Analize

Kolumna Vildane Selimbegović:Razbijanje BiH nije samo balkanski rat, a Escobar je, čini se, iznenadio i samog sebe…

Gdje je Bosna i Hercegovina nakon još jednog kruga razgovora o izmjenama izbornog zakonodavstva i samim tim neophodnim ustavnim reformama? Šta nam je novo donijela diplomatska ofanziva međunarodnih predstavnika koji su se našom zemljom bavili i u Sarajevu i u Zagrebu, ali i Washingtonu? I ono najvažnije: jesmo li korak bliže ratu ili miru? Da krenemo od ovog posljednjeg: ako je suditi po intervjuu za Glas Amerike i uvodnom izlaganju Billa Keatinga, demokrate iz Massachusettsa, koji je predsjedavao Pododborom američkog Kongresa pred kojim je organizirano saslušanje o američkom angažmanu na Balkanu, SAD su uvjerene da u ovom času prijetnja još uvijek nije vojna, ali je više no jasno da se problemima koji atakuju na mir niko ne želi baviti i još jasnije da su najveća opasnost po cijeli region eskalirajuće antidejtonske akcije lidera SNSD-a Milorada Dodika, inače člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Keating vjeruje da se SAD trebaju aktivno uključiti u suprotstavljanje ne samo Dodiku već i sličnim budućim dodicima, a jedini saslušani Gabriel Escobar, američki specijalni predstavnik za Zapadni Balkan, u odgovorima je – čini se – iznenadio i samog sebe, energičnim stavom da sa partnerima iz Evropske unije radi na uspostavljanju sankcija protiv destabilizirajućih Dodikovih akcija.

Produženje agonije

Escobar je samo koji dan ranije ponavljao briselsku mantru kako sankcije nisu rješenje i da je na sceni faza pregovaranja, no očito je shvatio da i sama najava pogađanja pogoduje novim eskalacijama. Uostalom, argumenata za ovu tezu ne manjka i Dodik ih daje takoreći svaki dan: i posljednju diplomatsku ofanzivu američko-evropskih izaslanika ispratio je nedvosmislenom porukom s Pala, gdje je Glavni odbor SNSD-a usvojio Deklaraciju koja ne ostavlja prostora za dileme. Najavljujući novu posebnu sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske (15, 16. i 17. novembar) za koju Vlada RS-a sprema set zakona “vraćanja nadležnosti” na entitet, Dodik je promovirao Deklaraciju svoje partije čija je poruka više no jasna – ukoliko ne dobije svoje (para)vojne formacije i pravosuđe, Republika Srpska će aktivirati pravo na samoopredjeljenje, a ako, pak, dobiju svoje vojne i pravosudne institucije, državnim organima će silom biti zabranjeno djelovanje na teritoriji RS-a. Da bi koliko-toliko ublažio vlastitu retoriku, dan kasnije se vratio na posao u Predsjedništvu BiH, susreo se s Matthewom Palmerom, američkim specijalnim izaslanikom za izborno zakonodavstvo u BiH i direktoricom pri Evropskoj službi za vanjske poslove Angelinom Eichhorst te ih uvjeravao kako su svi drugi krivi (samo jedan ne) i kooperativno obećavao podršku RS-a “svemu što se dogovori u Federaciji”. Istu poruku – u Dodikovo ime – i javnosti i diplomatama prenio je lider HDZ-a BiH Dragan Čović, hineći da je riječ o Dodikovoj kooperativnosti i tobože ne shvaćajući da njegov partner za razbijanje zemlje i na ovaj način želi betonirati vlastiti stav o “međudržavnoj” entitetskoj suradnji.

Ako je – a čini se da jeste – Palmer odlično razumio dodikovštinu, Angelina Eichhorst se potrudila da oživi slike Catherine Ashton, koja je svojevremeno prošetala Sarajevom i otišla u Banjaluku da Dodiku isporuči obustavu svake reforme u pravosuđu i tako produži agoniju cijele Bosne i Hercegovine. Zauzvrat je on nekoliko mjeseci šutio o otcjepljenju i u ladicu smjestio već provedeni referendum. Kao baronesa Ashton i direktorica Eichhorst je nastojala minimizirati problem, usput javno obećavajući kako sankcija neće biti. A da su sankcije zapravo jedino čega se Dodik plaši i – da budem posve precizna – da on odlično zna s koje adrese i mogu doći, pokazuje i zanimljiv dopis koji je u Bruxelles uputio još bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko. On je, objavili su to Oslobođenje i Istraga, 17. maja ove godine zatražio od Evropske unije i Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost, zabranu putovanja u EU i zamrzavanje računa nekoliko zvaničnika RS-a, među kojima su Milorad Dodik, Nenad Stevandić, Dragan Čavić, Petar Đokić i Nedeljko Čubrilović. “Duboko uvjeren”, pisao je Inzko, “da bi konkretne evropske sankcije imale ozbiljne posljedice i uveliko smanjile antidejtonsko ponašanje u ovoj lijepoj, ali problematičnoj zemlji”, otišao je iz BiH ne dobivši odgovor. Više izvora je našim kolegama koje su provjeravale autentičnost dokumenta ne samo potvrdilo pismo već su i uz molbu da ostanu anonimni priznali da je, kad i Borrell, za zahtjeve saznao i Dodik. Nisu kazali ko to direktnom podrškom lideru SNSD-a zapravo radi na ponovnom otvaranju balkanskih frontova, no dovoljno je zaviriti u RS-ov najnoviji izvještaj upućen Generalnoj skupštini UN-a pa se sve samo kaže. Kao što već dugo znamo, iako visoki predstavnik u BiH Savjet sigurnosti UN-a redovito izvještava o stanju u našoj zemlji, od početka realizacije plana raspada BiH Dodik šalje “svoj” posebni izvještaj u ime RS-a. U posljednjem, u kome objašnjava zašto “OHR treba da se odrekne nelegalnih bonskih ovlaštenja i zatvori svoja vrata” (ispunjavanje uvjeta 5+2 ne spominje), Izvještaj se poziva na autoritet Miroslava Lajčaka i njegove izjave koje kao da je Dodik smišljao i to ne samo o OHR-u već i o optužbama na račun “političkog Sarajeva”, ali i prijedloga o pravcu izmjena Izbornog zakona BiH posuđenih iz riznice HDZ-a.

Kako god, čini se da su sve karte i bukvalno na stolu, pa je baš zbog toga adresa koje se razbijači zemlje najviše plaše prošle sedmice bila pod žestokim napadima. Kao najistureniji igrač na terenu, političke batine dobio je Palmer, kome se izgleda omaklo da povjeruje u evropske standarde na zagrebačkom Pantovčaku, a kako je u međuvremenu procurio i dokument tituliran kao “Palmerov model” izbornih promjena, niko nikog štedio nije. Na kraju su novinari – vjerujući svojim očima – zaključivali na osnovu reakcija domaćih političkih pregovarača, pa su Čovićeva neskrivena ljutnja i odbijanje bilo kakvih izjava u dva navrata (pravilno) protumačeni kao njegovo nezadovoljstvo što nije naišao na prihvatanje zahtjeva o “dvije izborne jedinice u Federaciji samo na dan izbora”. Baš kao da u ostalim danima podjele na izborne jedinice nešto i predstavljaju. Umjesto Čovića, opet je progovorio Dodik – rezolutnim “odbacivanjem građanske države”. No, čak ni Evropa u čije ime govori direktorica Eichhorst ne može sebi dozvoliti da pljune na presude Evropskog suda za ljudska prava. Srećom po BiH, šef misije EU u našoj zemlji ambasador Johann Sattler mnogo bolje poznaje ovdašnje prilike i mogućnosti i bez sumnje zajedno s Palmerom, ali i Venecijanskom komisijom, traga za kompromisom. “Političko Sarajevo”, kako građanske partije skupa sa SDA titulira Dodik, kao da se budi iz zimskog sna: SDP je nakon dogovora sa SDA ponudio DF-u, ali i ostalim parlamentarnim strankama, prijedlog izmjena i treba vjerovati da se kakvi-takvi koraci ka traženju rješenja naziru.

Politička egzekucija Milorada Dodika

No, bosanskohercegovačka kriza već dosta dugo nije samo naša, a čini se da sazrijeva svijest i o tome da se njome i balkanskim buretom baruta niko, baš niko ne želi suštinski pozabaviti. SAD nagovještavaju spremnost da to ipak učine, a da se to prepoznaje na terenu, svjedok je lider SBB-a Fahrudin Radončić koji je prošlosedmična zbivanja okarakterizirao kao ohrabrujuća upravo zbog jedinstvenog američko-evropskog stava. I Nenad Čanak slično govori, ne dvojeći ni časa da će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i saučestvovati u političkoj egzekuciji Milorada Dodika, a Stjepan Mesić priziva odlučniju Evropu kao najbolji lijek i za umirivanje Milanovićevih tlapnji. No, niko, ali baš niko više nema dilemu: lider SNSD-a je krenuo stazom koja prijeti ne samo ratom na Balkanu i razbijanjem BiH već i razbijanjem Evropske unije.

Zašto nam je bitna Ukrajina: O budućnosti BiH odlučuje se na kijevskim ulicama

Bitka na Dnjepru presudna je za Bosnu i Hercegovinu. Stvar je jednostavna – ako Rusija zauzme Kijev, potčini Ukrajinu i porazi, u ovom trenutku, nikad ujedinjeniji zapadni svijet, priča o NATO putu BiH bit će zauvijek završena. Prisjetimo se sada izjave Ambasade Ruske Federacije iz marta prošle godine.

“Eventualno približavanje BiH članstvu u NATO-u predstavljat će čin kojeg će Moskva smatrati neprijateljskim te će to stoga imati odgovarajuće posljedice”, saopćila je ruska Ambasada u BiH.

“Odgovarajućim posljedicama” Rusija je godinama prijetila Ukrajini. Na kraju je došla agresija. I to na navodni poziv čelnika paradržava Donjecka narodna republika i Luhanjska narodna republika.

Vojnim posljedicama, i to tokom trajanja agresije na Ukrajinu, zaprijećeno je i Švedskoj i Finskoj. Glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Marija Zaharova poručila je čelnicima ove dvije države da će snositi “političke i vojne posljedice” ukoliko krenu u NATO. Ali to je tek drugi korak. Prvi je onaj u Ukrajini.

Iako njegova ofanziva ide znatno sporije nego što je očekivao, Vladimir Vladimirovič Putin u subotu je popodne izdao naredbu za sveopći napad na Ukrajinu . Rusija je, dakako, nadmoćniji protivnik. Imaju prevlast u zraku, imaju više oklopnih vozila, imaju pogodan reljef za napredovanje ka gradovima. Ali u uličnim borbama Ukrajinci su jači. Zato što u toj ulici brane svoj dom. Prateći svakodnevne izvještaje , gledajući i one stvarne i one lažne snimke, ne možete se oteti utisku da Rusija trpi ogromne gubitke i ljudstvu i u MTS-u. Ali bitka za Kijev će biti ključna. Jer je to, napisat će pisac Faruk Šehić, glavni grad.

“Svaki drugi izgubljeni grad se može vratiti dok postoji glavni grad”, napisao je Šehić.

I sve dok je glavni grad slobodan, borba ima smisla. Sve dok ne zauzme Kijev, Putin ne može proglasiti pobjedu u Ukrajini. A kada ga zauzme, ako ga zauzme, Putin može proglasiti pobjedu nad zapadnim saveznicima. Na redu će onda biti Moldavija čiji je sjever Rusija već davno okupirala, proglašavajući paradržavu Pridnjestrovlje. Iako nemaju unutrašnjih političkih problema, Finska i Švedska će da strepe. Ali najveća strepnja će biti u Bosni i Hercegovini.

“Došao sam u RS, a ne u BiH”, reći će takozvani predsjednik još jedne fiktivne Putinove države zvane Južna Osetija, kada je u januaru 2018. godine došao na obilježavanje neustavnog dana Republike Srpske.

Anatolij Bibilov će, potom, reći da on i Milorad Dodik imaju isti cilj i da su okrenuti ka Rusiji. Preko Južne Osetije i Abhazije, Vladimir Putin je zauvijek zaustavio Gruziju na njenom NATO putu. Gruzija danas ne kontroliše dobar dio svoje teritorije. To što zapad ne priznaje Južnu Osetiju i Abhaziju, ne znači da one ne postoje.

Milorad Dodik je posljednjih dana “neutralan”. Iako mu je prvog dana ruske agresije na Ukrajinu i Banja Luku doputovao Igor Kalabuhov, ambasador Ruske Federacije u BiH, Dodik više otvoreno ne podržava rusku agresiju. Čak je ne podržava ni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Oni šute, i čekaju.

Ako se ruska trobojka zaviori na kijevskom trgu Majdan, i srpska će se trobojka podići visoko. Putin će postati pobjednik, a svi oni balkanski političari zagledani u njega imat će otvoren put za akciju. U BiH neće biti Luhanjska narodna republika. U BiH će se formirati laktaška narodna republika. Neće je niko priznati, ali će postojati.

“Amerika neće ratovati s Rusijom”, kazao je američki predsjednik Joe Biden.

Ako neće zbog Ukrajine, zbog Bosne i Hercegovine će još manje. Zato je bitka za Kijev ključna za BiH. Putinova pobjeda u Ukrajini pokazala bi Miloradu Dodiku da samo “sila” prolazi i da NATO neće intervenirati.

To što je EUFOR poslao 500 vojnika, naoružanih otprilike kao da su pripadnici zaštitarske agencije, neće spriječiti eskalaciju u Bosni i Hercegovini ako Putin porazi Zelenskog. Zato je bitka za Kijev bitnija Bosancima i Hercegovcima nego bilo kojim drugim narodima svijeta. Ne uključujući, naravno, Ukrajince koji se herojski bore za svaki pedalj svoje države. O njihovoj herojskoj borbi ovisi i budućnost BiH. Ako Ukrajinci odbrane Kijev, Putin će biti slabiji nego. A slab Vladimir Vladimirovič Putin znači da će i Putinovi poslušnici širom svijeta biti još slabiji. U BiH ih imamo barem dvojicu. Jedan stoluje u Banja Luci, a drugi u Mostaru. No, naše oči trebaju biti uprte u Kijev.

Srbin upravljao Centrom pet godina nakon rata: Da li je izbor Srđana Mandića bitniji od imenovanja Ljubiše Markovića

Svijet i regija se, evo, čude kako su Sarajlije za načelnika Općine Centar izabrale Srbina. U nevjerici su i sarajevski ljevičarski krugovi, analitičari i mnogobrojni strani novinari opčinjeni “modernim imenima”. Čudo neviđeno, u Sarajevu 25 godina nakon rata načelnik jedne gradske općine bit će Srbin Srđan Mandić. Uglavnom, Sarajevo je Mandićevim izborom “ponovo pokazalo slobodarski i kosmopolitski duh”.

Većini, naravno, ne treba google, ali za one sa slabijim pamćenjem preporuka je da u pretraživač upišu:”Načelnici Općine Centar”. Pretraga će vas odvesti na stranicu Općine Centar, rubruka – “historijat”. Uzimajući samo period nakon agresije na BiH, načelnici sarajevske Općine Centar su bili : Abid Jusić, Igor Gaon, Ljubiša Marković, Dževad Bećirović, Nedžad Ajnadžić i, na kraju, Srđan Mandić. Dakle, od šestorice postratnih načelnika Centra trojica ih nisu bila bošnjačke nacionalnosti.

Nepune tri godine poslije rata, za načelnika Općine Centar izabran je Jevrej – Igor Gaon. Izabran je kao kadar Stranke za BiH, posredno, kroz Općinsko vijeće nakon prvih poslijeratnih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini održanih 1997. godine. Dvije godine kasnije, indirektnim izborom, za načelnika Općine Centar izabran je Ljubiša Marković.

Ljubiša Marković

Pet godina nakon agrecije na BiH i opsade Sarajeva, Općinu Centar vodio je Srbin. Iste godine,  2000., za načelnika Općine Novo Sarajevo izabran je Željko Komšić, a za načelnika Novog Grada Damir Hadžić. Tri od četiri gradske općine te 2000. godine nisu “kontrolisali” Bošnjaci. U Centru je bio Ljubiša Marković – Srbin, u Novom Sarajevu Željko Komšić – Hrvat, u Novom Gradu Damir Hadžić – Ostali. Kada je 2004. godine uveden direktni izbor načelnika, SDP BiH u Centru nije kandidovao Ljubišu Markovića, već Dževada Bećirovića. No, Željko Komšić i Damir Hadžiž su bili kandidati i ubjedljivo su pobijedili. Osim toga, u mandatu 2012 -2016. gradonačelnik Sarajeva je bio Hrvat Ivo Komšić. No, vratimo se Općini Centar. Od 1992. godine do danas na čelu Općinskog vijeća je bilo ukupno osam osoba. Četvero ih je bilo bošnjačke nacionalnosti. Preostalih četvero su bili Lidija Korać, Slaven Kovačević, Varja Nikolić i Karolina Karačić- Svi redom su izabrani direktnim izborom u Općinsko vijeće Centar.

Kada su u pitanju rezultati posljednjih Općih izbora, na području Kantona Sarajevo, Srbin iz Naše srtanke Predrag Kojović je u utrci za državnog zastupnika na svoje ime dobio 15500 glasova, uglavnom Sarajlija. Istovremeno, Hrvat Željko Komšić je na području gradskih općina u Sarajevu osvoji skoro 50 hiljada glasova kao kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

 

 

 

 

 

 

Analiza Senada Avdića: Kako je Dodik, poput Karadžića prije 30 godina, “probosanske” političare uhvatio na spavanju i krivoj nozi!

Sarajevo, BIH - 20. novembar 2018:Izgovarajući i potpisujući svečanu izjavu, Milorad Dodik, koji će u narednih osam mjeseci biti predsjedavajući po sistemu rotacije, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović preuzeli su dužnost kolektivnog šefa države, koju će obavljati naredne četiri godine ( Samir Yordamoviç - Anadolu Agency )

U danu u kojem je lider Srpske demokratske stranke Radovan Karadžić sa govornice Skupštine Bosne i Hercegovine zaprijetio “nestankom jednog naroda”, ukoliko krene “autostradom pakla” (nezavisnosti i suvereniteta BiH), 14. oktobra 1991. godine, skupštinskom dvoranom je poletio papirni aviončić. Pratio sam kao hipnotisan njegov let, dug, siguran i pravilan sve dok nije prizemljio negdje oko stola na čijem se čelu nalazio predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik. Nisam vidio ko je lansirao papirnatu letjelicu, neko od kolega je otvoreno posumnjao na poslanika (Stranke demokratske akcije) Senada Šahinpašića-Šaju, koji je u skupštinskoj sali, hodnicima, kao i izvan tog zdanja, u “svakodnevnom životu”, na svakom koraku ispoljavao sličan šeretski egzibicionizam.

Ako u autorstvo nad papiranitim NLO-om nisam bio siguran, na drugu jednu skupštinsku šalu i maskaru poslanika Šahinpašića sam otvorio četvere uši: “Pliva patka, pliva guska/ova zemlja biće Turska”, recitirao je tokom još jedne burne rasprave o budućnosti BiH, krcate surovim prijetnjama, ucjenama, bijesnim ultimatumima… Recitaciju je izveo poluglasno, ali dovoljno razgovijetno da ga čuje prisutna dopisnica Radio-Televizije Beograd Rada Đokić. Isto večer centralni dnevnik Miloševićeve televizije otvoren je Đokićkinim patetično-dramatičnim alarmom zbog Šajine panislamisitičke provokacije-stihoklepine.

Imao je poslanik Šahinpašić, koji nije bio samo dvorski klovn familije Izetbegović, nego i važan konsultant i poluga u financijsko-logističkim operacijama tih mjeseci, umiješane prste i u financiranju magazina “VOX” na čijoj je naslovnoj stranici objavljen Ivo Andrić nabijen na olovku, a među tekstovima objavljen izmaštani “humoristički” plan  doseljavanja (4 miliona) Turaka na prostor Bosne i Hercegovine. Nekoliko godina kasnije u (kontra)tužbi Savezne Republike Jugoslavije protiv Bosne i Hercegovine ta se imbecilna neoosmanska dosjetka našla među dokaznim materijalom za njenu planiranu islamsku okupaciju.

TAJNI KARADŽIĆ I TRANSPARENTNI DODIK

Onaj papirnati aviončić zajedno sa podsjećanjem na tradicionalnog bosanskog Velikog saveznika sa Bosfora, prema stanovitim interpretacijama SDA-ovske šizofrene hermenautike trebala je upozoriti Karadžića i druge planere “nestanka jednog naroda” da takav scenarij neće dopustiti NATO (avijacija) čiji je najveća platforma u ovom dijelu svijeta bratska Turska.

Mnogo je prijetećih sličnosti, istorijskih paralela, turobnih asocijacija koje povezuju “onaj”  14. oktobar, sa ovim najnovijim, od prošlog četvrtka u kojem je Milorad Dodik najavio ispisivanja Republike Srpske iz ključnih ustavno-pravnih aranžmana koji tvore današnji sigurnosni, pravni, ekonomski poredak Bosne i Hercegovine. I Dodik, zastupnik Markovićevih Reformista, sjedio je u sali Parlamenta BiH i “onoga” oktobra.

Najbitnija poveznica između ta dva trideset godina udaljena događaja jeste neprekinuti kontinuitet secesionističkog djelovanja glavne političke struje Srba u BiH i tvrdoglava odlučnost da se ona realizira neovisno od procedura, zakonskih normi, mogućih, bolje rečeno, izvjesnih posljedica. Iz te bazične idejno-programske analogije, izvode se sve druge podudarnosti i korelacije Karadžićeve i Dodikove najave, ili obećanja raspada Bosne i Hercegovine. Kao i današnji štićenik zatvora u Londonu i njegov poštovatelj i sljedbenik iz Laktaša nastupio je samouvjereno i beskompromisno, prijeteći i omalovažavajući ne samo političke protivnike, domaće i strane, nego su i jedan i drugi svoje sunarodnjake koji su bili protiv, ili samo rezervirani i kritički nepovjerljivi prema njihovom radikalističkom projektu, otpisivali, kasnije i progonili kao izdajice, otpadnike, strane plaćenike, “Alijine/Bakirove Srbe”.

Vjerovali, ili ne i tada, prije tridesetak godina u Bosni i Hercegovini je postojalo pravosuđe, tužitelji i sudije, postojala je policija, javna i tajna, postojali su zakoni koje su oni štitili, Ustav koji je ultimativno obavezivao na  njegovo poštivanje… Može izgledati znanstveno-fantastično podsjećanje da je i tih ključnih “godina raspleta” u Jugoslaviji postojale ambasade najmoćnijih zemalja svijeta, da je postojala zabrinutost Evropske zajednice, da su po BiH špartali nekakvi živopisni Evropski posmatrači, kojima su se kako se stvar zaoštravala i približavala krvavom raspletu pridružio i robustan kontigent vojnika Ujedinjenih nacija… I šta je sve to skupa promijenilo na stvari, koliko je pomoglo u odvraćanju od planirane i najavljene kataklizme, nepotrebno je podsjećati.

On što bitno razlikuje Dodikovu od Karadžićeve najave razdruživanja od institucija BiH je što je ova posljednja uredno, dugo vremena ne samo pripremana, nego transparentno najavljivana u brojnim (ne)prilikama i povodima. I prije prvih njegovih najava referenduma, koje su, navodno, bile reakcija na odluke Ustavnog suda BiH vezane za (ne)ustavnost obilježavanja Devetog januara, lider SNSD-a je javno komunikacijsko polje kontaminirao secesionističkim zasadima, te uz pomoć svojih brojnih šaptača iz BiH i Srbije taj narativ normalizirao, učinio ga ravnopravnim u javnom diskursu, i etabliranom tačkom dnevnog reda u političkim raspravama.

Radovan Karadžić je, s druge strane, prije trideset godina sa skupštinske govornice urbi et orbi objelodanio postojanje plana/projekta o kojem se praktično do toga trenutka ništa nije znalo, koji se tajno, zavjerenički smišljao, operacionalizirao i pripremao za svoju konačnu izvedbu (popločavanje “autostrade” pakla” i “nestanak jednog naroda”…). Niko do tog trenutka, uključujući i Karadžićeve partnere u vlasti, lokalne, pa ni strane tajne (kontra)obavještajne službe nije znao, niti je mogao i pretpostaviti kakav se paralelni jezivi scenarij u konspiraciji priprema dok se javno vode iscrpljujuće, beskorisne rasprave o budućnosti Jugoslavije i sudbini Bosne i Hercegovine. U najdubljoj ilegali, djelovala je i razmahala se cijela jedna industrija smrti, mašinerija destrukcije koju je preko svoje razuđene agenture gradio nacional-socijalistički režim Slobodana Miloševića. Sve tajne predratnog djelovanja Državne bezbednosti Srbije sa Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem na čelu u raznim poslovima i (pred) radnjama, od naoružavanja srpskog stranovništva, regrutiranja parapolicijskih odreda smrti i pripremanje za skorašnje vatreno krštenje, još se do kraja nisu rasvijetlile ni nakon deceniju i po sudskog procesa i nepravomoćne presude protiv njih dvojice u Haagu.

Paramedicinska secesija

Nije se, sve dok to nije Karadžić razgovijetno poručio, znalo kako će se u predstojeći burnim vremenima ponašati Jugoslovenska narodna armija, ali to je od tog trenutka postalo samorazumljivo: niko nije lud da prijeti oružanim raspletom ukoliko uz sebe nema tada jedinu legalnu vojnu silu. Neposredni dokazi, dokumenti i presretnuti razgovori, kojima je skinuta pozlata sa neutralnosti i himera općenarodnog karaktera JNA, poput plana RAM, samo su izoštravali svirepu, dijaboličnu ozbiljnost Karadžićevih prijetnji.

Reakcije sarajevskih, prije svega bošnjačkih vlasti na nedvosmislenu prijetnju i izravan nagovještaj pokolja, bile su smušene, nedorasle, slabo promišljene i još konfuznije artikulirane. Ta je vlast bila opijena “himberom” vlasti koje se dočepala, mnogo je više bila “navučena” na blagodeti i raskošne plodove buduće tranzicije i privatizacijske Arkadije, izgradnji novih identitetskih obrazaca “svog naroda” nego što je radila na promišljenom, adekvatnom odgovoru na prijetnju nestankom. Niko  nije mogo spriječiti nadolazeću tragediju, trebalo se i moralo zrelije i odgovornije poraditi na smanjenju njenih razmjera i amortiziranju posljedica.

Nije mnogo vremena proteklo od Karadžićevog razotkrivanja najmračnijih tajnih planova i verbalne pirotehnike za skupštinskom govornicom do prvih rafala po građanima u neposrednoj blizini Skupštine BiH – samo pola godine. Nedovoljno, prekratko za ozbiljno preduprjeđivanje ili zaustavljanje ili ozbiljno provedene internacioniliziranje nipošto olako obećanog nasilja koje je (u)slijedilo.

Reakcije “političkog Sarajeva”, vlasti, opozicije, analitičara, manijakalnih pisaca “reagovanja” na Dodikovu najavu oduzimanja važnih ovlaštenja i prerogativa kao uvod u secesiju i pravnu i sigurnosnu neizvjesnost, gotovo da se nisu po smislu,  promišljenosti i političkoj artikuliranosti previše razlikovale od onih “protestnih” papirnih aviončića i turkofilskih rima poslanika Šahipašića sa početka ovog teksta i početka onog rata. Reakcije najodgovornijih državnih i političkih subjekata kreću se od sumnje u ozbiljnost Dodikovih najava (“ma nema šanse”, “proći će ga te bubice”), preko kafansko-džamijskih paramedicinskih opservacija članova Predsjedništva BiH (“Dodik mora promijeniti terapiju“, Željko Komšić“Dodik radi uzaludan posao koji nikako ne može dati rezultate”Šefik Džaferović ) do diletantskih, pseudoumirujućih relativiziranja kojima se želi uvjeriti javnost kako je riječ o “uobičajenoj, prolaznoj, predizbornoj retorici”, odnosno da će se “Sve završiti po onoj narodnoj tresla se gora, rodio se miš” (Bakir Izetbegović).

Zajedničko svim tim “šokovima i nevjericama”, kao i drugim koje su u valovima stizale sa nižih i manje odgovornih razina je što na Dodikove najave, prijetnje, jednostrane poteze gledalo kao na izolirani incident, lični hir, “mali trenutak slabosti”, a ne kao završni čin jednog teškog, dugotrajnog, iscrpljujućeg,  procesa čiji je konačni cilj stvarnje Velike Srbije, ili ako vam je milije i lakše Srpskog sveta. To je završni čin “krvave bajke” koju je prije 35 godina Slobodan Milošević najavio objašnjavajući njenu neminovnost riječima da će se dešavati “statutarno nestatutarno, ustavno, ili neustavno, demokratski ili nedemokratski”. Milorad Dodik već 5-6 godina ni o čemu drugom gotovo da i ne govori, otvoreno, bez nepotrebnog okolišanja i mimikrije. Ako je političkim  i državnim čimbenicima zamorno slušati njegovu “pokvarenu ploču” o nefunkcionalnoj BiH i vraćanju nadležnosti entitetu RS, neka promijene ploču. Neka pogledaju nasumice odabrani jutarnji program na nekoj režinskoj TV stanici u Srbiji, ili bilo koju epizodu “Ćirilice” Milomira Marića, neka bace pogled na portale “Sve o Srpskoj” i tekstove Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića, ili Kusturicinu “Iskru”“Novosti” Milorada Vučelića. Neka dijagonalno pročitaju ili krajičkom uha saslušaju o čemu se i kako govori na seriji beogradskih okruglih stolova na kojima se bez ikakvog zazora priziva dokidanje vještačke, nefunkcionalne, propale tvorevine Bosne i Hercegovine. Abdulah Sidran je ne tako davno rekao/napisa  da u Beogradu “barem dvije hiljade ljudi svakodnevno mukotrpno radi na tome da ne bude Bosne i Hercegovine”.

Što na umu to na džumu

Smušenost, zatečenost, nedoraslost “probosanskih snaga” da primjereno, odgovorno reagira na “hroniku najavljene smrti” vlastite države, nije pitanje ove ili one političke garniture, ona je došla kao posljedica višegodišnjeg, višedecenijskog truda i napora, nerada i nesolidnosti, kriminalnog, fatalnog uništavanja supstance sistema, korupcijom, kriminalom, nekulturom, primitivizmom, neprosvijećenim antimodernizmom, antievropejstvom, antiintelektualizmom. Izvjesni hodža iz Sarajeva na Dodikov secesionizam šalje išarete Bošnjacima da se pripreme za džihad, pominje “sto hiljada ljudi pod oružjem”. Tako je prije zadnjeg rata jedan visoki policajac poručivao generalima JNA da je “200 hiljada do zuba naoružanih Muslimana spremno suprotstaviti JNA i paravojnim hordama”. Vjerovao je da će ih tako odvratiti od agresije, a zapravo im je dao dragocjen neodoljiv šlagvort da krenu u “razopružavanje nelegalnih formacija”. JNA je tačno znala brojčano stanje “naoružanih patriota”- ona im je prodavala puške i pažjivo evidentirala kome, gdje, koliko. Prpošni, ratoborni hodža ne bi bio veći problem, da njegov poklič “Allahu ekber” nije prihvatio i širio po bojnom polju društvenih mreža izvjesni visokorangirani diplomata u zemlji članici Evropske Unije u kojoj su posljednjih godina fanatici sa tim smrtonosnim pokličem pobili stotine civila. A šta je još gore od to dvoje, jer uvijek ima gore? To što se takvi diplomati i njihovi šefovi biraju i selektiraju u džamijama, tekijama. “Slobodna Bosna” je, ne pitajte kako, nabavila i prije skoro deceniju objavila demonski, tajni dokument drugi nastavak Memoranduma SANU, nije do njega došla ni bošnjačka diplomacija, ni obavještajni aparat: ali se zato slavila među bošnjačkom političkom klasom smrt i gašenje “Slobodne Bosne” i otvaranje nebranjenog medijskog prostora za turski propagandni bilten “Stav”, grotesknu repliku predratnog VOX-a

Vučićeva Vlast u Srbiji je prije dvije godine kompletan rukovodeći kolegijum svoje Bezbedonosno- informativne agencije (BIA-e) detaširala u Bosnu i Hercegovinu, u ambasadu u Sarajevu i konzulat u Banja Luku. Istovremeno je bošnjački član Predsjedništva BiH u ambasadu u Srbiji poslao jednu, finu, o sebi-pri sebi hanumu iz Maglaja, čiji su diplomatski  kapaciteti i horizonti podjednako široki kao što su državnički njenog komšije iz Zavidovića Šefika Džaferovića.

Hroničar predratnih skupštinskih zbivanja ne može propustiti a da ne primjeti kako su mnoge bijesne, surove, bespoštedne rasprave, replike prekidane i određivana pauza kako bi poslanici iz Stranke demokratske akcije mogli obaviti vjersku dužnost-klanjati po hodnicima i slobodnim kancelarijama. Mrzilo ih je skoknuti stotinu metara udaljene džamije Magribije. Ne mogu se sjetiti je li i nakon Karadžićeve prijetnje u hodnicima Parlamenta klanjan namaz (ikindija), ali me je odlazak Bakira Izetbegovića u Banja Luku i klanjanje džuma-namaza u džamiji Ferhadiji dan nakon Dodikove najave secesije podsjetio na te događaje: u svojoj vjeri na svojoj zemlji.

Aktuelna kriza koja je totalna i sveobuhvatna neće se naravno moći riješiti bez neke vrste međunarodnog intervencionizma. Strancima bi posao privođenja Dodika i Vučića “k poznaniju prava” neuporedivo bio lakši i jednostavniji kada bi u Sarajevu imali ozbiljnijeg, dostojnijeg partnera i sugovornika. Ali, ovo ovakva patnja, mučenje, neće ići dovijeka, akcija-reakacija, blokade-sankcije, toplo-hladno, drži-prži. Umorit će se jednog dana stranci od nas, kao što smo se svi mi umorili od nas i posegnuti će za nekim konačnim, kovertiranim potezom, neizvjesnog sadržaja i uznemirujuće budućnosti. Nedavno se neko prisjetio pregovora u Daytonu i kako je Slobodan Milošević svoju odluku da kompletno Sarajevo prepustio Federaciji BiH obrazložio riječima: “Muslimani su to zaslužili, branili su Sarajevo četiri godine bolje nego što su ga Srbi napadali”.

Može li se isključiti scenarij po kojem će jednog dana neko važan iz svijeta reći za Vučića, Dodika i Republiku Srpsku: pokazali su više strasti, volje, znanja da rasture Bosnu i Hercegovinu, nego oni koji su navodno bili zaduženi da im to ne dozvole i da je sačuvaju cjelovitom…?

Analiza Senada Avdića: “Inzkov zakon” poput “srpskog svata”, Dodik privodi kraju proces za čije je ostvarenje Milošević govorio da su ”Srbi spremni jesti i korenje”

Milorad Dodik je u petak na sjednici Narodne Skupštine Republike Srpske uradio ono što je uporno, nedvosmisleno najavljivao najmanje četiri-pet mjeseci unazad – vratio nadležnosti entiteta nad nekoliko kapitalnih državnih institucija. Pa opet taj predvidljivi i logičan čin, hroniku najavljene smrti države, mnoge ljude na odgovornim dužnostima je zatekao nespremnim.

Oni koji su prije nekoliko mjeseci Dodikove najave, odnosno prijetnje vezane za ukidanje zakona o pravosuđu, vojsci, oružanim snagama, indirektinim porezima, obavještajnoj zajednici… dočekivali sa ciničnim i podsmješljivim komentarima i nakon događaja od posljednjeg petka se nastavljaju čudom-čuditi. Ne mogu da pojme kako se najednom ovaj kijamet iznebuha desio, kao da je riječ o elementarnoj nepogodi, gromu iz vedra neba, a ne dugo, pažljivo, koordinirano i neskriveno vođenom procesu. Podjednako se takav dojam odnosi i na domaće političke aktere u Sarajevu, vladajuće i opozicione, kao i na strance, one na službi u BiH i njihove šefove u inozemstvu.

Mirnim sredstvima do ratnih ciljeva

Za razliku od premijernog izvođenja, odnosno prvog, krvavog čina ove drame, onog s početka 90-ih godina prošlog vijeka, kada je složena, sveobuhvatna operacija razbijanja Bosne i Hercegovine vođena u nepristupačnoj konspiraciji, u štabovima i bunkerima, vojnoobavještajnim centrima u Beogradu i donekle u Sarajevu, ovog je puta, u završnom činu te povijesne drame, sve bilo javno, neskriveno, najširoj javnosti dostupno. Sve što su tada Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, vojni vrh predvođen Aleksandrom Vasiljevićem… radili povlačeći konce secesije, nasilja i destrukcije iz duboke sjene i zaštićene ilegale, Dodik i njegovi zaštitnici iz Beograda i Moskve izvode neskriveno, javno, što bi se reklo na otvorenoj sceni. Toliko javno, toliko ašićare i u toj mjeri vidljivo i čitko da je iznenađenje zatečenost, zbunjenost događajima iz Skupštine RS-a predstavlja svojevrsno saučesništvo u tom dugo pripremanom i dugoročno razornom poslu.

Uvodni, jednočasovni referat kojeg je podnio Milorad Dodik također je koristio sve bitne elemente i obrasce za kojima je posezao Radovan Karadžić, koji su dobrano izlizani od svakodnevne upotrebe tokom 90-ih godina. Riječ je o eksplozivnoj retoričkoj smjesi kreativnih laži i sirovog nasilja korištenih sa ciljem stvaranja tzv. “nove realnosti”. Dodik je u referatu svako malo ponavljao da je međunarodna zajednica nasilno i jednostrano narušila dejtonsku ustavnu arhitekturu BiH vršeći transfer nadležnosti sa entiteta na centralnu državu. Pri tom mirno, bez da trepne, gleda u oči narodne poslanike i cjelokupnu javnost kojoj je dobro poznato da je najveći dio tih navodnih antidejtonskih operacija proveden u suradnji sa njim, uz njegovo odobravanje, podršku, glasanje objema rukama. Ako je sve što je Dodik potpisao, odobrio, izglasao i “prenio” u Sarajevo bila antiustavna rabota i protivdejtonska ujdurma, ne bi li tada on trebao snositi kaznenu i političku odgovornost za tu svjesnu dugogodišnju sabotažu?! Pogotovo jer je lako dokazivo kako je to “produženo krivično djelo” radio iz koristoljublja. Dodikova dugogodišnja krotka snishodljivost prema strancima i igranje poput dobroćudne mečke kako njihov bubanj kaže bile su cijena njegovog političkog opstanka lišenog bilo kakve odgovornosti i samokontrole.

“Inzkov zakon” poput srpskog svata

Navodna iznuđenost ovakvih mjera zakonom o negiranju genocida kojeg je prije četiri mjeseca nametnuo Valentin Inzko također je sasvim pala u drugi plan i niko je tokom rasprave u NSRS-u nije ni pominjao. Sam Dodik je u prvoj reakciji, na dan proglašenja Inzkovog zakona, krajem jula, kazao da srpski predstavnici u državnim institucijama neće sudjelovati u njihovom radu niti donošenju odluka, kazao je „kao što to nisu radili ni prethodnih mjeseci“. Inzkovo nametanje zakona je, dakle, bio okidač za blokiranje državnih institucija u dugom vremenskom periodu prije njegovog donošenja.

Neće previše biti grubo, a neće biti ni netačno, ako donošenje Inzkovog zakona po reakcijama koje su uslijedile uporedimo sa spiralom destruktivnih, nasilnih reakcija na ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića na Baščaršiji prvog marta 1992. godine. Riječ je o dobro poznatoj tehnici premještanja povoda i razloga. U nekoj drugoj prilici, mogla bi se uspostaviti bliska povezanost Gardovićevog ubice Ramiza Delalića Ćele sa srbijanskim obavještajnim centrima koji su ga 80-ih godina prijevremeno pustili iz zatvora u Zabeli i usmjerili prema Sarajevu. “Ako ti ne možeš pronaći povod za blokadu Sarajeva i Bosne, pronaći ću ga ja”, rekao je prema ozbiljnim izvorima Jovica Stanišićprvog marta 1992. godine Radovanu Karadžiću koji je u glavnom gradu Srbije pratio odvijanje referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Naivna su očekivanja i zaludne tlapnje da će planiranu, već opipljivu, zakonski uokvirenu secesionističku namjeru obuzdati, spriječiti samo sankcije, političke i ekonomske, kojima i to neuvjerljivo vitla međunarodna zajednica. Ovo što radi Dodik uz podršku svojih međunarodnih pokrovitelja, a dobrim dijelom I nalogodavaca jeste nastavak, jedini logičan epilog iste one politike i onih nacionalnih ciljeva zbog kojih je Slobodan Milošević uoči otpočinjanja ratova 90-ih godina kazao da je “srspki narod spreman jesti i korenje, ako bude potrebno. Tri i po godine je Srbija podnosila i živjela najteže sankcije međunarodne zajednice i ne bi ih Milošević prekinuo ni u Daytonu, da mu kojim slučajejem nije isporučeno ono što je tražio tokom ratova, a to je “pola Bosne i Hercegovine”.

Vojska im ne treba, imaju je

Rekoh da je bitna sastavnica Dodikovog iredentističkog projekta sila, odnosno nasilje. Ne traži on ukidanje Oružanih snaga BiH da bi formirao vlastite, entitetske, nego da bi zatro ideju bilo čega zajedničkog u represivnom aparatu, policiji, pravosuđu, vojsci, obavještajnoj zajednici. Tvrdnja da Republika Srpska nema novca za financiranje vlastitih oružanih snaga je također proizvoljna, jer ignorira “stanje na terenu”. Njome se previđa činjenica da Dodik već ima oružane snage kroz policijski aparat, žandarmeriju, specijalne jedinice, entitetske i druge formirane pri centrima službi bezbjednosti koje su, kako smo vidjeli na nedavnim vježbama, potpuno vojnički ustrojene i logistički opremljene.

Prilike u BiH su ušle u krajnje kritičnu, političku i sigurnosnu fazu sa krajnje nezvjesnim i nepredvidivim raspletom i reperkusijama po državu, društvo, sudbine i živote građana.

Na koji će se način ta kriza dalje razvijati teško je predviđati. Čini se da je za početak neophodno da politički predstavnici iz Sarajeva odustanu, stave embargo na bilo kakve daljne pregovore sa strancima, američkim i evropskim izaslanicima oko bilo koje teme koja nije izravno povezana sa zaustavljanjem galopirajućeg procesa raspada države kojeg je pokrenuo Milorad Dodik. Sve drugo, a pogotovo jalovo iscrpljivanje oko izbornih propozicija, predstavlja cinično razvlačenje snaga, da ne kažem baš “razvlačenje pameti”.

(slobodna-bosna.ba)

Reforma SDA i pitanje Izetbegovića: Zašto Sebija mora otići, a Bakir mora ostati?

“Borjana javlja da je na Parlamentu prijedlog o smjeni ljudi u CIK-u i imenovanje. Molim te, prenesi Zvizdiću da se to ne radi. Ako bi SDA to podržao  bez dogovora s nama, bojim se da je to kraj. Pozdrav. Dragan”, pisalo je u poruci koju je Bakir Izetbegović proslijedio svom tadašnjem prvom saradniku Denisu Zvizdiću.

Bio je to 11. mart 2020. godine i Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH je odlučivao hoće li Centralnu izbornu komisiju BiH oteti iz ruku SNSD-a i HDZ-a. Borjana Krišto je sa svojim stranačkim kolegama iz HDZ-a napustila sjednicu. Isto su učinili i zastupnici SNSD-a. U sali Parlamenta su, iz vladajuće koalicije, ostali samo zastupnici SDA i DF-a. Izetbegović je prelomio i odigrao sa opozicionim SDP-om, SDS-m i PDP-om. Milorad Dodik i Dragan Čović su ostali bez utjecaja u Centralnoj izbornoj komisiji BiH.

Od Čovićeve poruke kojom je označen kraj ljubavi sa SDA do pravosudnog napada na kadrove SDA prošla su dva i po mjeseca. U maju iste godine Tužilaštvo BiH (glavna tužiteljica državljanka Hrvatske Gordana Tadić) je uhapsilo bivšeg federalnog premijera Fadila Novalića. Uslijedit će akcije pravosudne akcije protiv bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehmedagića da bi na kraju sve završilo devastiranjem naučne karijere Izetbegovićeve supruge Sebije. Iz SDA su, od marta 2020. godine, izašli Aljoša Čampara i Denis Zvizdić. Bakir Izetbegović je izgubio u utrci za člana Predsjedništva, a HDZ je za koalicijske partnere izabrao – sarajevsku Trojku predvođenu Elmedinom Konakovićem. Bakir Izetbegović i SDA su, prvi put od 2000. godine i vremena Alijanse za promjene, ostali u opoziciji na entitetskom i državnom nivou.

“Detronizirali smo Izetbegovića”, saopćit će Dragan Čović u aprilu ove godine na jednoj od sjednica Hrvatskog narodnog sabora.

Ali šta detroniziranje Izetbegovića znači za budućnost države BiH i SDA kao najveće bošnjačke političke partije?

Sve dok je SDA pravila ustupke HDZ-u i SNSD-u u toj političkoj partiji nije bilo korupcije. Sve diplome Sebije Izetbegović su bile legalne, a inspekcije u Republici Srpskoj nisu istraživale “studijske dane” Osmana Mehmedagića. Ali kada je Dragan Čović u popodnevnim satima 11. marta 2020. godine odsvirao kraj dobrih odnosa sa SDA, korupcija se nastanila u najvećoj bošnjačkoj stranci. I svi oni prljavi stranački poslovi su došli na naplatu.

Jednostavnije rečeno – SDA-ova izdaja je amnestirala korupciju u SDA. Onog trenutka kada se SDA okrenula interesima države, tužilaštva su proradila. Ali samo u dijelovima Federacije gdje su kadrovi SDA.

No, nije korupcija najveći teret Stranke demokratske akcije. Najveći teret te stranke je Sebija Izetbegović. Njena bahatost bila je idealno sredstvo za obračun sa SDA. Dragan Čović je to maestralno iskoristio. Konaković i Čampare su bili samo Čovićeva pješadija.

Sebija Izetbegović je stvorila Elmedina Konakovića. Okrenuo se protiv nje. Sebija Izetbegović je Aljoši Čampari poklonila tablete kao naknadu za muštuluk da je izabrana za direktoricu KCUS-a. Okrenuo se protiv nje. Sebija Izetbegović je izabrala Biseru Turković za ministricu vanjskih poslova. I to je bio kadrovski promašaj.

U ovom priči uopće nije bitno da li je, koristeći svoje prezime, Sebija Izetbegović magistrirala ili ne.  U ovoj priči je bitno da Sebija Izetbegović nije smjela biti politički aktivna. I nije smjela postati direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Prvo, to je nepotizam. Drugo, Sebija Izetbegović ima problem u odnosu prema drugim ljudima.

I samo stavljanje Sebije Izetbegović na listu za Skupštinu Kantona Sarajevo je oslabilo SDA. Prvo, Sebija Izetbegović je kompletnu stranačku strukturu koristila da bi, kroz preferencije, pokazala koliko je popularna. I, drugo, sam njen ulazak u Skupštinu Kantona Sarajevo je umanjio koalicijski kapacitet Stranke demokratske akcije, jer niko, pa čak i najveći protivnici Trojke, ne žele biti koalicijski partneri Sebije Izetbegović.

Stranke Trojke su, uvjeravaju nas svaki dan svojim potezima, toliko servilne prema HDZ-u i SNSD-u da su spremni dati najbitnije državne poluge za komadić vlasti u Sarajevu. Koliko je tačna ona Konakovićeva teza da je Izetbegović mnogo toga dao da Sebija Izetbegović postane direktorica KCUS-a, toliko je tačna i teza da je Konaković spreman dati sve da Sebija Izetbegović ne bude direktorica KCUS-a. U oba slučaja – centralna figura je Sebija Izetbegović.

Njen politički angažman je bio najjače Čovićevo oružje. I od maja 2020. godine tim oružjem Čović devastira državu BiH. I bukvalno se poigrava sa političarima u Sarajevu.

Da li se Bakir Izetbegović mogao nagoditi sa Draganom Čovićem u martu 2020. godine kada je Parlament birao članove CIK-a? Apsolutno jeste. I sigurno danas ne bi bio u nemilosti predsjednika HDZ-a koji je uz pomoć Zapada, postao apsolutni vladar BiH. No, Bakir Izetbegović je, svjedoči poruka s početka ovog teksta, u ovom slučaju odigrao državnički. Da li je ostvario neku ličnu korist od ovog saziva CIK-a? Ne. Pretrpio je štetu, ali je korist ostvarila država.

Da li je Bakir Izetbegović mogao trgovati sa Draganom Čovićem oko izmjena Izbornog zakona? Itekako. Ali nije trgovao. Zbog toga je izgubio naklonost Zapada i u potpunosti spalio mostove koji ga spajaju sa HDZ-om. Da li je odbijanjem izmjena Izbornog zakona Izetbegović ostvario ličnu ili stranačku korist? Djelimično. Da je Izetbegović dao Izborni zakon Čoviću, SDA bi sigurno ostvarila slabiji rezultat od onog koji je imala 2022. godine. Ali i sa tim slabijim rezultatom SDA bi bila u vlasti, jer bi Trojka kao Čovićevo sredstvo prinude, postala nebitna. I ovom je slučaju Izetbegović odigrao u korist (građanske) države.

Koliko god to u ovom trenutku bilo nepopularno reći i napisati – za državu BiH i SDA je najbolje da Bakir Izetbegović ostane na čelu SDA. Zamislite recimo da najveću bošnjačku stranku preuzmu kadrovi poput Mirsada Zaimovića i Safeta Softića koji su spremni uraditi isto ono što u ovom trenutku radi Elmedin Konaković. Ali nivo izdaje sa kapacitetom NiP-a nije i ne može biti ni blizu nivoa izdaje sa kapacitetom SDA.

Stranka demokratske akcije može preživjeti četiri godine opozicije. No, SDA mora provesti internu reformu. Predsjednik SDA mora ostati. Njegova supruga mora otići. Ako Bakir Izetbegović bude u stanju ukloniti suprugu iz javnog života i političkog odlučivanja, pokazat će da državnički potezi oko CIK-a i Izbornog zakona nisu slučajnost već kontinuitet.

Komentar Seada Numanovića o izmjenama u OHR-u: Danke Deutschland, aber nein, danke!

Njemačka još od oktobra radi na tome da se Valentin Inzko zamijeni na čelu Ureda visokog predstavnika, piše Sead Numanović u svom komentaru na portalu politicki.ba.

Na njegovo mjesto – prema sadašnjim dostupnim informacijama – žele vidjeti visokog političara Kršćanske socijalne unije (CSU) Christiana Schmidta.  Nekadašnji ministar poljoprivrede, sada svojevrsni „ministar vanjskih poslova“ CSU, za administraciju Angele Merkel i establišment njene Kršćansko-demokratske unije (CDU), najbolji je kandidat za šefa OHR-a.Istovremeno, ta institucija, po ambicijama Berlina, treba biti revitalizirana, ojačana i – kad treba – robustna u provođenju politike međunarodne zajednice.

Je li Rusija i kako promijenila mišljenje

Prema medijskim izvještajima, Njemačka je nekako uspjela ubijediti Rusiju da prihvati takav plan. Ne zna se da li je Berlin ubijedio i administraciju novoizabranog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Joea Bidena da prihvati ovaj plan. Iz njegovog tima se (još) ne oglašavaju.

Sve poruke koje je politicki.ba dobio ovih dana iz Vašingtona su da se neće ni oglašavati dok ne prođe inauguracija Bidena i Kamale Harris, 20. januara.

A onda ćemo znati više.

Šute i zvaničnici Njemačke. Oni uporno odbijaju odgovoriti na sve veći broj pitanja u vezi s ovim planom. Novinare posebno zanima da li postoji dogovor s Rusijom o OHR-u i šta on znači? Da li je i šta Rusiji obećano zauzvrat? Kako je Rusija, od stava da OHR treba ukinuti, došla do toga da odobri imenovanje novog visokog predstavnika…?Schmidt je u kratkoj izjavi za politicki.ba bio više nego tajnovit. Uputio nas je na zvanične njemačke institucije. Prema onome što se do sada zna, on nije ni najbolji, ali ni poželjni novi visoki predstavnik. U Njemačkoj nije u vrhu establišmenta, karijeru ministra poljoprivrede te države nije baš slavno okončao, kažu ni da mu engleski jezik nije dobar, a u regionu ga se veže uz neke ne baš popularne ličnosti i događaje.

Odlikovanje od Tuđmana, koje je formalno preuzeo prošle godine, velika mu je mrlja. Stoga, Danke Deutschland, aber nein, danke. Schmidt neka ostane gdje jeste, svako mu dobro želimo, ali nama treba neko bolji. U situaciji kakva jeste, i Valentin Inzko je bolja opcija!

Sramotna činjenica

Njemačka, ali i sve ostale zemlje, uključujući i Kanadu, koje također propituju modalitete za slanje svog kandidata za visokog predstavnika, mogu razmisliti da to, na primjer, bude – žena! U historiji OHR-a žensko nije bilo ni visoki predstavnik, niti njegov zamjenik.

To je već sramotno!

Institucija koja se predstavlja, a i dugo vremena je bila, vrhovno tijelo, neko ko postavlja standarde, pala je na ovom velikom ispitu. I u najmanju ruku je čudno da to ne samo da niko ni ne primjećuje, već se ni ne trudi da tu nepravdu ispravi. Pošto i dalje ne znamo šta su namjere administracije  Biden – Harris, oni bi i ovdje mogli napraviti iskorak i u Sarajevo, na poziciju prve zamjenice visokog predstavnika (ko god to u narednoj godini bio), poslati ženu.

Tim novoizabranog predsjednika SAD već je napravio i u tom smislu niz historijskih iskoraka, postavljajući žene na pozicije na kojima nikada u historiji SAD nisu bile. Eto logičnog slijeda koji se može preliti na BiH.

Možemo sugerirati, na primjer, da u strukturama SAD postoji Maureen Cormack. Ona je bila ambasadorica BiH u Sarajevu, stavila je Dodika na američku „crnu listu“, te pripremila materijale da mu se pridruži njegov bliski saradnik Nikola Špirić.

Kada je Dodik počeo spinovati da je to djelo „bivše administracije“, obrela se u Bijeloj kući u timu Donalda Trumpa. Ne zato što je Republikanka, već zato što su je prepoznali kao sposobnu i vrijednu. Cormack ili neka druga Amerikanka, mogla bi biti, na primjer, Bidenova specijalna izaslanica za provođenje Dejtona, ako eksperiment s oživljavanjem OHR-a ne prođe.

Sve življa rasprava 

SAD će se svakako angažiranije baviti Bosnom i Hercegovinom i zapadnim Balkanom. Ambicija im je da sve rade u tijesnoj saradnji s EU.Unija je već imenovala Miroslava Lajčaka za svog specijalnog izaslanika za ovaj region. Trump je imao čak dva specijalna izaslanika. Biden bi mogao sve svesti na jednu osobu.Kako god da se “eksperiment” s oživljavanjem OHR-a završi, dobra je stvar da se o BiH raspravlja sve više. To samo dodatno potvrđuje da će se naša zemlja ubrzo naći visočije na listi prioriteta s obje strane Atlantika. Idemo li prema raspletu dejtonske agonije?

Mediji pod kontrolom NiP-a, SBB-a i HDZ-a usaglasili pisanje: Zloupotreba tragedije porodice Memić u odbrani Gordane Tadić

Oko 13 sati i 40 minuta sa položaja Vojske Republike Srpske u Nedžarićima ispaljene su tri granate. Koji trenutak kasnije te granate će ubiti šestero djece dok su se u Bosanskoj ulici na Alipašinom polju igrala na snijegu.

“Dana 22. januara 1994. godine na sankanju ubijeni su: Brković Indira (21. 12. 1981.), Brković Jasmin (1.2.1989.), Dedović Mirza (7.1.1986.), Jurenić Danijel  (27.3. 1983), Rizvanović Nermin  (26. 4. 1981) Subašić Admir (5. 7. 1986). Da se ne zaboravi”, uklesano je na ploči postavljenoj na mjestu zločina.

Snimak sa mjesta zločina 1994. godine

Gordana Tadić tokom mandata Gorana Salihovića bila je šefica Odjela za ratne zločine u Tužilaštvu BiH. Kasnije će postati glavna državna tužiteljica. Novinari BIRN-a su istražili i objavili da do danas Tužilaštvo BIH nije podiglo nijednu optužnicu za granatiranje i snajperisanje Sarajeva. Tokom opsade glavnog grada ubijeno je 11.000 civila. Od toga 1.601 dijete. Za njihovu smrt niko nije optužen. Osam posljednjih godina ratni zločini su bili u ličnoj i direktnoj nadležnosti Gordane Tadić.

Muriz Memić u subotu je navečer najavio proteste. U znak podrške  Gordani Tadić koja je ovog oca i njegovu porodicu ubijedila da će istražiti okolnosti pod kojima je u februaru 2016. godine stradao njegov sin Dženan. A kako je istražila, dokazuje činjenica da u optužnici Tužilaštva BiH piše da je “način smrti Dženana Memića nepoznat”, da je osoba koja je odgovorna za “način smrti Dženana Memića” – nepoznata, da je krivično djelo koje je nepoznata osoba izvršila – nepoznato, ali i da je pet osoba koje su mjesecima bile u pritvoru optuženo za krivično djelo koje ne postoji u Krivičnom zakonu FBiH na koji se Tužilaštvo BiH poziva.

“Muriz i Arijana Memić najavili proteste: Vidjet ćemo hoće li biti mirni”, objavio je u subotu navečer Avaz, medij u vlasništvu lidera SBB-a Fahrudina Radončića.

U svom tradicionalnom obraćanju Dženanov otac Muriz Memić optužio je za zavjeru sve one koji su se usudili reći da ga Gordana Tadić obmanjuje u vezi sa slučajem smrti njegovog sina.

“Kako da vjerujem predsjedniku Suda BiH, ili bivšem ministru sigurnosti Mektiću, ili direktoru OSA-e Mehmedagiću kada svi oni večeraju i druže se sa Dalidom Burzić”, kazao je Memić, dok se prije njega javnosti obratila njegova kćerka i NiP-ova kantonalna zastupnica – Arijana.

Uglavnom, (ne)mirni protesti bi se trebali održati naredne sedmice, kada bi Prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH trebala razmatrati da li će glavna državna tužiteljica Gordana Tadić biti razriješena ili ne. No, svako ima pravo na okupljanje pa se tako u nastavku teksta više nećemo baviti slučajem Memić koji, davno smo na stranicama Istrage objavili, Gordani Tadić služi kao sredstvo za održavanje na funkciji. Kao otac koji je izgubio dijete, Muriz Memić ima apsolutno pravo da bude i u zabludi i da svakodnevno insistira na rješavanju slučaja koji se odnosi na smrt njegovog djeteta. Problem postaje onog trenutka kada njegovu zabludu koriste oni koji bi trebali primijetiti da Gordana Tadić za svojih osam godina u svojstvu državnog tužioca nije podigla nijednu optužnicu protiv osoba ogovornih za smrt 1601 djeteta u Sarajevu.  A ko su “oni” najbolje dokazuju “njihovi” mediji koji su otvoreno stali u odbranu Gordane Tadić.

“Prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) pred kojim je pokrenut postupak protiv glavne države tužiteljice Gordane Tadić zbog tri prigovora trebalo bi donijeti odluku o njezinoj eventualnoj suspenziji”, piše dnevnik.ba,  prenosi portal PRESS,a konstatira Avaz u “zajedničkom tekstu” pod naslovom – Zbog čega se želi suspendovati državna tužiteljica Gordana Tadić – predmeta vezanih za Osmana Mehmedagića Osmicu ili slučaja “Dženan Memić”?

Za neupućene, Dnevnik.ba je portal HDZ-a BiH, Press je, zapravo,  portal Pressmedia koji je osnovala porodica Mirele Bubalo, prve saradnice federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare (NiP), dok je Avaz (ne)službeni list Radončićevog SBB-a. Ali nisu ovi mediji usamljeni u “borbi za opstanak” Gordane Tadić na poziciji glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Isti tekst HDZ-ovog portala Dnevnik.ba je prenijela Face TV Senada Hadžifejzovića, a slične navode je objavio  mostarski Večernji list na koji se, potom, pozvao Hrvatski medijski servis.

Zaključujući na osnovu tekstova objavljenih u ovim medijima, u ovom trenutku se, bez ikakvog suzržavanja može ustvrditi da Gordanu Tadić štite – HDZ BiH, Narod i pravda i Savez za bolju budućnost. A na osnovu pisanja RTRS-a, nema nikakve dileme da iza Gordane Tadić stoji i SNSD Milorada Dodika koji, svakako, negira zločine nad građanima Sarajeva i za koga su i danas heroji oni koji su 22. januara 1994. godine naredili ispaljivanje granata na Alipašino polje od koje su ubile šestero djece na sankanju. Najmlađe je imalo osam godina. Tačno onoliko koliko je Gordana Tadić na funkcijama zamjenice ili glavne tužiteljice Tužilaštva BiH koje nikada nije podiglo nijednu optužnicu za snajperisanje i granatiranje Sarajeva.

Zmaj iz tornja: Kako je Radončić, sa Čovićem i Dodikom, rušio institucije BiH

Kada je u ljeto prošle godine u BiH eskalirala migrantska kriza, Fahrudin Radončić je odlučio podnijeti ostavku na poziciju ministra sigurnosti. Kada je Milorad Dodik započeo s napadima na predsjednika Suda BiH, Fahrudin Radončić mu se pridružio. Kada je Nenad Stevandić sa HDZ-ovim kadrovima otvorio “aferu Ušće” preko koje su namjeravali smijeniti direktora Obavještajno sigurnosne agencije BIH Osmana Mehmedagića, Fahrudin Radončić ih je podržao. Kada su “građani” palili zgradu Predsjedništva i druge institucije BiH, Radončić je sa svojim medijima bio uz njih. Kada su “demobilisani borci” blokirali saobraćajnice oko Sarajeva, Radončić je podržao blokade. Kada su rudarski sindikalni aktivisti, s lažnim informacijama, započeli radnički neposluh, urušavajući federalni energetski sektor, Fahrudin Radinčić je podržao njihove akcije. Kada je Gordana Tadić, uz podršku SNSD-ovih kadrova, počela pakovati optužnice Draganu Mektiću, Radončić je podržao Tužilaštvo BiH. Kada je hrvatska SOA vrbovala građane BiH da rade za obavještajnu agenciju susjedne države – Radončić je podržao SOA-u. Kada je srbijanska policija Aleksandra Vučića prvo hapsila, a potom puštala bh. državljane, Radončić se zahvaljivao – Vučiću. Kada je Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku oteta Centralna izborna komisija BiH, Fahrudin Radončić je negodovao. Kada su otvoreni pregovori o izmjenama Izbornog zakona, Fahrudin Radončić se javno založio za “legitimno predstavljanje”. Kada je bivši američki diplomata u u BiH počeo javno govoriti o kriminalu Nasera Keljmendija, Fahrudin Radončić je pokrenuo medijsku kampanju protiv njega. Ko ne vjeruje, a želi dokaze, može se uvjeriti u nastavku teksta.

Migrantska kriza i migracija na Jadran 

“Dodik: Ambasador BiH u Pakistanu izdavao lažne vize”, glasio je naslov teksta obavljenog na portalu RTRS-a 15. maja 2020. godine.

U narednom pasusu citiramo tekst RTRS-a.

“Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik gostujući u emisiji Aktuelno naše televizije rekao je da je otkrio da su na nedavnom sastanku u Predsjedništvu predstavnici Ministarstva bezbjednosti u Savjetu ministara iznijeli podatak da je ambasador BiH u Pakistanu, koji je Bošnjak, falsifikovao ulazne vize za 3.000 Pakistanaca koji su ušli u BiH i koji su ozbiljan bezbjednosni problem”.

Iste informacije, nekoliko dana kasnije, iznijet će i lider HDZ-a BiH Dragan Čović.

“Imamo tih 3000 i nešto ljudi s lažnim vizama”, kazao je Čović nakon sastanka sa Dodikom, što je objavio i zagrebački Jutarnji list.

Dodik i Čović su svoju priču temeljili na osnovu navoda Fahrudina Radončića.

“Ja vam ovdje kažem 3.000 ljudi iz Pakistana u protekle 24 godine i protekla 24 mjeseca došli sa falsifikovanim vizama iz naše ambasade u Pakistanu”, kazao je Radončić na sjednici Predsjedništva BiH.

Iste navode su objavile i beogradske Novosti, koje su su svoju priču o lažnim vizama i Pakistancima zasnovale na osnovu izjava Milorada Dodika, Dragana Čovića i Fahrudina Radončića. Navode ove trojice lidera komentarisao je “ekspert za terorizam” Dževad Galijašević.

“Ovo su pakistanski vojnici. Oni prave dugoročnu strategiju. Oni su na ovaj način sovjetsku Crvenu armiju izbacili iz Avganistana talibanskim pokretom. Ako ima države BiH, ona treba da vidi leđa pakistanskom ambasadoru i ona treba od Pakistana da dobije podatke o 3.000 ljudi sa lažnim identitetom”, poručio je Dževad Galijašević za Novosti.rs.

Portal Istinomjer je konstatirao da nema zvanične potvrde da su te vize ikada izdate. No, priča o Pakistancima ostala je tema Radončićevog Avaza, a u sve se uključilo i Tužilaštvo BiH kojim je rukovodila Gordana Tadić. Istraga nikada nije okončana, a Fahrudin Radončić je, u međuvremenu, podnio ostavku na poziciju ministra sigurnosti BiH.

“Ja sam tražio da migrantsku krizu riješimo legalnim deportacijama i naglasio da imamo problem sa Pakistanom i pakistanskim ambasadorom koji ne želi da nam pomogne da legitimišemo više od 9.500 ilegalnih migranata koji su ogromni bezbjednosni rizik”, rekao je tada lider SBB-a Fahrudin Radončić.

Nakon što je  odstupio s pozicije, Radončić je, preko Avaza, migrante koji su prolazili kroz BiH nazivao “Šefikovom rajom”.

Istovremeno, Fahrudin Radončić, u svojstvu ministra sigurnosti BiH, nikada nije reagirao na ilegalno prebacivanje migranata iz Hrvatske u BiH o čemu su izvještavali brojni svjetski mediji. Naprotiv, Radončić je kazao da je za BiH važno da je hrvatska granica neprobojna.

Nama je kao Bosni i Hercegovini iznimno važno da hrvatska granica bude apsolutno neprobojna za ilegalne migrante, iz sigurnosnih i svih drugih razloga, Ako je ta granica neprobojna, nije benefit samo u tome da će Hrvatska ostvarivati svoje ciljeve na putu prema Schengenu, nego ćemo postići pragmatičnu poziciju da ruta preko Bosne i Hercegovine, više ne bude tako atraktivna i da će nas izbjegavati”, kazao je Radončić prilikom posjete Zagrebu.

Neprobojna hrvatska granica značila je ostanak migranata na području USK-a. Ali to više nije bio Radončićev problem jer je on otputovao u Crnu Goru, u svoju ljetnu rezidenciju sa kaminom.

Napad na Sud Bosne i Hercegovine

“Taj predsjednik Suda je u nekim veoma sumnjivim okolnostima i postoje indicije da je primao neke predmete kao mito i korupciju. Uslovljen je vjerovatno tom službom i daje saglasnost da se ljudi slušaju bez zakonskog uporišta”, kazao je 9. septembra 2020. godine član Predsjedništva biH Milorad Dodik.

On je, govoreći na konferenciji za medije, optužio predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca da “ima neograničenu moć da Osmici daje saglasnost za prisluškivanje”.

“Predsjednik Suda je državljanin Španije i ima špansko ime i prezime i nije ga prijavio kada se prijavio ovdje. Kako je moguće da skriva te podatke. Mi smo provjerili kod nadležnih španskih organa i to jeste tako. Ja sam političar i kvalifikujem ove procese kao kršenje zakona i zloupotrebu položaja”, kazao je Dodik.

Lider SNSD-a je pozvao novinare da provjere priču o Debevecu, i Avaz i Srna su započeli intenzivne provjere. Dva dana poslije, SRNA je objavila vijest da je podnesena prijava protiv Debeveca, što je Avaz odmah i prenio.

“Šta je sporno sa španskim državljanstvom predsjednika Suda BiH?”, istraživao je RTRS, dok je Avaz istraživao “nove prevare Kavesona”,odnosno predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca.

Koordinirana akcija Dodikovih i Radončićevih medija rezultirala je pokretanjem disciplinskog postupka protiv predsjednika Suda BiH, ali je on, na kraju, oslobođen.

Radončićeva podrška SOA-i

Bio je mart 2019. godine kada je u javnost dospjela priča da hrvatska obavještajna agencija SOA vrbuje bh. državljane da rade za njih. Jedan od vrbovanih bh. državljana, selefija Harun Čelenka, rekao je da mu je nuđeno da u zenički mesdžid prebaci oružje. Direktor SOA-e Daniel Markić je priznao da je hrvatska služba imala kontakte sa H.Č.

“Ukazali smo na osobu koja je za nas bila suspektna, prepuštam njima da se izjasne. Mi smo sa H.Č. razgovarali, mi znamo tko je on”, rekao je Markić.

Svi hrvatski mediji su, potom, krenuli u “raskrinkavanje” ove priče, svrstavajući se na stranu obavještajne agencije svoje države. No, u stopu ih je pratio Radončićev Avaz.

“Službe u BiH uče vehabije kako lažno svjedočiti”, glasio je naslov  u Avazu, objavljen 27.3. 2019. godine.

U pitanju je članak “posuđen” sa hrvatskog portala “express.hr” u u kojem se bh. obavještajna služba optužuje sa politizaciju u slučaju “selefije”.

Kada je direktor SOA-e priznao kontakte sa svjedokom H.Č. (Harun Čelenka), svi mediji, osim jednog, to su istakli u naslov. Avaz se odlučio drugačije opremiti tekst.

“Direktor SOA-e o optužbama iz BiH: Zanimljivo je i šokantno ono što se događa”, glasio je naslov Avaza.

Mjesec kasnije uslijedila je potpuna zamjena teza. Iako je direktor SOA-e priznao da su “imali kontakt” sa Harunom Čelenkom, Avaz u svom tekstu od 27. aprila otkriva da je “Mektićev svjedok opasni radikal”.

“Otkrivamo ko je H. Č. kojeg je navodno vrbovala SOA: Mektićev ključni svjedok opasni je radikal i ISIL-ovac! Radi se o Harunu Čelenki iz Zenice, koji podržava Islamsku državu”, objavio je Avaz.

Dodik, Čović i Radončić protiv OSA-e. 
“Avaz: Direktor OBA-e nezakonito otpustio Savića”, pisalo je na portalu RTRS-a 7. marta 2019 godine.
U tekstu je dalje navedeno da je “Sud BiH  12. februara te godine pravosnažnu presudu kojom se prihvata tužba Dragana Savića, radnika Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH, kojeg je Osman Mehmedagić Osimca, direktor ove agencije nezakonito otpustio u junu 2017. godine zbog “odavanja državne tajne”.
A ko je Dragan Savić? Za one koji nisu pažljivo pratili, Savić je bio prijavljen Tužilaštvu BiH da je “ukrao” dokumente OSA-e koje je kasnije, na konferenciji za medije u Banja Luci, prezentirao Nenad Stevandić.
Potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske govorio je o aferi koja je nastala nakon medijskih navoda da je OSA prisluškivala zvaničnike Srbije. Stevandić je na konferenciji za medije pokazao i dokumente OSA-e.
Fahrudin Radončić je bio član Komisije za nadzor nad radom OSA-e. Mada je u javnosti govorio da OSA nije imala nikakve ofanzivne operacije prema Srbiji, Radončić je na sjednicama Komisije govorio je dijelom podržava stavove zvaničnika iz RS-a. Kasnije će lider SBB-a intenzivirati svoje pritiske prema čelnicima OSA-e, prateći stavove Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Na konferenciji za medije održanoj 12. jula 2017. godine, Čović i Dodik su govorili protiv Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

“OSA ne radi svoj posao”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

Dva dana nakon Dodikove i Čovićeve mostarske konferencije za medije, javnosti se putem Euro Blica obratio i Božidar Spasić, bivši šef specijalnog tima Službe državne bezbjednosti Jugoslavije. I ovaj bivši visokopozicionirani DB-ovac optužio je OSA-u da nezakonito prisluškuje visoke zvaničnike Srbije i Hrvatske.

“Srpske službe bezbjednosti već dugo imaju saznanja da OSA prisluškuje oko 300 političara i zvaničnika u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Oprema za prisluškivanje nabavljena je u Turskoj, tako da je vrlo moguće da prikupljeni podaci o srpskim i hrvatskim zvaničnicama, osim na stolu Bakira Izetbegovića, završavaju u Ankari. Izjave Dodika i Čovića kojima OSA-u nazivaju neprijateljem i agencijom kojom upravljaju paraobavještajni centri nisu date tek tako. Sigurno da su i do njih došla ta saznanja”, kazao Spasić.

Evo šta je o OSA-i govorio Fahrudin Radončić

“Osmica zloupotrebljava obavještajni sistem, on kao direktor OSA-e ne može imati prizemne veze s ljudima koji se vežu za terorizam”, kazao je Radončić.

Hercegovački portal Poskok.info, u avgustu 2017. godine je objavio Radončićevu izjavu koja se odnosila na Obavještajno sigurnosnu agenciju BiH.

“Gospodin Osman Mehmedagić (direktor OSA) i njegov politički mentor gospodin Bakir Izetbegović žele manipulacijama nad Komisijom stave OSA, koja treba da se bavi otkrivanjem terorizma, pod svoju, a ne parlamentarnu kontrolu. Upravo sam se vratio s ročišta gdje su četiri agenta posmatrala ko to dolazi da sluša ročište Radončiću. Toliko je ta služba postala devijantna”, kazao je Radončić, a prenio Poskok.

Radončićev Avaz intenzivno je, mjesecima, pisao o direktoru Obavještajno sigurnosne agencije, tražeći njegovo razrješenje.

Radončić i Izborni zakon

“Mislim da je uredu da Hrvati biraju svog legitimnog predstavnika”, kazao je Fahrudin Radončić 12. jula ove godine, komentarišući za N1 TV stavove hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića.

“Vidio sam”, govorio je Radončić, “da je gospodin Konaković dobio žestoke kritike dijela političke javnosti zato što je rekao da nije uredu da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva i mislim da je Konaković u pravu. Mi to pitanje pokušavamo riješiti deset godina i uvjeren sam da ćemo ga riješiti”.

Da ne bi ostalo sve na sarajevskim medijima, potrudio se i portal Poskok.info. Govoreći o izmjenama Izbornog zakona, Radončić je na Kongresu SBB-a opet podržao stavove HDZ-a BiH.

“Već tri puta Bošnjaci biraju dva člana Predsjedništva BiH. Ako se to ponovi i četvrti put, to bi značilo da Hrvati 16 godina, iako konstitutivan narod, trpe i osjećaju diskriminaciju”, kazao je Radončić, a prenio Poskok.info.

Dodik, Čović i Radončić protiv novog saziva CIK-a

“Centralna izborna komisija BiH nema legitimitet”, kazao je 21. maja prošle godine Fahrudin Radončić, izražavajući nezavoljstvo zbog toga što je, bez glasova SNSD-a i HDZ-a BiH, dva mjeseca ranije izabrano pet članova CIK-a, čijim su izborom Milorad Dodik i Dragan Čović izgubili kontrolu nad tom strateškom institucijom.

“S jedne strane, imate legalistički koncept da izbori budu održani i treba da budu održani. S druge strane, CIK je sastavljen od pet stranačkih ličnosti. Imate dva iz SDS-a, dva iz SDA i DF-a i ta komisija gubi svoj legitimitet”, kazao je Radončić, a prenio RTRS.

Evo sta su o novom sazivu CIK-a govorili Dragan Čović i Milorad Dodik.

“CIK nije izabran u skladu sa zakonom i donosi je nezakonite odluke”, kazao je Milorad Dodik 22. januara ove godine, vrijeđajući, pritome, “nelegitimne” srpske članove CIK-a.

“Mi smo ranije rekli, ukoliko ovaj sastav CIK-a ostane Opći izbori iduće godine bit će upitni i veoma će se teško održati. Mi, naravno, imamo i plan za rigorozno postupanje, ali i vjerujemo da možemo da održimo i dijalog”, rekao je Dodik u aprilu ove godine.

“SIP (Središnje izborno povjerenstvo) je nelegalna institucija i ne može jamčiti demokratski proces”, kazao je u julu prošle godine lider HDZ-a Dragan Čović.

“SIP BiH treba smijeniti”, kazao je Dragan Čović na konferenciji za medije održanoj 15. januara ove godine.

Radončić, Dodik i Čović: podrška Gordani Tadić

“Danas sam nervozan. Ne možemo živjeti u zemlji gdje možete da potpuno nesankcionirano prijetite glavnoj tužiteljici i njenoj porodici. To se radilo i mojim sudijama, i u prvom i u drugom postupku im se prijetilo da će im sve pobiti i niko to nikada nije istražio”, kazao je Fahrudin Radončić na konferenciji za medije održanoj 1. juna prošle godine.

Predsjednik SBB-a je tada kazao da je Gordana Tadić bila ugrožena. Bio je svjedok Tužilaštva BiH u predmetu “lažni atentat” na Gordanu Tadić, dok je Dnevni avaz, sve do njene konačne smjene, u potpunosti podržavao Gordanu Tadić.

“Jedan od glavnih razloga što se na svaki način želi smijeniti glavna tužiteljica, gospođa Gordana Tadić, nastavak je pokušaja da se sakriju izvršioci Dženanovog ubistva i onih koji su ometali istragu”, kazao je Radončić 6. septembra ove godine, što je objavljeno i na portalu SBB-a.

Nakon što je smijenjena Gordana Tadić, HNS Dragana Čovića je izdao saopćenje gdje je izravno stao u zaštitu bivše glavne tužiteljice.

“Nasilna smjena državne tužiteljice Tadić pod palicom bošnjačkog političkog vrha, potpomognutog besramnim paraobavještajnim pritiscima i medijskim spinovima označila je slom trećeg stupa vlasti u Bosni i Hercegovini”, saopćeno je iz HNS-a

Šest glasova muslimana, isključivo muslimana Halil Lagumdžija, Amila Konjušić, Sanela Barušanović, Sanjin Bogunić, Lejla Hadžić i Mustafa Šabić su glasali da se ona smijeni. To je pod direktnom instrukcijom SDA, čiji je operativni provodioc akcija na terenu, naravno, obavještajna služba pod kontrolom Osmice i to se može računati kao jedan osvetnički potez, ali i isto tako pokazna vježba na koji način oni koji se opiru Osmici, Bakiru Izetbegoviću i drugima prolaze”, kazao je Milorad Dodik nakon smjene Gordane Tadić.

Još mnogo je slučajeva koji dokazuju da je predsjedik SBB-a imao usaglašene stavove sa čelnicima HDZ-a i SNSD-a. Neke od njih ćemo detaljno obraditi u narednim danima. No, ukratko podsjećamo da je Radončić sa svojim medijima bio glavni zagovornik rudarskih protesta, rušenja energetskog sektora BiH, ali i boračkihg protesta i paljenja zgrade Predsjedništva BiH.

Ispit za stranke iz Sarajeva: Četiri Hrvata iz probosanskih stranaka u Skupštini SBK za potpunu deblokadu Federacije

Da biste upravljali Federacijom i državom BiH, ne morate imati nijednog zastupnika u predstavničkim domovima FBiH i BiH. Dovoljno je da imate većinu zastupnika u pet “ključnih” kantonalnih skupština i postat ćete nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti na nivou Federacije BiH, dok Vijeće ministara BiH bez vaše podrške neće moći ništa.

Nakon što je bivši saziv CIK-a donio Uputstvo kojim je određeno koliko koji kanton daje delegata, situacija se dodatno zakomplicirala. O čemu se radi? Ovo Uputstvo je posljedica odluke Ustavnog suda BiH donesene po zahtjevu Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredaba Izbornoz zakona BiH.  Ustavni sud BiH, poznato je, predusudio da odredba Izbornog zakona koja se odnosila na popunjavanje Doma naroda FBiH nije u skladu sa Ustavom. Ukratko, U Izbornom zakonu je pisalo da svaki kanton „mora dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda“, dok, recimo, u Ustavu Federacije BiH piše da će svaki kanton dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda, pod uslovom da je takav prethodno izabran u kantonalnu skupštinu. Suština je, dakle, da u kantonalnim skušštinama moraju već biti izabrani zastupnici iz reda sva tri konstitutivna naroda, da bi taj kanton mogao delegirati za Dom naroda delegata iz reda tog konstitutivnog naroda. Nakon odluke Ustavnog suda BiH, bivši saziv CIK-a je donio Uputsvo kojim je propisao koliko koji kanton daje delegata i iz kojeg naroda. Ono što je, možda, bilo od presudnog značaja je to što je CIK koristio popis iz 2013. godine, pa je, tako, Zeničko-dobojskom kantonu oduzeo jednog „hrvatskog delegata“ kojeg je prebacio u Zapadnohercegovački kanton. Tako su kantoni, u kojima presudnu ulogu ima HDZ BiH, dobili šansu da izaberu 12 od ukupno 17 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. A kada imate 12 delegata, u ovom slučaju Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, bez vas nije moguće formirati Vladu Federacije BiH, jer niko osim vas ne može ni predložiti predsjednika ili potpredsjednika Federacije iz reda hrvatskog naroda. Osim toga, sa 12 delegata u Klubu Hrvata Domu naroda FBiH direktno odlučujete koja će četiri delegata sjediti u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. A četiri delegata iz Federacije BiH vam daju potrebnu entitetsku većinu prilikom izglasavanja odluka u Domu naroda BiH. Pojašnjenja radi, kada je na posljednjoj sjednici Doma naroda PS BiH usvojen HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona, suzdržani glas Mladena Bosića bio je presudan za postizanje opće većine. Tako je zakon usvojen sa sedam glasova za, od čega su četiri za bila iz FBiH bila za, a tri iz Republike Srpske. Da je kojim slučajem, iz RS-a bilo četvero “za”, a iz Federacije troje, Zakon ne bi prošao iako je ima potrebnu prostu većinu. Razlog tome je što entitetska većina iz Federacije podrazumijeva četiri glasa za. Dakle, četiri HDZ-ova delegata u Klubu Hrvata, uz suzdržani glas Mladena Bosića,  su bila ključna za prihvatanje Zakona. A ta četiri Hrvata HDZ BiH ima zato što u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH kontrolira najmanje dvanaest delegata. Tih dvanaest delegata su bobili zahvaljujući odluci prethodnog saziva CIK-a da drugog Hrvata iz Ze-Do Kantona prebaci u Zapadnohercegovački kanton. Zbog tih 12 (kasnije i 13) delegata u Domu naroda Federacije BiH, HDZ BiH je kontrolirao i izbor Vlade Federacije BiH. Pojednostavljeno, predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH predlažu Vladu, a predsjednika i potpredsjednike Federacije mora predložiti po najmanje šest delegata iz Klubu konstitutivnog naroda koji predlaže kandidata. Kada HDZ BiH u Klubu Hrvata ima 12 delegata, to znači da svi ostali zajedno nemaju potrebnih šest. A to, opet, znači da bez HDZ-a nema formiranja Vlade Federacije BiH i da je ključ u njihovim rukama. Da bi se deblokirala Federacija BiH, nužno “spustiti” HDZ BiH na 11 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.

Kantonalne liste za predstojeće izbore pokazat će koje su to stranke, uistinu, probosanske. Zašto? Proteklih godina, a naročito tokom ovog mandata uvjerili smo se da, zapravo, kantonalni zastupnici, pored članova Predsjedništva BiH, direktno ili indirektno utiču na funkcionalnost Vlade Federacije, državnog parlamenta, Vijeća ministara BiH, a samim tim i na fiskalnu i sigurnosnu politiku Bosne i Hercegovine. Pokušat ćemo, ukratko, da pojasnimo o čemu se radi. Kantonalni zastupnici međusobno odlučuju o tome ko će određeni kanton predstavljati u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, odnosno ko će biti delegat u jednom od četiri kluba Doma naroda FBiH. Upravo ti delegati imaju presudnu ulogu prilikom imenovanja predsjednika i potpredsjednika Federacije, koji, potom, direktno odlučuju ko će biti premijer Federacije BiH. Dakle, od kantonalnih zastupnika ovisi izbor Vlade Federacije. Dalje, delegati iz Doma naroda Federacije BiH direktno odlučuju o imenovanju deset delegata, pet Bošnjaka i pet Hrvata, u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Opet da pojednostavim, kantonalni zastupnici direktno odlučuju o popunjavanju dvije trećine državnog Doma naroda od kojeg, kasnije, izuzmemo li proces formiranje Vijeća ministara BiH, ovise svi zakoni i budući budžeti.S obzirom na Uputsvo CIK-a zasnovano na popisu iz 2013. godine, HDZ ima šansu da opet obezbijedi dvotrećinsku većinu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Ali, ipak, postoji rješenje.

Ključni kanton je SBK. Evo i zbog čega. Prema Uputstvu CIK-a TK, USK, BPK, KS i Ze-Do daju ukupno pet hrvatskih delegata u Dom naroda FBiH. Čak i da svih pet delegata budu iz, nazovimo ih, probosanskih stranaka, to neće riješiti pitanje blokade HDZ-a BiH. Ali ako bi se iz SBK-a imenovao jedan hrvatski delegat koji dolazi iz „probosanskih stranaka“, HDZ, izvjesno je, ne bi više mogao blokirati procese formiranja vlasti na nivo Federacije BIH. SBK daje ukupno šest delegata u Dom naroda FBiH, od čega su čak tri hrvatska delegata. U Skupštini SBK HDZ BiH i HDZ 1990 trenutno imaju 10 zastupnika. Probosanske stranke imaju 20. To znači da bi probosanske stranke sve dileme riješile ukoliko bi od 20 zastupnika u Skupštini SBK, izabrali četvero iz reda hrvatskog naroda. Ta četiri zastupnika bi, potom, mogla izabrati jednog delegata za Dom naroda FBiH. Time bi se broj delegata u Domu naroda FBiH koje ne kontrolira HDZ BiH povećao na šest, što znači da HDZ BiH više ne bi mogao blokirati proces formiranja vlasti na nivou Federacije BiH. Da bi se došlo do ovog rješenja, nužno je da sve političke partije vode računa o pozicioniranju kandidata (koji nisu Bošnjaci) na kantonalnim listama. O tome će direktno ovisiti da li će i naredne četiri godine biti blokiran proces formiranja vlasti na nivou Federacije, te da li će biti funkionalan državni nivo vlasti. Nikome ne smije biti cilj izbacivanje hrvatskog naroda iz bilo kojeg organa vlasti na bilo kojem nivou. Cilj mora biti funkcionalnija Federacija BiH i BiH. A funkcionalni ste onoliko koliko imate „alternativnih rješenja“.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...