Ekskluzivno je, jer i on i medij u kojem se oglašava drugačije ne znaju, Elmedin Konaković prije tri dana za N1 najavio da će ponedjeljak vjerovatno biti dan žalosti u BiH. I, evo, dođe i skoro prođe ponedjeljak, ali nigdje u BiH, osim u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu se ne žali. Žalost nastupa tek kad prođe – utorak.
Zašto? Trojkašima zbog SFF-a, HDZ-ovcima zbog Velike Gospe i večerašnjeg spektakla Petra Graše srijeda je “idealan dan” za žaljenje gradačačkih žrtava koje su danas ukopane. SNSD-ovcima nije bitno kada se, uopće, žali. Bitno je da se i u toj žalosti podrivaju institucije BiH.
Danas je u Gradačcu klanjana dženaza Nizami Hećimović. Tu nesretnu ženu koja je od države tražila zaštitu koju nije dobila, prošlog je petka ubio njen nevjenčani suprug. Tog istog dana Sarajevo nije žalilo. Naprotiv, slavilo je početak “najvažnijeg filmskog festivala u ovom dijelu Evrope”.
Nizama Hećimović ne pripada onima koji diktiraju “društveno ponašanje”. Irma Baralija nije sjekla kosu u znak solidarnosti sa zlostavljanim ženama u BiH. Sabina Ćudić nije tvitala ništa pa se neće morati pozivati na imunitet. Irfan Čenigć se hvalio fotografijama sa crvenog tepiha, a federalni premijer Nermin Nikšić nije pisao potresne ispovijesti na društvenim mrežama. Jer reflektori ispred sarajevskog Narodnog pozorišta ne bacaju dalje od Titove ulice. I kantonalni sarajevski premijer Nihad Uk pokazao je koliko je, zapravo, politički neuk. Zajedno sa svojim stranačkim šefom Edinom For(t)om koji je protekle dane bez žalosti proveo zaljubljeno gledajući u svoje stare fotografije.
Od masakra u školi u Beogradu do dana žalosti u cijeloj BiH prošlo je nepunih 48 sati. Od masakra u Gradačcu do dana žalosti u oba bh. entiteta proći će skoro pet dana.
“Da mi prođe utorak”, pjevat će Petar Grašo u ponedjeljak (večeras) na “humanitarnom spektaklu” u Šujici.
Tu će biti Reprezentacija svećenika Hrvatske, veterana NK Šujice i naravno Humane zvijezde Hrvatske čiji sastav se svaki dan nadopunjuje zanimljivim imenima. Onda u utorak ide Velika Gospa. Zato Borjana Krišto i drugi HDZ-ovi kadrovi nisu dopustili da Vijeće ministara i Vlada Federacije BiH dan žalosti proglase prije srijede.
Vijeće ministara BiH na kraju, eto, neće učiniti ništa. Republika Srpska je proglasila dan žalosti zbog Gradačca i pozvala, pazite sada, Vladu Federacije da učini isto. Nije, dakle, Miloradu Dodiku i njegovim stranačkim poslušnicima bitna žrtva. Bitno je rušenje institucija Bosne i Hercegovine.
Danas je dan žalosti u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu. Danas će biti ukupana Nizama Hećimović i druge žrtve (samo)ubice Nermina Sulejmanovića. Danas se ne žali u Sarajevu. U Sarajevu se šeta crvenim tepihom. Danas se ne žali u Hercegovini. Dolje je Grašo piva. Danas se ne žali u Republici Srpskoj. Tamo se kuju planovi za rušenje države.
Zamislite državu u kojoj ministar vanjskih poslova reaguje na tragediju u Gradačcu hvaleći se da je “znao za događaj prije nego što je objavljen u medijima”. Nemojte zamišljati. Pogledajte Elmedina Konakovića. Njemu je, dakle, bitno kada je on saznao za događaj. Nije mu bitno da li je išta poduzeo, jer on se nametnuo ka vrhovni autoritet i za vanjske i unutrašnje poslove.
I, ako ćemo realno, nije ovdje uopće bitno hoće li država dan ili dva žaliti za Nizamom Hećimović. Bitno je šta će država poduzeti da više niko i nikada ne mora žaliti zbog femicida.
U evidenciji Obavještajno-sigurnosne agencije BiH nema dokaza da su SDA-ovom federalnom zastupniku Salki Zildžiću izdate iskaznica i značka ove sigurnosne agencije. Ali iskaznica i značka koje su pronađena prilikom Zildžićevog hapšenja u Srbiji su autentične. I velika je vjerovatnoća da su izdate tokom mandata bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehmedagića.
U evidenciji OSA-e, prema informacijama Istrage, postoje dokazi o izdavanju tri “počasne iskaznice”. Jedna je izdata na ime Denisa Stojnića, druga na ime Adija Hadžikapetanovića.
Stojnićevu iskaznicu je izuzelo Tužilaštvo BiH nakon što je uhapsilo ovog “ugostitelja”. Iskaznica izdata Adiju Hadžikapetanoviću je povučena nakon što je ovaj bivši sekretar Ministarstva vanjskih poslova BiH preminuo.
To su, dakle, činjenice. Generalni direktor OSA-e ima diskreciono pravo da daje počasne iskaznice. Ali počasne iskaznice može imati samo bivši uposlenik OSA-e koji je penzionisan. I niko više. Salko Zildžić nije bio uposlenik OSA-e, a nije ni penzionisan. Dakle, sve i da je bio saradnik OSA-e, Zildžić nije mogao imati počasnu iskaznicu. Ako je bivši direktor OSA-e Osman Mehmedagić, a sve su prilike da jeste, izdao počasnu iskaznicu OSA-e Salki Zildžiću mimo procedure onda je njegov potez, u najmanju ruku, glup. A od Mehmedagića je u ovom slučaju gluplji samo Salko Zildžić.
Nije, dakle, sporno što je Salko Zildžić (bio), ako je (bio), saradnik OSA-e. Sporno je što je dobio penzionersku iskaznicu. Mada, ako sagledamo bolje sam slučaj, Salko i jeste za penzije. Više puta udaren u glavu Zildžić je obolio o demencije. A ako nije dementan, onda je samo glup. Čovjek je, pazite sad, bio savjetnik federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare, bio je član Komisije za sigurnost Parlamenta FBiH i “počasni službenik OSA-e”, a za sve ove godine nije uspio naučiti da oružje, čak i sa dozvolom, ne nosiš preko granice. Da je Zildžić bio na tajnom zadatku, prosto je nevjerovatno. Jer on nije u stanju obaviti nikakav zadatak, a kamoli visoko sofisticiranu tajnu operaciju. A ako je sve to tako, a jeste, kakav je tek, onda, direktor OSA-e, koji je Zildžiću dao ovu iskaznicu i značku.
Kada je one godine kada je Aleksandar Vučić napadnut u Potočarima, Srbija na specijalnu operaciju poslala svoje agente, prethodno su im oduzeli iskaznice. Pa, opet, svjedok pokajnik je razotkrio kompletnu srbijansku obavještajnu operaciju u Potočarima.
Kada “operativac” Salko Zildžić krene privatno u Srbiju, on iz svog automobila zaboravi izvaditi pištolj, a iz novčanika “penzionersku iskaznicu” OSA-e. Ne trebaju nikakvi svjedoci pokajnici da ga razotkriju. Naprotiv, on je svojom demencijom ili glupošću od sebe napravio “špijuna na specijalnom zadatku”, iako to suštinski nije. Jer svako ko je barem jednom u životu razgovarao sa Zildžićem zna njegove intelektualne kapacitete.
Danas, tri dana poslije Zildžićevog hapšenja, njegova i Osmicina glupost dali su za pravo svim neprijateljima BiH da i ubuduće šire priču o “dubokim državama” i “crnim operacijama”.
A da je, citirat ću jednog SDA-ovca, Osman Mehmedagić ono što o njemu govore i pričaju, ova stranka nikad ne bi sišla s vlasti. On je, zapravo, samo glup. Što potvrđuje i slučaj Zildžićeve penzionerske iskaznice.
Najveću korist od smjene Sebije Izetbegović imat će njena porodica i njena SDA. Jer niko više nije nanio štete toj stranci i prezimenu Izetbegović do samo “Profesorice”. Ona je “politička majka” i Konakovića i Čampara. Ona je, zapravo, odgojila “sve bube koje će početi gutati” Stranku demokratske akcije. I te bube, od Aljoše Čampare do Dine Konakovića, kasnije će koštati državu brojnih institucija koje su predate HDZ-u i SNSD-u.
Elmedin Konaković je bahat jer ga je bahaćenju u politici učila Sebija Izetbegović. Obračunava se sa neistomišljenicima baš onako kako ga je učila “Profesorica”. U Konakovića je mesijanski sindrom ugradila baš ona – Sebija Izetbegović.
Najveću štetu zbog smjene Sebije Izetbegović pretrpjet će bivša opozicija, a današnji “režim” oličen u strankama Trojke. Jer Sebija Izetbegović je bila politička meta koju ne možete promašiti. Dovoljno bahata i arogantna da je javnost bilo lako okrenuti protiv nje. Uopće nije bitno da li je njen potez ispravan ili pogrešan. On je bio loš samo zbog toga što ga je uradila Sebija Izetbegović.
Na čelo Opće bolnice je došla uz pomoć SDA-ovog premijera Konakovića. Za direktoricu KCUS-a je imenovana uz pomoć SDA-ovih premijera, federalnog Fadila Novalića i kantonalnog Elmedina Konakovića. Aljoša Čampara je, da ostane zapisano, bio kurir koji je od Profesorice uzeo muštuluk u vidu dva tableta. I osam godina kasnije, oni koji su je doveli na tu poziciju su je i otjerali. U međuvremenu je Fadil Novalić zaglavio na crnoj listi i optuženičkoj klupi. Zbog nje i njenih želja za pozicioniranjem u Kantonalnom odboru SDA u Sarajevu nastao je i “slučaj Asim”. Zbog nje je, uopće nije bitno što suštinski nema kriminala, nastao i slučaj “respiratori”. Njenu bahatost i omraženost u javnosti koristila je i srpska BIA i hrvatska SOA. Zbog nje je oslabljena bosanska OSA.
Kada je Christian Schmidt ovog ljeta obespravljivao Bošnjake, Bošnjaci nisu izašli na ulice samo zato što su ih uvjerili da protestom pred OHR-om ne brane državu i sebe, već Sebiju Izetbegović. Jer ona je bila simbol “tridesetogodišnje” vladavine SDA, prožete korupcijom i nepotizmom. Bilo je dovoljno da se objavi fotografija Sebije Izetbegović na protestima i protesti su već obesmišljeni.
Sebija Izetbegović je korištena “kao sredstvo” pritiska na njenog supruga zbog izbornog zakona. Korištena je kao maska za sve loše namjere i postupke stranka Trojke i “međunarodnih faktora”. Jer javnost je uvijek interesovalo više u kakvim je patikama gospođa Izetbegović, nego kako će Schmidt rasporediti delegate za Dom naroda FBiH.
Kada su tokom pandemije koronavirusa širom svijeta umirali milioni ljudi, samo su na KCUS-u istraživani uzroci smrti. Od tri i po miliona mrtvih širom svijeta, samo su sarajevski ljekari optuživani da “namjerno ubijaju pacijente”. Znate li zbog čega? Zbog toga što je na čelu KCUS-a bila Sebija Izetbegović.
Sebija Izetbegović je, zapravo, bila vijest. Sama po sebi. I uvijek negativna reklama za SDA. Kada bi se, recimo, pojavila na prijemu sa suprugom Bakirom Izetbegovićem, odmah bi bile izbacivane cijene njenih odjevnih predmeta. Za razliku od nje, supruga Denisa Bećirovića je samo “ponovo zablistala”.
Ništa se, dakle, bolje za SDA nije moglo desiti od smjene Sebije Izetbegović. I što prije “Profesorica” utone u zaborav, bit će bolje i za državu i za njenu stranku. Jer svu svoju nesposobnost Konaković i njegovi vjerni pratioci tada neće moći knjižiti Sebiji Izetbegović.
Možda je tokom mandata i uradila dobrih stvari na KCUS-u. Ali te stvari će biti pronađene i isticane tek onda kada Sebija Izetbegović ode u zaborav, a nove “snage” sa fočanskim diplomama pokažu svoju (ne)sposobnost.
Vijeće ministara BiH u tajnosti je usvojilo mehanizam koordinacije na sjednici 26. januara 2016. godine. Šta on ustvari znači u odnosima Evropske unije i BiH mogli smo se uvjeriti jučer u Briselu, ne znam samo je li Denis Zvizdić, koji je ponosan na ovu eru svog političkog djelovanja postao svjestan tog glomaznog aparata kojeg ‘krase’ isključivo blokade.
Više od 100 osoba boravilo je u Briselu, taj izlet koštat će milion KM, otišli su praznih ruku, a iz Brisela donijeli jedino što se moglo kupiti na božićnim sniženjima. Istina je zapravo da su Borjana Krišto i Oliver Varhelyi preselili Zvizdićev ‘mehanizam koordinacije’ u Brisel iz sebi poznatih razloga. Krišto je zasigurno željela pokazati da će kantoni igrati ključnu ulogu, jednako kao što Milorad Dodik zastupa tezu da bez Republike srpske nema puta u Evropsku uniju. A, nama izgleda nema nigdje, jer mnogobrojna delegacije iz Brisela bila je sve samo ne država BiH.
Pogrešna su izvještavanja medija da su u Briselu bili zastupljeni svi nivoi vlasti u BiH, ako znamo da članovi Predsjedništva BiH nisu bili tamo.
Dakle, potpuno je pogrešno postavljen mehanizam kooridnacije u kojem će se pitati 14 vlada, svi osim najvišeg izvršnog organa BiH, i to onog u čijoj je nadležnosti vanjska politika BiH, a u šta definitivno spada i put BiH ka EU.
Evropska unija od svojih članica, ali i zemalja koje su na putu da to postanu, traži da su sve politike u cijeloj državi međusobno usklađene i da imaju isti cilj prilikom integracijskih procesa u EU, te da se efikasno implementiraju. Traže ono što i oni nemaju, jer Mađarska, Njemačka, Nizozemska, Francuska sve češće su protivnici proširenja i definitivno ne govore usklađenim briselskim jezikom.
Kako je onda moguće da se od BiH traži takav usklađen jezik, i to u mehanizmu gdje od 14 vlada više od pola njih ima dijametralno suprotna shvatanja i poimanja postojanja Bosne i Hercegovine. Jer npr. Republika sprska teži ka otcjepljenju, dok kantoni s hrvatskom većinom imaju svoja pravila igre, i ona nisu nikako usmjerena ka prosperitetu BiH i njenoj izgradnji u modernu evropsku zemlju.
Zbog čega je onda najmnogobrojnija delegacija putovala u Brisel, i šta se zapravo željelo pokazati ovim sijelom, za kojeg neki tvrde da prošlo sjajno, da su svi govorili jednim glasom, ako znamo da već danas su se svi restartovali na početne postavke. Svi na svoje.
Jer mehanizam koordinacije, kakav je prihvaćen, samo je daljnji način legalnog blokiranja napretka BiH ka Evropskoj uniji i urnek kako dodatno razvlastiti i razgraditi našu državu.
Legitimno je stoga pitati se hoće li i kakav oblik državnosti ostati Bosni i Hercegovini, a koji bi se unio u porodicu evropskih država. I šta nam znači EU ako do konačnog pristupa, ako ikada do njega dođe, ne budemo imali državu Bosnu i Hercegovinu!
Jer, ono što smo jučer vidjeli u Briselu nisu državna posla, već ismijavanje državnosti BiH, a koji ćemo platiti milion maraka.
Možda je Varhelyiju, kao Mađaru, čovjeku Viktora Orbana, prijatelju Milorada Dodika i bio cilj da u Brisel dovede raštimani orkestar (ne)koordinisane vlasti Bosne i Hercegovine, koja još nije definisala ni šta hoće, a kamoli kako do toga doći.
Takva slika zasigurno je proizvela rastresenost kod predstavnika uređenih zemalja EU, naročito onih koji se iz svojih razloga protive proširenju. Slika koju su vidjeli na Drugom političkom forumu zasigurno će ih uvjeriti da su apsolutno u pravu, jer, ako delegaciju države sa otprilike tri miliona stanovnika predstavlja više od 100 ljudi na skupu okarakterisanom “na visokom nivou”, onda je svaka ozbiljna priča s takvom državom nemoguća.
Čak i na Wikipediji, putem koje se, uz rad, obrazuje ministar Elmedin Konaković, riječ trivijalno znači – nebitno. Ali očito je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine proteklih dana fokus sa Wikipedije prebacio na Booking, pokušavajući da utvrdi ko je u Sarajevu prevario srpske turiste, pa nije stigao naučiti novu riječ za svoj vokabular sačinjen uglavnom od riječi – “režim, Bakir, Sebija, SDA, DF, režimski mediji, plaćenici, pokrasti, nepotizam i momentum …”.
Vlastitim bi neznanjem Elmedin Konaković često mogao opravdati svoje bezumne poteze i izjave. Često, ali ne i u slučaju “9. januara”. Čak i da ne zna značenje riječi trivijalno, a moguće je da i ne zna, lider NiP-a i MIP-a zna šta znači: “Ne bih o tome. Bavimo se ozbiljnim temama”.
Neozbiljna je tema, dakle, rušenje ustavno-pravnog poretka BiH. Neozbiljno je kad njegov koalicijski partner koji se promijenio sa lošega na gore postroji policijske snage u centru Banja Luke i uzvikne – “POMOZ BOG, JUNACI”. Neozbiljna je stvar za Elmedina Konakovića i ona šapka Ratka Mladića na mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu na kojem su prije trideset i dvije godine počeli klati Bošnjake. Neozbiljno je i što se krše odluke Ustavnog suda BiH. Sve je to, dakle trivijalno. NEBITNO. NEOZBILJNO!
Sve dosadašnje propuste Elmedin Konaković je mogao opravdati vlastitim neznanjem, ali za riječi izgovorene ispred Doma HDZ-a više ni neobrazovanje ne može biti izgovor.
“Ne bih o tome. Meni je to nebitna, trivijalna stvar. Imamo posla, bavimo se ozbiljnim temama i zato smo ovdje”, reći će ministar Konaković nakon što ga je novinarka upitala da li će prokomentarisati “9. januar”.
Ministar vanjskih poslova i predsjednik NiP-a @DinoKonakovic proslavu neustavnog dana RS nazvao “trivijalnom stvari” “Ne bih o tome. To je trivijalna stvar. Imamo posla, bavimo se ozbiljnim temama”, rekao je Konaković nakon što ga je novinarka u Mostaru upitala da li će… pic.twitter.com/mHefuvc4JA
Koje su to za nekog državnika bitnije teme od rušenja ustavno-pravnog poretka države koju “vodi”? Novogodišnja prevara turista? Neposlušni mediji? Ili bezvizni režim sa Emiratima uz povoljne-džabne karte za Dubai?
Šta državniku iz Bosne i Hercegovine može biti bitnije od države? Možda neka košarkaška utakmica Crvene Zvezde i Partizana u kojoj Konaković, onako objektivno, navija za Beograd i Srbiju.
Nije Elmedin Konaković u utorak u Mostaru napravio gaf. On je samo potvrdio sumnje da ne može voditi državu i odlučivati u ime države i naroda koji je svojih 67 hiljada glasova dao njegovoj stranci. I kada kažem “ne može voditi”, ne mislim na to da je ne može voditi zato što je nesposoban i neobrazovan,već zbog toga što je Konaković spreman počiniti izdaju, uvjeren da čini ispravnu stvar.
Uprkos presudama MSKJ da je političko i vojno rukvodstvo Republike Hrvatske imalo ukupnu kontrolu nad snagama HVO-a i da je sukob bio međunarodnog karaktera, MVP Konaković ima dilemu da li je RH počinila agresiju i da li je Tuđman "bio taj"?! pic.twitter.com/Aq0sH2Dzrn
U Zagrebu je, sjetimo se, na HRT-u, kazao da će “diplomatski prešutjeti” odgovor na pitanje o hrvatskoj agresiji na BiH. U Mostaru će, godinu kasnije, “diplomatski” prešutjeti obilježavanje neustavnog dana Republike Srpske. Štaviše, taj Dodikov čin kojem su i svjetski mediji posvetili mnogo prostora, Konaković je označio “nebitnim i trivijalnim”.
Elem, američki avioni su trivijalno letjeli iznad Tuzle i Brčkog. Američka ambasada je trivijalno pozvala Tužilaštvo BiH da procesuira odgovorne za trivijalnosti u RS. OHR je trivijalno slagao da neće biti ovog 9. januara. Trivijalno su Trojkaši polagali cvijeće u Potočarima. Trivijalna je i presuda Ustavnog suda BiH glede 9. januara. A Konaković se ne bavi trivijalnostima. On se bavi ozbiljnim poslovima. A uskoro ćemo saznati i kojim.
Gospodin Drago Bojić je na prometej.ba objavio tekst u kojem me optužuje da sam stao na „stranu progonitelja“ gospodina Franje Šarčevića.
Mišljenja sam da je tekst dosadan, predvidljiv i intelektualno nepošten. K tome, taj tekst na kraju postaje nečitljiv, na mjestu gdje gospodin Bojić piše: „Svaki nacionalizam je zlo. Ne postoje prihvatljivi nacionalizmi niti takvi koji bi bili sekundaran problem“. Ovo zvuči kao nešto što uglas sriču negdašnji polaznici „Nansen dijalog centra“ ili neke druge NGO radionice o toleranciji.
Bojićev tekst je, važno je istaći, pristojan. Nije jebao mater meni i svim mojim čitateljicama i čitaocima. Što je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za prometej.ba. Jer je Bojićeva pristojnost očit napredak u odnosu na komunikacione strategije koje koristi urednik toga portala, gospodin Šarčević.
Ne. Nisam stao na „stranu progonitelja“. Da bih tako učinio, najprije bi morao postojati progon. Ono što se dešava meni i gospodinu Šarčeviću, pak, progon nije. Radi se o pritisku – radikalno različitog intenziteta – zbog izgovorene riječi. Što ne znači da do progona – a i pogroma – nećemo stići.
Podrazumijeva se da ne podržavam napade na Šarčevića. Mislim da Šarčević, a tu slobodu dajem i sebi, ima svako pravo da piše šta hoće i kako hoće i da zbog toga ne bude izložen prijetnjama. Američki standard slobode govora bliži mi je od evropskoga – u SAD je, podsjetiću, i govor mržnje ustavno zaštićen kao sloboda govora. To je moja pozicija.
Ono čime sam se bavio tokom gostovanja na Hayat televiziji je, pak, razlika između „slučaja Nikolaidis“ i „slučaja Šarčević“.
Tvrdim da svaka kritika ne može biti tumačena kao napad na slobodu govora. Tvrdim da napad na slobodu govora nije isti ako dolazi sa pozicije moći ili ako dolazi od strane bijesna čitatelja. Da bih to ilustrovao, opisao sam kako izgleda pritisak države na mene. Odlukom ministarstva kulture, moja primanja su smanjena gotovo prepolovljena. Sistem, dakle, otežava moju egzistenciju. Režimski mediji već godinama vode brutalnu hajku protiv mene. Ta hajka podrazumijeva potpunu dehumanizaciju Andreja Nikolaidisa. Ta dehumanizacija je imala logičan završetak u spaljivanju simboličkog Nikolaidisa. I sam govor optužbe i presude koja je pročitana protiv mene bio je dehuamanizujući. Tokom govora, više puta sam nazvan onim koji širi smrad; govnetom; onim koji piše fekalijama; pripadnikom autofekalne književnosti… Na koncu, razularena masa je vikala: „spaljuj govna“.
Oni, dakle, nisu spalili lutku čovjeka, nego dehumanizovano „govno“.
Ako je to isto kao ono što se desilo gospodinu Šarčeviću, upućujem mu izvinjenje. Ali nije isto – srećom po gospodina Šarčevića.
Dopustite da vam ilustrujem logiku koja insistira na istovjetnosti „slučajeva“. To je kao da imate dva čovjeka. Jednoga je prebilo metalnim šipkama, drugoga je ošamarilo. I jedno i drugo akti su nasilja – stoga je to isto. Ako se pak pojavi neko ko insistira kako to ipak isto nije, eto nekoga poput gospodina Bojića ko će ustvrditi kako onaj koji ističe kako lomljene glave šipkom i šamaranje nije isto time, zapravo, opravdava nasilje nad ošamarenim.
Istu logiku gospodin Bojić primjenjuje kada tvrdi da asistiram bošnjačkome nacionalizmu. To ilustruje mojom tvrdnjom da su, za mene, bošnjački i crnogorski nacionalizam sekundaran problem.
Obratimo pažnju: ja ne tvrdim da je bošnjački nacionalizam dobar, niti da nije problem. Naprotiv: kao problem – ali sekundaran – ga definišem. Zašto tako mislim? Zato što sam uvjeren da je najopasniji nacionalizam u BiH, kao i na Balkanu, onaj velikosrpski. Koji je iza sebe ostavio najviše žrtava. I koji je u BiH centrifugalna sila, koja može izazvati novi rat. Da li bošnjački nacionalizam može postati najveći problem bosanskohercegovačkog društva? Da. Ali to sada nije tako.
U Crnoj, pak, Gori sprovodi se izjednačavanje crnogorskoga i srpskoga nacionalizma. Ne prihvatam da su nacionalizmi, od kojih je jedan izazvao genocid a drugi broji 0 žrtava i vrhuni u optužbi da su crnogorski Srbi „posrbice“ – jednaki niti jednako opasni. Time, dakako, ne tvrdim da je crnogorski nacionalizam „dobar“.
Gospodin Bojić, pak, insistira na tome da je bošnjački nacionalizam najvećeg naroda. Uz neveliku dozu uopštavanje moglo bi se reći kako je on pristalica teze da je veličina najbitnija, dok sam ja na stanovištu kako ne bi trebalo zanemariti ni tehniku.
Dio Bojićeva teksta koji smatram neetičnim i nedostojnim njegove javne figure je onaj u kojem se on bavi navodnim motivima moje navodne – a nepostojeće – odbrane bošnjačkoga nacionalizma, čijim me „podmuklim asistentom“ naziva. Gospodin Bojić sugeriše da je za mene to – korisno. A korisno je zato što čineći tako izbjegavam da budem izložen bijesu i osudi bošnjačke javnosti.
K vragu, pomislio sam tada, kako se toga nisam sjetio? Zašto nisam prekucao igricu? Zašto sam se ja – koji živim u Crnoj Gori – izložio bijesnu crnogorske javnosti, što me je dovelo do smanjenja prihoda, ograničenja slobode kretanja i inkvizitorskog suđenja koje je završilo spaljivanjem simboličkog Nikolaidisa?
Zašto, jer mi je tako očito bilo korisnije, nisam „podmuklo asistirao“ velikosrpskom nacionalizmu u Crnoj Gori?
Po gospodinu Bojiću, ja sam idiot – da bih izbjegao osudu tamo gdje ne živim – u Sarajevu – ja sam se izložio javnom linču tamo gdje živim – u Crnoj Gori.
Ako, pak, pod „korisno“ gospodin Bojić ili bilo ko drugi misli da sam za svoje „podmuklo asistiranje“ nekako plaćen, evo moje ponude. Vaši saradnici a, mislim, i članovi redakcije pripadnici su vladajućih stranaka. Sa vladajućima ste „dobri“. Oni imaju svu moć, imaju službe. Ako dokažete da iz Bosne dobijam bilo kakve novce osim skromnih honorara za svoje knjige, nastupe i članke – ja ću se, posramljen, zauvijek povući iz bosanskohercegovačkog javnog života.
Da. Kao i svaki medij koji je platforma sa koje se javnosti obraćaju vladajući, i koji pritom diseminira ideologiju vladajućih, prometej.ba jeste režimski medij. Da. Tekst gospodina Bojića napad je režimskog medija na kritičkog novinara.
Za kraj. Ako bih na gospodina Bojića primijenio logiku koju je on primijenio na mene, to bi me dovelo do sljedećeg zaključka. Da je gospodin Bojić perfidno i podmuklo javno osudio moje spaljivanje, a potom dopisao optužnicu koja je do spaljivanja dovela.
Nužno bi me dovelo do zaključka da je fratar stao na stranu palitelja.
Sve teorije zavjere su propale. Nevini ljudi su oslobođeni. Istina, ne svi, ali vjerujem da će Ustavi sud BiH ili, na kraju, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu ukloniti i nepravdu učinjenu prema Alisi Mutap.
Pravosudna farsa u slučaju Dženan Memić je okončana. Od petero optuženih, četvero je pravosnažno oslobođeno. Osuđena je samo Alisa Mutap, jer sudije nisu imale dovoljno hrabrosti da baš sve oslobode.
Od prvog dana Istraga.ba je pisala da su nevini ljudi prvo uhapšeni, potom optuženi, a onda i, djelimično, osuđeni. Od prvog dana su nas nazivali “ubicama”, zaštitnicima “ubica”. I, sada, nekoliko godina kasnije stigla je i pravosnažna presuda.
Slučaj Dženan Memić nije vodilo Tužilaštvo BiH. Ovaj slučaj je vodila ulica koja je satanizirala svakoga ko se usudio iznijeti ijednu činjenicu. Na ovom slučaju, na krvi Dženana Memića, nastala je jedna stranka. Ona koja je, navodno, u ime naroda, provodila “pravdu”.
Sistem, pravosnažno, nije ubio Dženana Memića. Policija, pravosnažno je utvrđeno, nije zataškavala slučaj smrti Dženana Memića.
Dženanov otac Muriz Memić godinama je, uz vlastiti pristanak ili ne, sasvim je svejedno, (zlo)upotrebljavan za političke obračune. Ko god je smetao određenim centrima političke moći bio je proglašen ubicom ili zaštitnikom ubica. Advokati optuženih samo su bili “advokatići”. Samo je Ifet Feraget bio “advokat”.
Ako ste pažljivo pratili izjave obitelji Memić, onda ste sigurno vidjeli da je “Bakir Izetbegović dao Draganu Čoviću Izborni zakon kako bi se spasio odgovornosti za smrt Dženana Memića”. To što ta i još desetine sličnih izjava Muriza Memića i njegovog advokata Ifeta Ferageta bila s one strane razuma, nije sprječavalo ni medije niti “aktiviste” da šire teorije zavjere.
Sud je pravosnažno utvrdio da nije kriv ni recepcioner iz hotela Alije Budnje. Nije kriv ni sin ilidžanskog hotelijera koji je, pazite sad, “doveden u vezu sa ubistvom”. Nije kriv ni policajac Hasan Dupovac. Kroz tri sudska stepena je utvrđeno da nije ometao istragu. Ni policajac Josip Barić nije kriv. Ni Alisin otac Zijo Mutap nije kriv. Samo je kriva Alisa zbog toga što se “ne sjeća” kako je 8. februara 2016. godine na Ilidži stradao njen tadašnji dečko Dženan Memić.
Ko će sada ispraviti nepravdu nanesenu ljudima koji su nevini ležali u pritvoru i koji su, što je gore od pritvora, godinama trpili teror i iživljavanje u javnom prostoru? Državni tužioci Ćazim Hasanspahić i i ideolog svake pravosudne podvale Dubravko Čampara sigurno neće. Jer oni su “samo radili svoj posao”. Kao što je i Dženanov otac Muriz “odradio posao”.
“Znamo ko je ubio Dženana”, ponavljao je godinama Muriz Memić.
Pa, ako zna, zašto ne saopći to ime? Ne saopćava ga zato što je za porodicu Memić, naoročito Arijanu Memić, ta optužba bila “fluidna”. Sve dok se nije priključio Narodu i Pravdi Aljoša Čampara je za Memiće bio “zaštitnik ubica Dženana Memića”. A kasnije je samo postao stranački kolega čiji je brat Dubravko, u ime porodice Memić i države BiH, optuživao, sada se ispostavilo, nevine ljude.
Na spisku nevino stradalih u slučaju Memić je i sudija Branko Perić. On je smogao hrabrosti, još u prvostepenom postupku, da kaže da niko od optuženih nije kriv. Onda se na njega sručila “objektivna” sarajevska javnost kojoj je jedina činjenica bilo ono što su u programima uživo govorili Muriz Memić, Elmedin Konaković i Ifet Feraget.
A ništa bolje ovu pravosudno-medijsku montažu nije razoktrivalo kao optužnica Tužilaštva BiH. Elem, Tužilaštvo BiH je optužilo petero ljudi da su se, ne poznajući jedni druge, udružili da pomognu nepoznatom izvršiocu nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djela. Dobro ste pročitali, nije greška.
Petero ljudi koji se nisu poznavali, pomagalo je “nepoznatoj osobi ili nepoznatim osobama” nakon izvršenja “nepoznatog krivičnog djela”.
Tužilaštvo je dakle, tvrdilo, smrt Dženana Memića izazvala “nepoznata osoba ili više njih”. Otac Dženana Memića je tvrdio da zna ko je ili ko su ubice. Pa, ako je znao, zašto to nije rekao državnim tužiocima, pa da onda u optužnici navedu kome su to pomagali optuženi. A ako nije znao, zašto onda nije procesuiran zbog toga što “nije znao”? Jer, za otprilike isto “krivično djelo” Alisa Mutap je dobila dvije i po godine zatvora.
U Tešnju, općini koju tokom prošlog rata nije mimoišla nijedna nevolja, od srpske agresije, izdaje HVO, višemjesečne blokade i odsječenosti od ostatka slobodnih teritorija, pa do zvjerstava mudžahedina, posebno mjesto i pijetet u memoriji njegovih građana zauzima tragedija ljekara Midhata Hadžikadunića, koji je ubijen 1993.godine u hiruškoj sali tešanjske bolnice naočigled kolega i pacijenata. Uglednog, omiljenog i autoritativnog hirurga ubio je Emir Ajanović, mladić iz Tešnja, sin doktora Ekrema Ajanovića, predratnog poslanika Stranke demokratske akcije u Skupštini Bosne i Hercegovine i poslijeratnog poslanika Stranke za Bosnu i i Hercegovinu.
Četrdesetogodišnji hirurg Midhat Hadžikadunić je na početku agresije i napada na Doboj gdje je živio i radio jedva izvukao živu glavu i pobjegao u Tešanj. Priključio se medicinarima u tamošnjoj bolnici i svojim profesionalnim i ljudskim kvalitetama brzo stekao ugled, poštovanje i simpatije pacijenata i najšireg građanstva. Tokom teških borbenih dejstava, kakva je bila bitka na Puntikovom brdu, Armije BiH i Vojske RS 1992. godine, doktor Hadžikadunić danima nije izlazio iz operacione sale spašavajući živote ranjenika. Jedan od njih bio je Krešimir Zubak, kasnije poznati političar i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je, kao vojnik Armije BiH, teško ranjen i dovezen tešanjsku bolnicu gdje mu je sugrađanin iz Doboja dr. Hadžikadunić pravovremenom i uspješnom operacijom spasio život. Takvih primjera je bilo mnogo.
UBISTVO IZ ZAVISTI
Ugled, popularnost i zahvalnost građana Tešnja prema doktoru Hadžikaduniću rasli su sa svakom novom operacijom, izliječenim ranjenikom i medicinskom intervencijom. Zašto je onda ubijen? Upravo iz tog razloga. Mladi Emir Ajanović, patološki opsjednut značajem, ulogom i utjecajem svog oca Ekrema, do dolaska doktora Hadžikadunića najpoznatijeg tešanjskog liječnika, nije mogao podnijeti da neko “sa strane” zatamnjuje očevu slavu i ugrožava profesionalnu nedodirljivost “očevske figure”. U napadu sadističke ljubomore uvukao se u operacionu salu tešanjske bolnice i iz automatske puške izrešetao doktora Hadžikadunića dok je ovaj obavljao ko zna koju po redu hiruršku operaciju u ratnom Tešnju. Gubitak vrhunskog hirurga, osobito u smrtonosnom ratnom ambijentu je dodatno strašan i praktično nenadoknadiv.
Ubica Ajanović je, zbog, kako je ustanovljeno na suđenju, smanjene uračunljivosti tokom počinjenja zločina osuđen na relativno blagu kaznu, da bi ga nedugo kasnije Predsjendištvo BiH, ništa više uračunljivo, pomilovalo.
Podsjećanje na ovaj tragični događaj moglo bi biti u širem i nešto užem smislu vrlo poučno za razumijevanje sukoba i njegovih mogućih posljedica, između čelnika dviju sarajevskih bolnica, Sebije Izetbegović, šefice Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu i Ismeta Gavrankapetanovića, direktora sarajevske Opće bolnice. U korijenu i ovoga konflikta koji tinja godinama, a posljednjih je mjeseci eskalirao u nepodnošljivi i društveno štetan rat (pogotovo kada se on vodi u surovoj i neizvjesnoj borbi protiv neuhvatljive pandemije koronavirusa koji mjesecima odnosi živote građana) , bez pravila i obzira, baš kao i onog koji je doveo do tragedije u Tešnju jesu iracionalne netrpeljivosti, sujete, profesionalni i obiteljski rivalitet, stranačko potkusurivanje i inadžijsko nadgornjavanje. I, naravno, konjukturni karijerizam.
Nemoguće, neodgovorno i pogrešno bi bilo izjednačiti odgovornost i nivelirati, ravnomjerno podijeliti krivicu aktera, jer bi to bilo težak prekršaj logike i falsificiranje činjenica, budući da se dr. Gavrankapetanović nije zamjerio nikome osim kolegici Izetbegović, a ona se zamjerila svakome, i Bogu i narodu.
Treba ipak primijetiti, da u ovom slučaju kod oboje aktera postoje simptomi istih socijalnih i socio-patoloških bolesti koje decenijama razjedaju ne samo sarajevsko zdravstvo, nego i bosanskohercegovačko društvo. Oboje su doktora reprezenti fenomena koji možemo nazvati crony zdravstvom, porodično-ortačko upravljanje ovim važnim i osjetljivim javnim dobrom, kao preslik šire političke i stranačke ekstenzije kakvu je iznjedrio mladomuslimanski etno-politički i klerikalno-uzurpatorski stranački milje iz kojeg oboje, sa različitih strana, doduše, dolaze. ( Odnosi se to i na bratsko rotiranje direktorskih fotelja u Općoj bolnici)
Na strani Ismeta Gavrankapetovića je nesumnjivo struka, sasvim sigurno i javnost/pacijenti , kao i medijsko navijanje, ali ni tu ne treba biti nekritičan i ne bi se smjelo pretjerivati u apsolutizaciji njegove pojave, koja graniči sa fetišiziranjem. Uostalom, i sam Gavrankapetanović je nedavno, nakon što je Izetbegovićkina svita dovela u pitanje njegovo “ratno herojstvo” sveo svoju ulogu u ratnoj hirurgiji na adekvatnu, činjenicama i istini primjerenu razinu : ni herojsku, kako to ističu njegovi medijski i politički protežeri, ali ni minornu, kakvom je žele “pojefitniti” njegovi oponenti . On je tokom rata na Ortopedskoj klinici KSUC-a bio asistent, važan i požrtvovan, u timu na čijem je čelu bio Faruk Kulenovič, šef Klinike, neprevaziđeni ortoped i pedagog, tih i nenametljiv, bez stranačke, političke, porodične i bilo kakve druge zaleđine, osim stručne i ikakvih ambicija izvan jedino relevantnih, zdravstveno- humanističkih.
DVOBOJ VJEČITIH LJEKARSKIH RIVALA
Treba biti pošten, lišen navijačkih strasti i preferencija, pa konstatrati da nije urušavanje, destrukcija, privatno-familijarno upravljanje, stranačko kadroviranje Univerzitetsko-kliničkim centrom počelo prije pet godina kada je na njegovo kormilo stranački i familijarno oktroirana Sebija Izetbegović. Nedopustive, kriminalne, neodgovorne stvari, partijsko, pa i “spozorirano” zapošljavanje, namješteni tenderi, nesolidinost u rukovođenju i trošenju stotina miliona maraka javnog novca, dešavale su se u kontinuitetu nekoliko decenija bez prekida. Stručno i financijsko torpediranje. KCUS-a je osobito bilo naglašeno i kapilarno rasprostranjeno u godinama kada se na njegovo čelu nalazio Dr. Faris Gavrankapetanović,a njegov brat Ismet bio na čelu Klinike za ortopediju. Lijepo je i precizno to dokumentirano u policijsko-financijskoj istrazi koja je rađena i završena prije nekoliko godina, čiji su detalji dostupni medijima i javnosti svjedočeći o pljački i kriminalu najšireg spektra. Kako je taj slučaj teške, dugogodišnje, bahate korupcije ostao još uvijek sudski neprocesuiran treba pitati tužitelje Tužiteljstva BiH koji su bili dužni materijalne dokaze pretočiti u optužnicu protiv odgovornih na KSUC-u.
Kontinuitet između porodice Gavrankapetanović (brat Faris je bio i direktor Zavoda za javno zdravstvo kantona i raspolagao a 350-400 miliona novca godišnje) i Izetbegović prekinut je poltičkim comebackom (Lagumdžijinog) SDP-a koji je instaliranjem Rusmira Mesihovića, izdanka amblematske komunističke (i medicinske) familije navodno želio cijelu stvar vratiti na fabričke postavke u sretna, preddemokratska, egalitarna vremena, kad je Bog hodao po zemlji, a struka, poštenje, marljivosti i vizija Kliničkim centrom. Ova prividna tranzicija vlasti nije zaustavila destruktivne trendove u UKCUS-u, niti je barem ublažila ijedan vlastodržački simptom svojstven prethodnom menadžmentu, ona je bila samo kozmetičke naravi, sve je ostalo isto, u nekim elementima (recimo kohabitiranje sa Esedom Radeljašem kao šefom Zavoda za javno zdravstvo) i gore. U tom periodu (2010-2015) počinjena je i ozbiljna, institucionalna prevara, kada je umjesto sarajevskog Kantona vlasništvo i političko pokroviteljstvo na KCUS-u preuzela Vlada Federacije BiH, u kojoj je Mesihović bio ministar zdravstva. Smisao te providne “zvrčke” nije bilo nikakvo reformiranje, racionaliziranje zdravstvenih usluga , nego sirovi lični i jaranski karijeristički poriv: procjena vrha stranke bila je da će na narednim izborima SDP BiH teško zadržati vlast u Kantonu, ali da su im veliki izgledi na federalnoj razini, pa će se ministar Mesihović moći mirno vratiti i Klinički centar, gdje mu je za to vrijeme direktorsku fotelju držao njegov prijatelj Damir Aganović. Mesihović se jeste vratio, ovoga puta kao kadar Demokratske fronte, ali je brzo zamijenjen Sebijom Izetegović, nakon što se Komšičeva stranka povukla iz federalne vlasti.
PORODIČNA I DRUGA STABLA
“O mojem moralu, najbolje govori moje siromaštvo”, govorio je filozof-utopist, što je formula ikompatibilna sa bezdušnim i surovim tržištem “besplatnog zdravstva”, ali previše se novca provuklo kroz članove familije Gavrankapetanović (pomenimo primjer majke dvojice doktora, koja je na kupovinu prethodno obezvrijeđenih nekretnina trošila stotine hiljada maraka čije porijeklo nije mogla dokazati ni filmskim trikovima).
Slučaj Sebije Izetbegović i njene političke, medicinske i društvene “eskalacije” u posljednjoj deceniji odavno je iskočio iz okvira racionalno objašnjivog fenomena. Njemu (njoj) je odavno rezervirano mjesto u literaturi koja se objašnjava razobručeni utjecaj porodične socio-patologije na život društvene zajednice. ( Najbolju knjigu iz te “oblasti”, “On, ona i mi”, analizirajući fenomen bračnog para Slobodana Miloševića i Mirjane Marković i njihov utjecaj na sunovrat Srbije, ali i Jugoslavije, svojedobno je napisao doajen srpskog novinarstva Slavoljub Đukić)
“Želim večeras posebno poselamiti jednu ženu među nama, čestitati joj na hrabrosti, upornosti i na uspjehu. Svaki dan je poselamim ujutro, kao muž. Danas je selamim i čestitam joj kao predsjednik Stranke demokratske akcije! I ona je kao Novalić izdržala sve diskvalifikacije uvrede. spinove, laži i uvela je red, rad i disciplinu na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Čestitam ti Sebija i čestitam tvome timu kojeg većinom čine žene. Hrabre, odane, posvećene žene. Rastjerali ste lopove i lijenčine, vratili nagomilane dugove, vraćeno je poštovanje, human i profesionalan odnos prema pacijentu”. Ove je riječi i rečenice, bez mrvice stida i bez elementarne mjere i pristojnosti, prije koju godinu na skupu stranačkih istomišljenika izgovorio predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović.
Ovakva vrsta prostačkog, kičastog familijariziranja u politici je nezabilježena i neponovljiva, međutim primjetna je tendencija da se politički sponzori i medijski pokrovitelji na sličan način tretiraju direktora Ismeta Gavrankapetanovića, svakodnevno objavljujući nezapamćene podvige Opće bolnice u kratkom vremenu otkako joj je on na čelu. Ne kažem da to nije tačno, već da zna biti neukusno. Sve to skupa, različitim intenzitetom, ali sličnom (politikantskom, a ne medicinskom) zamagljuje barem dvije važne činjenice: da nijednog od dvoje direktora nije birala struka, nego politika (ne možemo nikako dokazati da je Radončićeva politika društveno odgovornija i struci sklonija od Izetbegovićeve). Odnos Opće bolnice i KCUS-a i njihovih čelnika pretvoren je u “vječiti derbi”, poput okršaja “Želje” i “Sarajeva”, prate ga iste navijačke strasti i huliganski ispadi (samo što su “Horde zla” i “Manijaci” na terenu, a ne na tribinama!), a potpuno je skrajnuta činjenica da je posljednjeg augusta u Sarajevu od korone umro podjednak broj ljudi kao bilo kog ratnog augusta. Bespoštedni rivalitet nesklon kompromisu, optužbe, podmetanje, zahtjevi za smjenama čelnih ljudi sarajevskog zdravstva (koje čak nema svog ministra, jer je onaj jedan utekao) neće nijedno od njih koštati glave, kao nesretnog doktora Hadžikadunića u Tešnju, ali hoće, i već jeste, ljude čiji su životi (i glave) u njihovim rukama.
Sa neskrivenim zadovoljstvom pišem ovaj tekst za “Istragu”, svjestan da će biti objavljen na portalu koji jeste tek počeo svoj život, ali čija je budućnost, dugovječnost, zagarantovana. Što je rijedak slučaj u dušmanskim uslovima u kojima se nalazi i živi cijelo BiH društvo, njeni narodi, građani, stanovništvo, njena medijska scena i dušmanskim odnosima među samim pripadnicima te scene.
Podijeljenost je kapilarna; Svjesno nametnuta dugogodišnjim istrajnim radom Glavnih Dušmana, koji su i najbenignije druženje spremni pretvoriti u zavjeru protiv njih, ukoliko im neko iz društva ne odgovara. U situaciji kada ljudi ne sjedaju jedni sa drugima, jer se plaše kako će to sjedenje biti okarakterisano na “Višim Dušmanskim Nivoima” više nego zaraze od korone, pisanje teksta za “Istragu” će, samim tim, i prije njegovog čitanja, u “Krugovima” biti označeno Neprijateljskim Aktom.
Svako javno prijateljstvo istomišljenika, neistomišljenika, bilo koje javno prijateljstvo za “Krugove” je neprihvatljivo, jer njima, isključivo, odgovara neprijateljstvo. I po Horizontali i po Vertikali.
Zato “Krugovi” složno rade na njemu, vrlo prijateljski, jer im to donosi ogromnu ličnu korist; Moć, koju ne bi zamijenili ni za kakav novac; Pozicije sa kojih odlučuju o životu i smrti; Mnogo više o drugom, nego prvom!
“Krugovi” nisu olimpijski; Oni su političko-podzemni, uvijek spremni na sklapanje u čvrst, ubilački lanac oko vrata nepodobnih, neposlušnih, kritičnih; Onih koji se usuđuju da njihove pomno dogovorene, antinarodne, i u načelu i u detalju, prljave poslove realizuju; Poslove koje sprovode u djelo tako što Krda, što za njih narodi i građani jesu, drže decenijama zarobljene u strahu od onih drugih, trećih, inih, instistirajući da su baš oni ti “Krugovi” koji zatvaraju vrata strahovima.
Iako je jedina prava istina da su oni zatvoreni Krugovi straha, izolacionizma, šovinizma, sijanja međunacionalne i međuljudske mržnje, samo sa jednim cijem – Zadržavanjem Moći, nakon koje, in continuo, slijedi njena maksimalna zloupotreba, usmjerena protiv svih.
Posljedica djelovanja “Krugova” je neimaština, izolovanost, promocija primitivizma i zatucanosti, njihova supremacija nad građanskim, intelektualnim, naprednim, zajedničkim; To je višedecenijski varvarski napad na sistem društvenih vrijednosti, s ciljem potpune privatizacvije institucija, njihove podređenosti “Krugovima”, surove nadređenosti stanovništvu.
Upravlja se institucijama po principu mentalne pornokratije i osovinskog zatvaranja od svijeta progresa. Sve to uslovilo je Egzodus iz BiH; Nezaustavljivo odlaze mladi, obrazovani, sposobne zanatlije, radnici svih profila, najstručniji kadrovi iz svih oblasti…, nemajući više ni strpljenja ni nade da će se materijalizovati alternativa za beznađe koje im se nameće kao sadašnjost i budućnost. Njihov odlazak je njihova osveta “Krugovima”, ali, nažalost, najviše gubi društvo u kojem živimo, jer se rapidno smanjuje njegova supstanca sposobna za promjene. Političari ovdje nisu državnici, već merkantilni radnici koji trguju životima kako bi njihove pohlepne klijentelističke mreže opstale i nastavile opaki posao dokusurivanja države i porobljavanja naroda; Svakog od njegovog “Kruga”.
Multidimenzionalno, multietničko, multikultruno društvo se pokušava pretvoriti u linerarne linije porobljenih; Modus operandi “Krugova” je nuđenje “mirnog i sigurnog ropstva” kao protivusluge za poslušnost. Kakistokrati zato insistiraju na potpunom anesteziranju javnosti, istrajavajući da se svaka drskost sadržana kroz ispoljavanje različitosti brutalno uguši/kazni. Osovinsko zatvaranje od svijeta progresa, ma koliko se insistiralo na njemu, silom nametalo kao jedini način “života”/opstanka, nikada jedan prostor, tako ni BiH, ne uspijeva da u potpunosti izoluje od vanjskog svijeta. Posebno je to nemoguće u modernom društvu, u kojem se pluralizam podrazumijeva. I koji je tu, pred vratima, spriječen od “Krugova” Kakistokrata da zaživi, razvije se i oslobodi sve iz silom, prljavim igrama, podlim dogovorima, nametnutog “zarobljenog društva” i “zarobljene države”. Takvo stanje može potrajati, svjedočimo tome, ali je osuđeno na propast.
“Ako sloboda išta znači onda znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti” (Džordž Orvel).
U punom smislu ove čuvene rečenice vidim početak rada “Istrage”, jer je to najjači mogući udarac anesteziranju javnosti.
Uvriježilo se nekako bilo o doba zrelog socijalizma, 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, u ulično-zajebantskoj praksi i vicmaherskoj subkulturi da se razne provale, izvaljotine, šale i maskare, koje je nemilice štancao narodni genij, pripisuju, stavljaju u usta tadašnjem kineskom komunisitčkom lideru Mao Zedongu. Zašto baš drugu Mau, teško je odgovoriti, ali navada, i to prilično masovna i česta je bila da mu se štošta tura u usta. Možda iz razloga što je bilo “umehko”, bezopasno: on bio jedini živi komunistički diktator kojeg se smjelo nekažnjeno ismijavati, Čaušesku je, recimo, spadao u vrstu zaštićene komunističke divljači, kao i Honecker. Mao nije bio “brat” našem tadašnjem predsjedniku, nije ga bilo među nesvrstanima, a istovremeno je tokom provođenja svoje kulturne revolucije bio sklon ispaljivaju mobilizirajućih parola, lapidarnih mudrolija, efektnih fraza, koje su u propagandnom perpetuiranju dobivale službeni status “mudrih misli” koje su sticale globalnu prepoznaljivost. Nije u mojoj mahali bilo izraslijeg pionira koji nije bio u stanju k'o od šale izdeklamovati rafal poučnih, nezaboravnih, a izmišljenih misli najvećeg sina kineskog naroda. “Sve je sranje osim pišanja. A i pišanje je veliko sranje kad se piša uzbrdo“, jedna je od omiljenih, edukativnih mudrolija za koje smo bili uvjereni da ih je izgovorio sam Mao Zedong, lično i personalno.
PIŠEM, DAKLE PREPISUJEM
Bilo je to vrijeme kada su rijetki šminkeri među nama učenicima mogli sebi priuštiti, odnosno kada im je superbogati tata – tajkun tog vremena, varilac u “Vasi Miskinu Crnom“, ili zidar iz “Hidrogradnje“, priuštio kineske tene “šangajke” pa smo zdravo za gotovo uzimali i pošto-poto kupili i prodavali navodnu “Maovu” čuvenu propagandnu dosjetku da su “tene najbolje patike“, na koju se naslanjala još jedna, također iz iste niše, odnosno “kineske” predsjedničke haiku produkcije, da je “hrana najbolja ishrana“. Nije se tih godina moglo šaliti i šegačiti s ovdašnjom ljubičicom belom, ali se, zato, s kineskim drugom Maom i njegovim anegdotalno-poučnim opusom šalilo i zajebavalo na svakom koraku; zar se, uostalom, i on nije zalagao da, pored bijelih ljubičica, cvjeta i drugih hiljadu cvjetova, to jeste viceva dosjetki, aforizama i drugih bezvezarija.
Pričali su se, doduše, u ta olovna vremena i politički, ne baš sasvim korektni vicevi, poput onog u kojem se na pitanje o tri najtanje knjige odgovaralo blago koketirajući sa šovinističkim predrasudama i umjerenim nacionalističkim stereotipima: Slovenačka geografija, Crnogorske junačke pjesme i Bosanske umotvorine.
E, sad, budući da je svima, osim onima koji mrze sve što je bošnjačko, jasno kako nema većeg mudraca u ovoj zemlji (niti pod zemljom) od Alije Izetbegovića, bilo bi malo nedostojno da se njegove destilirane mudrolije smjeste u neku tanku, neuglednu knjižicu, nego ćemo ih, kako i doliči, urezati, ugravirati, utisnuti u kamenu, debelom i teretnom, sve onako sa pozlatom i krasopisom. A onda će Nedžad Ajnadžić, načelnik najvažnije Općine na svijetu, bez tendera nabavljeno kamenje, oplemenjeno umotvorinama mudraca Alije, pokloniti građanima da ih opominje, educira, upozorava, tjera na razmišljanje ili da, jednostavno, bacaju na njega drvlje i kamenje preko društevnih mreža. Gdje god nađeš zgodno mjesto, ti kamen mudraca posadi, a kamen mudraca, uči nas to mitologija, ali i književno-filmska franšiza o Harryju Potteru, ima nadnaravna svojstva da pretvara obično gvožđe u zlato, otrcane banalnosti u mudrolije i lijepe misli, transferira tuđu imovinu, vlasništvo, autorska prava u Našu, to jeste Njegovu (jer, On, to smo svi Mi), pretvara centar glavnog grada u provincijsku pustopoljinu!
AJNADŽIĆEVO KOTRLJAJUĆE KAMENJE
Čudne su i čudotvorne te stele rasute po središtu centra Sarajeva, to su prava čuda bosanskog (ili hercegovačkog) kamena. Uštemaš u stijenu, recimo, izvorni sirov materijal “prije podne mislim jedno, a popodne drugo“, a mudra ti stijena izbaci čaroban stih Ivana Gorana Kovačića. Ili ukucaš da je Ivo Andrić “fratarsko kopile“, a Charles Darwin šalabajzer, nedostojan izučavanja u školama”, a Ajnadžićev stamen-kamen mudraca izbaci misao engleskog slikara Johna Opiea, koja je još prije 300-400 godina sublimirala Izetbegovićeve mudrolije u umjetnosti i nauci napisavši: “Nauka otkriva, umjetnost stvara.” Progangstersku i antidržavničku Izetbegovićevu maksimu “Bolje je birati sposobne, a manje poštene, nego poštene, a nesposobne”, Kamen mudrosti je pretočio u pravdoljubivi manisfest: “...Naš narod je dobar, oprostit će greške, ali neće oprostiti lopovluke.” I tako dalje, u gradu u kojem potpisnik citata, autor svojih i tuđih mudrolija, njegov sin i uža familija, stranački, džamijski i bliskoistočni saveznici nisu nakon rata ostavili kamen na kamenu, u kojem se stećci ugrađuju u temelje kuća, a rimska naselja prekopavaju i potapaju u interesu i funkciji onih kojima “narod neće oprostiti lopovluk”, osvanuli su njegovi proprani stari i izmišljeni novi citati.
Načelnik Nedžad Ajnadžić je rekao da se on nije miješao u izbor “Izetbegovićevih citata” nego je to prepustio Stručnom kolegiju. A da se načelnik Ajnadžić kojim slučajem upleo, teško da bi odolio i da na nekom, makar skrivenom, nedostupnom kamenu, za svoju dušu, ne ukuca njemu najdraže mudre misli, the best of Predsjednika Alije. Poput one da “rata neće biti”, “jer je za rat potrebno dvoje”. Sjeća se načelnik, reljefno sebi predočava sliku koliko su se on, tada kapetan JNA, i njegove kolege, takoreći suborci iz Sarajevskog korpusa JNA, grohotom smijali u kasarni u Lukavici, ili bješe na vojnoj vježbi na Romaniji, dok su slušali mudre pacifističko-antimilitarističke tlapnje “muslimanskog lidera”.
Ne znam ko sačinjava Stručni kolegij načelnika Ajnadžića, osnovano sumnjam da se tu udjenuo općinski odbornik i reality slikar Memo Haljevac, jer ko bi se uopće drugi od 100 hiljada stanovnika Centra mogao sjetiti i dobaciti do misli engleskog slikara iz 17. stoljeća, osim njegovog kolege Haljevca, pulena također kolege-slikara Fahrudina Radončića.
A sad, bez imalo šegačenja, karikiranja i podmetanja: okamenjene misli Alije Izetbegovića, stvarne, izmaštane i falsificirane, jesu zapravo briljantan, nepogrešiv mozaik koji bi, da takvo nešto nije suprotno vjerskoj tradiciji kojoj pripada (“ne vjerujem ja u kipove”), činila jedinstven spomenik Mudrom Vođi, satkan od svih onih nezaobilaznih, organskih elemenata koje su ga za života činili “jedinstvenim, vječnim i nezamjenjivim”. Preplitanje korisnih laži i prepariranih istina, relativiziranje (akademske) čestitosti i odgovornosti pri posezanju za tuđim (citatima, imovinom, životima), uzurpacija javnog dobra (u ovom slučaju prostora) za privatnu konjukturu i stranačku pljačku, hinjeno i k'o biva nehotično titranje “mehkog” kulta ličnosti, licitiranje s kratkim pamćenjem i kontaminiranim sjećanjem “svog naroda”, ukidanje društvenog, kulturnog kontinuiteta u korist “potisnute tradicije”, sve je to Alija Izetbegović i sve su to ilustrovane kamene površine s njegovim nezaboravnim besmislicama i plagiranim poštapalicama uspješno i dostojno dočarale. Sve su uradili njegovi nasljednici, biološki, stranački, idejni i “poslovni”, kako bi se njegova dubiozna baština (umalo ne rekoh “baruština”) sumnjivog porijekla i problematične kvalitete, razvijala, širila kroz procese obrazovanja, građanskog i vjerskog, kroz komemoriranje bolje prošlosti i lakiranje grubih grešaka i dubokih promašaja. Sve što je, dakle, učinjeno, pa i više od toga kako bi se učinilo stvarnim i mogućim da se sarajevske ulice oskrnave kamenim uvredama, državno potpomognutim falsifikatima i urbanističko-prostornim nasiljem.
ČUDO BOSANSKOG PLAGIJATA
Šuška se posljednjih mjeseci po sarajevskoj intelektualnoj mrtvaji kako stanoviti profesor, razočarani fanatik SDA, namjerava napraviti neku vrstu “obračuna na desnici” i komparativnom metodom, uporednom analizom s drugim autorima i njihovim knjigama pokazati da su ključne knjige koje je popisao Alija Izetbegović, “Islam između Istoka i Zapada” i “Islamska deklaracija” produkti resavskog prepisivanja, drski plagijati. Bez obzira na uloženi trud i akribiju, taj, ponavljam navodni, intelektualac, u suštini kuca na davno otvorena vrata: mnogo prije njega, jedan je drugi intelektualac, neuporedivo poznatiji i utjecajniji utvrdio i materijalno, crno na bijelo, dokazao prepisivački karakter tih knjiga: taj se pionir demistificiranja “mudrog Vođe” zvao Alija Izetbegović! On je tokom pravosudne i policijske istrage koja je protiv njega i njegovih prijatelja i suradnika vođena početkom 80-ih godina, kazao istražiteljima da sporna “Islamska deklaracija” uopće nije njegovo autorsko djelo, da on nije nikakav pisac, autor, nego kompilator i prepisivač. Odnosno, izrezivač i ljepitelj. Kao neporeciv materijalni dokaz ponudio je sumnjičavcima čitav sanduk svojih originalnih “rukopisa” u izvornom obliku. Riječ je bilo o kolažu isječaka (koji je ličio na konfete) iz raznih knjiga koje su se bavile filozofijom, istorijom islama, koje je on izrezivao makazama, a onda ih “selotejpom” spajao, kombinirao, između njih ubacivao komentare, pisane “svojim riječima”. Taj se spisateljski postupak u literaturi naziva “cut up”, najpoznatiji je po slučaju Danila Kiša i hajke na njegovu “Grobnicu za Borisa Davidoviča“, čiju su “citatnost”, oslanjanje na historijske i nehistorijske izvore, njegovi neprijatelji prokazali kao plagijat, bezmalo krivično djelo.
U nauci, pa čak i kvazinauci kojom se amaterski bavio naturščik-sociolog religije Izetbegović, neoznačavanje citata i nenavođenje izvora smatra se plagijatom, krivičnim djelom. Zašto niko od pokradenih autora niti izdavača nije tužio kompilatora “Islamske deklaracije”? Zato što je riječ o autorima koji uglavnom nisu doživjeli čast da ih prepisuje Izetbegović. Kako je u knjizi “Kako sam branio Bosnu i Bošnjake” objasnio, odnosno otkrioFatih El Hassanein, sudanski islamista, ratni šef novca i logistike za Bosnu i Hercegovinu, on je kao student 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća imao zadatak širiti ideje Muslimanskog bratstva među muslimanima u Jugoslaviji, odnosno “islamizirati muslimane Jugoslavije”. U toj misiji posebno poglavlje je predstavljalo prevođenje na ovdašnji jezik knjiga i studije lidera i ideologa tog pokreta, poput egipatskog učenjaka harizmatika Hassana al-Banne, a glavni suradnici na koje se oslanjao bio je mladomuslimanski krug oko Alije Izetbegovića, Omera Behmena, Ismeta Kasumagića…
Citati koje je koristio, plagirao i kompilirao “pisac” “Islamske deklaracije”, ne samo da nisu bili sporni za izdavača nego su bili dobrodošli: parola je bila “čitaj i širi dalje”. Sudanac Hassanein je, kako je napisao, financijski pomagao autore (ne samo u BiH i Jugoslaviji nego i u drugim zemljama socijalističkog istoka Evrope) i njihovo misionarsko-prosvjetno djelovanje…
Alija Izetbegović je bio predsjedik Stranke demokratske akcije, a potpredsjednik i predsjednik kadrovske komisije te stranke, desna njegova ruka, dakle, bio je prof. dr. Šefkija Čekić, dekan Saobraćajnog fakulteta, koji svoje knjige nije ni pisao niti prepisivao, već je fotokopirao radove drugih autora. Istina, nije mu bilo lijeno da njihova imena zamijeni svojim, časnim, akademskim. Šta bi na to rekao mudri Mao Zedong da je kojim slučajem živ? “Sve što imam sam ukrao, jedino sam akademsko napredovanje pošteno platio!” Ili možda: “Čim sam vidio koliko je narod zaljubljen u mene, odveo sam ga u mrak…”
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
