Kolumna Vildane Selimbegović: Jedan je Dino
Bila je subota, davne, davne 1997. godine. Tog 29. novembra nikome nije bilo do AVNOJ-a i sličnih sjećanja, u Sarajevu se, naime, u Skenderiji igrao veliki košarkaški meč: Bosna i Hercegovina protiv Hrvatske. Danima ranije grad je tresla groznica zbog utakmice, tražila se karta i naravno – dvorana je bila popunjena do posljednjeg mjesta. Naša ekipa izborila je pobjedu, junak utakmice je bio Nenad Marković, a toga dana prvi put se u Sarajevu (možda i u cijeloj Bosni i Hercegovini) skandiralo – Gazi, gazi, ustaše!
On ne odustaje
Nije nevažno za ovu priču: tadašnje Sarajevo, koliko je god slavilo pobjedu, imalo je snage reagirati na skandalozno skandiranje. Operirana sam od sporta, ali košarku volim, no nisam bila na utakmici, već u redakciji magazina Dani i sa dvije koleginice preslušavala snimak sa tribine Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca: gost je bio član državnog Predsjedništva i lider SDA Alija Izetbegović. Govorio je, bolje rečeno rafalao je novinare. Posvetio se Danima i Slobodnoj Bosni, nije koristio imena, već sintagmu Oni i ona, no po tekstovima na koje se referirao od početka njegova izlaganja bilo je jasno da su oni dva Senada (Pećanin i Avdić), Nerzuk Ćurak i Ozren Kebo, a mene je zapalo da budem – ona. Izetbegović (otac) nas nije štedio – soroševci, novinarske kurve, izdajnici države, strani plaćenici, nema šta nismo bili, a te smo večeri naravno bili i druga najvažnija vijest javnih servisa koji su, odmah nakon izvještaja o veličanstvenoj pobjedi BiH, javnost informirali o predsjedničkoj analizi zloćudnih medija.
U to doba i Dani i Slobodna Bosna istrajavali su na teškim temama: ratni zločini Armije BiH, ubistvo Nedžada Ugljena, Bosna je istraživala famozne Ševe, a mi u Danima kompletirali dosje Kazana. Koliko god smo očekivali reakcije, prijetnje i maltretiranja nakon svakog broja (Skupljat će vas u dijelovima po kontejnerima, nebrojeno puta smo čuli nakon telefonskih poziva Cacinih suboraca), Izetbegovićev vaz izazvao je drugu vrstu nemira, a kada smo se bacili na posao da analiziramo analizu, ustanovili smo da je jedan od citata zbog kojih je Dane nalijepio predsjednik SDA iz intervjua Dine Mustafića. Iskoristili smo prvu priliku da naša novinarka – na jednom od presova – priupita lidera Bošnjaka zašto se nije referirao i na intervjuiranog, a Alija je uz osmijeh odgovorio: Jedan je Dino! K’o biva, Mustafić radi ozbiljan posao, a mi smo sve ono čime nas je počastio. Dino, koji je tada – činilo mi se – navraćao u redakciju i da nas svojim prisustvom ohrabri, nije krio nelagodu, potpuno svjestan da je na našim leđima predsjednik iscrtao mete, a da je svojim autoritetom njega amnestirao. Naravno, kada god neko od nas nije imao kontraargument u debatama s njim, razgovor se završavao citatom – Jedan je Dino!
Dugogodišnji direktor MESS-a, jedan od osnivača Naše stranke (2008.), Mustafić je uvijek i prije svega bio i ostao redatelj. Iako je cijeli svoj poslijeratni angažman posvetio borbi za pomirenje, pa je zagovarao Inicijativu za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji bivše SFR Jugoslavije od 1. januara 1991. do 31. decembra 2001. godine, koju su sporazumno trebale osnovati države na području nekadašnje SFRJ, poznatiju kao REKOM, Mustafić se držao svog temeljnog zanimanja vjerujući da je kultura najsigurniji most među ljudima i postavljao je – diljem regiona – predstave koje i danas preispituju naš odnos prema stvarnim vrijednostima. Možda ga i najbolje ilustrira vlastiti (debitantski) film “Remake”, priča koja prati tragičnu sudbinu oca i sina tokom Drugog svjetskog rata i opsade Sarajeva. Film je pokupio brojne međunarodne nagrade, a ja ću izdvojiti samo jednu, onu američku, iz San Francisca, dobijenu za mir i kulturalno razumijevanje. To je Dino i zbog toga je rado viđen u cijeloj Jugoistočnoj Evropi, naravno u onim krugovima koji se ne bave svađama, podjelama i prijetnjama ratom. Iz istog razloga s Dinom se obračunavaju razni spin-majstori radikalne provenijencije, no on ne odustaje: antifašista u duši svojim britkim opaskama secira domaću i regionalnu stvarnost posvećen i odan Bosni i Hercegovini svih njezinih ljudi. Zato je uvijek spreman obračunati se s nacionalizmom, kako u tuđim redovima tako i u vlastitoj avliji.
E upravo ta njegova sloboda(?!) da kritizira domaću avliju toliko je naljutila izvjesno biće za koje se i u Sarajevu dugo sumnja da je izmišljeno, a navodno postoje svjedoci koji se kunu u njegovu autentičnost, da mu je posvetilo tekst u kome se naoružano svim svojim ekstremno desnim vizurama obračunava s likom i djelom građanina D. Mustafića. Dugo, zaista dugo, čak i u ovako otrovanom javnom prostoru, nije se pojavio uradak s toliko isijavajuće mržnje. Naravno, ne vrijedi citirati ni slova (utuživo je!), a kamoli ponavljati dobro poznate sintagme iz arsenala medijskog frankenštajna koji stvarnost Bosne i Hercegovine tumači iz tursko-bošnjačke vizure istrajavajući na oprobanom receptu crtanja meta na leđima svih koji mu se ne sviđaju: red crvenog, red jugonostalgije, obavezan red Šumadije i kao optužba svih optužbi, ona najteža dakle – građanska vizija, istrajavanje na principima i odanost moralu! Omrznuti građanin Mustafić kriv je što je ljevičar, još je krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh (to se zaista mora citirati!) što po njemu “Bošnjaci, kao ‘većina’ imaju ‘historijsku odgovornost’ za opstanak bosanskohercegovačke države i društva, te se stoga ‘moraju odreći priče o temeljnom narodu’ koji ima bilo kakvo više i jače historijsko pravo na Bosnu i Hercegovinu”?! Dakle, “Mustafić Bošnjacima kao narodu odriče bilo kakvo veće pravo na Bosnu i Hercegovinu, dok ih istovremeno kao kolektiv osedlava odgovornošću za opstanak države i društva!”
Do nogu je potukao sve one izjave Bakira Izetbegovića
Autoru valja odati priznanje: zaista je razgolitio politiku SDA – na koju se, naravno, sam tekst obilato poziva – i do nogu potukao sve one izjave Bakira Izetbegovića kako se stranka na čijem je čelu zalaže za građansku BiH u kojoj će svi (pa i Ostali!) imati pravo da biraju i budu birani. Omakne se Izetbegoviću (sinu) u zadnje vrijeme i priča o jednakosti pred zakonom, pa ako je opet ima u vidu, možda je vrijeme da shvati zašto njegove izjave izazivaju podsmijeh, a nerijetko i bijes ne samo onih s manjim pravom na BiH – kako Srbe, Hrvate i omrznute građane oslikava njegovo partijsko glasilo – već i stranaka s bošnjačkim predznakom koje uopće nemaju dilema da to veće pravo Bošnjaka na BiH valja iščitavati kao neotuđivo pravo SDA da bude temelj temeljnog naroda pa samim tim i vlasnik svega. Što se odgovornosti tiče, koja je tako naljutila autora i redakciju nepominjanih glasila, stvarnost im se opasno narugala: o najvećoj odgovornosti Bošnjaka za Bosnu i Hercegovinu, upravo zato što su većinski narod, ali i zato što nemaju rezervnih domovina i razumiju biće zemlje čija je tradicija suživot sa komšijama, nerijetko i jako lijepo govori i reisu-l-ulema Islamske zajednice dr. Husein ef. Kavazović. Ako se ne varam, u intervjuima Oslobođenju najmanje u dva navrata. Ne znam da li bi uredništvo glasila koje toliko mrzi građanina Mustafića umjelo lakonski objasniti ovu kontradiktornost rečenicom “Jedan je reis”, ali znam pouzdano da bi Izetbegović (sin) morao iz slučaja Mustafić razumjeti koliko je udesno poveo stranku koju je utemeljio njegov otac. Ne zbog Dine, već zbog aktualnog stanja države i društva koji se rasipaju na naše oči. Pa, ako je SDA zaista za BiH, da to konačno ugledamo na djelu.
(oslobodjenje)
