“Dolaze vam pregovarači koji ne traže ništa za svoje supruge”, poručit će euforično Dodiku i Čoviću lider NiP-a Elmedin Konaković gostujući, za promjenu, u Pressingu N1.
Bio je to septembar 2022. godine, svega nekoliko dana pred Opće izbore poslije kojih će Christian Schmidt dvaput korigirati Ustav Federacije kako bi tim novim pregovaračima omogućio ulazak u vlast.
Osam mjeseci ranije, te iste izborne 2022. godine, nova pregovaračica Sabina Ćudić će, gostujući tradicionalno na FACE TV-u, upozoriti javnost da lider SDA Bakir Izetbegović na pregovorima Neumu sprema izdaju.
“Znamo šta se dešava u Neumu! Informacije koje imamo nisu dobre za BiH! Ima taj narativ da Bakir ne zna šta radi i da je ucijenjen, a model na koji se ide je blijeda loša kopija američkog modela elektorskog glasanja… A to je najkontroverznija stvar koja se mogla desiti!”, kazala je tada Sabina Ćudić, čija je stranka odbila ići u Neum, isporučujući SDA međunarodnom i HDZ-ovom pritisku.
Prošle su, evo, tačno dvije godine otkako je Sabina Ćudić, potpomognuta saznanjima profesionalnog polagača cvijeća na nadgrobne spomenike, Saše Magazinovića, dakle, “znala da će Bakir izdati u Neumu”. Ono što je tvrdila nije se desilo. Ali, u međuvremenu se desilo to da je lider njene Naše stranke Edin Forto postigao historijski sporazum sa “novim Dodikom” i, rječnikom podcasta rečeno, “morate se složiti” sa promijenjenim Čovićem.
Najsposobniji novi pregovarači, koji neće tražiti ništa za svoje supruge, danas traže pomoć onih koji su, eto, u pregovorima tražili (nešto) za svoje supruge.
Zašto bi neko pomagao “novim pregovaračima”, ako oni već sve znaju. U pitanju su takvi poznavaoci izbornog zakonodavstva da u jednoj rečenici kažu da će “ispoštovati sve presude Evropskog suda za ljudska prava” i da će “omogućiti Hrvatima da im Bošnjaci ne biraju člana Predsjedništva.
Da sam Saša Magazinović, sada bih obećao da ću, ako Elmedin Konaković i Sabina Ćudić, bez guglanja, na prvu, budu znali nabrojati presude Evropskog suda za ljudska prava koje se odnose na izborno zakonodavstvo BiH, pojesti kutiju. Ali nisam. I zato se vratimo provođenju presuda i novim pregovaračima? Kako i na koji način, Elmedin Konaković misli provesti presudu u predmetu Slaven Kovačević, u kojoj je utvrđena i teritorijalna diskriminacija, a da istovremeno ne uvede novu diskriminaciju prema kojoj će, recimo, Bošnjacima biti zabranjeno da glasaju za Hrvata? Sad već mogu biti kao gospon Magazinović – izbrisat ću ovaj tekst i svakog ću dana pisati javno izvinjenje Elmedinu Konakoviću ako lider NiP-a uspije napisati Ustav BiH i Izborni zakon BiH tako da provede sve presude ESLJP (računajući i presudu Kovačević) i ispuni zahtjeve HDZ-a.
Novi pregovarači, Konaković i drugi, danas traže pomoć od “omraženih SDfA i NESBiH-a”, kako bi pokazali čvrstinu pred Dodikom i Čovićem, liderima SNSD-a i HDZ-a koje su, odlaskom u Bakince, (privremeno) spasili Schmidtovog nametanja. Ne znam da li ste primijetili, ali i “analitičar” Enver Kazaz, taj zagovornik Schmidtovih intervencija iz aprila prošle godine, sada kaže da američki ambasador Michaelom Murphy pritišće visokog predstavnika da nametne “izborni integritet”. Što, tvrdi Kazaz, nije dobro.
Kada su u aprilu prošle godine Schmidt i Murphy oktroirali i suspendirali Ustav FBiH, poništavajući Bošnjake s nulom, novi pregovarači i prateći analitičari pozdravljali su “odlučnost” međunarodne zajednice. Sada, kada se Trojka našla između Čovića i Dodika s jedne, i Murphya i Schmidta sa druge strane, isti ti ljudi tvrde da “visoki predstavnik cipelari Dodika”, što bi moglo pogoršati situaciju.
Prošla je, evo, godina otkako je imenovano “najbrže formirano Vijeće ministara BiH”. Prošla su i tri mjeseca od one čuvene konferencije za medije na kojoj je ministar “spornih” poslova Elmedin Konaković ustvrdio da “moramo iskoristiti momentum” kako bismo ušli u EU. BiH još ni pregovore nije otvorila. Prošlo je i sedam mjeseci od “historijske sjednice” na kojoj nije usvojeno ništa od onog što je Trojka rekla da je usvojeno.
Novi pregovarači se nisu pomakli s mjesta. Dodik je u međuvremenu dobio OSA-u i UIO, Čović Autoceste i Ceste, a Trojka – čičak izdaje. Kojeg sada žele podijeliti sa “starim pregovaračima”.
Svaki komentar sadrži neku teoriju društva. Čak i kad komentator nije toga svjestan. Kako su svojevremeno isticali marksisti, svaka praksa temelji se na teoriji. I obratno.
Članstvo stranaka temelji svoje djelovanje na vrlo jednostavnoj teoriji. „Mi smo bolji od drugih stranaka. Bolji smo kao ljudi od njih. Pošteniji smo i sposobniji. Znamo više. Naše ideje su bolje od njihovih ideja. Nismo samo bolji od njih, već smo uvijek bolji od njih. Bez obzira na to jesmo li smo na vlasti ili nismo. Zato je uvijek dobro da smo mi na vlasti (a ne oni).“
Radi se o ideološkoj interpretaciji stvari. Tu su odnosi utvrđeni jedno, zasvagda. Vrijeme ne teče. „Mi možemo biti 45 godina (ili 20 godina, s malim prekidom) na vlasti, ali bolje je za društvo da i dalje mi ostanemo na vlasti, nego da dođu oni. Ako oni dođu, sve će uništiti.“
Prirodno je da se članstvo stranaka vodi ovakvom teorijom. Partije postoje da bi se borile za vlast. Da bi došle na vlasti i ostale na njoj. Ta težnja političkih stranaka, u izvjesnom smislu je, rekoh, prirodna. U drugom smislu posve je nenormalna. Ne znam postoji li političar, koji će predati vlast, a da nije prinuđen (bolešću, strahom od društvenih nemira, itd.), što nije normalno.
Naime, da bi jedno društvo bilo demokratsko nije dovoljno da vlast bude potencijalno smjenjiva. Potrebno je i da se svako malo mijenja.
Time dolazimo do druge teorije. Mogli bismo je nazvati liberalnom, ali i ne moramo. Nisu bitna imena, jer mnogi liberali u BiH se ne ponašaju u skladu s ovom teorijom. Ona počiva na premisi, koju je možda najbolje sažeo britanski historičar lord Ackton: „Vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno.“
Onaj ko prihvata ovu teoriju, prihvata (svjesno ili nesvjesno) sljedeće: „Mi nismo kao ljudi bolji od ostalih. Niko nije imun na poroke koje donosi vlast sa sobom, pa ni mi. Kada se poredimo s drugima, nije svejedno jesmo li na vlasti ili nismo. Jer vlast kvari, čak i najbolje ljude. Zato nije dobro da ostanemo dugo na vlasti.“
Članstvu stranaka teško je prihvatiti navedenu teoriju. Ne kažem da u svim našim strankama (SDA, SDP, DF, NiP, NS, itd.) nema ljudi koji se slažu s lordom Acktonom. Izgleda da žar političke borbe čini neshvatljivim navedeni princip većini članstva u svim strankama. Svi oni ostaju uglavnom pri prvoj teoriji: „Dobro je da smo uvijek mi na vlasti, a ne drugi.“ Ali nije važno šta se misli u strankama. Na kraju je važno šta misle oni koji su van stranaka. To je famozna – većina glasača.
Ako sagledamo bh. izbore u proteklih 15 godina, stječe se dojam da građani kod nas prihvataju teoriju lorda Acktona, a ne ideološku teoriju, kojoj su skloniji stranački ljudi.
Za razliku od Srbije, u kojoj je u proteklih 12 godina jedna te ista stranka na vlasti, u Bosni i Hercegovini (tačnije, u njenim dijelovima gdje pretežno žive Bošnjaci) vlast se mijenjala više puta.
Tako je 2010. na vlast došao SDP. Nakon iduća dva ciklusa općih izbora na vlasti je bila SDA, a 2022. se na vlast vratio SDP. Uza sve kontroverze u vezi sa načinom formiranja Vlade FBiH, vrijedi istaknuti da je Denis Bećirović ubjedljivo pobjedio Bakira Izetbegovića, te da je Vijeće ministara formirano bez pomoći OHR-a.
Važno je i to da ni SDA, ni SDP u svim ovim godinama nisu sami imali vlast. Morali su je dijeliti s manjim partijama (SBB, DF, NiP, NS, itd.). Sasvim različito je trenutno stanje u Srbiji, gdje jedna stranka ima apsolutnu većinu u Skupštini, te vlast može dijeliti, ali i ne mora. Dakle, govorimo o dva posve različita politička stanja.
Time dolazimo do dosljednosti.
Niko normalan neće reći za građane Srbije da su dosljedni, a za građane BiH da nisu, jer prvi biraju istu stranku, a drugi jednom glasaju za jednu, a drugi put za drugu stranku. Pošto vlast kvari, prirodno je da građani ne misle uvijek isto o strankama.
Međutim, kad iz mase građana izdvojimo jednog, onda nam to, na jedan vrlo čudan način, više nije prirodno. Navest ću i primjer.
Ugledni bh. novinar i advokat Senad Pećanin je do izbora 2022. godine bio jedan od najžešćih kritičara vladajuće SDA. Često je gostovao u televizijskim emisijama, u kojima nije bio nimalo blag prema rukovodstvu SDA, na čelu sa Bakirom Izetbegovićem.
Nakon što je SDA smijenjena s vlasti, već tokom 2023. godine, u Pećaninovom javnom djelovanju primijetila se određena promjena. Naime, počeo je kritikovati novu vlast, tačnije Trojku. Mnogi su se unutar Trojke iznenadili, jer su valjda smatrali da je Pećanin njihov. Ništa drugačije nisu mislili ni simpatizeri SDA i DF-a, te su Pećaninu počeli upućivati prigovore sljedećeg tipa: „Zašto sada kritikuješ Trojku, kada si im ti pomogao na dođu na vlast?“
I jedni i drugi su se vodili svojom ideološkom teorijom. „Ili si s njima, ili si s nama. Ako si s nama, onda si uvijek trebao biti s nama. Ako si bio s njima, onda si do kraja trebao ostati s njima.“
Čim su počeli napadi, stao sam u Pećaninovu odbranu, usprotivši se navedenoj logici. Kazao sam da Pećanin kao građanin ima pravo (a kao intelektualac ima i obavezu) da kritikuje svaku vlast. Po tom kriteriju je on dosljedan ili nedosljedan, a ne po lojalnosti određenoj stranci.
Pećanin je građanin. Nije ni član, ni simpatizer stranaka, te im ne duguje lojalnost.
Stvari su postale još složenije, kada je Pećanin postao advokat Fadila Novalića. Tada su optužbe na njegov račun intenzivirane. Ponovo sa obje strane spektra. I simpatizeri SDA, i simpatizeri Trojke su govorili da je nedosljedan, jer je upravo on podržavao krivično gonjenje Novalića. Čak ga je među prvima prijavio, na samim počecima afere Respiratori.
Kao advokat, Pećanin može braniti koga god hoće. Srđa Popović je branio Andriju Artukovića. To je abeceda. Dobro, ali ima li Pećanin pravo kao građanin, ili intelektualac, da propituje spomenuti krivični proces?
Ima, ako je došao do saznanja na osnovu koja su ga uvjerila da je došlo do propusta. Ako je trebalo suditi Novaliću, što je Pećanin tražilo, to po pravilima logike ne znači ujedno i da mu je dobro suđeno.
To da li je došlo do zloupotreba u krivičnom pravosuđu, reći će konačna žalbena instanca, vjerovatno Evropski sud za ljudska prava u Strazburu.
Nisam advokat i ne mogu raspravljati o proceduralno-pravnim pitanjima u ovom slučaju. Ono o čemu mogu govoriti, kao građanin i politički komentator, jeste preksinoćnje saopćenje Naše stranke. Tu se o Novaliću i njegovom krivičnom progonu kaže sljedeće: „Upravo hapšenje takvih nazovi patriota je jedan od razloga zašto se približavamo EU, jer smo pokazali da nema nedodirljivih.“ (Moje podvlačenje)
Ko predstavlja prvo lice množine? Ko je hapšenjem Novalića pokazao da nema nedodirljivih? Naša stranka? Da li stranka, koja trenutno čini izvršnu vlast, tvrdi da je na neki način učestvovala u nečijem hapšenju? Da li formulacija da „nema nedodirljivih“ znači da je Naša stranka, kao vlast, utjecala i na ishod presude?
Zašto se po bilo kojem osnovu, vladajuća politička stranka identificira („jer smo pokazali“) sa djelovanjem pravosuđa?
Ako je Pećaninu trebalo opravdanje u javnosti, onda ne postoji bolje od ovog saopćenja Naše stranke. Jer ako vladajuća stranka odlučuje ko će biti uhapšen, onda je to već ozbiljna društvena anomalija. Čak i ako su u Našoj stranci deluzivni, pa ne odlučuju o krivičnom gonjenju građana, već se samo tako osjećaju, ili bi željeli da odlučuju, i to je ozbiljan prolem. Jer su vlast.
Ne znam da li je pravosuđe pod utjecajem izvršne vlasti. To je pitanje za pravosuđe (i vlast).
Ono što je očigledno jeste da najveći dio mainstream medija (Avaz, N1, Oslobođenje, Face TV, itd.) otvoreno podržava vlast, tačnije Trojku. Niko od njih, recimo, nije vidio ništa problematično u ovom saopćenju Naše stranke, iako su ga prenijeli. To se moglo sasvim jasno primijetiti i kroz nekritičko izvještavanje o otvaranju pregovora sa EU, u kojem se preuveličavao sam značaj događaja, kao i zasluge Trojke za isti.
U situaciji, kada je opozicija kriminalizirana (u određenoj mjeri i s dobrim razlogom), te je samim time lišena kredibiliteta (što nije dobro za jedno društvo), ključno je pitanje: ko će biti korektiv novoj vlast? Ako ne mediji ili intelektualci poput Pećanina?
Živimo u čudnom vremenu, u kojem su osnovne demokratske slobode napadnute, u toj mjeri da npr. Evropski parlament u svojoj rezoluciji kaže da se ni sve članice EU više ne mogu nazvati demokratskim društvima (npr. Mađarska). Šta tek reći za zemlje koje su van EU?
Srbija ima pregovarački status, ali kako sve češće ističu kritičari režima u Beogradu sve su manje šanse da može doći do demokratske, mirne smjene vlasti. Odnosi u srbijanskom društvu nikad nisu bili zaoštreniji i mnogi strahuju od sveopćeg nasilnog obračuna. Do toga je dovelo to što vladajući SNS kontroliše pravosuđe, kao i mainstream medije, kroz koje agresivno predstavlja opoziciju kao „kriminalnu organizaciju“, a kritičke medije kao „Đilasove“ odnosno „tajkunske“.
BiH nije takva. Zapravo samo „političko Sarajevo“ nije takvo. Zasad.
„Politička Banjaluka“ i „politički zapadni Mostar“ već odavno predstavljaju nedemokratske ambijente. Dodik i Čović su duže na vlasti od samog Vučića, a srpska i hrvatska opozicija u BiH ima manji medijski utjecaj nego ona u Srbiji.
Trojka, koja ima podršku međunarodne zajednice i mainstream medija, pokazuje težnju da kriminalizira sve medijske glasove, koji joj nisu po volji, što možda najbolje ilustrira odnos ministra vanjskih poslova prema uredniku ovog portala.
Ako se takav trend nastavi, uz podršku Američke ambasade i Misije EU, onda ćemo uništiti pluralizam i smjenjivost vlasti koju imamo već 15 godina. Drugim riječima, i „političko Sarajevo“ će ličiti na Srbiju, kojoj potpuna suspenzija demokratije nije smetala da brže od nas napreduje ka EU u proteklom periodu. Ako imate prijatelja u Beogradu, pitajte ih je li to sretan ishod.
Uvriježilo se nekako bilo o doba zrelog socijalizma, 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, u ulično-zajebantskoj praksi i vicmaherskoj subkulturi da se razne provale, izvaljotine, šale i maskare, koje je nemilice štancao narodni genij, pripisuju, stavljaju u usta tadašnjem kineskom komunisitčkom lideru Mao Zedongu. Zašto baš drugu Mau, teško je odgovoriti, ali navada, i to prilično masovna i česta je bila da mu se štošta tura u usta. Možda iz razloga što je bilo “umehko”, bezopasno: on bio jedini živi komunistički diktator kojeg se smjelo nekažnjeno ismijavati, Čaušesku je, recimo, spadao u vrstu zaštićene komunističke divljači, kao i Honecker. Mao nije bio “brat” našem tadašnjem predsjedniku, nije ga bilo među nesvrstanima, a istovremeno je tokom provođenja svoje kulturne revolucije bio sklon ispaljivaju mobilizirajućih parola, lapidarnih mudrolija, efektnih fraza, koje su u propagandnom perpetuiranju dobivale službeni status “mudrih misli” koje su sticale globalnu prepoznaljivost. Nije u mojoj mahali bilo izraslijeg pionira koji nije bio u stanju k'o od šale izdeklamovati rafal poučnih, nezaboravnih, a izmišljenih misli najvećeg sina kineskog naroda. “Sve je sranje osim pišanja. A i pišanje je veliko sranje kad se piša uzbrdo“, jedna je od omiljenih, edukativnih mudrolija za koje smo bili uvjereni da ih je izgovorio sam Mao Zedong, lično i personalno.
PIŠEM, DAKLE PREPISUJEM
Bilo je to vrijeme kada su rijetki šminkeri među nama učenicima mogli sebi priuštiti, odnosno kada im je superbogati tata – tajkun tog vremena, varilac u “Vasi Miskinu Crnom“, ili zidar iz “Hidrogradnje“, priuštio kineske tene “šangajke” pa smo zdravo za gotovo uzimali i pošto-poto kupili i prodavali navodnu “Maovu” čuvenu propagandnu dosjetku da su “tene najbolje patike“, na koju se naslanjala još jedna, također iz iste niše, odnosno “kineske” predsjedničke haiku produkcije, da je “hrana najbolja ishrana“. Nije se tih godina moglo šaliti i šegačiti s ovdašnjom ljubičicom belom, ali se, zato, s kineskim drugom Maom i njegovim anegdotalno-poučnim opusom šalilo i zajebavalo na svakom koraku; zar se, uostalom, i on nije zalagao da, pored bijelih ljubičica, cvjeta i drugih hiljadu cvjetova, to jeste viceva dosjetki, aforizama i drugih bezvezarija.
Pričali su se, doduše, u ta olovna vremena i politički, ne baš sasvim korektni vicevi, poput onog u kojem se na pitanje o tri najtanje knjige odgovaralo blago koketirajući sa šovinističkim predrasudama i umjerenim nacionalističkim stereotipima: Slovenačka geografija, Crnogorske junačke pjesme i Bosanske umotvorine.
E, sad, budući da je svima, osim onima koji mrze sve što je bošnjačko, jasno kako nema većeg mudraca u ovoj zemlji (niti pod zemljom) od Alije Izetbegovića, bilo bi malo nedostojno da se njegove destilirane mudrolije smjeste u neku tanku, neuglednu knjižicu, nego ćemo ih, kako i doliči, urezati, ugravirati, utisnuti u kamenu, debelom i teretnom, sve onako sa pozlatom i krasopisom. A onda će Nedžad Ajnadžić, načelnik najvažnije Općine na svijetu, bez tendera nabavljeno kamenje, oplemenjeno umotvorinama mudraca Alije, pokloniti građanima da ih opominje, educira, upozorava, tjera na razmišljanje ili da, jednostavno, bacaju na njega drvlje i kamenje preko društevnih mreža. Gdje god nađeš zgodno mjesto, ti kamen mudraca posadi, a kamen mudraca, uči nas to mitologija, ali i književno-filmska franšiza o Harryju Potteru, ima nadnaravna svojstva da pretvara obično gvožđe u zlato, otrcane banalnosti u mudrolije i lijepe misli, transferira tuđu imovinu, vlasništvo, autorska prava u Našu, to jeste Njegovu (jer, On, to smo svi Mi), pretvara centar glavnog grada u provincijsku pustopoljinu!
AJNADŽIĆEVO KOTRLJAJUĆE KAMENJE
Čudne su i čudotvorne te stele rasute po središtu centra Sarajeva, to su prava čuda bosanskog (ili hercegovačkog) kamena. Uštemaš u stijenu, recimo, izvorni sirov materijal “prije podne mislim jedno, a popodne drugo“, a mudra ti stijena izbaci čaroban stih Ivana Gorana Kovačića. Ili ukucaš da je Ivo Andrić “fratarsko kopile“, a Charles Darwin šalabajzer, nedostojan izučavanja u školama”, a Ajnadžićev stamen-kamen mudraca izbaci misao engleskog slikara Johna Opiea, koja je još prije 300-400 godina sublimirala Izetbegovićeve mudrolije u umjetnosti i nauci napisavši: “Nauka otkriva, umjetnost stvara.” Progangstersku i antidržavničku Izetbegovićevu maksimu “Bolje je birati sposobne, a manje poštene, nego poštene, a nesposobne”, Kamen mudrosti je pretočio u pravdoljubivi manisfest: “...Naš narod je dobar, oprostit će greške, ali neće oprostiti lopovluke.” I tako dalje, u gradu u kojem potpisnik citata, autor svojih i tuđih mudrolija, njegov sin i uža familija, stranački, džamijski i bliskoistočni saveznici nisu nakon rata ostavili kamen na kamenu, u kojem se stećci ugrađuju u temelje kuća, a rimska naselja prekopavaju i potapaju u interesu i funkciji onih kojima “narod neće oprostiti lopovluk”, osvanuli su njegovi proprani stari i izmišljeni novi citati.
Načelnik Nedžad Ajnadžić je rekao da se on nije miješao u izbor “Izetbegovićevih citata” nego je to prepustio Stručnom kolegiju. A da se načelnik Ajnadžić kojim slučajem upleo, teško da bi odolio i da na nekom, makar skrivenom, nedostupnom kamenu, za svoju dušu, ne ukuca njemu najdraže mudre misli, the best of Predsjednika Alije. Poput one da “rata neće biti”, “jer je za rat potrebno dvoje”. Sjeća se načelnik, reljefno sebi predočava sliku koliko su se on, tada kapetan JNA, i njegove kolege, takoreći suborci iz Sarajevskog korpusa JNA, grohotom smijali u kasarni u Lukavici, ili bješe na vojnoj vježbi na Romaniji, dok su slušali mudre pacifističko-antimilitarističke tlapnje “muslimanskog lidera”.
Ne znam ko sačinjava Stručni kolegij načelnika Ajnadžića, osnovano sumnjam da se tu udjenuo općinski odbornik i reality slikar Memo Haljevac, jer ko bi se uopće drugi od 100 hiljada stanovnika Centra mogao sjetiti i dobaciti do misli engleskog slikara iz 17. stoljeća, osim njegovog kolege Haljevca, pulena također kolege-slikara Fahrudina Radončića.
A sad, bez imalo šegačenja, karikiranja i podmetanja: okamenjene misli Alije Izetbegovića, stvarne, izmaštane i falsificirane, jesu zapravo briljantan, nepogrešiv mozaik koji bi, da takvo nešto nije suprotno vjerskoj tradiciji kojoj pripada (“ne vjerujem ja u kipove”), činila jedinstven spomenik Mudrom Vođi, satkan od svih onih nezaobilaznih, organskih elemenata koje su ga za života činili “jedinstvenim, vječnim i nezamjenjivim”. Preplitanje korisnih laži i prepariranih istina, relativiziranje (akademske) čestitosti i odgovornosti pri posezanju za tuđim (citatima, imovinom, životima), uzurpacija javnog dobra (u ovom slučaju prostora) za privatnu konjukturu i stranačku pljačku, hinjeno i k'o biva nehotično titranje “mehkog” kulta ličnosti, licitiranje s kratkim pamćenjem i kontaminiranim sjećanjem “svog naroda”, ukidanje društvenog, kulturnog kontinuiteta u korist “potisnute tradicije”, sve je to Alija Izetbegović i sve su to ilustrovane kamene površine s njegovim nezaboravnim besmislicama i plagiranim poštapalicama uspješno i dostojno dočarale. Sve su uradili njegovi nasljednici, biološki, stranački, idejni i “poslovni”, kako bi se njegova dubiozna baština (umalo ne rekoh “baruština”) sumnjivog porijekla i problematične kvalitete, razvijala, širila kroz procese obrazovanja, građanskog i vjerskog, kroz komemoriranje bolje prošlosti i lakiranje grubih grešaka i dubokih promašaja. Sve što je, dakle, učinjeno, pa i više od toga kako bi se učinilo stvarnim i mogućim da se sarajevske ulice oskrnave kamenim uvredama, državno potpomognutim falsifikatima i urbanističko-prostornim nasiljem.
ČUDO BOSANSKOG PLAGIJATA
Šuška se posljednjih mjeseci po sarajevskoj intelektualnoj mrtvaji kako stanoviti profesor, razočarani fanatik SDA, namjerava napraviti neku vrstu “obračuna na desnici” i komparativnom metodom, uporednom analizom s drugim autorima i njihovim knjigama pokazati da su ključne knjige koje je popisao Alija Izetbegović, “Islam između Istoka i Zapada” i “Islamska deklaracija” produkti resavskog prepisivanja, drski plagijati. Bez obzira na uloženi trud i akribiju, taj, ponavljam navodni, intelektualac, u suštini kuca na davno otvorena vrata: mnogo prije njega, jedan je drugi intelektualac, neuporedivo poznatiji i utjecajniji utvrdio i materijalno, crno na bijelo, dokazao prepisivački karakter tih knjiga: taj se pionir demistificiranja “mudrog Vođe” zvao Alija Izetbegović! On je tokom pravosudne i policijske istrage koja je protiv njega i njegovih prijatelja i suradnika vođena početkom 80-ih godina, kazao istražiteljima da sporna “Islamska deklaracija” uopće nije njegovo autorsko djelo, da on nije nikakav pisac, autor, nego kompilator i prepisivač. Odnosno, izrezivač i ljepitelj. Kao neporeciv materijalni dokaz ponudio je sumnjičavcima čitav sanduk svojih originalnih “rukopisa” u izvornom obliku. Riječ je bilo o kolažu isječaka (koji je ličio na konfete) iz raznih knjiga koje su se bavile filozofijom, istorijom islama, koje je on izrezivao makazama, a onda ih “selotejpom” spajao, kombinirao, između njih ubacivao komentare, pisane “svojim riječima”. Taj se spisateljski postupak u literaturi naziva “cut up”, najpoznatiji je po slučaju Danila Kiša i hajke na njegovu “Grobnicu za Borisa Davidoviča“, čiju su “citatnost”, oslanjanje na historijske i nehistorijske izvore, njegovi neprijatelji prokazali kao plagijat, bezmalo krivično djelo.
U nauci, pa čak i kvazinauci kojom se amaterski bavio naturščik-sociolog religije Izetbegović, neoznačavanje citata i nenavođenje izvora smatra se plagijatom, krivičnim djelom. Zašto niko od pokradenih autora niti izdavača nije tužio kompilatora “Islamske deklaracije”? Zato što je riječ o autorima koji uglavnom nisu doživjeli čast da ih prepisuje Izetbegović. Kako je u knjizi “Kako sam branio Bosnu i Bošnjake” objasnio, odnosno otkrioFatih El Hassanein, sudanski islamista, ratni šef novca i logistike za Bosnu i Hercegovinu, on je kao student 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća imao zadatak širiti ideje Muslimanskog bratstva među muslimanima u Jugoslaviji, odnosno “islamizirati muslimane Jugoslavije”. U toj misiji posebno poglavlje je predstavljalo prevođenje na ovdašnji jezik knjiga i studije lidera i ideologa tog pokreta, poput egipatskog učenjaka harizmatika Hassana al-Banne, a glavni suradnici na koje se oslanjao bio je mladomuslimanski krug oko Alije Izetbegovića, Omera Behmena, Ismeta Kasumagića…
Citati koje je koristio, plagirao i kompilirao “pisac” “Islamske deklaracije”, ne samo da nisu bili sporni za izdavača nego su bili dobrodošli: parola je bila “čitaj i širi dalje”. Sudanac Hassanein je, kako je napisao, financijski pomagao autore (ne samo u BiH i Jugoslaviji nego i u drugim zemljama socijalističkog istoka Evrope) i njihovo misionarsko-prosvjetno djelovanje…
Alija Izetbegović je bio predsjedik Stranke demokratske akcije, a potpredsjednik i predsjednik kadrovske komisije te stranke, desna njegova ruka, dakle, bio je prof. dr. Šefkija Čekić, dekan Saobraćajnog fakulteta, koji svoje knjige nije ni pisao niti prepisivao, već je fotokopirao radove drugih autora. Istina, nije mu bilo lijeno da njihova imena zamijeni svojim, časnim, akademskim. Šta bi na to rekao mudri Mao Zedong da je kojim slučajem živ? “Sve što imam sam ukrao, jedino sam akademsko napredovanje pošteno platio!” Ili možda: “Čim sam vidio koliko je narod zaljubljen u mene, odveo sam ga u mrak…”
Srebrenički hodža Damir Peštalić, neka mi oprosti što mu ne formaliziram titulu, dan poslije lokalnih izbora, na kolektivnoj kafi u Srebrenici, zvučao je poprilično rezignirano. Poluglasno je govorio da će na narednoj džumanskoj hutbi imenom i prezimenom prozvati izdajnike.
“Bego Bektić”, bilo je ime koje je pomenuo u tom kontekstu.
Ne sjećam se ko, ali sam siguran da je neko od prisutnih tada na svom telefonu pokazao fotografiju zagrljenih Bege Bektića i Mladena Grujičića, snimljenu na dan izbora ispred zgrade Opštine Srebrenica. Nisam baš htio da povjerujem u tu priču. Begu Bektića sam, čini mi se, upoznao na jednom Maršu smrti. Iskreno, priča hodže Peštalića i drugih Srebreničana nije mi baš zvučala uvjerljivo.
Sedmicu kasnije intenzivno sam počeo pratiti rezultate na stranici CIK-a. U selu Sućeska živi samo jedan Srbin. Stranke sa sjedištem u Republici Srpskoj u Sućesci su osvojile četiri glasa. Mladen Grujičić je skupio devetnaest. To je rodno selo Bege Bektića, povjernika SDP-a u Srebrenici.
Na Begu Bektića, reći će Ćamil Duraković, Srebreničani su upozoravali rukovodstvo SDP-a BiH. No, Nermin Nikšić i njegovi pobočnici nisu marili. Bili su fokusirani na sarajevsku općinu Centar i Trnovo. Uzalud je Denis Bećirović pokušavao spasiti vlastiti i stranački obraz objavljujući na društvenim mrežama svoju podršku Aliji Tabakoviću, bošnjačkom kandidatu za načelnika Srebrenice kojeg su podržale sve stranke sa sjedištem u Sarajevu. Sve, osim Nikšićevog SDP-a.
Upoznao sam ih mnogo, ali od Hakije Meholjića većeg mrzitelja SDA-ove politike nisam upoznao. Godinama je rahmetli Meholjić vodio bitku sa tada moćnim SDA-ovcima u Tuzlanskom kantonu i Podrinju. Bio je simbol borbe za prava povratnika, uvijek spreman da kritikuje Izetbegoviće, SDA, efendije i ostale koji su se okristili o genocid. Ko ga malo bolje poznaje, zna da je Hakija Meholjić bio spreman na sve. Osim na izdaju države BiH i na izdaju Srebrenice.
U maju prošle godine, Nermin Nikšić je isključio Hakiju Meholjića iz SDP-a. Prethodno ga je na sjednici Predsjedništva te stranke ponizio Vojin Mijatović. Hakija je kasnije svjedočio da mu je Mijatović zaprijetio novim klanjem.
“Ja to neću oprostiti. To me podsjeća na neke užasne stvari. Moj brat je zaklan, otac zaklan, jedan brat mi je strijeljan. I sad meni neko ko je jučer došao u SDP treba da kaže da će doći u Srebrenicu da me zakolje”, izjavio je Hakija Meholjić neposredno pred isključenje iz SDP-a u kojem je proveo veći dio svog života.
Godinu kasnije, Hakija Meholjić je umro. S njim je umro srebrenički SDP. Bego Bektić je postao predsjednik stranke. Po mjeri Vojina Mijatovića, novog heroja širokih narodnih masa okupljenih na društvenim mrežama. Po mjeri Nermina Nikšića i Saše Magazinovića koji je prije osam godina, da bi sačuvao ministarsku fotelju Zlatka Lagumdžije kojeg je kasnije izbacio iz SDP-a, glasao za Zakon o prebivalištu. Taj Zakon je mnogo veća izdaja od one koju je počinio Bego Bektić. No, Bektić je ekspresno izbačen iz SDP-a. Saša Magazinović, Nemin Nikšić, Damir Mašić i Vojin Mijatović novi su heroji posrnulog SDP-a iz kojeg je prije tačno godinu dana izbačen Hakija Meholjić.
Dok su se posljednjih dana bošnjački instant-genetičari s abortovanim fakultetskim diplomama Elmedin Konaković i Abdulah Skaka utrkivali u javnom slavljenju arijevskog kadrovskog principa u politici i javnom životu (a u povodu izbora sina Kemala Ademovića na jedno od čelnih mjesta u sarajevskoj vlasti) pred oči i u sjećanje mi se vrati mučna, nedolična scena iz hodnika Općinskog suda od prije, valjda, deceniju i pol. Rečeni Ademović, ratni heroj iz Specijalne jedinice MUP-a, kasnije direktor satrapske, bošnjačke tajne policije AID, tužio je mene i dvoje kolega iz “Slobodne Bosne” zbog klevete, nanošenja duševne boli i tražio simboličnu novčanu kompenzaciju.
Povod, bolje rečeno gomilu povoda, pronašao je u tekstovima u kojima smo godinama istraživali, ukazivali i dokazivali umiješanost AID-a u seriju nerazjašnjenih ubojstava, toleriranje i saučesništvo u terorističkim aktivnostima islamskih militanata i u vezi s tim odgovornost prvog čovjeka tajne policije za ta mračna razbojništva s tragičnim posljedicama i ljudskim žrtvama. Na glavnoj raspravi (ili, ipak, bijaše riječ o pripremnom ročištu) predložili smo saslušavanje nekoliko svjedoka, insajdera, “izvora” iz AID-a. Jedan od njih, dugogodišnji obavještajac, trebao je svjedočiti da je lično bio prisutan u kabinetu direktora AID-a u jesen 1996. godine kada su čelni ljudi Službe burno, razdragano, morbidno, dakle, proslavljali vijest o ubistvu Nedžada Ugljena, Ademovićevog zamjenika. Također smo predložili da isti svjedok potvrdi ili ospori navode iz naših tekstova prema kojima je službeni automobil Joze Leutara noć uoči atentata na njega odvezen u garažu AID-a, gdje mu je “ugrađena” minsko-eksplozivna naprava (također vlasništvo AID-a), nakon čega je automobil vraćen na parking u naselju Ciglane, na kojem će narednog jutra odletjeti u zrak. Predložili smo i neposrednog svjedoka “na okolnost” da je pošta pokojnog doministra Leutara prije radnog vremena odnošena u AID, gdje je otvarana, fotokopirana i vraćana na njegov radni stol prije dolaska na posao.
Predložili smo i još neke svjedoke, poput Edina Garaplije, bivšeg operativca AID-a, koji je nebrojeno puta, između ostalog i na sudu koji mu je izrekao višegodišnju zatvorsku kaznu, ponavljao da je komandanta terorističke bande “Ševe” Nedžada Herendu i njegove suradnike kidnapirao, mučio i pokušao ubiti po nalogu direktora AID-a Ademovića.
Ne okreći mi sina
Na kraju nevesele rasprave, po izlasku iz sudnice, Kemal Ademović, nezadovoljan predloženim dokazima naše odbrane, obratio se meni i kolegama primitivnom kletvom: “Dabogda vam se ovo što mi radite na djeci vratilo!”Ademovićeva tužba je odbačena na sudu, kao i njegovog glavnog operativca Kike Mašića, koji nas je tužio za slične inkriminacije.
Kemal Ademović već duže vrijeme je drugi čovjek Naroda i pravde, desna ruka šefa te opskurne, kleronacionalističke, klijentelističke družine Elmedina Konakovića. Njegov sin Jasmin Ademović prošle je nedjelje izabran za predsjedavajućeg Gradskog vijeća Sarajeva, a Konaković je taj kadrovski potez objasnio tvrdnjom da je mlađi Ademović neupitan kandidat, jer je “genetski predodređen”. Na kritike svojih nekadašnjih stranačkih kolega iz SDA da je na djelu politički nepotizam, Ademović je odgovorio oštrom prijetnjom: “Bolje da ne iskušavaju naše strpljenje… blizu je granica kada ćemo i mi početi prelaziti crtu na način na koji oni prelaze… ko udari na moju porodicu, udarit ću i ja na njegovu.”A, kako bolno, pa i fatalno zna biti kada ti bivši direktor AID-a, “prelazeći crtu”, “udari na porodicu”, ko ne zna, neka upita porodice i obitelji, žene i djecu Nedžada Ugljena, Joze Leutara…
Nije bivši direktor AID-a osjetljiv i pravdoljubiv samo kada je posrijedi njegova familija, on je u tim delikatnim stvarima principijelan, i to je u istom razgovoru ilustrirao jednim do sada nepoznatim primjerom. Kada je 2000. godine na izborima pobijedila Alijansa za promjene i dokinula decenijsku neprikosnovenu vladavinu Stranke demokratske akcije (i HDZ-a BiH), on se zabrinuo za budućnost svojih politički poraženih poslodavaca.
“…2000. godine došla je Alijansa na vlast. Dio te Alijanse bio je i Haris Silajdžić, koga jako cijenim. Ja sam tada bio direktor Službe”, podsjeća Ademović. Tada on pohodi kabinet Harisa Silajdžića, lidera Stranke za BiH, koja je bila uključena u pobjedničku Alijansu. “Najavio sam se kod Silajdžića, to je bilo u njegovoj stranci. Mislio je da sam došao, kao što i svi dolaze, da zadržim poziciju… Došao sam iz drugog razloga, da te zamolim nešto, a nisam se ni s kim konsultovao. Molim te, rahmetli predsjednika i njegovu porodicu nemojte da dirate, da povlačite po medijima, da udarate po njima, da se svetite i revanširate, tražio je Ademović od lidera SBiH. Silajdžić ga je umirio i rekao da ‘mu to ne pada na pamet'”. Direktor AID-a se sjeća da se nakon tog razgovora “zahvalio i otišao”.
Nema razloga da se sumnja u ovo Ademovićevo (retroaktivno) otkriće, ali ima, međutim, vrlo ozbiljnih razloga da se ono problematizira i pokuša razumjeti u novom, aktuelnom političkom i “genetičkom” ključu. Dakle, šef tajne (bošnjačke, odnosno stranačke) policije apelira, traži, moli, šta li već, lidera jedne stranke da “ne dira, ne povlači po medijima, udara po njima…” predsjednika jedne druge stranke i njegovu porodicu. (U tom trenutku i Haris Silajdžić i Alija Izetbegović su samo lideri svojih stranaka, nikakvih drugih, državnih funkcija nemaju).
U vrijeme kada Kemal Ademović, tobože samoinicijativno, traži od Silajdžića “pravdu” za Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu, ne postoji nijedna naznake da vlast Alijanse namjerava provoditi progon lidera SDA niti na bilo koji način nauditi njegovoj familiji. Na čelu stranaka Alijanse, pored Silajdžića koji je bio jedan od najvažnijih Izetbegovićevih suradnika, čak i kada se stranački osamostalio, nalazili su se, također, političari koji su prethodnih godina manje ili više bili dio te vlasti. Zlatko Lagumdžija, Ivo Komšić, Miro Lazović, Nijaz Duraković, Stjepan Kljuić, Krešimir Zubak, Rasim Kadić… koji su predvodili Alijansu za promjene, imali su manje ili više visoke pozicije u ratnoj nomenklaturi, kojom je suvereno gospodario Izetbegović, pa je bilo nerealno očekivati da bi iko od njih (osim, eventualno, Sefera Halilovića) imao razlog za resentimane i srca za revanšizam prema lideru SDA niti progon njegove porodice.
Zatvorske i druge ćelije društva
Dalje, ko su uopće tada članovi porodice Alije Izetbegovića, gdje su bili i čime su se zanimali da bi se nad njima provodio revanšizam, “povlačilo ih se po medijima”, “udaralo po njima”, kako je to slutio bivši direktor AID-a. Izetbegovićeva supruga je dugi niz godina bolovala, kćerke su imale ne pretjerano visoke funkcije u obrazovnom sistemu, zetovi su bili u javnim preduzećima ili poslovali s njima. Sin Bakir, koji je tih godina u “Slobodnoj Bosni” demantirao da je ikada bio šef kabineta svoga oca (što će mu kasnije biti i najveća preporuka za poslove koje je nakon očeve smrti obavljao), mirno i elegantno je direktorsku funkciju u Zavodu za izgradnju Kantona predao, a kao da i nije, svom prijatelju Besimu Mehmediću. Snaha Sebija također je bila u medicinsko-zdravstvenom zapećku.
Problematizirajmo i ovo: kako je uopće Ademović tada zamišljao da bi lider Stranke za BiH mogao zaštititi Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu od “povlačenja po medijima” kada Haris Silajdžić nije nijedan medij kontrolirao. Da jeste, prvog bi sebe i svoju familiju zaštitio. Nedugo nakon što je Alijansa preuzela vlast izbio je međunarodni skandal u čijem je središtu bio upravo Silajdžić. Vlasti Pakistana su preko svoje ambasade u Sarajevu zatražile od institucija BiH da vrate pozajmicu od 4,5 miliona dolara koje su početkom rata “na lijepe oči” uručile tadašnjem ministru vanjskih poslova. Silajdžić se branio objašnjavajući kako je tim novcem kupljeno sofisticirano raketno oružje, koje je, nakon što je ubačeno u Sarajevo, spasilo glavni grad od prodora agresorskih tenkova. Dodatni problem za Silajdžića je nastao kada se ustanovilo da je za nabavku oružja on osobno zadužio rođenog brata, koji, najblaže rečeno, prije rata “nije imao sreće” sa zakonom. Mediji nisu propustili primijetiti da je tih godina Silajdžićeva sestra bila ambasadorica u Pakistanu. Problem je saniran tako što je Pakistanu vraćena glavnica višemilionskog duga. Dakle, spašavanjem Izetbegovićeve familije Silajdžić bi nevolja i javnih prozivki poštedio i svoju…
Vlast Alijanse za promjene, zbog kašnjenja usljed kompliciranog sklapanja koalicijskog saveza, trajala je nepune tri godine, što je bilo kratko vrijeme za ozbiljnije rezultate u raščišćavanju naslijeđene političke, financijske, kriminalne i svake druge šikare, čak i da je bila koherentna i predana u pravnom kultiviranju autokratske “baštine” svojih prethodnika. Nije se tu samo radilo o Aliiji Izetbegoviću i njegovoj porodici, suštinski problem je bio što je nekoliko desetaka sličnih porodičnih klastera, međusobno povezanih, činilo kao amalgam bošnjačke politike u svim njenim manifastacionim oblicima. Pomicanje jedne, najjače kockice nužno vodi domino-efektu i urušavanju cijelog nakaradnog poretka. Je li društvo okupljeno oko Alije Izetbegovića dok ga je komunistički režim držao u zatvorskim ćelijama maštalo o tome kako će njihove porodice, kad dođe vrijeme za to, postati osnovne ćelije društva? Ako jeste, ispravno su maštali.
Cjelokupna bošnjačka vladajuća elita, koju je povezivao zajednički panislamistički background i antimodernizam, predstavljala je jedinstvenu “političku porodicu”, “piramidu sreće” u kojoj su glavni akteri uložili svoje stradalničke biografije i familijarnu umreženost. Alija Izetbegović je bio na vrhu tog lanca, odnosno “halke sreće”, kontrolirao je većinski paket dionica tog ekskluzivističkog političkog kružoka u kojeg se teško i mukotrpno ulazilo, ali se iz njega još teže ispadalo. Taj je stranačko-političko-vjerski gremij počivao na nekoliko postulata, od kojih je svaki, zaštićen alibijem rata, borbe protiv agresije, “zbijanja redova”… predstavljao negaciju demokratskog poretka i prijetnju pravnoj državi. Prvi je oslonac tog “sistema” bio nepovjerenje u institucije koje su supstituirane internim dogovorima u uskom krugu tzv. “šure”, antisistemskog konspirativnog društva vjerskih i stranačkih autoriteta. To je sa sobom nosilo dokidanje bilo kakvih mehanizama odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno: zamijenila ga je lojalnost, kao što je podobnost stavljena ispred sposobnosti, a rodbinska “genetika” poništila meritokraciju.
Sve je to rezultiralo feudalizacijom političkih procesa i socijalnog poretka, koji je praćen enormnim količinama novca, koji je skoro “helikopterskim metodama” padao u nezasite, pohlepne šake bošnjačke elite, da ne kažem baš uzurpatorske klike. Stotine miliona, a neki kažu i milijardi maraka, “palo je s neba”, odnosno iz neiscrpnih arapskih hazni na račune i torbe uskog kruga bivših komunističkih stradalnika, koji su, naravno, na taj način preuzeli na sebe stanovite obaveze koje se tiču ideoloških ustupaka, i duhovne i kulturne kontrarevolucije. Tim je novcima politička moć konvertirana u novi kvalitet, ekonomsku dominaciju i socijalnu okupaciju, kroz bagatelnu kupovinu i upropaštavanje društvenih dobara, praćenu bezdušnom pauperizacijom ogromnog sloja ratom opustošenog i desetkovanog stanovništva, sirotinje raje. Gospodari doniranog novca u ratu postali su vlasnici ekonomije, banaka, trgovačkih centra, benzinskih pumpi, telekomunikacijskih resursa. Kada pročitate ovih dana, recimo, da je Abdulah Skaka, “dvostruki mladomuslimanski genetski materijal”, platio hiljade maraka Gordanu Memiji, sinu Izetbegovićevog savjetnika, za “usluge snimanja”, ili kada taj isti Memija, osumnjičeni perač krvavog narkonovca, ima produkcijske maksuzije u “BH Telecomu”, ili na “Al Jazeeari”, gdje se o parama o reklamama pitaju Hasan Čengić i njegova sestrična, a o filmovima Sead Kreševljaković, sin (pred)ratnog “Skake”, onda vam je jasno da svjedočite procesu u kojem se taj piramidalni sistem “sreće”, s Alijom Izetbegovićem na čelu, samoreproducirao i zaokružio svoju okupacijsku najezdu nad svime gdje su pare, moć, utjecaj, klijentelizam.
Kemal Ademović je, kao lojalan Izetbegovićev suradnik, kojeg je u “halku vlasti” svojeručno uveo Mustafa Hafizović, zvani Mujo Kaloša, za kojeg mi je svojevremeno jedan izrazito utjecajni SDA-ovac rekao da je “on šef SDA jedan dan, nedjelju, kada odmara Alija”, tražio od Harisa Silajdžića da zaštiti lidera SDA i članove njegove porodice. A zapravo je u grozničavom strahu tražio način na koji će se sačuvati problematični, represivan, autokratski režim u kojem je bio važna poluga i zaštitnik, jer je znao da će njegovim odlaskom s čela tajne policije biti uzdrmana SDA-ovska Omerta, da će kosturi koji su počeli ispadati iz ormara tražiti istragu i odgovore. Kao što će činjenica što je AID pretvoren u europsku filijalu “Al Qaede” zahtijevati, pogotovo nakon 11. septembra 2001., ozbiljne istrage na koje on i njegovi poslodavci moraju dati precizne odgovore pravusuđu i javnosti. (Negdje u vrijeme kada se tužio sa “Slobodnom Bosnom”, Ademović je bio saslušavan u tužiteljstvu u vezi sa ubojstvom Nedžada Ugljena; jedan od svjedoka mi je govorio da njegovo držanje nije bilo nimalo “herojsko”, da je odbijao bilo šta odgovoriti u strahu od toga da, kako je govorio, “i sam ne bude smaknut”)
Miloševićeva i Alijina porodica, sličnosti i razlike
Sve te procese nije mogao zaustaviti Haris Silajadžić (a nije da se nije trudio preko svojih namještenika u politici, ministarstvima, parlamentima, policiji, pravosuđu…): njih je zaustavilo, a istinu zarobilo korumpirano, politizirano, stranački umreženo pravosuđe, uz tiho, neiskreno gunđanje lidera vladajuće Alijanse. U krivičnoj prijavi, svojevrsnoj “crnoj knjižici” “alijevštine”, pa i “arijevštine” koju su 2002. godine Uprava federalne policije i Federalna obavještajno-sigurnosna služba (FOSS) uputile Federalnom tužiteljstvu, otkriveni su tragovi i putevi desetina miliona maraka zatamnjenih u ratu i raspoređenih među 10-ak (p)ovlaštenih osoba; rasvijetljeno je nekoliko mučkih likvidacija koje su se unutar tog bešćutnog miljea ili dogodile ili njime bile inspirirane; “nacrtane” su sheme i mehanizmi ličnog bogaćenja i pljačke narodnih para, šverc humanitarnom pomoći; na bejan je izašlo posesivno, nakazno, nenarodno lice SDA-ove duboke države…
Pravosuđe se time do dan-danas nije pozabavilo, a lideri Alijanse su bili tih godina zauzeti pozicioniranjem vlastitih žena, instaliranjem sinova, braće i zemljaka na “izvorišta para” u javnom sektoru i državnim firmama. Umjesto da presijeku tokove Izetbegovićeve nepotističke kadrovske vertikale u državnoj službi, diplomaciji, javnim preduzećima, oni su počeli graditi vlastitu klijentilističku infrastrukturu. Diviniziranje i nostalgične emocije prema Aliji Izetbegoviću i poretku kojeg je uspostavio, u najvećoj mogućoj mjeri su posljedica straha da bi se nikad ozbiljno okrnjeni osnovni principi funkcioniranja i očuvanja na vlasti tog antisistemskog poretka mogli uzdrmati i učiniti spornim, neprihvatljivim. Ako se dovede u pitanje “Alijino naslijeđe”, “genetski model” u sferi kadrovske politike, koji je instalirao srednjovjekovnu “nasljednu demokraciju”, koja ne prestaje gušiti ovo društvo/što preko sina, papučarskog đon-obraza, što putem neukrotivo posesivne supruge-snahe) mnoge bi se porodice obogaćene i promovirane na toj matrici, ako ništa drugo, štrecnule i presabrale i unijele barem malo opreza ili iznuđene čestitosti u svoje javno djelovanje.
Kemal Ademović je otkrio kako je nakon jednokratne promjene vlasti 2000. i nogama i rukama kopao da se ne ruši kult Alije Izetbegovića i ne remeti mir i prosperitet njegove porodice. U srbijanskoj TV seriji “Porodica”, koja je opisala tri posljednja dana porodice Slobodana Miloševića “pod jednim krovom”, najveće opstrukcije u hapšenju srbijanskog diktatora dolaze od strane njegovog nasljednika Vojislava Koštunice, kao i Miloševiću lojalnog, poraženog, ali žilavog obavještajnog aparata. Oni su, poput kasnijeg Alijinog nasljednika u Predsjedništva BiH Silajdžića i prvog obavještajca Kemala Ademovića, učinili sve, uložili maksimalne napore da vlast Alijanse, pardon DOS-a, “ne dira predsjednika i njegovu porodicu…” i ne “povlači ih po medijima” i haagovima.
Gostovanje Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije, na Televiziji “Hayat” u utorak, 14. aprila, najviše je pažnje i komentara u javnosti izazvalo zbog njegove izjave da su Jevreji čekali dvije hiljade godina na povratak u Izrael, što je on toplo preporučio i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i dijaspori.
Međutim, ova notorna, drska budalaština zasjenila je, potpuno neopravdano, neke druge dijelove istog Izetbegovićevog intervjua, ništa manje neprihvatljive, arogantne, uvredljive i, na kraju krajeva, bezobrazne.
Bakir Izetbegović u razgovoru se posebno osvrnuo na obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, kojeg je ocijenio kao loš, površan i “štetan po državu i Bošnjake”. Pri tome je svojim riječima prepričavao hadise iz Kur'ana koji govore o ulozi znanja u životu i emancipaciji muslimana.
Evo šta je o obrazovnom sistemu rekao šef političke stranke koja skoro trideset godina, pored svega ostalog što kontrolira i usmjerava, drži šapu i na školskom sistemu, od osnovne škole do fakulteta, državnih i dobrog dijela privatnih, postavlja svoje direktore, profesore, rektore i dekane, usvaja školske programe…
Ko Bošnjacima podmeće neznanje
“Treba se suprotstaviti inflaciji, ako treba i zakonima, koja je dopustila nekvalitetne privatne fakultete. Vi kad auto registrujete, morate otići na kanal, provjeriti kočnice, ispušne gasove, daju vam jednu godinu da vozite, kroz godinu dana ponovo na kanal. Imate fakultete koji uopće nemaju sale, učionice, laboratorije, amfiteatre, profesora koji su u redovnom radnom odnosu. Sve je to neka improvizacija, po nekim potkrovljima štampaju se diplome, samo recite kog fakulteta hoćete. Država zbog toga pati, narod zbog toga pati. Teško je doći do znanja. Potrebne su godine i godine mukotrpnog napora da bi se došlo do znanja. Dakle, jedan starinski, tvrdi mukotrpni način u odnosu na učenje i moderne tehnologije. Ovo što sada imamo je destrukcija, jedno samozavaravanje naroda. To je jedan od glavnih problema u Bosni, problema Bošnjaka.”
Ovako govori čovjek koji je, pored ostalog, cijelu državu zadeverao i blokirao tako što je za direktora obavještajne zajednice u BiH postavio osobu koja ima diplome nekoliko fakulteta, ali nijednog “normalnog”. Direktor OSA-e, od Banje Luke do Tuzle sakupljao je diplome upravo onih fakulteta za koje lider SDA kaže da “nemaju učionice, laboratorije, amfiteatre… koji po nekim potkrovljima štampaju diplome”.
Ko je kriminalnim smicalicama na mjesto gradonačelnika Sarajeva doveo Abdulaha Skaku, svršenog studenta jednog od takvih opskurnih fakulteta, koji “na tavanu štampaju diplome”, “opasnih po Bosnu i Bošnjake”? Pa, naravno, Izetbegović i njegov operativac Asim Sarajlić, bivši konobar koji je i sam u rekordnom vremenu pribavio fakultetsku diplomu. Je li se mimo volje i bez aktivne pomoći SDA nekada prestižni Fakultet za sport i fizičku kulturu mogao pretvoriti u štampariju inflatornih diploma, u fakultet kojeg nije završio samo onaj ko je na autobus žurio!
Javna je tajna bila da je u Stranci demokratske akcije bio angažiran povjerljivi stranački kurir koji je letao od fakulteta do fakulteta u Sarajevu noseći profesorima indekse uglednih stranačkih kadrova, direktora, policajaca, oficira… da im upisuju ocjene. Malo je koji profesor imao hrabrosti i osobne i akademske časti da odbije sudjelovati u tom zločinu, “štetnom za Bošnjake”, jer su znali da će, zauzvrat, od Stranke biti nagrađeni funkcijama, napredovanjem u karijeri, članstvom u upravnim odborima. Je li više od deceniju potpredsjednik SDA bio Šefkija Čekić, dekan Saobraćajnog fakulteta, koji je uhvaćen u krađi, falsifikatu manje-više kompletnog svog “naučnog opusa”? Jesu li na tom fakultetu, zahvaljujući Čekiću i porodičnim nasljednicima koji su preuzeli fakultet, probrani SDA-ovci diplomirali, doktorirali?
I, nakon svega toga, uglavnom okončanog, ireverzibilnog procesa, dugog tri decenije, Bakir Izetbegović, svjedok i akter ovog sistemskog urušavanja obrazovnog sistema, njegovog akademskog digniteta, roni krokodilske suze zbog toga “što Bošnjaci malo čitaju i slabo se obrazuju”?!
Ko su uopće osnivači takvih, nesolidnih privatnih fakulteta, bez učionica i laboratorija, ali s tavanima, kako reče šef SDA? Gotovo bez izuzetka ljudi koji su bili manje ili više bliski Stranci demokratske akcije. Od bivšeg miljenika ove stranke, direktora GRAS-a Ibrahima Jusufranića, koji je pionir akademskog fušeraja sa svojim Univerzitetom iz Travnika, potom bivšeg ambasadora BiH, penzionisanog generala Ismeta Alije, utemeljitelja univerzitetskog kompleksa na Kobiljači, pa do “fabrike znanja” porodice Ganić na Ilidži, sve su to rodonačelnici nove bošnjačke akademske i poslovne elite koja je nastala pod malignim okriljem stranke Bakira Izetbegovića i njegovog mudrog oca.
Bratstvo i sestrinstvo
Da, valjda, ne bio širio samo neprikladni pesimizam i depresivno beznađe u svetom mjesecu ramazanu, Bakir Izetbegović je u razgovoru s ozarenom voditeljicom “Hayata” iščeprkao ipak jedan svijetao i poučan primjer obrazovno-edukativne prakse kojeg bi svi drugi trebali poštovati i slijediti.
Imamo jednu dobru stvar, koja je urnek možda za ostalo: Bošnjačka gimnazija. Bošnjačka gimnazija, koja je do sada proizvela barem stotine izvanrednih ljudi, znalaca koji su zatim studirali prestižne fakultete koji su sad širom svijeta, neki su i u Bosni i Hercegovini. Da imamo više takvih institucija, stvari bi bile lakše. Bošnjačka gimnazija svake godine stotine i stotine dobro obrazovanih ljudi sa srednjim obrazovanjem proizvede i pojača društvo s njima.”
Prva bošnjačka gimnazija je 1995. godine osnovana u Sarajevu novcima (iz) Turske, a za njenu direktoricu je postavljena Lejla Akšamija, kćerka Alije Izetbegovića, koji je i osigurao tu donaciju-hediju. Direktorica Akšamija je rat provela u Turskoj, gdje je obavljala povjerljive poslove za državu i pazila na majku Halidu, a moguće i na “vreće za Bakira”. Bošnjačka gimnazija je osnovana izvan tadašnjeg obrazovno-školskog sistema u Sarajevu, skoro pa “na divlje”, samostalno se financirala i predstavljala još jedan u nizu paralelnih, izvaninstitucionalnih i iznadinstitucionalnih centara moći, u ovom slučaju obrazovnih. Tek nakon nekoliko godina, kada su presušile financijske injekcije stranih donatora, Bošnjačka gimnazija je “ušla u suru”, integrirana u obrazovni sistem Kantona Sarajevo, zadržavajući onoliki nivo autonomije koliko je direktorica zahtijevala. Direktorica je na toj funkciji ostala duže od dvije decenije, sve do penzionisanja prije koju godinu.
Jedna tužna i nedolična epizoda vezana za pokretanje Bošnjačke gimnazije zaslužuje da bude spomenuta. U njenim prostorijama tokom rata su se školovali mladi policajci čije je obrazovanje nasilno prekinuto četničkim zauzimanjem Policijske škole na Vracama. Nakon što je Lejla Akšamija “zapikala” taj prostor, budući policajci i njihovi nastavnici, predvođeni divnim čovjekom, direktorom Huseinom Balićem, herojem koji je nedavno preminuo, izbačeni su i protjerani čak u Bugojno da tamo održavaju nastavu!
Od kuće do škole, od škole do kuće
Ne osporavajući uspjehe Bošnjačke gimnazije u obrazovanju generacija učenika koje su kroz nju prošle, Izetbegovićevo izdvajanje, favoriziranje ove srednjoškolske institucije u odnosu na sve druge slične obrazovne ustanove u Sarajevu i Bosni i Hercegovini je još jedan pokazatelj kakva ohola, bezobrazna, samoživa osoba, bez trunke stida i obzira, poštovanja tuđeg iskustva, ponosa, truda… vodi vladajuću bošnjačku stranku. Ništa u BiH nije postojalo prije njegove familije i ništa ne smije postojati izvan nje. Njegov je babo Alija stvorio, odbranio Bosnu i Hercegovinu i donio joj slobodu nakon milion godina. Njegova je hanuma Sebija, izvanredan menadžer sa sjajnim vezama i neiscrpnom radnom energijom, uzor i urnek medicinskim radnicima. Obrazovno-vaspitni sistem ništa ne valja i nikad neće valjati ako kao “urnek” ne posluži škola koju je turskim parama na noge podigla njegova sestra Lejla i u njoj odškolovala stotine i stotine svršenih gimnazijalaca, izvanrednog znanja i sjajne perspektive. (Kako li Bošnjačka gimnazija godišnje “izbaci nekoliko stotina svršenih gimnazijalaca” ako upisuje jedva nešto više od stotinu učenika?!)
Bilo bi zanimljivo čuti postoji li neko od tih genijalaca, “izvanredno obrazovanih znalaca”, iz školskog inkubatora direktorice Akšamije da ga je njen brat promovirao u rukovodstvo SDA, ima li takvih u parlamentima, rukovodstvima i upravnim odborima javnih preduzeća, u diplomaciji, ima li neki koji bi preuzeo štafetu od umornih “oldtajmera” Genjca, Turkovićke, Cikotića, Džaferovića…?! Je li najpoznatija javna ličnost i najuspješniji mladi Bošnjak koji je završio Bošnjačku gimnaziju sin onoga SDA-ovog glavešine što je svojedobno davao po deset maraka školskim drugovima da mu odu po hamburger i kolu?
Zna li Bakir Izetbegović kakve učenike odgajaju, recimo, preostale četiri gimnazije u Sarajevu ili druge škole u kojima se uče različiti zanati? Zanima li ga uopće kakav je nivo nastave i obrazovni profil učenika u katoličkim školskim centrima u Sarajevu i Zenici ili u srednjim školama u Tuzli, Bihaću, Mostaru, koje nemaju sreću da im je direktor neko iz familije Izetbegović? Ne zna, jer ga ne zanima ništa izvan vlastitog familijarnog kruga i stranke koja mu služi isključivo kao oruđe da bi se taj krug reproducirao, bogatio, opstajao na vlasti. Odličan je i društveno koristan sistem izgradio Izetbegović u dvije oblasti u kojima je porodično najviše zainteresiran i involviran, zdravstvo i školstvo: kada mu treba hitna intervencija na oku, traži pomoć od hećima u Zagrebu, a kćerku, da bi stekla likovna znanja, slao je na studij u Holandiju. On najbolje zna kako vam se piše ako se ovdje, gdje njegova stranka vlada 30 godina, liječite i školujete. Pri tome, moli i kumi Fahrudina Radončića da mu kćerkici plaća studiranje u inozemstvu!
Kada je nova gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić odmah na počektu svog mandata objavila da će prodati službeno vozilo marke Passat, reakcije su bile podijeljene. S istim žarom i uvjerenjem javno su nastupali oni koji su njenu gestu podržali, ocijelili je racionalnom i rijetko primjerenom među nositeljima javnih funkcija, kao i onih koji su njeno lišavanje službene limuzine ocijenili kao famozni “jeftini populizam”. Slabo se razumijem u automobile, ali znam toliko da Passat spada u klasu luksuznih automobila, što znači da populizam gradonačelnice Karić za kupca njenog službenog automobila neće biti jeftin nego, vjerovatno, skup. “Skupe pare za jeftini populizam”, da parafraziram ranog Štulića.
TREBA STASAT` ZA PASSAT
A sada nešto drugačije, a potpuno isto. Prije dvije godine, zatekao sam u kafanici na Skenderiji najstarijeg od svih mojih starih prijatelja, advokata Mladena Šuteja (90 okruglih godina), ljutog, bijesnog, konfliktnog. Nalazili smo se tih predepidemijskih godina, mjeseci i jutara relativno redovno i često, radosno i obostrano korisno u toj kafanici na rakiji (njegovoj) i kafi (mojoj). Stari advokat, akribični šarmer, nekadašnji šampion u mačevanju, nesuđeni olimpijac u konjskim trkama, jedan od najboljih poznavatelja operne umjetnosti u gradu i svjetski putnik (godinama je na turnejama po najvećim svjetskim opernim dvoranama pratio divu Ljiljanu Molnar-Talajić), kao i svaki drugi, rasni, nepopravljivi ters, svako jutro pronađe valjan i ultimativan razlog da bude ljut, kritičan, ciničan, otrovan, a osobito nepristupačan za one koji mu nisu po volji. Razlog za ljutnju nalazi najčešće u novinama, rjeđe na televizijama. Ako ga je nasekiralo “Oslobođenje” koje čita, tvrdi, još od prvih brojeva štampanih u Donjoj Trnavi, jao ti ga je novinarki čiji broj telefona ima i koja će bigajri-hak pojesti poparu za sve tuđe, najčešće uredničke grijehe. Sa posebnim merakom i strpljenjem lovi greške u mojim tekstovima, stilske nezgrapnosti, faktografska proklizavanja, nakon čega se odmah laća telefona i započinje monolog istim biranim riječima: “Slušaj, šupak, čitam ovo tvoje sranje...”
Tog je jutra starog advokata Šucu, kako su ga zvali njegovi suvremenici, kojih više gotovo i nema, razbjesnio gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka. Vidio ga je negdje prethodnih dana Mladen, koji vozačku dozvolu ima sedamdeset godina, kako se sam vozika u službenom automobilu, valjda onom Passatu, kojeg će njegova nasljednica Benjamina Karić kasnije prodati.
“Zamisli ti malog šupka! Izabrano ono za gradonačelnika, a nema svoj auto, nego državni koristi”, započinje dugačku, ljutitu, meandrirajuću priču koja će se, nema sumnje, na kraju okončati još jednom teškom kletvom i oporim zaključkom.
“Bilo je to negdje 1938-1939. godine, tek sam u osnovnu školu krenuo, prvi-drugi razred, ne sjećam se, odvede me otac do Katedrale, ali ne na misu ili neku svetkovinu, nego da vidim čudo kakvo niko u Sarajevu do tada nije vidio, nov-novcijat automobil tadašnjeg gradonačelnika Sarajeva Muhameda Zlatara. Zlatar mu je bilo i prezime i zanimanje”, sjećao se moj ljutiti sugovornik.
Zdravko Šutej, Mladenov otac, bio je najpoznatiji predratni pravnik u gradu, završio Prvu gimnaziju u generaciji Ive Andrića pa poslije nasljednu porodičnu nauku – pravo, u Vladi NDH u Sarajevu obavljao je neke tehničke, pravno-konsultantske poslove, oštro se i dosljedno ogradio od njenog zločinačkog karaktera, posebno od sramotne uloge nadbiskupa Katoličke crkve Ivana Šarića, s kojim je do rata bio kućni prijatelj. Nakon rata, komunističke vlasti su ga osudile na robiju i, nakon izlaska na slobodu, i na višegodišnje oduzimanje svih građanskih prava. Kažnjen je ne zbog saradnje s okupatorom, tu je bio čist i pred Bogom i pred zakonom, nego zbog razmjene pisama s izvjesnom damom iz Engleske, s kojom je ašikovao tih godina. Mladenov stric, dr. Juraj Šutej, predratni osnivač “Napretka” i visoki jugoslavenski političar, otišao je s ostatkom kraljevske Vlade u Londan i nakon rata se vratio u zemlju. Kao nekompromitirana, nestranačka ličnost i enormno sposoban stručnjak, ušao je u prvu vladu Titove Jugoslavije. Od nekadašnje brojne obitelji Šutej, danas je u Sarajevu živ advokat Mladen, koji mi je pričao i ovo:
“Skupilo se toga popodneva dosta svijeta kod Katedrale da se divi čudu od gradonačelnikovog automobila, a ja razrogačenih očiju i otvorenih usta jedva dođoh do daha i pitam oca je li ovo privatni gradonačelnikov auto ili mu ga je kupila država? Njegov privatni auto, sine, on je bogat čovjek, on je zato izabran za gradonačelnika Sarajeva, a nije izabran da bi se obogatio.”
Otpije Mladen čašicu rakije pa nastavlja. “A jučer gledam, ovaj Skaka, koji se fali da je iz ugledne čaršijske familije, u državnom autu se kurči po gradu, balavac jedan”, završava Šuco svoj ljutiti monolog.
ZLATAREVO ZLATO
Namjeravao sam ovaj tekst pisati odmah nakon odluke gradonačelnice Benjamine da proda službeni automobil, ali mi je falila krupna, neopohdna stavka, detalj bez kojeg bi priča bila prazna: zaboravio sam marku automobila predratnog gradonačelnika Muhameda Zlatara. Mladena Šuteja ne mogu vidjeti, sprečava me pandemija i hronično lohotna pluća pa ne hodam nigdje, a opet, ne mogu ga ni telefonom nazvati da provjerim, jer je on “tanak” sa sluhom pa ne čuje šta ga se pita. Što mu, kaže, dobro dođe, jer se već odavno ništa pametno nema čuti ni od koga.
I mislio sam bataliti pisanje teksta o dvojici gradonačelnika i njihovim, odnosno našim automobilima, kao antipodima, o duhu dva vremena, sukobu dva morala i dva nespojiva viđenja obavljanja javnog posla, kad na portalu “Nomad”, kao da ga je Bog odnekud poslao, pronađoh tekst Nedima Zlatara “Muhamedova strana” sa podnaslovom “Knjigama do predaka”. (3. april 2021.)
Prvi slijeva, Muhamed Zlatar, gradonačelnik Sarajeva 1940.
Nedim Zlatara poznajem kao vrsnog muzičara, darovitog kompozitora, a iz ovog teksta, i nekih ranijih koje sam sporadično nalazio, uvjerih se da je i darovit pisac i marljiv hroničar. On je praunuk Muhameda Zlatara, gradonačelnika Sarajeva od 1939. do 1941., u grupi “Basheskija” surađuje s opernim pjevačem Leonom Šarićem, čiji mi je otac Ivica ne jednom rekao da je Mladen Šutej najbolji poznavatelj operne baštine. Također ne jednom, zaticao sam, na različitim nekonvencionalnim “pozornicama” starijeg Šarića, donedavnog dogradonačelnika Sarajeva, i još starijeg Mladena Šuteja kako pjevaju arije iz klasičnih opera.
Pišući povijest svoje familije, Nedim Zlatar navodi: (Pradedo Muhamed) “…je sa svoja dva brata, Enesom i Ibrahimom, držao radionicu ‘Braća Zlatar – Radionica zlatnog i srebrenog nakita’. Pošto mu je posao dobro išao svoju gradonačelničku platu je znao podijeliti na putu od Vijećnice do radnje.” I napokon ono što sam tražio: “Posjedovao je Opel Admiral kabriolet koralne boje koji mu je služio kao službeni automobil.”
Muhamed Zlatar, piše njegov praunuk Nedim, nije prihvatio pritiske vlasti Nezavisne države Hrvatske da nastavi obavljati dužnost gradonačelnika Sarajeva. “Jedan dan u radnju mu dolazi šef policije i oduzima mu automobil pod prijetnjom smrću… Umro je pod njihovim pritiskom 1943. godine.”
Glave mu je došla nesklonost borbi protiv antifašizma, kako bi to svojim kabastim rječnikom (“hineći neznanje”, kako je taj tok svijesti kod ovdašnjeg mladumuslimanskog pionirskog presada, nazvao pisac Nenad Veličković) objasnio doskorašnji gradonačelnik Abdulah Skaka.
Uz tekst u “Nomadu” objavljena je fotografija s otvaranja pravoslavne Crkve Svetog Preobraženja na Pofalićima iz 1940. godine na kojoj se gradonačelnika Sarajeva Muhamed Zlatar nalazi u društvu sa patrijarhom SPC-a Gavrilom Božićem. I taj čin i to okupljanje više desetina hiljada ljudi na otvaranju crkve, režim NDH mu je uknjižio u neoprostive grijehe.
Nakon smjene Abdulaha Skake, mediji su iskopali račun koji je dokazivao da je jedan od njegovih posljednjih poslovnih poteza bila kupovina torte (25 KM) koju je poslao direktorici KCUS-a Sebiji Izetbegović. Prije 80 godina, njegov prethodnik Muhamed Zlatar je, kako pročitasmo, svoju plaću podijelio potrebitima na putu od posla do svoje radnje. Takvi su, eto, bili populisti nekada. Ali, to su bila drugačija, nedemokratska vremena, kada Bošnjaci nisu imali svoju državu, svoju vlast i svoje ja. I kada nije baš svako mogao biti biran na najviše funkcije. Danas se nova pjesma pjeva, a drugi kriteriji vladaju, danas se mnogo više pika, uvažava i nagrađuje torta koju si poklonio Gazdarici koja ima nego sadaka narodu koji nema. U sistemu vrijednosti koje operacionalizira Asim Sarajlić, to se više cijeni i drugačije vrednuje.
Ako je Drina granica, popit ćemo je”, izjavio je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik prije dvije i po godine govoreći o neustavnom danu Republike Srpske.
Ako je suditi po reakcijama pravosudnih institucija BiH, Drina je popijena. Kao što je popijena Sava koja sjever Bosne i Hercegovine razgraničava od Hrvatske. Od marta do danas, komšije i susjedi, potpomognuti svojim državljanima u institucijama BiH i medijskom šutnjom iz Sarajeva, najdirektnije su ugrozili teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine. Šta se desilo? Ništa. Dok se “političko Sarajevo”, kako ga sve češće nazivaju Dodikovi savjetnici, bavi građevinskim poduhvatima, penzijskim stažom i izvještajima zdravstvenih ustanova, vlasti Hrvatske i Srbije vrše mirnu agresiju. Dokazat ćemo to kroz tri najsvježija primjera.
Prvo su hrvatske firme, pod okriljem noći, krajem marta ove godine ispod rijeke Save koja razdvaja BiH od Hrvatske položile plinovodne cijevi za Rafineriju u Brodu. I sve to “temeljem sporazuma Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Srpske o ‘gasifikaciji’ Rafinerije nafte u Brodu čiji je većinski vlasnik ruski Zarubrežnjeft”. Za gradnju ovog plinovoda državne vlasti Bosne i Hercegovine nikada nisu dale saglasnost. A prema zakonu, morale su.
“Vijeće ministara Bosne i Hercegovine stara se o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnih institucija Bosne i Hercegovine i entiteta”, piše u Zakonu o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora BiH.
Umjesto Vijeća ministara, za nesmetano izvršenje ovih poslova postarali su se pripadnici Granične policije BiH. Nakon što je posao okončan, bh. graničari su ga – zabranili. Tužilaštvo BiH nije reagiralo, sarajevski zvaničnici su medijima poslali dva-tri saopćenja za javnost i priča je okončana. U medijima sa sjedištem u Sarajevu objavljeno je desetak tekstova. Jer očito nije interesantno to što susjedna država, pri tome članica Evropske unije, krši međunarodno pravo.
Prije nego će srbijanska premijerka Ana Brnabić sa svojim domaćinom Radovanom Viškovićem uzeti lopatu u ruke kako bi položila kamen temeljac za hidrocentralu Buk Bijela na Drini, premijer Republike Srpske će saopćiti da “Drina ispred njih, a i iza njih nije granica”. Istina, na tom mjestu Drina nije granica, ali bi granicu trebao postaviti Ustavni sud BiH koji razmatra ovaj slučaj. No, jedno je sigurno – umjesto države BiH, “nosilac” ovog međunarodnog projekta je entitet Republika Srpska. Dakle, po uzoru na Hrvatsku i njihove poslove na Savi, i Srbija je ignorisala institucije BiH svojim poslovima na Drini. Istovremeno, na Uni – blokada. Hrvatske vlasti odlučile su da za teretni saobraćaj zatvore Granični prijelaz Maljevac kod Velike Kladuše. Tako će poduzetnici iz Unsko-sanskog kantona na raspolaganju imati samo GP Izačić. Kada pogledate kartu, vidjet ćete ogromnu prazninu od GP-a Kamensko kod Livna do Dvora na Uni u Republici Srpskoj. Tamo gdje se spajaju zapad i sjever države BiH privrednici neće moći prelaziti u Hrvatsku. I opet je BiH bez odgovora.
Ako Vijeće ministara pokuša uvesti recipročne mjere prema Hrvatskoj, nema dileme da će kadrovi SNSD-a i HDZ-a blokirati donošenje takve odluke. Ali šta je onda rješenje? Rješenje sigurno nije cjelodnevno zbrajanje prepunih kontejnera na sarajevskim ulicama i vođenje politike od Čaršije do Ilidže. Nije rješenje po svaku cijenu čuvati predsjednikovu suprugu na KCUS-u, što radi SDA, ili zbrajati dane specijalističkog staža supruge sa KCUS-a, što radi opozicija. Rješenje je da se zvaničnici svih političkih partija posvete onim državnim problemima. Razumijem, za građane jeste bitno da li im je smeće oko zgrade i da li imaju kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Ali za državnike bi mnogo bitnije trebalo biti ko atakuje na teritorijalni integritet BiH. No, ima li državnika u ovoj državi?
Da je samo jedna rečenica istinita, a znamo svi da ih je mnogo više, Kemal Čaušević bi postao krunski svjedok bh. pravosuđa, što navodi i sudija Suda BiH Branko Perić. Svjedok pokajnik, da naglasim. Jer nije bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje nikakva žrtva. On je čovjek koji je, za svog mandata, stekao „samo četiri nekretnine“ u centru Sarajeva. I još mnogo toga što svi istražitelji ove države neće nikada otkriti.
Kriv je, čak i on sam priznaje, za nezakonito posredovanje i za primanje „15-20 hiljada maraka“ mita od, policiji odranije poznatog, biznismena Sedineta Karića. Kriv je on i zbog onih drugih „primitaka“ koji nisu bili predmet istrage. Kriv je, ali nije jedini.
Mnogo je kemala čauševića oko nas. Neki će biti osuđeni, neki neće, neki će biti pod istragom, a većina ih nikad neće biti ni dotaknuta. I, ako ćemo govoriti pravo, većinu njih je skrojila politika, a pravosuđe spakovalo u ladicu.
Odete li na web stranicu Tužilaštva BiH, u rubrici „priopćenja“ pronaći ćete bezbroj “žurnih saopćenja” kojima nas državni tužioci obavještavaju da su „formirali predmet“. Nećete pronaći nigdje, ni u biltenima niti u „specijaliziranim“ medijima da je neki predmet rasformiran. Kopajući po sjećanju i vlastitoj arhivi ne mogu da se ne pomenem dva predmeta koja su bila formirana, pompezno prezentirana i, na kraju, rasformirana. Jedan se zove „Pandora“, a drugi se zove „Master“. Oba predmeta se odnose na kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje. Ovaj prvi su dužili državni tužioci Oleg Čavka i Dubravko Čampara, a ovaj drugi samo Čampara. Kemal Čaušević je u prvom bio osumnjičenik i svjedok, a u drugom – prijavitelj.
Bio sam tada još na Federalnoj televiziji kada su mi 17. juna 2014. godine dojavili (gle čuda, direktor OSA-e je tada bio Almir Džuvo), da će narednog jutra biti provedena najveća policijska akcija u okviru koje će biti uhapšeni Kemal Čaušević i Zdravko Cvjetinović. Kolege su mi svjedoci da sam kolegij zakazao za 5 ujutro. U šest su već svi bili na lokacijama i čekali da se otvori Pandorina kutija. Pedeset i nešto ih je uhapšeno tog dana. Svezani Kemal Čaušević će pred kamerama FTV-a kolegici Adisi Imamović reći da mu je to najsretniji dan u životu. Tadašnji glavni državni tužilac Goran Salihović će na konferenciji za medije saopćiti da je u pitanju kriminal procijenjen na oko dvije milijarde maraka. Neki uhapšeni će, potom, biti smješteni u pritvor, neki su se vratili kući i postali suspendovani. U želji da i on ode kući, Kemal Čaušević će ponuditi tužiocima Čavki i Čampari nagodbu – svjedočit će o svemu što zna, priznat će da je primao mito i nezakonito posredovao i da bi zauzvrat dobio zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana. Početnim slovom „Č“, preliminarni dokument su potpisali Čavka, Čampara i Čaušević. Bivši direktor UIO je, potom, razvezao jezik. Optužio je Dragana Čovića i Adnana Terzića da su posredovali u vezi sa kupovinom zrgade u Mostaru. Svjedočio je o davanju mita državnom tužiocu Čavki. Ispričao sve što zna o šećernim poslovima Nikole Špirića, dao je informacije o stanovima Sulejmana Tihića. I, na kraju, ništa. Pandorinu kutija koju je otvorio Kemal Čaušević zatvorili su državni tužioci. Čampara i Čavka su odlučili odustati „od preliminarnog sporazuma“, Čauševićev iskaz je objavljen u medijima i priča je, na kraju, okončana. Od pedeset i nešto uhapšenih u Pandori, i desetak spomenutih u Čauševićevom čuvenom iskazu, Čampara i Čavka su odlučili da optuže – samo Kemala Čauševića. Da li je krao sam? Nije. Da li je imao političku podršku tokom krađe? Jeste. Da li je tužiocima dao dovoljno materijala da „formiraju“ desetine predmeta? Jeste. Ali nisu formirali. Udruženim radom, Čampara i Čavka su tokom procesa iz javnog prostora uklonili neugodnog svjedoka protiv lidera većine političkih partija. Uklonili su i neugodnog svjedoka protiv sebe samih. Oni su danas „ugledni“ državni tužioci koji su predmet od pedeset uhapšenih plus desetak prokazanih u predmetu Pandora uspjeli pred lice pravde izvesti samo jednog čovjeka. I to onog koji je želio biti svjedok pokajnik.
Otprilike to ovako izgleda. Da je Haški tribunal odlučio Draženu Erdemoviću, krvniku sa vojne ekonomije Branjevo, dati zasluženu doživotnu robiju, on sigurno nikad ne bi svjedočio protiv naredbodavca Ratka Mladića. Ali Hagu je bilo bitnije zatvoriti komandante nego izvršioce. Čampari i Čavki u predmetu Pandora to nije bio prioritet. Oni su zatvorili izvršioce, a komandanti su i danas na pozicijama. Pa s tih pozicija komanduju i dvojcu sa kormilarom Čavka-Čampara.
Pomenuo sam maločas u tekstu i akciju Master. Upišite u „Googleov“ pretraživač tu akciju i vidjet ćete da je, po nalogu državnog tužioca Dubravka Čampare, uhapšena 21 osoba osumnjičena za kriminal u UIO, Carinska ispostava Tuzla. Onda otiđite na stranicu Tužilaštva BiH i pokušajte pronaći išta o toj akciji. Ništa nećete pronaći. „Predmet rasformiran“. Master propao. Master šefovi i dalje na pozicijama. A ne bi trebali biti. Ako kao tužilac uhapsite 21 čovjeka i protiv njih nikada ne podignete optužnicu to znači da ste ili nesposobni ili korumpirani. Jer ne možete hapsiti bez dokaza. A kad imate dokaze morate optužiti. Ukoliko niste … Znate već šta.
Kada sa zapadne strane uđete u Tuzlu i prođete one dimnjake Termoelektrane, doći ćete u Ulicu Osamnaeste hrvatske brigade. Vozit ćete se, tako, par stotina metara dok ne dođete do broja 2. Tu je, na tom broju, decenijama pisalo Fabrika obuće Aida Tuzla. Nema je više. Aidu su ugušile tranzicijske godine, pretvorbe duštvenog u privatno, lohn poslovi, aktivni i pasivni bilansi i svi oni termini koje smo slušali u centralnim dnevnicima dok su se radnice na ulici borile za uvezivanje staža i ono što im je pripadalo. U međuvremenu je Aidinu obuću zamijenila ona uvezena iz Kine i tuzlansko je Jedinstvo krenulo u provaliju. Kilometar-dva dalje od Aide, na lijevoj obali rijeke Jale nalazi se dvorana Mejdan. U njoj su svoje utakmice, dok dvorana nije skoro utihnula, igrale Smilja Rađenović, Mara Lakić i Raza Mujanović. Na dresovima im je pisalo – Jedinstvo Aida Tuzla. To je onaj klub što je, na leđima Razije Mujanović, ‘89 godine pokorio Evropu.
Googlao sam prije dva dana Smilju Rađenović i saznao za njenu tužnu sudbinu. Ima u crnoj hronici, ko želi da čita. Meni je nekako lakše da je pamtim kao prvakinju Evrope.
Maru Lakić sam godinama kasnije viđao u Tuzli. Svom je prezimenu dodala ono Brčaninović, dobila je kćerku Melisu i postala je ozbiljan skaut i košarkaški trener.
Raza Mujanović postala je najveća bosanska sportašica svih vremena kada su je uvrstili u Kuću slavnih one godine kada je u istu kuću ušao i američki “Dream Team” sa Olimpijade iz Barcelone.
Ne znam tačno kojom je magistralom u Tuzlu ušao šesnaestogodišnji jablanički dječak kada ga je otac dovezao da se okuša u Sloboda Diti. Nije ni bitno. Bitno je da će taj dječak deceniju kasnije postati najbolji strijelac Eurolige a malo zatim i prvi Bosanac koji je zaigrao u NBA.
Par sati prije nego sam počeo pisati ovaj tekst, pričao sam s tim dječakom, čije dresove, onaj iz Milovokija i onaj iz reprezentacije, čuvam revnosnije nego sve tajne dokumente koje sam skupljao proteklih dvadesetak godina.
Mirza Teletović je sada predsjednik Košarkaškog saveza BiH. Ne razumije se, reći će mi, u procedure i dokumente, numerisanja stranica i projekte. Umjesto njega, njegova velika karijera govori u šta se razumije. Otkako je Mirza Teletović postao predsjednik Košarkaškog saveza BiH, ima smisla gledati evropska košarkaška prvenstva. I ono za žene, i ono za muškarce. Kada smo pričali, bio je, ako sam ga dobro čuo, negdje u Dalmaciji. Nije bio u Strazburu sa igračicama. Jer on nije postao predsjednik Saveza da bude turistički putnik u kvalifikacijskim mečevima. Postao je predsjednik Saveza da bi i od sebe veću Raziju Mujanović poslao u Strazbur da, onako, sa klupe, svojim autoritetom i likom iz Kuće slavnih „plaši“ protivnice i službenike FIBA-e.
Mirza Teletović je predsjednik Saveza, Razija Mujanović je u stručnom štabu ženske košarkaške reprezentacije, Mara Lakić je uz reprezentaciju, a na terenu su one koje znaju igrati košarku. Svejedno je da li se zovu Milica, Nikolina ili Melisa. I nije ovdje stvar multietničnosti. Ovdje je stvar – profesionalizma.
Danas, kada bh. košarkašice igraju četvrtfinale protiv Francuske svi su postali eksperti za taj sport. Do danas su ti isti, iz oblasti ženske košarke, znali samo viceve na račun Razije Mujanović.
Kada je odredila u kojem će gradu igrati ženska košarkaška reprezentacija BiH, FIBA nije pogriješila. Strazbur je mjesto u kojem se traži konačna ovozemaljska pravda. I baš u Strazburu pravda je zadovoljena. Pobjedom protiv Hrvatske i svih onih u BiH koji negiraju postojanje države. A za kraj, red je citirati i Emanuela Macrona. Danas, u Valensiji, BiH će za Francusku biti „bomba koja otkucava“.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
