Pripadnici MUP-a Republike Srpske uhapsili su službenika OSA-e Roberta Radonjića, saznaje Istraga.ba. Radonjić je uhapšen po nalogu Tužilaštva BiH u okviru akcije “Transporter”. Radonjić je povezan sa grupom Bojana Cvijetića, koji je osumnjičen za trgovinu narkoticima.
Kada je krajem prošle godine uhapšen Bojan Cvijetić kod njega je, prilikom pretresa, pronađen jedan od dokumenata Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Sumnj se da mu je taj dokument dao upravo Robert Radonjić, inače službenik OSA-e koji je radio u banjalučkoj kancelariji.
Mediji iz RS-a javljaju da je u toku akcija u Banja Luci, te da su uhapšene četiri osobe. Navode da među uhapšenima ima zaposlenika u institucijama BiH.
Navedena lica su uhapšena zbog postojanja osnova sumnje da su u proteklom vremenskom periodu kao članovi organizovanih kriminalnih grupa izvršili više krivičnih djela.
U toku su pretresi stambenih objekata i vozila koja koriste osumnjičeni. Uhapšeni će nakon kriminalističke obrade biti sprovedeni u Tužilaštvo BiH.
Viši sud u Valjevu rehabilitovao je četničkog vojvodu Nikolu Kalabića, potvrdio je za Istraga.ba advokat Goran Branković, pravni zastupnik Kalabićeve unuke koja je tražila rehabilitaciju.
“Usvaja se zahtjev za rehabilitaciju pokojnog Nikole Kalabića. Sud je uvažio zahtjev Vesne Dragojević, a sada Kalabić, inače unuke četničkog vojvode Nikole Kalabića. Rehabilituje je sada pokojni Nikola Kalabić i utvrđuje se da su Odluke Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača tokom Drugog svetskog rata, od 1945. godine, ništavne od trenutka donošenja da su ništavne”, navodi se u Rješenju Višeg suda u Valjevu donesenog 5. jula ove godine.
Nikola Kalabić je bio komandant Gorske kraljeve garde Jugoslovenske vojske u otadžbini. Pred sam kraj rata Nikola Kalabić kao i mnogi drugi pripadnici JVUO pokušavali su da se sakriju u zabačenim delovima zemlje i da tamo sačekaju pokušaj bune protiv komunističke vlasti.
OZNA je krenula sa širokim planom likvidacije bivših pripadnika JVUO i ostalih vojnih organizacija van teritoriji Jugoslavije. Tako su uspjeli svoje agente da ubace u mrežu podrške Nikole Kalabića, i da ga u tajnoj operaciji 5. decembra 1945. godine uhapse. Okolnosti njegove smrti do danas nisu utvrđeni. Godinama je vođen kao nestali, da bi na kraju, 65 godina kasnije, službeno bio proglašen mrtvim.
Rješenjem Sreskog suda u Mionici od 11. novembra 1946. godine Kalabić je proglašen narodnim neprijateljem i oduzeta mu je imovina. Njegova unuka pokrenula je postupak pred sudom u Valjevu, tražeći rehabilitaciju i povrat oduzete imovine.
Nikola Kalabić zapovijedao je Gorskom gardom pod Dražinom komandim, U pismu iz aprila 1944. godine je lično naredio klanje partizanskih simpatizera.
“Dragi Pape, za klanje komunista molim te dobro tu stvar proveri. Ispitaj još bar tri čoveka. Za te ljude koji treba da se zakolju. Pitaj Peru Miletića, Stevana Beserovca i Živorada Pajića, pa ako oni kažu da su krivi kao komunisti, onda najviše zakoljite: u Jasenici 3, Popučke 2, Garić 2, Grabovica 2, konja pastuva od Zakića mi dovedite, a za njega zna Stanimir. Mene ćeš naći tek drugi dan Uskrsa u večer u Lekovicama kod Stanoja. Nemoj se vraćati dok zadatak ne svršiš. Želim iskreno da praznik Hristovog voskrsenja dočekate svi zdravi. Doviđenja. Pozdravite mi sve, a tebe najviše pozdravlja tvoj čika Pera – napisao je.
Iako je službeno bio podređen vođi četničkog pokreta, Draži Mihailoviću, Kalabić je i tamo bio zloglasan zbog okrutnosti. Čak i njegovi podređeni zabrinuto su pisali Mihailoviću i preklinjali ga da zaustavi Kalabića i njegove koljače.
U maju 2017. godine Viši sud u Valjevu prvi put je rehabilitovao Kalabića. No, Apelacioni sud je ukinuo to rješenje i sve vratio na ponovni postupak. U utorak, 5. jula je okončana rasprava po obnovljenom postupku i sud je istoga dana donio rješenje o rehabilitaciji.
Glavni akteri ove priče koja dokazuje manipulacije cijenama nafte i naftnih derivata su kompanija HIFA Oil i KJKP Rad Sarajevo. U pitanju je nabavka bitumena. Detalje ćemo donijeti nešto kasnije. Sada, prvo, idemo ukratko objasniti o čemu se radi. KJKP Rad raspiše tender i traži velike količine bitunemena. U tenderu piše da se cijena formira tako što će dobavljač, u ovom slučaju HIFA Oil priložiti nabavne cijene na šta će dodati svoju maržu. Hifa Oil, potom, nabavi bitumen iz inostranstva po vrlo povoljnoj cijeni, proda ga, potom, svojoj kompaniji Euro Stil Doboj. Onda Euro Stil taj isti bitumen po većoj cijeni proda Hifa Oilu od kojeg je i nabavio bitumen. Ta ista roba, potom, ide u KJP Rad po “drugoj nabavnoj cijeni” koja je znatno veća od prve nabavne cijene. I samo na osnovu te manipulacije, HIFA Oil je, za godinu, iz KJKP Rad Sarajevo izvukao oko 460 hiljada maraka “dodatnih sredstava”. A sada detalji.
U maju 2018. godine, HIFA Oil se prijavljuje na tender koji je KJKP Rad Sarajevo raspisao za nabavku “bitumena 60”. Za isporuku 1300 tona bitumena 60, HIFA Oil je zatražila 924,729 KM. U sklopu ponude, se navode cjenovnici Optima Grupe d.o.o. Banja Luka. Hifa Oil se, dakle, referisala na cjenovnik “Rafinerije nafte Brod”. KJKP Rad, sa tadašnjim direktorom Selimom Babićem (SDA) na čelu prihvata njihovu ponudu i zaključuje ugovor.
“Cijene za materijale iz člana 1 ovog Ugovora – BIT 60 ponuditi sa prezentiranjem promjenjivog dijela rafinerije iz koje je roba ponuđena. Domaća rafinerija: rafinerijska faktura ili račun komercijalnog zastupnika rafinerije Optima grupe; Strane rafinerije – JCI-a i rafinerijsku fakturu” Cijena za materijale iz člana 1 ovog Ugovora je 711,33 KM po toni bez PDV-a, a sastoji se od promjenjivog dijela – rafinserijske cijene koja je u vremenu ponude bila 632,33 KM po toni, bez PDV-a, plus fiksni dio 79 KM po toni bez PDV-a (ostali tropšovi, troškovi transporta i marža).
A evo kako HIFA Oil vrši isporuke. Umjesto ugovorene cijene, ova tešanjska kompanija dostavlja faklturu sa uvećanim cijenama. Razlika u cijeni prilikom ove isporuke je čak 8.800 KM veća u odnosu na ugovorenu. Drugi dokumenti otkrivaju pozadinu.
HIFA Oil je bitumen nabavio iz Albanije, odnosno od firme AL Global Oil. To dokazuje i međunarodni tovarni list.
HIFA Oil, potom, ovaj bitumen prodaje preduzeću Euro Stil d.o.o. Doboj, što potvrđuje ulazna faktura. Euro Stil, koji je u vlasništu Izudina Ahmetlića, taj isti bitumen prodaje HIFA Oilu koji je, također, u tom trenutku u vlasništvu Izudina Ahmetlića.
I umjesto fakture iz Albanije, HIFA Oil javnom preduzeću KJKP Rad Sarajevo dostavlja fakturu Euro Stila koja je znatno veća od nabavne cijene iz Albanije.
Sve ovo dovodi do zaključka da uvoznik albanskog bitumena HIFA Oil prodaje isti bitumen povezanoj kompaniji EURO Stil, koji, potom, tu robu vraća HIFA-i po većoj cijeni kako bi je fakturisali javnom preduzeću KJKP Rad Sarajevo.
I sve navedeno se provede za, navodno, 4 sata koliko je “ugovorni” rok od narudžbe do isporuke.
Pojednostavljeno, bitumen iz Albanije, ako pratimo samo dokumente, do Sarajeva dođe za četiri saata, s tim da ga, za isto to vrijeme, uveze jedna firma, koja ga, potom, proda drugoj, pa ga ova druga vrati prvoj firmi po uvećanoj cijeni, koja se potom uzima za obračun konačne fakture javnom preduzeću. Uvoznik je Hifa Oil. Vlasnik je Izudin Ahmetlić. Prevoznik je Petrobit d.o.o, Tešanj. Vlasnik je Izudin Ahmetlić. Prvi kupac je Euro Stil d.o.o. Doboj. Vlasnik je Izudin Ahmetlić. Drugi kupac je Hifa Oil. Vlasnik je Izudin Ahmetlić. I treći kupac je KJKP Rad Sarajevo. Vlasnik je Kanton Sarajevo.
Na ovaj način, tokom jedne godine, HIFA Oil i Izudin Ahmetlić su uspjeli izvući iz samo jednog javnog preduzeća više od 400 hiljada KM.
Nosioci listi HDZ BiH sa partnerima (HDZ BiH, HSS, HSP BIH, HKDU, HSPAS, HDU,HSPHB, HRAST) i Pokreta demokratske akcije su osobe sa crne američke liste Marinko Čavara i Mirsad Kukić. Čavara je nosilac za Zeničko-dobojski kanton, a Kukić za Tuzlanski za Predstavnički dom PS BiH. Željka Cvijanović iako pod sankcijama Velike Britanije kandidat je za člana Predsjedništva BiH, objavila je Novinska agencija Patria.
Početkom juna ove godine SAD su saopćile da je Čavara pod sankcijama. Čavara je predsjednik FBiH već sedam godina, a nikada nije pokrenuo proceduru imenovanja nove Vlade FBiH.
“Čavara je uvršten na listu zbog odgovornosti za ili saučesništvo, zbog direktnog ili indirektnog učešća, kršenja ili djelovanja koja predstavljaju opstrukciju ili prijete provedbi bilo kojeg regionalnog sigurnosnog, mirovnog sporazuma ili sporazuma o saradnji ili o obostranom priznanju, okvirnog sporazuma ili mehanizma koji se odnosi na Zapadni Balkan, uključujući Prespanski sporazum iz 2018, Ohridski okvirni sporazum iz 2001, Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN 1244, Daytonski sporazum, Zaključke Konferencije Vijeća za provedbu mira održane u Londonu u decembru 1995, uključujući odluke ili zaključke visokog predstavnika, Vijeća za implementaciju mira ili njegovog Upravnog odbora ili Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju ili, kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji, Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove”, navedeno je u saopćenju Ambasade SAD.
Pored ovoga, Čavara je stavljen na listu zbog odgovornosti za ili saučesništvo, zbog direktnog ili indirektnog učešća u aktivnostima ili politikama koje podrivaju demokratske procese ili institucije na Zapadnom Balkanu.
Mirsad Kukić na crnoj listi je od početka januara ove godine. State Department je naveo kako je Kukić umiješan u koruptivne aktivnosti koje su se odnosile na rad rudnika u Banovićima.
“U svojstvu direktora rudnika Kukić je bio umiješan u koruptivna djela putem kojih je koristio njegov politički utjecaj i službenu moć za sticanje lične koristi. Naime, psotoje vjerodostojne informacije da je Kukić prisvajao javna sredstva za ličnu korist i miješao se u odluke o zapošljavanju i imenovanju kako bi sticao političku korist”, navedeno je iz State Departmenta.
Kukić je podnio ostavku na mjestu predsjednika PDA, ali je i dalje ostao prvi čovjek stranke.
Za Skupštinu RS SNSD je kandidirao Alena Šeranića, aktuelnog ministra zdravlja RS koji je od početka juna na crnoj američkoj listi.
“Šeranić je nastavio promovirati secesionističke aktivnosti RS jer je vodio proces usvajanja Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima RS kojeg je njegovo ministarstvo uputilo Narodnoj skupštini RS na razmatranje. Ovaj zakon predviđa uspostavu nove agencije samo u okviru RS što bi poremetilo ovlaštenja državne Agencije za lijekove i medicinska sredstva. Šeranić je javno priznao da ovaj zakon preslikava funkcije Agencije za lijekove na državnom nivou, s time što se uspostavom agencije prema ovom zakonu prenose ovlasti sa agencije na državnom nivou na regulatorni autoritet za lijekove i medicinska sredstva u okviru RS. Zbog postojanja institucije na državnom nivou koja služi RS i FBiH, formiranje ove nove agencije na entitetskom nivou predstavlja opstrukciju ili prijetnju provedbi Daytonskog mirovnog sporazuma”, navedeno je u saopćenju.
Šeranić je stavljen na listu zbog odgovornosti za ili saučesništvo, zbog direktnog ili indirektnog učešća u aktivnostima ili politikama koje podrivaju demokratske procese ili institucije na Zapadnom Balkanu.
Milorad Dodik godinama je na crnoj američkoj listi. Novi paket sankcija uveden mu je početkom ove godine zbog koruptivnih aktivnosti i kontinuirane prijetnje stabilnosti i teritorijalnoj cjelovitosti BiH.
Ministar finansija Vjekoslav Bevanda (HDZ) samoinicijativno je prenio nadležnosti na entitetska ministarstva finansija kada je u pitanju postupanje po međunarodnim ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. saznaje Istraga.ba.
Ovo dokazuje Odluka koju je Bevanda potpisao 26. 11. prošle godine, a koju je mjesecima skrivao od svojih saradnika u Vijeću ministara BiH.
“Ministar finansija BiH donio je odluku o prenosu ovlašćenja nadležnog tijela po ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Ovom Odlukom prenose se ovlašćenja sa Ministarstva finansija i trezora BiH kao nadležnog tijela za izvršavanje ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja kako slijedi: za teritoriju Republike Srpske na Ministarstvo finansija Republike Srpske, za teritoriju Federacije BiH na Federalno ministarstvo finansija, za teritoriju Brčko distrikta na Direkciju za finansije Brčko distrikta”, navedeno je u Bevandinoj odluci.
Odliuka ministra Bevande
U obrazloženju Odluke ministar Bevanda navodi da “prema ugovorima koje zaključila ili sukcesijom preuzela Bosna i Hercegovina izraz nadležno tijelo za Bosnu i Hercegovinu označava Ministarstvo finansija i trezora BiH ili njegovog ovlašćenog predstavnika”.
“Imajući u vidu da definicija pojma “nadležno tijelo” prepoznaje da u nekim zemljama postoje decentralizovani sistemi ona omogućava svakoj državi ugovornici da odredi jedan ili više organa kao nadležne”, naveo je Bevanda.
Međutim, Bevandin zamjenik Hazim Rančić poslao je upozorenje ministru finansija BiH u kojem ga upozorava da Odluka nije u skladu sa Ustavom BiH.
“U vezi sa ovom Odlukom, kojom ste nadležnosti Ministarstva finansija i trezora BiH, kao nadležnog organa za sprovođenje navedenih ugovora, prenijeli na ministarstva finansija entiteta i direkciju za finansije Brčko distrikta, želim Vam skrenuti pažnju da je navedena Odluka neustavna i nezakonita zbog sljedećeg:
Odluka nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, koji propisuje da međunarodnopravni subjektivitet ima Bosna i Hercegovina, a ne entiteti i Brčko distrikt. U skladu sa Ustavom BiH, Bosna i Hercegovina i njena nadležna tijela (a po ovim ugovorima je nadležno tijelo Ministarstvo finansija i trezora BiH) zaključuju i provode međunarodne ugovore.
U svih 38 zaključenih međunarodnih ugovora, ugovorna strana je Bosna i Hercegovina kao država, a nadležni organ je MFT BiH, tako da je prenos ovlaštenja sa Ministarstva finansija i trezora BiH na ministarstva finansija entiteta i direkciju za finansije Brčko distrikta u suprotnosti sa zaključenim međunarodnim sporazumima. U svakom sporazumu je navedeno da „nadležni organ“ označava:
– U slučaju Bosne i Hercegovine: Ministarstvo finansija i trezora BiH ili njegov ovlašteni predstavnik.
Vi niste ovlastili bilo koga unutar Ministarstva finansija i trezora BiH da umjesto Vas, kao ministra koji rukovodi Ministarstvom, provodi ove ugovore, nego ste Odlukom izvršili prenos ovlaštenja sa MFT BiH na druge niže organe uprave koji nisu nadležni za provođenje međunarodnih ugovora.
Član 35. Zakona o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora (“Sl. glasnik BiH”, br. 29/00 i 32/13) propisuje da međunarodne ugovore koje je zaključila Bosna i Hercegovina, izvršavaju nadležni organi državne uprave u čiju nadležnost spadaju pitanja koja se uređuju tim ugovorima. U ovom slučaju nadležni organ uprave je Ministarstvo finansija i trezora BiH, te je zbog toga MFT BiH dužno provoditi ove ugovore i ne može svoje nadležnosti prenositi na organe uprave nižih nivoa vlasti.
Navedena Odluka je u suprotnosti sa članom 2. Zakona o upravi (“Službeni glasnik BiH”, broj 32/02, 102/09 i 72/17) koji propisuje da poslove uprave iz nadležnosti BiH obavljaju ministarstva i upravne organizacije (samostalne ili u sastavu ministarstva), kao i druge institucije BiH osnovane posebnim zakonom ili im je zakonom povjereno vršenje javnih ovlaštenja. Ne postoji ni jedna odredba Zakona o upravi koja bi dozvolila i omogućila Vama kao ministru da bilo koje pitanje ili nadležnost Ministarstva finansija i trezora BiH prenesete u nadležnost entitetskih ministarstava ili direkciji Brčko distrikta”, naveo je zamjenik ministra finansija BiH Hazim Rančić u dopisu upućenom ministru Bevandi.
Elektroprivreda Republike Srpske (ERS) odbila je zahtjev Transparency International u BiH (TI BIH) da dostavi ugovor kojim je omogućeno mađarskoj kompaniji Lugos Renewables (LREN) da preuzme 70 odsto vlasništva nad javnim preduzećem „Solarna elektrana Trebinje 1“. Ovim ugovorom mađarski investitor bez javnog nadmetanja došao je do koncesije za izgradnju solarne elektrane pod uslovima koje ERS ne želi da objavi javnosti. U odgovoru TI BIH-u uprava ERS-a navodi da taj ugovor još nije zaključen, nego je samo „utvrđen njegov sadržaj“, objavio je Transparency International u BiH.
-U svakom slučaju i u odnosu na utvrđeni sadržaj ugovora ERS je utvrdio da postoji izuzetak od Zakona koji se odnosi na pristup informacijama a koji uključuje povjerljive interese treće strane, te je po obavljenom ispitivanju javnog interesa utvrđeno da informacija nije od javnog interesa, navode iz ERS-a i dodaju da mađarski investitor nije saglasan da sadržaj ugovora dospije u javnost.
Pod kojim uslovima je LREN uveden u posao?
Kako ERS ne želi da objavi sadržaj ugovora sa Mađarima, zvanično nije ni moguće provjeriti navode iz ugovora koji se pojavio u javnosti, a prema kojima je ERS ustupio 70% vlasništva mađarskom investitoru za oko 5 miliona KM koliko vrijedi koncesija i tehnička dokumentacija koja se odnosi na investiciona ulaganja. Tu se navodi da mađarski LREN ipak ima pravo da proda nazad ERS-u udio od 70%po cijeni koja će iznositi čak 16 miliona maraka, ako se ne ispune dva uslova. Jedan je da se potpiše aneks koncesionog ugovora i rok izgradnje solarne elektrane, koji ističe u oktobru ove godine, produži za još 24 mjeseca, a drugi da se ispune obaveze iz člana 16. koncesionog ugovora.
Taj član 16., prema sadržaju prvobitnog koncesionog ugovora koje je Ministarstvo energetike i rudarstva RS dostavilo TI BIH-u, odnosi se na obezbjeđivanje bankarskih garancija u visini od 4% vrijednosti projekta (preko 4 miliona KM), kojim koncesionar garantuje da će izvršiti obaveze iz ugovora.
S obzirom na to da preduzeće „Se Trebinje 1“ ne želi objaviti sadržaj koncesionog ugovora koji trenutno ima, nije poznato de li su potpisani pomenuti aneksi. U odgovoru TI BIH-u, direktor ovog preduzeća takođe navodi da mađarski investitor nije saglasan da koncesioni ugovor dospije u javnost.
Koncesija za izgradnju solarne elektrane u Trebinju dodijeljena je 19. oktobra 2020. godine Elektroprivredi RS bez javnog poziva, jer u Zakonu o koncesijama RS postoji mogućnost da se ugovor dodijeli putem pregovaračkog postupka, ako samoinicijativna ponuda dođe od javnog preduzeća koje obavlja djelatnost od opšteg interesa. Cijeli projekat vrijedan preko 100 miliona KM, prema koncesionom ugovoru, ERS je trebao završiti do oktobra ove godine.
Ipak ovo javno preduzeće očigledno nije imalo namjeru da gradi ovu solarnu elektranu jer je samo desetak dana kasnije ERS na svojoj adresi osnovao preduzeće „SE Trebinje 1“ kojem je prvo ustupljena koncesija, a zatim je 70 posto tog preduzeća ustupljeno mađarskoj kompaniji LREN. Na taj način mađarski investitor je bez javnog nadmjetanja uveden u ovaj posao, a od javnosti se skrivaju uslovi pod kojima će se finansirati i realizovati cijeli projekat.
Da bi sve bilo moguće realizovati prvo je Komisija za koncesije RS morala dati saglasnost da se koncesioni ugovor prenese sa ERS na novo preduzeće „SE Trebinje 1“, što je po zakonu moguće ako „ERS iz finansijskih ili drugih razloga ne može realizovati ovaj projekat“. Prije nego što je odobrila ustupanje ove koncesije, Komisija je prama pravilniku koji reguliše ovu oblast morala ispitati finansijsko stanje novog koncesionara „SE Trebinje 1“, kao i dokaze o njegovoj tehničkoj opremljenosti, ranije izvedenim radovima i dokaze da ima obezbjeđenja finansijska sredstva.
Komisija je u maju 2021. odobrila ustupanje koncesije novom preduzeću „Se Trebinje 1“ koje je u 2021. godini imalo prihode od svega 800 maraka. Zbog toga je TI BIH zatražio od Komisije dokaze kojima je utvrđeno finansijsko stanje ovog preduzeća kao i to da ono ima obezbjeđenja finansijska sredstva.
Zatim je kako u odgovoru TI BIH-u navode iz „SE Trebinje 1“, Vlada Republike Srpske 30. decembra 2021. odobrila da se 70% udjela u tom preduzeću prenese sa ERS-a na mađarski LREN.
Općinski sud u Sarajevu proglasio je krivim bivšeg generalnog sekretara SDA Amira Zukića zbog krivičnih djela trgovina uticajem, nezakonito posredovanje i primanje mita. Osuđen je na tri godine zatvora. Istovremeno, Općinski sud je oslobodio bivšeg potpredsjednika SDA Asima Sarajlića svih optužbi u ovom slučaju. Sud je utvrdio stranačko zapošljavanje u javnim preduzećima u korist SDA i BPS Sefer Halilović.
Osim Zukića, Sud je proglasio krivim i bivšeg izvršnog direktora Elektroprivrede BiH Eseda Džananovića, kao i Safeta Bibića, Senada Traku i Ramiza Karavdića. Džananović je osuđen na tri godine zatvora, Bibiću je izrečena kazna u trajanju od šest godina zatvora, dok je Senad Trako dobio godinu i po zatvora. Ramiz Karavdić je dobio dvije godine zatvora.
Oni su osuđeni zbog toga što su su tokom 2016. godine organizirali grupu koja se bavila nezakonitim zapošljavanjima. Oni su kao članovi grupe pronalazili osobe koje su spremne da daju novac za zaposlenje u Elektroprivredu BiH, nakon čega je Amir Zukić koristeći svoj utjecaj preko Eseda Džananovića realizirao nezakonita zapošljavanja u ovo preduzeće.
Tako je Sud, pored ostalog, Amira Zukića osudio je od aprila do avgusta 2016. godine organizovao grupu čiji su članovi na terenu tražili klijente, koji su, potom, zaposleni u javnim preduzećima. Samo sa optuženim Safetom Bibićem, inače tadašnjim uposlenikom Kliničkog centra Sarajevo, Zukić je razmijenio skoro dvije stotine SMS-ova, te niz telefonskih razgovora u kojima dogovara zapošljavanja u Elektroprivredi BiH, koristeći pritome termin “projekat”. Kao protuuslugu za zapošljavanje Zukić i njegovi saradnici zahtijevali su novčani iznos od 10 do 30 hiljada maraka, zavisno od stručne spreme i radnog mjesta.
Amir Zukić je, tako, u neformalnom razgovoru sa Esedom Džananovićem, članom Glavnog odbora SDA koji je tada obavljao funkciju izvršnog direktora u Elektroprivredi BiH, saznao da će u maju 2016. godine biti raspisan konkurs za više radnih mjesta u Elektrodistribuciji u Zenici. Nakon toga Zukić obavještava Safeta Bibića, koji potom zadužuje Senada i Nedžada Traku iz Visokog da na području Zeničko-dobojskog kantona traže klijente. Za posrednika u prikupljanju novca zadužen je poštar iz Banovića Ramiz Karavdić u čijem su rokovniku pronađene cijene radnih mjesta. Nakon toga, grupa uspostavlja kontakt sa Sejadom Keserovićem te mu daju upute “da samostalno ne poduzima druge radnje mimo Ramiza Karavdića”, te da može biti siguran u njega, jer nije prvi put da zapošljava za novac. Kao preduslov za zapošljavanje Sejadovog sina Ismeta Keserovića, osim novca, Zukić i ostali tražili su da im dostavi i potvrdu da je član SDA. Keserović je svoje radno mjesto namjeravao platiti 17 hiljada maraka, a policija je, prilikom primopredaje novca, uhapsila Ramiza Karavdića, a potom i ostale članove ove grupe. Po istom principu, osim Keserovića, ista grupa je zaposlila ili namjeravala da zaposli djevojke iz Bihaća, Merimu Avdić i Edinu Hairlahović. Bibić, Trake i ostali su pronašli klijentice, potom su podatke proslijedili Zukiću, koji je na kraju od Eseda Džananovića tražio da navedene osobe zaposli u Elektrodistribuciji Bihać. No, za ovo zapošljavanje Zukić je oslobođen.
Na ovu presudu svi imaju pravo žalbe Kantonalnom sudu u Sarajevu.
Policija i Uskok već dva dana u Hrvatskoj pretresaju najmanje četiri osobe zbog sumnji da su bile umiješane u odavanje službenih podataka iz najtajnijih policijskih arhiva te da su namještali natječaje za kupovinu posebne obavještajne opreme za policiju. Do sada su, prema pisanju medija u Hrvatskoj, meta istrage Damir Osterman (48), informatičar i voditelj projekata jačanja i integracije svih baza podataka unutar sistema policije, zatim bivši čelnik zagrebačkog odjela Protuobavještajne agencije (POA) MarioFrlan, Siniša Patačak, predsjednika Udruge privatnih detektiva Hrvatske, te poduzetnik Dinko Palac.
Upravo je Dinko Palac ime koje nas interesuje. Dinko je brat u BiH mnogo poznatijeg Ljiljanka Palca. Obojica su, i Dinko i Ljiljanko, bili povezani sa osobama iz pravosudnog miljea u Bosni i Hercegovini. Ali dvojica ključnih prijatelja obitelji Palac su državni tužilac Oleg Čavka i dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu – Muhamed Ajanović. On, pak, tvrdi da ne poznaje Dinka Palca i da ga nikada u životu nije sreo. Na slične upite državni tužilac Oleg Čavka ne reagira.
Ali jedan snimak objavljen 2020. godine otkriva, ipak, da su Ajanović i Čavka u prijateljskim vezama sa Dinkovim bratom Ljiljankom Palcem. Objavila ga je, prije tačno dvije godine Slobodna Bosna. Mjesto radnje je jedan sarajevski ugostiteljski objekat.
Ljiljanko Palac i Oleg Čavka (sjede) sa dekanom Ajanovićem
“Čim sam saznao da ti slušaju ženu, ja sam tebi rekao”, govori na snimku dekan Muhamed Ajanović, dok se u društvu poduzetnika Palca obraća tužiocu Čavki.
Nakon objave ovog snimka Ajanović će podnijeti nekoliko krivičnih prijava protiv “nepoznatog snimatelja”. No, njegovi navodi o povjerljivim informacijama koje je dijelio u kafani, nikada nisu provjereni. Ajanović je u tom trenutku bio u blisikim odnosima sa predsjednikom VSTV-a BiH Milanom Tegeltijom, dok je Čavka bio tužilac kojeg je bivša glavna tužiteljica Gordana Tadić birala za postupajućeg tužioca u skoro svim osjetljivim predmetima koji su bili povezani sa HDZ-ovim zvaničnicima.
dekan Muhamed Ajanović i i bivši šef VSTV-a Milan Tegeltija
Jedan od tih predmeta je i poznati slučaj SOA, odnosno slučaj paraobavještajnog djelovanja dijela hrvatske obavještajne službe na teritoriji BiH. U pitanju je bilo vrbovanje pripadnika selefijskog pokreta u BiH za izvođenje terorističkih napada u jednom mesdžidu kod Zenice. Čavka je tada preko noći “proveo istragu” i zaključio da nema elemenata bilo koga osumnjiči za bilo koje krivično djelo. Istovremeno, preko Avaza je vršen pritisak na ključnog svjedoka Haruna Čelenku.
Prema informacijama Istrage, državni tužilac Čavka upute za vođenje takve istrage je dobijao direktno iz Zagreba i to preko Dinka Palca kojeg danas USKOS sumnjiči za paraobavještajni rad. Istodobno, sin jednog od sarajevskih biznismena čiji su mediji bili na strani SOA-e, u Zagrebu je osnovao firmi povezanu sa obitelji Palac. No, o tome ćemo drugi put. Sada se vratimo obitelji Palac i Olegu Čavki.
Prema pisanju zagrebačkog Nacionala, HDZ-ov tajkun Ljiljanko Palacje poduzetnik koji se obogatio mahom na unosnim poslovima na području Sarajeva. Ime Ljiljanka Palca, pisao je Nacional, prije svega se veže uz interesnu mrežu pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića: kada je 2014. godine ovaj završio u istražnom zatvoru, upravo on bio je jedna od osam osoba koje su založile svoju privatnu imovinu kako bi bila uplaćena dotad rekordna jamčevina od milijun eura. Konkretno, za Bandićevo puštanje na slobodu Ljiljanko Palac dao je golemu parcelu, zemljište veličine čak 80 tisuća četvornih metara na otoku Hvaru. Palac je bio u dobrim vezama i sa bjeguncem od hrvatskog pravosuđa Zdravkom Mamićem. Odbjegli Mamić nikada nije izručen hrvatskom pravosuđu, a odlukom upravo Gordane Tadić proces izručenja je formalno zastupao Oleg Čavka koji, iako je imao čak i osnova za preuzimanje predmeta iz Hrvatske protiv Mamića, ništa nije poduzeo da bivši stvarni šef zagrebačkog Dinama završi iza rešetaka.
Oleg Čavka je, prema informacijama Istrage, često putovao u Zagreb gdje se sastajao sa članovima obitelji Palac, a kojim su se susretali i drugi nosioci pravosudnih funkcija. Česte kontakte Čavka je imao i sa Dinkom Palcem, hrvatskim poduzetnikom čije je nekretnine u četvrtak ujutro pretresao USKOK. Pod istragom se našao i Mario Frlan s kojim je Dinko Palac posjedovao firmu Osojnik Bellevue. Prema pisanju htvatkog portala Telegram.hr, Mario Frlan je još za svog mandata u sigurnosno-obavještajnoj zajednici, u vrijeme kada je bio na čelu zagrebačkog centra Protuobavještajne agencije (POA), dospio u medije i to po upitnim potezima. Od tada ga se spominjalo u raznim poslovnim poduhvatima od kojih su neki već bili u fokusu istražnih organa.
Poznavatelji miljea iz kojeg Frlan dolazi ipak najviše pamte aferu iz 2004., kada je POA, preteča današnje Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) završila u jednom od većih obavještajno-političkih skandala u Hrvatskoj.
Naime, Frlan i njegovi suradnici, kako je utvrđeno, ispitivali su novinarku Helenu Puljiz o odnosima ondašnjeg predsjednika Stjepana Mesića s njegovim suradnicima te o podacima koji bi predsjednika mogli kompromitirati u predstojećoj predizbornoj kampanji.
Ona je odmah sve prijavila Hrvatskom novinarskom društvu, a Frlan je ubrzo smijenjen. Ubrzo nakon te afere i odlazi iz obavještajnog sustava. Nakon što je izašao iz državne službe, prema službenim podacima završio je u mirovini, no ipak nastavlja s poslovnim aktivnostima, piše telegram.hr.
Pripadnici SIPA-e uhapsili su Milana Matkovića, jednog od najtraženijih narko dilera sa Balkana. Matković je uhapšen u blizini Trebinja gdje se skrivao posljednjih godina. Uz njega je bio Vladica Rakić. I on je uhapšen.
Matković je uhapšen po nalogu Tužilaštva BiH i to zbog trgovine narkoticima. Njegove su poruke pronađene u aplikacijama Sky i Anom. Kriptovane poruke su brojnim policijskim agencijama u svijetu potvrdile ranije sumnje da je Matković jedan od najvećih narko bosova na Balkanu. Srbijanski mediji su, pozivajući se na svoje policijske izvore, objavljivali da je Matković preuzeo poslove Darka Šarića.
Za Matkovićem je austrijsko pravosuđe raspisalo crvenu potjernicu. Osumnjičen je za trgovinu kokainom. Matković je prvi put u javnost dospio zbog trostrukog ubistva u Srbiji. Iako je rođen u Mistaru, on je godinama živio u Novom Sadu. U oktobru 2004. godine Matković je u Novom Sadu hicima iz automatske puške ubio Darka Brajovića, iz Sarajeva, Aleksandra Bojanića iz Kotora, te policajca Centra bezbednosti u Herceg Novom Nebojšu Simovića. U pucnjavi je lakše ranjen Darko Bilić (26), iz Kumbora, vaterpolista novosadske Vojvodine.
Nekoliko dana kasnije, Matković se predao policiji u Mostaru, navodeći da bi ga srbijanska policija ubila prilikom hapšenja. S obzirom na to da je imao bh. državljanstvo, nije mogao biti izručen Srbiji. Suđeno mu je u Mostaru, gdje je priznao krivicu. Kantonalni sud u Mostaru ga je osudio na 18 godina zatvora.
Kaznu je izdržavao u Zenici gdje je 2007. godine sebi, u znak protesta, iglom i koncem zašio usta.
Nakon što je izdržao veći dio kazne, Matković je započeo biznis sa narkoticima. Uspostavio je kontakte u Južnoj Americi odakle je prebacivao kokain u Evropu. Zbog tih poslova našao se na radaru i američkih policijskih agencija. Ipak, najkonkretniji su bili austrijski istražitelji koji su dokumentovali Matkovićeve kokainske poslove. Za njim je raspisana potjrernica, pa je on odlučio da se skriva u BiH. Živio je u jednoj kući na Ivanjici kod Trebinja. U petak oko podne je uhapšen u automobilu u blizini mjesta u kojem je boravio. Policija je prilikom pretresa automobila pronašla veću količinu novca. SIPA bi u narednom periodu trebala pretresti i objekte koje je koristio.
U popodnevnim satima 13. jula, otprilike u isto vrijeme kada je započeo masakr u Kravici, o kojem smo govorili u prvom dijelu ovog serijala – general Mladić je obišao drugu grupu zarobljenika iz Srebrenice, koja je bila smještena u Osnovnoj školi Vuk Karadžić u Bratuncu. Kao i onima u Kravici, i ovima je kazao da će biti evakuisani (na područje Kalesije) i razmijenjeni. Ne moraju da brinu.
Nekoliko sati kasnije, pukovnik Ljubiša Beara došao je u Bratunac da pripremi operaciju pogubljenja ovih zarobljenika. Dočekali su ga Miroslav Deronjić, uime Općine, i Momir Nikolić, uime vojske. Obojica su svjedočili, u Haagu, šta se te večeri desilo. „Gospodine Deronjiću“, kazao je tada Beara, „dobio sam naređenje s vrha, naređenje s vrha, da se zarobljenici pobiju.“
Volja vrha
Da je uistinu tako naređeno „s vrha“, Deronjić je, kako će posvjedočiti, već znao, jer mu je to, nekoliko dana ranije, kao povjereniku za „oslobođenu“ Srebrenicu, kazao sam predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić: „Miroslave, sve ih treba poubijati!“. Karadžić mu je najavio i Bearin dolazak: „Poslat ću čovjeka koji ima uputstva oko toga šta se mora učiniti.“
Da su Bearine riječi održavale volju „vrha“, znao je i Momir Nikolić, kojem je ranije tokom dana, prije nego što će početi masakr u Kravici, sam Mladić potvrdio da će zarobljenici biti pobijeni.
Deronjić se pobunio, ali ne protiv ideje o ubijanju zarobljenika, već protiv toga da se egzekucije vrše na području Bratunca. Kazao je da je „već razgovarao sa predsjednikom Karadžićem“ i da sve treba biti premješteno u Zvornik, čemu se Beara protivio. Došlo je do žestoke svađe, a Beara je na kraju popustio.
Momir Nikolić će, pred haškim sudijama, posvjedočiti da mu je, kasnije te večeri, Beara naredio da ode u Zvornik i sastane se sa Dragom Nikolićem iz Zvorničke brigade, kako bi dogovorili prebacivanje zarobljenika u Zvornik gdje trebaju biti likvidirani.
Da je ovako bilo, potvrdio je još jedan srpski oficir, Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade. Njega je, kaže, te večeri putem radija pozvao Drago Nikolić i kazao mu da je dobio naređenje da učestvuje u preuzimanju i pogubljenju zarobljenika, zbog čega traži da bude oslobođen svih drugih dužnosti.
Kada je Obrenović kazao da treba tražiti suglasnost komandanta brigade ili „više komande“, Drago Nikolić mu je kazao da je naređenje došlo lično od generala Mladića, te da će po njegovom nalogu ujutro u Zvornik doći Beara i njegov podređeni Vujadin Popović iz komande Drinskog korpusa. Nikolić je tražio da mu bude odobrena četa vojne policije, specijalizirana za čuvanje objekata i zarobljenika.
Vozač
Da su Beara i Popović stigli ujutro u komandu Zvorničke brigade, smještenoj u preduzeću Standard u Karakaju, haškim sudijama je potvrdio Milorad Birčaković, vozač Drage Nikolića. On je pojasnio da su se Beara, Popović i Nikolić, nakon ovog sastanka, odvezli do restorana Vidikovac, u Diviču, na samom ulazu u Zvornik iz pravca Bratunca, gdje su dočekali autobuse sa zarobljenicima iz škole Vuk Karadžić.
Drago je, kaže Birčaković, vozaču jednog od autobusa objasnio da autobusi trebaju ići u selo Grbavci. Kada su stigli tamo, nastavlja Birčaković, četa vojne policije, na čelu sa Momirom Jasikovcem, uz pomoć civilne policije, sprovela je zarobljenike u fiskulturnu salu škole.
Birčaković nije ulazio u salu, ali zahvaljujući iskazima preživjelih, znamo kakvi su uslovi vladali u fiskulturnoj sali. Muškarci i dječaci su bili natrpani u toj mjeri da su morali sjediti jedni drugima u krilu. Nuždu su mogli obaviti samo u kofu, a stražari su svako malo pucali u plafon i zidove da bi ih zastražili.
Nekoliko svjedoka je potvrdilo i da je među vojnim policajcima bila izvjesna Nada, koja je zarobljenicima stavljala poveze na oči, prije nego što su ubacivani u kamione, koji su ih u manjim grupama odvozili iz škole na obližnju livadu u Orahovcu.
„Ja… Pa ništa, došo bi ovaj… Kamion bi došo tu, ovaj, u rikverc, i oni bi ulazili u kamion i odlazili“, kazao je Birčaković, te dodao da je, u svom opelu rekordu, nekoliko puta išao u pratnji kamiona do livade, na kojoj su streljani.
Doktor
O streljanju zarobljenika na livadi u Orahovcu, na suđenju Beari, Popoviću i Dragi Nikoliću, svjedočio je još jedan od vozača, zaštićeni svjedok PW-101, poznat pod nadimkom Doktor. On je, kaže, u kamionu dovezao pune sanduke sendviča, peciva, sokova i mineralne vode, a sve je to bilo namijenjeno egzekutorima, koji su ručali i osvježavali se, u pauzama između dva streljanja.
Opisujući streljanje, Doktor će skrenuti pažnju na jednog od egzekutora koji je, kako kaže, „bio onako pravi tip za to“. Uočio je čak kako se na jednom tijelu, koje je ležalo na zemlji, miče nožni palac. „Ne znam“, kaže Doktor, „kako bih slikovito opisao njegovo držanje, njegove riječi. Rekao je da mora otići da dotuče i taj nožni palac. Znate, to nije bila glava ili neki drugi dio tijela, samo taj nožni palac ga je nervirao i on ga se morao riješiti.“
„U toj hrpi“, kazat će Doktor, „u toj gomili mrtvih tijela, koja više nisu nalikovala ljudskim, to je bila samo gomila mesa u komadima… A zatim se pojavilo ljudsko biće. Ja kažem ljudsko biće, ali je to zapravo bio neki dječak od pet-šest godina. To je bilo nevjerovatno. Nevjerovatno. Ljudsko biće je izišlo i počelo se kretati prema stazi, stazi na kojoj su, radeći svoj posao, stajali muškarci s automatskim puškama.“
„A zatim su“, kaže Doktor, „sasvim iznenada oni spustili svoje puške i svi su se, do posljednjeg ukočili. A tamo je bilo samo dijete. Da se radilo o osobi od 70 ili 80 godina bilo bi to strašno, a kamoli o nevinom, slatkom djetetu. A to dijete bilo je prekriveno tkivom utrobe drugih ljudi. […] I kako se to dijete pojavljivalo iz gomile pogubljenih, govorilo je: ‘Babo!’ To je kako oni zovu oca. On je govorio: ‘Babo, gdje si?'“
Dječaka, koji se zvao Fahrudin Muminović, spasio je upravo Doktor. Nakon što su odbili pucati u njega, Vujadin Popović je naredio da dječaka vrate ponovo na livadu, kao dio nove grupe, kako bi ga, kao neizdvojenu metu, bilo lakše dokrajčiti. Doktor je iskoristio nepažnju i dječaka stavio u svoje vozilo i odvezao ga u Zvornik, gdje ga je kasnije preuzeo Crveni krst.
O pogubljenjima na livadi u Orahovcu, svjedočio je i bagerista Cvijetin Ristanović. Dok je kopao grobnicu na livadi, reći će, u jednom trenutku mu je prišao jedan od vojnika i naredio mu da ugasi mašinu, te odstupi i stoji leđima okrenut livadi. „Onda sam“, reći će bagerista na suđenju Miloradu Trbiću, „čuo kako dolaze vozila, kamion… Jedan kamion… Kada je kamion bio tmo čuo sam uzvike ‘napolje!’ ili tome slično… Kratko nakon toga sam čuo rafal.“ Kada se, kaže, vratio da nastavi kopati, u jami je vidio tijela ljudi, u civilnoj odjeći, sa povezima na očima.
U Orahovcu je 14. jula 1995. godine ubijeno više od hiljadu muškaraca i dječaka. Dokumenti Inžinjerijske jedinice Zvorničke brigade potvrdili su da su rovokopači i vojni kamioni brigade bili u Orahovcu 14. i 15. jula. Također, u knjizi dežurnog oficira, evidentirano je da je 14. jula pukovnik Beara išao u „Orovoc“.
Proces
Jedan od dragocjenih svjedoka masakra u Orahovcu, kao i ukupne genocidne operacije, bio je Milorad Trbić, „referent u organu za bezbjednost i obavještajne poslove Zvorničke brigade“.
Nakon što je uhapšen u Americi, on je sarađivao sa istražiocima, dajući nekoliko izjava, u kojima je otkrio brojne detalje operacije. Kasnije je povukao potpis sa izjave, ali Sud Bosne i Hercegovine je, u presudi Trbiću, zaključio da su njegove izjave bile dobrovoljne, te da se ne mogu zanemariti, naročito jer su se podudarale sa drugim svjedočenjima i materijalnim dokazima.
O Trbićevoj ulozi svjedočio je npr. Lazar Ristić, komandant 4. pješadijskog bataljona Zvorničke brigade. Njega je, kaže, 14. jula Trbić pozvao i zatražio da pošalje deset vojnika u Orahovac kako bi pomogli u „čuvanju zarobljenika“, što je ovaj i učinio. Kasnije tog dana, jedan od vojnika je kontaktirao Ristića i informisao ga da je od njih traženo da ubijaju zarobljenike.
Trbić je u svom iskazu potvrdio da je učestvovao u ubijanju zarobljenika. U samoj školi u Grbavcima, koju je upravo on odbrao kao lokaciju za privremeno zatočenje, vladali su nepodnošljivi uslovi zbog vrućine, žeđi i gladi. Zarobljenici su počeli postavljati pitanja. Vodeći se instrukcijom, koju su dali Beara i Popović, Trbić je, uz pomoć vojne policije, izveo dvadesetak zarobljenika i dao ih streljati ispred fiskulturne sale. Kazao je da je to „urađeno kako bi se spriječili da pojegnu […] i kako bi ih držali pod kontrolom“.
Trbić je priznao i da je dvaput išao na livadu u Orahovcu i lično učestvovao u ubijanju. Prvi put je, kaže, stigao oko osam navečer. Na livadi je zatekao Dragu Nikolića, nekoliko vojnih policajaca i još njemu nekoliko nepoznatih lica. Vidio je tijela, koja su zgrtale mašine, iako su, kako mu se učinilo, neki od streljanih još uvijek živi.
Livada se, nastavlja on, protezala sve do željezničke pruge, a kako je bila prekrivena leševima, Drago Nikolić je kazao da se streljanje mora nastaviti s druge strane pruge. Trbić je, tokom posjete licu mjesta u aprilu 2004. istražiteljima pokazao mjesto na kojem je učestvovao u streljanju jedne grupe zarobljenika, „u blizini česme“. Potvrdio je to i u drugoj izjavi, koju je dao nekoliko mjeseci kasnije.
Jedan od ključnih dijelova Trbićevog iskaza jeste onaj o sastanku sa Bearom, Popovićem i Dragom Nikolićem, nakon masakra u Orahovcu. Za razliku od haotičnog masakra u Kravici, gdje su egzekutori krenuli da odjednom pobiju sve u hangaru, pucajući iz mitraljeza i ubacujući bombe, proces ubijanja se u Orahovcu odvijao glatko i bez većih problema.
Zarobljenici nisu ubijani svi odjednom, u fiskulturnoj sali, već su odvoženi u manjim grupama na obližnju livadu. Stavljani su im povezi na oči, a ruke su im bile svezane na leđima. Ubijani su kratkim rafalima ili pojedinačnim hicima. Žrtve su bile okrenute leđima, tako da im egzekutori ne gledaju u lice, u oči. Nije bilo vriske kao u Kravici.
Sve je ovo, kaže Trbić, ohrabrilo četvoricu oficira. Pokazalo se, kaže, da je, uz dobru organizaciju, moguće pobiti hiljade ljudi u kratkom roku. Zaključili su, kaže, da moraju nastaviti s ubijanjem.
Ponavljanje
Trbić je učestvovao i u svim ostalim masovnim pogubljenjima: u Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici.
Istražioce je odveo na mjesto pogubljenja u Petkovcima. Kazao je da je „vidio mrtva tijela na površini veličine fudbalskog igrališta kod brane [Crveni mulj], te utovarivač i buldožer koji su kopali grrobnicu i potom je zatrpavali“.
Lično je, kaže, išao i u Kozluk, gdje je, po naređenju Popovića, nadzirao ubijanje zarobljenika, na obali Drine. Priznao je da je i sam učestvovao u egzekucijama 20 do 30 minuta, te je potvrdio da je, u jednom trenutku, i sam Beara bio prisutan prilikom egzekucija na ovoj lokaciji.
Kazao je i da su u Kozluku, u streljanju učestvovali vojnici 2. pješadijskog bataljona, vojna policija Zvorničke brigade, 30 vojnika iz Višegrada, Lukićevi ljudi i pripadnici još neke jedinice nepoznate Trbiću.
Ujutro 16. jula, na dan masakra na Branjevu i Pilici, Trbića je kontaktirao major Golić iz Drinskog korpusa. Tražio je da Trbić prenese Popoviću Mladićevu poruku. „On zna šta treba odraditi kako je dogovoreno“, kazao je Golić. Trbić je istražiocima pojasnio da se ovo „kako je dogovoreno“ odnosi na operaciju ubijanja.
Nedugo nakon razgovora s Golićem, Trbić je istog dana primio poruku za Bearu: da nazove Glavni štab. Kasnije je, kaže Trbić, i sam Mladić došao u Zvornik, gdje ga je on izvijestio o egzekucijama u Pilici i kretanju kolone Srebreničana prema Kladnju.
Nadalje, 16. jula presretnut je i razgovor između Trbića i pukovnika Cerovića, u kojem potonji kaže da se „mora izvršiti trijaža zarobljenih“. Nakon toga Trbić prepušta liniju Beari, koji prekida Cerovića i kaže: „Neću da razgovaramo telefonom.“ Trbić je istražiocima potvrdio da je „trijaža“ bila šifra za pogubljenja.
Idući dan, 17. jula, nakon ubijanja na Branjevu i Pilici, presretnut je još jedan telefonski razgovor, u kojem su učestvovali komandant Drinskog korpusa Radislav Krstić, komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević i Trbić. U toku razgovora Krstić pita: „Jeste li pobili Turke gore?“, a Trbić odgovara: „Uglavnom jesmo.“
Trbić je istražiocima 2004. pokazao sve lokacije masovnih ubistava.
Ravnodušnost
Pitajući se šta je potrebno da bi se izvršio genocid, Pretresno vijeće Suda Bosne i Hercegovine, u presudi Trbiću, odgovara da je, za razliku od pojedinačnog ubistva, za ovakav zločin možda potreban veći stepen indiferentnosti prema nekom dijelu čovječanstva.
Potrebna je, kaže vijeće, potpuna indiferentnost prema sudbini pripadnika ciljane skupine. Indiferentnost ovdje prevazilazi mržnju, kažu sudije, jer mržnja podrazumijeva postojanje nekog odnosa.
Emocionalni odnos je uništavan dehumanizacijom. Iako su se, nastavlja vijeće, mnogi opirali, znajući da je to pogrešno, mnogi su došli pod utjecaj ove propagande, a kada čovjek izgubi svoju čovječnost i postane indiferentan, onda, zaključuju sudije, genocid postaje sredstvo za ostvarenje cilja
Trbić u svojim opsežnim izjavama nikada nije pokazao kajanje, niti kolebanje, a ono što je za sudsko vijeće koje ga je osudilo bilo od najvećeg značaja jeste njegova potpuna ravnodušnost prema žrtvama.
Vijeće navodi jedan znakovit komentar koji je Trbić dao istražiteljima: on je, kaže, smatrao neophodnim da ubije nekoliko zarobljenika da bi drugim egzekutorima pokazao kako se to radi. Ovaj obrazac se ponavljao. Egzekutori su se, podrcrtavaju sudije, često mijenjali od mjesta do mjesta, a ono što se nije mijenjalo bio je Trbić, koji je demonstrirao kako trebao ubijati.
Mnogi počinioci genocida, kažu sudije, bili su angažovani na samo jednoj od lokacija, a Trbić je bio jedan od rijetkih koji je bio skoro na svim lokacijama i imao je priliku steći sliku o pravim razmjerima zločina. U periodima između dva masovna pogubljenja, imao je vremena za razmišljanje o svom učešću, ali nije ispoljavao ni neodlučnost, ni žaljenje, ni kolebanje.
Da je indiferentnost motor genocida zaključile su i sudije u predmetu Franc Kos i drugi. Koliko je pripadnicima 10. diverzantskog odreda bilo beznačajno to što oduzimaju život svojim žrtvama najbolje ilustruje to što su u jednom trenutku stali sa ubijanjem kako bi ručali. Jeli su i pili, sjedeći nedaleko od gomile leševa, a kad su završili onda su nastavili s poslom.
Komisija
Nakon što je Madeleine Albright, u to vrijeme američka ambasadorka u UN-u, na sjednici Vijeća sigurnosti objavila satelitske snimke masovnih grobnica, vlasti Republike Srpske su, između septembra i novembra 1995, kada je postalo izvjesno zaključivanje mira, pokrenule operaciju premještanja masovnih grobnica. U premještanju grobnica, učestvovao je i Trbić.
Trbić je tih dana, kaže, vidio Vujadina Popovića sa mapom na kojoj su bile označene lokacije masovnih. Ovo je potvrdio i Dragan Obrenović. Popović je, kaže Trbić, tada naložio da se u svakoj od primarnih grobnica ostavi po stotinjak tijela kako bi se omela eventualna buduća istraga.
O premještanju grobnica, svjedočio je i Damjan Lazarević, koji je sa Trbićem bio u Kozluku, kada su po prvi put pokopana tijela. Nekoliko mjeseci kasnije, kaže Lazarević, tijela su bila u fazi raspadanja. „Bilo je za ne izdržati. Vozači su morali zaustavljati mašine da bi dobili malo zraka“, kaže Lazarević
Trbić kaže da su bageristi koji su učestvovali u premještanju grobnica, kao nagradu, dobili po tri dana slobodno i po dvije vrećice sa po tri kilograma deterdženta za pranje veša.
Kada su, u martu 1996. godine, otkrivena prva tijela na području Pilice, predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić naložio je formiranje „mješovite komisije“ koja će „izvršiti ispitivanje činjenica“. Cilj je bio „osujetiti namjere ambasadorke Albright i medijskih stručnjaka da lansiraju proizvoljne i tendenciozne zaključke“.
Za člana komisije, uime Zvorničke brigade, imenovan je Milorad Trbić, jedan od ključnih aktera operacije ubijanja. Komisija je održala sastanak 26. marta 1996. godine, a prisustvovao je i Trbić. Prema riječima jednog zvaničnika vojnog tužilaštva Republike Srpske „niko od prisutnih nije znao pojedinosti o radnjama koje treba provesti, niti je iko raspolagao podacima šta bi se na licu mjesta pronašlo ili to niko nije htio da zna“.
U idućem nastavcima ovog serijala, bit će govora o masovnim ubistvima u Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
