U prošlosedmičnom izdanju nedjeljnika Nin Milan Ćulibrk, glavni i odgovorni urednik, u svome uvodniku “Od Uskrsa do cirkusa” piše i o događaju koji je poprilično nezapaženo prošao na ovim našim prostorima. Naime, jedan od najutjecajnijih svjetskih filozofa Jürgen Habermas odbio je priznanje šeika Mohammeda bin Zayeda al-Nahyana, da ne bi postao “trofej režima” u Abu Dabiju. Habermas je prvobitno prihvatio nagradu Sheikh Zayed Book Award, koja se ne može nazvati prestižnom, ali je prati pozamašan novčani iznos od 225.000 eura, koja mu je trebala biti uručena tokom sajma knjiga u Abu Dabiju krajem mjeseca. Do preokreta je došlo nakon što je njemački Spiegel kritizirao Habermasa, otvarajući pitanje može li se i velikana poput njega kupiti kao trofej? Isto popodne Habermas se predomislio, a Ćulibrk se fokusira na ovdašnje političare koji se – za razliku od njemačkog filozofa – hvale ličnim prijateljstvom sa princom koji je i zamjenik glavnokomandujućeg oružanih snaga UAE i pita: Šta mislite kako bi se proveo neki “stručnjak” koji bi javno zamjerio predsjedniku Aleksandru Vučiću samo ono što su njemačke kolege zamjerile Habermasu?
Oplakivanje Miloševića
Nije se štamparska boja ni osušila na Ninu, kad je u pohode režimu Republike Srpske stigao najveći živući trofej Peter Handke, na ovim našim balkanskim prostorima poznat kao pisac koji je inspiraciju tražio u Vilinoj vlasi, mjestu zločina na kome je bilo zarobljeno oko 200 žena, od kojih su mnoge silovane, ubijene ili su se ubile skačući s balkona kako bi izbjegle daljnje seksualno zlostavljanje. Cijeli je Višegrad zapravo bio klanica, haški je Sud nepobitno utvrdio 1.760 civilnih žrtava, ubijenih i čak spaljenih Bošnjaka, dok je oko 14.000 ljudi podvrgnuto “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja” tokom rata devedesetih.
U to je doba režimski trofej Slobodana Miloševića spremao građu za svoje sramno “Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini ili pravda za Srbiju”, publicirano početkom 1996. Britanski The Guardian je u aprilu 1999. objavio članak “Ustanite ako podržavate Srbe” o Handkeovim stavovima povodom zbivanja u bivšoj Jugoslaviji i ratu u Bosni i Hercegovini, a u martu 2004. Handke je sa kanadskim piscem Robertom Dicksonom potpisao apel pozivajući na odbranu Miloševića i iste godine bivšeg srbijanskog predsjednika i balkanskog kasapina posjetio u zatvoru u Haagu. Kada je ovaj austrijski književnik i jedan od najpoznatijih negatora genocida u Srebrenici proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 2019, slobodarski se svijet zgražavao, a Christina Doctare, švedska doktorica i autorica knjige o sistemskim silovanjima u režiji VRS-a “Kada od čovjeka očekuješ da bude muškarac – Licem u lice sa ratom”, vratila je Nobelovu nagradu za mir koju je 1988. dobila kao članica UN-ovih mirovnih snaga.
Handke je nadahnuto oplakivao Miloševića i na njegovoj sahrani, a genocid u Srebrenici je nastavio negirati kad god je za to dobio javnu priliku. Ovog se vikenda vratio na mjesto zločina, no prethodno mu je u Banjoj Luci Željka Cvijanović, predsjednica RS-a, uručila Orden Republike Srpske za “izuzetan rad i zasluge na polju kulturnog i duhovnog razvoja, kao i za naročiti doprinos u razvijanju i učvršćivanju sveukupnih odnosa s Republikom Srpskom”. Delegaciju koja je zakitila Handkea pojačali su predsjedatelj Predsjedništva BiH Milorad Dodik, premijer RS-a Radovan Višković, reditelj Emir Kusturica i rektor banjalučkog Univerziteta Radoslav Gajanin. U Višegradu je pak Handkeu uručen počasni doktorat Univerziteta Istočno Sarajevo za “doprinos umjetnosti, književnosti i istini o srpskom narodu”, kako je rečeno u Andrićgradu, gdje je Kusturica, kao pravi vlasnik, nobelovcu dao i Veliku nagradu “Ivo Andrić”. Teofil Pančić, za Radio Slobodna Evropa, piše da možemo samo pretpostaviti šta bi Ivo Andrić rekao na ovako bahatu zloupotrebu i aproprijaciju svog imena, a samu nagradu opisuje kao priznanje “izvesnog Andrićevog instituta pod visokim pokroviteljstvom neizostavnog Emira Kusturice, odavno vodećeg kulturnog mandarina i arbitra umetničko-patriotske elegancije u toj tvorevini”. Iz godine u godinu, kaže, “nagrada, i u finansijskom smislu vrlo izdašna, dodeljuje se istaknutim i zaslužnim pregaocima ‘patriotske’ kulture, što je samo jedan od pokazatelja koliko se paradni patriotizam žestoko isplati svojim najistaknutijim manekenima sa obe strane Drine – a ponekad i iz uvoza”. Nije propustio naglasiti ni činjenicu da su sve očekivane reakcije – ma koliko bile razumljive i opravdane – lijepo poslužile Miloradu Dodiku i ostalim banjalučkim “dvorjanima” da podvuku i ponove sve svoje omiljene refrene.
Cirkuska ilustracija zlokobnih prijetnji
Da je to tako, čulo se i sa Donje Gradine, odakle je Vučić opet pričao o imperativu mira, mira, mira, a Dodik o državnosti RS-a žestoko kritizirajući međunarodnu zajednicu, napose se ostrvivši na Austrijance i Nijemce (valjda sve osim Handkea). Uz pozive da ga smijene i kazne oni koji imaju moć, Dodik i dalje pomiče granice svojih nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu argumentirajući i na taj način pitanje koje je aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko otvorio u svome izvještaju Generalnoj skupštini UN-a: čuvari i garanti Dejtonskog sporazuma morat će donijeti odluku do kada će tolerirati Dodikove nasrtaje na mir u regionu, jer debate o podjeli BiH i nisu ništa drugo. Tim prije što ovih dana ističe i ultimatum visokog predstavnika poslan NSRS-u povodom povelja dodijeljenih ratnim zločincima. A režimski trofej Peter Handke je – uprkos nagradama koje je dobio u svijetu i na mjestu zločina – tek cirkuska ilustracija tih zlokobnih prijetnji. U čemu god on učestvovao, to je njegov obraz, no mi smo ti koji nemamo pravo njegov ponovni obilazak Drine svoditi na kafanski incident.
Kada je nova gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić odmah na počektu svog mandata objavila da će prodati službeno vozilo marke Passat, reakcije su bile podijeljene. S istim žarom i uvjerenjem javno su nastupali oni koji su njenu gestu podržali, ocijelili je racionalnom i rijetko primjerenom među nositeljima javnih funkcija, kao i onih koji su njeno lišavanje službene limuzine ocijenili kao famozni “jeftini populizam”. Slabo se razumijem u automobile, ali znam toliko da Passat spada u klasu luksuznih automobila, što znači da populizam gradonačelnice Karić za kupca njenog službenog automobila neće biti jeftin nego, vjerovatno, skup. “Skupe pare za jeftini populizam”, da parafraziram ranog Štulića.
TREBA STASAT` ZA PASSAT
A sada nešto drugačije, a potpuno isto. Prije dvije godine, zatekao sam u kafanici na Skenderiji najstarijeg od svih mojih starih prijatelja, advokata Mladena Šuteja (90 okruglih godina), ljutog, bijesnog, konfliktnog. Nalazili smo se tih predepidemijskih godina, mjeseci i jutara relativno redovno i često, radosno i obostrano korisno u toj kafanici na rakiji (njegovoj) i kafi (mojoj). Stari advokat, akribični šarmer, nekadašnji šampion u mačevanju, nesuđeni olimpijac u konjskim trkama, jedan od najboljih poznavatelja operne umjetnosti u gradu i svjetski putnik (godinama je na turnejama po najvećim svjetskim opernim dvoranama pratio divu Ljiljanu Molnar-Talajić), kao i svaki drugi, rasni, nepopravljivi ters, svako jutro pronađe valjan i ultimativan razlog da bude ljut, kritičan, ciničan, otrovan, a osobito nepristupačan za one koji mu nisu po volji. Razlog za ljutnju nalazi najčešće u novinama, rjeđe na televizijama. Ako ga je nasekiralo “Oslobođenje” koje čita, tvrdi, još od prvih brojeva štampanih u Donjoj Trnavi, jao ti ga je novinarki čiji broj telefona ima i koja će bigajri-hak pojesti poparu za sve tuđe, najčešće uredničke grijehe. Sa posebnim merakom i strpljenjem lovi greške u mojim tekstovima, stilske nezgrapnosti, faktografska proklizavanja, nakon čega se odmah laća telefona i započinje monolog istim biranim riječima: “Slušaj, šupak, čitam ovo tvoje sranje...”
Tog je jutra starog advokata Šucu, kako su ga zvali njegovi suvremenici, kojih više gotovo i nema, razbjesnio gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka. Vidio ga je negdje prethodnih dana Mladen, koji vozačku dozvolu ima sedamdeset godina, kako se sam vozika u službenom automobilu, valjda onom Passatu, kojeg će njegova nasljednica Benjamina Karić kasnije prodati.
“Zamisli ti malog šupka! Izabrano ono za gradonačelnika, a nema svoj auto, nego državni koristi”, započinje dugačku, ljutitu, meandrirajuću priču koja će se, nema sumnje, na kraju okončati još jednom teškom kletvom i oporim zaključkom.
“Bilo je to negdje 1938-1939. godine, tek sam u osnovnu školu krenuo, prvi-drugi razred, ne sjećam se, odvede me otac do Katedrale, ali ne na misu ili neku svetkovinu, nego da vidim čudo kakvo niko u Sarajevu do tada nije vidio, nov-novcijat automobil tadašnjeg gradonačelnika Sarajeva Muhameda Zlatara. Zlatar mu je bilo i prezime i zanimanje”, sjećao se moj ljutiti sugovornik.
Zdravko Šutej, Mladenov otac, bio je najpoznatiji predratni pravnik u gradu, završio Prvu gimnaziju u generaciji Ive Andrića pa poslije nasljednu porodičnu nauku – pravo, u Vladi NDH u Sarajevu obavljao je neke tehničke, pravno-konsultantske poslove, oštro se i dosljedno ogradio od njenog zločinačkog karaktera, posebno od sramotne uloge nadbiskupa Katoličke crkve Ivana Šarića, s kojim je do rata bio kućni prijatelj. Nakon rata, komunističke vlasti su ga osudile na robiju i, nakon izlaska na slobodu, i na višegodišnje oduzimanje svih građanskih prava. Kažnjen je ne zbog saradnje s okupatorom, tu je bio čist i pred Bogom i pred zakonom, nego zbog razmjene pisama s izvjesnom damom iz Engleske, s kojom je ašikovao tih godina. Mladenov stric, dr. Juraj Šutej, predratni osnivač “Napretka” i visoki jugoslavenski političar, otišao je s ostatkom kraljevske Vlade u Londan i nakon rata se vratio u zemlju. Kao nekompromitirana, nestranačka ličnost i enormno sposoban stručnjak, ušao je u prvu vladu Titove Jugoslavije. Od nekadašnje brojne obitelji Šutej, danas je u Sarajevu živ advokat Mladen, koji mi je pričao i ovo:
“Skupilo se toga popodneva dosta svijeta kod Katedrale da se divi čudu od gradonačelnikovog automobila, a ja razrogačenih očiju i otvorenih usta jedva dođoh do daha i pitam oca je li ovo privatni gradonačelnikov auto ili mu ga je kupila država? Njegov privatni auto, sine, on je bogat čovjek, on je zato izabran za gradonačelnika Sarajeva, a nije izabran da bi se obogatio.”
Otpije Mladen čašicu rakije pa nastavlja. “A jučer gledam, ovaj Skaka, koji se fali da je iz ugledne čaršijske familije, u državnom autu se kurči po gradu, balavac jedan”, završava Šuco svoj ljutiti monolog.
ZLATAREVO ZLATO
Namjeravao sam ovaj tekst pisati odmah nakon odluke gradonačelnice Benjamine da proda službeni automobil, ali mi je falila krupna, neopohdna stavka, detalj bez kojeg bi priča bila prazna: zaboravio sam marku automobila predratnog gradonačelnika Muhameda Zlatara. Mladena Šuteja ne mogu vidjeti, sprečava me pandemija i hronično lohotna pluća pa ne hodam nigdje, a opet, ne mogu ga ni telefonom nazvati da provjerim, jer je on “tanak” sa sluhom pa ne čuje šta ga se pita. Što mu, kaže, dobro dođe, jer se već odavno ništa pametno nema čuti ni od koga.
I mislio sam bataliti pisanje teksta o dvojici gradonačelnika i njihovim, odnosno našim automobilima, kao antipodima, o duhu dva vremena, sukobu dva morala i dva nespojiva viđenja obavljanja javnog posla, kad na portalu “Nomad”, kao da ga je Bog odnekud poslao, pronađoh tekst Nedima Zlatara “Muhamedova strana” sa podnaslovom “Knjigama do predaka”. (3. april 2021.)
Prvi slijeva, Muhamed Zlatar, gradonačelnik Sarajeva 1940.
Nedim Zlatara poznajem kao vrsnog muzičara, darovitog kompozitora, a iz ovog teksta, i nekih ranijih koje sam sporadično nalazio, uvjerih se da je i darovit pisac i marljiv hroničar. On je praunuk Muhameda Zlatara, gradonačelnika Sarajeva od 1939. do 1941., u grupi “Basheskija” surađuje s opernim pjevačem Leonom Šarićem, čiji mi je otac Ivica ne jednom rekao da je Mladen Šutej najbolji poznavatelj operne baštine. Također ne jednom, zaticao sam, na različitim nekonvencionalnim “pozornicama” starijeg Šarića, donedavnog dogradonačelnika Sarajeva, i još starijeg Mladena Šuteja kako pjevaju arije iz klasičnih opera.
Pišući povijest svoje familije, Nedim Zlatar navodi: (Pradedo Muhamed) “…je sa svoja dva brata, Enesom i Ibrahimom, držao radionicu ‘Braća Zlatar – Radionica zlatnog i srebrenog nakita’. Pošto mu je posao dobro išao svoju gradonačelničku platu je znao podijeliti na putu od Vijećnice do radnje.” I napokon ono što sam tražio: “Posjedovao je Opel Admiral kabriolet koralne boje koji mu je služio kao službeni automobil.”
Muhamed Zlatar, piše njegov praunuk Nedim, nije prihvatio pritiske vlasti Nezavisne države Hrvatske da nastavi obavljati dužnost gradonačelnika Sarajeva. “Jedan dan u radnju mu dolazi šef policije i oduzima mu automobil pod prijetnjom smrću… Umro je pod njihovim pritiskom 1943. godine.”
Glave mu je došla nesklonost borbi protiv antifašizma, kako bi to svojim kabastim rječnikom (“hineći neznanje”, kako je taj tok svijesti kod ovdašnjeg mladumuslimanskog pionirskog presada, nazvao pisac Nenad Veličković) objasnio doskorašnji gradonačelnik Abdulah Skaka.
Uz tekst u “Nomadu” objavljena je fotografija s otvaranja pravoslavne Crkve Svetog Preobraženja na Pofalićima iz 1940. godine na kojoj se gradonačelnika Sarajeva Muhamed Zlatar nalazi u društvu sa patrijarhom SPC-a Gavrilom Božićem. I taj čin i to okupljanje više desetina hiljada ljudi na otvaranju crkve, režim NDH mu je uknjižio u neoprostive grijehe.
Nakon smjene Abdulaha Skake, mediji su iskopali račun koji je dokazivao da je jedan od njegovih posljednjih poslovnih poteza bila kupovina torte (25 KM) koju je poslao direktorici KCUS-a Sebiji Izetbegović. Prije 80 godina, njegov prethodnik Muhamed Zlatar je, kako pročitasmo, svoju plaću podijelio potrebitima na putu od posla do svoje radnje. Takvi su, eto, bili populisti nekada. Ali, to su bila drugačija, nedemokratska vremena, kada Bošnjaci nisu imali svoju državu, svoju vlast i svoje ja. I kada nije baš svako mogao biti biran na najviše funkcije. Danas se nova pjesma pjeva, a drugi kriteriji vladaju, danas se mnogo više pika, uvažava i nagrađuje torta koju si poklonio Gazdarici koja ima nego sadaka narodu koji nema. U sistemu vrijednosti koje operacionalizira Asim Sarajlić, to se više cijeni i drugačije vrednuje.
U pauzi između sehura i početka treće četvrtine NBA utakmice između Dalasa i Sakrementa, primio sam interesantnu poruku.
„Sitnim poslovima smo obavezali velike ljude, a velike poslove smo predavali sitnim ljudima. Izgubili smo se između zatezanja i popuštanja. Približavali smo neprijatelja u nadi da ćemo ga učiniti prijateljem, a udaljavali smo prijatelje bezrezervno se oslanjajući na njihovu odanost. Zbog toga nas je izdao prvi, a izgubili smo drugog“, citirao je prijatelj izvjesnog mudraca iz nekih vremena koji je govorio o uzrocima propasti carstva u kojem je živio.
Nisam stigao baš mnogo razmišljati o tome. Počela je utakmica, Dalas je gubio i trener je morao reagirati. Umjesto „crnog igrača“, ušao je „bijeli“ Luka Dončić. Osjetilo se to na terenu ali Mavericksi su, ipak, izgubili. Da je bilo i obrnuto, izgubili bi, jer svaku šansu da se vrate u meč jednostavno su – prokockali. Otprilike kao Bakir Izetbegović, njegova SDA, ali, da budemo do kraja objektivni, i cjelokupan bošnjački ili probosanski politički establišment. Može SDA uzimati koliko hoće „crnih igrača“, ali ekipa u kojoj „velikim poslovima obavezuju sitne ljude“, osuđena je da stalno igra „crnim figurama“. Ne mislim, pritome, na njihove igre u kantonima gdje egzistiraju raznorazne trojke i dvojke, otprilike jednako sposobne kao SDA. Haris Zahiragić može dostojno zamijeniti Elmedina Konakovića kada je u pitanju razbacivanje „prevažnim“ floskulama. Može i neki Izetbegovićev prijatelj, poput Faruka Kapidžića, (ne)dostojanstveno zabavljati ljude na društvenim mrežama na nivou Saše Magazinovića sa njegovim tetovažama. Ali nije to ekipa koja može igrati utakmice u najvišem rangu, na državnom nivou. Nije to ranije bio ni Aljoša Čampara koji je mandat trošio gradeći vlastitu medijsku strukturu. Kao što to ni sada nije bivši Čamparin savjetnik Salko Zildžić, koji je postao predsjednik Asocijacije mladih SDA otprilike u godinama u kojima je Emanuel Macron postao predsjednik Francuske.
BiH je trenutno teren na kojem se igra velika svjetska utakmica. I svaka greška se skupo plaća. Danas, recimo, plaćamo greške iz prošlosti koje nekima uopće nisu izgledale kao greške. Prva i najveća bilo je rušenje aprilskog paketa pod pokroviteljstvom Harisa Silajdžića, Mustafe Cerića, Bože Ljubića i SDA-ovih odmetnika. Tih godina se raspravljalo o gradnji institucija BiH, a danas se raspravlja o njihovoj razgradnji. Druga velika greška bila je ona Zlatka Lagumdžije kada je odlučio iz Vlade Federacije BiH izbaciti Jerka Lijanovića, SDA i Živka Budimira, a ubaciti HDZ Dragana Čovića. I još je, pritome, dao Zakon o prebivalištu da sačuva funkciju Denisa Bećirovića. Zahvaljujući tome, danas u Hercegovini ne postoji opozicija Draganu Čoviću, a povratnici u Republici Srpskoj sve manje se pitaju. Treća velika greška bila je kada je SDA 2015. godine iz Vlade FBiH i Vijeća ministara izbacila DF Željka Komšića. Dragan Čović je, sa SBB-om, dobio kontrolni paket u Vladi FBiH i bilo je jasno da nova Vlada FBiH neće biti formirana sve dok HDZ ne odluči drugačije. Četvrta strateška greška bilo je davanje četvrtog delegata Miloradu Dodiku u Domu naroda BiH u zamjenu za sekretaricu i službeno auto SDA-ovog Senada Bratića. Zahvaljujući tome, Dodik i Čović danas imaju većinu u Domu naroda. Peta greška je formiranje novog saziva Vijeća ministara poslije izbora 2018. godine. I to je zajednička greška Željka Komšića i Bakira Izetbegovića. Šesta greška bila je procjena SDP-a i Naše stranke da ne formiraju sa SDA-om i DF-om parlamentarnu većinu na federalnom i državnom nivou, kao i suzdržanost Naše stranke prilikom predaje Mostara u ruke HDZ-a.
Sve ove greške proizašle su isključivo zbog sitnog interesa lidera ili kadrova svih stranaka sa sjedištem Sarajevu. Iako nijedna od tih stranaka suštinski nije „izdajnička“, nepovjerenje koje danas gaje jedna prema drugoj mnogo je veće od nepovjerenja koje imaju prema „partnerima“ iz Banja Luke i Mostara. I opet je sve to zbog sitnih interesa. A to tako biva kada „sitnim ljudima“ predate velike poslove.
Danas je BiH u težoj situaciji nego bilo kada poslije rata. Rusi su otvorili karte. Amerikanci još uvijek saniraju štete Trampove administracije, Evropa se raspada pod pritiskom Covid-a. Srbija je lider na Balkanu, Hrvatska u Briselu lobira za one koji i danas žive ideju Herceg Bosne. Ankete u Turskoj pokazuju da će Tajip Erdogan teško dobiti novi predsjednički mandat. Njegove oponente Bakir Izetbegović je ignorisao i tako je od prijatelja napravio – potencijalne neprijatelje. I, zato, još jednom da ponovim onu poruku koju sam dobio u pauzi između sehura i treće četvrtine košarkaške utakmice.
„Sitnim poslovima smo obavezali velike ljude, a velike poslove smo predavali sitnim ljudima. Izgubili smo se između zatezanja i popuštanja. Približavali smo neprijatelja u nadi da ćemo ga učiniti prijateljem, a udaljavali smo prijatelje bezrezervno se oslanjajući na njihovu odanost. Zbog toga nas je izdao prvi, a izgubili smo drugog“.
„Mirno spavajte“, poručuje srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić uz TV prijemnik prikovanoj bosanskohercegovačkoj publici ubijeđenoj valjda da se radi o nekakvom istorijskom trenutku.
„Mirno spavajte“, prenijet će svi mediji sutradan njegovu izjavu, „ne treba ničega da se plašite. Srbija je za mir i stabilnost“.
„Mirno spavajte“, reći će tridesetak godina ranije Alija Izetbegović obraćajući se Bošnjacima uplašenim ratom u Hrvatskoj.
„Mirno spavajte“, ostale su zapisane riječi prvog predsjednika BiH, „rata neće biti, za rat je potrebno dvoje, a mi ga ne želimo“.
Dobro, za rat i jeste potrebno dvoje. Jedno koje puca i drugo u koje se puca. No, Alija Izetbegović je dijelom bio u krivu. Kad jedno želi rat, potpuno je svejedno šta želi ono drugo.
Ali kada je u pitanju mir – želja mora biti obostrana. Valjda tjeran avetima vlastite prošlosti i nemirnim snovima o Velikoj Srbiji, Aleksandar Vučić je počeo da živi u vlastitom mitu o balkanskom mirotvorcu. Izmisli on hiljade neprijatelja dnevno, ali kada je u pitanju BiH svaki put on govori o ekonomiji, prosperitetu i dobrosusjedskim odnosima. Treba li mu vjerovati? Ako ćemo suditi na osnovu njegove prošlosti – ne. Ali onda isto tako ni Mili Đukanoviću ne bismo smjeli vjerovati ako bismo mu sudili na osnovu njegovog angažmana s početka devedesetih.
„Zar je greh biti bolji“.
Ne znam tačno ko je izrekao ovu rečenicu, pripisuju je mnogima pa i Mili Đukanoviću. Suštinski, nije ni bitno ko je ovo kazao. Bitno je da je istina. Ako na youtubeu potražimo Aleksandra Vučića iz devedesetih, nećemo pronaći nijedan razlog da mu vjerujemo da BiH i Bošnjacima želi išta dobro. Ako, pak, pogledamo one redove Bošnjaka na beogradskom Sajmištu, onda nema razloga da mu ne vjerujemo. Da li je vakcinacija dio njegove propagandne mašinerije? Vrlo moguće. Ali šta ako su mu namjere uistinu bile časne, jer on, rekoh, živi vlastiti mit balkanskog mirotvorca.
Pogledajmo, nakratko, naše zapadne susjeda. Šta nam poručuje njihov predsjednik? Prvo sapun pa onda parfem. Ispod Save nam naš zapadni susjed provlači plinovodne cijevi i narušava teritorijalni integritet. Aleksandar Vučić istovremeno otvara granicu za bh. državljane nudeći im željenu vakcinu. Evropska unija i kojekakvi COVAX-i nam istovremeno ne daju ni one koje smo uredno platili.
Sada, kada se svaka država na svijetu okrenula sebi, pomoć nam je pružila Srbija. Skromnu pomoć, ali, ipak, pomoć. Možda to jeste samo deklarativno, ali Aleksandar Vučić priznaje sva tri člana Predsjedništva BiH kao legalna i legitimna. Za razliku od Zagreba koji negira legitimitet hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.
Početkom aprila navršilo se 29 godina otkako je Slobodan Milošević u BiH poslao (para)vojne formacije da rješavaju srpsko pitanje na lijevoj obali Drine. Bile su tu i formacije Vučićevog bivšeg stranačkog šefa Vojislava Šešelja. Dolazio je i sam Aleksandar Vučić.
Ali zar je grijeh biti bolji?
Srpski predsjednik ovog aprila šalje poruke mira. Možda one nisu iskrene, ali red je, možda, uzvratiti sličnim porukama i iz Sarajeva. Uz uslov da se teritorijalni integritet BiH mora poštovati.
Mnogo se prašine diglo ovih dana nakon obznanjivanja famoznog non-papera o nestanku Bosne i Hercegovine ili – da budemo posve precizni – njezinom vraćanju na najtežu, ratnu 1993. godinu i teritoriju koju je u to vrijeme nadljudskim naporima branila Armija RBiH. Kreatori nove mape Zapadnog Balkana uvažili su i neke kasnije ratove, no kako god iščitavali ova teritorijalna prekrajanja, jasno je k’o dan da je mapa nastala u onim najcrnjim desničarskim krugovima, onim što su likovali i na raspadu bivše Jugoslavije i čiji je angažman u vrijeme devedesetih bio dovoljno mračan da su na smrt, ubistva, progone civila i koncentracijske logore gledali kao na kolateralnu štetu puta ka ostvarivanju vlastitih ambicija. Baš zato ne vjerujem da je slučajno upravo Janez Janša preuzeo ulogu distributera i (sa)učesnika u njezinu nastajanju, aktualni slovenski premijer slavu je stekao kao mrzitelj svega što je bivša Jugoslavija predstavljala, a karijeru je i gradio na principima kakvih se iole čestit čovjek užasava – od krađe, preko korupcije, do obračuna sa svim vrijednostima civiliziranog svijeta. No, Janša je kao i uvijek tek glasnogovornik, odabran i zato što jedino slovenske granice na željenom Balkanu ostaju nepromijenjene, pa tobože ima kredibilitet da zagovara trajna rješenja. O koliko se ozbiljnoj i opasnoj ambiciji radi, možda najbolje razumije Vesna Pusić, nekadašnja ministrica spoljnih poslova Hrvatske, koja upozorava na to da je đavolje sjeme već posijano, ali i da je potpuno neshvatljivo kako se takav dokument uopće može naći u diplomatskoj pošti.
On bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju
Doći ćemo i do toga, no čini mi se da je najvažnije pozabaviti se stanjem svijesti ove zemlje, bez ikakve sumnje, najveće žrtve karata iz diplomatske pošte. Bosna i Hercegovina je odavno postala apsurdistan čija se vlast utrkuje da dokaže vlastitu nemoć i nefunkcionalnost države. Prije nepunih 15 dana naš je predsjedatelj Vijeća ministara Zoran Tegeltija samodopadno priprijetio Međunarodnom monetarnom fondu što čeka sa kreditom od 1,5 milijardi, za koji upravo on odbija potpisati Pismo namjere i prihvatiti uvjete koje kolokvijalno zovemo neophodnim reformama. Ministrica vanjskih poslova Bisera Turković sjeti se da je dopredsjednica tog Vijeća ministara jedino kada vodi pratnju u kupovinu u Bingo, a ministrica civilnih poslova Ankica Gudeljević već se – zajedno s njom – proslavila opstrukcijom u nabavci vakcina protiv koronavirusa.
Predsjedatelj državnog Predsjedništva Milorad Dodik ne krije da je spreman po svaku cijenu – uključujući i rat – gurati svoju ideju mirnog razlaza. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i veliki Dodikov saveznik, godinu i po blokira sve procese u Federaciji zahtijevajući radikalne izmjene Izbornog zakona, vidno nezadovoljan što nema svoju eparhiju, komad zemlje na kome bi provodio svoju silu onim intenzitetom kojim Dodik nastupa u Republici Srpskoj. Sarajevski unitaristi, kako partije s centralom u glavnom gradu BiH zove Čović, ili političko Sarajevo kako im tepa Dodik, zabavljeno je oko hodžina jorgana i prilično nezainteresirano za ostatak zemlje. Lider SDA Bakir Izetbegović bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju, da parafraziram onog nesretnog vojnika JNA sa tobožnjeg slovenskog fronta na početku Miloševićevih ratovanja po Balkanu. U stvarnosti, taj politički pluralizam kojim se Sarajevo ponosi, izmiksan na ideji otimačine sa SDA, Bosne i Hercegovine nema ni na jednoj mapi, najviše zato što pristaje na SDA matricu koja sebi priskrbljuje zasluge za zaštitu državnosti BiH. Zbog čega me sjećanje neminovno vraća na jedno ratno obilježavanje Dana Armije, u Narodno pozorište 1994. godine, kada je general Rasim Delić, tada komandant Glavnog štaba ARBiH, hvalio SDA u odbrani zemlje, a Alija Izetbegović uzvratio: Bosna i Hercegovina je odbranjena zahvaljujući njenim ljudima i tamo gdje SDA nije bila ni osnovana. Kasnije je i Izetbegović otac (djelimično) promijenio ploču, ali nikada – čak ni u godinama kada je islamizacija ARBiH uzela maha – nije propuštao istaći zasluge Srba, Hrvata i svih nebošnjaka koji su ginuli braneći BiH. To je, uostalom, i razlog što je Jovan Divjak u svom posljednjem pismu vojnicima ARBiH poručio da imaju razloga biti ponosni na one vrijednosti koje su branili tokom četvorogodišnje agresije na našu zemlju. Danas su upravo te vrijednosti ostale bez svojih političkih zagovornika i baš zbog toga razne janše, orbani i višegradske grupe i prepoznaju svoj trenutak za čerupanje Bosne i Hercegovine.
Nije, dakle, nikakva tajna da je mapa odaslana diplomatskom poštom nastala u kuhinji desničara, pa je čak i hrvatski predsjednik Zoran Milanović zove sranjem, što valjda treba razumjeti kao njegov stav spram veće Hrvatske, velike Albanije i najveće Srbije. No, ne možemo baš biti francuske sobarice pa ne prepoznati razloge sijanja đavoljeg sjemena. U diplomaciji je zlatno pravilo srednji put, što u ovom slučaju valjda treba da znači da će mapa mirnog raspada BiH biti sklonjena ako se za zelenim stolom isposluju oni ustupci u Izbornom zakonu BiH za koje je Hrvatska već dobila saveznike u desničarima s kojima Evropska unija ionako ne zna šta će. Najnovija ofanziva na BiH nimalo slučajno počela je prije ozbiljnijih razgovora nove američke administracije sa EU, računajući zapravo da posao i treba završiti prije – između ostalog – i onakvog pisma kakvo je Antony Blinken poslao članovima Predsjedništva naše zemlje. Blinken je bio jasan: reforme Izbornog zakona BiH zahtijevaju i ograničenu ustavnu reformu, no ne trebaju imati velike ambicije – valja ih napraviti taman tako da i presuda Sejdić – Finci konačno ugleda svjetlo dana. Na terenu pregovore vode Johann Sattler, šef Delegacije EU u BiH, i američki ambasador Eric Nelson i već je, po lavini koja se sručila na njih dvojicu, jasno da ni Čović ni Dodik nisu zadovoljni, a Izetbegović, pritisnut borbom za o(p)stanak SDA, nema kuraži za ustupke. A oni su neminovni, sa svih (zaraćenih) strana.
Pismo ruskog ambasadora
Za razliku od Dodika i Čovića, koji osim evropskih orbana imaju saveznike i u prijateljskoj Rusiji, BiH se u svijetu oslanja na pravdoljubive opozicionare, doživotne idealiste koji vjeruju u istinu i pravdu. Naša je diplomacija nevidljiva i neinventivna, već pominjana ministrica Turković ni u ratu nije srela dobar dio suradnika Joea Bidena, a u miru su joj nedostižni. Na ozbiljnijim koracima ka NATO-savezu u ovoj zemlji najglasnije insistiraju Željko Komšić i mediji koje pokušava prosvijetliti ruski ambasador u BiH (vidi pismo). Igor Kalabuhov je u jednoj stvari u pravu: zagovornici NATO-saveza u BiH najviše od svega žele sigurnost zemlje, zato se i ne slažem s njim da je ta sigurnost džehenem. Jer u politici spram BiH ne vidim dženet koji Rusi nude, neskrivenom podrškom onima koji kao ideal življenja smatraju vlastitu moć prekrajanja tuđih granica. Bosna i Hercegovina je pred teškim izazovima, na njezinoj strani su jasni stavovi Bruxellesa i Washingtona, no ako hoće da dobije ovu bitku, Sarajevo se mora uključiti i pokazati da je jače od Višegrada.
Gostovanje Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije, na Televiziji “Hayat” u utorak, 14. aprila, najviše je pažnje i komentara u javnosti izazvalo zbog njegove izjave da su Jevreji čekali dvije hiljade godina na povratak u Izrael, što je on toplo preporučio i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i dijaspori.
Međutim, ova notorna, drska budalaština zasjenila je, potpuno neopravdano, neke druge dijelove istog Izetbegovićevog intervjua, ništa manje neprihvatljive, arogantne, uvredljive i, na kraju krajeva, bezobrazne.
Bakir Izetbegović u razgovoru se posebno osvrnuo na obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, kojeg je ocijenio kao loš, površan i “štetan po državu i Bošnjake”. Pri tome je svojim riječima prepričavao hadise iz Kur'ana koji govore o ulozi znanja u životu i emancipaciji muslimana.
Evo šta je o obrazovnom sistemu rekao šef političke stranke koja skoro trideset godina, pored svega ostalog što kontrolira i usmjerava, drži šapu i na školskom sistemu, od osnovne škole do fakulteta, državnih i dobrog dijela privatnih, postavlja svoje direktore, profesore, rektore i dekane, usvaja školske programe…
Ko Bošnjacima podmeće neznanje
“Treba se suprotstaviti inflaciji, ako treba i zakonima, koja je dopustila nekvalitetne privatne fakultete. Vi kad auto registrujete, morate otići na kanal, provjeriti kočnice, ispušne gasove, daju vam jednu godinu da vozite, kroz godinu dana ponovo na kanal. Imate fakultete koji uopće nemaju sale, učionice, laboratorije, amfiteatre, profesora koji su u redovnom radnom odnosu. Sve je to neka improvizacija, po nekim potkrovljima štampaju se diplome, samo recite kog fakulteta hoćete. Država zbog toga pati, narod zbog toga pati. Teško je doći do znanja. Potrebne su godine i godine mukotrpnog napora da bi se došlo do znanja. Dakle, jedan starinski, tvrdi mukotrpni način u odnosu na učenje i moderne tehnologije. Ovo što sada imamo je destrukcija, jedno samozavaravanje naroda. To je jedan od glavnih problema u Bosni, problema Bošnjaka.”
Ovako govori čovjek koji je, pored ostalog, cijelu državu zadeverao i blokirao tako što je za direktora obavještajne zajednice u BiH postavio osobu koja ima diplome nekoliko fakulteta, ali nijednog “normalnog”. Direktor OSA-e, od Banje Luke do Tuzle sakupljao je diplome upravo onih fakulteta za koje lider SDA kaže da “nemaju učionice, laboratorije, amfiteatre… koji po nekim potkrovljima štampaju diplome”.
Ko je kriminalnim smicalicama na mjesto gradonačelnika Sarajeva doveo Abdulaha Skaku, svršenog studenta jednog od takvih opskurnih fakulteta, koji “na tavanu štampaju diplome”, “opasnih po Bosnu i Bošnjake”? Pa, naravno, Izetbegović i njegov operativac Asim Sarajlić, bivši konobar koji je i sam u rekordnom vremenu pribavio fakultetsku diplomu. Je li se mimo volje i bez aktivne pomoći SDA nekada prestižni Fakultet za sport i fizičku kulturu mogao pretvoriti u štampariju inflatornih diploma, u fakultet kojeg nije završio samo onaj ko je na autobus žurio!
Javna je tajna bila da je u Stranci demokratske akcije bio angažiran povjerljivi stranački kurir koji je letao od fakulteta do fakulteta u Sarajevu noseći profesorima indekse uglednih stranačkih kadrova, direktora, policajaca, oficira… da im upisuju ocjene. Malo je koji profesor imao hrabrosti i osobne i akademske časti da odbije sudjelovati u tom zločinu, “štetnom za Bošnjake”, jer su znali da će, zauzvrat, od Stranke biti nagrađeni funkcijama, napredovanjem u karijeri, članstvom u upravnim odborima. Je li više od deceniju potpredsjednik SDA bio Šefkija Čekić, dekan Saobraćajnog fakulteta, koji je uhvaćen u krađi, falsifikatu manje-više kompletnog svog “naučnog opusa”? Jesu li na tom fakultetu, zahvaljujući Čekiću i porodičnim nasljednicima koji su preuzeli fakultet, probrani SDA-ovci diplomirali, doktorirali?
I, nakon svega toga, uglavnom okončanog, ireverzibilnog procesa, dugog tri decenije, Bakir Izetbegović, svjedok i akter ovog sistemskog urušavanja obrazovnog sistema, njegovog akademskog digniteta, roni krokodilske suze zbog toga “što Bošnjaci malo čitaju i slabo se obrazuju”?!
Ko su uopće osnivači takvih, nesolidnih privatnih fakulteta, bez učionica i laboratorija, ali s tavanima, kako reče šef SDA? Gotovo bez izuzetka ljudi koji su bili manje ili više bliski Stranci demokratske akcije. Od bivšeg miljenika ove stranke, direktora GRAS-a Ibrahima Jusufranića, koji je pionir akademskog fušeraja sa svojim Univerzitetom iz Travnika, potom bivšeg ambasadora BiH, penzionisanog generala Ismeta Alije, utemeljitelja univerzitetskog kompleksa na Kobiljači, pa do “fabrike znanja” porodice Ganić na Ilidži, sve su to rodonačelnici nove bošnjačke akademske i poslovne elite koja je nastala pod malignim okriljem stranke Bakira Izetbegovića i njegovog mudrog oca.
Bratstvo i sestrinstvo
Da, valjda, ne bio širio samo neprikladni pesimizam i depresivno beznađe u svetom mjesecu ramazanu, Bakir Izetbegović je u razgovoru s ozarenom voditeljicom “Hayata” iščeprkao ipak jedan svijetao i poučan primjer obrazovno-edukativne prakse kojeg bi svi drugi trebali poštovati i slijediti.
Imamo jednu dobru stvar, koja je urnek možda za ostalo: Bošnjačka gimnazija. Bošnjačka gimnazija, koja je do sada proizvela barem stotine izvanrednih ljudi, znalaca koji su zatim studirali prestižne fakultete koji su sad širom svijeta, neki su i u Bosni i Hercegovini. Da imamo više takvih institucija, stvari bi bile lakše. Bošnjačka gimnazija svake godine stotine i stotine dobro obrazovanih ljudi sa srednjim obrazovanjem proizvede i pojača društvo s njima.”
Prva bošnjačka gimnazija je 1995. godine osnovana u Sarajevu novcima (iz) Turske, a za njenu direktoricu je postavljena Lejla Akšamija, kćerka Alije Izetbegovića, koji je i osigurao tu donaciju-hediju. Direktorica Akšamija je rat provela u Turskoj, gdje je obavljala povjerljive poslove za državu i pazila na majku Halidu, a moguće i na “vreće za Bakira”. Bošnjačka gimnazija je osnovana izvan tadašnjeg obrazovno-školskog sistema u Sarajevu, skoro pa “na divlje”, samostalno se financirala i predstavljala još jedan u nizu paralelnih, izvaninstitucionalnih i iznadinstitucionalnih centara moći, u ovom slučaju obrazovnih. Tek nakon nekoliko godina, kada su presušile financijske injekcije stranih donatora, Bošnjačka gimnazija je “ušla u suru”, integrirana u obrazovni sistem Kantona Sarajevo, zadržavajući onoliki nivo autonomije koliko je direktorica zahtijevala. Direktorica je na toj funkciji ostala duže od dvije decenije, sve do penzionisanja prije koju godinu.
Jedna tužna i nedolična epizoda vezana za pokretanje Bošnjačke gimnazije zaslužuje da bude spomenuta. U njenim prostorijama tokom rata su se školovali mladi policajci čije je obrazovanje nasilno prekinuto četničkim zauzimanjem Policijske škole na Vracama. Nakon što je Lejla Akšamija “zapikala” taj prostor, budući policajci i njihovi nastavnici, predvođeni divnim čovjekom, direktorom Huseinom Balićem, herojem koji je nedavno preminuo, izbačeni su i protjerani čak u Bugojno da tamo održavaju nastavu!
Od kuće do škole, od škole do kuće
Ne osporavajući uspjehe Bošnjačke gimnazije u obrazovanju generacija učenika koje su kroz nju prošle, Izetbegovićevo izdvajanje, favoriziranje ove srednjoškolske institucije u odnosu na sve druge slične obrazovne ustanove u Sarajevu i Bosni i Hercegovini je još jedan pokazatelj kakva ohola, bezobrazna, samoživa osoba, bez trunke stida i obzira, poštovanja tuđeg iskustva, ponosa, truda… vodi vladajuću bošnjačku stranku. Ništa u BiH nije postojalo prije njegove familije i ništa ne smije postojati izvan nje. Njegov je babo Alija stvorio, odbranio Bosnu i Hercegovinu i donio joj slobodu nakon milion godina. Njegova je hanuma Sebija, izvanredan menadžer sa sjajnim vezama i neiscrpnom radnom energijom, uzor i urnek medicinskim radnicima. Obrazovno-vaspitni sistem ništa ne valja i nikad neće valjati ako kao “urnek” ne posluži škola koju je turskim parama na noge podigla njegova sestra Lejla i u njoj odškolovala stotine i stotine svršenih gimnazijalaca, izvanrednog znanja i sjajne perspektive. (Kako li Bošnjačka gimnazija godišnje “izbaci nekoliko stotina svršenih gimnazijalaca” ako upisuje jedva nešto više od stotinu učenika?!)
Bilo bi zanimljivo čuti postoji li neko od tih genijalaca, “izvanredno obrazovanih znalaca”, iz školskog inkubatora direktorice Akšamije da ga je njen brat promovirao u rukovodstvo SDA, ima li takvih u parlamentima, rukovodstvima i upravnim odborima javnih preduzeća, u diplomaciji, ima li neki koji bi preuzeo štafetu od umornih “oldtajmera” Genjca, Turkovićke, Cikotića, Džaferovića…?! Je li najpoznatija javna ličnost i najuspješniji mladi Bošnjak koji je završio Bošnjačku gimnaziju sin onoga SDA-ovog glavešine što je svojedobno davao po deset maraka školskim drugovima da mu odu po hamburger i kolu?
Zna li Bakir Izetbegović kakve učenike odgajaju, recimo, preostale četiri gimnazije u Sarajevu ili druge škole u kojima se uče različiti zanati? Zanima li ga uopće kakav je nivo nastave i obrazovni profil učenika u katoličkim školskim centrima u Sarajevu i Zenici ili u srednjim školama u Tuzli, Bihaću, Mostaru, koje nemaju sreću da im je direktor neko iz familije Izetbegović? Ne zna, jer ga ne zanima ništa izvan vlastitog familijarnog kruga i stranke koja mu služi isključivo kao oruđe da bi se taj krug reproducirao, bogatio, opstajao na vlasti. Odličan je i društveno koristan sistem izgradio Izetbegović u dvije oblasti u kojima je porodično najviše zainteresiran i involviran, zdravstvo i školstvo: kada mu treba hitna intervencija na oku, traži pomoć od hećima u Zagrebu, a kćerku, da bi stekla likovna znanja, slao je na studij u Holandiju. On najbolje zna kako vam se piše ako se ovdje, gdje njegova stranka vlada 30 godina, liječite i školujete. Pri tome, moli i kumi Fahrudina Radončića da mu kćerkici plaća studiranje u inozemstvu!
Nekako u isto vrijeme, dok se Milorad Dodik u Istočnom Sarajevu obraćao naciji, slovenački je predsjednik Borut Pahor na svom je Twitter nalogu objavio saopćenje u vezi slučajem „mirni razlaz“. Tek da podsjetim, Pahor je u martu ove godine trojicu članova Predsjedništva BiH upitao – može li se BiH mirno razići, jer se takav razlaz sve ćešće pominje i u evropskim krugovima.
“Predsjednik Pahor redovno upozorava protiv ideja o raspadu BiH i prekrajanju granica na zapadnom Balkanu. U tom kontekstu, zbog zabrinutosti zbog ovih ideja, ovo je pitanje postavio svojim sagovornicima, članovima Predsjedništva BiH”, objasnit će prijateljski raspoloženi Pahor, priznajući tako da se u evropskim krugovima priča o “mirnom razlazu” u BiH.
I Milorad Dodik, na konferenciji za medije, osvrnuo se na isti događaj.
“Razgovor s Pahorom koji je naveo gospodin Komšić je bio takav kakav je bio. Oni se hvale da su odgovorili mogućnošću rata, ali kome je danas do rata. Opcija o mirnom razlazu je jedna od i o njoj se može pričati. Dok ja sjedim ovdje neću dopustiti da dođe do mogućnosti rata, pa ni za RS, ali ću raditi da dođe do mogućnosti mirnog razlaza”, kazao je Dodik.
Hajmo biti iskreni, nekako nas takve Dodikove izjave ne uzbuđuju kao ranije. Dan-dva, po uzoru na strance, izražavat ćemo zabrinutost i sutra ćemo se već okrenuti “osnovnim životnim pitanjima”. Što je, dakako, logično. Nemamo vakcine, nemamo uređenu državu, rascjepkani smo na bezbroj političkih partija čiji kadrovi preko noći mijenjaju dresove, nemamo pravnu sigurnost, loše nam je zdravstvo, još lošije obrazovanje, sport nam je na niskim granama, kultura skoro nikog živog ne zanima. Ako bi vas neko upitao imate li povjernje u državu kao iz topa ćete reći – ne.
I upravo je takav osjećaj ono što je opasnije od Dodikovih izjava i Pahorove zabrinutosti. Nepovjerenje u vlastitu državu izazvano nefunkcionalnošću države.
Ima tačno osam godina otkako su kolege iz Slobodne Bosne objavile dokument nazvan „Memorandum 2“ Srpske akademije nauka i umetnosti. Evo jednog citata.
“Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom”.
Koliko puta ste čuli Milorada Dodika, srpskog člana Predsjedništva BiH, da govori o „nemogućoj BiH“. Podsjetit ću samo na jednu izjavu koja se savršeno uklapa u prijedloge srpskih akademika, naučnika i umetnika.
“Bosna i Hercegovina je za Srbe moranje, a ne opredjeljenje, a ni to nije konačno”.
Pretražite li malo arhivu, sigurno ćete pronaći desetine sličnih ili identičnih izjava zvaničnika iz Republike Srpske koji tvrde da BiH “nije moguća država”, da je nefunkcionalna. Čak ćete se i složiti u ovom dijelu koji se odnosi na funkcionalnost.
Da vidimo šta piše u Memorandumu 2.
“Koristiti sve mehanizme da se oba doma Parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija”
Zvuči poznato, zar ne? Tokom pandemije, ako ćemo opet biti iskreni, mnogi ste se razočarali u svoju državu, u Vijeće ministara, u kantonalne i federalnu vladu. Krivi su vam ljekari, zdravstveni sistem, ministri i svi oni koji u skupocjenim automobilima kupljenim budžetskim novcem dolaze na posao. Vučić vam je postao spasilac, crtali ste mu srca, pisali poruke ljubavi. Željeli ste i želite još uvijek pobjeći iz BiH koja je, po vama, “nemoguća” država. Baš onako kako je to planirao SANU. I baš zato se u središtu Evrospke unije čuje šaputanje o mirnom razlazu. Koji bi se sigurno pretvorio u pakao. Mnogo veći od ovog u kojem živimo iako mislimo da nam “ne može biti gore”. A može. Pitajte Kurde i sve one koji nemaju svoju državu.
Dva dana nakon Uskrsa, Mirnes Ajanović je vaskrsnuo. Vanredna vijest, baš onako kako i priliči, pisalo je iznad naslova skoro svih medija koji nas izvještavaju da je predsjednik BOSS-a podnio krivičnu prijavu protiv premijera Edina Forte, ministra Harisa Vranića, KCUS-a i svih drugih zvaničnika u Kantonu Sarajevo.
Nisam brojao pa ne znam tačno koja je ovo po redu besmislena krivična prijava podnesena u proteklih tridesetak dana. Idemo čisto po sjećanju – prvo su neki intelektualci predvođeni (pri)pravnim ekspertom Senadom Pećaninom podnijeli prijavu protiv svih živih na državnom i entitetskom nivou, izostavljajući, logično, onaj kantonalni. Onda su anonimni pošiljaoci medijima poslali prijavu protiv KCUS-a, da bi KCUS sa Sebijom Izetbegović i njenim pratećim menadžmentom odgovorio prijavom protiv anonimnih pošiljalaca i medija. Prije toga je ministar zdravlja Kantona Sarajevo tražio intervenciju državnog i kantonalnog tužilaštva… I tako je prošlo tridesetak dana. Statistički gledano, najsmrtonosnijih tridesetak dana od početka pandemije do danas.
Hajmo biti objektivni, sve i da ima osnovane sumnje, a uz prethodne konsultacije sa ozbiljnim pravnicima, ne (pri)pravnim ekspertima, ističem da nema, podnošenje krivičnih prijava u ovoj situaciji zapravo je samo pokušaj prikupljanja simpatija u javnosti. I ništa više.
U normalnim državama ni pravosuđe niti bilo ko drugi ne insistira na “potpunoj provedbi” zakona u situacijama kada je borba za goli život. Čak i Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, provjerio sam sa sudijom Farisom Vehabovićem, u ovakvim luđačkim vremenima dopušta suspenziju i određenih ljudskih prava zagarantovanih Konvencijom. Eno, u Izraelu je Mosad nabavljao i respiratore i vakcine. Aleksandra Vučića niko živ ne pita pod kojim je uslovima i kojim kanalima nabavio vakcine kojima su vakcinisani i bh. državljani.
Ali zato u Bosni i Hercegovini svako prijavljuje svakoga. Svako može uzeti sebi za pravo da računa da li je vakcina 15 euro centi skuplja ili jeftinija i da nakon toga podnosi krivičnu prijavu. Pandemija se koristi za političke obračune kroz pravosudne institucije. Dvadeset godina se u ovoj državi kralo na javnim nabavkama, kralo na građevini i na nabavci medicinske opreme. Nikad mediji i NVO aktivisti, čast izuzecima, nisu ovoliko insistirali na “dosljednoj provedbi” zakona. Nikada više krivičnih prijava nije podneseno, niti su tužioci ikada prije ovako promptno izlazili na uviđaj.
Nije korupcija ovu državu pojela i uništila tokom pandemije virusa korona. Ako ćemo objektivno, sada se krade manje nego prije. Jer sada kradu malo veći igrači od ovih naših, igrači koji upravljaju svjetskim tržištem. I zanimljivo, baš sada je najveća buka. Aktivisti su se probudili, vlastodršci podnose prijave jedni protiv drugih.
Zar je bitnije po kojoj će se proceduri nabaviti vakcine od toga da ih se nabavi? Zar je uopće bitno da li će vakcine biti nabavljene po Zakonu o javnim nabavkama od “ovlaštene” institucije? Zar zapravo nije najbitnije da vakcine dobijemo? Evo moje (proste) računice: ako je Izrael svojih 4,6 miliona stanovnika ekspresno vakcinisao plaćajući 50 posto više Pfizeru od EU, da je BiH plaćala duplo više, opet bismo prošli sa cca 10 posto budžeta Kantona Sarajevo za cijelu zemlju?! A sada, kada umiru desetine ljudi dnevno, kada smo na repu imunizacije i kada zdravstveni radnici padaju s nogu, politikantstvo i lažni aktivizam su nam najmanje potrebni. Sada treba pomoći Forti i Novaliću da zajedno na svjetskom tržištu pronađu vakcine. Sada svoje ratne sjekire moraju zakopati i Vranić i Sebija Izetbegović i okrenuti se spašavanju ljudi koji se mogu spasiti.
Da li su do sada pokazali da su nesposobni? Jesu. Ali bit će još nesposobniji ako svakodnevno budu strahovali hoće li im, Forti ili Novaliću, Sebiji ili Vraniću, upasti tužioci tražeći papire o tome da li je vakcina naručena preko “relevantnog” posrednika ili su respiratori postavljeni na šesti ili sedmi sprat. A svi znamo i koliko traju naše istrage i kako završavaju.
Dok su se posljednjih dana bošnjački instant-genetičari s abortovanim fakultetskim diplomama Elmedin Konaković i Abdulah Skaka utrkivali u javnom slavljenju arijevskog kadrovskog principa u politici i javnom životu (a u povodu izbora sina Kemala Ademovića na jedno od čelnih mjesta u sarajevskoj vlasti) pred oči i u sjećanje mi se vrati mučna, nedolična scena iz hodnika Općinskog suda od prije, valjda, deceniju i pol. Rečeni Ademović, ratni heroj iz Specijalne jedinice MUP-a, kasnije direktor satrapske, bošnjačke tajne policije AID, tužio je mene i dvoje kolega iz “Slobodne Bosne” zbog klevete, nanošenja duševne boli i tražio simboličnu novčanu kompenzaciju.
Povod, bolje rečeno gomilu povoda, pronašao je u tekstovima u kojima smo godinama istraživali, ukazivali i dokazivali umiješanost AID-a u seriju nerazjašnjenih ubojstava, toleriranje i saučesništvo u terorističkim aktivnostima islamskih militanata i u vezi s tim odgovornost prvog čovjeka tajne policije za ta mračna razbojništva s tragičnim posljedicama i ljudskim žrtvama. Na glavnoj raspravi (ili, ipak, bijaše riječ o pripremnom ročištu) predložili smo saslušavanje nekoliko svjedoka, insajdera, “izvora” iz AID-a. Jedan od njih, dugogodišnji obavještajac, trebao je svjedočiti da je lično bio prisutan u kabinetu direktora AID-a u jesen 1996. godine kada su čelni ljudi Službe burno, razdragano, morbidno, dakle, proslavljali vijest o ubistvu Nedžada Ugljena, Ademovićevog zamjenika. Također smo predložili da isti svjedok potvrdi ili ospori navode iz naših tekstova prema kojima je službeni automobil Joze Leutara noć uoči atentata na njega odvezen u garažu AID-a, gdje mu je “ugrađena” minsko-eksplozivna naprava (također vlasništvo AID-a), nakon čega je automobil vraćen na parking u naselju Ciglane, na kojem će narednog jutra odletjeti u zrak. Predložili smo i neposrednog svjedoka “na okolnost” da je pošta pokojnog doministra Leutara prije radnog vremena odnošena u AID, gdje je otvarana, fotokopirana i vraćana na njegov radni stol prije dolaska na posao.
Predložili smo i još neke svjedoke, poput Edina Garaplije, bivšeg operativca AID-a, koji je nebrojeno puta, između ostalog i na sudu koji mu je izrekao višegodišnju zatvorsku kaznu, ponavljao da je komandanta terorističke bande “Ševe” Nedžada Herendu i njegove suradnike kidnapirao, mučio i pokušao ubiti po nalogu direktora AID-a Ademovića.
Ne okreći mi sina
Na kraju nevesele rasprave, po izlasku iz sudnice, Kemal Ademović, nezadovoljan predloženim dokazima naše odbrane, obratio se meni i kolegama primitivnom kletvom: “Dabogda vam se ovo što mi radite na djeci vratilo!”Ademovićeva tužba je odbačena na sudu, kao i njegovog glavnog operativca Kike Mašića, koji nas je tužio za slične inkriminacije.
Kemal Ademović već duže vrijeme je drugi čovjek Naroda i pravde, desna ruka šefa te opskurne, kleronacionalističke, klijentelističke družine Elmedina Konakovića. Njegov sin Jasmin Ademović prošle je nedjelje izabran za predsjedavajućeg Gradskog vijeća Sarajeva, a Konaković je taj kadrovski potez objasnio tvrdnjom da je mlađi Ademović neupitan kandidat, jer je “genetski predodređen”. Na kritike svojih nekadašnjih stranačkih kolega iz SDA da je na djelu politički nepotizam, Ademović je odgovorio oštrom prijetnjom: “Bolje da ne iskušavaju naše strpljenje… blizu je granica kada ćemo i mi početi prelaziti crtu na način na koji oni prelaze… ko udari na moju porodicu, udarit ću i ja na njegovu.”A, kako bolno, pa i fatalno zna biti kada ti bivši direktor AID-a, “prelazeći crtu”, “udari na porodicu”, ko ne zna, neka upita porodice i obitelji, žene i djecu Nedžada Ugljena, Joze Leutara…
Nije bivši direktor AID-a osjetljiv i pravdoljubiv samo kada je posrijedi njegova familija, on je u tim delikatnim stvarima principijelan, i to je u istom razgovoru ilustrirao jednim do sada nepoznatim primjerom. Kada je 2000. godine na izborima pobijedila Alijansa za promjene i dokinula decenijsku neprikosnovenu vladavinu Stranke demokratske akcije (i HDZ-a BiH), on se zabrinuo za budućnost svojih politički poraženih poslodavaca.
“…2000. godine došla je Alijansa na vlast. Dio te Alijanse bio je i Haris Silajdžić, koga jako cijenim. Ja sam tada bio direktor Službe”, podsjeća Ademović. Tada on pohodi kabinet Harisa Silajdžića, lidera Stranke za BiH, koja je bila uključena u pobjedničku Alijansu. “Najavio sam se kod Silajdžića, to je bilo u njegovoj stranci. Mislio je da sam došao, kao što i svi dolaze, da zadržim poziciju… Došao sam iz drugog razloga, da te zamolim nešto, a nisam se ni s kim konsultovao. Molim te, rahmetli predsjednika i njegovu porodicu nemojte da dirate, da povlačite po medijima, da udarate po njima, da se svetite i revanširate, tražio je Ademović od lidera SBiH. Silajdžić ga je umirio i rekao da ‘mu to ne pada na pamet'”. Direktor AID-a se sjeća da se nakon tog razgovora “zahvalio i otišao”.
Nema razloga da se sumnja u ovo Ademovićevo (retroaktivno) otkriće, ali ima, međutim, vrlo ozbiljnih razloga da se ono problematizira i pokuša razumjeti u novom, aktuelnom političkom i “genetičkom” ključu. Dakle, šef tajne (bošnjačke, odnosno stranačke) policije apelira, traži, moli, šta li već, lidera jedne stranke da “ne dira, ne povlači po medijima, udara po njima…” predsjednika jedne druge stranke i njegovu porodicu. (U tom trenutku i Haris Silajdžić i Alija Izetbegović su samo lideri svojih stranaka, nikakvih drugih, državnih funkcija nemaju).
U vrijeme kada Kemal Ademović, tobože samoinicijativno, traži od Silajdžića “pravdu” za Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu, ne postoji nijedna naznake da vlast Alijanse namjerava provoditi progon lidera SDA niti na bilo koji način nauditi njegovoj familiji. Na čelu stranaka Alijanse, pored Silajdžića koji je bio jedan od najvažnijih Izetbegovićevih suradnika, čak i kada se stranački osamostalio, nalazili su se, također, političari koji su prethodnih godina manje ili više bili dio te vlasti. Zlatko Lagumdžija, Ivo Komšić, Miro Lazović, Nijaz Duraković, Stjepan Kljuić, Krešimir Zubak, Rasim Kadić… koji su predvodili Alijansu za promjene, imali su manje ili više visoke pozicije u ratnoj nomenklaturi, kojom je suvereno gospodario Izetbegović, pa je bilo nerealno očekivati da bi iko od njih (osim, eventualno, Sefera Halilovića) imao razlog za resentimane i srca za revanšizam prema lideru SDA niti progon njegove porodice.
Zatvorske i druge ćelije društva
Dalje, ko su uopće tada članovi porodice Alije Izetbegovića, gdje su bili i čime su se zanimali da bi se nad njima provodio revanšizam, “povlačilo ih se po medijima”, “udaralo po njima”, kako je to slutio bivši direktor AID-a. Izetbegovićeva supruga je dugi niz godina bolovala, kćerke su imale ne pretjerano visoke funkcije u obrazovnom sistemu, zetovi su bili u javnim preduzećima ili poslovali s njima. Sin Bakir, koji je tih godina u “Slobodnoj Bosni” demantirao da je ikada bio šef kabineta svoga oca (što će mu kasnije biti i najveća preporuka za poslove koje je nakon očeve smrti obavljao), mirno i elegantno je direktorsku funkciju u Zavodu za izgradnju Kantona predao, a kao da i nije, svom prijatelju Besimu Mehmediću. Snaha Sebija također je bila u medicinsko-zdravstvenom zapećku.
Problematizirajmo i ovo: kako je uopće Ademović tada zamišljao da bi lider Stranke za BiH mogao zaštititi Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu od “povlačenja po medijima” kada Haris Silajdžić nije nijedan medij kontrolirao. Da jeste, prvog bi sebe i svoju familiju zaštitio. Nedugo nakon što je Alijansa preuzela vlast izbio je međunarodni skandal u čijem je središtu bio upravo Silajdžić. Vlasti Pakistana su preko svoje ambasade u Sarajevu zatražile od institucija BiH da vrate pozajmicu od 4,5 miliona dolara koje su početkom rata “na lijepe oči” uručile tadašnjem ministru vanjskih poslova. Silajdžić se branio objašnjavajući kako je tim novcem kupljeno sofisticirano raketno oružje, koje je, nakon što je ubačeno u Sarajevo, spasilo glavni grad od prodora agresorskih tenkova. Dodatni problem za Silajdžića je nastao kada se ustanovilo da je za nabavku oružja on osobno zadužio rođenog brata, koji, najblaže rečeno, prije rata “nije imao sreće” sa zakonom. Mediji nisu propustili primijetiti da je tih godina Silajdžićeva sestra bila ambasadorica u Pakistanu. Problem je saniran tako što je Pakistanu vraćena glavnica višemilionskog duga. Dakle, spašavanjem Izetbegovićeve familije Silajdžić bi nevolja i javnih prozivki poštedio i svoju…
Vlast Alijanse za promjene, zbog kašnjenja usljed kompliciranog sklapanja koalicijskog saveza, trajala je nepune tri godine, što je bilo kratko vrijeme za ozbiljnije rezultate u raščišćavanju naslijeđene političke, financijske, kriminalne i svake druge šikare, čak i da je bila koherentna i predana u pravnom kultiviranju autokratske “baštine” svojih prethodnika. Nije se tu samo radilo o Aliiji Izetbegoviću i njegovoj porodici, suštinski problem je bio što je nekoliko desetaka sličnih porodičnih klastera, međusobno povezanih, činilo kao amalgam bošnjačke politike u svim njenim manifastacionim oblicima. Pomicanje jedne, najjače kockice nužno vodi domino-efektu i urušavanju cijelog nakaradnog poretka. Je li društvo okupljeno oko Alije Izetbegovića dok ga je komunistički režim držao u zatvorskim ćelijama maštalo o tome kako će njihove porodice, kad dođe vrijeme za to, postati osnovne ćelije društva? Ako jeste, ispravno su maštali.
Cjelokupna bošnjačka vladajuća elita, koju je povezivao zajednički panislamistički background i antimodernizam, predstavljala je jedinstvenu “političku porodicu”, “piramidu sreće” u kojoj su glavni akteri uložili svoje stradalničke biografije i familijarnu umreženost. Alija Izetbegović je bio na vrhu tog lanca, odnosno “halke sreće”, kontrolirao je većinski paket dionica tog ekskluzivističkog političkog kružoka u kojeg se teško i mukotrpno ulazilo, ali se iz njega još teže ispadalo. Taj je stranačko-političko-vjerski gremij počivao na nekoliko postulata, od kojih je svaki, zaštićen alibijem rata, borbe protiv agresije, “zbijanja redova”… predstavljao negaciju demokratskog poretka i prijetnju pravnoj državi. Prvi je oslonac tog “sistema” bio nepovjerenje u institucije koje su supstituirane internim dogovorima u uskom krugu tzv. “šure”, antisistemskog konspirativnog društva vjerskih i stranačkih autoriteta. To je sa sobom nosilo dokidanje bilo kakvih mehanizama odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno: zamijenila ga je lojalnost, kao što je podobnost stavljena ispred sposobnosti, a rodbinska “genetika” poništila meritokraciju.
Sve je to rezultiralo feudalizacijom političkih procesa i socijalnog poretka, koji je praćen enormnim količinama novca, koji je skoro “helikopterskim metodama” padao u nezasite, pohlepne šake bošnjačke elite, da ne kažem baš uzurpatorske klike. Stotine miliona, a neki kažu i milijardi maraka, “palo je s neba”, odnosno iz neiscrpnih arapskih hazni na račune i torbe uskog kruga bivših komunističkih stradalnika, koji su, naravno, na taj način preuzeli na sebe stanovite obaveze koje se tiču ideoloških ustupaka, i duhovne i kulturne kontrarevolucije. Tim je novcima politička moć konvertirana u novi kvalitet, ekonomsku dominaciju i socijalnu okupaciju, kroz bagatelnu kupovinu i upropaštavanje društvenih dobara, praćenu bezdušnom pauperizacijom ogromnog sloja ratom opustošenog i desetkovanog stanovništva, sirotinje raje. Gospodari doniranog novca u ratu postali su vlasnici ekonomije, banaka, trgovačkih centra, benzinskih pumpi, telekomunikacijskih resursa. Kada pročitate ovih dana, recimo, da je Abdulah Skaka, “dvostruki mladomuslimanski genetski materijal”, platio hiljade maraka Gordanu Memiji, sinu Izetbegovićevog savjetnika, za “usluge snimanja”, ili kada taj isti Memija, osumnjičeni perač krvavog narkonovca, ima produkcijske maksuzije u “BH Telecomu”, ili na “Al Jazeeari”, gdje se o parama o reklamama pitaju Hasan Čengić i njegova sestrična, a o filmovima Sead Kreševljaković, sin (pred)ratnog “Skake”, onda vam je jasno da svjedočite procesu u kojem se taj piramidalni sistem “sreće”, s Alijom Izetbegovićem na čelu, samoreproducirao i zaokružio svoju okupacijsku najezdu nad svime gdje su pare, moć, utjecaj, klijentelizam.
Kemal Ademović je, kao lojalan Izetbegovićev suradnik, kojeg je u “halku vlasti” svojeručno uveo Mustafa Hafizović, zvani Mujo Kaloša, za kojeg mi je svojevremeno jedan izrazito utjecajni SDA-ovac rekao da je “on šef SDA jedan dan, nedjelju, kada odmara Alija”, tražio od Harisa Silajdžića da zaštiti lidera SDA i članove njegove porodice. A zapravo je u grozničavom strahu tražio način na koji će se sačuvati problematični, represivan, autokratski režim u kojem je bio važna poluga i zaštitnik, jer je znao da će njegovim odlaskom s čela tajne policije biti uzdrmana SDA-ovska Omerta, da će kosturi koji su počeli ispadati iz ormara tražiti istragu i odgovore. Kao što će činjenica što je AID pretvoren u europsku filijalu “Al Qaede” zahtijevati, pogotovo nakon 11. septembra 2001., ozbiljne istrage na koje on i njegovi poslodavci moraju dati precizne odgovore pravusuđu i javnosti. (Negdje u vrijeme kada se tužio sa “Slobodnom Bosnom”, Ademović je bio saslušavan u tužiteljstvu u vezi sa ubojstvom Nedžada Ugljena; jedan od svjedoka mi je govorio da njegovo držanje nije bilo nimalo “herojsko”, da je odbijao bilo šta odgovoriti u strahu od toga da, kako je govorio, “i sam ne bude smaknut”)
Miloševićeva i Alijina porodica, sličnosti i razlike
Sve te procese nije mogao zaustaviti Haris Silajadžić (a nije da se nije trudio preko svojih namještenika u politici, ministarstvima, parlamentima, policiji, pravosuđu…): njih je zaustavilo, a istinu zarobilo korumpirano, politizirano, stranački umreženo pravosuđe, uz tiho, neiskreno gunđanje lidera vladajuće Alijanse. U krivičnoj prijavi, svojevrsnoj “crnoj knjižici” “alijevštine”, pa i “arijevštine” koju su 2002. godine Uprava federalne policije i Federalna obavještajno-sigurnosna služba (FOSS) uputile Federalnom tužiteljstvu, otkriveni su tragovi i putevi desetina miliona maraka zatamnjenih u ratu i raspoređenih među 10-ak (p)ovlaštenih osoba; rasvijetljeno je nekoliko mučkih likvidacija koje su se unutar tog bešćutnog miljea ili dogodile ili njime bile inspirirane; “nacrtane” su sheme i mehanizmi ličnog bogaćenja i pljačke narodnih para, šverc humanitarnom pomoći; na bejan je izašlo posesivno, nakazno, nenarodno lice SDA-ove duboke države…
Pravosuđe se time do dan-danas nije pozabavilo, a lideri Alijanse su bili tih godina zauzeti pozicioniranjem vlastitih žena, instaliranjem sinova, braće i zemljaka na “izvorišta para” u javnom sektoru i državnim firmama. Umjesto da presijeku tokove Izetbegovićeve nepotističke kadrovske vertikale u državnoj službi, diplomaciji, javnim preduzećima, oni su počeli graditi vlastitu klijentilističku infrastrukturu. Diviniziranje i nostalgične emocije prema Aliji Izetbegoviću i poretku kojeg je uspostavio, u najvećoj mogućoj mjeri su posljedica straha da bi se nikad ozbiljno okrnjeni osnovni principi funkcioniranja i očuvanja na vlasti tog antisistemskog poretka mogli uzdrmati i učiniti spornim, neprihvatljivim. Ako se dovede u pitanje “Alijino naslijeđe”, “genetski model” u sferi kadrovske politike, koji je instalirao srednjovjekovnu “nasljednu demokraciju”, koja ne prestaje gušiti ovo društvo/što preko sina, papučarskog đon-obraza, što putem neukrotivo posesivne supruge-snahe) mnoge bi se porodice obogaćene i promovirane na toj matrici, ako ništa drugo, štrecnule i presabrale i unijele barem malo opreza ili iznuđene čestitosti u svoje javno djelovanje.
Kemal Ademović je otkrio kako je nakon jednokratne promjene vlasti 2000. i nogama i rukama kopao da se ne ruši kult Alije Izetbegovića i ne remeti mir i prosperitet njegove porodice. U srbijanskoj TV seriji “Porodica”, koja je opisala tri posljednja dana porodice Slobodana Miloševića “pod jednim krovom”, najveće opstrukcije u hapšenju srbijanskog diktatora dolaze od strane njegovog nasljednika Vojislava Koštunice, kao i Miloševiću lojalnog, poraženog, ali žilavog obavještajnog aparata. Oni su, poput kasnijeg Alijinog nasljednika u Predsjedništva BiH Silajdžića i prvog obavještajca Kemala Ademovića, učinili sve, uložili maksimalne napore da vlast Alijanse, pardon DOS-a, “ne dira predsjednika i njegovu porodicu…” i ne “povlači ih po medijima” i haagovima.
Odakle ste, pita nasumice novinarka beogradske Prve TV ljude koji na Sajmištu stoje u redu za vakcinu. Iz Sarajeva, Sarajeva, Sarajeva, Tuzle, iz Makedonije, Sarajeva, Albanije, Crne Gore… Na jednom od putokaza stoji: Privrednici iz Bosne i Hercegovine. Prijavilo ih se oko 7.500. Nađoše i jednog Slovenca. Bivša Jugoslavija u malom. Ljudi čekaju, priznaju da ih je puno došlo bez najave, a u njihovo ime jedna Tuzlanka kaže: Samo da vakcinacija traje do osam uveče… Izračunali su da će tako doći na red. Nekako u isto vrijeme, Sarajevom prolaze kolone automobila, a prolaznici im aplaudiraju: ekipa okupljena oko organizacije Omladinskog filmskog festivala inicirala je vožnju podrške izboru Bogića Bogićevića za gradonačelnika.
Mi i naše vrijednosti
Znaju ti mladi ljudi da je Bogićević odustao, razočaran i ponižen zbivanjima na sjednici Gradskog vijeća. Njihova vožnja je i njihov politički stav: dosta im je političarenja, pijačkih obračuna i stranačkih kalkulacija, žele da i na ovaj način pokažu da je vrijeme za ozbiljne promjene. Bogićev simbolički integritet za njih je garancija da su one moguće, no Bogićević je dovoljno dugo u politici da zna kako jedan čovjek nije dovoljan. Ne može sam. Priča o Sarajevu nije završena i u njoj nema nevinih, baš zato valja se pozabaviti pričama koje na naše oči promiču također nezavršene i sa debelim slojem političke krivice. Jer to puno govori o nama i našem odnosu prema vrijednostima u koje se javno zaklinjemo. I svako malo ih zaboravimo.
Film “Quo vadis, Aida” Jasmile Žbanić je prije dvije sedmice nominiran za Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma, a za manje od tri ćemo saznati hoće li zlatni kipić ponovo doputovati u glavni grad BiH. Jasmilina drama o genocidu u Srebrenici već mjesecima kupi nagrade koje su u našoj zemlji vijesti što traju manje od dana i apsolutno ne nailaze na reakcije onih u čijem su opisu posla. Odnos politike prema Srebrenici vidjeli smo i na prošlim lokalnim izborima (kupovine, skandali, svađe unutar onog što zovemo probosanski blok), pa se usuđujem ustvrditi da je upravo takav odnos i razlog što Jasmila, u obimnom intervjuu za zagrebačku Gloriju, govori o svom i suprugovom praćenju nominacija svjesna startnog hendikepa – kampanje koju si nisu mogli priuštiti. U proces su ušli bez američkog distributera, što znači da glasači Akademije nisu imali priliku ni pogledati film (kad je “Aida” dobacila do užeg izbora, uspjeli su dobiti Super Ltd, pa je sad film u kinima SAD-a i na online platformama poput Amazon Primea), konkurencija se rasipala PR-ovima, oglasima, nastupima, Jasmila se – kaže – gerilski borila. Jasno je k’o dan da je Angelina Jolie – onim intervjuom za Time koji je napravila s Jasmilom – učinila više za promociju filma o Srebrenici nego svi domaći budžeti namijenjeni kulturi. Ovdje, na Balkanu, najupečatjiviji prilog o “Aidi” napravljen je u Beogradu: Zoran Kesić je u svoja “24 minuta” ugostio Jasnu Đuričić, srbijansku glumicu koja u filmu glumi prevoditeljicu Aidu i njenog supruga Borisa Isakovića koji se pojavljuje u liku Ratka Mladića. Svjestan pritiska i prijetnji kojim su oboje izloženi u svojoj zemlji, Kesić svoj prilog vodi ne ostavljajući prostor dilemama o stavu ne samo prema filmu već i prema Srebrenici. I Jasna i Boris ne kriju vjeru u Jasmilin film (Boris i u Ninu govori o svom uvjerenju od samog starta da će “Aida” ući u konkurenciju za Oscar), oboje ističu neophodnost suočenja s našom nedavnom ratnom prošlošću ne dvojeći da je “Aida” svakako dobar način da se to i dogodi. “Aidina” nominacija je i u Hrvatskoj snažno odjeknula: tamošnji su mediji iskoristili priliku da likuju što “Dare iz Jasenovca” ni na mapi nema, “Dara” je – za one koji su zaboravili – Vučićev državni projekat i trebala je poraziti region nudeći srpsku stranu povijesti. Uza svu mašineriju i ko zna koliko novca, “Dara” nije prošla, “Aida” je već sad za Srebrenicu učinila više nego sve probosanske partije od Daytona naovamo iako je bh. izdvajanje za kinematografiju ubjedljivo najmanje u regiji. Kao, uostalom, i za sve drugo što nosi epitet bosanskohercegovački i oko čega se, kao oko hodžina jorgana, decenijama otimaju partije sa sarajevskom adresom.
Nema nam spasa
S takvom (su)vlašću spasa nam nema, a da propadamo, jasno je k’o dan. Koronakriza je, nažalost, savršena ilustracija: ovdje vakcine dolaze kao donacije (prvu je uručio Vučić), a kada konačno aterira prva količina – nedostatna i za zdravstvene radnike – plaćenih kroz Covax mehanizam, sljegne pola međunarodne zajednice da ih dočeka s transparentima. Domaće svađalice busaju se u svoja srpska, hrvatska i bošnjačka prsa, i obračunavaju pričama o građanskoj državi. A građani slušaju ljekare (spašavaj se ko može!) i idu na vakcinaciju u susjednu Srbiju. Političari šute, nemoćni da makar naglas kažu hvala Aleksandru Vučiću koji ne odustaje od svoje ideologije, ali nudi spas za život. Jer on očito zna da politika nisu samo društvene mreže i isprazna saopćenja i ulaže u svoju (političku) budućnost. U Sarajevu to ne važi, nikako da shvatimo da ako zaista hoćemo BiH, moramo imati jasno definiran minimum probosanskih interesa iza kojih ćemo zajedno stati. Bilo da je riječ o Bogiću, Jasmili ili vakcinama.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
