminalizirano negiranje genocida, ali je, na kraju, odluka bila njegova.

    Više od deceniju, u međunarodnoj zajednici su snažni glasovi za gašenje OHR-a, a njihov ključni argument bi bio da su „sada i Bošnjaci protiv OHR-a“, čime bi se otvorio put za kraj ove institucije.

    Nametanje izbornog zakona bio bi vjerovatno posljednji Schmidtov potez u BiH, koji bi obilježio njegov mandat, jednako kao što je Inzkov mandat obilježilo nametanje kojim je zabranjeno negiranje genocida.

    Imajući u vidu da se Schmidtove izmjene Izbornog zakona temelje na udovoljavanju zahtjevima HDZ-a, njegovo naslijeđe u Bosni i Hercegovini bi bilo zapamćeno kao cementiranje etničkih podjela.

    Schmidtova politička karijera bila je u znaku skandala. Njegovi protivnici su podsjećali da je ostao bez pozicije ministra poljoprivrede zbog skandala sa odobrenjem korištenja pesticida, ali ipak najveći skandal, koji je kasnije zataškan, bio je  2007. godine, kada je kao državni sekretar za odbranu pokušao da rehabilitira nacističkog pilota Wernera Möldersa.

    Kako je pisao njemački magazin Kontraste, njemački ministar odbrane Peter Struck (SPD) 2005 je, nakon kritika u javnosti, zabranio da se jedna vazduhoplovna jedinica zove po Möldersu.

    Dvije godine nakon toga, Christian Schmidt je pokrenuo inicijativu za rehabilitaciju ovog pilota Luftwaffe.

    Mölders je, kako piše njemački magazin Kontraste, bio jedna od poznatih figura Trećeg Rajha, između ostalog zahvaljujući jako bliskim vezama sa Hermannom Göringom, šefom nacističkog vazduhoplovstva i jednim od prvih Hitlerovih saradnika.

    Mölders se, navodi Kontraste, borio na strani nacista u Drugom svjetskom ratu, kao i ranije u Španskom građanskom ratu kao dobrovoljac. Bio je pripadnik zloglasne legije Kondor, tokom čijih bombardovanja su ubijene hiljade civila. Sam Hitler ga je nagradio najvišim odlikovanjima, a nakon pogibije proglašen je „herojem nacional-socijalizma“.

    Uprkos tome, pisao je njemački magazin, Schmidt je branio Möldersa, govoreći na televiziji da ovaj nacistički pilot „nema smeđih mrlji na svom prsluku“.

    Njemačka javnost je tada žestoko reagirala, podsjećujući da je Legija Kondor, kojoj je Mölders pripadao, učestvovala u zločinima.

    Strajući u odbranu Möldersa, Schmidt je, kako je pisao magazin Kontraste, prekršio rezoluciju Bundestaga u kojoj je rečeno da se neće dodjeljivati odlikovanja pripadnicima Kondor legije.

    Među ostalim, reagirao je historičar Detlef Bald koji je naglasio da je Mölders gradio karijeru kao vjerna karika u nacional-socijalističkom lancu, te da je kao pilot učestvovao u nacističkom bombardovanju Londona i Dunkirka.

    Schmidt je tvrdio da Mölders nije imao nikakve veze sa nacističkom ideologijom, što je demantirao historičar Bald, kazavši da su Schmidtove tvrdnje netačne i vrlo opasne, jer je Mölders bio aktivni propagator nacional-socijalizma, te da se nikada nije distancirao od projekta istrebljenja Jevreja.

    Magazin Kontraste je tada podsjetio na Möldersovo ushićenje povodom prizora zapaljenog Dunkirka, kao i njegove stavove da je „divan osjećaj za Nijemce boriti se u [ovom] ratu“.

    Ovaj njemački medij je tada ocijenio da je vrlo opasno što Schmidt, uime Ministarstva odbrane, pokušava rehabilitirati nacističkog pilota i ikonu desničarskih esktremista u Bundeswehru.

    Petnaest godina kasnije, Schmidt nije našao za shodno da se uključi u borbu protiv diskriminacije nad Jevrejima i Romima u političkom sistemu Bosne i Hercegovine.

    Umjesto toga on je odlučio da bonske ovlasti koristi za produbljivanje etničke segregacije i cementiranje pozicije u vlasti HDZ-a, stranke koja njeguje tekovine herceg-bosanskih moldersa.

    Ako dođe do nametanja Izbornog zakona, bosanskohercegovačka i međunarodna javnost će pamtiti Christiana Schmidta po tome, što je nakon pokušaja rehabilitacije nacističkog heroja Wernera Möldersa, omogućio HDZ-u da njeguje tekovine Darija Kordića i drugih ratnih zločinaca koje ova stranka uzima kao svoje političke uzore.

    Zašto smeta Debevec: Ko drži Sud BiH – kontroliše javne nabavke, izborni proces i optužnice    

    Piše:
    Redakcija
    -

    Koliko god se dijelu javnosti činilo da je to samo “predizborni” trik Dodikov i Čovićev napad na predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca jedna je od najbitnijih bitaka za očuvanje kakve-takve nezavisnosti BiH i njenih institucija.

    A, evo, zbog čega.

    Sud Bosne i Hercegovine počeo je sa radom 8. maja 2002. godine, kada je Odlukom Visokog predstavnika imenovano prvih sedam sudija u Suda BiH. Dvije godine ranije, OHR je donio odluku o formiranju Suda BiH, što je kasnije potvrdio i Parlament BiH. Nadležnost Suda BiH definisana je članovima 7, 8 i 9 Zakona o Sudu BiH. Član 7 reguliše nadležnost za krivicu, član 8 za upravu, a član 9 apelacionu nadležnost.

    “Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela: ugrožavaju suverenitet, tertorijalni integritet, političku nezavisnost, državnu bezbjednost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine, te  mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice van teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”, navedeno je članu 7 Zakona o Sudu BiH.

    Kada je u pitanju upravna nadležnost, Sud BiH, prema članu 8, “nadležan da odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih akata, odnosno kada se radi o ćutanju uprave, institucija Bosne i Hercegovine i njenih organa, javnih agencija, javnih korporacija, institucija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i drugih organizacija utvrđenih zakonom države Bosne i Hercegovine, donesenih u vršenju javnih ovlašćenja.  Istodobno, ocjenjuje zakonitost pojedinačnih i opštih izvršnih upravnih akata donesenih na osnovu državnog zakona, pri vršenju javnih funkcija organa vlasti Bosne i Hercegovine iz stava i, na kraju,  rješava imovinske sporove između države i entiteta, između države i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, između entiteta, između entiteta i Brčko Distrikta i zmeđu institucija Bosne i Hercegovine koje su povezane sa vršenjem javnih ovlašćenja.

    “Sud je također nadležan i za: rješavanje po prigovorima koji se odnose na kršenje izbornog zakona i dodatnih propisa i uputstava koje donosi Centralna izborna komisija BiH, te rješavanje u svim drugim predmetima kada je to predviđeno zakonom Bosne i Hercegovine”, navedeno je u članu 9 Zakona o Sudu BiH.

    A sada da pojednostavimo. Krenut ćemo od krivične odgovornosti

    Sudije Suda BiH odlučuju o svim predmetima koje provodi Tužilaštvo BiH. Ukoliko, na primjer, Tužilaštvo BiH namjerava nekome pretresti stan, oduzeti telefon – za to im je potrebna naredba Suda BiH. Žele li, pak, državni tužioci nekoga pritvoriti, potrebna im je odluka Suda BiH, odnosno sudije za prethodni postupak kojeg određuje – predsjednik Suda BiH. Dalje, ako, recimo, Gordana Tadić želi da se prisluškuje nečiji telefon, to ne može izvesti bez naredbe sudije za prethodni postupak Suda BiH, kojeg, opet, određuje, predsjednik Suda. U praksi to izgleda ovako. Tužilaštvo BiH je zatražilo određivanje pritovra i raspisivanje međunarodne potjernice za čovjekom koji je Facebook profile objavio fotomontažu Gordane Tadić. No, Sud BiH je taj prijedlog – odbio, jer je državni tužilac Ćazim Hasanspahić “preuranjeno” poslao prijedlog. To, dakle, nadležnost Suda BiH u prethodnom postupku. Stoga idemo dalje. Ne koristeći sudiju za prethodni postupak, Gordana Tadić može podići optužnicu protiv bilo koga. No, ta optužnica stupa na snagu tek onda kada je potvrdi sudija za prethodno saslušanje Suda BiH. Sudiju za prethodno saslušanje BiH određuje – predsjednik Suda BiH. Ukoliko, pak, optužnica bude potvrđena, predmet ide tročlanom sudskom vijeću, ili sudiji pojedincu, ovisno od zaprijećene kazne, na odlučivanje. Sastav vijeća određuje – predsjednik Suda BiH. Osim toga, sve sudije u nizu odlučivanja mogu preispitati nadležnost Suda BiH, odnosno Tužilaštva BiH za određena krivična djela, poput ugrožavanja suvereniteta, tertorijalnog integriteta, političke nezavisnosti, državne bezbjednosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine.

    Nakon krivične, dodatno ćemo pojednostaviti i upravnu nadležnost Suda BiH.  Ukoliko, recimo, postoje sporovi između entiteta oko raspodjele PDV-a, odlučuje Upravno odjeljenje Suda BiH. Šefa Upravnog odjeljenja imenuje – predsjednik Suda BiH. Nadalje, ako neko privatno preduzeće smatra da je oštećeno u postupku javnih nabavki, pravdu će zatražiti na Sudu BiH. Opet odlučuje Upravno odjeljenje. Za primjer ćemo uzeti – rješavanje pitanja vojne imovine. Upravno odjeljenje Suda BiH odlučuje da li će se neka vojna imovina knjižiti na državu BiH ili na entitete.

    I za kraj – apelaciona nadležnost. Ovaj odjel Suda BiH preispituje sve prvostepene odluke Suda BiH u krivičnom postupku. Također, ovaj Odjel je nadležan i za rješavanje izbornih žalbi. To znači, ukoliko neka politička partija smatra da je oštećena tokom izbornog procesa na nekom od biračkih mjesta, a Centralna izborna komisija BiH odbije žalbu, konačnu riječ daje Apelaciono odjeljenje Suda BiH. Koje će sudije biti raspoređene u Apelacioni odjel – odlučuje predsjednik Suda BiH.

    Dakle, preuzmu li funkciju predsjednika Suda BiH, Dragan Čović i Milorad Dodik sa svojim pomagačima iz Sarajeva, odlučivat će o krivici, javnim nabavkama, državnoj imovini i izbornom procesu.

    Protiv Ranka Debeveca je, već smo naveli, podneseno nekoliko anonimnih krivičnih prijava, a jednu od njih je podnijela saradnica federalnog ministra unutrašnjih poslova – Aljoše Čampare. Gordana Tadić je već formirala predmete. Ukoliko donese naredbu o provođenju istrage protiv Debeveca, zbog toga što nije prijavio da posjeduje špansko državljanstvo, o svemu će obavijestiti Ured disciplinskog tužioca BiH. Ured bi, potom, trebao predložiti suspenziju Ranka Debeveca do okončanja krivičnog postupka koji je započet na osnovu anonimne prijave. Odluku o suspenziji donosi Disciplinska komisija VSTV-a, koju formira – predsjednik VSTV-a, u ovom slučaju – Milan Tegeltija. Bude li prihvaćen prijedlog za suspenziju, Tegeltija i njegov VSTV odlučuju ko će naslijediti Ranka Debeveca na mjestu predsjednika Suda.

    Greška u koracima turskog predsjednika: Erdoganov pucanj u prazno

    Piše:
    Damir Rastoder
    -

    Turska je danas možda najveći i najiskreniji prijatelj Bosne i Hercegovine.

    Što zbog historije i tradicije, što zbog četiri miliona tamošnjih građana bošnjačkog porijekla, ali i zbog aktuelne vlasti na čelu sa Recepom Tayyipom Erdoganom, koji je, bez ikakve rezerve, naklonjen Saray Bosni, piše politicki.ba.

    I tu ne bi trebalo biti bilo kakve dileme, niti je to predmet ovog teksta.

    Demirel i Ozal su se svojski trudili da pomognu Bosni tokom ratnih devedesetih godina, hipotetički govoreći, Erdogan bi sigurno otišao i korak dalje u toj podršci, da je kojim slučajem bio na vlasti u Turskoj.

    Otuda je kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da se turski predsjednik dogovorio sa Vučićem da okupe predstavnike sva tri naroda iz BiH u pokušaju da nađu izlaz iz ove krize.

    Erdogan je time postavio loptu na penal, a na prazan gol će šutirati naizmjenično Milanović i Vučić, dok će Dodik i Čović zadovoljno trljati ruke.

    Neko zlonamjeran bi rekao da Bosni pored ovakvih prijatelja neprijatelji nisu ni potrebni. Bez obzira što se radi o najboljoj namjeri, ovo je pogrešna inicijativa, iznešena u najgorem mogućem trenutku koja bi mogla imati katastrofalne posljedice za budućnost ove zemlje. Na svu sreću od ovog Erdoganovog eksperimenta neće biti ništa, niti će do tog susreta doći u tom formatu, jer niko u Sarajevu ovaj prijedlog ne bi mogao, niti smio  prihvatiti.

    Zato je on objeručke prihvaćen u Beogradu i Zagrebu.

    Takav poklon se ne odbija makar dolazio i iz Ankare, odakle se najmanje i očekivao.

    Erdogan je uradio upravo ono što žele srpski i hrvatski secesionisti u Bosni i njihovi mentori u susjednim državama, dakle, svođenje čitave krize na isključivo etnički problem.

    Samim tim se rješenje može tražiti u dogovoru predstavnika tri naroda uz asistenciju Vučića, Milanovića i Erdogana. Time bi se legitimiziralo involviranje Srbije i Hrvatske u unutrašnja pitanja u Bosni. Ako se to moralo dogoditi u Dejtonu, da bi se zaustavio rat, sada bi to bio poslednji ekser u bosanski kovčeg.

    Postavlja se sada logično pitanje, pa, zašto je Erdogan izašao sa ovakvim prijedlogom?

    Odgovor se krije u kombinaciji nerealne ambicije, površnosti i naivnosti.

    Zvuči neverovatno i pojednostavljeno, ali je ovo i suviše blaga formulacija u odnosu na štetu koju ovakva inicijativa nosi sa sobom. Eventualni teferič etničkih poglavica iz Srbije, Hrvatske i Bosne, uz tursko pokroviteljstvo, možda bi Erdoganu donio neki kratkoročni publicitet u javnosti, ali bi Bosni ostavio trajne negativne posljedice. Na stranu što on ne bi donio nikakve konkretne rezultate, osim što bi jedni govorili o “legitimnom predstavljanju”,drugi o “mirnom razlazu”,a treći o “funkcionalnoj i cjelovitoj državi”.

    Zar nije naivno vjerovati da Turska može riješiti jedan problem koji je o jadu zabavio i EU i SAD zajedno? Zar nije površnost očekivati da Dodika možete pripitomiti čestim pozivima na kanabe u predsjedničkoj palati? I to radite u momentu kada se on nalazi pod udarom američkih sankcija i sve zešćih evropskih pritisaka. Dok je Dodik u nokdaunu, vi mu dajete vještačko disanje, vjerujući da će on zbog toga postati kooperativan. Umjesto da jednostavno poručite da ”Turska neće dozvoliti novi rat u Bosni i uništenje ovdašnjih Bošnjaka”, vi piromanima dajete priliku da glume vatrogasce.

    Nažalost, najnovija inicijativa je paradigma turske spoljne politike.

    Ona se najpreciznije može izraziti kroz sintagme: “kreni-stani”, ”toplo-hladno”, “od danas do sutra”. Nema tu jasne vizije, a kamoli efikasne i operativne politike. Prije više od deset godina strategiju spoljne politike Turske pokušao je definirati tadašnji ministar Ahmet Davutoglu čija je okosnica bio slogan: “nula problema sa susjedima”. Na kraju, vrijednost tog dokumenta bila je manja od papira na kojem je štampan.

    Od svojih osam susjeda Turska je imala “nula problema”samo sa Azerbejdžanom.

    Sa svim ostalim zemljama ti odnosi su se kretali od lošeg ( Grčka, Armenija) ka gorem (Irak,Sirija).

    Ovo je samo pokazatelj nerealno definiranih ciljeva i ambicija u spoljnoj politici.

    Ni danas situacija nije ništa bolja.

    Sa Rusima se jedne godine svađaju i prekidaju sve odnose, a već sljedeće imate devet susreta Erdogana sa Putinom.

    Godinama razmjenjujete najteže optužbe sa Izraelom, a onda odjednom najavljujete posjetu toj zemlji. Jednog dana donosite odluku o protjerivanju deset ambasadora iz Ankare, a sutradan tu odluku povlačite.

    Slična politika je vođenja i prema zemljama zapadnog Balkana. Albanija i Kosovo su svojevremeno bili visoko na ljestvici turskih prijatelja, danas je njihovo mjesto zauzela Srbija. Njima se zamjera da u institucijama, naročito, pravosuđu, drže kadrove koji su bliski Gulenu.

    U politici, naročito spoljnoj, je najvažnija predvidivost. Jedina predvidivost u turskoj spoljnoj politici je njena potpuna nepredvidivost.

    I na to se mora računati i u budućnosti.

    To što je Turska osvjedočeni prijatelj ove zemlje, to što Erdogan sigurno Bosni želi biti samo od pomoći, ne znači da ne treba biti kritičan prema pojedinim potezima.

    Stalna komunikacija sa turskim vlastima, blagovremene i tačne informacije mogu spriječiti nove i nepotrebne nesporazume sa našim saveznikom i partnerom.

    Pravda je slijepa ali pažljivo bira: Bošnjake hapse zbog korupcije i ratnih zločina, Srbe povremeno zbog ratnih zločina, a hercegovačke Hrvate ni zbog čega!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kemal Čaušević je kriv za kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje, Miro Džakula nije. Čaušević će u zatvor, a Džakula u Elektroprijenos.

    Fadil Novalić je kriv za federalne respiratore, a Radovan Višković nije kriv ni za respiratore niti za poljsku bolnicu u RS-u.

    Fikret Hodžić i njegova Malina su optuženici za nabavku respiratora, Kristian Marić, posrednik u nabavci, samo je svjedok.

    Osman Mehmedagić je dvaput hapšen i triput pretresan, a Dragan Lukač nijednom. Čak ni zbog slanja u smrt Nedžada Dizdarevića.

    Ranko Debevec je u pritvoru, a Milano Kajganić pritvara. Osim ako se ne radi o osuđenicima ili optuženicima za genocid.

    Selmo Cikotić će na sud zbog ratnih zločina, Nenad Stevandić – neće.

    Abdulaha Skaka su hapsili zbog štete od 30 hiljada maraka. Ljubu Bešlića za života niko nije istraživao.

    U pritvoru su bili i gradonačelnici Zenice Fuad Kasumović, i Bihaća Hamdija Lipovača. U pritvoru nikad nisu bili gradonačenici iz Zapadne Hercegovine, iz Banje Luke, iz Istočnog Sarajeva.

    U pritvoru je bio i Nedim Uzunović zbog Bosnalijeka. Milenko Bašić zbog “uglednog Lagera” nije.

    U Sarajevu su hapsili i Fahrudina Radončića. U Hercegovini nisu Jozu Pavkovića.

    Destine sarajevskih biznizmena palo je zbog “Kase”. Ali kasa još nije stigla u zapadnu Hercegovinu.

    Kada su mu sudili zbog kriminala sa Čovićem Jerko Lijanović je oslobođen. Kada su mu sudili nakon što je okrenuo leđa Draganu Čoviću, Jerko Lijanović je osuđen.

    Hoćete li statistiku? Evo je.

    Za pet godina, od početka 2018. go kraja 2022., Tužilaštvo Zapadnohercegovačkog kantona Široki Brijeg podiglo je devet optužnica za krivična djela – kurupcije i privrednog kriminala.   Samo u jednom predmetu izrečena je zatvorska kazna, dok su u pet predmeta izrečene – uslovne osude. I to bi bilo to što se tiče borbe protiv korupcije u ZHK kojim suvereno vlada HDZ BiH. Tom kantonu pripadaju tri općine i jedna gradska uprava. Tu su kantonalne institucije. U ZHK, prema popisu iz 2013. godine živi 95 hiljada stanovnika.

    U Bosansko-podrinjskom kantonu živi 23 hiljade stanovnika. Kanton čine dvije općine i jedan grad. Osim lokalnih općinskih i gradskih administracija u tom kantonu postoje i kantonalne institucije. Za četiri godine,  od početka 2018. do kraja 2021., Tužilaštvo BPK je podiglo 10 optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja. Jednu više nego ZHK za pet godina. I u tom je kantonu, u posmatranom periodu, izrečena jedna zatvorska osuda za krivično djelo korupcija.

    Dakle, Tužilaštvu Goraždu za četiri godine podiglo je više optužnica za korupciju nego Tužilaštvo ZHK za pet godina, iako u ZHK ima više opštinskih administracija i skoro četiri puta više stanovnika.

    Od početka 2018. do kraja 2021. godine, mostarsko Tužilaštvo je podiglo 32 optužnice. Dakle, za četiri godine – 32 optužnice u kantonu kojem pripada devet općinskih i gradskih administracija, sve kantonalne institucije i nekoliko federalnih institucija. Za četiri godine izrečene su samo četiri zatvorske kazne. Šesnaest je uslovnih osuda. Tako, dakle, izgleda borba protiv korupcije u kantonu kojim vlada HDZ BiH i u kojem živi 222 hiljade stanovnika.

    U Unsko-sanskom kantonu živi 273 hiljade stanovnika. Ovom kantonu pripada osam općina i gradova. Osim općinskih administracija, u Bihaću su smještene i kantonalne institucije. Federalnih institucija nema. Za četiri godine, 2018-2021., Tužilaštvo USK je podiglo 72 optužnice za korupciju i zloupotrebu položaja. U petnaest predmeta korupcije su izrečene zatvorske kazne. Ukupno je izrečeno 39 uslovnih osuda za korupciju.

    Znači, iako u Mostaru ima više institucija (lokalne, kantonalne i federalne), Tužilaštvo HNK je podiglo duplo manje optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja nego Tužilaštvo USK.

    U Srednjobosanskom kantonu živi 254 hiljade stanovnika. Dvanaest općinskih i gradskih administracija je u nadležnosti Kantonalnog tužilaštva u Travniku. Tome treba dodati i sve kantonalne institucije u SBK. Za četiri godine, 2018.-2021., Tužilaštvo SBK je podiglo deset optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja. U istom periodu, pravosuđe tog kantona nije izreklo nijednu zatvorsku kaznu za korupciju. Izrečene su tek tri uslovne osude.

    U Zeničko-dobojskom kantonu živi 364 hiljade stanovnika. Tužilaštvo ZDK je nadležno za dvanaest općina i gradova te sve kantonalne institucije. Prema podacima Transparency Internationala,  za četiri godine Tužilaštvo ZDK je podiglo 101 optužnicu za korupciju, od čega se tri optužnice odnose na visoku korupciju. Izrečeno je ukupno osamnaest zatvorskih kazni. Uslovnih osuda je bilo 55.

    Dakle, Tužilaštvo ZDK podiglo je deset puta više optužnica za korupciju od Tužilaštva SBK, gdje okosnicu vlasti čini HDZ BiH.

    Kantonalna tužilaštva u Tuzli i Sarajevu imaju najbolje rezultate. Recimo, Tužilaštvo KS samo u 2021. godini je podiglo 100 optužnica za korupciju, a te godine je izrečeno ukupno osam zatvorskih kazni. Tokom 2020. Tužilaštvo KS je podiglo 15 optužnica, 2019. godine 24 optužnice za korupciju, a 2018. godine 29 optužnica. Pravosuđe u KS je od početka 2018. do kraja 2021. godine izreklo 21 zatvorsku kaznu zbog korupcije. Uslovne su bile 52 osude.

    Tužilaštvo Tuzlanskog kantona je od 2018. go 2021. godine podiglo 132 optužnice za korupciju. U istom periodu izrečeno je ukupno 39 zatvorskih kazni za korupciju. Izrečene su ukupno 92 uslovne osude.

    Posljedice formiranja Vlade HNK: Izdajom strateškog partnera iz NES-a, SDA se, za par fotelja, pridružila “izdajnicima iz SDP-a”

    Piše:
    Redakcija
    -

    U priči o Vladi HNK nisu bitni Anel Kljako i njegov NES. Bitan je princip kojeg je prekršila Stranka demokratske akcije. Formiranje Vlade HNK je, zapravo, dokaz da bi većina SDA-ovaca, naročito onih hercegovačkih, objeručke prihvatila bilo kakav ulazak u vlast, ne osvrćući se ni za državnim niti bošnjačkim interesima. SDA je, zapravo, pristala na uslove HDZ-a i SDP-a da bi svoje strateške partnere gurnula u provaliju.

    Zašto je NES (bio) strateški partner SDA?

    Zato što bi najveća bošnjačka stranka, iako relativni pobjednik proteklih Općih izbora, ostankom NES-a u koaliciji sa Trojkom, izgubila svaki kredibilitet u priči o bošnjačkom legitimitetu. Ali NES je, uz sve svoje mane, a ima ih mnogo manje nego u SDA-u, odlučio da se, zajedno sa Strankom za BiH, odrekne federalnih ministarskih pozicija i javnih preduzeća, prateći princip – ne želimo u nametnutu Vladu FBiH. I zahvaljujući NESBiH-ovom ostanku u opoziciji, SDA je dobila koalicijski kapacitet u USK, gdje ga nije imala, i u ZDK, gdje ga, također, nije imala. Dobila je SDA, zahvaljujući onih stotinu hiljada glasova NES-a i SBiH-a, vjerodostojnost u svom narativu da je Christian Schmidt, namećući Vladu Nermina Nikšića, oštetio bošnjačko biračko tijelo.

    Kada je NES u aprilu birao između fotelja za sebe i principa, izabrao je princip. Kada je došao red na SDA da bira između sebe i principa, oni su izabrali sebe. I Edina Mušića. I sve one njegove lovce koji godinama nišane hercegovačke budžete.

    Nije, rekoh, bitan Anel Kljako. To što je krao na izborima, a ništa manje nije krao od SDA-ovaca i SDP-ovaca, pitanje je za pravosudne institucije. One sude. No, SDA je je pristala da njihovim partnerima sude HDZ i SDP, koji su toj istoj SDA, zajedno sa Christianom Schmidtom, presudili u aprilu ove godine.

    Šta je SDA dobila? Ništa. Dobili su ministre koje su već imali. Dobili su vlast u HNK koju su već imali. Ali zato su izgubili partnera koji se, vjerujući u principe, odrekao federalnih ministarskih pozicija. Izgubili su kredibilitet (pod uslovom da su ga ikada imali). Izabrali su “izdajnike” umjesto “patriotskog bloka”.

    Prihvatajući ucjene SDP-a i HDZ-a da se odrekne NES-a, SDA se, zapravo, odrekla svog narativa o ujedinjenoj opoziciji protiv nametnute Vlade FBiH i protiv svih onih izdajničkih poteza Trojke. SDA je smanjila svoj koalicijski kapacitet. SDA je prihvatila izdajnike da bi dobila fotelje. Što je, barem u slučaju Mostara, također čini izdajničkom strankom.

    Kada se zbroje, uglavnom bošnjački glasovi NES-a, SBiH-a i SDA, dolazimo do cifre od 317 hiljada glasova. Dodamo li tome i glasove DF-a koji dolaze iz kantona sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, četiri opozicijske stranke imaju na raspolaganju oko 420 hiljada glasova. S druge strane, vladajuća Trojka je u istim izbornim jedinicama osvojila 249 hiljada glasova.

    I, šta u Mostaru radi SDA? Odlazi sa SDP-om kojeg naziva izdajničkim i sa HDZ-om koji je, zapravo, šef i strankama Trojke i visokom predstavniku Christianu Schmidtu.

    Da li će formiranje Vlade HNK moglo utjecati na opstanak Vlade u USK, to znaju čelnici NES-a. Ukoliko se odluče na osvetničku politiku i započnu pregovore sa Trojkom, pokazat će da nisu baš zrela politička partija. Rušenjem Vlade USK profitirat će samo stranke Trojke. Baš kao što su formiranjem Vlade HNK profitirali samo SDP i HDZ. HDZ je bez vlasti ostavio HDZ 1990 i HRS, a SDP je uzdrmao SDA-ov savez sa NES-om.

    Bakir Izetbegović je lično platio visoku cijenu odbijajući u Neumu izmjene izbornog zakona po želji Zapada i HDZ-a BIH. No, tu je, barem, spasio obraz i princip. I onda je, zbog svoje hercegovačke frakcije okupljene oko Edina Mušića sve to prosuo. Za par kantonalnih ministarstava.

    Pucanje saveza NES-SDA nanijet će ogromnu štetu SDA-u. Međutim, SDA-ovo potpuno pridruživanje (izdajničkim) strukturama Trojke nanijet će nepopravljivu štetu državi. I toga moraju biti svjesni i u NES-u i DF-u. A prije svega i u SDA-u čiji čelnici sebe (neopravdano) nazivaju zaštitnicima države.

    Čavka podigao optužnicu protiv Mehmedagića: Završni Dodikov, Čovićev i Čamparin udarac na OSA-u

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Optužnica protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića i njegovog saradnika Muhameda Pekića dostavljena je popodne Sudu BiH na potvrđivanje. Tužilaštvo BiH ih tereti za zloupotrebu položaja i ovlasti, jer su “nezakonito izuzeli snimak iz Pošte” koji je dokazuje da je anonimne prijave protiv čelnika OSA-e pisao federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara, a objavljivao ih RTRS. Optužnicu je potpisao državni tužilac Oleg Čavka, koji, pored ovoga, duži i predmet “diploma” direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Tužilaštvo BiH od Suda BiH traži da se Osmanu Mehmedagiću zabrani obavljanje dužnosti direktora OSA-e.

    Ova optužnica je kulminacija višegodišnjih napada na Obavještajno sigurnosnu agenciju BiH i njeno rukovodstvo iza kojih stoje Milorad Dodik, Dragan Čović, Ambasada Ruske Federacije i donedavni kadar SDA Aljoša Čampara. Napadi su intevizivirani nakon što je OSA zabranila ulazak u BiH ruskom oligarhu Konstantinu Malofeevu, zatim ruskom piscu Zaharu Prilepinu, potom bajkeskoj skupini Noćni vukovi sa Putinovim prijateljem Aleksandrom Zaldostanovim na čelu i na kraju Vladislavu Filippovu, kontoverznom ruskom diplomati koji je protjeran iz Albanije, a kojem je dozvolu za ulazak u BiH dalo Vijeće ministara tokom mandata Denisa Zvizdića.

    “OSA mora biti agencija svih ili je neće biti”, kazao je prošle sedmice predsjednik SNSD-a Milorad Dodik.

    No, to je samo jedna u nizu brojnih izjava Milorada Dodika i njegovih partnera protiv OSA-e i direktora te Agencije.

    Dževad Galijašević je analitičar Radio televizije Republike Srpske i saradnik ruskog Fonda za stratešku kulturu kojeg je Stete Department, u svom izvještaju iz avgusta ove godine, označio kao dio “ekosistema za širenje lažnih vijesti”.

    Galijašević saradnik Fonda za stratešku kulturu

    “Tužilaštvo BiH je dužno provesti temeljitu istragu i na kraju uhapsiti i Debevca i Osmana Mehmedagića”, kazao je analitičar Dževad Galijašević za dnevnik Radio televizije Republike Srpske emitovan 11. septembra 2020. godine, osvrćući se na anonimne krivičnu prijave na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH “formiralo predmet” protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca.

    Tako je Galijašević, faktički, razotkrio krajnji cilj struktura iz Banja Luke i Mostara, pojačanih onima iz Sarajeva koje proteklih godina nastoje preuzeti kontrolu nad dvije posljednje pravosudno/sigurnosne institucije BiH koje ne kontrolišu Milorad Dodik i Dragan Čović. Kako bi barem malo razjasnili ovu koordiniranu akciju Istraga će u nastavku podsjetiti na izjave i događaje koji su prethodili “završnom” udarcu kroz anonimnu krivičnu prijavu poslatu iz Sarajeva.

    “Ekskluzivno: RTRS u posjedu naloga OBA-e (Obavještajno-sigurnosne agencije BiH) za prisluškivanje zvaničnika Srbije”, objavljeno je na sajtu Radio televizije Republike Srpske kao najava centralnog Dnevnika emitiranog 29. 12. 2016. godine.

    RTRS-ov napad na OSA-u

    U prilogu koji je uslijedio objavljeno je kako OSA BiH provodi operaciju “Ušće” u okviru koje prisluškuje zvaničnike Srbije. Na tu su objavu reagovali Nenad Stevandić, Nikola Špirić, a vijest su prenijeli svi vodeći srbijanski mediji. Sazvana je hitna sjednica Komisije za nadzor nad radom OSA-e i utvrđeno je da u okviru operacije Ušće  nije bilo prisluškivanja zvaničnika Republike Srbije, što je zvanično saopćeno 17. januara 2018. godine. Zaključke Komisije javnosti je prezentirao SNSD-ov zvaničnik Nikola Špirić.

    Pola godine kasnije, u Mostaru su se susreli Dragan Čović i Milorad Dodik. Na konferenciji za medije održanoj 12. jula 2017. godine, Čović i Dodik su govorili protiv Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

    “OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

    “OSA ne radi svoj posao”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

    Poruke Dragana Čovća i Milorada Dodika

    Dva dana nakon Dodikove i Čovićeve mostarske konferencije za medije, javnosti se putem Euro Blica obratio i Božidar Spasić, bivši šef specijalnog tima Službe državne bezbjednosti Jugoslavije. I ovaj bivši visokopozicionirani DB-ovac optužio je OSA-u da nezakonito prisluškuje visoke zvaničnike Srbije i Hrvatske.

    “Srpske službe bezbjednosti već dugo imaju saznanja da OSA prisluškuje oko 300 političara i zvaničnika u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Oprema za prisluškivanje nabavljena je u Turskoj, tako da je vrlo moguće da prikupljeni podaci o srpskim i hrvatskim zvaničnicama, osim na stolu Bakira Izetbegovića, završavaju u Ankari. Izjave Dodika i Čovića kojima OSA-u nazivaju neprijateljem i agencijom kojom upravljaju paraobavještajni centri nisu date tek tako. Sigurno da su i do njih došla ta saznanja”, kazao Spasić.

    Bivši UDBAŠ protiv OSA-e

    Prema pisanju srbijanskog KRIK-a, Božidar Spasić je u novembru 2016. godine osuđen u Belgiji zbog naručivanja ubistva kosovskog aktiviste Envera Hadrija. Ubistvo je počinjeno po nalogu tadašnjeg DB-a, a Hadrija su, prema nepravomoćnoj presudi, te 1990. godine, ubili srbijanski kriminalci Andrija Drašković i Veselin Vukotić. On je bio dugogodišnji saradnik Stanka Čolaka, također visokog funkcionera tadašnjeg DB-a i prvog rođaka HDZ-ovog zvaničnika Bariše Čolaka. Kada je Čolak stekao uslove za penziju, ispraćaj mu je, te 1986. godine, organizovao upravo – Božidar Spasić. Čuvena fotografija sa  ispraćaja već je objavljivana u medijima i na njoj se, osim Spasića i Stanka Čolaka još nalaze visoki funkcioneri DB-a Predrag Đorđević, Josip Perković i Ivan Lasić.

    Čolak i Spasić kao čelnici UDBA-e

    Stanko Čolak danas živi u Beogradu. Ne pojavljuje se u javnosti, ali većina HDZ-ovih zvaničnika s njim je u stalnom kontaktu, a naročito dobre veze  s njim je gajio bivši zamjenik predsjednika HDZ-a Hrvatske – Milijan Vaso Brkić, donedavna siva eminencija svih paraobavještajnih akcija u Hrvatskoj. No, vratimo se na sigurnosne agencije u BiH. Nakon što je RTRS optužio OSA-u da prisluškuje zvaničnike Srbije, zbog čega su Dodik i Čović proglasili OSA-u neprijateljskom organizacijom, a njihovu priču “podebljao” Božidar Spasić, uslijedila je nova afera.

    “Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH”, objavljeno je na portalu Večernjeg lista 21. septembra 2017. godine, svega deset mjeseci nakon što je RTRS objavio da OSA prisluškuje i srbijanske zvaničnike.

    Nakon optužbi iz Beograda, uslijedile optužbe iz Zagreba

    U svojoj analizi ovog slučaja, Večernji listi navodi da “jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH.

    “Za čije interese”, pita se autor teksta koji dalje navodi da Sud BiH nije odgovorio da li je izdao naloge za prisluškivanje hrvatskih zvaničnika.

    Pet dana kasnije, 26. septembra 2017. godine u Sarajevu su se susreli direktori obavještajnih agencija BiH i Hrvatske i konstatovali  da OSA nije prisluškivala hrvatske zvaničnike. No, koordinirana akcija nije prestala. U novembru 2018. godine, netom nakon što je izabran za srpskog člana Predsjedništva BiH, Milorad Dodik je ponovo krenuo u napad na OSA-u.

    “Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) BiH je neprijateljska organizacija prema srpskom narodu i Republici Srpskoj i RS će uspostaviti vlastiti sistem odbrane kakav postoji u ostalim zemljama. RS ima pravo da štiti svoju slobodu, institucije, po Ustavu ima pravo na obavještajno praćenje svih koji su protiv ustavnog poretka i to ćemo raditi”, rekao je Dodik okupljenim banjalučkim novinarima 21. novembra 2018. godine.

    Nove optužbe Milorada Dodika

    Mjesec i po kasnije u javnosti su objavljeni dokumenti koji dokazuju da su OSA i SIPA dostavili Tužilaštvu BiH informacije o izdavanju lažnih diplomama preko širokobrijeških firmi čiji je vlasnik Ivan Ševo. Tužilaštvo BiH je odbilo voditi istragu, ali nakon što je slučaj dospio u javnost, “po službenoj dužnosti” je formiran predmet. I zadužuje ga tužilac Oleg Čavka. Prvo što radi – traži diplome čelnika svih sigurnosnih agencija, a u fokusu mu je diploma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. S obzirom na to da nije uspio pronaći ništa kako bi donio naredbu o provođenju istrage, Čavka angažira Inspektorat RS da u Banja Luci provjeri diplomu izdatu direktoru OSA-e.

    “Inspektorat Republike Srpske naložio je da se poništi diploma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH”, glasila je vijest objavljena 15. avgusta 2019. godine.

    Uslijedila je, potom, žalba, nakon čega je Inspektorat Republike Srpske donio odluku o prolongiranu poništavanja diplome.

    “Prosvjetna inspekcija RS uvažila je molbu rektora Univerziteta za poslovne studije Banjaluka (UPS) Radovana Klincova da bude odgođeno postupanje po rješenju inspektora kojim je UPS-u naloženo da poništi i oglasi ništavnom diplomu direktora Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH Osmana Mehmedagića Osmice”, objavljeno je 5. septembra u Nezavisnim novinama.

    Odgođeno poništavanje diplome

    Zbog ove odluke uslijedila je kazna. Vlada Republike Srpske na sjednici održanoj 31. oktobra 2019. godine donijela je odluku o smjeni vd.  glavne inspektorice Inspektorata RS Danijele Batar. Dnevni avaz, portal klix i drugi mediji su tada objavili tekst pod naslovom – smijenjena inspektorica koja je odbila poništiti diplomu direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću.

    Smijenjena inspektorica koja nije htjela poništiti diplomu direktoru OSA-e

    Pet dana poslije, prvobitna odluka o odgodi poništavanja diplome je promijenjena. Novi direktor Inspektorsta Republike Srpske je donio odluku o poništavanju diplome, a u obrazloženju je navedeno da “prijave nisu bile uredne”.

    Diploma poništena

    Tada se u priču uključuju i zvaničnici iz Federacije BiH, a među njima najviše prednjači federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. Čampara uspostavlja potpunu koordinaciju sa medijima u Republici Srpskoj, a Vlada RS-a u svom izvještaju upućenom Generalnoj skupštini UN-a navodi Aljošu Čamparu kao “insajdera iz SDA” koji je raskrinkao OSA-ine napade na Republiku Srpsku.

    Izvještaj Vlade RS

    Aljoša Čampara, potom, angažuje svoje saradnice da Tužilaštvu BiH pošalju novu anonimnu prijavu protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i predsjednika Suda BiH. Prijava je 11. septembra objavljena na Radio televiziji Republike Srpske sa prijemnim pečatom Tužilaštva BiH, što je jasno da su novinari te televizije prijavu dobili od državnog tužilaštva.

    Čamparina prijava na RTRS s prijemnim pečatom Tužilaštva BiH

    Nakon što je objavljeno da iza svega stoji Aljoša Čampara sa svojim saradnicima, tužilaštvo je otvorilo istragu koja je rezulturala optužnicom protiv direktora OSA-e zbog izuzimanja snimka iz Pošte. Prema Zakonu o OSA-u, Agencija ima pravo koristiti sve raspoložive baze podataka svih institucija u BiH.

    “Tokom operacija, čije je provedbe odobrio generalni direktor Agencije, Agencija ima ovlasti prikupljati informacije:a) iz svih javnoraspoloživih izvora; b) od drugih tijela i institucija u Bosni i Hercegovini, neposrednim pristupom bazi podataka osim u slučajevima kada im je to izričito zabranjeno zakonom”, navedeno je u članu 74 Zakona o OSA-i.

    No, Oleg Čavka uopće nije čitao zakone, već je u saradnji sa svojim prijateljem Dubravkom Čamparom odlučio napisati optužnicu, nakon što je saslušao više službenika OSA-e koji su angaživani na “kontraobavještajnim poslovima” u toj Agenciji. Prije podizanja ove optužnice, državni tužilac Dubravko Čampara susreo se, prema informacijama Istrage, sa HDZ-ovim “ekspertom za sigurnost” Mijom Krešićem. Istovremeno, Oleg Čavka je zaposlio sina u Central osiguranju čiji je vlasnik moćni HDZ-ov tajknun Ivan Ševo.

     

    Sanja i Ramo su tek početak: Šta smo dobili s novom Vladom FBiH?

    Piše:
    Amra Vrabac
    -

    Od imenovanja nove Vlade FBiH prošlo je 16 dana, a do sada su se dvoje ministara istakli u svojim javnim nastupima. Prednost ćemo dati ministrici Sanji Vlaisavljević (HDZ BiH). Ne zato što je žena, već zato što je svojim javnim istupom relativizirala ratni zločin počinjen u Ahmićima, a ratnog zločinca Darija Kordića proglasila je rehabilitovanim ili da ga treba rehabilitirati, sasvim je svjedno.

    Nakon tog istupa Vlaisavljević je zatražila 24-satnu policijsku zaštitu. Njene izjave osudili su brojni glumci, režiseri, ali ne i oni od kojih se to očekivalo. Koalicioni partneri, u prvom redu premijer Nermin Nikšić, izvinio se za izjave Sanje Vlaisavljević ali je dodao da svako ima svoj stav i mišljenje. Ako Nikšić smatra da je negiranje ratnog zločina mišljenje, onda ni Milorad Dodik nije negator genocida već ima mišljenje da se „tabuti prazni ukopavaju“ u Potočarima.

    Na necivilizacijske istupe ministrice nije reagirao ni ažurni šef NIP-a Elmedin Konaković. On je zadužen za državni nivo, pa nam tako redovno hvali ministra sigurnosti Nenada Nešića, opravdava njegovo dizanje tri prsta, traži jezik kompromisa sa Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem ma s kim god treba. No, on očito nema mišljenje o Sanji Vlaisavljević niti onome što govori.

    Kada je potpredsjednik FBiH Igor Stojanović prvobitno odbio potpisati prijedlog nove Vlade FBiH jer je tražio da se promijene tri imena među kojima je bila i Vlaisavljević, pobrao je velike simpatije javnosti. Ali je za samo tri dana Stojanović je ipak stavio potpis na prijedlog jer predsjednici stranaka nisu htjeli promijeniti imena.

    I kada je u roku od 24 sata promijenjen prijedlog nekoliko imena zbog promjene koalicionih partnera Stojanović je i taj prijedlog potpisao ekspresno. Zato danas nema pravo „soliti nam pamet“ kako se eto on nešto zgražava nad izjavama Sanje Vlaisavljević ili bilo koga drugog u toj Vladi.

    Jedina istina je da ni SDP ni NIP ne smiju ništa tražiti od HDZ-a i Dragana Čovića niti će im on bilo šta dati.

    Svjestan da će se ovakvi incidenti nastaviti Nikšić se oglasio na društvenim mrežama i poručio i biračima i građanima da će biti još grešaka, ali da je ovo i jedini put kojim BiH može ići naprijed.

    „Pravili smo greške i sigurno ćemo ih i dalje praviti, ali će grešaka biti neuporedivo manje nego uspjeha“, naveo je Nikšić. Neke greške smo već vidjeli, a uspjehe čekamo.

    Zna i Nikšić da ovo nije bio jedini put, već je bio jedini nametnuti put u šta su umiješali prste i članovi međunarodne zajednice.

    Dok na sva usta govore o pomirenju i gledanju u budućnost, u ušima žrtava samo odzvanjaju riječi Milorada Dodika, Sanje Vlaisavljević, a sigurno je i mnogih drugih koji će proći nekažnjeno.

    Drugo ime koje proteklih dana dominira medijskim prostorom je Ramo Isak. Tako je federalni ministar unutrašnjih poslova prvo kazao kako je on prvi čovjek FBiH, da ne postoji državna policija iako imamo tri agencije, a onda je u najnovijem javnom nastupu najavio hapšenja po spisku na kojima su oni koji su se ogriješili o zakon, ali i advokati, notari, iako on nema nikakvu operativnu nadležnost da govori o mogućim akcijama policije i tužilaštava. Još je važnije pitanje ko je kreirao spisak za hapšenje o kojem govori Isak.

    Na njegove najave već su reagirali pojedini advokati. Umjesto da se bavi zakonitošću rada Federalne uprave policije koja je bez direktora i zamjenika, Isak najavljuje progon i hapšenja.

    No, iza Rame Isaka stoji Elmedin Konaković. Kako je javno kazao 28. aprila na dan kada smo dobili oktroisanu Vladu FBiH za sve što Isak bude radio Konaković će preuzeti odgovornost.

    O ispadima federalnih ministara, negiranju ratnih zločina, najavi hapšenja, međunarodna zajednica se ne oglašava. Ni u OHR-u nemaju odgovor na pitanje kada će početi sankcionisanje negatora genocida i ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca.

    Međunarodna zajednica svoj cilj je ispunila, dobila je vlast bez SDA, a krajnji rezultat očito ih ne zanima. No, vrijeme će najbolje pokazati koliku štetu će država BiH imati od nametnute vlasti, a koliko građana će napustiti BiH jer se taj trend neće zaustaviti ma kakvu priču nam pričali iz trojke, četvorke, šestorke ili n-torke…

    (NAP)

    Nema Vijeća ministara, nema sjednica Parlamenta: Hoće li Schmidt riješiti i blokadu državne vlasti?

    Piše:
    Amra Vrabac
    -

    Verbalni rat Milorada Dodika i Elmedina Konakovića rezultirao je blokadom Vijeća ministara BiH. Prva sjednica je otkazana 27. aprila, a neće je biti ni ove sedmice. Prepiska preko društvenih medija Dodika i Konakovića o interkonekcijama i energetskim projektima zaustavila je i donošenje zakona koji su obaveza iz Mišljenja Evropske komisije i 14 prioriteta.

    Džaba je Konaković na zalasku 2. maja pozvao Dodika „da usvajamo zakone, da gradimo sve moguće interkonekcije, energetske projekte, da privlačimo investicije u BiH, oba njena entiteta i Brčko distrikt BiH, poštujući ustavne nadležnosti i zakone Bosne i Hercegovine.“ Dodik neće pa neće. I tako dobismo prvu blokadu „najbržeg Vijeća ministara BiH“, a ne prođe ni 100 dana od imenovanja i silnih obećanja o radu, kompromisima, novom Dodiku…

    I danas je Dodik imao poruku za Konakovića te ga je pozvao da pojasni kako im je visoki predstavnik Christian Schmidt pomogao da formiraju Vladu FBiH. A činjenice kažu da je Schmidt 27. aprila donio odluku kojom je zaobišao Ustav FBiH, suspendovao ga na 24 sata, naredio održavanje sjednice Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, a uz pomoć nekoliko „prijateljskih“ ambasadora osigurao većinu za potvrđivanje Vlade FBiH.

    Ovo je već druga intervencija Schmidta nakon Općih izbora kojom je obećao deblokadu procesa u FBiH. No, šta ćemo s blokadama Vijeća ministara BiH. Da li će Schmidt i tu reagirati ili mu je područje rada od Mostara do Sarajeva sa skokovima do Beograda i Zagreba?

    Schmidt ovih dana završava i šestomjesečni izvještaj o napretku BiH. To mu neće biti teško sročiti, dovoljno je samo da pobroji svoje intervencije u Izborni zakon i Ustav. Može navesti da je prvo pod krinkom deblokade on lično blokirao uspostavu vlasti u FBiH, a onda novom intervencijom u Ustav FBiH omogućio HDZ-u neprikosnovenu moć za koju su mu posebno zahvalni iz Zagreba.

    Može dodati i da su pod njegovim prozorima apelanti pred Evropskim sudom za ljudska prava tražili da se konačno implementiraju presude tog suda, a koji bi omogućili svim građanima pravo kandidiranja na izborima za određene pozicije, a ne samo konstitutivnim narodima.

    Može također navesti i da su se pod njegovim prozorima okupili građani koji su siti daljnih etničkih podjela na štetu Bošnjaka, i koji se protive jačanju pozicije samo jedne političke stranke u odnosu na sve druge.

    Također, može navesti i da se građani BiH pribojavaju nezavršenih paklenih planova 90-ih koji i danas imaju svoje sljedbenike i u Beogradu i u Zagrebu i sve su glasniji.

    Schmidt na blokade državne vlasti šuti. Ne vidi ih iako nema ni zakazanih sjednica Parlamenta BiH jer nemaju šta ni usvajati. Na prošloj sjednici parlamentarci iz Rs-a napustili su sjednicu Predstavničkog doma zbog zajedničke izjave o državnoj imovini političkih lidera probosanskih stranaka.

    Iako ovog trenutka može smijeniti one koji blokiraju i vuku ovu zemlju unazad on jednostavno ne reaguje. A onda se buni i teško mu pada kada ga zovu visokim predstavnikom za Bošnjake. Ako nije tako, dokažite da griješimo!

    Kompromisi, pregovori, izbori i zakoni: Sarajevo, spremi se da budeš krivo

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    “Povlačenje nametnutog zakona (Valentina Inzka o kažnjivosti negiranja genocida i nagrađivanja ratnih zločinaca op.a.) i odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH za naš je minimum za povratak.Ako se to ne desi nećemo se vratiti u institucije. I došli smo samo da to kažemo”, saopćila je delegat iz reda srpskog naroda u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine Dušanka Majkić (SNSD).

    Kratko. Jasno. Ucjenjivački!Po njoj, to je suština cijele pobune koju predvodi njen šef – Milorad Dodik.

    Hoće li stranci prihvatiti ovu igru?

    Hoće!

    I do sada su.  Zašto bi mijenjali modus operandi. Nije tajna da je odluka bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da izmijeni krivični zakon Bosne i Hercegovine i u njega ugradi Okvirnu odluku Vijeća Evropske unije o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima, objavljena prije tačno 13 godina, u diplomatskoj zajednici u BiH dočekana s gunđanjem, piše Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.

    To se čak vidjelo i iz suzdržanih saopćenja iz diplomatskih predstavništava u Sarajevu. A vidjelo se i po razgovorima koje su neki od “naših” stranaca na službi u Bosni i Hercegovini imali u danima prije, ali i nakon što je Inzko odbio lobističke udare i samo copy paste evropsku uredbu.

    Došli smo tada u apsurdnu situaciju da oni što su im usta puna evropskog i evroatlantskog puta BiH traže moduse da se ta odrednica izbriše.

    Dodik je jedva dočekao priliku. Iz njega je izbilo sve što je želio reći. I da neće državu u kojoj su “muslimani većina” i da je visoki predstavnik lažov i da su Amerikanci ubice (srpske) djece…

    Iza scene, tražio je i nalazio sagovornike i na Zapadu i na Istoku, kojima je pričao priče o “islamskoj opasnosti”, teroristima koji su to samo zato što su muslimani, a od nekih je opet tražio i oružje.

    Vješto je prelazio “crvene linije” koje je sam postavljao, pa se onda “povlačio” kako bi neki od zapadnih birokrata poslatih da “srede” stanje u BiH dobili privid da su ga “urazumili” i “curiknuli”.

    Sada se vrlo ozbiljno razmatra opcija kako poništiti Inzkovu odluku.

    Postoje dva načina:

    Sam OHR, odnosno aktuelni visoki predstavnik poništava tu odluku. To mu je u mandatu i već su brojni visoki predstavnici to radili. A radili su jer je većini njih istekao rok trajanja. Neke su nametnute odluke Bonskim ovlastima pretočene u zakone i propise, druge su ispunile svoju svrhu pa su kažnjeni pojedinic uljuđeni…

    Ako stranci hoće da ponište zadnju odluku bivšeg visokog predstavnika, onda neka to i urade.

    Problem je, međutim, odgovornosti.

    Ukidanje Inzkove odluke samo je povod za najnoviju erupciju Dodikovog separatizma. Sa ili bez Inzkove odluke, on će nastaviti sa svojim projektom, uz snažnu podršku Rusije, Srbije, ali i nekih evropskih država i određenih američkih lobističko-političkih krugova.

    Nažalost ili nasreću, stranci u BiH nisu spremni prihvatiti i odgovornost. Poništavanje Inzkove odluke bio bi neobjašnjiv i neodbranjiv potez.

    On bi pokazao i da evropske vrijednosti, koje su zakletva i za strance i dio domaćih političkih aktera, ne važe za Bosnu i Hercegovinu. Bio bi i poruka najbrojnijem narodu u BiH, građanima Bosne i Hercegovine da ti isti evropski principi za njih ne važe. Orban bi to sigurno podržao. No, kako bi svojoj javnosti u Njemačkoj, Holandiji, Francuskoj…, tamošnji političari to objasnili?

    Čak bih bio spreman vjerovati da se Zoranu Milanoviću takav potez ne bi svidio.

    Druga opcija, na kojoj se ipak radi, je da se u državnom parlamentu riješi stvar. Svaka nametnuta odluka visokog predstavnika mora biti pretočena u legislativne aktivnosti nadležnog tijela.

    U ovom slučaju to je Parlamentarna skupština BiH.

    Poslanici bi tu, natpolovičnom većinom u Predstavničkom domu, te propisanom većinom u Domu naroda BiH mogli “riješiti problem”. Politički predstavnici bosanskih Srba tvrdoglavo i prilično jedinstveno, traže da se Inzkova uredba poništi.

    Uz “gromoglasnu šutnju” slijede ih i politički izabranici bosanskohercegovačkih Hrvata. Ostaju – na čistini – politički subjekti sa sjedištem u Sarajevu.

    Oni su izloženi sve žešćem pritisku. Prvo se od njih traži rješenje koje će – de facto – nacrtati Dragana Čovića u Predsjedništvu BiH na narednim izborima.

    Zauzvrat se ne nudi ništa. Osim priče da će “BiH opet profunkcionirati”. Paralelno, traže se modusi kako izaći iz blokade koju su uspostavili politički predstavnici bosanskih Srba.

    Kao da su oni krivci, od stranaka u Sarajevu se traže prijedlozi, modeli, a pogotovo ustupci. Do sada se izašlo s jednim iskorakom. U Krivični zakon BiH, uz odredbe koje je – opet ističemo – Inzko prepisao iz Evropske direktive, dodati i da se slični propisi odnose i na one koji negiraju genocid u Jasenovcu i veličaju one koji su ga počinili ili bili dio iste zločinačke – ustaške – ideologije koja ga je provela.

    Dodik je odmah i beskompromisno odbacio takav prijedlog. Jasno je i zašto. Time bi ušao u klinč sa saveznicima iz političkog korpusa bh. Hrvata.Da se to ne  bi desilo – mora biti samo kako on kaže.

    I oči nekih od zapadnih posrednika opet su se usmjerile prema Sarajevu. Dakle, od Sarajeva se i po inerciji zahtjieva da opet popusti i napravi ustupak. Ustupak nauštrb temeljnih principa vladavine zakona. Ustupak kakav niko i nikada na Zapadu ne bi smio ni pomisliti napraviti!

    Možda se u državnom parlamentu nađe i bošnjačkih ruku koje će glasati za poništavanje Inzkove odluke. Iako je teško vjerovati u to, nije nemoguće. Drugi problem je Ustavni sud BiH. Konkretnije, “problem” je sudija koji je danas stupio na dužnost.

    On je iz Albanije. I dalje ne treba ni pisati. Dodiku je to “crvena krpa”. Zamislite šta bi bilo da je bilo ko iz Sarajeva rekao da neki grčki ili bugarski pravnik, na primjer, ne može sjediti u Ustavnom sudu BiH?

    Politički bi ga se rastrglo, s pravom!Dodik, pak, svoj zahtjev smatra i legitimnim i legalnim. I sasvim nacistički utemeljenim.

    I on, taj i takav, legitiman je i legalan pregovarač s međunarodnim zvaničnicima. Kako god da se epizoda najnovije blokade i bojkota državnih institucija završi, ostaje rastuća gorka spoznaja da jedni principi vrijede za siledžije, a sasvim druge za one koji to nisu, ne umiju i ne mogu biti. Da li se stalnim insistiranjima na ustupcima iz Sarajeva nastoji isprovocirati?

    Da li se upornim truhlim kompromisima provodi politika brisanja ove države s mape? Da li se najbrojnijem narodu, ali i građanima ove države poručuje da ipak nemaju šta tražiti. Mogu samo davati. Nekad život i glavu, nekad teritoriju, a nekad samo klimati glavom na još jedan truhli kompromis?

    1...111213...56Stranica 12 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj