Christian Schmidt imao je “otvoren i sadržajan” razgovor u Beogradu s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.
“Lake teme nisu bile na stolu”, reći će Vučić kasnije novinarima. I dodati da su jedan drugom skresali “u lice sve”.
Schmidt se susreo i s partijarhom Srpske pravoslavne crkve. Porfirije mu je crkveno ime. Najveći zvaničici Srbije, pa i Srba, Schmidta su sasvim uredno primili kao visokog predstavnika, bez zadrške, osporavanja, propitivanja… Sada će mu na rukoljub doći Dodik. I nema (bosanskog) Srbina koji će nastaviti insistirati na nepriznavanju Schmidta, piše politicki.ba.
Dodik je zaradio još poneki poen kod svojih birača, “opozicija” se dodatno izblamirala, a Vučić je ispao “dobri dečko” u očima Zapada i dobio nove poene. Angela Merkel će mu se lično, usred Beograda, za četiri dana zahvaliti i na tome.
U medijskom Sarajevu smo zabavljeni nekom izjavom visokog predstavnika u kojoj govori o poziciji bosanskih Hrvata i njihovoj nekakvoj nedovoljnoj zastupljenosti u vlasti Bosne i Hercegovine. To što smo imali priliku pročitati s nedjeljnog sijela Schmidta u svom izbornom okrugu u Bavarskoj, sasvim je realan izraz jednog političara jedne (kršćanske) stranke.
No, Schmidt niti je lider te partije (Kršćanska socijalna unija – CSU, se zove), niti predstavlja tu stranku, a niti vodi nevladinu organizaciju da bi mogao tek tako iznositi vlastite političke stavove. I tu lekciju on sada uči. Istina, novi visoki predstavnik odmah je rekao da će nastupati kao političar, a ne kao diplomata.
I to što kaže ili će reći nije stav međunarodne zajednice, uključujući i one koji ga u njoj podržavaju. Ovo što nam je preneseno da je rekao u Bavarskoj, zasigurno podržava Rusija, koja ga ne priznaje za visokog predstavnika. Tek, u političkom Sarajevu vlada tradicionalna autističnost. Nedavno je glavni grad Bosne i Hercegovine hodočastio Recep Tayyip Erdogan. Usput je obišao Predsjedništvo BiH, dobio ponudu da bude “pošteni posrednik” i to ne od Šefika Džaferovića, već Milorada Dodika, te otišao na neku svadbu.
I dobro je da se i to desilo.
Još bi ljepše bilo da je barem na toj svadbi bila neka Angela Merkel ili Ursula von der Leyen. Ili barem Josep Borrell. Ali njih nije bilo.
I tu smo opet na bolnoj spoznaji da naših političkih predstavnika faktički nema nigdje. Dragan Čović je na redovnim sedmičnim prijemima kod čelnika Hrvatske. Milorad Dodik je redovni gost Beograda. A njegova ekipa je već danima u Rusiji.
Sarajevo je zaboravilo kako izgleda Ankara, Rijad mogu – eventualno – nadletjeti tokom puta za Džidu. Brisel je tek blijedeća uspomena, dok im postaje sve teže Vašington naći na mapi. U Njemačkoj je u toku izborna kampanja.
To da iz Sarajeva neko nazove socijaldemokratu Olafa Scholza i da ga pita barem kako je, ne možemo ni sanjati. Postaje već neobjašnjivo i pakleno bolno samoizoliranje političkih Bošnjaka. Oni su preokupirani ličnim interesima i uljuljkani u vlastitoj projekciji “popularnosti”.
Neki od njih vjeruju da će im svijet opet doći na noge, kako je dolazio prije više od dvije decenije. Neki, pak, više i ne mogu sakriti prezir prema Zapadu, pa im se gadi i pomisao da bi se tamo trebali naći, sjesti, pričati…
Nismo propustili vozove, propustili smo brojne posljednje vagone inicijativa i foruma na kojima smo mogli, trebali, MORALI biti.
Imamo ogromnu dijasporu koja nas zanima samo u kategoriji novčanih doznaka.
Imamo armiju pametnih i sposobnih ljudi. No, doživljavamo ih kao prijetnju i sumnju. Znamo da su bolji od nas, pa nam zato i ne trebaju!
U Bijeloj kući imamo čovjeka koji nam je naklonjen. I cijeli niz ljudi u njegovoj administraciji s kojima možemo meritorno pričati o svemu u BiH.
Ja, i!?
Beograd i Zagreb, bosanski Srbi i bosanski i hercegovački Hrvati neumorno lobiraju. Mi ćemo se na to odlučiti samo onda kada to nama lično bude trebalo, a sve platiti iz budžetskog džepa.
I onda je prosto tragično da je Schmidt jedini koji je progovorio.
Da je, dao Bog, još schmidtova! Valjda bi nas to konačno probudilo!
