Kolumne

Komparacija jada i politike: Od lošeg ka gorem

“Jadna je državna administracija koja vodi međusobne političke ratove, a ne bavi se zaštitom države i državnog poretka. Već duži period čelnici državnih institucija se međusobno obračunavaju. Sve je to jadno i bijedno”, definisat će, jednostavnim i razumljivim jezikom, bh. političku scenu reis-ul-ulema Husein efendija Kavazović.

Ne znam kako vama zvuči, ali mene ne ohrabruje činjenica da će (pro)bosanske snage, za nekih pet-šest godina, zastupati Haris Zahiragić, Aljoša Čampara, Salko Zildžić,  Benjamina Karić, Saša Magazinović, Sabina Ćudić i ostali influenseri sa pečatima političkih partija. Možda je taj osjećaj prouzrokovan time što sam neke bivše političare, potpuno je nebitno iz koje stranke, zbog svojih godina gledao s mnogo više poštovanja nego ove današnje nade.

Pratili ste svi, vjerujem, susrete sarajevske gradonačelnice sa banjalučkim gradonačelnikom. Trudili su se oni slati pozitivne poruke, ali teatralnost i glumatanje, morate priznati, krathog su daha. Nisu ni “lajk” niti duhovita doskočica na društvenim mrežama nešto što određuje našu budućnost.

Pokušajte izbrisati njihovu prošlost i stranačku pripadnost i zaključujte samo na osnovu ponašanja i ozbiljnosti. Koga biste zaokružili kada biste morali birati svog predstavnika (koji vas neće negirati) između Benjamine Karić, Draška Stanivukovića i Maria Kordića. Ja bih, da budem iskren, izabrao gradonačelnika Mostara. Ako ništa, ozbiljniji je čovjek.

Prije dva-tri dana bio sam u društvu Mire Lazovića. Na stranu to što mu fali ulaznih informacija o određenim temama, ali njegovi zaključci i njegovo promišljanje ne može se porediti sa zaključcima i promišljanima koja svakodnevno, što u medijima što na društvenim mrežama, iznose budući lideri sarajevske političke scene. I kada je politički neaktivan, Miro Lazović je vrjedniji za bh. društvo i državu od većine sveprisutnih političkih lidera koji po hodnicima parlamenata, s mobitelima u rukama, ganjaju jedni druge.

Vremena se mijenjaju, je li tako, i sada na scenu stupaju neki novi klinci-palci. Sjetite se samo premijera, prvo onih Vlade BiH pa onih Vlade FBiH. Haris Silajdžić, Hasan Muratović, Izudin Kapetanović, Alija Behmen, Ahmet Hadžipašić, Nedžad Branković … Ne hvaleći im (ne)djela, ne možete se ne složiti sa mnom da su u pitanju ozbiljni ljudi, ljudi koji su znali procedure, politiku. Ljudi koji su znali zaobići zamke i koji su na televiziji izgledali kao “pravi” premijeri. Dolaskom Mustafe Mujezinovića kola su polako krenula nizbrdo. Onda je došao Nermin Nikšić sa pratećim kafanskim orkestrom Zlatka Lagumdžije u likovima i djelima Predraga Kurteša Koke i Rusmira Mesihovića Šanke, da bi, na kraju, kola završila u provaliji zajedno sa Fadilom Novalićem i njegovim medijskim čarolijama.

Ništa bolje, odnosno, mnogo je gore i u samim političkim partijama. Koliko god ismijavali “vječnika” Halida Genjca, radije ću izabrati njega nego, recimo, “novo lice” SDA – Harisa Zahiragića. Radije ću izabrati Šefika Džaferovića nego mlađahnog Nezira Pivića na čijim se bilbordima vidi da je – čovjek bez stava. SDA je nekada imala Hasana Čengića, Edhema Bičakčića, Seada Jamakosmanovića …. Sada ima Salku Zildžića, Hariza Zahiragića, kojekakve deviće.

Evo, pogledajte i SDP. Koga biste prije izabrali da vas zastupa, Zukana Heleza koji se tuče po kafanama ili Irfana Čengića koji se, u svojstvu sekretara najveće ljevičarske partije u BiH, vere po prozorima da bi zakačio transparent posvećen političkim protivnicima? Ja nemam dilemu. A ne bih je imao i kada bih morao birati između “besmrtnog jelena” Jasmina Imamovića i influensera Saše Magazinovića. SDP je nekad imao Nijaza Durakovića, danas ima Vojina Mijatovića. Nekada su imali Tomu Vidovića, Hasana Bećirovića, Aliju Behmena, Nijaza Skenderagića, Miru Lazovića, a danas imaju , Damira Mašića i ostale štete.

Nekada je “odmetnik” iz SDA bio Haris Silajdžić, a danas je to Elmedin Konaković kojem je vrhunac političke karijere prenošenje na Facebooku igre žmire iz parlamentarnih hodnika.

Ali da ne bude sve crno, red je, Bajram je, pomenuti i jednu instituciju koja je išla u suprotnom pravcu u odnosu na bh. politiku. Islamska zajednica BiH. Nekada smo u IZ-u imali Mustafu Cerića, danas imamo Huseina Kavazovića. Nekada su izjave reis-ul-uleme uzrokovale nelagodu, a danas – zabrinutost.

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Društvo (ne)uglednih građana: Gordan Memija, Foto Art, narkokartel ‘Tito i Dino‘, Avdo Avdić… i Oslobođenje

Sredinom prošle sedmice, u nekim kasnim večernjim satima 15. jula, stiglo mi je nekoliko poruka sa sličicom Facebook profila Gordana Memije. Dotični se obratio svojim dragim prijateljima s molbom da njegov sadržaj podijele kako bi ga pročitalo što više ljudi uz napomenu: “Vildana Selimbegović u Oslobođenju piše gadosti i laži o meni. Upućujem joj otvoreno pismo jer nije objavila na Oslobođenju”. Slijedi tekst naslovljen sa “Kakva li to strašna sila stoji iza Vildane?”.

Zašto da se lažemo?

Otvoreno pismo dva dana ranije je stiglo i na moj mail, u trenutku dok je Oslobođenje putovalo ka štampariji sa reagiranjem Gordana Memije, upućenim 12. jula. Memija je – u prvom poslanom reagiranju – “demantirao” tekst iz vikend-izdanja Oslobođenja od 10. jula, naslovljen sa “Presuda za klevetu umjesto za kriminal”, koji je tematizirao izuzetno visoku “klevetničku” kaznu od 170.000 KM izrečenu pred Općinskim sudom u Sarajevu protiv Žurnala i nekolicine urednika i novinara ovog portala – Eldina Karića, Selvedina Avdića i Avde Avdića, te prilično iznenađujući podatak da je tužitelj Memija tekst presude objavio na društvenim mrežama prije nego se presuda pojavila u bazi Općinskog suda i kod advokata tuženih. U tekstu novinarke Oslobođenja o presudi govore kolege iz Žurnala, a citirana su i dva saopćenja – Memijino i Vijeća za štampu BiH. No, kako se Memiji nije dopala izjava kolege Avde Avdića, reagirao je višestruko obimnijim tekstom koji je – kako rekoh – Oslobođenje i objavilo 14. jula uz moj kratki odgovor koji je, slutim, i bio neposredan povod da Memija ustvrdi kako Oslobođenje i Vildana pišu gadosti o njemu. Naravno, i njegovo drugo reagiranje je bilo spremno za objavljivanje – ovo u kome pompezno pita kakva to sila stoji iza mene (Kodeks za štampu nalaže rok od 8 dana za objavu od dospijeća teksta u redakciju), no s obzirom na to da smatra kako procedure i pravila za njega ne važe, obratila sam se Vijeću za štampu jer ne vidim svrhu da Oslobođenje saučestvuje u Memijinom progonu novine i naših novinara i suradnika.

Iz nekog, samo njemu znanog razloga, Gordan Memija je u mojoj kolumni (“Gordan, Tito i Dino na kvadrat”, objavljenoj 28. juna tekuće godine), na koju je reagirao tek prošle sedmice, “pročitao” nešto što uopće ne piše: “do iznemoglosti replicirane navode da je saradnik narkokartela ‘Tito i Dino’, da je, navodno, preko svoje firme prao pare za taj kartel, da je posuđivao novac nekim firmama u inozemstvu, da je utajio milionske svote po osnovi PDV-a, da je dobijao poslove od kantonalnih institucija, kojima upravljaju kadrovi Stranke NiP, da je nizozemski tužilac označio Memijin Foto Art kao firmu preko koje se peru pare…?”. Pa me – tobože kao uvrijeđena žrtva – pita: “Zašto to uporno činite, iako i sami znate da su to flagrantne laži…?”. Bit će da je Memijin problem što baš ništa od navedenog nije dio moje kolumne, koju sam pisala povodom njegovih javnih optužbi da je kolega Avdo Avdić kriv za eksplozivnu napravu bačenu na njegov poslovni prostor. Zanimljivim se zapravo doima pitanje zašto Memija laže da Oslobođenje i ja lažemo o njemu? U kolumni na koju se referira, podsjetila sam na serijal Žurnala posvećen velikoj međunarodnoj istrazi narkokartela “Tito i Dino”, kome su združene snage američke DEA i nizozemske policije do sada uspjele zaplijeniti 14,5 tona kokaina namijenjenog evropskom tržištu. S obzirom na to da je riječ o kartelu koji kokain krije i u bananama kako bi ga s južnoameričkih destinacija transportirao do Evrope, u istragu su uključeni i Interpol i Europol i pozamašan broj zapadnoevropskih policija, a ove naše domaće kontaktirane su – podsjećanja radi – zato što je taj famozni prvoosumnjičeni vođa kartela, taj dakle Tito i Dino, Sarajlija: identificiran je kao izvjesni Edin Gačanin, koji – navodno – svoju razgranatu narkomrežu gradi tako što kartelom upravlja uz pomoć suradnika koji su porijeklom iz ovih krajeva (obezbjeđuju ga i neki dojučerašnji specijalci federalnog MUP-a?!).
Taj Gačanin – po saznanjima istražitelja – živi najčešće u Dubaiju, no ima zavidan broj nekretnina diljem svijeta, podosta u Nizozemskoj, odakle se i vinuo u kokainske visine, a 2016. godine boravio je i u Hrvatskoj i u našoj zemlji, te neko vrijeme proveo u Sarajevu.
Gordan Memija je pred Općinskim sudom u Sarajevu potvrdio da je – tom prilikom – dočekao na Aerodromu Edina Gačanina, da mu je on obezbijedio automobile i rezervirao sobe u hotelu. Sada Memija tvrdi da ga ja blatim njegovim izjavama pred Sudom?! Kada piše svoje “demantije” u kojima izmišlja i drugima učitava laži, Gordan Memija slavodobitno naglašava presudu protiv Žurnala koju je dobio, ali zaboravlja onu koju je izgubio, upravo onu iz koje je citirani dio njegova priznanja o domaćinskom dočeku (najblaže rečeno) šefa jednog od najvećih narkokartela na svijetu?! No, Memija nikako ne zaboravlja da nasilu učitava “političke motive” i Žurnalu i Oslobođenju i našim novinarima i urednicima, podmećući kukavičije jaje Narodu i pravdi. Da su on i Dino Konaković kumovi, čuli smo bezbroj puta – Konaković je i javno, zarad tog kumstva, založio vlastiti integritet zaklinjući se u Memijino poštenje i optužujući Avdu Avdića, Memija je uzvratio lažima (u reagiranju objavljenom u Oslobođenju) kako Avdo Avdić “teško podmeće Konakoviću” nudeći presudu protiv Žurnala, koju je dobio, no u kojoj Avdo Avdić nije ni bio među tuženima?! Na moje pitanje Memiji ko zapravo podmeće Konakoviću, stigao je taj famozni odgovor u formi otvorenog pisma i tobožnje sile koja stoji iza mene. Uz napomenu kako se “ne želi baviti glasinama što ih je u gradu čuo o meni osobno i o mojoj profesionalnoj etici” i taj poziv prijateljima na Facebooku da njegova saznanja “prošire”.

Diči se ugledom i ušuškava pod skute politike

Moram priznati da su mi osjećanja podijeljena. S obzirom na Memijinu gostoljubivost spram vrha narkokartela, zabrinuta sam za vlastitu i sigurnost porodice i kolega, s druge strane ponosna sam na to što su mi svjetonazor i uvjerenja tako daleko od Memijinog miljea da se ne libi lagati da bi me progonio. Memija se – uza sve to – jednako diči svojim ugledom i ambiciozno ušuškava pod skute politike. Ne, nije Gordan Memija prvi koji to radi, kamo sreće da je posljednji: nagledali smo se, tokom rata i poraća, uglednika koji su pod krinkom politike i ustanovili poprilično naopake vrijednosti. I Ćelo Ismet je svojedobno kao uglednik divljao iz navijačke lože na Koševu, čiju je atletsku stazu ponižavao vožnjom u kočiji. I Ćelo Ramiz se busao u SDA prsa, i da ne nabrajam dalje, ti i takvi – da ne kažem još gori – udarili su temelje ovom društvu u kome neugledni ljudi, kakva sam i sama, žive od svojih plaća, a uglednici gomilaju nekretnine, porodično-partijskim vezama se ugrađuju u nadzorne i ostale odbore, sve s gađenjem gledajući na ljude koji zarađuju za život. Uglednici su, je li, privilegovana kasta čiji su megalomanski apetiti nedodirljivi, žive na društvenim mrežama šireći laži kao svete istine i još bahato optužuju medije što imaju drskosti da ih uopće pomenu. Nisu to obični uglednici – u svojim očima oni su elita koja ima pravo moralisati i kada svijetla obraza ugošćuju kraljeve kokaina. Narod i pravda je čitavu svoju platformu napravio kontra takvih uglednika. Sada je samo pitanje je li kum dugme.

Kolumna Vildane Selimbegović: Srebrenica, sjećanje i (zlo)upotrebe

Ime Hariza Halilovića je dobro znano u akademskim krugovima. Doktor je nauka, socijalni antropolog u Centre for Global Research na RMIT University, u Melbourneu, u Australiji i gostujući profesor na američkom University of California iz Los Angelesa (UCLA). Nama, domaćima, Hariz je naprosto drag jer je iznimno posvećen obnavljanju života u Srebrenici. Iako svoje radove redovito objavljuje u referentnim naučnim časopisima, neki su i nagrađeni, Hariz nađe vremena da u svojoj domovini organizira ljetnu akademiju, druženja, kampove i osmisli sadržaje koji će mladim ljudima pomoći da shvate zašto je lekcija iz Srebrenice važna za naučiti i to na način da ponudi život u mjestu planetarno poznatom po najvećem zločinu počinjenom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Genocid u Srebrenici, u kojoj je rođen, stubokom je promijenio i njega, i odredio i njegov put, ali svoje uspjehe i postignuća dr. Halilović razumije i kao obavezu da pomogne gradu u kome je proveo djetinjstvo i u kome su njegovi mladalački dani brutalno prekinuti najstrašnijim iskustvom. Priznajem, nikada nisam imala dovoljno snage da ga pitam koliko je članova njegove porodice stradalo u Srebrenici

Dobrota i vjera u budućnost

Ovoga ljeta, povodom 11. jula, ispisao je svoja sjećanja na Fakira Mustafića, vršnjaka i bliskog rođaka s kojim je rastao kao brat: iz teksta saznajemo da je Čole, kako su zbog sličnosti sa Zdravkom Čolićem prozvali Fakira, bio uzoran mladić, kome je nerijetko zavidio na popularnosti kod djevojaka, “sav šarmantan, smiješan, veseo, volio je životinje kao malo ko”, a imao je i lijep glas i dobar sluh. Iako su im se ukusi razlikovali, one godine – sjeća se Hariz – kada su Saša Lošić i Nada Obrić otpjevali zajedno šofersku pjesmu o kući putujućoj, njih su dvojica postali srednjoškolci, a Čole je već tad bio riješen da ostane u svojoj Srebrenici – zato je upisao srednju rudarsku, dobio je i stipendiju od rudnika Boksit, kao maturant odslužio vojsku (bivšu JNA), a pred sami rat “i oženio svoju Devlu, najljepšu djevojku iz Potočara”, koju će Hariz upoznati tek puno godina kasnije, kao snahu udovicu. Čole je tokom rata, kao svoje pazio i Harizove roditelje, dobio sina, a potom i kćer. No, poruke koje mu je slao – ko zna kakvim putevima – razlikovale su se od ostalih po nadi i humoru, kojima je Čole i plijenio sve koji su ga poznavali. Onda je sve stalo pa nestalo: Srebrenica je pala 11. jula 1995. Čole se pridružio maršu smrti i sudeći prema mjestu masovne grobnice iz koje je ekshumirano njegovo tijelo, u blizini sela Burnice kod Nove Kasabe, nije daleko odmakao od svoje Srebrenice. Ukopan je u Potočarima na prvoj dženazi 31. marta 2003. Na bijelom nišanu piše njegovo puno ime, godina rođenja i smrti: Fakir Mustafić 1971-1995. Njegov cijeli život je trajao 24 godine. Ukopan je u Potočarima, na prvoj kolektivnoj dženazi u Srebrenici.

Sticajem životnih okolnosti, ispostavilo se da poznajem njegovu sestru: i Alma je lijepa, šarmantna kao i Čole, obrazovana žena koja beskrajno vjeruje u djecu. Svoje dvoje – sina Ibrahima i kćerku Elmu – odgojila je da već sad s ponosom može reći da će stasati u divne ljude. Oboje su pametni, dobri đaci, kćerka se ističe u svojoj generaciji na Medicinskom fakultetu, sin je šarmantan i čitajući Harizov tekst shvatila sam koliko podsjeća na daidžu koji mu, nekako vjerujem, jako nedostaje iako ga nije upamtio. No, ono zbog čega sve ovo pišem jeste fascinantna spoznaja da ni Alma ni njezina djeca, a duboko vjerujem ni djeca njezinog brata Čole, ne govore o smrti, već o životu, nikoga ne mrze, već su puni one iskrene ljudske dobrote i vjere u budućnost. I bore se za nju, školovanjem, obrazovanjem, svjetonazorom. Kao i Hariz, kao i brojne druge porodice srebreničkih žrtava koje – kako to tako često naglas kažu žene okupljene u udruženja Majki Srebrenice – samo žele da njihovi ubijeni očevi, muževi, braća, sinovi nađu posljednji smiraj. A to za njih znači samo jedno – da se lociraju sekundarne i tercijarne grobnice u koje su, sa željom da sakriju razmjere počinjenog zločina genocida, pripadnici Vojske i MUP-a RS-a rasipali posmrtne ostatke ubijenih Srebreničana. Posljednji smiraj u Potočarima onih za kojima se još traga i briga o Memorijalnom centru – kako god to zvučalo – siguran su putokaz za budućnost i iskaznica za život. Onaj u kome neće biti dolijevanja soli na rane, što je nesumnjivo svako negiranje genocida kojem sve češće pribjegavaju političari i iz RS-a i iz Srbije.

“Ukopavanje praznih lijesova”

Anu Brnabić ne vrijedi citirati, ona u političkom životu Beograda i služi za zabavljanje širokih narodnih masa dok Aleksandar Vučić ne izađe na scenu, ali baš zbog Srbije vrijedi istaći neuobičajeno jasan stav visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Josepa Borrella i povjerenika za susjedstvo i proširenje Olivéra Várhelyija, koji su u zajedničkoj izjavi istakli kako “Europa nije zaboravila svoju odgovornost zbog nemogućnosti da spriječi genocid u Srebrenici”, te dodali: “U Europi nema mjesta za nijekanje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca. To je protivno temeljnim europskim vrijednostima, a pokušaji prekrajanja povijesti su neprihvatljivi.” Za razliku od nekih ranijih izjava, ova je diljem regiona protumačena kao jasna poruka srbijanskom i vođstvu bosanskih Srba, kako Milorada Dodika i njegov prvi saf tituliraju mediji iz Hrvatske, koji nisu propustili s gnušanjem prenijeti najnoviju provokaciju predsjedatelja Predsjedništva BiH o “ukopavanju praznih lijesova” u nedostatku žrtava. Ovaj Dodikov istup konačno je u cijeloj regiji dobio tretman kakav zaslužuje (s izuzetkom Vučićevih marića), ali i pokazao da je krajnje vrijeme da se i ovdje, u Bosni i Hercegovini otvore teške teme poput one zašto i ove godine 11. juli – koji se zbog Srebrenice komemorira diljem svijeta – nije Dan žalosti u BiH. Zato nisu krivi samo Zoran Tegeltija i družina iz SNSD-a već i ostali članovi Vijeća ministara. Tegeltijina zamjenica i ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković brutalno je zloupotrijebila Srebrenicu praveći cirkus od svog odlaska na Dubrovnik forum, sve pravdajući se komemoracijom. To što je ipak otišla, ne amnestira je krivice što je svojim neradom saučesnik u odluci Vijeća ministara zbog koje zapravo nema izuzetaka kada se govori o političkoj zloupotrebi Srebrenice. Zloupotrebi koja vrijeđa i žrtve i njihove porodice i sve one koji, poput Hariza, širom planete ulažu vlastite angažmane nastojeći da udahnu život Srebrenici upravo zato da se genocid više nikom i nigdje ne ponovi.

O izmjenama izbornog zakonodavstva, asimetriji i konstitutivnosti: Od Mrakovice do potpunog mraka

Bio je juli 2000. godine kada je Ustavni sud BiH, po apelaciji Alije Izetbegovića, donio historijsku odluku u slučaju poznatom kao “konstitutivnost”. Ukratko, to je značilo da su svi narodi konstitutivni na teritoriji cijele države Bosne i Hercegovine. I bilo je vrijeme da se mijenjaju entitetski ustavi, da se konstituiše klub Srba u Domu naroda Federacije, da Federacija dobije potpredsjednika iz reda srpskog naroda, da Republika Srpska dobije potpredsjednike iz različitih konstitutivnih naroda u odnosu na predsjednika, te da se u RS-u uspostavi nešto slično Domu naroda u Federaciji BiH.
Bilo je to vrijeme čuvene Alijanse za promjene okupljene oko SDP-a BiH i Zlatka Lagumdžije i uslijedili su mukotrpni pregovori oko provedbe presude Ustavnog suda BiH.

“Slična rješenja”

Dvije godine kasnije, na izborima 2002. godine, dogovor političkih aktera iz Federacije i RS-a je proveden. Čuveni sporazum je poznat kao “dogovor sa Mrakovice”. Federacija je dobila potpredsjednika iz reda srpskog naroda, dobila je Klub Srba u Domu naroda, a Republika Srpska Vijeće naroda i entitetske potpredsjednike.
Ako danas pogledate ovlaštenja entitetskih rukovodstava, vidjet ćete potpunu asimetriju.
Recimo, potpredsjednici Federacije BiH, zajedno sa predsjednikom moraju potpisati prethodnu saglasnost za izbor mandatara za saziv Vlade Federacije. Potpredsjednici, zajedno sa predsjednikom FBiH, potpisuju prijedloge o izboru sudija Ustavnog suda Federacije BiH.

Istovremeno, predsjednici Republike Srpske ne odlučuju o mandataru za saziv Vlade RS-a, ne odlučuju o sudijama Ustavnog suda RS-a. Ukratko, ne odlučuju o bilo čemu bitnom.
Poređenja radi, potpredsjednik Federacije iz reda srpskog naroda može blokirati izbor Vlade Federacije BiH, dok, recimo, bošnjački potpredsjednik RS-a to ne može kada je u pitanju izbor Vlade RS-a.
Najjače stranke u Federaciji BiH, predvođene Zlatkom Lagumdžijom i njegovim SDP-om, pristale su na “slična rješenja” kada je u pitanju konstituisanje Kluba Srba u Domu naroda FBiH, odnosno Vijeća naroda Republike Srpske. Dovoljno je samo pogledati i uporediti nadležnosti Doma naroda Federacije i Vijeća naroda RS-a i vidjet ćete čistu asimetriju.
Dom naroda Federacije BiH izjašnjava se o svim zakonima koji se izglasavaju u Parlamentu FBiH. Vijeće naroda u RS-u može samo “potegnuti” pitanje vitalnog nacionalnog interesa kada su u pitanju određene odluke izglasane u Narodnoj skupštini RS-a. I to, uglavnom, bude kratkoga daha jer o tome, na koncu, odlučuje Ustavni sud RS-a čije sudije ne bira Vijeće naroda niti ikakvog uticaja na njihov izbor imaju potpredsjednici tog entiteta.
Tako, dakle, u praksi izgledaju asimetrična rješenja kada su u pitanju entitetska rukovodstva. No, takva i slična asimetrična rješenja nisu bila primjenjivana kada su u pitanju institucije BiH. Istina, postoji izuzetak iz 2001. i 2002. godine kada je Predsjedništvo BiH bilo popunjeno na isti način koji u ovom trenutku priželjkuju HDZ i političke partije iz Republike Srpske. Za one koji ne znaju ili se ne sjećaju, dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH bila su izabrana kroz državni Parlament, dok je član Predsjedništva iz RS-a bila osoba izabrana na izborima. Ali to su, ipak, bile izuzetne okolnosti. Prvo je u oktobru 2000. godine, dvije godine ranije direktno izabrani Alija Izetbegović podnio ostavku na mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva BiH pa je na njegovo mjesto Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, na privremenoj osnovi, izabrala Halida Genjca za bošnjačkog člana Predsjedništva.

Smjena Jelavića

Nekoliko mjeseci kasnije, odlukom OHR-a je s funkcije hrvatskog člana Predsjedništva smijenjen Ante Jelavić koji je, također, direktno izabran na općim izborima 1998. godine. Umjesto smijenjenog Jelavića Parlament će u martu 2001. godine izabrati SDP-ovog Jozu Križanovića za hrvatskog člana Predsjedništva, a “privremenog” Halida Genjca zamijenit će Beriz Belkić. U tom trenutku, članovi Predsjedništva BiH iz Federacije bili su izabrani u Parlamentu. Član Predsjedništva iz RS-a Živko Radišić bio je izabran na izborima 1998. i on je dočekao kraj mandata 2002. godine.
Juli je mjesec i navršila se tačno 21 godina otkako je Ustavni sud BiH donio istorijsku presudu u vezi sa konstitutivnošću naroda u BiH. Pod pokroviteljstvom međunarodnih zvaničnika bh. političari pokušavaju pronaći rješenje kada je u pitanju izborno zakonodavstvo. Asimetrična rješenja ponovo su na stolu. Baš kao i prije dvije decenije dok se na Mrakovici pregovaralo o presudi koja garantuje konstitutivnost. Na stolu je i “konstitutivnost”, ali u malo drugačijem obliku u odnosu na onu iz presude Ustavnog suda BiH zavedene pod brojem U-5/98. Devet presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i Ustavnog suda BiH koje reguliraju izbornu problematiku su “ispod stola”. A njihovo potiskivanje prilikom pregovora o Izbornom zakonu može donijeti samo gora rješenja od onih usaglašenih na Mrakovici. Njihovo potiskivanje može donijeti – mrak.

Kolumna Vildane Selimbegović: Gordan, Tito i Dino na kvadrat

Postoje događaji koji nas godinama tjeraju da im se iznova vraćamo, neki zato što su snažno utjecali na nas, a neki naprosto što uvijek i iznova traže odgovore. Moju je generaciju obilježio rat, no moram priznati da se češće nego boravaka na prvim linijama fronte sjetim sulude novembarske noći – prije skoro 30 godina – u kojoj su stanari Bistrika razotkrili JNA i onaj famozni konvoj koji je tobože prevozio banane, a zapravo silu ubojitih raketa namijenjenih opsadi Sarajeva. Banana-rakete ostale su sinonim maestralnih podvala i možda zato i nisam bila iznenađena kada se ispostavilo da je jedna od najvećih zaplijenjenih pošiljki kokaina, više od 5.800 kilograma, u nizozemsku luku stigla skrivena u bananama. Priču je objavio Žurnal, prije dvije godine, iz pera Avde Avdića, koji se bavio, kako je pisalo, jednim od najmoćnijih narkokartela na svijetu, i taj banana-kokain je zapravo činio manji dio – Balkanskom kartelu nizozemski policajci i američka DEA uspjeli su zaplijeniti 14,5 tona kokaina dospjelog do Evrope, a kupljenog od kolumbijske i peruanske mafije.

Poslovne veze i poznanstva vođe kartela

Interes Žurnala i kolege Avdića članovi kartela izazvali su zbog svog balkanskog porijekla, a napose zato što se vođom smatra Sarajlija Edin Gačanin, kojeg južnoamerički kokainski partneri zovu Titom, a evropski poslovni i ostali suradnici Dinom, pa policija kartel zove Tito i Dino. Žurnal i Avdić se pozivaju na izvještaj američke DEA iz 2018. godine, koja je zatražila u istrazi pomoć ne samo nizozemske već i belgijske i italijanske i policija širom svijeta, pa i svih ovdašnjih, balkanskih, s obzirom na to da taj Tito i Dino okuplja mahom suradnike iz ovih krajeva, iako navodno vrh krim-organizacije živi u Dubaiju, ali preko svoje razgranate mreže kartel pere novac gdje god stigne, a nerijetko i na našim prostorima. Serijal Žurnala bavio se istraživanjem mogućih poslovnih veza i poznanstava vođe kartela koji je, kao i navodno najuži njegov krug, narkokarijeru gradio po Evropi, zapravo u Nizozemskoj, u čijim lukama su najčešće i zaplijenjene pošiljke banana-kokaina.

Pola godine kasnije, s kraja zime 2020, Žurnal i Avdić su nam otkrili da je 2016. Tito bio u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, nekoliko dana u Sarajevu, gdje su ga čuvali specijalci Federalne policije, a čast organizacije njegova boravka pripala je domaćem biznismenu Gordanu Memiji: FUP je proveo internu istragu i potvrdio svojim izvještajima ove navode o čuvanju, pa su neki od specijalaca čak dali i ostavke i posao potražili u kartelu. Gordana Memiju i još neke likove Žurnal je doveo u vezu sa međunarodnim istragama, no on je to rezolutno odbio tvrdeći da ništa od pomenutog u serijalu tekstova nije istina: njegovo reagiranje prenijeli su gotovo svi mediji, skupa s najavom o tužbi protiv Žurnala. Memija je u svom istupu objašnjavao kako posluje u skladu sa zakonom i zaista energično odbio svaku vezu svoje firme ne samo s pranjem novca već i sa finansiranjem političke partije Narod i pravda, odnosno bilo kakvim budžetskim poslovima. Do sada bismo svi zaboravili i na Tita i na Memiju, s obzirom na to da nam se u međuvremenu dogodila i pandemija i još koješta, a i Avdić je osnovao svoj portal, da prije neki mjesec ovdašnji sud nije odbio tužbu Gordana Memije za klevetu pa je ona ugledala svjetlo dana kako na Avdićevoj Istrazi, tako i na Žurnalu. Pred sudom je, naime, Memija potvrdio da je dočekao u Sarajevu Edina Gačanina, da mu je on izdao automobile i rezervirao sobe u hotelu. Svoj je angažman oko šefa narkokartela pravdao poslovičnom ovdašnjom gostoljubivošću i obećanjem Tito/Dininoj mami da će se naći pri ruci njezinom sinu, opet oštro demantirajući bilo kakve poslovne veze sa gostom kojem se našao pri ruci rezerviranjem soba i unajmljivanjem automobila.
No, kada je prošle sedmice nepoznat neko bacio eksplozivnu napravu na poslovni prostor Gordana Memije, on je – ekspresnom istragom u vlastitom aranžmanu – za taj događaj okrivio Avdu Avdića. Kriv je – objasnio je u više intervjua – zato što je neko povjerovao da on ima veze s narkokartelom. Nije ponudio niti jedan argument za svoju tvrdnju, a ostalo je nejasno i zašto bi baš sad – godinu i kusur kasnije – NN bombaš reagirao? Nije valjda zbog sudske presude? No, ako bi se Memijine optužbe i mogle razumjeti kao emotivna reakcija na strah od bombe i novinara, jedan drugi Dino, Elmedin Konaković, lider Naroda i pravde, opravdanja nema. On je, naime, toliko zdušno podržao svoga prijatelja Memiju, da je i pojačao njegove optužbe protiv Avdića tezom da i on za napad na Memijin poslovni prostor smatra odgovornim Avdu i direktora OSABiH Osmana Mehmedagića!
Reakcije su bile neminovne: Upravni odbor Udruženja BH novinari upozorio je Konakovića da njegove optužbe predstavljaju direktan pritisak na novinara i prijetnju po njegovu sigurnost, te brutalno ugrožavanje slobode medija i rada istraživačkih novinara u Bosni i Hercegovini. “Nedopustivo je da predsjednik jedne političke partije, koja trenutno čini vlast u Kantonu Sarajevo, na ovakav način javno proziva i targetira jednog novinara, bez ijednog dokaza i argumenta koji bi išao u prilog njegovim tvrdnjama da Avdić ima bilo kakve veze sa pomenutim bombaškim napadom”, stoji u saopćenju u kome se Konakoviću jasno poručuje da se njegov angažman iščitava kao ušutkavanje kritičkog i istraživačkog izvještavanja medija i predlaže mu se da obustavi svoje privatne bitke protiv novinara čije mu se izvještavanje ne dopada na društvenim mrežama uz podsjećanje da su političari odgovorni za skoro trećinu napada na novinare/ke u BiH.

Crtanje meta po Avdićevom čelu

I Udruga BH novinari i Konaković nadaju se ozbiljnoj istrazi i zaista je neophodna. I to ne samo zato što Konaković prijeti Avdiću prišivajući mu još “nalogodavce”, koje on tobože zna, a koje eto ne pominje, kao što ne pominje ni koje je to presude Avdić izgubio od Memije, a još manje onu koju je izgubio njegov prijatelj. Dino ima pravo braniti prijatelje, ali su lideru Naroda i pravde ta prava znatno ograničena upravo zbog političke uloge. Lider NiP-a, koji punih usta brani svoju partiju od Avdića, nema pravo potpuno ignorisati Tita i Dinu. Ako već vjeruje prijatelju da je šefa jednog od najvećih narkokartela na svijetu dočekao i našao mu se pri ruci zbog mame, zbog djece – one koja i u BiH i u svijetu stradavaju od droge – obavezan je iznijeti i vlastiti stav o pošasti protiv koje su združeno ustale policije diljem svijeta. A uz sve to, dok brani svog prijatelja Memiju nasrtajima na novinare i crtanjem meta po Avdićevom čelu, zato što je uvjeren da je Avdić razotkrivajući Memiju navukao nečiji gnjev na njega, lider NiP-a otvara bolno, ali ključno pitanje: jesu li to prijatelji političkih lidera, zato što su prijatelji, privilegirana kasta unaprijed zaštićena i od vlastitih grijeha u kakve nalaženje pri ruci Titu nedvojbeno spada? Ako je tako, onda Konakovićeva priča ima vrlo jednostavno ime: banana-politika.

(oslobodjenje.ba)

Jedinstvo Aide, Raze, Mirze, Mare i Smilje: Bosanska “bomba koja otkucava” pod francuskim obručom

Kada sa zapadne strane uđete u Tuzlu i prođete one dimnjake Termoelektrane, doći ćete u Ulicu Osamnaeste hrvatske brigade. Vozit ćete se, tako, par stotina metara dok ne dođete do broja 2. Tu je, na tom broju, decenijama pisalo Fabrika obuće Aida Tuzla. Nema je više. Aidu su ugušile tranzicijske godine, pretvorbe duštvenog u privatno, lohn poslovi, aktivni i pasivni bilansi i svi oni termini koje smo slušali u centralnim dnevnicima dok su se radnice na ulici borile za uvezivanje staža i ono što im je pripadalo. U međuvremenu je Aidinu obuću zamijenila ona uvezena iz Kine i tuzlansko je Jedinstvo krenulo u provaliju. Kilometar-dva dalje od Aide, na lijevoj obali rijeke Jale nalazi se dvorana Mejdan. U njoj su svoje utakmice, dok dvorana nije skoro utihnula, igrale Smilja Rađenović, Mara Lakić i Raza Mujanović. Na dresovima im je pisalo – Jedinstvo Aida Tuzla. To je onaj klub što je, na leđima Razije Mujanović, ’89 godine pokorio Evropu.

Googlao sam prije dva dana Smilju Rađenović i saznao za njenu tužnu sudbinu. Ima u crnoj hronici, ko želi da čita. Meni je nekako lakše da je pamtim kao prvakinju Evrope.

Maru Lakić sam godinama kasnije viđao u Tuzli. Svom je prezimenu dodala ono Brčaninović, dobila je kćerku Melisu i postala je ozbiljan skaut i košarkaški trener.

Raza Mujanović postala je najveća bosanska sportašica svih vremena kada su je uvrstili u Kuću slavnih one godine kada je u istu kuću ušao i američki “Dream Team” sa Olimpijade iz Barcelone.

Ne znam tačno kojom je magistralom u Tuzlu ušao šesnaestogodišnji jablanički dječak kada ga je otac dovezao da se okuša u Sloboda Diti. Nije ni bitno. Bitno je da će taj dječak deceniju kasnije postati najbolji strijelac Eurolige a malo zatim i prvi Bosanac koji je zaigrao u NBA.

Par sati prije nego sam počeo pisati ovaj tekst, pričao sam s tim dječakom, čije dresove, onaj iz Milovokija i onaj iz reprezentacije, čuvam revnosnije nego sve tajne dokumente koje sam skupljao proteklih dvadesetak godina.

Mirza Teletović je sada predsjednik Košarkaškog saveza BiH. Ne razumije se, reći će mi, u procedure i dokumente, numerisanja stranica i projekte. Umjesto njega, njegova velika karijera govori u šta se razumije. Otkako je Mirza Teletović postao predsjednik Košarkaškog saveza BiH, ima smisla gledati evropska košarkaška prvenstva. I ono za žene, i ono za muškarce. Kada smo pričali, bio je, ako sam ga dobro čuo, negdje u Dalmaciji. Nije bio u Strazburu sa igračicama. Jer on nije postao predsjednik Saveza da bude turistički putnik u kvalifikacijskim mečevima. Postao je predsjednik Saveza da bi i od sebe veću Raziju Mujanović poslao u Strazbur da, onako, sa klupe, svojim autoritetom i likom iz Kuće slavnih „plaši“ protivnice i službenike FIBA-e.

Mirza Teletović je predsjednik Saveza, Razija Mujanović je u stručnom štabu ženske košarkaške reprezentacije, Mara Lakić je uz reprezentaciju, a na terenu su one koje znaju igrati košarku. Svejedno je da li se zovu Milica, Nikolina ili Melisa. I nije ovdje stvar multietničnosti. Ovdje je stvar – profesionalizma.

Danas, kada bh. košarkašice igraju četvrtfinale protiv Francuske svi su postali eksperti za taj sport. Do danas su ti isti, iz oblasti ženske košarke, znali samo viceve na račun Razije Mujanović.

Kada je odredila u kojem će gradu igrati ženska košarkaška reprezentacija BiH,  FIBA nije pogriješila. Strazbur je mjesto u kojem se traži konačna ovozemaljska pravda. I baš u Strazburu pravda je zadovoljena. Pobjedom protiv Hrvatske i svih onih u BiH koji negiraju postojanje države. A za kraj, red je citirati i Emanuela Macrona. Danas, u Valensiji, BiH će za Francusku biti „bomba koja otkucava“.

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Crnogorska lekcija o Srebrenici

Gotovo s istim interesovanjem s kojim su se onomad pratili izbori u Crnoj Gori, prošle sedmice su sve oči bile uprte u Skupštinu koja je razmatrala dvije prevažne tačke: smjenu ministra i Rezoluciju o Srebrenici. Iako su usko povezane – jer je razrješenje ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića premijer Zdravko Krivokapić zatražio zbog njegovog sramnog stava da “Haški tribunal, koji je masakre nad Bošnjacima iz Srebrenice 1995. godine klasifikovao kao genocid, nema legitimitet”, za cijelu regiju je daleko važnija ova druga, usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici kojom se zabranjuje javno negiranje postojanja ili umanjenje genocida. Rezoluciju je crnogorskoj skupštini predložila Bošnjačka stranka, a podržao ju je istinski šarolik, mi bismo rekli multietnički sastav 55 poslanika: od vladajućih Građanski pokret URA i Demokratska Crna Gora, te poslanici DPS-a, Socijaldemokratske partije, Socijaldemokratije, Bošnjačke i albanske nacionalne stranke, ali i Branka Bošnjak, poslanica Demokratskog fronta.

Vučićev srpski svet

Suzdržanih je bilo sedam, protiv se izjasnilo 19 poslanika koalicije koju predvodi Demokratski front, što je – procjenjuju analitičari – i bio neposredni povod da premijer Krivokapić odmah po izglasavanju Rezolucije kaže kako je nepotrebna: od početka se, zapravo, znalo da će Krivokapićevo insistiranje na Leposavićevoj smjeni Vladu uvesti u tešku krizu koja se odlukom Skupštine nastavlja. Utoliko je i važnije što se premijer nije povukao, ne tražeći nijednog časa alibi u opstanku Vlade, već ostajući dosljedan vlastitoj principijelnosti i – zašto i to ne reći – čuvajući obraz pred biračima kojima je, kao nositelj liste Demokratskog fronta, obećao Crnu Goru s ljudskim licem. Na njegovu vladu sada najviše i kidiše DF, iz čijih se redova vodi mrtva trka u količini javnih izvinjenja Aleksandru Vučiću i njegovoj politici, no – ako ćemo pravo – Krivokapićevim vođenjem Vlade ni DF ni Srbija odavno nisu zadovoljni, kako zbog javnog stava da će Crna Gora ostati vjerna ranije preuzetim međunarodnim obavezama, što se prevashodno odnosilo na NATO, tako i zbog izbjegavanja potpisivanja sporazuma sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a onda i zbog Krivokapićevog istrajavanja na odanosti Crnoj Gori i njenom evropskom putu, i to ne samo zarad pukih ispunjavanja zadataka već i zbog vrijednosti o kakvima najviše govori upravo izglasana Rezolucija.

Sam je Vučić, po običaju, pustio prvo svoje trbuhozborce da nastupe glasnije nego ikad. Nije ni čudo, Rezolucija o Srebrenici izglasana je u prilično teškom času za Vučićev srpski svet – nakon potvrđenog doživotnog zatvora Ratku Mladiću, a uoči presude zvaničnicima Srbije, bivšim čelnicima Službe državne bezbednosti Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću. Zato je notorni Aleksandar Vulin požurio da kaže kako “Krivokapić i svi koji su glasali za Rezoluciju treba da odu pod Ostrog na grob Amfilohija i da traže oproštaj ako oproštaja ima”, te ih je po kratkom postupku “ispisao iz Srba”. Da ne bi zaostao, Vojislav Šešelj je zatražio zabranu ulaska crnogorskim poslanicima u Srbiju, a Dragan Marković Palma proglasio ovaj čin zabijanjem noža u leđa Srbiji koja je Crnoj Gori donirala vakcine. Predsjedniku Skupštine Srbije Ivici Dačiću stigle su – kao prijedlozi – dvije rezolucije, jedna o zločinima u Srebrenici i oko nje od 1992. do 1995. godine i druga o osudi zločina. Ovu drugu već četvrti put u proceduru šalju poslanici SDA Sandžaka, tražeći osudu genocida, zabranu njegovog poricanja i proglašenje 11. jula Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, što je praksa u najvećem dijelu civiliziranog svijeta. Ovu prvu, pak, Saša Ilić je na Peščaniku prozvao SNS-ovom istorijskom čitankom, “po kojoj su svi krivi podjednako, nikakvog genocida nije bilo, osuđuje se svako manipulisanje brojem žrtava ratnih zločina, uvećanjem i umanjenjem broja žrtava, osim kada to rade nadležne institucije i pojedinci u Srbiji”, a njezin sastavni dio je i prijedlog da 11. i 12. juli budu dani sjećanja na sve žrtve ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije. Time su se stekli uvjeti da i predsjednik zatvori debatu obećanjem da dok je on na čelu Srbije, nikakvih rezolucija o Srebrenici neće biti, što je posve u skladu s dosadašnjim naporima da se potpuno potisne u zaborav Deklaracija o Srebrenici koju je Skupština Srbije usvojila 2010. godine. Prije Vučića i njegovog srpskog sveta, da ne kažem potmule agresije kojom komunicira sa susjedima, Crnoj Gori je, s proslave Dana policije Srbije, poručio da je potpuno jasno kako je Rezolucija o Srebrenici “protiv vitalnih interesa srpskog naroda” (kad Vučić ponovi Dodikove riječi, znači da mu je baš vatra). U svom je maniru izignorisao izjave vlastitih jastrebova (ne treba zaboraviti da je premijerka Ana Brnabić još prije koju godinu objašnjavala kako u Srebrenici nije bio genocid zato što genocid znači da su pobijeni svi), da bi poentirao: “Reagovali smo mirno, nijednu reč nisam uputio niti me zanimaju, daleko im lepa kuća, neka rade svoj posao kako god hoće”, ustvrdivši da se “Crna Gora na taj način meša u nešto što se te države ne tiče, jer Srebrenica nije u Crnoj Gori”.
I nije, Srebrenica je u Bosni i Hercegovini na koju je Srbija nasrnula u ratovima devedesetih, u vrijeme kada je Crna Gora bila drugo oko u Miloševićevoj glavi. Pa koliko se god ostatak regiona izrugivao kada je crnogorska vlast krenula putem osamostaljenja, distancirajući se od vlastitih angažmana, između ostalog, i plaćanjem simbolične ratne štete za krave u dubrovačkom zaleđu, ispostavilo se da Crnogorci znaju šta hoće čak i onda kada izglasaju šta neće. Milo Đukanović, koji je Crnu Goru razgraničio sa Srbijom, izgubio je vlast od – puno će Crnogoraca reći – prosrpskih snaga, no i posljednja zbivanja u parlamentu Crne Gore pokazuju riješenost da se prebole balkanske bolesti i nastavi putem ka Evropskoj uniji čak i na način koji mora postidjeti i one koji čuvaju bedeme EU. I to je ono što ne samo Srbija i Bosna i Hercegovina mogu naučiti od Crne Gore već i ostale zemlje Zapadnog Balkana.

Civilizacijske vrijednosti

Krivokapićevoj vladi možda teku zadnji dani, ali i ako opstane, jasno je da je ne samo ona već i vlasti na lokalnom nivou pod ozbiljnom paskom i opozicije i građana Crne Gore koji ne pristaju tako lako na floskulu – sve što ne valja, zasluga je bivših. Vidjelo se to u Nikšiću, na bizarnom nasrtaju na spomenik narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata, vidi se to i na Srebrenici, a u konačnici i u odnosu spram smijenjenog ministra. I koliko god je nezamislivo da Ana Brnabić zatraži smjenu ministra u tobože svojoj vladi, zbog negiranja civilizacijskih vrijednosti i presuda međunarodnog suda, jednako je nemoguća misija da se to dogodi u Bosni i Hercegovini. Ali ne zato što su i Vlada kojom formalno dirigira Brnabić i naš Savjet ministara zbirke stranačkih poslušnika, već zato što Vučić u Skupštini Srbije nema opozicije i zato što ni pozicija ni opozicija u Parlamentu BiH nemaju pošten i principijelan odnos prema civilizacijskim vrijednostima. I to je ta lekcija iz demokracije koju valja učiti od Crnogoraca.

Nije samo Matimbe Nyambe: Mustafa protiv genocida

Posmrtni ostaci Mustafe Grabića sahranjeni su 20. jula 2019. godine. Ovaj Prijedorčanin ukupan je zajedno sa  bratom Vejsilom i još 84 sugrađanina ubijena početkom devedesetih u tom gradu. Ali ubistvo Mustafe i preostalih prijedorskih muslimana-Bošnjaka nije  bio genocid. Tako je odlučio jedan drugi Mustafa. Mustafa El Baaj, sudija iz Maroka. Njegov je glas bio presudan da Ratko Mladić bude oslobođen optužbi za počinjenje genocida u šest bh. općina. Foči, Vlasenici, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor Varoši i Prijedoru.

Iako je postojao zločin, ustvrdit Žalbeno vijeće, “u šest općina nije postojala namjera za izvršenje genocida nad bosanskim muslimanima – Bošnjacima”.  To je bio stav troje sudija Žalbenog vijeća. Od sutkinje Prisca Matimbe Nyambe iz Zambije nije se moglo ni očekivati da glasa za “genocidnu namjeru” u Foči, Vlasenici, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor Varoši i Prijedoru. Ona je, znalo se već odavno, zagovarala čak i ukidanje kvalifikacije genocid u Srebrenici. I za sutkinju iz Ugande Elizabeth Ibanda Nahamya u ovom gradovima nije bilo genocida. No, ono što je bilo iznenađujuće je odluka sudije iz Maroka, Mustafe El Baja, eksperta za poslovno pravo kojeg su imenovali za sudiju koji treba da sudi Ratku Mladiću za ratne zločine.

Kada je u pitanju genocid u Srebrenici, četvoro sudija bilo je ubijeđeno da je Ratko Mladić imao namjeru da počini genocid. Izdvojeno mišljenje je, očekivano, imala samo sutkinja Nyambe iz Zambije. Mustafa El Baj je bio uz većinu u Žalbenom vijeću kada su Ratku Mladiću presuđena četiri udružena zločinačka poduhvata. I prilikom odmjeravanja kazne, samo je sutkinja Matimbe Nyambe bila protiv doživotne robije.

Ali, ako ćemo gledati realno, sada uopće nije bitno koliko će godina Ratko Mladić provesti na robiji. Čak i da je osuđen na dvadeset godina, to bi mu bila doživotna. Nije stvar, dakle, u izrečenoj sankciji. Za historiju i budućnost ove zemlje mnogo su bitnije kvalifikacije. Genocid i udruženi zločinački poduhvati.

Ako sagledamo sve ranije presude međunarodnih sudova stacioniranih u Hagu, drugačije se nije moglo ni očekivati. Genocid u Srebrenici je bio neupitan. Tomašica i ostale grobnice su bile nedovoljne međunarodnim sudijama da zločine počinjene u drugim bh. gradovima okarakterišu genocidom. Ako ćemo biti legalisti, a trebali bismo, ova presuda, ali i sve druge izrečene mora biti prihvaćena ovakvom kakva jeste. Da li je njome zadovoljena pravda? Gledajući samo  izrečenu kaznu doživotnog zatvora Ratku Mladiću – jeste. Gledajući pravne kvalifikacije, baš i nije. No, pravda i pravo, znaju to skoro svi, obično nisu isto. Komandant Vojske Republike Srpske je osuđen za genocid u Srebrenici. Komandant Vojske Republike Srpske je osuđen za udružene zločinačke poduhvate i brojne druge zločine protiv čovječnosti. Kompletno vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske je osuđeno za genocid u Srebrenici i za udružene zločinačke poduhvate. Neki od presuđenih su mrtvi, neki drugi su, pak, u zatvoru. Njihova imena su u ovom slučaju nebitna. Bitne su presude i kvalifikacije. Genocid u Srebrenici i udruženi zločinački poduhvat. Život, svakako, brzo prođe.

(oslobodjenje.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Ima li Vranića u 14 miliona?

Samo prvog dana, nakon poziva srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića građanima Bosne i Hercegovine da se, bez ikakve najave, vakcinišu protiv Covid-19 na prostoru susjedne nam zemlje, Dom zdravlja Loznica vakcinisao je više od 1.000 Bosanaca i Hercegovaca. I ostali pogranični srbijanski gradovi prošle su sedmice postali – uz Užice i Priboj – oaze zdravstvenog turizma, a nemali je broj ovdašnjih medijskih kuća, ali i drugih firmi, još i ranije počeo organizirati odlaske u Beograd, Čačak, Novi Pazar, kako ko ima i gdje partnerske kuće, odnosno tamo gdje je Ministarstvo zdravlja Srbije odredilo da se komšije s kojima surađuju mogu ugostiti i počastiti vakcinom. Iako je, po podacima ovdašnjih zavoda za zdravstveno osiguranje, najviše vakcinisanih u Sarajevu, ni u Kriznom štabu glavnog grada BiH ne kriju da vakcine protiv Covid-19 nisu primili ni svi iznad 60 godina, a mlađi – bez obzira na to koliko i prirodom posla bili izloženi virusu – ne mogu se nadati da će doći na red u ovoj godini. Razlog je dobro poznat: u Federaciju BiH još nije stigla niti jedna kupljena vakcina u režiji ovdašnjih vlasti, mimo Covax mehanizma, iako federalni premijer Fadil Novalić i dalje obećava po pola miliona vakcina iz Rusije, Kine i Indije. Premijer KS-a Edin Forto nedavno se pohvalio ugovorom o nabavci 200.000 ruskih vakcina od kojih prvu isporuku – između 20.000 i 30.000 – očekujemo tokom ovog mjeseca. I nadamo joj se.

Ministrovi IT planovi

No, za razliku od premijera, resorni ministar zdravstva je mnogo više od vakcina, a čini se i zdravlja Sarajlija, zainteresiran za IT sektor: gotovo svaki susret s novinarima koristi da se obruši na postojeći informacioni sistem koji je u Sarajevu zaživio još 2012. kada je digitaliziran KCUS (da ne bi bilo zabune, direktor KCUS-a u to vrijeme nije bila prof. dr. Sebija Izetbegović, već prof. dr. Faris Gavrankapetanović). Prof. dr. Haris Vranić – otkrila je ekipa Oslobođenja – ima i vlastite IT planove i ambicije zbog čega je toliko i posvećen medijskom obračunu s postojećim sistemom: onaj famozni Verlab, čiji je direktor u jeku afere malina respiratora iskakao iz svakog medija, prvo tvrdeći da je firma verificirala spornu nabavku, poslije se vadeći kako je Verlab verificirao aparate, a verifikaciju namjene može dati samo ZZO, odjednom se pokazao kao spasonosno Vranićevo rješenje za sve IT probleme.

Direktor Verlaba, naime, ponudio je novi “Integrisani zdravstveni informacioni sistem” pozivajući pojedinačno zdravstvene ustanove na njegovu demonstraciju, a kada je iz Opće bolnice odbijen s obrazloženjem da ima puno toga prečeg, ali i zato što je kompletan sistem već uvezan, upravo je Vranić, onako ministarski, preuzeo na sebe organizaciju prezentacije. Prezentacija je, uz odabrane goste, i održana, i zanimljivo – ministar nije pokazao potrebu da makar obrazloži zašto preferira Verlab iako ova firma iza sebe nema niti jednu referencu za ovu vrstu angažmana, niti jedan posao iz oblasti zdravstvene informatike, a minimalna cijena koju bi poreski obveznici Kantona Sarajevo morali iskeširati za ove Vranićeve ambicije iznosi 14 miliona maraka?! Da, nije naodmet napomenuti da Vlada KS-a nikakav poziv nije raspisala i da je praktično prezentacija organizirana poluprivatno, što je novinarima Oslobođenja potvrdio i sam direktor Verlaba Almir Badnjević, koji je prvo negirao vlastite ponude, pa kada je čuo da novinari imaju pismo namjere s njegovim potpisom, vadio se.
Možda ga i zato iz firme MedIT, koja je instalirala postojeći zdravstveni sistem (ne samo u Sarajevu i Tuzli, Gračanici, Visokom već i u zemljama regije, od kojih je za ovu priču ipak najzanimljivija Srbija), i nazivaju IT malinom u pismu koje su uputili Vladi KS-a i ministrima, ali i rukovodstvu Skupštine Kantona, tvrdeći da prof. dr. Vranić i ne želi Verlab, već je Verlab ustvari paravan za ulazak firme Računari iz Republike Srpske, “koja sa vrlo malo informatičkog uspjeha, ali sa jako puno unosnih ugovora realizuje neke manje poslove u RS-u”. Iz MedIT-a ne kriju da se “pribojavaju da postoji već unaprijed određen put plana napada i agenda koja za cilj ima izvršavanje nezakonitih radnji, a sve kako bi se pogodovalo unaprijed određenoj IT malini i njihovom skrivenom partneru. Slutimo da bi u narednim danima ova agenda mogla biti nastavljena kroz nastavak medijskih i ličnih napada”, kako su napisali u pismu ministru Vraniću i već pobrojanim adresama, a ministar ih nije razočarao: gotovo svaki dan je sve probleme s vakcinacijom fakturisao informacionom sistemu. K’o biva kriv je sistem što vakcina nema, što su ministru prioritet u vakcinaciji ministri, što rizične skupine vraćaju, a zapravo zato što je javna tajna da je zdravstvo u Sarajevu ratni poligon za stranačke obračune preko leđa građana. Samo se tako i mogu objasniti “prijateljska” upozorenja uredništvu Oslobođenja da je firma MedIT “bliska SDA”, uz objašnjenja koja spadaju u domen aktualnih teorija zavjere o smeću koje se namjerno baca da bi se naštetilo Vladi Trojke i travi koja ubrzano raste kako bi se novi direktori prikazali nesposobnim. A još je i zelena.
Kad su uredničke uši ostale gluhe na dobronamjerna upozorenja, ministar Vranić je odlučio konačno odgovoriti na pitanja naše novinarke, koja je i prije prvog teksta redovito kontaktirala važnu personu kantonalne Vlade. Bez odgovora. Kada nam se konačno Vranić obratio, prva je lekcija – kako dolikuje valjda ministru – bila iz pismenosti, potom iz obrazovanja i kvalitete, a onda je tek uslijedila bahata poruka: “Mozete i dalje nastavit kampanju protiv mene, bez da ste mene ikad ista pitali, tekstove ostrascene a razloge za to vjerovatno Vi znate”. O milionima ni slova, o sistemu ni riječi, o ambicijama da baš on uvede Verlab i s njim pravi sistem jer mu se postojeći, baziran na aplikaciji Deutche Telekoma, ne sviđa – ni rečenice. Šta je 14 miliona za ministra kad se već dočepa vlasti? Uostalom, iz MedIT-a tvrde da je samo aplikacijom elektronskog recepta u KS-u od 2016. do 2020. ušteđeno 27 miliona KM (niko nije demantirao), pa prosta ministarska računica očito pokazuje da je došlo vrijeme da se i to nekako naplati. Tim prije što su sve nadogradnje sistema u vrijeme pandemije urađene besplatno (ni to ministar ne demantira), jer direktor Samir Dedović smatra da je to bio način da se pokaže društvena odgovornost s obzirom na to da uposlenici MedIT-a u najvećem broju žive i rade u Sarajevu. U ovom času firma ubrzano radi na certifikatima za vakcinisane, jer osim onih koji su vakcinisani u režiji ovdašnjeg zdravstva, valja certifikate podijeliti i svima onima koji su vakcine dobili kao uposlenici drugih država na teritoriji BiH, kao i onima koji su se vakcinisali izvan Sarajeva, u drugim kantonima, susjednom entitetu ili zemljama okruženja. Najviše u Srbiji, čiji zdravstveni informacioni sistem i održava MedIT, a ne – recimo – Računar iz RS-a. Vlada RS-a je sa zdravstvenim info-sistemom imala p

Problema i ima ih još, najviše zato što su se prema sistemu odnosili onako kako to sad pokušava ministar Vranić uraditi u Sarajevu.Na prošlim lokalnim izborima Četvorka (sada Trojka) je Sarajlijama ponudila vlast bez SDA i dobila plebiscitarnu podršku. Zato što je to značilo obračun s nepotizmom i korupcijom, transparentnu vlast u čijem će fokusu biti građanin, a ne stranački poslušnik, vlast koja će preferirati domaće firme, a nikako protjerivati ih iz političkih i inih razloga i što je najvažnije – vlast čiji se eksponenti neće ugrađivati u projekte i tendere. Vlada Edina Forte nastoji dokazati da je baš takva, sam se premijer zadao i oko vakcina, pa ako su Sarajlije još spremne vjerovati da Vranićeve ambicije vuku korijene iz onog SDP-a koji je neslavno prokockao možda najveću šansu u postdejtonskoj BiH, i Peđa Kojović i Dino Konaković moraju biti svjesni da će u konačnici fakture za muljaže plaćati i NiP i Naša stranka. SDP je i bombicama bačenim na teren ujedinjenja opozicije u BiH pokazao da od svojih interesnih ciljeva nije spreman odustati. Ni partijski ni kadrovski.

Kolumna Senada Avdića: Bitka Fate Orlović, povratak u Kozluk, Kozarac, Janju, Kotorsko, ali i Drvar, Stolac…herojski su poduhvati protiv zlokobnog terora “faktičkog stanja”

Bilo je to, davno, krajem prošlog i početkom ovog milenijuma, toliko davno da se više niko i ne sjeća. Bilo je to vrijeme kada su parlamentarnu većinu u Skupštini Republike Srpske Miloradu Dodiku osiguravali bošnjački zatupnici, i jedan Hrvat, Tomislav Tomljenović. Bilo ih je u NS RS “deset na jednoga”, Bošnjaka, svih stranačkih boja, bilo je dvadesetak, na drugoj su, SNSD-ovoj, strani bili Dodik i pokojni Nenad Bašitnac sami. I SDP BiH je imao isti broj glasova zastupnika kao SNSD. Tamo gdje nisu bili dostatni poslanički glasovi da se smijeni žilava SDS-ovska vlast sa paljanskim ratnim kapitalom i legitimitetom, ulijetale su oklopno-mehanizovane jedinice SFOR-a dosljedno i surovo krčeći put “svježim vjetrovima sa Balkana”, Dodiku i Biljani Plavšić. Strane ambasade, bošnjački glasovi u Skupštini RS, plus pristrasni tenkovi SFOR-a, iz te je “sinergije” krajem 90-ih godina prošlog vijeka izrastao fenomen Vožda od Laktaša. Jače su snage SFOR-a tih godina osiguravale mirnu konverziju vlasti u RS, iz militantno ratnozločinačke u demokratsko-mirnodopsku, nego što je bilo brojno stanje u ljudstvu i MTS-u na nedavnoj vježbi na Manjači.

Ostajte tamo

Iz ruke je, što bi se reklo, Dodik jeo bošnjačkim liderima i poslanicima, podjednako halapljivo i ponizno kao i stranim diplomatama. Nije postojao ustupak, ili kako se to tad zvalo “kompromis”, kojeg, sa evidentnim i krotkim entuzijazmom, nije prihvatao. Jedan u nizu takvih sitnih, odnosno vrlo krupnih oblika pažnje ticao se imovinske “problematike” bošnjačkih zastupnika u entitetskom parlamentu. Dodikova Vlada je tada, kada se povratak u RS odvijao tek uz suicidalne povratničke ekspedicije Fadila Banjanovića Bracike i njegovih Zvorničana, ponudila bošnjačkim poslanicima da sami izaberu: žele li da im se promptno, uz nešto malo dosadne papirologije i mučne procedure vrate kuće, stanovi, imovina u tom entitetu, ili da im se dadne na ruke izdašna živa lova kojom će riješiti stambene probleme u Federaciji BiH, uglavnom u Sarajevu. Koliko se mogu sjetiti, najmanji, a ujedno i najveći iznos koje je Dodik nudio kao obeštećenje kretao se oko stotinu hiljada (tada njemačkih) maraka.Također, koliko se sa ove vremenske razdaljine, mogu sjetiti, poslanička grupa Bošnjaka bila je podijeljena glede ove ponude, jedan dio je tražio nazad svoja “predratnja ognjišta”, druga grupa je posegnula za brzim kešom, odričući se tog prava, koje će tek kasnije postati i zakonska obaveza vlasti u Republici Srpskoj. Oni su uglavnom već bili riješili svoje stambeno probleme, rekoh, uglavnom u Sarajevu, gdje su se tokom ratnih izbjegličkih godina snašli, pozapošljavali, orodili, skućili. Onih 100 hiljada Dodikove sadake uzeli su “da imaju”.

alt
Fadil Banjanović Bracika

Viđao sam se i u kafani družio tih godina sa Nedžadom Šašivarevićem, predratnim najpoznatijim banjalučkim ugostitetljom, nakon rata poslanikom Silajdžićeve Stranke za BiH u Narodnoj Skupštini BiH kojem je, uz nešto malo odugovlačenja, ali ipak relativno brzo,  vraćena imovina desetostruko veća od one “premije” koju je nudio Dodik. Od njega sam saznao za precizan spisak poslanika koji su se odrekli svoje imovine u RS  uz nadoknadu od 100 hiljada maraka, i onih koji na to, poput njega nisu “ukabulili”. U ove druge je spadao Sulejman Tihić, predsjednik Kluba poslanika SDA u Narodnoj Skupštini RS kojem je vraćena imovina, stan, kuća i ostalo u rodnom Bosanskom Šamcu gdje je proveo posljednje mjesece i dane života. Za stan u Sarajevu mu nisu trebale Dodikove pare, imao je on “svojih”, one koje su, prema svjedočenju Kemala Čauševića, od njega “izreketarili” Tihićeve stranačke haračlije Asim Sarajlić i Amir Zukić. Luksuzni stan bivšeg predsjednika SDA  u “Importane centru” koštao je preko pola miliona maraka.

Na ove brojke i slova iz relativno daleke prošlosti bitno je evocirati uspomene u ovom trenutku, dan nakon rušenja pravoslavne crkve u dvorištu Fate Orlović u Konjević polju. Želim li time reći da bespogovorno vjerujem kako je Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske i karikutaralni povjerenik SDA za Bošnjake u ovom entitetu, zaista, kako je to Fata nedavno otkrila, predlagao da uzme milion maraka koliko joj je Dodikova vlast nudila da odustane od bitke za progon ilegalnog objekta u njenoj avliji. Ne vjerujem svim elementima te amoralne ponude: rahmetli Fahrija Karkin, advokat koji je deceniju i pol vodio iscrpljujuću sudsku bitku u ovom epskom predmetu, da bi ga nakon smrti naslijedio sin Rusmir, svojevremeno mi je govorio da je posljednja, najveća Dodikova ponuda, prije nego što je cijela stvar iz korumpiranih lokalnih sudova premještena na Sud za ljudska prava u Strasbourgu iznosila dva milijuna maraka. Karkin je u ime svoje klijentice iz Konjević polja taj aranžman sa prezirom odbio. Poznato mi je i to da je u svojoj pravnoj epopeji Fata Orlović i njen advokat imali podršku, financijsku i logističku, određenih političkih, vjerskih i drugih institucija u Sarajevu. To samo donekle, može relativizirati, ali ne bitno promijeniti zaključnu ocjenu da je riječ o jedinstvenom, individualnom, izoliranim slučaju, nepojmljivoj žrtvi i nepokolebljivosti jedne hrabre žene koja je izgubila sve što se imalo za izgubiti, osim lične časti i ponosa i njenog nepristajanja na logiku sile, poniženja i ropstva. Nije, dakle, moguće govoriti o bilo kakvom sistemskom, institucionalnom pristupu povratku (Bošnjaka) u Republiku Srpsku.

Kuća na osami

Kao što je Fata Orlović u svom intimnom, osamljeničkom mikro-svijetu, u svojoj tužno prazanoj kući i napokon ispražnjenoj avliji opstala kao samorodna i jedinstvena pojava, u istoj se mjere i svi drugi, individualni i kolektivni primjeri povratka u Republiku Srpsku također svjedočenja o hrabrosti, ustrajnosti, “antejskoj borbi” (Ivan Lovrenović) manje ili više stihijski, a ne institucionalno smišljenog i planski vođenog procesa. Od pionirskog probijanja nevidljivih gvozdenih entitetskih prepreka, Fadila Banjanovića i njegovih Podrinjaca u pusta, popaljena zvornička sela tokom kojih su mrtve glave letjele preko povratka u njegov Kozluk, od Janje, do Kozarca, Kotorskog, svaki povratnički poduhvat, ma koliko god bio masovan, odlučan i beskompromisan, bio je neka vrsta ekscesa, skoro elementarne nepogode, koji j  svjedočio o snazi ljudske volje. Naravno da u istu nišu čuda, neželjenih i neočekivanih, koja su išla protiv inercije ratom i zločinima determiniranog faktičkog stanja, podjednako spadaju srpski povratnici u Drvar, kasnije Bosanski Petrovac i Bosansko Grahovo, ili dolinu Neretve, kao i bošnjačka zajednica u Stocu, Dubravama…Svi su oni platitli visoku cijenu svog povratka i plaćaju je i dalje u doduše blažim formama kulturne i političke marginalizacije.

Dvedeset i pet godina je trebalo Fati Orlović da crkvu iz svog dvorišta sudski i fizički premjesti na “rezervne položaje”. Bacimo letimičan pogled na tadašnju, poslijeratnu demografsku i političku sliku Republike Srpske. Na prvi poslijeratnim izborima (1996.) politički blok koji se posljednjih mjesecima tretira kao “probosanske stranke” (SDA, SBIH, SDP BiH)  osvojio je 170 hiljada glasova, odnosno preko 15 posto mjesta u entitetskom Parlamentu. Dvije godine kasnije, kada Skupština RS izabire Milorada Dodika za premijera, stranke sa sjedištem u Sarajevu opet osvajaju 16 mjesta u NS Republike Srpske, samo nešto manje od Koalicije “Sloga” okupljene oko Biljane Plavšić i Milorada Dodika.

Dvadeset godina kasnije, na prošlim izborima 2018. godine “probosanski blok” osvaja na jedvite jade 4 poslanička mjesta. Svi bošnjački kandidati za potpredsjednika RS zajedno su dobili jedva 40 hiljada glasova, a izabrani Ramiz Salkić trijumfovao je sa 20-ak hiljada. To je za 30-40 posto manje nego što su bošnjački kandidati dobili četiri godine ranije, ali četiri puta manje nego što su dobili na prvim poslijeratnim izborima. Jedan je bošnjački (SDA) zastupnik iz RS kroz iglene uši ušao u Predstavnički dom Parlemanta BiH, ali, pogađate, on ne živi u “manjem entitetu” nego u velikom sarajevskom stanu.

Daleko bi nas odvelo, a pitanje je bi li nas igdje dovelo, detaljno analiziranje uzroka koji su doveli do svega toga. Ako bi se samo koristili općim nacionalističkim odgovorima i pojašnjenjima, da povratnici trpe pritiske, opstrukcije, diskriminaciju, segregaciju od vlasti RS, zbog čega se ne vraćaju, ili odlaze, valjalo bi odgovoriti i na drugo, dijalektički čvrsto povezano pitanje: od čega i pred kakvim zulumom bježe glavnom bez obzira ljudi iz Federacije BiH, kakva golema nevolja tjera godišnje njih 20-30 hiljada da bježe “sa svoje zemlje i iz svoje vjere” u bijeli, tuđinski dunjaluk?

Sarajevska bošnjačka politika, koja se nikada nije emnacipirala od etnoteritorijalne prekompozicije Bosne i Hercegovine, niti se odrekla vlastite eksluzivne Bosanske Republike, nikada nije imala, nema, niti može imati ikakav smislen, sistematičan, ozbiljan i odgovoran odnos prema bošnjačkim povratnicima u Republiku Srpsku. Sve što je u tom smislu poduzimano u zadnjih čevtrt stoljeća bilo je stihijski, voluntaristički vođeno i sa snažnim elementima kriminala i korupcije realizirano. Prije 15-ak godina prvi put sam nakon rata svratio u Kozluk, odmah u oči ulijeće krasna, uredna, čista čaršija, komunalci temeljito čiste i glancaju ulice a na njima uniforme “Bečkog aeredroma”. Misleći da je neki vic, ili performans pitao sam Braciku Banjanovića o čemu se radi, kaže pomogli im Austrijanci, rashodovanom odjećom i opremom “Molio sam i naše u Sarajevu, ali kažu nema stare HTZ opreme, a milioni se na tom vrte na tenderima za komunalne firme”.

Samo budite dovoljno daleko

Sjeća li se iko kontigenta krava koje su odnekud iz inostranstva ni žive ni mrtve dovezene i poklonjene povratnicima u Srebrenicu? Krave su ubrzo preminule, a federalni ministar koji je za taj skandal angažirao provjerenog stranačkog dilera stoke i dan-danas obilazi povratnike i obećava pomoć. Šta je bilo sa doniranim traktorima koja su završila u bespućima kriminala sa federalne razine. Istovremeno, na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Kozarcu, bivši logoraš povratnik i farmer Jusuf Arifagić, snagom i odlučnošću Fate Orlović podiže i gradi stočarsko-prehrambeni kompleks, sa desetinama, a uskoro i stotinama zaposlenih stočara i ratara, uz pomoć brojnih evropskih vlada, sa izuzetkom onih u Sarajevu. Imaju svi ti Novalići, Dedići, Izetbegovići i Radončići, ranije Nikšići i Lijanovići i druge prioritete, oni tove svoje hotelijere, špekulante, ugledne vjersko-prosvjetne radnike budžetskim haram-parama!

Jusuf Arifagić na svojoj farmi u Kozarcu (Foto: New York Times)

Povratak u Republiku Srpsku bio je, moglo bi se jednostavno zaključiti, obrnuto proporcionalan naporima i energiji koje je u taj proces ulagale vladajuća bošnjačka klasa: što su se manje petljali, to su uspjesi bili vidljiviji i održiviji. Milioni maraka su kroz ruke SDA-ovih povjerenika prosuti posljednjih dvije-tri decenije za “održiv povratak” u Srebrenicu, a kada su prije koju godinu pokušali održati stranački sastanak u tom gradu koristili su prostorije džamije, jer nisu uspjeli osigurati grijenje u stranačkim kancelarijama! Uostalom, zar nam i ratno iskustvo ne govori da su se najuspješnije branili oni dijelovi Bosne i Hercegovine koji su najviše bili udaljeni i najduže izolirani od sarajevskog političko-vojnog provizorija.

Nedavno je Bakir Izetbegović teško zamjerio ovdašnjim  filmskim režiserima i scenaristima što ne posvećuju stvaralačku pažnju i ne prave filmove o ratnim herojima, pa pomenuo Nasera Orića i Hamdiju Abdića-Tigra. Nana Fata Orlović je jedini neupitan heroj ovog podneblja, a ona je film svog života već snimila, montirala i prikazala, a jučer u cijeli svijet emitirala odjavnu špicu…

(slobodna-bosna.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...