Kolumne

Ruska uspavanka za Joea Bidena: Bosna između plina i Pacifika

Russian President Vladimir Putin receives German Chancellor Angela Merkel at the Kremlin in Moscow, Russia August 20, 2021. Guido Bergmann/BPA/Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE HAS BEEN SUPPLIED BY A THIRD PARTY NO RESALES. NO ARCHIVES

Pola sata nakon što je u ponedjeljak, u zoru, u bugarskom selu Vetrino, na obali Crnog mora, odjeknula eksplozija koja je uništila dvadeset i pet metara cijevi, kojom iz Rusije , Južnim tokom, na Balkan dolazi plin, Moskva je pokazala ko je energetski gazda Evrope.

Na molbu iz slabašnog Sarajeva da Federaciju „prespoje“ na neki drug tok, Gazprom je odgovorio samo jednom rečenicom – nema drugih izvora za snabdijavanje plinom.

Drugi izvori, naravno, postoje. Jedan od njih ide preko Ukrajine, ali Rusija više u tu državu, kojoj je zapad obećavao evroatlanske integracije, ne šalje plin, već na njenoj granici gomila svoje vojne formacije.

Bugarski kvar Sarajevo je, na kratko, ostavio bez plina, sve dok se nije ukazala spasilačka služba Aleksandra Vučića, da iz svojih zaliha koje se nalaze u srpsko-ruskim spremnicima u Vojvodini, „posudi nesposobnom Sarajevu“ 600 hiljada kubika za preživljavanje krize.

Dva dana prije plinske krize, jedan drugi „bugarski kvar“ s vlasti je u Sjevernoj Makedoniji svrgnuo socijaldemokatu Zorana Zaeva, nekadašnju političku zvijezdu Balkana, koja je krvave glave, ali bukvalno krvave, svoju državu otela iz ruskih ruku i predala je NATO-u i Evropi. NATO će prigrliti Sjevernu Makedoniju, ali Evropska unija je odlučila da ovu državu opet  vrati u kandže Putinovih „Makedonaca“ koji su privremeno utočište pronašli u Orbanovoj Mađarskoj.

Službenike Brisela i njihovu stvarnu šeficu Angelu Merkel nisu mnogo zabrinula ukrajinska i balkanska pitanja. Berlin je svoje plinsko pitanje riješio dogovorom sa Putinom, gradeći Sjeverni tok II i prepuštanjem prevarenih Ukrajinaca na milost i nemilost hladnoj zimi i još hladnokrvnijem ruskom predsjedniku. Ista sudbina će zadesiti i Sjeverne Makedonce, koji su, za ljubav Evrope, promijenili čak i identitet, da bi ih, na kraju, Evropa prevarila flertujući s plinskim gospodarom iz Moskve.

Nakon Ukrajine, Sjeverne Makedonije i Crne Gore, na redu je Bosna i Hercegovina. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija danas bi (valjda) trebalo glasati o rezoluciji kojom se produžava mandat EUFOR-a u BiH. No, Ruska Federacija u raspravi o mandatu EUFOR-a vidi svoju šansu za konačni obračun sa Uredom visokog predstavnika u BiH, odnosno sa ovlastima koje su, dvije godine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, utvrđene u Bonu. Te bonske ovlasti posljednjih je dana jula ove godine iskoristio visoki predstavnik Valentin Inzko, kada je, na oproštaju od funkcije, nametnuo izmjene zakona kojim je inkriminirao negiranje genocida. Sedam dana kasnije Inzko je, nakon nevjerovatne diplomatske ofanzive Njemačke, morao napustiti funkciju da bi u njegovu stolicu sjeo Christian Schmidt. Rusija je odmah osporila Schmidtovo postavljenje, što je, naravno, bilo očekivano. Ali šutnja Berlina koji je učinio sve da otjera Inzka i postavi Schmidta potpuno je (ne)očekivana. Od svog Visokog predstavnika Njemačka je napravila „uvodničara“ na sajmovima Aleksandra Vučića, srpskog predsjednika u čijim se balkanskim akcijama spajaju Angela Merkel i Vladimir Vladimirovič Putin.

Za razliku od beogradskih sajmova, Christian Schmidt teško da može dobiti status uvodničara na, za danas, zakazanoj raspravi u Vijeću sigurnosti. Poslao je Schmidt i svoj redovni izvještaj u kojem upozorava Ujedinjene nacije da je Bosna i Hercegovina na rubu sukoba u BiH. No, moskovske diplomate odlučuju hoće li on dobiti riječ.

Za to vrijeme, Berlin nastavlja saradnju s Moskvom. Kada je nekadašnja „evropska plinska miljenica“ Ukrajina zatražila pomoć u naoružanju od Njemačke kako bi se odbranila od Rusije, Berlin je rekao: ne. Slično „NEIN“ je odjeknulo i Sjevernom Makedonijom kada je Zoran Zaev tražio kandidatski status kojim bi spasio obraz i svoju zemlju.

Angela Merkel je, ipak, bila zagledana u Aleksandra Vučića, kojem je odlučila ostaviti u amanet balkansko pitanje. Jer ona je imala preča posla na Baltičkom moru, gdje je ruska firma kojom upravlja bivši njemački kancelar Gerhard Schroder provlačila plinovodne cijevi koje su povezale Berlin i Moskvu u takozvanom projektu Sjeverni tok II koji je zauvijek raspršio ukrajinske snove o EU i NATO-u.

A gdje je, za to vrijeme, američki predsjednik Joe Biden? Zagledan u pacifičke dubine, na tlu Evrope je utonuo u duboki san, dok se u pozadini čuje ruska uspavanka Bayu Bayuški. A kad vuk dođe, bit će kasno…

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Seada Numanovića: Nazovi A.Č. radi montaže

Kada je u nekoj “državi” “prvi pendrek” (čitaj: ministar policije) moralna vertikala, onda tu nešto baš, baš ne štima, piše politicki.ba.

Aljoša Čampara jedva je dočekao da ga neko pomene, pa da preplavi ovdašnje društvene mreže i medije. Predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović prozvao ga je (kao i Aljošinog brata).

“Uopće nije sporno da se ispituju ni ti predmeti (Novalić i Mehmedagić op.a.), ali kada imate 15 godina star predmet za koje znate ko je kriv, a vi radite nešto sasvim drugo onda se zna da je to naručila aktuelna politika, navodi Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.

To je kreće od dvojca Čampara, jedan radi u Tužilaštvu drugi u politici. Oni to rade da se bore protiv SDA i za poziciju”, rekao je Izetbegović.

Uslijedio je brutalni odgovor A. Čampare:

“Vidio sam da je Bakir Izetbegović u TV intervjuu na N1 televiziji spominjao mog brata i mene kao dvojac koji pravi problem.

Ima jedna stara izreka koja kaže: “Volio bih da sam neke ljude upoznao malo ranije, neke kasnije, a neke nikada”. Ja bih volio, Bakire, da tebe nikada nisam upoznao, jer ko upozna sva tvoja lica taj ostane zaprepašten tvojim transformacijama, licemjerstvom, lažima i prevarama.

Nisu, Bakire, braća Čampare dvojac koji pravi problem u društvu. Taj štetni dvojac zove se drugačije: Bakir Izetbegović i Sebija Izetbegović. Čampare nemaju ni moć, a ni utjecaj koji im pripisujete kako bi pokušali opravdati kriminalne radnje kadrova SDA. Vi ste ti koji razarate, lažete, potvarate i sijete smutnju i mržnju. A dokaza za to je na pretek”, napisao je A. Čampara.

Sukob između Čampara i Izetbegovića bukti već neko vrijeme.

Još uvijek nije toliko intenzivan, kakva je bila ljubav koja je buktala na ovoj relaciji dugi niz godina.

A. Čampara je političko čedo Izetbegovića koje sada brutalno proziva.Na toj je platformi Aljoša godinama jezdio. Bio je redovni (dnevni) gost u Predsjedništvu BiH kada je tamo sjedio Bakir.

Kada je Sebija Izetbegović izabrana za direktoricu KCUS-a, upravo je Aljoša bio taj koji je pojurio i prvi joj uzeo muštuluk.

“Prva dama” u Bošnjaka muštulukdžiju je i prigodno nagradila.

I to su samo sitnice iz prebogate historije prisnih odnosa Čampar(a)e i Izetbegovića.

U jednom TV intervjuu A. Čampara nonšalantno će izjaviti da je učestvovao i u političkim obračunima, ali i montažama krivičnog gonjenja neistomišljenika SDA.

I u istom stilu dometnuo da je s time sada gotovo i da on više nikada takvo što ne bi radio.

“Tobe došao”.

Šta je bilo s žrtvama progona, koga briga!

A. Čampara je – tvrdi se – godinama bio “vlasnik” SDA-medijske hazne. Ta mu je pozicija dala priliku koju je više nego vješto iskoristio, da se nametne dijelu medija kao neprikosnoveni i vrlo korisni izvor informacija.

Novinarski esnaf, koliko god bio međusobno udaljen i različitim uređivačkim politikama, uvijek međusobno komunicira. Prepuna je ta “hazna” detalja iz tog, ali i potonjeg vakta. A. Čampari se ne može osporiti marljivost, elokvencija, sveprisutnost… I danas mu je jedna od najomiljenijih preokupacija – komunikacija s novinarima.

Kada se kroz godine gleda taj modus operandi, nije se promijenilo ništa. Osim subjekata. Metode su ostale iste. Danas je A. Čampara zagriženi protivnik Izetbegovića pa i SDA. Šta je dovelo do “kopernikanskog obrata” najbolje zna on sam.

Kolumna Vildane Selimbegović: Posljednji pozdrav Uredniku

Kemu Kurspahića nisam osobno poznavala dok je živio u Sarajevu, ali se za moje pojmove savršeno uklapao u sliku glavnog urednika, onako kako sam ja zamišljala da glavni urednici trebaju izgledati. Strog, ozbiljan i odmjeren kao Sergije Princip, koji je u vrijeme mojih novinarskih početaka bio na čelu Večernjih novina.

Možda su se i zato u mojim očima tako savršeno nadopunjavali i dobro pamtim – kada sam to jednom ispričala Hamzi Bakšiću, koga sam oduvijek nekako doživljavala komplementarnim s Kemom, a s kojim sam imala sreću da se i družim i da zaslužim njegovo prijateljstvo – uzvratio je: Kako da ti kažem, mala, mi smo se ovim poslom počeli baviti dok si ti bila u pelenama. Hamza je uvijek, baš uvijek pronalazio način da svojom duhovitošću začini svaki i najozbiljniji razgovor.

Baš zato, kada sam nakon rata upoznala Kemu, bila sam prilično iznenađena otkrivajući njegov lucidni humor i jezgrovitost rečenica kojima je iskazivao svoje stavove. Njegovo znanje o medijima me fasciniralo, a knjiga “Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru” postala druga na listi za preporuku mladim novinarima, odmah iza Hamzine “Ja, novinar?”.

Sticajem okolnosti, Hamza je umro one jeseni kada sam došla u Oslobođenje, iste one u kojoj smo 65. rođendan ovoga lista obilježili sa zakašnjenjem i tog 25. novembra, koji smo odabrali za slavlje, pripala mi je čast i neizmjerno zadovoljstvo da proglasim laureata nagrade 30. august koju je Oslobođenje od 1973. dodjeljivalo za životno djelo: pripala je najuspješnijem glavnom i odgovornom uredniku u bogatoj historiji ove kuće. Kemo, nažalost, nije mogao biti s nama, nagradu smo mu uručili tek godinu i kusur kasnije, no iz Washingtona je poslao tekst s naslovom “Moja priča o Oslobođenju” koji je i objavljen u tom svečarskom broju.

Njegova priča o Oslobođenju je, naravno, kao i sve velike novinarske priče, priča o ljudima: od Radivoja Papića i Đuke Majstorovića koji su ga kao 15-godišnjeg gimnazijalca iz Sanskog Mosta (rođen je 1946. u Mrkonjić-Gradu) prihvatili, vodili i ohrabrivali, nastavila se uzbudljivim poslovima sportskog dopisnika iz Beograda (gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu), izvještača s olimpijskih igara i svjetskog fudbalskog prvenstva, kasnije urednika sportske rubrike, dopisnikovanjem iz New Yorka i intervjuima sa šefovima država, sve do vođenja lista u ulozi glavnog urednika “u šest, nadam se, neponovljivih godina”. Priča o listu koji odbija da umre – koji se svakog dana pojavljuje pred čitaocima iz podzemnog skloništa izgorjele, porušene, bombardovane zgrade… – opet je iznad svega priča o ljudima koji su ostali da svjedoče o nevremenu i po cijenu najveće žrtve.

O Kjašifu Smajloviću, likvidiranom u dopisništvu u Zvorniku, Salki Hondi, kojeg je, piše Kemo, nagovarao da ostane kod kuće zbog teške operacije neposredno pred rat, no on je radio sve dok ga u ljeto ‘92. nije našla granata ispaljena na ljude u redu za vodu koje je snimao, o službenici Zuhri Bešić, koju je snajperski metak pokosio dok se u autobusu vraćala s posla. O velikom novinaru i čovjeku Vladi Mrkiću, koji je na stranicama Oslobođenja ispisao najljudskije ratne reportaže. U svakodnevnom nastojanju da održimo list nismo imali pravu priliku da naučimo sve što treba naučiti iz primjera novinara koji će napisati i reći to što vidi i po cijenu života.

Dio novine

Ovu Keminu lekciju iz novinarstva, pamtimo, kao uostalom i poruku koju nam je u svojoj priči i odaslao, duboko uvjeren da ima nesumnjive i umjesne simbolike u podudaranju historije Oslobođenja i državnosti moderne Bosne i Hercegovine. Bio je i ostao uvjeren da je ovaj list jedna od temeljnih institucija bosanskohercegovačkog javnog života. Iako je van granica ove zemlje nastavio svoju karijeru – u SAD-u je radio i kao vodeći urednik lanca tjednih listova The Connection, gdje je obučavao i inspirirao mnogobrojne mlade novinare i dobio brojne nagrade izdavača novina države Virginia, uključujući i nagrade za najbolje redakcijske strane, jedno vrijeme – od 2001. do 2006. radio u međunarodnoj diplomaciji, najprije kao predstavnik za tisak agencije Ujedinjenih naroda za borbu protiv droge i organiziranog kriminala u Beču, a zatim kao predstavnik te agencije za karipsku regiju sa sjedištem na Barbadosu, odgovoran za 29 država i teritorija, ostao je vezan za svoje Oslobođenje. Povremeno smo se dopisivali, zahvaljujući njemu s Nerminom Kurspahić sam izgradila divno (žensko) prijateljstvo, ponekad smo se sretali u Washingtonu, gdje je živio sa svojom Vesnom. Njegovoj supruzi, sinovima i unučadi koji će ga i ispratiti na posljednje počivalište daleko od nas, uz izraze saučešća i podršku, šaljemo ovih tužnih dana i poruku da je njihov i naš Kemo dio ove novine koja istrajava da sačuva one principe i vrijednosti koji su nam zajednička svetinja – profesionalnost i novinarstvo odano ljudima.

(Oslobodjenje.ba)

Nakon hapšenja Vranja i Husića: Otvoreni Balkan za zatvaranje žrtve

Mislio sam da je u pitanju šala kada sam prošle nedjelje, minut do četiri, primio poruku od Edina Vranja kojom me obavještava da je uhapšen. Nazvao sam ga istog trenutka, ali nije se javljao. Pozvao me pet minuta kasnije i tiho saopćio da se nalazi u policijskoj stanici u Priboju, da ga sumnjiče za ratne zločine i da mu oduzimaju telefon. Onda mi je, putem vibera, poslao fotografije potvrde MUP-a Republike Srbije kojom se potvrđuje da je upoznat s pravima. Više se nije javljao.

Edina Vranja poznajem već nekoliko godina. Bio je često tema mojih kritičkih tekstova i priloga. To što ja mislim o njemu ili što on misli o meni potpuno je nebitno za ovu priču. Stvar je principa.

Ima možda tridesetak dana otkako sam u Novom Sadu pronašao i snimio Duška Kornjaču, optuženika za zločine protiv čovječnosti koji je „nedostupan“ bh. pravosuđu. Pravedni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić saopćit će naciji da Duška Kornjaču neće izručiti Bosni i Hercegovini, gdje bi mu se trebalo suditi zbog ratnih zločina u Čajniču. Reći će predsjednik Srbije, koji se zalaže za otvoreni Balkan, da neće izručiti nijednog Srbina optuženog za ratne zločine jer bi to ugrozilo „ustavni“ poredak države na čijem je čelu. Pa, zato, u toj državi slobodno živi petnaestak optuženika za ratne zločine. Slobodno živi presuđeni ratni zločinac sa tuzlanske Kapije Novak Đukić, presuđeni ratni zločinac iz Bratunca Mirko Todorović Banana. U Srbiji slobodno žive optuženici genocid u Srebrenici.

Bio sam tad još sasvim mali kada su na televiziji prikazivali slike Samira Avdića, Nedžada Husića i Ahme Harbaša. Ova trojica Srebreničana su u julu 1995. godine, zajedno sa ostalim muškarcima, putem smrti krenuli ka Tuzli. Kada je kolona razbijena, sedmorica Srebreničana, Nedžad  Hasić, Behudin Husić,  Ahmo Harbaš, Vahdet Avdić, Samir Avdić, Enver Harbaš i Muharem Hasić, krenuli su svojim putem. Deset mjeseci su lutali podrinjskim šumama, onda su se 11. maja 1996. godine na Crnom Vrhu kod Zvornika predali američkim pripadnicima IFOR-a, koji su im obećali da će ih prebaciti u Tuzlu. Slagali su ih. Sedmorica muškaraca isporučeni su MUP-u Republike Srpske. Tada je nastao slučaj „Zvornik 7.  MUP RS-a ih je teretio za ubistvo četvorice Srba i jednog Bošnjaka u Podrinju. Kasnije će ih pustiti i suditi im u odsustvu. Onda će za njima raspisati Interpolove potjernice i ovi Srebreničani su postali ljudi bez identiteta. Godinama su živjeli na teritoriji Federacije, sve dok ih SIPA, po nalogu pravosuđa Republike Srpske, nije počela hapsiti. Jučer je uhapšen Behudin Husić. Nakon 26 godina progona, u rukama je policijske iz Republike Srpske. Prebačen je u pritvor u Bijeljini. Tu, u tom gradu, godinama je slobodno živio general Milomir Savčić, čovjek koji je optužen za genocid u Srebrenici. Živio je mirno dok mu „njegovi ljudi“ iz Tužilaštva BiH nisu dojavili da će biti uhapšen. Onda je iskoristio „otvoreni Balkan“ Aleksandra Vućića i prešao u Srbiju. Da živi mirno i bude „nedostupan organima gonjenja BiH“. Behudin Husić, koji je uspio pobjeći Savčićevim vojnicima u julu 1995. godine, dostupan je „organima gonjenja“. On je u pritvoru, a Savčić na slobodi. U Srbiji. Čijem predsjedniku ne pada napamet da hapsi, izručuje ili procesuira Srbe optužene ili osuđene za genocid. Jer bi time narušio „ustavni poredak“ Srbije.

Za razliku od Savčića, Kornjače i osuđenog ratnog zločinca Novaka Đukića, srbijanska policija hapsi – Edina Vranja. Hapsi Osmana Osmanovića, hapsi Huseina Mujanovića. Hapsi Iliju Jurišića, Tuzlaka kojeg je godinama proganjalo pravosuđe Srbije. Kolega Damir Kaletović, u saradnji sa pokojnim Sinanom Alićem, 2007. godine će napraviti dokumentarni film o Iliji Jurišiću. Dali su mu naslov – „Žrtva je krivac“.

(oslobodjenje.ba)

O stanju nacije na “muslimanskom ostrvu”: Nije država doskočica

Gdje li je sada Štefan Švarc, onaj njemački političar iz prošlog stoljeća što nas je preko Avaza i njegovog TV izdanja poznatog kao Face TV Senada Hadžifejzovića ubjeđivao da Istraga izmišlja priče o  Christianu Schmidtu i njemačkoj politici u BiH?

Nema ga, ne javlja se da nam preko najtiražnije novine i “visokoprofesionalne” Pressmedie Aljoše Čampare poruči da “Avdo Avdić i Istraga pišu smeće o Angeli Merkel i Njemačkoj” i da su članci o povezanosti Christiana Schmidta sa “službenim” Zagrebom – “s.anje”.

Ali nije za ovu priču uopće bitan prošlovjekovni političar Švarc. Nije bitan ni Christian Schmidt koji je javno, pred dvadesetak kamera, kazao da neće vratiti hrvatska odličja koja dijeli sa presuđenim ratnim zločincima. Ko išta prati izvan granica Kantona Sarajevo zna već odavno gdje “goni” službeni Berlin u saradnji sa službenim Zagrebom i “neslužbenim Mostarom”. Nisu, dakle, oni problem. Problem je sarajevsko sljepilo. Dok Srbija vrši desant na Cetinje koje je pružalo otpor Miloševiću, dok Vučić s Dodikom donosi zajedničke zakone o ćirilici, dok Gordana Tadić hapsi samo one koji smetaju njoj, Fahrudinu Radončiču, Čamparama, Čoviću i Dodiku, dok djeci u Zvorniku ne daju da uče bosanski jezik u Bosni i Hercegovini, dok Austrija mapira “politički islam”, dok Hrvatska ne priznaje člana Predsjedništva BiH, dok nam spuštaju cijevi ispod Save i spajaju hrvatski i “srpski” Brod, dok njemačka ambasadorica okolo lobira protiv donošenja zakona o zabrani negiranja genocida, dok visoki predstavnik Željka Komšića ne smatra “legitimnim”, a šef Bundestaga se boji “muslimanskog ostrva”, u Sarajevu se bave – kućicom Srđana Mandića. Bave se Mulahusićevim bljuvotinama posebno izdvojenim iz stotinu bljuvotina Konakovićevih i Radončićevih mulahu(lu)sića.

Ovdje su još relevantni stavovi Radončićevog svakodnevnog Kazaza, Ivane Marić i drugih analitičara koji se informišu tako što čitaju samo vlastite twittove i doskočice.

Nije država BiH doskočica Harisa Zahiragića o kućici Srđana Mandića. Priča o kućici je, rekao bi Štefan Švarc, “obično s.anje”. I nije kućica, izgrađena “iz temelja” Naše stranke, problem vrijedan minuta centralnih dnevnika jadnih servisa i još jadnije N1. Ako se već žele baviti “građevinom” bilo bi lijepo da ispitaju kako je Tihomir Brajković poznat kao Tibra, prao milione maraka pa je kažnjen godinom zatvora koju je, potom, otkupio novcem zarađenim utajom poreza. Ali ne, nije bitna Tibra, bitna je kućica Srđana Mandića. I bitne su bljuvotine Mulahusića, a ne prijetnja novim genocidom Rajka Vasića.

Dok nas francuski predsjednik naziva “tempiranom bombom” na granicama Hrvatske, mi se bavimo – kućicom. Dok Čović i Dodik, zajedno sa Radončićem, Čamparama i Konakovićem ruše Obavještajno sigurnosnu agenciju, mi se bavimo – “botovima”. Dok optuženike za genocid ne hapse, mi se bavimo hapšenjem i pritvaranjem trudne Alise Mutap zbog toga što se ne sjeća. Dok Tužilaštvo BiH urušava kompletan pravosudni sistem BiH, mi problem vidimo u Tužilaštvu Kantona Sarajevo.

Više je pažnje u medijima izazvala informacija da su se sarajevski ministri “preko reda” vakcinisali Pfizerom, nego analize svjetskih organizacija da Hrvatska sistematski i ilegalno ubacuje migrante u BiH. Što je to bitno što su se Forto i njegovi ministri vakcinisali preko reda kada hiljade građana ne želi da se vaksiniše bilo kako?  Vakcinisat se mogu jednom i to je sve.

 

Čak i ako se jednom u Kantonu Sarajevo upostave najviši standardi upravljanja, to će biti nebitno ako nestane države. Jer ćemo biti, reći će šef Bundestaga, “muslimansko ostrvo”. Da li je Željko Komšić politički lijen? Jeste. Ali ono što uradi nije usmjereno protiv države. I nisu isti oni koji ruše i razgrađuju i oni koji barem zadržavaju “status quo”. Kada sam prošle sedmice bio u Crnoj Gori, uvjerio sam se u jedno – korupcija je grozna, ali su od korumpiranih političara gori oni koji vas “poništavaju” kao narod.

Gdje je sada Štefan Švarc, da kaže da je i ovaj tekst “s.anje”?

Kolumna Vildane Selimbegović: Joanikije, nasljednik Amfilohijev

Na Cetinju nije počeo novi balkanski rat, no sve što je pratilo ustoličenje Joanikija Mićovića zapravo je neodoljivo ličilo na scenarij kakav bi i priželjkivao bivši mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, poznat kao Ratnik u mantiji. Niko uostalom nije ni sumnjao da će Srpska pravoslavna crkva – bilo kakvim ustupkom – pokazati da odustaje od životnih želja arhitekte aktuelne crnogorske vlasti, možda i najvećeg protivnika samostalne Crne Gore koji je – uoči referenduma o nezavisnosti 2006. – na pitanje novinarke novosadske televizije šta misli o crnogorskom državnom projektu, odgovorio: “Ne pravi se pita od onoga.” S Milom Đukanovićem do tada je već prošao put od bliskog i važnog suradnika do ljutog političkog rivala. Jer je Amfilohije Radović 30 svojih godina na čelu Mitropolije i posvetio političkom angažmanu i kleronacionalizmu, on je taj koji je, pod firmom širenja pravoslavlja, pocijepao i do mržnje sukobio pravoslavno stanovništvo Crne Gore, ali je i uspio da – kako neki kažu – utrostruči broj Srba u Crnoj Gori. Iz njegovih skuta je današnji crnogorski premijer Zdravko Krivokapić, ali on je taj koji je porazio Đukanovića i njegov DPS na posljednjim izborima i nema uopće sumnje da će to nasljeđe prigrliti Joanikije.

Čuvari, zatočenici, litije …

Na to ukazuje i sve što se prethodnih mjeseci i nedjelja dešavalo i što je do usijanja dovelo političku temperaturu u Crnoj Gori i proizvelo nemire i nerede. Zato su protivnici ustoličenja u Cetinjskom manastiru i tvrdili da je ono udar na državnost zemlje, jednako kao što oni koji su zagovarali da se Joanikije baš na Cetinju useli u Amfilohijevu stolicu nisu u tome vidjeli ništa sporno. Ako su prvi sebe proglasili čuvarima samostalnosti, drugi su zatočenici svega onog što je predstavljalo politiku devedesetih.

Amfilohije, arhiepiskop cetinjski, zetsko-brdski i skenderijski, mitropolit crnogorsko-primorski i tvorac Eparhije buenosajreske i južno-centralnoameričke na čijem je čelu (također) bio od 2011. godine, još od 1990. kada se vratio u rodnu Crnu Goru kao mitropolit, bio je kreator i aktivni učesnik svih onih događanja što se na Balkanu danas opisuju kao ratna prošlost i baš zato politički protivnici Joanikijevog cetinjskog ustoličenja sebe vide kao pokret za očuvanje Crne Gore. Jer Joanikije sve i kad bi htio, ne može biti ništa drugo do kotačić u ambiciji stvaranja srpskog sveta, onog kome je Amfilohije posvetio život: za genocid u Srebrenici govorio je da je “to bila osveta”, na ratištu u Dubrovniku uz gusle je pjevao dobrovoljcima, u ovom istom Cetinjskom manastiru oko koga se tolika bitka razvila 1991. i 1992. godine blagosiljao je paravojne formacije Željka Ražnatovića Arkana, on je odlikovao Vojislava Šešelja, on je Slobodanu Miloševiću pred izručenje u Haag nosio Jevanđelje u zatvor i posthumno mu se izvinio što nije svjedočio u njegovu korist. Da, ovaj Ratnik u mantiji, održao je i opijelo na grobu ubijenom premijeru Srbije Zoranu Đinđiću i on je taj koji je tada ustvrdio kako ga je “ubila bratska mržnja, kratkovida i slijepa, koja previđa vječnu istinu da ko se mača maši – od mača će i poginuti”. Čedomira Jovanovića, jednog od najbližih Đinđićevih suradnika, krstio je u manastiru Ostrog u Crnoj Gori. S Radovanom Karadžićem, osuđenim na doživotni zatvor zbog genocida i zločina protiv čovječnosti, bio je toliko blizak da su se sve kalkulacije o njegovom dugogodišnjem skrivanju pravile na lokacijama oko Trebinja, čije su crkve i manastiri također dio mitropolitske oblasti crnogorsko-primorske. Služio je opijelo i na sahrani majke Radovana Karadžića, ali i Jovanke Broz, i istrajno nastojao da se ne samo crkvenom službom već i svojim izjavama održi maksimalno aktuelnim – bio je poznat kao veliki protivnik LBGT populacije, ali i Rolling Stonesa, koje je smatrao “bezbožnicima koji pjevaju demonske pjesme”.

Svoju priliku je prepoznao u crnogorskom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, ustajući protiv njega s tvrdnjom kako otvara put ka otimanju ili podržavljenju crkvene imovine jer je zakon propisao potrebu pisanog traga o vlasništvu nad imovinom koju koristi vjerska zajednica. Počele su višemjesečne litije na kojima su učestvovale desetine hiljada građana Crne Gore. Svi analitičari – ne samo domaći i iz regije – upravo litije smatraju presudnim faktorom koji je odlučio posljednje izbore u Crnoj Gori, nakon kojih su pregovori o novoj vladi, uz prisustvo predstavnika pobjedničke koalicije, među kojima je bio i predsjednik Građanskog pokreta URA Dritan Abazović, održani u manastiru Ostrog. Pod budnom paskom Amfilohija. Zanimljivo, iako se otvoreno protivio zapadnoj orijentaciji Crne Gore i naročito njezinu ulasku u NATO-savez, presudio je da Zdravko Krivokapić bude mandatar vlade koja se nije odrekla zacrtanih međunarodnih puteva zemlje. Ali jeste bio potpora nemirima u Skupštini kada je Crna Gora postajala članica NATO-a, onim koji su se pripisivali velikoj Amfilohijevoj ljubavi – Rusiji. Među njegovim kletvama, a redovito je kleo, bila je i: “Ko ne bio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo, bio proklet tri puta i 3.000 puta od mene!” Ako Joanikije i nije poznat po ovoj vrsti elokvencije, jeste kao stvarni Amfilohijev nasljednik: episkop budimljansko-nikšićki bio je administrator Mitropolije, Amfilohijevo duhovno čedo i prvi saborac. Zajedno su nosili litije, tokom kojih je Joanikije jednom i uhapšen.

Prvi ustanak protiv srpskog sveta

Baš je zato simbolika njegova ustoličenja u Cetinjskom manastiru do usijanja dovela ionako podijeljenu Crnu Goru. Ranije najavljena ceremonija za devet sati ujutro, pomjerena je na osam – u subotu su čak i neki policajci skidali uniforme i prelazili na stranu demonstranata, protivnika ustoličenja, a crnogorski predsjednik Đukanović se oglasio na društvenim mrežama pozivajući građane svih vjera i nacija i političkih opcija da zajedno doprinesu očuvanju mira, stabilnosti i multietničkog sklada, kao i da odgovorno zaštite život i zdravlje svakog građanina, kao i pravo na različitost, kao najveće crnogorsko bogatstvo. Naravno i da nepokolebljivo zaštite slobodu, suverenost i dostojanstvo Crne Gore i njenog naroda, sve uz poziv premijeru Krivokapiću da održi obećanje da Vlada garantuje sigurnost svima. Đukanović se i pridružio protestantima jer nema dilema – patrijarh Porfirije Joanikijevim ustoličenjem pečati ambicije srpskog sveta i kako god da završi ova cetinjska epizoda, ona obećava dodatne podjele u Crnoj Gori. SPC će bez sumnje uzvratiti jer u ovoj je fazi najveća dobijena bitka samo Joanikijevo preuzimanje dužnosti. U svim narednim ćeraće se još. No, ne treba zaboraviti da je Balkan sistem spojenih posuda i da sve što se talasa u Crnoj Gori zapljuskuje i susjedne obale. Vidjelo se to, uostalom, i nedavno, kada je upravo opozicija svojim glasovima natjerala crnogorski parlament na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Džaba je danas govoriti da je Đukanović mogao – dok je suvereno decenijama vladao – svoje iskupljenje od ratova devedesetih davno krunisati i ovim dokumentom. Sada je, makar u simboličkoj ravni, prvi ustanik protiv srpskog sveta.

(oslobodjenje.ba)

Dodik u slijepoj ulici: Izaći će samo ako glavom probije zid, ali ne može sam

Ne znam ko je tačno snimio fotografiju koju su mi poslali neposredno nakon početka jučerašnje sjednice Predsjedništva BiH, ali ona je najbolje prikazala atmosferu koja je vladala. Željko Komšić je, opisujem fotografiju, mirno čitao dnevni red, Šefik Džaferović je, kao vječni činovnik, pomno pratio predsjedavajućeg, dok je Milorad Dodik činio sve da pokaže da je nezainteresiran. Desnu nogu je prebacio preko lijeve, otprilike u visini stola. Leđa je okrenuo zastavi i predsjedavajućem Komšiću, Šefik Džaferović mu je bio desno, ali je njegov pogled bio usmjeren negdje u daljine. Pogubljeno je, vidi se na toj fotografiji, izgledao Milorad Dodik. Olovka u njegovim rukama, koju je nervozno okretao, svjedoči da je nervozan. Ušao je u slijepu ulicu iz koje može izaći samo ako glavom probije zid.

Vučićeva mirovna misija

A sam nije dovoljno jak da ga probije. I meni se činilo na početku ove priče da je nadmudrio opoziciju u Republici Srpskoj uvlačeći je, nakon Inzkovog zakona, u svoj voz za nigdje. Ali Mirko Šarović i Branislav Borenović su na vrijeme iskočili i Dodik je ostao sam. Ruku spasa traži od Aleksandra Vučića. Predsjednik Srbije mu je povremeno pruža, računajući da će zbog svake nestabilnosti koju izazove Milorad Dodik on postati faktor stabilnosti. To je, otprilike, ta politika službenog Beograda. Aleksandar Vulin i Milorad Dodik služe za pjevanje pod šatorom i paljenje širokih narodnih masa, koje, potom, dramatičnim tonom u vanrednom obraćanju naciji, smiruje “predsjednik Vučić”. Koji je za “nedjeljivu BiH”, koji je “za mir” i “suživot”.

Da li Aleksandar Vučić odobrava Dodikove poteze, pitao sam prošle sedmice u Beogradu jednog tamošnjeg političara.

Da, glasio je odgovor uz pojašnjenje da Vučićeva mirovna misija ima smisla sve dok Dodik pravi nerede po BiH.

A da li je Vučić, pitao sam dalje, spreman ići do kraja i pružiti Dodiku pomoć ukoliko ovaj krene putem Radovana Karadžića?

I upravo je tu suština Dodikovog problema. Opozicija je iskočila iz njegovog voza, a Vučić nije spreman, za razliku od Miloševića, pružiti podršku vladaru Republike Srpske kako bi probio zid koji se nalazi na kraju slijepe ulice u koju je ušao.

”Nastavit ćemo s blokadama”, kazao je Dodik nakon što je iz zgrade Predsjedništva otišao u Istočno Sarajevo da se obrati naciji.

”Ja, i?”, upitao bi Bakir Izetbegović u jednom potpuno drugom kontekstu.

I, fakat, ja, i?

Dodik će blokirati Vijeće ministara, Dodik će blokirati donošenje odluka u Predsjedništvu BiH, Dodik će blokirati gašenje požara, Dodik će blokirati donošenje zakona, Dodik će blokirati reformu Izbornog zakona.

Šta će se suštinski promijeniti? Ništa. Centralna banka Bosne i Hercegovine – funkcioniše. Dvojica članova Predsjedništva BiH govore na forumu u Sloveniji. Ministarstvo odbrane BiH nastavlja svoju saradnju sa NATO-om i vježbe se održavaju. Platni sistem BiH funkcionira, Uprava za indirektno oporezivanje ubire indirektne poreze, ambasade BiH rade, Dodik se sastaje sa međunarodnim zvaničnicima, granični policajci su i dalje na granicama BiH, SIPA hapsi osumnjičene za ratne zločine, Sud BiH sudi, Ustavni sud BiH radi i presuđuje…

Šta tačno znači Dodikova blokada? Ako ćemo gledati iz perspektive građana koji su bili ugroženi požarima – mnogo. Ako ćemo gledati iz perspektive Dragana Čovića – znači Izborni zakon. Ali ako ćemo gledati iz perspektive države Bosne i Hercegovine – ne znači ništa. Obavještajno-sigurnosna agencija funkcioniše, SIPA radi, pravosuđe radi, Centralna izborna komisija radi, sve druge vitalne institucije koje simbolizuju državu – funkcionišu.

Može li Milorad Dodik ići dalje od ovoga? Može, ali nisam siguran da bez podrške Srbije – smije. Hajmo malo pogledati stvari iz drugačije perspektive. Dušanka Majkić i njene kolege godinama su blokirale sjednice Doma naroda Bosne i Hercegovine rušeći kvorum na sjednicama. Šta se desilo? Ništa. Nakon mjeseci i mjeseci blokada, na kraju su, ipak, došli na sjednice. Prošle godine, one izborne, HDZBiH je blokirao donošenje budžeta za izbore i na kraju je, ipak, usvojen budžet pa su održani i izbori.

”Narodna skupština Republike Srpske obavezuje predstavnike Republike Srpske u institucijama BiH da obustave donošenje bilo kakvih odluka u organima BiH do usvajanja Zakona o prestanku mandata stranih sudija i izboru domaćih sudija u Ustavnom sudu BiH i njegovog stupanja na snagu do poništenja sporne odluke Ustavnog suda BiH vezano za poljoprivredno zemljište Republike Srpske”, glasio je jedan od zaključaka Narodne skupštine RS-a usvojenih na Desetoj posebnoj sjednici, održanoj 17. februara 2020. godine.

Između blokada i blokada …

Poziv na blokadu uslijedio je zbog odluke Ustavnog suda BiH da poljoprivredno zemljište u Republici Srpskoj pripada Bosni i Hercegovini.

Odluka Ustavnog suda BiH nikad nije stavljena van snage. Strane sudije su ostale u Ustavnom sudu BiH. Dakle, nijedan preduslov nije bio ispunjen da bi se “predstavnici RS-a” uključili u rad institucija BiH. No, pola godine nakon ovih “obavezujućih zaključaka”, Dodikovi zvaničnici u institucijama BiH su usvojili budžet Bosne i Hercegovine za 2020. godinu, proveli su lokalne izbore, izmijenili Izborni zakon koji se odnosi na Mostar i glasali za desetine odluka razmatranih na sjednicama Vijeća ministara BiH i oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Jedini zvaničnik iz RS-a koji je poštovao ove zaključke je SDS-ov Mladen Bosić. Dodikovi kadrovi nisu poštovali zaključke NSRS-a iz februara prošle godine. Kao što i sam Milorad Dodik ne poštuje svoj zaključak da neće ubuduće dolaziti na sjednice Predsjedništva. Između blokade institucija i blokade donošenja političkih odluka velika je razlika. Institucije Bosne i Hercegovine funkcionišu. Dodik ih nije blokirao. Dodik je samo blokirao donošenje odluka za koje je potreban konsenzus. Politički konsenzus. Bez političkog konsenzusa nema napretka. Ali bez institucija nema države. Milorad Dodik je jučer blokirao donošenje odluka na sjednici Predsjedništva BiH koristeći svoje ustavno i zakonsko pravo da glasa protiv odluka koje mu se ne sviđaju. Ali Dodik jučer nije blokirao Predsjedništvo BiH.

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: 78. je rođendan Oslobođenja

Na današnji dan, prije ravno 78 godina, u selu Donja Trnova nadomak Bijeljine, odštampan je prvi broj Oslobođenja. Drug Raif Dizdarević u to je doba bio sedamnaestogodišnji partizan, kurir, i danas je živi svjedok da se taj naš prvi broj u jedinicama narodnooslobodilačke vojske čitao i prepričavao sve do januara 1944. iako je, recimo, drugi broj izašao već u septembru, a Oslobođenje uspijevalo stići i da izvijesti s prvih linija fronta u oktobru, da zabilježi okupljanje ZAVNOBiH-a u novembru… S antifašistima cijelog svijeta proslavljen je kraj Drugog svjetskog rata i oslobođenje Sarajeva, Bosne i Hercegovine, bivše Jugoslavije, Oslobođenje je bilo na radnim akcijama, pratilo izgradnju zemlje, svjedočilo nicanju fabrika, izgradnji puteva, radničkoj solidarnosti, Titovom “ne” Staljinu. Ovdje ću se zaustaviti i čitatelju skrenuti pažnju na razgovor našeg kolege Omera Karabega sa Edinom Bećirević, profesoricom Fakulteta za sigurnost u Sarajevu, i Sonjom Biserko, predsjednicom Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, koji donosimo na stranicama Štampe: i Edina i Sonja naprosto vape za onim ko će danas zaustaviti destabilizirajući učinak Rusije i Kine na Balkanu, no autora odlučnog “ne” i ne vide u domaćim snagama, već u Evropskoj uniji i SAD-u.

Ostajemo odani vlastitoj tradiciji

Oslobođenje, hroničar bosanskohercegovačke stvarnosti i stameni svjedok njezinih promjena i razvoja u posljednjih 78 godina, u svojoj prebogatoj arhivi čuva i sjećanja na posljednji rat, kada je novina bukvalno stvarana na prvoj liniji fronte, a opsjednuti grad odolijevao deficitom oružja i oruđa, ali i enormnom snagom spoznaje da su na strani branitelja one vrijednosti i principi koji jamče pobjedu – demokracija, ravnopravnost, ljudska prava i ljudska solidarnost. U tu čast – u čast slobodi – umjetnici su stvarali uprkos nestašicama baš svega, a Oslobođenje je bilježilo i promocije knjiga uz svijeće i predstave u podrumima i u inat koncerte i filmske projekcije. Danas sve češće svjedočimo paralelnim svjetovima i obračunima s kulturom i svim onim vrijednostima koje su nam tih najtežih devedesetih davale nadu za životom. Danas se – uostalom – i na ulici može čuti šokantno izjednačavanje Tita, Hitlera i Staljina, o čemu nam je u iscrpnom intervjuu u najnovijem broju magazina Dani govorila advokatica Senka Nožica, podsjećajući na temeljne vrijednosti antifašizma i obavezu da budemo antifašisti baš svaki dan. Samo tako možemo dobiti bitku za sve one vrijednosti u koje se zaklinje moderan i civiliziran svijet, onaj kome težimo i u koji naša djeca nemilice bježe iz ove zemlje i sa cijelog Balkana. No i to je razlog više da ostajemo odani vlastitoj tradiciji, objektivnom novinarstvu provjerenih činjenica, otvorena platforma za sučeljavanje različitih mišljenja i stavova, redakcija čiji su sugovornici iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, neovisno o njihovoj nacionalnoj, vjerskoj ili partijskoj pripadnosti i zato rado čitani u cijelom regionu.

Proslavljajući rođendan Oslobođenja, naša je medijska grupacija dala svoj doprinos stvarajući nove vrijednosti: naša televizija je ponudila dva nova kanala na tržištu Bosne i Hercegovine.

O kanal Music i O kanal Plus emitirat će muzičku produkciju O kanala, te filmove, serije i revijalno-zabavne emisije proizvedene proteklih godina. Gledaj i uživaj, poručuje direktor našeg O kanala Almir Šećkanović, a ja ću – za one koji ne znaju – podsjetiti na to da je naša medijska grupacija, u kojoj su pored dnevnog lista Oslobođenje, magazina Dani i naše dječije i omladinske štampe – Vesele sveske, Vesele sveske sveznalice i Malih novina – naši portali Oslobođenje, Sport1, Moja BiH, te naša televizija O kanal, posebno ponosna na to što smo prvi u ovom dijelu svijeta, od Beča prema istoku, uspjeli stvoriti integriranu redakciju informativnog programa koji zapravo čini jezgro izvještavanja, tematiziranja i analiziranja svih onih događaja koji određuju naše živote. U ovaj veliki poduhvat integriranja, a sada sa novim iskorakom potpune digitalizacije svih procesa, naša medijska grupacija je krenula uz veliku podršku USAID-a i Internewsa, na čemu smo im uistinu zahvalni, jer nas je i pandemija naučila da je bitka za opstanak medija sve teža. Šansa za uspjeh znači dostizanje savremenih trendova i zato smo procesima digitalizacije potpuno posvećeni.

Ponosni smo …

Vjerujemo u ovu zemlju svih njezinih ljudi, vjerujemo u snagu njezina jedinstva u različitosti i baš zato koristim i priliku da za ovaj rođendan kažem veliko hvala svim našim vjernim čitateljima i sugovornicima, kao i kolegama s kojima – i kad se najviše razlikujemo – uspješno surađujemo. Ponosni smo na činjenicu da su naši partneri i BBC na srpskom i Novi magazin iz Beograda, kao i Koha iz Prištine ili Vijesti iz Crne Gore, Kapital i Sloboden Pečat iz Sjeverne Makedonije, ali i Nezavisne novine iz Banje Luke. Naši kolumnisti i dopisnici su u cijeloj regiji, a o nama puno govore i nagrade, zahvalnice i priznanja kojih smo dobili pedesetak samo u posljednjih deset godina: od Unije studenata Univerziteta u Sarajevu, preko brojnih zahvalnica udruženja koja istrajavaju u borbi za ljudska prava, priznanja naših poslovnih partnera kakav su BH Telecom, JP Nacionalni park Una ili brojni fakulteti s kojima smo zajedničkim snagama doprinosili razgovorima o boljoj BiH, do onih akcija koje su rezultirale zajedničkim zadovoljstvom kakva je bila doprinos očuvanju Zemaljskog muzeja BiH ili Zahvalnica Kamernog teatra za podršku u organizaciji festivala “Jurislav Korenić”. Oslobođenje je ponosno na svoju podršku Šantićevim večerima poezije, za koje nam je svoju Zahvalnicu dala i Prosveta, od VKBI-ja smo dobili Posebno priznanje povodom obilježavanja 25 godina ove institucije, a za objektivan i nepristran angažman na informisanju, s radošću surađujemo sa Skakačima Mostara u organizaciji skokova sa Starog mosta, povodom 70 godina osnivanja društva “Ivo Lola Ribar” dobili smo posebnu zahvalnicu, udruga Ruku na srce odala nam je priznanje za pomoć djeci, dobitnici smo i Plakete Pod lupom za doprinos borbi protiv korupcije. Naravno, nezaobilazni smo u čuvanju uspomena na velike akcije kakva je bila izgradnja pruge Šamac – Sarajevo, ponosni smo nositelji Plakete 14. februar, za višedecenijsko istrajavanje na i opredijeljenost antifašizmu, SABNOR Kantona Sarajevo i Srednjobosanskog kantona ove godine su nam dodijelili Priznanje za doprinos jačanju sjećanja i razvoju antifašizma, odnosno Zahvalnicu povodom obilježavanja sjećanja na 80 godina ustanka naroda i narodnosti BiH i 29 godina oslobođenja Meokrnja u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995. Zlatni lovorov vijenac MESS-a za doprinos razvoju scenske umjetnosti u BiH dobili smo 2015, a godinu poslije Međunarodno priznanje 22 Giavera Festivala u Italiji za istrajni doprinos demokratizaciji i borbi za ljudska prava. Američki SAIS, Centar za transatlantske studije pri “John Hopkins” Univerzitetu u Washingtonu, nagradio nas je za doprinos istraživačkom novinarstvu, Društvo novinara proglasilo novinom 2016, kada smo primili i Zahvalnicu ANUBiH povodom 65 godina ove iznimno važne domaće institucije, a prije dvije godine Jovan Divjak nam je uručio Zlatnu plaketu Obrazovanje gradi BiH. Zato što smo oduvijek znali da su nauka, kultura i obrazovanje siguran put u bolje sutra. Idemo dalje.

(oslobodjenje.ba)

Nesretnom Mariću, Šešelju i Kornjači: Tako sam Happy

Da nije Milomira Marića, ne bih ni znao da mi je njegov “stari prijatelj Senad Avdić” otac. Koji me, kada sam dovoljno porastao, poslao da “vršljam po Srbiji” i tražim ratne zločince. I onda sam, logično, “prvo došao na Happy TV”, da tražim “Kornjaču, Škorpione” i njima slične životinje što povremeno svraćaju u Marićev studio da uvjere javnost da su oni, ipak, ljudi. Ugledni ljekari. Domaćini, rekao bi Duško Kornjača gostujući ove srijede na Marićevoj Happy televiziji.

Kada sam, s putnim nalogom Oslobođenja i O kanala, prošle sedmice otišao u Srbiju da tražim zločince, nisam ni slutio da će me dočekati uglednici. Prvi od njih, Duško Kornjača se zove, učtivo i domaćinski će mi razbiti telefon. Nakon što sam “vršljao” po Novom Sadu, svratio sam sam do Novog Beograda, kod Milomira Marića, “starog prijatelja” moga nepriznatog oca i nadaleko poznatog domaćina koji u svojim odajama zna ugostiti čak i presuđene ratne zločince da se, onako horski, zahvaljuju vladaru Aleksandru Vučiću što ih ne želi procesuirati.

“Dobro jutro, Srbijo”, pisalo je na “džinglu neutralnom”, jedinim objektivnim sekundama Marićeve Happy TV,  prije nego će gladaocima ove srijede dobro jutro poželjeti prvo Vojislav Šešelj, a malo zatim i Duško Kornjača. Prvi je osuđen na deset godina robije zbog ratnih zločina, a ovaj drugi je bjegunac od bh. pravosuđa optužen za zločine protiv čovječnosti u Čajniču.

U međuvremenu će Milomir Marić, onako ispod pojasa, otprilike na visini svog zadatka, slagati da mi je kolega Senad Avdić otac i da sam “kao neki specijalac SIPA-e” vršljao po Srbiji i tražio, ciritam ga pažljivo, “ratne zločince koje mi čuvamo ovdje po Beogradu”.

Čuvamo je riječ, da budem malo patetičan kao Aleksandar II (Vulin), koja najbolje opisuje odnos današnje Srbije pod vodstvom predsjednika Aleksandra I Vučića prema odbjeglim ratnim zločincima.

Kod Marića, a gdje bi drugo, predsjednik je Srbije još prošle sedmice rekao da neće izručiti Duška Kornjaču Bosni i Hercegovini. Ni Duška, niti dvadesetak drugih koji su, bježeći od zasluženog zatvora u BiH, slobodu pronašli u državi gdje nema skoro nikakve slobode.

Ima neki pjevač iz Srebrenika, čitao sam posljednjih dana, kojem je doživotno zabranjen ulazak u Srbiju, jer je pjevao pjesme “Satelita” u kojima veličaju Nasera Orića i njegove akcije u Kravici. Na stranu to šta mislim o muzičkim dostignućima Satelita i “zvezde Granda” Sadika Hasanovića, ali ako bi i BiH počela primjenivati isti princip kao komšije s one strane Drine, veći dio srbijanske estradno-političke scena ne bi mogao kročiti na teritoriju Bosne i Hercegovine. No, ja se, ipak, zalažem za “otvoreni Balkan”. Srbija nama Kornjaču i Svetozara Kosorića, mi njima Sadika Hasanovića.

Pravdajući svoj odnos prema optuženicima za ratne zločine, srbijanske vlasti često posežu za imenom Nasera Orića. I red bi bio da sada i o njemu napišem riječ-dvije. Oko kuća Nasera Orića “vršljao” sam proteklih desetak godina. Presretao sam ga na ulici s kamerom, ilegalno ga snimao u njegovoj “vučijoj jazbini”, pitao i propitivao o ubistvu medicinarke Rade u srebreničkoj ambulanti, o njegovom misterioznom izlasku iz Srebrenice neposredno prije Mladićeve operacije i, nećete vjerovati, nikad mi nije razbio ni telefon niti kameru. Nikad mi nije zaprijetio. Štaviše, kad god bi me sreo, učtivo bi me pozdravio, iako sam stotinu puta i rekao i napisao da bih ga najradije vidio u zatvoru.

Duška Kornjaču sam vidio jednom u životu. I taj ugledni domaćin mi je razbio telefon. Njegov brat Milun, koji ima “papirologiju od medicine” (citiram njega, nije do lektora), koja dokazuje da ima određenih psihičkih problema bio je poprilično korektan domaćin kada sam mu prije dvanaest godina pokucao na vrata u selu Staronjić kod Čajniča. Kasnije me je u svojstvu pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Milun Kornjača zvao iz zatvora da “raspravimo” određene stvari, ali je opet  bio pristojniji od svog brata, uglednog domaćina Duška. I njegovog domaćina Milomira Marića.

Sretnik sam, kažu mi kolege iz Beograda, ako mi je Happy TV posvetila jutarnji program. Dobro, sada, nisu baš cijelu emisiju “Dobro jutro, Srbijo” posvetili meni, ali su o meni i kolegi Senadu Avdiću tri gosta, od čega su dvojica ratni zločinci, govorili sve najgore.

I stvarno sam sretan, što sam, u saradnji s kolegama iz Oslobođenja i sa O kanala, objavio priču zbog koje se (ne)službena Srbija već danima pravda. Ratni zločinci koji su se skrivaju u Srbiji opet nisu imaginarni. Oni postoje, žive slobodno, “dobri su domaćini”, ugledni biznismeni i “humanisti”. Gostuju na Happy TV-u i  skoro svake sedmice Srbiji požele dobro jutro. Oni neće biti izručeni Bosni i Hercegovini i za njih su uvijek otvorene granice. Za “zvezdu granda” Sadika Hasanovića – nisu. Jer on se ipak fotografisao s Naserom Orićem i pjevao pjesme “Satelita”, zbog čega je postao opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Srbije, Aleksandra I, Aleksandra II i tetke iz Kanade.

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Senada Avdića: Zašto Ahilej Vučić nikada neće stići Duška (Nindža) Kornjaču?

Grčki filozof Zenon iz Eteje (peto stoljeće prije nove ere) bio je poznat, između, ostalog, i po aporijama, paradoksima kojima je zbunjivao, provocirao, u očaj bacao svoje suvremenike.

Najčuveniji je njegova “zvrčka”, kojom je dokazivao tezu o nepostojanju kretanja, primjer poznat kao “Ahilej i kornjača”. Tvrdio je Zenon da slavni antički junak Ahil(ej), poznat po svojoj hitrini i “esplozivnosti” nikada neće uspjeti sustići kornjaču koja ima prednost od 100 metara. Kvaka je u tome, objašnjavao je, što će u trenutku kada Ahilej pretrči tih sto metara zaostatka, sprovozeća kornjača napraviti novih nekoliko metara prednosti i tako trajno ostati nedostižna i za najhtrijeg antičkog junaka.

Prema legendi, tokom jednog Zenonovog predavanja ustao je čovjek iz publike i prošetao nekoliko krugova ispred njega, praktično (mu) pokazujući da kretanje, ipak postoji. I da će Ahilej učas posla ko od šale dostići kornjaču.

Nindža Kornjača i vođa Leonardo Vučić

Pravda, pa i ona tranziciona jeste spora, poput kornjače, ali, kažu, dostižna. Postoji,međutim vrsta kornjača, koja pravda ne može stići, jer nigdje ne žuri, lijena je i statična. Od tog soja je Duško Kornjača, posebna vrsta zvjerke, doktor iz Čajniča, optužen za najteže ratne zločine u toj nesretnoj bosanskoj općini u kojoj tokom četiri godine rata i još nešto u miru gospodario životima i smrtima svojih sugrađana Bošnjaka. Pred pravdom i zakonom je Kornjača prije neku godinu nesmetano izmigoljio iz Bosne i Hercegovine i ostavljajući ljepljiv, krvav trag odgegao u Novi Sad. Tamo živi, radi, privređuje, stanuje, liječi, ukratko, živi život “dostojan čovjeka”.

Nakon što sam pogledao snimak susreta Duška Kornjače sa nezvanim gostom, novinarom Avdom Avdićem tokom kojeg se u samo 20-ak sekundi “uzorni komšija” i “časni l(j)ekar” pretvara u krvoločnog reptila, svojevrsnog Nindža Kornjaču, poslao sam nekolicini prijatelja i redovnih korespodenata sljedeću poruku: “Više smo o karakteru, prirodi i suštini režima Aleksandra Vučića saznali iz 20-ak sekundi koje je snimio Avdo, nego iz dva i po sata preseravanja i egomanijačkog nadgornjavanja Senada Hadžifejzovića sa predsjednikom Srbije”.

Da nisam pretjerao, vrlo brzo je potvrdio i predsjednik Srbije, lično. “Po kome zakonu tražite od mene da hapsim Srbe”, zagrmio je Vučić na svoje kritičare iz opozicije. “Vama (DOS) je posao bio da šaljete srpsko meso u kesama. Ja neću, a nemam ni pravo ni po jednom zakonu Republike Srbije“, kazao je Vučić, jezikom i odlučnošću onoga koji je u gubitničkoj srdžbi prije samo nešto više od jedne decenije Bulevar Zorana Đinđića u Beogradu prenominirao u Bulevar (u tom trenutku) svježe uhapšenog i u Haag deportovanog Ratka Mladića.

Opoziciju je Vučić optužio za poslušnost budući da“pričaju takve priče kako bi se dodvorili velikim silama, pa kažu Vučić štiti ratne zločince. Ne štitim ih, već poštujem neke principe”.

alt

Na kraju je Vučić poručio: “Ja neću više da slušam kako Srbija ima najviše ratnih zločinaca i ne možete me natjerati da vam verujem i slušam”. Poruka je, kobajagi, upućena opoziciji, a suštinski je imala namjeru umiriti i ospokojiti Kornjaču i desetine njegovih sunarodnika i zemljaka koji su se u Srbiju sklonili pred optužnicama za ratne zločine. “Skupština Srbije je sigurna kuća za generala Ratka Mladića”, govorio je prije 15-ak godina radikalski narodni poslanik Aleksandar Vučić; danas je cijela Srbija sigurna kuća za Mladićeve sljedbenike i pomagače.

Duško Kornjača je prije tačno trideset godina u ranu jesen 1991.godine bio prvi opipljiv, plastičan vjesnik nadolazeće ratne kalvarije i nedvosmislena vizuelna ilustracija budućih “heroja” koji će taj rat povesti, obilježiti i personificirati. Kada sam ga prvi put vidio u hodnicima Skupštine Bosne i Hercegovine obučenog u glanc-novu maskirnu uniformu, raspuštene, neuredne crne kose, dugačke neobuzdane brade, prvo mi je pala na pamet da je riječ o nekom zalutalom statisti- četniku iz filma “Gluvi barut” Bate Čengića koji je sniman godinu dana ranije u vrletima Bjelašnice. Dok se maskirani “statista” Kornjača šepurio po Skupštini, pitao sam tadašnjeg radnika obezbjeđenja, a kasnije poslanika u Skupštini BiH kako je ta kosmata kreatura umotana u ratničku galanteriju prošla sigurnosne kontrole i ušla u zgradu državnog Parlamenta, odgovorio mi je da se radi o narodnom poslaniku iz Čajniča, sa svim pripadajućim pravima i obavezama koje mu blagodeti poslaničkog mandata i imuniteta osiguravaju. Bilo je među zastupnicima, novinarima… različitih komentara na Kornjačin skupštinski “dress code”, jednu sam čuo od poslanika SDS-a iz Bosanske Krajine, koji uzorno  izdržava višedecenijsku zatvorsku kaznu izrečenu u Haagu. “Šta ovaj glumi? Ako poslanici iz Hercegovine gdje se ratuje, ili Krajine gdje se mobiliše za rat ne dolaze u vojničkim uniformama na sjednice, otkud je njemu iz Čajniča, gdje je mirno i nema ratne psihoze to palo na pamet?”

Nisu maskirne uniforme i ratničke boje i dezeni tih mjeseci bile nikakav retro modni ispad i izolirana provokacija, slične military look revije mogle su se vidjeti na punktovima i drumovima širom BiH, od “Od Save do mora, od Une do Drine”, maskiran desperadosi su se trudili da što vjernije, izgledom i drčnošću oponašaju “straže đenerala Draže”. No, ulazak maskirne uniforme uz prateću, iritirajuću i zastrašujuću fiziomiju u državni parlament značio je normalizaciju i “institucinalizaciju” te militarističke mode, drska, prijeteća pokazna vježba “duha vremena”, bukvalnu vizualizaciju pokretača i heroja predstojećeg rata i pokolja. Pola godine kasnije, Kornjača, kao i drugi “maskirani” skupštinski zastupnici” (Radoslav Brđanin, Vojislav Maksimović, Mate Boban, Ivo Lučić…) predstavljali su modni mainstrem, sve su ostale njihove kolege u svojim prevaziđenim “civilama” su djelovali pacifistički, passe i demode…

Vučić, Maja i romanijska raja

Nisu se ratni burevjesnici samo po (vojničkoj) odjeći i “hašišarsko-četničkim” frizurama i bradurinama prepoznavali. Vrlo neupadljivo odjeveni, skromno-socijalisitčki, bilo je dvoje mladih putnika namjernika koji su krajem aprila te iste godine, neumorno krstarili periferijom Sarajeva, krećući se uglavnom na relaciji “Koran-Pale i obratno, brale”. Djelovali su i ponašali se usklađeno, entuzijasitično i znatiželjno, poput štrebera iz omladinskih organizacija, poput ferijalaca, ili mladih izviđača, ili gorana, zaljubljenika u prirodne ljepote šireg zavičaja. Štrkljavi, visoki mladić i nešto starija i nemarnije odjevena djevojka ne baš ugodne spoljašnosti sa naočarama debelim kao dno od pletare, ogrnuta u ručno-pleteni džemperak od grube vune na kopčanje, obilazili su zadnjih aprilskih i prvih majskih dana sela i zaseoke na rubnim, brdsko-planinskim dijelovima (oko) Sarajeva.

Tokom njihove “studijske posjete” su i legitimirani od strane policije, oboje su pored ličnih karata imali i iskaznice koje su ih identificirale kao pripadnike rezervnog sastava Državne bezbednosti Srbije. Mladoj dami je u dokumentima pisalo da se zove Maja Gojković sa adresom u Novom Sadu, momčina se zvao Aleksandar Vučić, stalno nastanjem u Beogradu. I jedno i drugo su imali i članske karte nedavno formirane Srpske radikalne stranke sa potpisom njenog predsjednika Vojislava Šešelja. Nakon nekoliko dana špartanja po prirodi i društvu, po svježem zraku, od Romanije od Lukavice, znatiželjnom paru rezervnih pripadnika DB-a Srbije su se prvih dana maja pridružio značajan broj stranačkih kolega iz Srbije i Bosne i Hercegovine, uključujući i onog najvažnijeg, Vojvodu Šešelja. Noć uoči najvažnijeg dana u hajdučko-deseteračkoj tradiciji, Đurdevdana (“Đurđevdanak, hajdučki sastanak…”) nekoliko desetaka radikala noć je provelo, kako to folklorno -junački običaji predviđaju, pod vedrim nebom, pored logorske vatre, pala je i poneka junačka pjesma uz gusle sure od javora suha…

Narednog jutra Vojislav Šešelj je, kao Čiča (Slaviša Weiner) partizane pola stoljeća ranije, popisao svoje dobrovoljce, prvi četnički odred formiran u Bosni i Hercegovini nakon nekoliko decenija komunističke “srbožderske diktature”.

Šešelj je novoformiranom četničkom odredu, za čijeg je komandanta postavio Branislava Gavrilovića Brneta, uglednog narkomana i osvjedočenog kriminalca sa Alipašina, održao prigodnu besjedu ispred Novakove pećine u kojem je obećao bitke koje će biti oružane, jer drugačije ne mogu biti u svetom pohodu na granice Velike Srbije, sa zapadnom gran icom Karlovac-Karlobag Virovitica. Branislav Gavrilović je tu, ispred Novakove pećine, na ustaničkoj Romaniji, primao čestitke od okupljenih radikalsko-četničkih zvanica i prvi put poljubio “vrele usne svoje dragane”, Maje Gojković.

Šešelj se istog dana spustio u Sarajevo gdje je imao zakazano snimanje talk-showa “Umijeće življenja” koje je otkazano u posljednji čas zbog protesta građana ispred Narodnog pozorišta. Jedan lokalni, kvartovski drinker, Duško Jovanović se zvao, izletio je iz kafane “Pošta” iznerviran Šešeljevim dolaskom i udario letvom po glavi Aleksandra Tijanića, jednog od voditelja televizijske emisije: bio je “pri kahvi” pa je ubijeđen da je riječ o četničkog vojvodi. Jovanovića su godinu-dvije kasnije pokupili vojnici monstruma Mušana Topalovića Cace, masakrirali ga i bacili mu iskasapljeno tijelo u bezdan Kazana. Šešelj je te večeri iz centrale Srpske demokratske stranke gdje se sreo sa Radovanom Karadžićem i suradnicima, napustio Sarajevo i odvezao se na Pale u vozilu Vatrogasne brigade na čijem je čelu bio izvjesni SDS-ovac. Da li je tada sa njim u društvo bio visoki, štrkljavi stranački kolega sa iskaznicom DB-a Srbije Aleksandar Vučić, nije poznato.

Poznato je, međutim, da se tih dana desetak četničkih dobrovoljaca predvođenih Branislavom Gavrilovićem Brnetom u tri taxi vozila iz Sarajeva zaputilo u Srbiju sa krajnim ciljem Bubanj potokom, kasarnom i centrom za obuku pripadnika specijalnih jedinica Jugoslovenske narodne armije. Prema svjedočenju jednog od taksista, Gavrilovića i suborce na ulazu u kasarnu je dočekala njegova dragana sa Romanije Maja Gojković sa buketom svježeg cvijeća. Gavrilović je potom ispalio dugačak rafal u pod jednog od taxi vozila i šeretski kazao vlasniku: “da se malo navikneš na miris baruta, trebaće ti uskoro u Sarajevu”.

“Brnetovi četnici” ostavili su značajan, smrtonosni trag u Vukovaru, pogotovo nakon pada tog hrvatskog grada u ruke “srpskih oslobodilaca”. Na početku opsade Sarajeva vidimo Gavrilovićeve prekaljene četničke horde na Grbavici gdje im se pridružuje navrat-nanos proglašeni četnički vojvoda Slavko Aleksić. Tuda negdje, po Grbavici, Vracama, Jevrejskom groblju, Palama smucao se prvih ratnih dana i “novinar” iz Beograda, onaj golobradi klipan sa iskaznicom DB-a Srbije. Prilikom pokušaja presijecanja Sarajeva iz pravca Vraca u proljeće 1992.godine “Brnetovi četnici” upadaju u zasjedu policije iz Novog Sarajeva i trpe velike gubitke u ljudstvu i neljudstvu. Gavrilović je prebačen na liječenje u Srbiju, oporavljao se dugo u Novom Sadu u krugu svoje dragane Maje koja će u vremenima koja slijede postati gradonačelnica tog grada i stalno napredovati, napredovati…sve do danas kad je ministrica kulture u Vladi Srbije.

Staviti im soli na rep

Nakon oporavka vojvoda Brne će naći još nešto malo slobodnog vremena i ratničkog motiva pa skoknuti do sarajevskih ratnih predgrađa i aktivno učestvovati u likvidacijama civila u Hadžićima i zarobljenika na Igmanu. Tako piše u optužnici koju je protiv njega podiglo Tužiteljstvo Bosne i Heregovine i na osnovu koje je za njim raspisana i INTERPOL-ova potjernica.

Da li još uvijek ima budala koje vjeruju, ili očekuju, da će onaj koji je 6. maja 1991.godine na Romaniji nazočio Brnetovom ustoličenju za četničkog vojvodu i ona koja ga je cjelivala i liječila u Novom Sadu, ikad-zaikad ne samo procesirati, ili, Bože sakloni, izručiti Gavrilovića, nego dovesti u pitanje pravednost i nedužnost njegove borbe “Za krst časni i slobodu zlatnu”?

Doktor iz Čajniča i narodni poslanik Duško Kornjača vjerovatno je bradu i kosu odlučio pustiti, i u maskirnu uniformu uskočiti istog časa kada se uvjerio na osnovu slika i naordnog predanja sa četničkog uranka na Romaniji da to ne da nije kažnjivo i nepoželjno, nego da je sa nacionalnog asepkta vrlo “trendi”. Nekada je nenarodni režim u njegovom kraju hapsio popove i drzge reakcionare nakon što bi  samo preko usta prevalili  utuživ “otadžbinski” deseterac  “Kosa moja pala na ramena, ćaletova ratna uspomena”…

Neće, ni hoće, niti može srpski Ahilej, heroj Vučić, stići i uhvatiti Kornjaču: jer nije on taj koji trči za njom/njim, nego je Kornjača u proljeće 1991., kao i Brne Gavrilović i stotine i hiljade drugih tokom rata,  pa i godinama nakon njega  pristajao i trčao za Vučićem i Majkom Gojković. I “dobacio”, vidjeli smo to, do Novog Sada. Ratni zločinci nisu Vučićeva “Ahilova peta”, a šta jeste, vidjet ćemo…

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...