Činjenice su, ponavljam svoju rečenicu objavljenu na ovom mjestu prije pola godine, prevaziđena stvar. Bitan je samo utisak stečen na osnovu poplave izjava svakojakih analitičara, eksperata, režisera, nevladinog sektora i neselektivnih medija kojima su MMA borci postali relevantni sagovornici o svim životnim pitanjima. Dramaturški nastup cijenjen je više od ozbiljne analize, snaga argumenta ne može dobaciti ni do pet lajkova, za razliku od fotografija na kojima pozirate s mačkom ili nad grobom omiljenog pjevača. Ukratko, populizam nas ubija.
Mačka na vrućem limenom KCUS-u
Sve manje je popularno biti na strani „najbolje Vlade“ na dunjaluku. Prijete im jajima, protestiraju pod prozorima, vrijeđaju ih na društvenim mrežama, a ruke od njih dižu čak i njihovi ideolozi i raznorazne turulje. Edin Forto više nije „in“. Nema ni ambasadora da im „pruže javnu podršku“, nestali su svakodnevni promotivni intervjui, u kantonalnom budžetu sve je manje novca, a u rubrikama oboljeli i umrli od korone sve je veći broj. Proziva ih SDA, upozorava ih, u pauzama druženja s mačkom, Sebija Izetbegović, a na društvenim mrežama kantonalni ministar zdravstva Haris Vranić više i nije takav ekspert. Ušutio se i doktor Ismet Gavrankapetanović, „izolovao“ se i Elmedin Konaković, Pisma podrške kantonalnoj Vladi piše „samo“ BH Blok, ali ne i „Četvorka“.
Ali hajmo realno, Edin Forto i njegova Vlada rade onoliko koliko mogu u ovom uslovima. Da li je to nedovoljno? Jeste. Samo, za nešto više od ovoga potrebne su korjenite reforme. Da se ne lažemo, u kriznim sitacijama ne pomažu nikakvi „registri imovine“, ne pomažu „transparentnije javne nabavke“, ne pomaže ni priča o korupciji. U ovakvim situacijama pomaže isključivo – centralizovana država. Nije Edin Forto kriv što su, recimo, ministri iz HDZ-a opstruirali postupke nabavki vakcina. Nije Forto kriv ni što je sve veći broj zaraženih u Kantonu Sarajevo i što se dvije zaraćene bolnice u Sarajevu prepucavaju tokom korone. Nije kriv ni što je usvojio mjere koje znače manji promet ljudi u gradu, ali i manje prihode svakako devastiranom ugostiteljstvu. Ako ga prozivate zbog sve većeg broja mrtvih i zaraženih u Kantonu Sarajevo, onda ga nemate pravo prozivati što se odlučio na „zatvaranje Kantona“. Nije defetizam, već zdravi razum – Edin Forto i njegova Vlada imaju izbor da nas naprave siromašnijima ili da nam omoguće što brže umiranje. Da, to je jedini izbor u siromašnim državama koje nemaju dovoljno novca da potpomognu privredu. To je jedini izbor u državama gdje državljanin susjedne države presuđene za učešće u UZP-u, privremeno raspoređen u Vijeće ministara, može blokirati nabavku vakcina. I ostati nekažnjen.
U kriznim situacijama, dakle, mora postojati čvrsta ruka. I mora postojati zajedništvo. Nisu Forto i Naša stranka krivi što su donijeli mjere, kakve-takve, kojim „zatvaraju Kanton Sarajevo“. Oni su krivi što su, zarad populizma i dva tri twitta Damira Arnauta, kao opozicija osporavali pravo vlastima da narede građanima da nose maske i uvedu policijske sate. Sada im je taj populizam došao na naplatu.
Za Dom naroda nespremni
SDA i Sebija Izetbegović istovremeno „likuju“ zbog „neuspjeha“ Fortine Vlade. Na mrtvima skupljaju političke poene i ruše imidž „najbolje Vlade na svijetu“. Ukratko, rade isto ono što je radila Četvorka kada je bila opozicija. Sjetit ćete se, vjerujem, kako je svaka smrt od koronavirusa u Sarajevu u martu i aprilu prošle godine bila afera svjetskih razmjera. U Sarajevu sada dnevno umire desetak ljudi. Treba li od toga praviti političku „aferu“? Ne. Kao što je nije trebalo praviti ni prošle godine. Koronavirus svuda odnosi živote. Sve države, osim Izraela, imaju problema sa nabavkama vakcina. A većina tih država koje imaju probleme nisu uređene kao BiH.
Kada napišete da je za ovu državu od vitalnog značaja vratiti delegata Hrvata iz Širokog Brijega u Zenicu, počnu vas ismijavati oni koji ne shvataju da je to šesta ruka u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH koja može presuditi ko će biti predsjednik Federacije, ko će biti premijer Federacije, ko će kontrolisati Zavod za javno zdravstvo FBiH i ko će biti osoba zadužena za nabavku, u ovom slučaju, vakcina. Ali zato kada pokrenete apelaciju „protiv maski“ postajete heroj nacije. Kada se uslikate s mačkom i maskom, dobijete hiljade lajkova. Populizam, dakle, ubija.
Znam da je Osmi mart Međunarodni dan žena i da ovaj moj tekst neće biti nimalo gender-praznični, no tješi me činjenica što se dvije gospođe ministarke, čija su (ne)djela hiperaktualna u ovoj zemlji i o kojima namjeravam pisati, svojim poslom i bave bez mrve ljudskog senzibiliteta, u kome žene inače prednjače, a sa izraženom bahatošću i arogancijom prepisanom od populističkih uzora koji su po defaultu muškog roda. I da ne bude zabuna, uopće ne gajim nikakve iluzije da bi nam išta bilo drugačije da su ministri civilnih i vanjskih poslova u ovoj postavi Vijeća ministara BiH muškarci, ali priznajem da sam od žena očekivala (puno) više, naivno vjerujući da su svjesne koliko su domaće političke partije uopće spremne pokloniti povjerenje ženama za vodeće pozicije pa da će, shodno tome, osvjetlati obraz i pokazati da mogu biti bolje od muških kolega i samim tim pojačati konkurenciju makar u vlastitim (stranačkim) redovima. Umjesto svega toga, dobili smo čitav niz promašaja i to na životno važnim temama, onim u kojima diljem planete prednjače žene. Riječ je o pandemiji koronavirusa i potpunom domaćem debaklu: Bosna i Hercegovina je pala na ispitu imunizacije i u ovom času – ma kako to grubo zvučalo – žrtve Covid-19, nagli rast oboljelih i alarmantno stanje zdravstva idu na dušu našim damama iz Vijeća ministara Ankici Gudeljević i Biseri Turković.
Kupovina vremena
Ministrica Gudeljević je – s obzirom na to da BiH nema državno ministarstvo zdravlja – najodgovornija za nabavku vakcina. Naučili smo da je pandemija donijela neka drugačija pravila pa velike kompanije pregovaraju s državama, tako je i uključenost BiH u Covax i provedena preko Ministarstva civilnih poslova iz koga su nas, prije koji dan, obavijestili da je naša zemlja ispunila sve obaveze u skladu sa zahtjevima Covax mehanizma: u traženom roku je izvršena uplata kompletnog iznosa za naručenih 1.232.000 doza, za ultrahladni lanac raspolažemo hladnjacima za prihvatanje preko 1,1 milion doza Pfizerove vakcine (hladnjaci su kalibrirani i mapirani od akreditiranih laboratorija), identificirane su relevantne institucije i potpuno su na raspolaganju, a donesena je i Odluka o koordinaciji procedura interventnog uvoza lijekova namijenjenih liječenju ili sprečavanju zarazne bolesti izazvane virusom SARS-CoV-2. U (pre)obimnom saopćenju, ministrica Gudeljević nas je iscrpno obavijestila o još brojnim učinjenim potezima, sve da bi nas uvjerila kako je BiH naručila, platila i osigurala sve uvjete za prihvatanje vakcina, ispunila uvjete, ali sada smo suočeni s novim zahtjevima proizvođača što naše Ministarstvo “navodi na pomisao da se radi o kupovini vremena uslijed nedovoljne proizvodnje na globalnom nivou”.
Draga gospođo ministarko, eureka! Još prije nove godine i Evropa i svijet su naglas govorili o ovom problemu, pa bismo vjerovali u ministarski angažman da je, recimo, još tada uslijedio poziv upućen prije koji dan Covaxu, SZO-u, UNICEF-u i proizvođačima vakcina da dođu u BiH i uvjere se u našu pripremljenost. I još nešto: podsjećati saopćenjima GAVI tajništvo da Pfizer isporučuje nove zahtjeve, ne pije vode. U svijetu u kome vlast brine o svojim građanima (i narodima!) razmišlja se unaprijed i traže rješenja i to ne u donacijama već u kupovini: zato i samo zato je cinizam posljednje vrste izjava ministrice Gudeljević kako nije tačno da BiH nema vakcine jer ih Republika Srpska ima: RS je do vakcina došao zahvaljujući donaciji Srbije (2.000 vakcina za zdravstvene radnike), a uz pomoć Srbije su nabavljene i ruske vakcine Sputnjik V (20.000 koje su već stigle). I tu dolazimo do bisera Bisere Turković, ministrice spoljnih poslova BiH. Na sastanku održanom 21. januara s predsjedateljem Vijeća ministara BiH Zoranom Tegeltijom, kome su prisustvovali entitetski ministri zdravlja i ministrica Gudeljević zaključeno je da BiH krene u nabavku vakcina i mimo Covax mehanizma. Federalni ministar zdravlja Vjekoslav Mandić, referirajući se na taj sastanak, piše urgentno pismo ministrici Turković tražeći da se preko bh. diplomatskih predstavništava u Moskvi i Pekingu informiše o karakteristikama ruskog i kineskog cjepiva (Sputnjik proizvodi Gamaleya iz Ruske Federacije, a Sinopharm u Republici Kini, napominje ministar Mandić) moleći za suradnju u pribavljanju korisnih informacija “naročito o uvjetima skladištenja, čuvanja, distribucije i primjene ovih cjepiva, a sukladno uvjetima proizvođača”.
Nastanjena u sehari SDA
Na ovom istom mjestu, već sam pominjala da je naša ministrica Turković iz Moskve ekspresno dobila potpunu informaciju, čak i izjavu koja je (potpisana?) trenutno omogućavala BiH pristup nabavci vakcina Sputnjik V – uz sve tražene informacije – po fiksnoj cijeni 9,95 dolara po dozi i isporuci za “nekoliko desetina hiljada” u roku od 1,5 do 2 sedmice. Šta je tačno uradila naša vajna ministrica Turković na osnovu dostavljenih informacija, ne zna se, bit će jedno veliko ništa, što su i inače rezultati njezina angažmana, no svi jako dobro znamo – štaviše svjedočili smo – neviđenom skandalu koji je u vlastitoj režiji proizvela onoga dana kada je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić trojici članova Predsjedništva BiH uručio na Sarajevskom aerodromu donaciju od 5.000 AstraZeneca vakcina za Federaciju BiH. Dakle, poklonu koji je primio vrh države BiH ministrica je odlučila pogledati u zube tako što je u jednoj rečenici izvrijeđala i poklon i Vučića i Predsjedništvo BiH. Ko je dao mandat ministrici Turković da pljuje Predsjedništvo BiH? Ko je tačno ministrica koja sebi daje za pravo da nam važno saopći kako nije problem nabaviti vakcine i tobože se brine za nas tražeći saglasnost Agencije za lijekove BiH, inače neophodno (naravno, ne isključujem mogućnost da ministrica Turković ne zna zakone ove zemlje jer svojim ponašanjem svjedoči da je BiH zaista ne zanima mnogo), kada se sama svoga posla ne dohvaća. Stalno nastanjena u sehari SDA, Turkovićka je nabrala zavidnu diplomatsku karijeru za koju nikad tačno nije utvrđeno šta je dobrog donijela BiH. U mandatu dopremijerke i ministrice, srlja iz greške u grešku. A nije da nema od koga naučiti da hoće: njezin zet – za razliku od nje – ima zavidne rezultate. Istina, i nije kadar SDA.
Milan Tegeltija je današnjom ostavkom na funkciju sudije Okružnog suda Banja Luka okončao svoju dvadesetak godina dugu pravosudnu karijeru. Tako je dugogodišnji predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća obesmislio istragu koju je prije dvadesetak dana otvorio Ured disciplinskog tužitelja (UDT) zbog njegovih u javnosti prezentiranih problematičnih, “kontroverznih” stavova koje, nakon odlaska s funkcije u VSTV-u, uredno “štanca” na društvenim mrežama. Tegeltija nije propustio da i vijest o formiranju predmeta UDT-a protiv njega “svojim riječima” na Twitteru komentira: “Evo, baš sam se nasekirao i prepao. Ne znam da li će, zbog ostavke koju planiram, stići da provedu istragu i da me tuže.” Kako je pojasnio, Tegeltija je nakon napuštanja VSTV-a “uzeo” bolovanje pa otišao na godišnji odmor i, kada je sve to poobavljao, on je zdrav, odmoran i čio podnio ostavku na sudsku funkciju u Banjoj Luci i dao se u potragu za novim poslom.
Bilo je časno živjeti s tvitom
Sadržaj, tematski okvir, poruke tvitova koje nakon smjene na čelu VSTV-a ispisuje Milan Tegeltija, nimalo se ne razlikuju od silnih aktivnosti na socijalnim mrežama najistaknutijih i najagresivnijih srpskih nacionalističkih šampiona Twitter-aktivizma, poput, primjerice, Rajka Vasića, nekadašnjeg ministra informiranja u Vladi RS i fukcionera vladajućeg SNSD-a. Tegeltija se, pored ostalog, obrušio na Valentina Inzka, visokog predstavnika u BiH, zbog njegovog plediranja za donošenje zakona o zabrani negiranja genocida. Taj bi zakon, tvrdi Tegeltija, bio u koliziji s Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima.
Izbor njegovog nasljednika u VSTV-u Halila Lagumdžije umjesto Tegeltijinog favorita i kolege Srđana Force također je obrađen na Twitteru: “Tada major Srđan Forca i ja tada kapetan Milan Tegeltija, kao oficiri RS službovali smo jedno vrijeme kao sudije u Vojnom sudu u Banjaluci. Njegova neosnovana diskreditacija u Sarajevu, na osnovu tog angažmana, u službi je političko-obavještajnog ovladavanja pravosuđem”. Bivšeg kapetana VRS Tegeltiju nije pokolebala činjenica da je “diskreditacija majora Force” počela mnogo ranije nego što je ovaj izabran u VSTV. I to ne u Sarajevu, negu u Tribunalu u Haagu, gdje je ovaj sudija banjalučkog Vojnog suda spominjan u nekoliko predmeta u kojima se sudilo za ratne zločine u Bosanskoj krajini. Nema sumnje da bi donošenje Zakona o negiranju genocida na kojem radi Inzko, uskratilo bitna “prava na slobodu mišljenja i izražavanja” oficirima Vojske RS da slobodno osporavaju da je soldateska kojoj su pripadali, pravomoćno u više navrata osuđena za zločin genocida.
Nije tviteraš-aktivista Tegeltija svoj patriotizam ograničio samo na prostor RS i BiH, nego je kao ponosan i dostojan pripadnik “srpskog sveta” osjetio potrebu da se u povodu Dana državnosti Srbije obračuna s onim u Srbiji za koje procjenjuje da su loši i nereprezentativni Srbi. Riječ je, naravno, o opoziciji režimu Aleksandra Vučića. “Srbija pripada svim Srbima. Čast izuzecima, ali ovi iz tzv. BG “kruga dvojke” koji arogantno svojataju pravo na Srbiju, niti su državotvorni, niti su mjera ičega, nego antipatriotizma u formi kvazikozmopolitizma, a u ličnom interesu i interesu vlastitih sujeta”, piše Tegeltija koristeći se jezikom likvidacije političkih protivnika kakav, primjerice, rabi Vojislav Šešelj, ili režimski beogradski tabloidi.
Odmah nakon što je bio prisiljen podnijet ostavku na članstvo u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću (početkom decembra prošle godine), a to je učinio tek kada je shvatio da će, u protivnom, biti smijenjen, Milan Tegeltija razloge za svoj nečasni kraj javno predstavlja u političko-obavještajnom ključu. On je žrtva zavjera, progona. Ostavku na mjesto prredsjednika VSTV-a nije, kako je objašnjavao, podnio zbog skandaloznog komuniciranja i nemoralnog mešetarenja s članicom VSTV-a Milijanom Buhom, koje je više od polovine članova Vijeća ocijenilo kao povod za njegovu smjenu. Povukao se, kako je kazao novinarima, zbog “evidentno bezbjedonosno opasne situacije po njega, te napada na njegovu suprugu i prijetnji njegovoj porodici… koje vode njegovoj eliminaciji”.
Milan Tegeltija i Muhamed Ajanović
Odmah nakon što je podnio ostavku, Tegeltija je posjetio čelne ljude Republike Srpske Milorada Dodika i Željku Cvijanović da bi novinarima nakon toga sastanka ponovio da se tokom obavljanja posla u VSTV-u u Sarajevu nije osjećao sigurnim. “Ja kao osoba i predsjednik VSTS-a izložen sam nezakonitim obavještajnim i paraobjavještajnim aktivnostima koji u konačnici mogu da ugroze moj fizički integritet, što znači moju likvidaciju”, požalio se Tegeltija svojim domaćinima i medijima.
Bijeg iz pakla Sarajeva
Ne postoji niko ko Tegeltijino stradalništvo u Sarajevu bolje razumije od Milorada Dodika koji je otkrio kakve pogibeljne trenutke on proživljava tokom sve rjeđih boravaka na svom radnom mjestu u Predsjedništvu BiH. “Osjećam se neprijatno u Sarajevu, jer gdje god primijete da se ja krećem, imam pokazivanje raznih grimasa i pokazivanje srednjeg, ili drugih prsta u Sarajevu.”
Edin Šarčević, profesor prava u Leipzigu i predsjednik Fondacije Centar za javno pravo, Tegeltijine navode o sigurnosnim prijetnjama i paraobavještajnom djelovanju protiv njega ocijenio je neuvjerljivim.
“Iz samog povoda se vidi da autor sebe razumijeva kao čuvara nezavisnog pravosuđa i socijalne stabilnosti koje se zavjerenički narušava”… On je u razgovoru za medije kazao da bi Tegeltija “trebao barem održati konferenciju za štampu kako bi… objasnio o kakvim se političko-obavještajnim centrima moći u Sarajevu radi i koje međunarodne organizacije potpomažu ove centre…“.
Nepune dvije godine ranije, u vrijeme otkrivanja afere “Potkivanje”, iz koje je Milan Tegeltija izašao neokrznut disciplinskim i inim posljedicama, profesor Edin Šarčević je (u razgovoru za Radio Slobodna Evropa) kazao: “Mislim da je predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Milan Tegeltija od samog početka bio u funkciji uništavanja objektivnog i politički neovisnog pravosuđa.”
Ovo je jedini pravi, precizan i zakružen odgovor svima koji posljednjih dana u nevjerici čitaju Tegeltijine tvitove i s čuđenjem se pitaju da li je riječ o istoj osobi koja je sedam godina suvereno i bez ozbiljnije kontrole upravljala svim bitnim procesima u bosanskohercegovačkom pravosuđu, imenujući sudije, tužitelje, odbijajući bilo kakve kritike i savjete, opstruirajući reforme, obračunavajući se sa malobrojnim i bespomoćnim “džepovima otpora”, prkoseći međunarodnoj zajednici.
Da, stvari uistinu stoje tako i nikako drugačije! Tegeltijino imenovanje za pravnog savjetnika Milorada Dodika je samo potvrda i formalno ovjeravanje onoga oko čega samo uzak krug ljudi i zanemariv broj političke i stručne elite nikada nije imao dilemu. Cjelokupna ostavština bivšeg predsjednika VSTV-a, u organizacionom, kadrovskom i političkom smislu ostala je veličanstvena potvrda i prilog Dodikovoj mantri da institucije Bosne i Hercegovine ne mogu, bolje rečeno ne smiju biti funkcionalne!
Odlazak Milana Tegeltije s vrha pravosudne piramide sam po sebi neće riješiti nijedan problem bosanskohercegovačkog pravosuđa ukoliko njegova “baština” ne bude radikalno zahvaćena, provjerena i pročišćena. Jer, budući savjetnik Milorada Dodika za sve što je radio imao je u svakom trenutku, osim u posljednjih nekoliko mjeseci svojeg mandata, većinsku podršku unutar VSTV-a, pravosudnih strukovnih udruženja, ključnih ljudi u tužiteljstvima i na čelu sudova, sve do neočekivane i za njega iznenađujuće pobune predsjednika Suda BiH Ranka Debevca. Imao je Tegeltija u svom destruktivnom, politički dirigiranom, sveobuhvatnom djelovanju, javnom i nevidljivom, najširu moguću podršku unutar medijskih kuća, čak su pojedini (“sarajevski”) portali osnivani sa jedinim ciljem da mu budu medijski servisi i zaštita od “paraobavještajnog podzemlja” i sredstvo diskreditiranja i odstrela protivnika i kritičara.
Glavna državna tužiteljica Gordana Tadić, po svim performansama jedna blijeda, intelektualno i profesionalno toj dužnosti nedorasla osoba, kakvih je stotine Tegeltijin VSTV posijao po pravosudnim, sudskim i tužiteljskim punktovima širom Bosne i Hercegovine. Ona je, međutim, i jedna od najvažnijih poluga, instrumentalizirana i politički profilirana, u procesu destrukcije i sabotaže cijele jedne grane vlasti. Tužiteljstvo BiH je u posljednje dvije-tri godine postalo poligon za očuvanje postojećeg, po svim parametrima i ocjenama užasavajućeg pravnog poretka u Bosni i Hercegovini. Ono je pretvoreno u poprište za osvetoljubivi pravosudni linč nad kritičarima tog poretka, ono procesuira i progoni političke protivnike (Tadićkinih i Dodikovih naredbodavaca), pa i pojedince unutar svojih redova (slučaj tužitelja Bože Mihajlovića), obračunava se uporno, surovo i nezakonito s novinarima, aktivistima… svima koji su smogli hrabrosti, znanja, da probaju zaustaviti, spriječiti, usporiti profesionalni i moralni pad pravosudnog poretka. Tužiteljske istrage se provode po željama i potjernicama političkih nalogodavaca i vlasnika medijskih kuća, njima se izlazi ususret jednim, a uništavaju se drugi akteri na javnoj sceni.
Tegeltija i Tadićka, iz šupljag u prazno
Gordana Tadić, nemaštovita, nekreativna i nedorasla za ikakvu individualnu inicijativu, na svaki oblik kritike ili neslaganja s osvetoljubivim akcijama i praksom linča od njenog tužiteljstva, odnosno nekolicine kompromitiranih lojalnih tužitelja, reagira providnim kontraoptužbama već prepoznatim kod Tegeltije: protiv nje se vodi specijalni paraobavještajni rat, njoj se (u Sarajevu i drugdje širom Federacije BiH) prijeti, radi se na njenoj likvidaciji, fizičkom uklanjanju i moralnom diskreditiranju. Kako je nedavno napisala reagirajući na novinarsko karikiranje njenih permanentnih, loše dramatiziranih i napadnih “osjećaja ugroženosti”, njeni se kritičari “vode logikom da, kada i ako uspije potencijalni pokušaj ubistva glavne tužiteljice Tužiteljstva BiH Gordane Tadić, to će biti prikazano kao slučajni incident”. U njenoj posvemašnjoj ugroženosti i izloženosti širokom repertoaru pogibelji, još samo nedostaju najbrutalniji poznati oblici nasilja kakvi su “pokazivanje raznih grimasa, pokazivanje srednjeg prsta, ili drugih prsta u Sarajevu”.
Sva ta poplava planski fabriciranih navodnih incidenata ima samo jedan cilj: skretanje pažnje s činjenice da nije Gordana Tadić ta koja je ugrožena, koju se progoni, nasrće joj se na egzistenciju, nego stvari stoje sasvim drugačije: Glavna tužiteljica i njena posluga od tri-četiri lojalna tužitelja su ti koji posljednjih godina vrše progone, provode lov na političke, policijske, novinarske “vještice”. Oni su ti koji odbijanje sudija da sudjeluju u tom pravnom nasilju i histeriji resentimana reagiraju novim optužbama i permanentim medijskim divljanjem. Kada ovih dana, u kontekstu ponovljene istrage oko ubistva mladića Dženana Memića koje vodi Tužiteljstvo BiH, njegov nesalomivi otac Muriz i fanatično predani advokat Ifet Feraget nekritički adoriraju i laskavo ocjenjuju Gordanu Tadić, to se može razumjeti i kao hvatanje posljednje slamke spasa u pravnoj močvari koja ih pet godina pokušava progutati. Ali, istovremeno moraju imati na umu da je Gordana Tadić produkt i instrument pogibeljne, negativne selekcije Milana Tegeltije (kao i Dalida Buzić, nekada tužiteljica Kantona Sarajevo, kasnije promaknuta za sudiju Suda BiH), te da treba biti vrlo oprezan i razborit u nadanjima i očekivanjima koja imaju vezu s njom i njenim “profesionalnim integritetom”. Osnovni zadatak i konačni cilj koji je Tegeltijin VSTV imao bilo je stvaranje masovnog osjećaja potpunog nepovjerenja građana u pravosuđe, što je u slučajevima istrage ubistava dvojice mladića u Banjoj Luci i Sarajevu dovedeno do svog dijaboličnog savršenstva. Gordana Tadić je “spasiteljica pravosuđa” onoliko koliko je Kolinda Grabar-Kitarović bila “kraljica Balkana”, kako su je titulirale “Majke Srebrenice”, kojima se zbog preživljene tragedije, također, nije bilo umjesno i preporučivo suprotstavljati.
Milan Tegeltija je svoj mandat u VSTV-u završio skoro tri godine prije nego što je bilo predviđeno. Da je ostao do kraja mandata, mogao je svom novom poslodavcu Miloradu Dodiku doći na noge, salutirati i obratiti mu se parafrazirajući riječi Stipe Mesića nakon odlaska iz Beograda: “Moja misija je završena, pravosuđa u Bosni i Hercegovini više nema!”
Danas počinje suđenje u predmetu “Raspiratori” i kako god ovaj slučaj okonča, nabavka stotinu respiratora iz Kine ostat će simbol korupcije. Šestero sudija, troje u prvostepenom vijeću i troje u apelacionom, i cjelokupna javnost kojoj je omogućen živi prijenos, moći će procijeniti da li je federalni premijer Fadil Novalić kriv što je u doba pandemije, u teškim okolnostima, a sumnjivim metodama nabavio respiratore. Istina, javnost je već davno presudila u ovom slučaju, ali sada je na redu Sud BiH.
Bit će danas mnogo tekstova u kojima će kolege hronološki podsjećati na ovaj slučaj i zato mislim da nema potrebe da i ja trošim svoj prostor u ovoj kolumni na pojašnjavanje onoga što je svima, manje-više, jasno.
Da li je Fadil Novalić danas trebao biti u sudnici Suda BiH? Iskreno, ne znam odgovor na to pitanje, ali znam da je federalni premijer barem tri puta prije slučaja Respiratori trebao završiti na optuženičkoj klupi. Prvi put kada je naumio od svoje kćerke kupiti zgradu za potrebe BH Pošte i kada je sve to objasnio rečenicom da je Ada Novalić u ovom slučaju samo bila “imalac dokumentacije”. Drugi put kada je, trgujući uticajem, svoju kćerku, bez referenci i konkursa, zaposlio u Finansijsko-informatičkoj agenciji. I treći put kada je njegova privatna firma sklapala poslove sa firmama namjenske industrije koje su bile u vlasništvu Federacije kojom je upravljao on. Da je u bilo kojem od ova tri slučaja Fadil Novalić uhapšen i pritvoren, moglo bi se reći da je pravosuđe započelo obračun sa kriminalom na najvišem nivou.
Ali vratimo se slučaju “Respiratori”.
Da je po istim uslovima, na isti način i iste respiratore nabavila neka “priznata” firma koja se bavi medicinskom opremom, afere “Respiratori” ne bi bilo. Jer te isti priznate firme, u saradnji sa federalnim i kantonalnim zvaničnicima iz oblasti zdravstva, decenijama nesmetano pustoše budžete nabavljajući robu mnogo skuplju od kvarljivih respiratora iz Kine. Možete li se sjetiti ijednog slučaja u kojem je procesuirana dvodecenijska korupcija u oblasti nabavki medicinske opreme i lijekova? Pratim dugo pravosuđe, ali ne uspijevam da se sjetim. “Srebrna malina” nabavlja respiratore. Ako ćemo iskreno, kada pročitate ovakvu rečenicu, spremni ste akterima ovog posla, ne čitajući uopće dokumentaciju, dodijeliti po deset godina robije. No, sud ne bi trebao da sudi kao javnost.
Od trenutka kada su novinari uradili svoj posao objavom informacije o nabavki respiratora, Tužilaštvo BiH je preuzelo “uredničku” palicu. Istraga je, poput suđenja, vođena uživo. Postupajući tužioci i brat svjedok-pokajnik imali su obezbijeđen medijski prostor u kojem su plasirali i prezentirali informacije onako kako njima odgovaraju. Druga strana nije imala nikakve šanse. I svako ko je pokušao biti koliko-toliko razuman, bio bi proglašen zaštitnikom kriminalaca i režimskim čovjekom. Javnost je, rekosmo, već presudila. Što je razumljivo. Jednostavno, ne postoji logično objašnjenje zašto je Fadil Novalić izabrao Fikreta i njegovu “Malinu” za nabavku respiratora. Činjenice, prosto, u ovakvim slučajevima nisu bitne. I to je bila šansa za brojne poduzetnike iz oblasti namjenske industrije, političare, špijune i tužioce da se obračunaju da Novalićem i misterioznom “N.N.” ženskom osobom čije je poruke Oslobođenje objavilo još one noći kada se razmatralo određivanje pritvora federalnom premijeru. A kada je velika buka, činjenice niko ne čuje.
Sud BiH, barem bi tako trebalo, u razmatranje može uzeti samo činjenice. I možda je, zato, za ovaj slučaj bitna odluka rukovodstva Suda da suđenje u predmetu Respiratori uživo prenosi. Ne zbog javnosti, koja je već presudila, već zbog pravde i pravosuđa. Danas, rekoh, počinje suđenje Fadilu Novaliću i drugima. Sa barem pet godina zakašnjenja. Samo, možda, u pogrešnom predmetu. I sa pogrešnim motivima bh. pravosuđa.
Naša stranka od danas i službeno može promijeniti ime. U skladu sa politikom stranke, red bi bio da ispred “NS” dodaju i slovo “H”. Od danas,budimo realni, Naša stranka pripada Hrvatskom narodnom saboru Dragana Čovića. Tamo gdje je stao Boriša Falatar nastavila je Boška Čavar. Kada vam negiraju državu, kada veličaju zločince koji su otvarali logore, kada pale svijeće za one koji su spalili Mostar, onda, ako volite tu državu, možete da budete samo na jednoj strani – na strani onih koji su 9. maja 1995. godine nosili tadašnju državnu zastavu na paradi u Parizu slaveći pobjedu nad fašizmom. Možete, istina, biti i na drugoj strani. Ali tada ste samo HNS kojim predsjedava čovjek koji je 1993. godine slao ljude druge naconalnosti u radne logore, u koje su kasnije svraćali neutralni novinari da snimaju svoje priloge. Možete, dakle, kao i u ratu, biti i neutralni. Ali biti neutralan u u Mostaru znači da vam je svejedno da li će pobijediti štovatelji presuđenog UZP-a ili oni koji su isljeđivani u logorima UZP-a.
Da je samo Boška Čavar ostala suzdržana, HDZ bi dobio gradonačelnika, ali bi Naša stranka sačuvala obraz. Jer svakome se može desiti da ga izda kadar, ali malo kome se može desiti da zbog kadra izda državu.
SDP je u Tuzlanskom kantonu umjesto SDA izabrao HDZ. Možda jeste neprincipijelno, ali taj potez nije izdajnički. Jer SDA nije država. SDA je tek jedna naconalistička partija koja je zbog svog kriminala davno zaslužila da bude opozicija. Kada su u Mostaru birali između HDZ-a i SDA, SDP i Nermin Nikšić nisu imali dilemu. Tražili su rješenja, predlagali, borili se i na kraju, ipak, svjesni vlastite odgovornosti, glasali za doktora Zlatka Guzina. Tako su spasili i stranku i pokazali bošnjačkim nacionalistima da oni nisu izdajnička partija i da znaju razliku između države i, recimo, selfija. I da znaju “ko je kome palio kuće”.
Naša stranka je u Tuzlanskom kantonu umjesto SDA izabrala HDZ. Možda jeste neprincipijeno, ali taj potez nije izdajnički. Jer SDA nije država. SDA je tek jedna naconalistička partija koja je zbog svog kriminala davno zaslužila da bude opozicija. Kada su u Mostaru birali između HDZ-a i SDA, Naša stranka i Predrag Kojović su ostali suzdržani. I tako su izabrali HDZ BiH i Maria Kordića. Štaviše, ni vlastiti prijedlog nisu željeli podržati. Jer taj njihov prijedlog nije prihvatao HDZ BiH.
Dragan Čović je danas osvojio Mostar. Država BiH je, zauvijek, izgubila Našu stranku, potrebnu multietničku stranku koja je trebala da okupi liberale i ljevičare i da BiH okrene prema Zapadu. Ali stranku koja bi bila u stanju razlikovati udruženi zločinački poduhvat od borbe za goli život. Možete vi još hiljadu puta u državnom Parlamentu tražiti promjenu imena ulica nazvanih po fašistima iz Drugog svjetskog rata. Možete, ali to više nema nikakvog smisla kada jedan čitav grad predate na upravljanje čovjeku koji veliča ratne zločince pravosnažno osuđene pred UN-ovim sudom u Hagu.
Da je samo Irma Baralija glasala za Zlatka Guzina, HDZ bi imao gradonačelnika Mostara. Ali NS ne bi bio HNS. Kada su u Sarajevu kandidirali Srđana Mandića za načelnika Općine Centar, tadašnji NS je pokazao kakvu državu želi. Dobili su apsolutnu podršku Sarajeva i svih onih koji smatraju da je ovo država za sve. Kada su u Mostaru svojom šutnjom podržali Dragana Čovića, NS je pokazao da multietničku državu želi samo u Sarajevu. Šutnjom u Mostaru su pokazali da im “dvije škole pod jednim krovom” nisu problem. I ulica Mile Budaka im nije problem.
Dragan Čović je bio savladan. Nije ga mogao spasiti Dom naroda i vitalni nacionalni interes. Nisu ga mogla spasiti ni pisma Međunarodnoj zajednici. I onda ga je spasila Naša stranka – skraćeno HNS.
Kada u Sarajevu nećete sa SDA, to je poželjno i prihvatljivo. Isto je to prihvatljivo i u Tuzli, i u Zenici, i u Bihaću. Ali kada kažete da nećete sa SDA, pa onda uzmete HDZ-ov kadar za ministra, onda ste samo licemjeri. I ništa drugo. Dobro, Tuzlanski kanton nije tako specifičan, pa će vam i biračko tijelo i svi oni koji vide vašu neprincipijelnost u priči o koaliranju sa nacionalistima „progledati kroz prste“. No, u dva grada se ne možete igrati. Srebrenica i Mostar su mjesta gdje nema kalkulisanja i politikantstva. U prvom je počinjen genocid nad Bošnjacima, u drugom su Bošnjaci žrtve udruženog zločinačkog poduhvata. Koliko je izbor Bogića Bogićevića i Srđana Mandića bitna poruka cijelom svijetu o kosmpolitskom duhu Sarajeva, još je bitnija poruka da kosmpolite iz Sarajeva poraze duhove udruženih zločinačkih poduhvata u Srebrenici i Mostaru. I tu nema nikakve relativizacije, tu se jasno znalo ko je na kojoj strani i „ko je kome palio kuće“ i ubijao djecu.
Semira Drljevića Lovca, nažalost, nikad nisam upoznao. Znam ga s televizije i iz ratnih priča. I znam još da je nosio zastavu s ljiljanima na paradi u Parizu organiziranoj povodom Dana pobjede nad fašizmom 1995. Tada je već i cijelom svijetu bilo jasno na kojoj je strani Lovac i „ko je kome palio kuće“ u Mostaru.
Irma Baralija to još nije shvatila pa je, svjedočit će Semir Drljević Lovac, kazala da njoj i njenim glasačima „smeta ratna prošlost“ ovog komandanta, koji nigdje i nikada nije osuđen ili optužen za ratne zločine. Iako, kazat će Irma Baralija u studiju Jurice Gudelja, nema nevinih, jer su svi „jedni drugima palili kuće“.
Bila je još uvijek izborna noć kada sam uz pomoć prijatelja u Mostaru izračunao da „probosanske stranke“ mogu imati osamnaest ruku. I pogriješio sam. To što stranke čije je sjedište u Sarajevu imaju u Gradskom vijeću Mostara 18 ruku, ne znači da „probosanske stranke“ imaju 18 ruku. U probosansku politiku je vjerovao i Semir Drljević Lovac, koji je prije izbora, opravdano kritikujući politiku i kriminal pod okriljem SDA u tom gradu (a i mnogo šire), podržao program BH Bloka. Dobio je dva gradska vijećnika i poruku da je Našoj stranci „sporna njegova ratna prošlost“. Zauzvrat, Drljevićevi vijećnici neće podržati Irmu Baraliju, koja ubjeđuje javnost da je „razvalila na izborima“ i da baš ona, sa skoro tri puta manje osvojenih glasova od doktora Zlatka Guzina, treba biti gradonačelnica Mostara i „opozicija SDA-u i HDZ-u“, koji bi je trebali podržati. A ako ona nije kandidat, onda njenih četvero kolega neće podržati Zlatka Guzina u utrci za gradonačelnika Mostara, čime će, čudne li logike BH Bloka, „SDA prepustiti Mostar – HDZ-u“. Inače, logika Naše stranke je, u kriznim situacijama, uvijek čudna. Kada je 2018. godine SDP kandidirao Denisa Bećirovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Naša stranka ga nije podržala da bi zajednički pobijedili SDA-ovog kandidata Šefika Džaferovića. Naša stranka je kandidirala Borišu Falatara da smanji šanse Željka Komšića u borbi protiv Dragana Čovića.
Danas je sjednica Gradskog vijeća u Mostaru. SDA i HDZ su dobili „ćušku“ iz OHR-a jer su prekršili Statut, koji propisuje da se gradonačelnik Mostara bira tajnim glasanjem. Dobro, SDA-u i HDZ-u propisi nikada nisu mnogo značili. Jer da jesu Mostar se ne bi godinama gušio u smeću, ne bi se dijelili javni poslovi stranačkim poduzetnicima, ne bi Salem Marić sebi „dodavao“ stotine preferencija potkradajući na izborima čak i stranačke kolege. Ako ćemo pravo, kada je u pitanju kriminal ne postoji razlika između SDA i HDZ-a. Dvadeset godina su „razmjenjivali“ dobra ove države i izvlačili novac iz javnih preduzeća. Dvadeset godina su potkradali vlastiti narod zatvarajući firme, a otvarajući tržne centre. Ali, ako ćemo opet pravo, kada je u pitanju odnos prema državi BiH, SDA i HDZ nisu isto. Nije isto krasti ili slaviti godišnjicu otvaranja logora i formiranja udruženog zločinačkog poduhvata. Nije isto biti čist pred domaćim i međunarodnim sudovima, koji su pažljivo pregledali vašu ratnu prošlost, ili biti osuđen u Haagu za udruženi zločinački poduhvat. Pravomoćno. I nisu isti Semir Drleavić Lovac i Vinko Martinović Štela.
Danas je, dakle, sjednica Gradskog vijeća Mostara. SDA i HDZ bi morali ispoštovati Statut i stavove vrhovnog tumača zvanog OHR. Irma Baralija bi morala poštovati volju građana i priznati sebi da nema izborni kapacitet da bude gradonačelnica Mostara. BH Blok bi, napokon, morao razlučiti da li su isti oni koji su u 9. maja 1995. godine marširali Parizom u čast pobjede nad fašizmom i oni koji slave čovjeka koji je 9. novembra 1993. godine srušio Stari most.
U srijedu navečer me, kažu mi, u svom živom Facebook obraćanju prozivao Muriz Memić, otac koji pet godina traga za istinom o smrti svoga sina Dženana. Nisam gledao. Ali što god da je govorio o meni, nije bitno. Već sam napisao – Muriz Memić ima pravo na neograničenu srdžbu i na greške. Ima pravo nekome vjerovati i ne vjerovati. I, nikada, što god Muriz Memić govorio i pisao o meni, s njim neću ulaziti u polemiku. Ali isto tako, nikada, bez obzira na to šta pisali i govorili o meni, neću prestati iznositi dokaze koje prikupim. O bilo kojem slučaju.
Vrijeme je inkvizicije. Vrijeme je kada vas glavna državna tužiteljica sa svojim potpisnicima “tajnih dokumenata”, bez ikakvih dokaza, može odvesti od kuće u prostorije za zadržavanje, a onda predložiti Sudu BiH da vas pritvori. Što će Sud, u strahu od naslovnica “najtiražnijeg bh. dnevnika”, u konačnici i prihvatiti. Onda će masa okupljena na raznoraznim Facebook grupama, željna pravde i bilo čije krvi, likovati. I svako ko se usudi reći “činjenično stanje” bit će proglašen “zaštitinikom ubica”, “plaćenikom”, “režimskim novinarom”…
Uvjerio sam se na svojoj koži, bezbroj puta, da bi bilo mnogo lakše podilaziti javnosti i pisati ono što svi žele da čuju. Bilo bi mnogo lakše prenositi saopoćenja Tužilaštva BiH o “formiranju predmeta” protiv u javnosti omraženih osoba, ili, pak, prenositi riječi zahvale Gordani Tadić, Olegu Čavki, Džerminu Pašiću, Ćazimu Hasanspahiću, Vedrani Mijović i ostaloj braći Čampara. Ali nekako mislim da to nije moj posao. Da li trpim posljedice? Da. Da li ću dobiti javnu podršku od kolega i kojekakvih udruga koje su novinarima godinama krale staž? Ne.
Na sceni je, dakle, inkvizicija. I ako napišete da je Tužilaštvo BiH zaštitilo slovenačkog perača novca Roka Snežiča, a jeste ga zaštitilo, onda protiv vas “formiraju predmet”. Ili ako objavite kompletnu optužnicu u predmetu Respiratori, a ne samo one dijelove koji idu u prilog Tužilaštvu BiH, dobit ćete – istragu. Ako kažete da Tužilaštvo BiH nije riješilo ništa u predmetu Dženan Memić, a nije, onda ste “zaštitinik ubica”, Nisam ja napisao dokumente Tužilaštva BiH u kojima je navedeno da “organizovanom kriminalnom grupom” koja zataškava slučaj Memić rukovodi NN lice. Taj dokument je napisao Ćazim Hasanspahić kojeg javnost sada veliča jer je, zaboga, riješio slučaj Memić. A ništa nije riječio. I to znaju i vide svi oni koji žele vidjeti. Nisam ja napisao, napisao je Ustavni sud BiH, da su pravosudne institucije u konkretnom slučaju uradile sve što su mogle. Napisao je Ustavni sud BiH i da je bilo propusta u istrazi i da ih treba istražiti. Nisam ja pisao, pisali su svi drugi da je vještak Željko Karan “skrivao dokaze” i fingirao vještačenja kako bi zaštitio ubice Davida Dragičevića. A pisali su svi drugi da je taj isti Željko Karan vjerodostojan vještak u slučaju Dženana Memića. Da li je moja greška što primijećujem to? Da li sam ja kriv što vidim i glasno govorim da Tužilaštvo BiH “žurno” hapsi federalnog premijera Fadila Novalića, a istovremeno skriva kriminal i ratnu ulogu premijera Republike Srpske Radovana Viškovića? Treba li prešutjeti činjenicu da je Tužilaštvo BiH nadležno za “slučaj Dženana Memića” u Sarajevu, a nije nadležno za “slučaj Davida Dragičevića” u Banja Luci? Treba li se praviti slijep i ne vidjeti da su svi oni koji su imali doticaj sa akcijom Lutka usmjerenom protiv Nasera Keljmendija i njegovih prijatelja završili sa optužnicom? Sadik Ahmetović je bio ministar sigurnosti kada je započela akcija Lutka – optužen je. Vahidin Šahinpašić je bio istražitelj SIPA-e u tom predmetu i po njegovom je nadimku ta akcija nazvana – Lutka. I on je optužen. Božo Mihajlović je bio tužilac u predmetu Lutka. I on je optužen (i nepravomoćno osuđen). Sve ih je optužila Gordana Tadić, heroina iz “najtiražnijeg bh. dnevnog lista” koji je razmjenjivao nekretnine sa Naserom Keljmendijem.
Inkvizicija je u toku. Ako primjećujete da Gordana Tadić prikriva slučaj ikona, ne govorite ništa. Uhapsit će vas uz optužbu da “ometate istragu”. Nemate pravo primijetiti da Tužilaštvo BiH ne procesuira kriminal južnije od Ivana. Ne smijete javno reći da je Dragan Mektić optužen samo zbog toga što je javno kritikovao rad Gordane Tadić. Ni slučajno ne smijete primijetiti da su odgovorni za izborne prevare u Srebrenici preko noći postali – slobodni i uzorni građani. Kada primijetite da je Oleg Čavka montirao predmete direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću i ministru sigurnosti Selmi Cikotiću proglasit će vas SDA botom i režimskim novinarom. Ni slučajno ne smijete uočiti da su od četiri zadnja ministra sigurnosti BiH trojica zaradila optužnice Gordane Tadić. Samo je Fahrudin Radončić “ostao čist”. I postao svjedok ugroženosti Gordane Tadić u predmetu protiv Sulje Zuke koji je osumnjilčen da je fotomontažom ugrozio život glavne državne tužiteljice.
Vrijeme je, dakle, inkvizicije. Sve stubove vlasti preuzelo Tužilaštvo BiH. Gordana Tadić raspolaže našim životima, uz pomoć ostrašćenih Facebook grupa, nezavisnih analitičara koji podilaze javnosti i njenih političkih pokrovitelja iz Sarajeva, Banja Luke i Mostara. Nisu bitni dokazi. Bitno je, prvo, da vas u javnosti kriminaliziraju. Onda će protiv vas biti formiran predmet. Zatim će vas pritvoriti ili optužiti. I svi će likovati.
Neviđenoj medijsko-političkoj kampanji Dragana Čovića i njegovih medija protiv Centralne izborne komisije BiH i Suda BiH (koja je tokom jučerašnjeg dana iz Bosne i Hercegovine preseljena u Hrvatsku gdje je lider HDZ-a BiH tražio podršku premijera Andreja Plenkovića) u granicama svojih mogućnosti se pridružio njegov prijatelj Fahrudin Radončič sa svojim dnevnim biltenom. Na njihovom udaru se našao predsjednik Suda Bosne i Hercegovine Ranko Debevec, kojeg u više članaka (pored ostalog i u histeričnom otvorenom pismu kojeg su navodno napisali “savjesne” sudije i tužitelji, a iz kojeg se lako prepoznaje rukopis prekaljenih pisaca i distributera anonimnih pisama kao i pasioniranih prigradskih hakera!) optužuju da podržava CIK BiH koji, pak”, “ima problema sa legitimnošću”, piše Senad Avdić u svojoj kolumni na Slobodnoj Bosni.
Dakle, i tu se Radončić i “Avaz” slažu sa Čovićem (i Miloradom Dodikom, naravno) koji već godinu dana odbijaju prihvatiti legitimnost izbora članova CIK-a koje je imenovao Predstavnički dom Parlamenta BiH. “Avaz” ne prestaje očajavati što članovi CIK-a nisu izabrani na unaprijed dogovorenom konkursu gdje je trebala odlučivati komisija predvođena provjerenim legalistom Milanom Tegeltijom, zaljubljenikom u 9. januar i prognanikom iz “muslimanskog Sarajeva”.
Radončićev nepismeni, primitivni bilten, u dosluhu sa pisamcima “Otvorenog pisma” optužuju predsjednika Suda BiH Debeveca “da čuva leđa SDA, stranci koja je vjerovatno i najdublje involvirana u izborne krađe u Mostaru”. Tvrdi se dalje kako “mnogi
(čitaj Radončić, Čović, Dodik, pisci anonimnih pisama…) povezuju i sa javno obznanjenim prisnim odnosima predsjednika Debevca sa direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem Osmicom“.
Radončiću i njegovom petparačkom biltenu “sumnju , također, izaziva vrlo indikativno ubrzavanje suđenja sudije Branka Perića onima (Mehmedagić i Pekić) kojima je potvrđena optužnica, što nije zabilježeno u istoriji rada i “efikasnosti” Suda Bosne i Hercegovine”.
OLAKO OBEĆANA BRZINA SUĐENJA
Vidljivo je da Radončić ne samo što ima ambicije, i, nažalost, uspijeva u njima preko klijentelističke mreže u pravosuđu da određuje koga treba hapsiti i (pre)suditi (slučaj tužitelja Bože Mihajlovića) nego bi čak i da ga se pita i o dinamici održavanja sudskih procesa!? Uzgred, suđenje dužnosnicima OSA-a Mehmedagiću i Pekiću ne odvija se ni brže ni sporije nego što je prije 4-5 godina vođeno suđenje Radončiću i njegovoj grupi optuženoj za ometanje rada pravosuđa.
I tu Fahrudin Radončić pokazuje potpunu usklađenost i akciono jedinstvo sa svojim prijateljem Draganom Čovićem. I lider HDZ-a BiH, kojeg sa šefom SBB-a dijeli i to što je i on svojedobno bio “žitelj” Pritvorske jedinice Suda BiH, u svom jučerašnjem saopćenju najavljuje kako “čvrsto vjeruje da sudski procesi koji predstoje …trebaju biti izloženi sudu javnosti…”
U političkoj povijesti i pravosudnoj praksi ovih prostora poznato je da je samo jedan političar najavio sudski progon svojih protivnika: bio je to srpski diktator Slobodan Milošević koji je u februaru 1989.godine hiljadama okupljenih srpskih demonstranata ispred Skupštine Jugoslavije u Beogradu koji su tražili hapšenje Azema Vllasija, tadašnjeg utjecajnog političara sa Kosova, obećao da će on “biti suđen i biti uhapšen“. Tu je olako obećanu brzinu Milošević i ispunio nakon što je Vllasi istu večer uhapšen (u Bijeljini) nakon čega je mjesecima čamio u srpskim zatvorima na Kosovu i suđen u montiranom procesu). Nema sumnje da Dragan Čović može pisati potjernice protiv svih onih koji mu stoje na putu kao jedinom i Bogom danom lideru svih Hrvata u BiH, kao što je izvjesno da bi takve njegove ambicije Tužiteljstvo BiH predvođena HDZ-ovom stranačkom rodicom, Glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić servilno i efikasno provelo i pretvorilo u optužnice. No, uvijek ima ono ali, što autoktratama i diktatorima sreću kvari: da bi se od krivične prijave, preko optužnice dospjelo do sudskog procesa, još uvijek je nužno da o tome svoj pravorijek izrekne i Sud BiH, što posljednjih nedjelja baš i ne čini niti popušta pod pritiscima kriminalno-mafijaških, političkih i medijskih predatora.
Dva su se ključna državna punkta, važne institucije za funkcioniranje demokratske i pravne države u posljednjih godinu dana izmakla osovini Dodik-Čović za koju aktivne simpatije iskazuje pokazuje i Radončić: Centralna izborna komisija BiH i Sud Bosne i Hercegovine. Bez njih u lancu rukovođenja i komandovanja destrukcije BiH prohodnost urušavanja državnih institucija nije više neupitna. Članove CIK-a je ta maligna družina ohrabrena ruskom podrškom pokušala ukloniti preko sudskih procesa, tužbi, žalbi navodno oštećenih kandidata nezadovoljnih rješenjima Parlamenta BiH. Nakon niza bezuspješnih pokušaja delegitimiziranja i kriminaliziranje članova CIK-a, izabrana je nova meta, Sud Bosne i Hercegovine, odnosno njegov predsjednik Ranko Debevec. Već mjesecima iz istih neformalnih i formalanih, prikrivenih i vidljivih centara moći pišu se anonimne potjernice, gomilaju se nove i svježije optužbe protiv njega, uhodi ga se, stavlja na streljanu opskurnih uličarskih medija i portala za jednokatnu (zlo)upotrebu.
Vrlo je indikativno, ali i sasvim razložno, što u nedavnom skandaloznom napadu na bosanskohercegovačke medije Ministarstvo vanjskih poslova Rusije izdvaja tri medija-portala koja su prema njihovoj optužbi prednjačila u hajci povodom Dodikovog poklanjanja ukradene ikone Sergeju Lavrovu, ministru vanjskih poslova Ruske Federacije: “Istraga”, “Žurnal” i “Slobodna Bosna” izdvojeni su kao perjanice antiruske (i antidodikovske) kampanje u Bosni i Hercegovini.
MARIJA ZAHAROVA KAO GORDANA TADIĆ
Također, nije nimalo slučajno, nego je krajnje razumljivo i logično što su se upravo ova tri medija i njihovi novinari u posljednjih nekoliko godina najčešće nalazili na udaru dominantne pravosudne strukture u BiH, od Milana Tegeltije i njegovih prvih pratilja u VSTV-u Jadranke Lokmić Misirače i Ružice Jukić, pa do tendencioznog tužiteljskog ansambla kojeg je oko sebe okupila i besprizorna glavna ravnateljica Gordana Tadić.
Izbori u Mostaru koji su u značajnoj mjeri destruirani primitivnom krađom volje građana, zbog čega je proces brojanja glasova djelomično ponovljen, samo je povod, a ne krunski razlog ponovnog nasrtaja na Centralnu izbornu komisiju, onih političkih aktera koji ovu instituciju već godinu dan ne “šljive”, niti joj priznaju legitimitet. Kriminal, krađa, dodavanje i oduzimanje glasova je eminentno u nadležnosti lokalnih činovnika, članova biračkih odbora, stranačkih povjerenika. Posao CIK-a u osnovi je taj da licencira prikupljene rezultate, nakon što se obavi kompletna procedura, odgovori na žalbe, progovore, optužbe i to je zakonski precizno i jasno postavljeno.
“Hoće li svemoćni Debevec aminovati izbornu krađu u Mostaru?” stoji u naslovu najnovije potjernice koju je Radončić uputio preko svog kućnog biltena. Neće, evo da im to otkrijem, predsjednik Suda BiH ni aminovati, niti neaminovati “izbornu krađu”, jer mu ni jedno ni drugo, nije posao. Ali zato jeste posao lidera “Saveza za bolju budućnost”, savjetnika “Avaza” i bivšeg muža vlasnice “najveće medijske kuće u BiH” da “ne aminuje” flagrantnu izbornu krađu koju su na izborima u Mostaru počinili članovi-kandidati njegove stranke. Kao što su izvijestili svi mediji (i zbog čega je CIK odlučio da promijeni raniju Odluku o utvrđivanju i objavljivanju rezultata u Gradu Mostaru) ponovnim brojanjem glasova na 14 biračkih mjesta ustanovljen je masovni kriminal sa naknadnim dopisivanjem glasova kandidatima. Lažiranje je uglavnom rađeno u korist Koalicije za Mostar (a na štetu Bh Bloka), a najveći pojedinačni skandal, odnosno kriminal, je utvrđen kod Anela Kljake, kandidata SBB-a: predsjedniku mostarske organizacije SBB-a je naknadnim intervencijama dopisano 1596 preferencijalnih glasova. Od najavljivana i planirana tri mandata u budućem Gradskom vijeću Mostara Radončićev SBB će na kraju dobiti samo jedan. Nema tog Debeveca koji može progledati kroz prste kriminal(c)u iz SBB-a i izvršiti pritisak na CIK BiH da ga preko reda, na lijepe oči ugura u Gradsko vijeće Mostara.
Dragan Čović već godinu dana ne prestaje očajavati i najavljivati političku i pravosdudnu bitku nakon što je u CIK-a ostao bez višegodišnjeg člana Stjepana Mikića, svojevrsnog Brada Raffespergera kada je riječ o HDZ-u i izborima. Sjećate se Raffespergera: to je onaj državni sekretar države Georgije od kojeg je Donald Trump tražio da mu “nafata” 11.780 glasova. Za razliku od njega, Stjepan Mikić, pojačan Milijanom Vasom Brkićem i njegovom hrvatskom izbornom inženjerijom, više od decenije je isporučivao Čoviću glasova koliko je ovaj “zinuo”. Ta je praksa prošle godine završena i, razumljivo, nije se lako sa tim nenadoknadivim gubitkom pomiriti.
Cijeli će svijet naredne srijede obilježiti Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Tog je dana 1945. godine Crvena armija oslobodila najveći nacistički koncentracioni logor Auschwitz u Poljskoj, a Ujedinjeni narodi su, Rezolucijom izglasanom 2005. godine, 27. januar proglasili danom sjećanja na sve žrtve holokausta. Za one koji ne znaju, holokaust je provodio njemački nacistički režim nad Jevrejima, Romima, Slavenima, homoseksualcima, osobama s invaliditetom, političkim oponentima nacizma i ratnim zarobljenicima. Za one koji neće da znaju, holokaust je drugo ime za genocid u kome su fašisti tokom Drugog svjetskog rata ubili između 5,3 i 6 miliona Jevreja, istrijebivši tako trećinu ukupne populacije. U Bosni i Hercegovini će ovaj dan biti obilježen i UDIK-ovom najavom skorog izlaska iz štampe monografije posvećene stradanju Jevreja u Sarajevu, sa imenima i prezimenima ubijenih u glavnom gradu naše zemlje i onim koji su odvedeni pa ubijeni u zloglasnim nacističkim i ustaškim logorima smrti. Osnov ove knjige čini podlistak Oslobođenja, objavljen 16. maja pandemijske 2020, u danu kada je u Sarajevskoj katedrali služena misa za žrtve Bleiburga, što je zapravo još od devedesetih eufemizam pod kojim vođstvo HDZ-a – jednako u Hrvatskoj kao i u BiH – javno pati za NDH, tom ustaško-fašističkom tvorevinom.
SALVE UVREDA
Imena stradalih sarajevskih Jevreja prepisana su iz dokumenta nastalog u vrijeme gradnje Spomen-kompleksa na Vracama, u čijim su kamenim pločama i uklesana: fašisti su tokom Drugog svjetskog rata ubili 9.091 Sarajliju, u borbama s okupatorima i njihovim pomagačima poginuli su 2.057 boraca i 755 članova gradskog pokreta otpora, a osim što njihovim imenim čuva uspomenu na izgubljene živote kojima je plaćena cijena slobode od fašizma, Spomen-park Vraca, otvoren na Dan državnosti BiH, 25. novembra 1981. godine, posljednje je počivalište i 26 poginulih narodnih heroja, među kojima su Vladimir Perić Valter, Omer Maslić, Vaso Miskin… Tu je i spomenik “Ženi borcu”, statua mlade narodne heroine Radojke Lakić, koju su ustaše 1941. mučile i strijeljale. Tokom posljednjeg rata Vraca su postala jedno od zloglasnih artiljerijskih uporišta s kojih je sijana smrt po Sarajevu. Opsada glavnog grada BiH trajala je 44 mjeseca i ubilježila 11.700 žrtava, a neke od najvećih kazni u Haagu za zločine protiv čovječnosti izrečene su upravo provoditeljima opsade, komandantima VRS-a Stanislavu Galiću, Dragomiru Miloševiću i Momčilu Perišiću, doživotni zatvor, odnosno 29 i 27 godina robije. Njihovom ratnom zapovjedniku Ratku Mladiću pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije također je izrečena prvostepena kazna – doživotni zatvor. Mladić je uhapšen u Srbiji i predat Haagu 2011, a tri godine kasnije – početkom ljeta 2014. – na zidu koji praktično okružuje Spomen-park na Vracama postavljena mu je spomen-ploča. Ove, 2021. godine, SNSD-ov gradonačelnik Istočnog Sarajeva najavljuje prihvatanje inicijative Udruženja za zaštitu Srba u Federaciji BiH da na “dijelu Spomen-parka Vraca, koji teritorijalno pripada Srpskoj, podignu novi spomen-kompleks koji bi, svojim sadržajem, predstavljao autentično svjedočenje stradanja sarajevskih Srba, ne samo u periodu od 1941. do 1945. godine nego i u posljednjem građanskom ratu u BiH”. Predsjednik Udruženja Đorđe Radanović novinarima je potom objasnio da su spremni povući inicijativu ukoliko se u samom Sarajevu prihvati inicijativa ovog udruženja o vraćanju predratnih imena ulica, a u petak je dostavio i konačni spisak ulica da bi shvatili razloge zašto su “primorani da pokreću inicijativu da se izgradi i spomenik sarajevskim ulicama na Vracama”. Spisak obuhvata ukupno 152 ulice na teritoriji Sarajeva kojima su promijenjena imena “jer su imale srpski prefiks ili asocirale na srpski narod”, uz napomenu: “Ulica narodnog heroja Fuada Midžića sada je Ulica Mustafe Busuladžića”.
Još 2016. je Naša stranka u Skupštini Kantona Sarajevo ustala protiv odluke SDA da Osnovnu školu Dobroševići nazove imenom Mustafe Busuladžića. Peđa Kojović, tada zastupnik, danas predsjednik NS-a, zbog ukazivanja na pogubnost imenovanja bilo čega po prononsiranim fašistima iz Drugog svjetskog rata čak je i fizički napadnut, uz čitav niz optužbi od kojih je – kako je sam rekao – najteže podnio onu da je četnik. “Da se zovem Asim ili Rasim, mogao sam rat provesti u Münchenu, mogao sam ukrasti milion maraka iz budžeta i nikad niko ne bi dovodio u pitanje moj patriotizam. Ali, pošto se zovem Predrag, to se može”, kazao je Kojović u Skupštini KS-a pitajući kolege iz SDA za kakvu se to Bosnu i Hercegovinu bore? Salvama uvreda bili su izloženi i svi drugi koji su pokušali objasniti da je uvreda za Sarajevo davati ime bilo čemu po deklariranom fašisti, antisemiti, saradniku i promotoru ustaškog režima, što je Busuladžić nesumnjivo bio, a branitelji lika i nedjela fašiste Busuladžića su ga zarad rehabilitacije posthumno zakitili “nositeljem ideje panislamizma” iako je sam isticao najveće ciljeve: “Orijaška borba koju Njemačka sa svojim saveznicima vodi protiv boljševizma nije rat dvaju imperijalizama”, pisao je Mustafa Busuladžić 1943. uz objašnjenje: “Današnji sukob je prije svega borba dvaju svjetova, starog svijeta koji se pod udarcima podmlađenog pretvara u krhotine i novog svijeta koji se rađa, borba između ‘Kapitala’ i ‘Mein Kampfa’ (…)”, kako je zabilježio Tarik Haverić u svojoj “Kritici bosanskog uma” napominjući da Busuladžić nije, kada je ishod orijaške borbe postao evidentan, dok su savezničke trupe već napredovale kroz Normandiju, poticao svoje istovjernike da se uključe u borbu protiv Trećeg Reicha, već da masovno stupe u njegovu odbranu.
Naša stranka je svoj antifašistički angažman kapitalizirala brojem glasova u Sarajevu, no u Vladi šestorke je zaboravila i školu i Busuladžićevu ulicu. Njezin državni zastupnik Damir Arnaut, nekadašnji kadar Stranke za BiH, koji je u Parlament BiH ušao kao nositelj liste SBB-a, pravno je elegantno riješio problem: Inicijativom koja je usvojena u Zastupničkom domu PSBiH i koja će biti dostavljena svim nivoima vlasti, a kojom se pozivaju općine i gradovi širom BiH da zamijene nacističke i fašističke nazive ulica, škola i drugih javnih površina. Arnaut u inicijativi navodi sramotu cijele BiH zbog tabli s imenima “Mile Budaka, Draže Mihailovića, Osmana Rastodera, Rade Radića, Sulejmana Pačariza, Jure Francetića, Mustafe Busuladžića, Lorković-Vokića, Uroša Drenovića, Ive Zelenike Tovarnika, Dragiše Vasića, Avdage Hasića, Stevana Moljevića, Huseina Đoze, Đure Spuževića, Muhameda Pandže, Rafaela Bobana, Pavla Đurišića te mnogih drugih kolaboracionista”. SDP je u međuvremenu, u nekoliko solo akcija, valjda kad se sjete svog biračkog tijela, također zagovarao izmjene imena ulica i škola po svojim spiskovima. Sve su propale.
ŠAMAR CIVILIZACIJI
Njihov državni parlamentarac Denis Bećirović još 2016. je dobio podršku istog doma kao i Arnautović, o ukidanju naziva ulica u Mostaru nazvanih po zvaničnicima ustaškog režima. Mile Budak i Jure Francetić i dalje stanuju u Mostaru. Inicijative o ukidanju imena po prononsiranim zločincima iz posljednjeg rata niko i ne pokreće. Jer i nema šansu da za njih dobije podršku.
No, nema sumnje da će političari i udruženja ostati odani svojim ratovima inicijativama. Koje nikog ne obavezuju, ali o(p)staju kao sredstva ucjene. Jasno je Đorđu Radanoviću da Sarajevu baš i ne treba ulica cara Dušana, jednako kao što je i Sarajlijama jasno da je Ulica 10. brdske brigade zaista provokacija i vrijeđanje Srba, prije svega onih koji su branili ovaj grad tokom opsade. Kao što je baš svima jasno da su Busuladžić, Mladić i Francetić šamar civilizaciji. Kako god, od nečeg se krenuti mora: možda je rješenje komisija PSBiH koja će okupiti historičare sa zadatkom ispisivanja kriterija ko ne može dobiti ime ni ulice ni škole ni studentskog doma ni parka. Oslobođenje će otvoriti svoje stranice tekstovima koji će pomoći da se ustanovi ko su i ko nisu oni po kojima se danas zovu mjesta naših života i druženja. No, tek kada rad takve komisije postane zakonski amandman, on će postati obavezujući. A da bi komisija uopće bila uspostavljena s nadom da će nešto napraviti čega se pametan neće stidjeti, njezini članovi bi morali proći jednostavan ispit: da znaju šta je holokaust. Ne moraju prvi sastanak održati u Srebrenici.
Nisam baš siguran da ću, oslanjajući se samo na sjećanje, moći citirati reisu-l-ulemu Huseina ef. Kavazovića, pa ću zato morati parafrazirati njegove riječi izrečene u emisiji “Izvan okvira” kolege Nikole Vučića. Ako nas naša ljudskost ne može natjerati da pomažemo migrantima, kazat će Kavazović, onda bi nas trebali natjerati zakon i pravna država.
Sto puta su moje kolege u svojim medijima ustvrdile da pravna država u Bosni i Hercegovini ne postoji. A sto puta smo se, gledajući fotografije i snimke na tim istim medijima, uvjerili da nam ni ljudskost, barem kada su migranti u pitanju, nije baš draga.
I, šta nas onda može natjerati da riješimo pitanje migracija?
Evropa, reći će oni koji misle da je svaka izjava nekog međunarodnog zvaničnika bitnija od činjenica na terenu. A te činjenice govore nešto drugo. Od našeg neljudskog odnosa o kojem govorimo, od naše pravne države koju nemamo, ipak je gore licemjerstvo, da citiram francuskog predsjednika Emanuela Macrona, “njihove Evrope”.
Brojke su javno dostupne i svako ko želi može se uvjeriti u pravo stanje. S teritorije Evropske unije, sa zapada, u BiH je protekle tri godine ubačeno najmanje 15 hiljada migranata. Na stranicama slovenačke policije piše da je Italija prošle, 2020. godine, na teritoriju Slovenije, putem readmisije, vratila 1.116 osoba. Od ukupnog broja osoba (1.440) koje je Slovenija prihvatila putem readmisije od drugih država, svega su 32 slovenačka državljanina. Jednostavno je zaključiti da je Slovenija iz Italije i Austrije prihvatila oko 1.400 migranata po osnovu međudržavnih sporazuma o readmisiji. U istom periodu, slovenačka je policija “vrnula tujim varnosnim organima” 10.025 osoba. Najviše ih je tokom 2020. godine predato policijskim agencijama Republike Hrvatske, ukupno 9.950 osoba. Godinu ranije Slovenci su Hrvatima predali 11.039 migranata. To znači da je tokom posljednje dvije godine iz Slovenije u Hrvatsku vraćena 21 hiljada migranata. I svi su uredno, s pratećim dokumentima, na šengenskoj slovenačko-hrvatskoj granici predati policiji Republike Hrvatske. Iste te slovenačke dokumente koji dan kasnije pronaći će pripadnici MUP-a USK-a kada na teritoriji BiH zateknu migrante koji su “došli iz pravca” Hrvatske. Zvanično, MUP USK-a je tokom 2020. godine evidentirao 7.210 migranata koji su zatečeni u blizini granice s Hrvatskom i koji su kazali da ih je ilegalno na teritoriju BiH prebacila hrvatska policija.
Svevlad Hoffman, savjetnik za krizno komuniciranje i predstojnik Ureda ravnatelja Granične policije BiH, objašnjavajući ulogu “svoje” agencije, kaže da BiH mora prihvatiti migrante iz Hrvatske jer je to u skladu s međudržavnim Sporazumom o readmisiji ratifikovanim u martu 2002. godine. Statistički gledano, po osnovu tog sporazuma Hrvatska je bh. sigurnosnim agencijama tokom 2020. godine predala – 208 migranata. Hrvatska je od Slovenije, prema dokumentaciji, u istom periodu preuzela – 9.950 osoba. Slovenija je manji dio, njih 1.400, prethodno preuzela od Italije i Austrije. MUP USK-a je na teritoriji BiH registrirao 7.210 migranata koji su ušli iz pravca Hrvatske. Pa, da pojednostavimo – tokom 2020. godine najmanje sedam hiljada migranata koji su prethodno bili u Schengen zoni prebačeno je u Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina je u Srbiju, putem readmisije, tokom 2020. godine vratila 139 osoba. Gdje su ostali? E, oni su na Lipi i u šumama oko Velike Kladuše. I zbog njihovog statusa Evropa svakodnevno izražava zabrinutost. Jer što bi Pakistanci i Afganistanci bili, da ponovo citiram Macrona, “u njihovoj Evropi”, kada mogu u BiH. Ili bolje rečeno, samo u onom dijelu BiH gdje su većinski nastanjeni – muslimani.
Treba li nas ljudskost natjerati da budemo bolji prema migrantima? Da. Treba li nas pravna država tjerati da budemo bolji ljudi? Morala bi. Ali ne može biti pravne države tamo gdje reforme provode oni koji su malo veći licemjeri od nas.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
