Elektroprivreda Republike Srpske (ERS) odbila je zahtjev Transparency International u BiH (TI BIH) da dostavi ugovor kojim je omogućeno mađarskoj kompaniji Lugos Renewables (LREN) da preuzme 70 odsto vlasništva nad javnim preduzećem „Solarna elektrana Trebinje 1“. Ovim ugovorom mađarski investitor bez javnog nadmetanja došao je do koncesije za izgradnju solarne elektrane pod uslovima koje ERS ne želi da objavi javnosti. U odgovoru TI BIH-u uprava ERS-a navodi da taj ugovor još nije zaključen, nego je samo „utvrđen njegov sadržaj“, objavio je Transparency International u BiH.
-U svakom slučaju i u odnosu na utvrđeni sadržaj ugovora ERS je utvrdio da postoji izuzetak od Zakona koji se odnosi na pristup informacijama a koji uključuje povjerljive interese treće strane, te je po obavljenom ispitivanju javnog interesa utvrđeno da informacija nije od javnog interesa, navode iz ERS-a i dodaju da mađarski investitor nije saglasan da sadržaj ugovora dospije u javnost.
Pod kojim uslovima je LREN uveden u posao?
Kako ERS ne želi da objavi sadržaj ugovora sa Mađarima, zvanično nije ni moguće provjeriti navode iz ugovora koji se pojavio u javnosti, a prema kojima je ERS ustupio 70% vlasništva mađarskom investitoru za oko 5 miliona KM koliko vrijedi koncesija i tehnička dokumentacija koja se odnosi na investiciona ulaganja. Tu se navodi da mađarski LREN ipak ima pravo da proda nazad ERS-u udio od 70%po cijeni koja će iznositi čak 16 miliona maraka, ako se ne ispune dva uslova. Jedan je da se potpiše aneks koncesionog ugovora i rok izgradnje solarne elektrane, koji ističe u oktobru ove godine, produži za još 24 mjeseca, a drugi da se ispune obaveze iz člana 16. koncesionog ugovora.
Taj član 16., prema sadržaju prvobitnog koncesionog ugovora koje je Ministarstvo energetike i rudarstva RS dostavilo TI BIH-u, odnosi se na obezbjeđivanje bankarskih garancija u visini od 4% vrijednosti projekta (preko 4 miliona KM), kojim koncesionar garantuje da će izvršiti obaveze iz ugovora.
S obzirom na to da preduzeće „Se Trebinje 1“ ne želi objaviti sadržaj koncesionog ugovora koji trenutno ima, nije poznato de li su potpisani pomenuti aneksi. U odgovoru TI BIH-u, direktor ovog preduzeća takođe navodi da mađarski investitor nije saglasan da koncesioni ugovor dospije u javnost.
Koncesija za izgradnju solarne elektrane u Trebinju dodijeljena je 19. oktobra 2020. godine Elektroprivredi RS bez javnog poziva, jer u Zakonu o koncesijama RS postoji mogućnost da se ugovor dodijeli putem pregovaračkog postupka, ako samoinicijativna ponuda dođe od javnog preduzeća koje obavlja djelatnost od opšteg interesa. Cijeli projekat vrijedan preko 100 miliona KM, prema koncesionom ugovoru, ERS je trebao završiti do oktobra ove godine.
Ipak ovo javno preduzeće očigledno nije imalo namjeru da gradi ovu solarnu elektranu jer je samo desetak dana kasnije ERS na svojoj adresi osnovao preduzeće „SE Trebinje 1“ kojem je prvo ustupljena koncesija, a zatim je 70 posto tog preduzeća ustupljeno mađarskoj kompaniji LREN. Na taj način mađarski investitor je bez javnog nadmjetanja uveden u ovaj posao, a od javnosti se skrivaju uslovi pod kojima će se finansirati i realizovati cijeli projekat.
Da bi sve bilo moguće realizovati prvo je Komisija za koncesije RS morala dati saglasnost da se koncesioni ugovor prenese sa ERS na novo preduzeće „SE Trebinje 1“, što je po zakonu moguće ako „ERS iz finansijskih ili drugih razloga ne može realizovati ovaj projekat“. Prije nego što je odobrila ustupanje ove koncesije, Komisija je prama pravilniku koji reguliše ovu oblast morala ispitati finansijsko stanje novog koncesionara „SE Trebinje 1“, kao i dokaze o njegovoj tehničkoj opremljenosti, ranije izvedenim radovima i dokaze da ima obezbjeđenja finansijska sredstva.
Komisija je u maju 2021. odobrila ustupanje koncesije novom preduzeću „Se Trebinje 1“ koje je u 2021. godini imalo prihode od svega 800 maraka. Zbog toga je TI BIH zatražio od Komisije dokaze kojima je utvrđeno finansijsko stanje ovog preduzeća kao i to da ono ima obezbjeđenja finansijska sredstva.
Zatim je kako u odgovoru TI BIH-u navode iz „SE Trebinje 1“, Vlada Republike Srpske 30. decembra 2021. odobrila da se 70% udjela u tom preduzeću prenese sa ERS-a na mađarski LREN.
Općinski sud u Sarajevu proglasio je krivim bivšeg generalnog sekretara SDA Amira Zukića zbog krivičnih djela trgovina uticajem, nezakonito posredovanje i primanje mita. Osuđen je na tri godine zatvora. Istovremeno, Općinski sud je oslobodio bivšeg potpredsjednika SDA Asima Sarajlića svih optužbi u ovom slučaju. Sud je utvrdio stranačko zapošljavanje u javnim preduzećima u korist SDA i BPS Sefer Halilović.
Osim Zukića, Sud je proglasio krivim i bivšeg izvršnog direktora Elektroprivrede BiH Eseda Džananovića, kao i Safeta Bibića, Senada Traku i Ramiza Karavdića. Džananović je osuđen na tri godine zatvora, Bibiću je izrečena kazna u trajanju od šest godina zatvora, dok je Senad Trako dobio godinu i po zatvora. Ramiz Karavdić je dobio dvije godine zatvora.
Oni su osuđeni zbog toga što su su tokom 2016. godine organizirali grupu koja se bavila nezakonitim zapošljavanjima. Oni su kao članovi grupe pronalazili osobe koje su spremne da daju novac za zaposlenje u Elektroprivredu BiH, nakon čega je Amir Zukić koristeći svoj utjecaj preko Eseda Džananovića realizirao nezakonita zapošljavanja u ovo preduzeće.
Tako je Sud, pored ostalog, Amira Zukića osudio je od aprila do avgusta 2016. godine organizovao grupu čiji su članovi na terenu tražili klijente, koji su, potom, zaposleni u javnim preduzećima. Samo sa optuženim Safetom Bibićem, inače tadašnjim uposlenikom Kliničkog centra Sarajevo, Zukić je razmijenio skoro dvije stotine SMS-ova, te niz telefonskih razgovora u kojima dogovara zapošljavanja u Elektroprivredi BiH, koristeći pritome termin “projekat”. Kao protuuslugu za zapošljavanje Zukić i njegovi saradnici zahtijevali su novčani iznos od 10 do 30 hiljada maraka, zavisno od stručne spreme i radnog mjesta.
Amir Zukić je, tako, u neformalnom razgovoru sa Esedom Džananovićem, članom Glavnog odbora SDA koji je tada obavljao funkciju izvršnog direktora u Elektroprivredi BiH, saznao da će u maju 2016. godine biti raspisan konkurs za više radnih mjesta u Elektrodistribuciji u Zenici. Nakon toga Zukić obavještava Safeta Bibića, koji potom zadužuje Senada i Nedžada Traku iz Visokog da na području Zeničko-dobojskog kantona traže klijente. Za posrednika u prikupljanju novca zadužen je poštar iz Banovića Ramiz Karavdić u čijem su rokovniku pronađene cijene radnih mjesta. Nakon toga, grupa uspostavlja kontakt sa Sejadom Keserovićem te mu daju upute “da samostalno ne poduzima druge radnje mimo Ramiza Karavdića”, te da može biti siguran u njega, jer nije prvi put da zapošljava za novac. Kao preduslov za zapošljavanje Sejadovog sina Ismeta Keserovića, osim novca, Zukić i ostali tražili su da im dostavi i potvrdu da je član SDA. Keserović je svoje radno mjesto namjeravao platiti 17 hiljada maraka, a policija je, prilikom primopredaje novca, uhapsila Ramiza Karavdića, a potom i ostale članove ove grupe. Po istom principu, osim Keserovića, ista grupa je zaposlila ili namjeravala da zaposli djevojke iz Bihaća, Merimu Avdić i Edinu Hairlahović. Bibić, Trake i ostali su pronašli klijentice, potom su podatke proslijedili Zukiću, koji je na kraju od Eseda Džananovića tražio da navedene osobe zaposli u Elektrodistribuciji Bihać. No, za ovo zapošljavanje Zukić je oslobođen.
Na ovu presudu svi imaju pravo žalbe Kantonalnom sudu u Sarajevu.
Policija i Uskok već dva dana u Hrvatskoj pretresaju najmanje četiri osobe zbog sumnji da su bile umiješane u odavanje službenih podataka iz najtajnijih policijskih arhiva te da su namještali natječaje za kupovinu posebne obavještajne opreme za policiju. Do sada su, prema pisanju medija u Hrvatskoj, meta istrage Damir Osterman (48), informatičar i voditelj projekata jačanja i integracije svih baza podataka unutar sistema policije, zatim bivši čelnik zagrebačkog odjela Protuobavještajne agencije (POA) MarioFrlan, Siniša Patačak, predsjednika Udruge privatnih detektiva Hrvatske, te poduzetnik Dinko Palac.
Upravo je Dinko Palac ime koje nas interesuje. Dinko je brat u BiH mnogo poznatijeg Ljiljanka Palca. Obojica su, i Dinko i Ljiljanko, bili povezani sa osobama iz pravosudnog miljea u Bosni i Hercegovini. Ali dvojica ključnih prijatelja obitelji Palac su državni tužilac Oleg Čavka i dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu – Muhamed Ajanović. On, pak, tvrdi da ne poznaje Dinka Palca i da ga nikada u životu nije sreo. Na slične upite državni tužilac Oleg Čavka ne reagira.
Ali jedan snimak objavljen 2020. godine otkriva, ipak, da su Ajanović i Čavka u prijateljskim vezama sa Dinkovim bratom Ljiljankom Palcem. Objavila ga je, prije tačno dvije godine Slobodna Bosna. Mjesto radnje je jedan sarajevski ugostiteljski objekat.
Ljiljanko Palac i Oleg Čavka (sjede) sa dekanom Ajanovićem
“Čim sam saznao da ti slušaju ženu, ja sam tebi rekao”, govori na snimku dekan Muhamed Ajanović, dok se u društvu poduzetnika Palca obraća tužiocu Čavki.
Nakon objave ovog snimka Ajanović će podnijeti nekoliko krivičnih prijava protiv “nepoznatog snimatelja”. No, njegovi navodi o povjerljivim informacijama koje je dijelio u kafani, nikada nisu provjereni. Ajanović je u tom trenutku bio u blisikim odnosima sa predsjednikom VSTV-a BiH Milanom Tegeltijom, dok je Čavka bio tužilac kojeg je bivša glavna tužiteljica Gordana Tadić birala za postupajućeg tužioca u skoro svim osjetljivim predmetima koji su bili povezani sa HDZ-ovim zvaničnicima.
dekan Muhamed Ajanović i i bivši šef VSTV-a Milan Tegeltija
Jedan od tih predmeta je i poznati slučaj SOA, odnosno slučaj paraobavještajnog djelovanja dijela hrvatske obavještajne službe na teritoriji BiH. U pitanju je bilo vrbovanje pripadnika selefijskog pokreta u BiH za izvođenje terorističkih napada u jednom mesdžidu kod Zenice. Čavka je tada preko noći “proveo istragu” i zaključio da nema elemenata bilo koga osumnjiči za bilo koje krivično djelo. Istovremeno, preko Avaza je vršen pritisak na ključnog svjedoka Haruna Čelenku.
Prema informacijama Istrage, državni tužilac Čavka upute za vođenje takve istrage je dobijao direktno iz Zagreba i to preko Dinka Palca kojeg danas USKOS sumnjiči za paraobavještajni rad. Istodobno, sin jednog od sarajevskih biznismena čiji su mediji bili na strani SOA-e, u Zagrebu je osnovao firmi povezanu sa obitelji Palac. No, o tome ćemo drugi put. Sada se vratimo obitelji Palac i Olegu Čavki.
Prema pisanju zagrebačkog Nacionala, HDZ-ov tajkun Ljiljanko Palacje poduzetnik koji se obogatio mahom na unosnim poslovima na području Sarajeva. Ime Ljiljanka Palca, pisao je Nacional, prije svega se veže uz interesnu mrežu pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića: kada je 2014. godine ovaj završio u istražnom zatvoru, upravo on bio je jedna od osam osoba koje su založile svoju privatnu imovinu kako bi bila uplaćena dotad rekordna jamčevina od milijun eura. Konkretno, za Bandićevo puštanje na slobodu Ljiljanko Palac dao je golemu parcelu, zemljište veličine čak 80 tisuća četvornih metara na otoku Hvaru. Palac je bio u dobrim vezama i sa bjeguncem od hrvatskog pravosuđa Zdravkom Mamićem. Odbjegli Mamić nikada nije izručen hrvatskom pravosuđu, a odlukom upravo Gordane Tadić proces izručenja je formalno zastupao Oleg Čavka koji, iako je imao čak i osnova za preuzimanje predmeta iz Hrvatske protiv Mamića, ništa nije poduzeo da bivši stvarni šef zagrebačkog Dinama završi iza rešetaka.
Oleg Čavka je, prema informacijama Istrage, često putovao u Zagreb gdje se sastajao sa članovima obitelji Palac, a kojim su se susretali i drugi nosioci pravosudnih funkcija. Česte kontakte Čavka je imao i sa Dinkom Palcem, hrvatskim poduzetnikom čije je nekretnine u četvrtak ujutro pretresao USKOK. Pod istragom se našao i Mario Frlan s kojim je Dinko Palac posjedovao firmu Osojnik Bellevue. Prema pisanju htvatkog portala Telegram.hr, Mario Frlan je još za svog mandata u sigurnosno-obavještajnoj zajednici, u vrijeme kada je bio na čelu zagrebačkog centra Protuobavještajne agencije (POA), dospio u medije i to po upitnim potezima. Od tada ga se spominjalo u raznim poslovnim poduhvatima od kojih su neki već bili u fokusu istražnih organa.
Poznavatelji miljea iz kojeg Frlan dolazi ipak najviše pamte aferu iz 2004., kada je POA, preteča današnje Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) završila u jednom od većih obavještajno-političkih skandala u Hrvatskoj.
Naime, Frlan i njegovi suradnici, kako je utvrđeno, ispitivali su novinarku Helenu Puljiz o odnosima ondašnjeg predsjednika Stjepana Mesića s njegovim suradnicima te o podacima koji bi predsjednika mogli kompromitirati u predstojećoj predizbornoj kampanji.
Ona je odmah sve prijavila Hrvatskom novinarskom društvu, a Frlan je ubrzo smijenjen. Ubrzo nakon te afere i odlazi iz obavještajnog sustava. Nakon što je izašao iz državne službe, prema službenim podacima završio je u mirovini, no ipak nastavlja s poslovnim aktivnostima, piše telegram.hr.
Pripadnici SIPA-e uhapsili su Milana Matkovića, jednog od najtraženijih narko dilera sa Balkana. Matković je uhapšen u blizini Trebinja gdje se skrivao posljednjih godina. Uz njega je bio Vladica Rakić. I on je uhapšen.
Matković je uhapšen po nalogu Tužilaštva BiH i to zbog trgovine narkoticima. Njegove su poruke pronađene u aplikacijama Sky i Anom. Kriptovane poruke su brojnim policijskim agencijama u svijetu potvrdile ranije sumnje da je Matković jedan od najvećih narko bosova na Balkanu. Srbijanski mediji su, pozivajući se na svoje policijske izvore, objavljivali da je Matković preuzeo poslove Darka Šarića.
Za Matkovićem je austrijsko pravosuđe raspisalo crvenu potjernicu. Osumnjičen je za trgovinu kokainom. Matković je prvi put u javnost dospio zbog trostrukog ubistva u Srbiji. Iako je rođen u Mistaru, on je godinama živio u Novom Sadu. U oktobru 2004. godine Matković je u Novom Sadu hicima iz automatske puške ubio Darka Brajovića, iz Sarajeva, Aleksandra Bojanića iz Kotora, te policajca Centra bezbednosti u Herceg Novom Nebojšu Simovića. U pucnjavi je lakše ranjen Darko Bilić (26), iz Kumbora, vaterpolista novosadske Vojvodine.
Nekoliko dana kasnije, Matković se predao policiji u Mostaru, navodeći da bi ga srbijanska policija ubila prilikom hapšenja. S obzirom na to da je imao bh. državljanstvo, nije mogao biti izručen Srbiji. Suđeno mu je u Mostaru, gdje je priznao krivicu. Kantonalni sud u Mostaru ga je osudio na 18 godina zatvora.
Kaznu je izdržavao u Zenici gdje je 2007. godine sebi, u znak protesta, iglom i koncem zašio usta.
Nakon što je izdržao veći dio kazne, Matković je započeo biznis sa narkoticima. Uspostavio je kontakte u Južnoj Americi odakle je prebacivao kokain u Evropu. Zbog tih poslova našao se na radaru i američkih policijskih agencija. Ipak, najkonkretniji su bili austrijski istražitelji koji su dokumentovali Matkovićeve kokainske poslove. Za njim je raspisana potjrernica, pa je on odlučio da se skriva u BiH. Živio je u jednoj kući na Ivanjici kod Trebinja. U petak oko podne je uhapšen u automobilu u blizini mjesta u kojem je boravio. Policija je prilikom pretresa automobila pronašla veću količinu novca. SIPA bi u narednom periodu trebala pretresti i objekte koje je koristio.
U popodnevnim satima 13. jula, otprilike u isto vrijeme kada je započeo masakr u Kravici, o kojem smo govorili u prvom dijelu ovog serijala – general Mladić je obišao drugu grupu zarobljenika iz Srebrenice, koja je bila smještena u Osnovnoj školi Vuk Karadžić u Bratuncu. Kao i onima u Kravici, i ovima je kazao da će biti evakuisani (na područje Kalesije) i razmijenjeni. Ne moraju da brinu.
Nekoliko sati kasnije, pukovnik Ljubiša Beara došao je u Bratunac da pripremi operaciju pogubljenja ovih zarobljenika. Dočekali su ga Miroslav Deronjić, uime Općine, i Momir Nikolić, uime vojske. Obojica su svjedočili, u Haagu, šta se te večeri desilo. „Gospodine Deronjiću“, kazao je tada Beara, „dobio sam naređenje s vrha, naređenje s vrha, da se zarobljenici pobiju.“
Volja vrha
Da je uistinu tako naređeno „s vrha“, Deronjić je, kako će posvjedočiti, već znao, jer mu je to, nekoliko dana ranije, kao povjereniku za „oslobođenu“ Srebrenicu, kazao sam predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić: „Miroslave, sve ih treba poubijati!“. Karadžić mu je najavio i Bearin dolazak: „Poslat ću čovjeka koji ima uputstva oko toga šta se mora učiniti.“
Da su Bearine riječi održavale volju „vrha“, znao je i Momir Nikolić, kojem je ranije tokom dana, prije nego što će početi masakr u Kravici, sam Mladić potvrdio da će zarobljenici biti pobijeni.
Deronjić se pobunio, ali ne protiv ideje o ubijanju zarobljenika, već protiv toga da se egzekucije vrše na području Bratunca. Kazao je da je „već razgovarao sa predsjednikom Karadžićem“ i da sve treba biti premješteno u Zvornik, čemu se Beara protivio. Došlo je do žestoke svađe, a Beara je na kraju popustio.
Momir Nikolić će, pred haškim sudijama, posvjedočiti da mu je, kasnije te večeri, Beara naredio da ode u Zvornik i sastane se sa Dragom Nikolićem iz Zvorničke brigade, kako bi dogovorili prebacivanje zarobljenika u Zvornik gdje trebaju biti likvidirani.
Da je ovako bilo, potvrdio je još jedan srpski oficir, Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade. Njega je, kaže, te večeri putem radija pozvao Drago Nikolić i kazao mu da je dobio naređenje da učestvuje u preuzimanju i pogubljenju zarobljenika, zbog čega traži da bude oslobođen svih drugih dužnosti.
Kada je Obrenović kazao da treba tražiti suglasnost komandanta brigade ili „više komande“, Drago Nikolić mu je kazao da je naređenje došlo lično od generala Mladića, te da će po njegovom nalogu ujutro u Zvornik doći Beara i njegov podređeni Vujadin Popović iz komande Drinskog korpusa. Nikolić je tražio da mu bude odobrena četa vojne policije, specijalizirana za čuvanje objekata i zarobljenika.
Vozač
Da su Beara i Popović stigli ujutro u komandu Zvorničke brigade, smještenoj u preduzeću Standard u Karakaju, haškim sudijama je potvrdio Milorad Birčaković, vozač Drage Nikolića. On je pojasnio da su se Beara, Popović i Nikolić, nakon ovog sastanka, odvezli do restorana Vidikovac, u Diviču, na samom ulazu u Zvornik iz pravca Bratunca, gdje su dočekali autobuse sa zarobljenicima iz škole Vuk Karadžić.
Drago je, kaže Birčaković, vozaču jednog od autobusa objasnio da autobusi trebaju ići u selo Grbavci. Kada su stigli tamo, nastavlja Birčaković, četa vojne policije, na čelu sa Momirom Jasikovcem, uz pomoć civilne policije, sprovela je zarobljenike u fiskulturnu salu škole.
Birčaković nije ulazio u salu, ali zahvaljujući iskazima preživjelih, znamo kakvi su uslovi vladali u fiskulturnoj sali. Muškarci i dječaci su bili natrpani u toj mjeri da su morali sjediti jedni drugima u krilu. Nuždu su mogli obaviti samo u kofu, a stražari su svako malo pucali u plafon i zidove da bi ih zastražili.
Nekoliko svjedoka je potvrdilo i da je među vojnim policajcima bila izvjesna Nada, koja je zarobljenicima stavljala poveze na oči, prije nego što su ubacivani u kamione, koji su ih u manjim grupama odvozili iz škole na obližnju livadu u Orahovcu.
„Ja… Pa ništa, došo bi ovaj… Kamion bi došo tu, ovaj, u rikverc, i oni bi ulazili u kamion i odlazili“, kazao je Birčaković, te dodao da je, u svom opelu rekordu, nekoliko puta išao u pratnji kamiona do livade, na kojoj su streljani.
Doktor
O streljanju zarobljenika na livadi u Orahovcu, na suđenju Beari, Popoviću i Dragi Nikoliću, svjedočio je još jedan od vozača, zaštićeni svjedok PW-101, poznat pod nadimkom Doktor. On je, kaže, u kamionu dovezao pune sanduke sendviča, peciva, sokova i mineralne vode, a sve je to bilo namijenjeno egzekutorima, koji su ručali i osvježavali se, u pauzama između dva streljanja.
Opisujući streljanje, Doktor će skrenuti pažnju na jednog od egzekutora koji je, kako kaže, „bio onako pravi tip za to“. Uočio je čak kako se na jednom tijelu, koje je ležalo na zemlji, miče nožni palac. „Ne znam“, kaže Doktor, „kako bih slikovito opisao njegovo držanje, njegove riječi. Rekao je da mora otići da dotuče i taj nožni palac. Znate, to nije bila glava ili neki drugi dio tijela, samo taj nožni palac ga je nervirao i on ga se morao riješiti.“
„U toj hrpi“, kazat će Doktor, „u toj gomili mrtvih tijela, koja više nisu nalikovala ljudskim, to je bila samo gomila mesa u komadima… A zatim se pojavilo ljudsko biće. Ja kažem ljudsko biće, ali je to zapravo bio neki dječak od pet-šest godina. To je bilo nevjerovatno. Nevjerovatno. Ljudsko biće je izišlo i počelo se kretati prema stazi, stazi na kojoj su, radeći svoj posao, stajali muškarci s automatskim puškama.“
„A zatim su“, kaže Doktor, „sasvim iznenada oni spustili svoje puške i svi su se, do posljednjeg ukočili. A tamo je bilo samo dijete. Da se radilo o osobi od 70 ili 80 godina bilo bi to strašno, a kamoli o nevinom, slatkom djetetu. A to dijete bilo je prekriveno tkivom utrobe drugih ljudi. […] I kako se to dijete pojavljivalo iz gomile pogubljenih, govorilo je: ‘Babo!’ To je kako oni zovu oca. On je govorio: ‘Babo, gdje si?'“
Dječaka, koji se zvao Fahrudin Muminović, spasio je upravo Doktor. Nakon što su odbili pucati u njega, Vujadin Popović je naredio da dječaka vrate ponovo na livadu, kao dio nove grupe, kako bi ga, kao neizdvojenu metu, bilo lakše dokrajčiti. Doktor je iskoristio nepažnju i dječaka stavio u svoje vozilo i odvezao ga u Zvornik, gdje ga je kasnije preuzeo Crveni krst.
O pogubljenjima na livadi u Orahovcu, svjedočio je i bagerista Cvijetin Ristanović. Dok je kopao grobnicu na livadi, reći će, u jednom trenutku mu je prišao jedan od vojnika i naredio mu da ugasi mašinu, te odstupi i stoji leđima okrenut livadi. „Onda sam“, reći će bagerista na suđenju Miloradu Trbiću, „čuo kako dolaze vozila, kamion… Jedan kamion… Kada je kamion bio tmo čuo sam uzvike ‘napolje!’ ili tome slično… Kratko nakon toga sam čuo rafal.“ Kada se, kaže, vratio da nastavi kopati, u jami je vidio tijela ljudi, u civilnoj odjeći, sa povezima na očima.
U Orahovcu je 14. jula 1995. godine ubijeno više od hiljadu muškaraca i dječaka. Dokumenti Inžinjerijske jedinice Zvorničke brigade potvrdili su da su rovokopači i vojni kamioni brigade bili u Orahovcu 14. i 15. jula. Također, u knjizi dežurnog oficira, evidentirano je da je 14. jula pukovnik Beara išao u „Orovoc“.
Proces
Jedan od dragocjenih svjedoka masakra u Orahovcu, kao i ukupne genocidne operacije, bio je Milorad Trbić, „referent u organu za bezbjednost i obavještajne poslove Zvorničke brigade“.
Nakon što je uhapšen u Americi, on je sarađivao sa istražiocima, dajući nekoliko izjava, u kojima je otkrio brojne detalje operacije. Kasnije je povukao potpis sa izjave, ali Sud Bosne i Hercegovine je, u presudi Trbiću, zaključio da su njegove izjave bile dobrovoljne, te da se ne mogu zanemariti, naročito jer su se podudarale sa drugim svjedočenjima i materijalnim dokazima.
O Trbićevoj ulozi svjedočio je npr. Lazar Ristić, komandant 4. pješadijskog bataljona Zvorničke brigade. Njega je, kaže, 14. jula Trbić pozvao i zatražio da pošalje deset vojnika u Orahovac kako bi pomogli u „čuvanju zarobljenika“, što je ovaj i učinio. Kasnije tog dana, jedan od vojnika je kontaktirao Ristića i informisao ga da je od njih traženo da ubijaju zarobljenike.
Trbić je u svom iskazu potvrdio da je učestvovao u ubijanju zarobljenika. U samoj školi u Grbavcima, koju je upravo on odbrao kao lokaciju za privremeno zatočenje, vladali su nepodnošljivi uslovi zbog vrućine, žeđi i gladi. Zarobljenici su počeli postavljati pitanja. Vodeći se instrukcijom, koju su dali Beara i Popović, Trbić je, uz pomoć vojne policije, izveo dvadesetak zarobljenika i dao ih streljati ispred fiskulturne sale. Kazao je da je to „urađeno kako bi se spriječili da pojegnu […] i kako bi ih držali pod kontrolom“.
Trbić je priznao i da je dvaput išao na livadu u Orahovcu i lično učestvovao u ubijanju. Prvi put je, kaže, stigao oko osam navečer. Na livadi je zatekao Dragu Nikolića, nekoliko vojnih policajaca i još njemu nekoliko nepoznatih lica. Vidio je tijela, koja su zgrtale mašine, iako su, kako mu se učinilo, neki od streljanih još uvijek živi.
Livada se, nastavlja on, protezala sve do željezničke pruge, a kako je bila prekrivena leševima, Drago Nikolić je kazao da se streljanje mora nastaviti s druge strane pruge. Trbić je, tokom posjete licu mjesta u aprilu 2004. istražiteljima pokazao mjesto na kojem je učestvovao u streljanju jedne grupe zarobljenika, „u blizini česme“. Potvrdio je to i u drugoj izjavi, koju je dao nekoliko mjeseci kasnije.
Jedan od ključnih dijelova Trbićevog iskaza jeste onaj o sastanku sa Bearom, Popovićem i Dragom Nikolićem, nakon masakra u Orahovcu. Za razliku od haotičnog masakra u Kravici, gdje su egzekutori krenuli da odjednom pobiju sve u hangaru, pucajući iz mitraljeza i ubacujući bombe, proces ubijanja se u Orahovcu odvijao glatko i bez većih problema.
Zarobljenici nisu ubijani svi odjednom, u fiskulturnoj sali, već su odvoženi u manjim grupama na obližnju livadu. Stavljani su im povezi na oči, a ruke su im bile svezane na leđima. Ubijani su kratkim rafalima ili pojedinačnim hicima. Žrtve su bile okrenute leđima, tako da im egzekutori ne gledaju u lice, u oči. Nije bilo vriske kao u Kravici.
Sve je ovo, kaže Trbić, ohrabrilo četvoricu oficira. Pokazalo se, kaže, da je, uz dobru organizaciju, moguće pobiti hiljade ljudi u kratkom roku. Zaključili su, kaže, da moraju nastaviti s ubijanjem.
Ponavljanje
Trbić je učestvovao i u svim ostalim masovnim pogubljenjima: u Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici.
Istražioce je odveo na mjesto pogubljenja u Petkovcima. Kazao je da je „vidio mrtva tijela na površini veličine fudbalskog igrališta kod brane [Crveni mulj], te utovarivač i buldožer koji su kopali grrobnicu i potom je zatrpavali“.
Lično je, kaže, išao i u Kozluk, gdje je, po naređenju Popovića, nadzirao ubijanje zarobljenika, na obali Drine. Priznao je da je i sam učestvovao u egzekucijama 20 do 30 minuta, te je potvrdio da je, u jednom trenutku, i sam Beara bio prisutan prilikom egzekucija na ovoj lokaciji.
Kazao je i da su u Kozluku, u streljanju učestvovali vojnici 2. pješadijskog bataljona, vojna policija Zvorničke brigade, 30 vojnika iz Višegrada, Lukićevi ljudi i pripadnici još neke jedinice nepoznate Trbiću.
Ujutro 16. jula, na dan masakra na Branjevu i Pilici, Trbića je kontaktirao major Golić iz Drinskog korpusa. Tražio je da Trbić prenese Popoviću Mladićevu poruku. „On zna šta treba odraditi kako je dogovoreno“, kazao je Golić. Trbić je istražiocima pojasnio da se ovo „kako je dogovoreno“ odnosi na operaciju ubijanja.
Nedugo nakon razgovora s Golićem, Trbić je istog dana primio poruku za Bearu: da nazove Glavni štab. Kasnije je, kaže Trbić, i sam Mladić došao u Zvornik, gdje ga je on izvijestio o egzekucijama u Pilici i kretanju kolone Srebreničana prema Kladnju.
Nadalje, 16. jula presretnut je i razgovor između Trbića i pukovnika Cerovića, u kojem potonji kaže da se „mora izvršiti trijaža zarobljenih“. Nakon toga Trbić prepušta liniju Beari, koji prekida Cerovića i kaže: „Neću da razgovaramo telefonom.“ Trbić je istražiocima potvrdio da je „trijaža“ bila šifra za pogubljenja.
Idući dan, 17. jula, nakon ubijanja na Branjevu i Pilici, presretnut je još jedan telefonski razgovor, u kojem su učestvovali komandant Drinskog korpusa Radislav Krstić, komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević i Trbić. U toku razgovora Krstić pita: „Jeste li pobili Turke gore?“, a Trbić odgovara: „Uglavnom jesmo.“
Trbić je istražiocima 2004. pokazao sve lokacije masovnih ubistava.
Ravnodušnost
Pitajući se šta je potrebno da bi se izvršio genocid, Pretresno vijeće Suda Bosne i Hercegovine, u presudi Trbiću, odgovara da je, za razliku od pojedinačnog ubistva, za ovakav zločin možda potreban veći stepen indiferentnosti prema nekom dijelu čovječanstva.
Potrebna je, kaže vijeće, potpuna indiferentnost prema sudbini pripadnika ciljane skupine. Indiferentnost ovdje prevazilazi mržnju, kažu sudije, jer mržnja podrazumijeva postojanje nekog odnosa.
Emocionalni odnos je uništavan dehumanizacijom. Iako su se, nastavlja vijeće, mnogi opirali, znajući da je to pogrešno, mnogi su došli pod utjecaj ove propagande, a kada čovjek izgubi svoju čovječnost i postane indiferentan, onda, zaključuju sudije, genocid postaje sredstvo za ostvarenje cilja
Trbić u svojim opsežnim izjavama nikada nije pokazao kajanje, niti kolebanje, a ono što je za sudsko vijeće koje ga je osudilo bilo od najvećeg značaja jeste njegova potpuna ravnodušnost prema žrtvama.
Vijeće navodi jedan znakovit komentar koji je Trbić dao istražiteljima: on je, kaže, smatrao neophodnim da ubije nekoliko zarobljenika da bi drugim egzekutorima pokazao kako se to radi. Ovaj obrazac se ponavljao. Egzekutori su se, podrcrtavaju sudije, često mijenjali od mjesta do mjesta, a ono što se nije mijenjalo bio je Trbić, koji je demonstrirao kako trebao ubijati.
Mnogi počinioci genocida, kažu sudije, bili su angažovani na samo jednoj od lokacija, a Trbić je bio jedan od rijetkih koji je bio skoro na svim lokacijama i imao je priliku steći sliku o pravim razmjerima zločina. U periodima između dva masovna pogubljenja, imao je vremena za razmišljanje o svom učešću, ali nije ispoljavao ni neodlučnost, ni žaljenje, ni kolebanje.
Da je indiferentnost motor genocida zaključile su i sudije u predmetu Franc Kos i drugi. Koliko je pripadnicima 10. diverzantskog odreda bilo beznačajno to što oduzimaju život svojim žrtvama najbolje ilustruje to što su u jednom trenutku stali sa ubijanjem kako bi ručali. Jeli su i pili, sjedeći nedaleko od gomile leševa, a kad su završili onda su nastavili s poslom.
Komisija
Nakon što je Madeleine Albright, u to vrijeme američka ambasadorka u UN-u, na sjednici Vijeća sigurnosti objavila satelitske snimke masovnih grobnica, vlasti Republike Srpske su, između septembra i novembra 1995, kada je postalo izvjesno zaključivanje mira, pokrenule operaciju premještanja masovnih grobnica. U premještanju grobnica, učestvovao je i Trbić.
Trbić je tih dana, kaže, vidio Vujadina Popovića sa mapom na kojoj su bile označene lokacije masovnih. Ovo je potvrdio i Dragan Obrenović. Popović je, kaže Trbić, tada naložio da se u svakoj od primarnih grobnica ostavi po stotinjak tijela kako bi se omela eventualna buduća istraga.
O premještanju grobnica, svjedočio je i Damjan Lazarević, koji je sa Trbićem bio u Kozluku, kada su po prvi put pokopana tijela. Nekoliko mjeseci kasnije, kaže Lazarević, tijela su bila u fazi raspadanja. „Bilo je za ne izdržati. Vozači su morali zaustavljati mašine da bi dobili malo zraka“, kaže Lazarević
Trbić kaže da su bageristi koji su učestvovali u premještanju grobnica, kao nagradu, dobili po tri dana slobodno i po dvije vrećice sa po tri kilograma deterdženta za pranje veša.
Kada su, u martu 1996. godine, otkrivena prva tijela na području Pilice, predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić naložio je formiranje „mješovite komisije“ koja će „izvršiti ispitivanje činjenica“. Cilj je bio „osujetiti namjere ambasadorke Albright i medijskih stručnjaka da lansiraju proizvoljne i tendenciozne zaključke“.
Za člana komisije, uime Zvorničke brigade, imenovan je Milorad Trbić, jedan od ključnih aktera operacije ubijanja. Komisija je održala sastanak 26. marta 1996. godine, a prisustvovao je i Trbić. Prema riječima jednog zvaničnika vojnog tužilaštva Republike Srpske „niko od prisutnih nije znao pojedinosti o radnjama koje treba provesti, niti je iko raspolagao podacima šta bi se na licu mjesta pronašlo ili to niko nije htio da zna“.
U idućem nastavcima ovog serijala, bit će govora o masovnim ubistvima u Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici.
Sjećate li se fotografija Arkanovih tigrova dok u Bijeljini šutiraju ubijene Bošnjake? Sjećate li se njihovih fotografija iz bijeljinske Atik džamije? Sjećate li se Albanca Hajruša Ziberija dok sa podignutim rukama, negdje u centru Bijeljine, traži milost od Arkanovih dobrovoljaca? Hajruš je ubijen. A Arkanovi dobrovoljci danas u Bijeljini imaju svoju ulicu.
Arkanovci u Bijeljini foto: Ron Haviv
“Ulica Srpske dobrovoljačke garde”. Tako se službeno zove jedna od najdužih bijeljinska ulica koja se proteže od puta koji vodika Pavlovića mostu s jedne strane, pa sve do “Trga đenerala Draže Mihailovića” u centru grada s druge s strane.
“Tom ulicom su Arkanovci ušli u grad”, kaže za Istraga.ba bijeljinski hroničar Jusuf Trbić.
U ulici Srpske dobrovoljačke garde je preimenovana je 10. aprila 1992. godine. I od tada nikada nije promijenjeno njeno ime.
“S jedne strane te ulice je kasarna. Sa druge je strane Bukreš gdje su pobijeni Sarajlići. U ovoj ulici je i Vanekov mlin”, objašnjava Trbić.
Vanekov mlin je od 1993. godine bio logor u koji je na prisilan rad, dovedeno nekoliko zarobljenih Bošnjaka iz logora Batković. Iz naselja Bukreš je u septembru 1992. godine u smrt odvedeno 22 Bošnjaka iz porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Među njima je bilo sedmero djece.
Zločini nad bijeljinskim Bošnjacima počeli su 1. aprila 1992. godine, kada se u gradu pojavila Srpska dobrovoljačka garda pod komandom Željka Ražnatovića Arkana. U svom sjećanju na te dane, Jusuf Trbić je detaljno opisao događaje kojima je svjedočio i o kojima je čuo svjedočenja.
Željko Ražnatović Arkan u Bijeljini
“Arkanovci su se tih dana razmjestili po krovovima nekoliko visokih zgrada u centru grada i kroz durbine snajpera osmatrali ljude na ulicama. Pa koga hoće – pogode, koga neće-neće. Snajperista s vodotornja ubio je Aliju Mujkića (1927.) na njegovom kućnom pragu u današnjoj Nušićevoj ulici i teško ranio Maida Brkića. Stanari u bijelim soliterima gledali su Arkanovce kako se sunčaju na ravnom krovu Robne kuće. Kao na izletu. Ostali su šetali ulicama i dovodili ljude. Nekima zaprijete, pa ih puste. Neke pretuku. Ostale pobiju. One na koje je neko pokazao prstom. Kao što je na mene pokazao prstom vojvoda Mirko Blagojević. Vidio sam neke koje su doveli u Arkanov štab. Mog prijatelja Salku Nargalića Ćosu, čuvenog boksera, braću Ibrahima i Almira Belkića, Hajrudina Salihagića Hajrova. Odveli su tada i Nijazima Alagića, i Hasiba Kupusa, nekadašnjeg komandira policije, i Maida Sinanovića, i mnoge druge, koji se nikada više nisu pojavili živi. Brano Filipović Šumar je, s grupom Arkanovaca, izveo iz kuće poznatog Bijeljinca Asima Fidahića, potomka čuvene porodica Fidahić. Godinama kasnije posmrtne ostatke Asima Fidahića našli su na groblju u Sremskoj Mitrovici. Iz kuće mesara Redžepa Šabanovića, u blizini bolnice, izveli su Redžepa i njegovu ženu Tifu, tročlanu porodicu Pajaziti i Muhameda Mulabdića, i ubili ih, kao i Redžepovog maloljetnog sina Admira. Fotografija Rona Haviva na kojoj Arkanovac udara čizmom mrtvu Tifu obišla je svijet i postala simbol krvavog velikosrpskog pohoda u Bosni. Brano Šumar je odveo u smrt i Mustafu Komšića (1933.) i njegova dva sina, Adnana (1963) i Rijada (1973). Adnan je malo prije toga završio medicinu i počeo raditi u bijeljinskom Medicinskom centru. Nije primio ni prvu platu, a planirao je da se ženi čim ta plata stigne. Bili su to najbolji i najmirniji ljudi na svijetu. Kome su se oni mogli zamjeriti, toliko, da su ih izveli iz kuće i nedaleko odatle pobili, i to na poseban način. Ubili su prvo mladiće, a onda su njihovog oca Mustafu pokosili rafalima po nogama i ostavili ga da iskrvari i umre gledajući svoju mrtvu djecu. Našli su ga ruku ispruženih prema sinovima. Posljednji pogled njegovih praznih očiju još je milovao draga lica. U to vrijeme su dva čovjeka bila zakon u Medicinskom centru. Dr Milan Novaković, osnivač i prvi predsjednik SDS-a, i dr Milivoje Kićanović, direktor. Obojicu sam vidio te noći u Arkanovom štabu, Kićanović je bio u šarenoj vojnoj uniformi, a Novaković se pridružio oduševljenim Mauzerovim čestitkama hrabrim «braniocima Bijeljine.» Možda bi oni mogli reći zašto su Komšići pobijeni. Nedaleko odatle ubili su Huseina Gelju (1933), Majdu Izić (1929.), skoro nepokretnog Huseina Dizdarevića (1941.), Sabita Arifovića (1935.) i teško ranili Amira Brkića. Njegovog brata Nusreta je u avgustu te godine odvela policija, i nikad se nije vratio. Amira Brkića i njegovu porodicu spasili su komšije Miloš Despot i Đojo Krstić. U nekadašnjoj Skojevskoj ulici, sokaku iza Gradskog parka, arkanovci su napravili pokolj. Iz kuće Bišanovića izveli su najprije dijete, 16-godišnjeg Damira Danovića, koji je tu bio kod nene i tetaka. Ubili su ga odmah tu, na sokaku, bez riječi. Onda su ušli u kuću i rafalima pokosili Biseru (1924), njene kćerke Nerminu (1953) i Mirsadu (1961) i stanarku Radmilu Novaković. Ubili su i njihovog psa. A zatim su poveli Biserinog sina Hamdiju. Spasio ga je komšija Simo Bobić. Hamdiju su sutradan natjerali da utovari mrtve iz ulice u kombi, a onda je morao sam da ih unese u mrtvačnicu u bolnici. «Bacaj ih što dalje, mora što više da ih stane», rekli su mu. U toj uličici ubili su i braću Mirsada i Nedima Denjagića, Dževada Jašarevića, Muhameda Sahačića. Reklo bi se : ubili su svakog Bošnjaka na koga su naišli”, zapisao je Trbić.
Od direktnih izvršilaca zločina u Bijeljini, do danas niko nije odgovara.
U Sky aplikaciji njegovo kodno ime je bilo „Besa Bes“. Povremeno je koristio i ime Cateya. Ali njegovo pravo ime je bilo Elvis Keljmendi. Prema dokumentima Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Elvis Keljmendi, sin već presuđenog narko bossa Nasera Keljmendija, u Turskoj je preuzimao veće količine droge koju je, potom, balkanskom rutom, preko Albanije, Crne Gore, Srbije, BiH i Hrvatske, prebacivao dalje na teritoriju Evropske unije.
„Elvis Keljmendi i Ajlin Ahmić su za ovaj posao angažirali Dragana Gajića, Vlatka Blaževića i izvjesnog Mileta koji su imali koji su u sastavu Grupe imali ulogu transporta opojne droge sa teritorije Turske, Albanije, Crne Gore i Republike Srbije na teritoriju BiH, Hrvatske i druge zemlje EU“, naveo je državni tužilac Džermin Pašić koji je izdao naredbu za hapšenje Keljmendija i Ahmića.
Prema istim tužilačkim dokumentima, dio droge koja je dopremljena u BiH preuzimao je Anel Sejfović koji je, putem svojih saradnika, rasparčavao i u manjim količinama prodavao na ulicama Sarajeva. Veći dio droge, pak, Elvis Keljmendi i Ajlin Ahmić su prebacivali u Split, Zagreb i Dubrovnik. Pomagali su im pripadnici kriminalnih grupacije koji su se na Sky aplikaciji skrivali iza kodnih imena Raketa, Baltazar i Al Capone. Za transport droge iz Turske bio je zadužen izvjesni Titi koji je na Sky apliaciji koristio koristio kodno ime „Tiger1“.
Organizirajući transport droge iz Turske prema Evropi, Elvis Keljmendi je, zapravo, nastavio porodični biznis svog oca Nasera koji već osuđen zbor krijumčarenja heroina balkanskom rutom.
„Optuženi Naser Keljmendi, zajedno sa drugima, uključujući pripadnike organizovane kriminalne grupe navedene u tačci neovlašteno je prodao, transportovao ili isporučio, izvezao/uvezao supstance koje su zakonom proglašene kao opasne opojne droge, i to 25 kilograma heroina iz Turske u Bosnu i Hercegovine, pri čemu je optuženi Naser Keljmendi izvršio navedeno krivično djelo djelujući kao pripadnik navedene grupe“, navedeno je u optužnici kosovskog pravosuđa prema kojoj je Keljmendi osuđen na šest godina zatvora.
Naser Keljmendi se od 2012. godine nalazei na crnoj listi SAD-a, a od 2015. godine su mu pridruženi i članovi njegove porodice.
„Naser Kellmendi se više od 35 godina bavi kriminalnim aktivnostima kao vođa kriminalne porodice na Balkanu, sa mrežom saradnika širom Evrope. Zločinačka organizacija Nasera Keljmendija upravlja mrežom za distribuciju droge koja se proteže kroz Afganistan do Turske i u Evropu – prvenstveno za prodaju heroina, ali i za trgovinu kokainom i ekstazijem. Naser Kelmendi i njegova organizacija također su osumnjičeni za pranje novca preko lažnih kompanija”, objavile su 2015. vlasti SAD-a.
Prema informacijama Istrage, Naser Keljmendi je posljednih godina u lošim odnosima sa svojim sinom Elvisom koji je ove sedmice uhapšen i koji će najmanje nnarednih trideset dana ostati u pritvoru. Razlog su, kako saznajemo, upravo poslovi koji se dovode u vezu sa organiziranim kriminalom. Naser Keljmendi je, naime, saznao da je njegov sin Elvis prije nekoliko godina u jednom beogradskom hotelu dao iskaz državnom tužiocu Dubravku Čampari (uz video snimanje) u kojem je ustvrdio kako je njegov otac organizirao ubistvo Ramiza Delalića Ćele. U istom iskazu, prema informacijama Istrage, Elvis Keljmendi je pominjao i Fahrudina Radončića u kontekstu Delalićevog ubistva. Sud na Kosovu je, podsjećamo, oslobodio Nasera Keljmendija svih optuži za ubistvo Ramiza Delalića.- Nakon toga, Keljmendi se vratio u BiH. Istodobno, njegov sin je nekoliko puta, putem društvenih mreža uputio nekoliko provokativnih poruka utemeljitelju Avaza Fahrudinu Radončiću.
U maju prošle godine, na poziv uposlenika Avaza, pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo su uhapsili nekoliko osoba koje su bile prijavljene za „pritiske“ na novinare tog lista. Među uhapšenima je bio i Elvis Keljmendi koji je, kako je tada ustvrdio, došao na pregled u Kliniku doktora Emira Talirevića. Nakon tog incidenta, Talirević je svoju Kliniku preselio iz Avazovog tornja.
Podsjećamo, mediji su proteklih godina objavljivali dokaze o razmjenama nekretnina između Avaza i Nasera Keljmendija.
“Jasno i odgovorno tvrdim da se u Srebrenici nije dogodio genocid, da zločin koji se dogodio u Srebrenici ne može da se kvalifikuje kao genocid”.
Ova rečenica, koju je 6. septembra 2021. godine u programu FTV-a izgovorio Dodikov savjetnik Radovan Kovačević, za Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ne predstavlja negiranje genocida.
“Obavještavamo Vas da je ovo Tužilaštvo, u smislu odredbi iz člana 216., stav 3. Zakona o krivičnom postupku BiH, donijelo Naredbu o neprovođenju istrage da je Radovan Kovačević, savjetnik člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika i portparol SNSD-a, zbog krivičnog djela Negiranje genocida, iz člana 145 a stav 3 i 7 KZ BiH, jer ne postoji osnov sumnje da je prijavljeno lice počinilo predmetno krivično djelo”, navedeno je u obavijesti koju je Tužilaštvo BiH dostavilo Ibri Bešliji, službeniku Federalne uprave policije koji je u septembru prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Kovačevića zbog negiranja genocida u Srebrenici.
Obavijest i Naredbu o neprovođenju istrage protiv Dodikovog savjetnika potpisao je tužilac Kasim Halilčević. On u obrazloženju svoje odluke navodi da Radovan Kovačević u konkretnom slučaju nije imao namjeru “da uvrijedi pojedinca ili određenu skupinu ljudi, a da naročito nije imao namjeru da povrijedi činija osjećanja niti da bilo koga podstakne da učini nekome nešto nažao”.
Podsjećamo, odlukom bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka 23. jula 2021. godine izmjenjene su odredbe Krivičnog zakona BiH.
“U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine u članku 145a, iza stavka (1), dodaju se novi stavci od (2) do (6), koji glase:
“(2) Ko javno podstrekne na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, ako takvo ponašanje ne predstavlja kazneno djelo iz stavka (1) ovog člana,
kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(3) Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. augusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(4) Ko krivično djelo iz stavka od (1) do (3) ovog članka izvrši tako da javnosti učini dostupnim ili joj distribuira letke, slike ili druge materijale, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje jedne godine.
(5) Ako je krivično djelo iz stavka od (1) do (3) ovog članka počinjeno na način kojim se može poremetiti javni red i mir ili je prijeteće, zlostavljajuće ili uvredljivo, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od najmanje tri godine.
(6) Ko dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekt kao što su ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, općina ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili registrira naziv po ili prema osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili na bilo koji način veliča osobu osuđenu pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.”
Stav (2), koji postaje stav (7), mijenja se i glasi: “(7) Počinitelj krivičnog djela iz stava od (1) do (4) ovog člana, koji je dužnosnik ili odgovorna osoba ili zaposlenik u instituciji vlasti ili bilo kojem organu koji se finansira putem javnog budžeta, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine”, navedeno je u izmjenama Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo Valentin Inzko.
Mjesec i po kasnije u emisiji Plenum Federalne televizije gostovao je glasnogovornik SNSD-a i Dodikov savjetnik Ratko Kovačević.
“Mi smatramo da je kvalifikacija da se u Srebrenici dogodio genocid neprihvatljiva. Mi smatramo da je kvalifikacija koja je politički motivisana i to je nešto što je za nas apsolutno neprihvatljivo. Evo, ja sam spreman i sada da kažem. Ja ću i sada da vam kažem. Ja smatram da je u pitanju jedna politička kvalifikacija. Ponoviću vam. U potpunosti uvažavam i najiskrenije žalim za svim žrtvama zločina koji se dogodio u Srebrenici, ali jasno i odgovorno tvrdim da se u Srebrenici nije dogodio genocid, da zločin koji se dogodio u Srebrenici ne može da se kvalifikuje kao genocid, jer ni na koji način ne može da se poredi sa zločinima genocida kakav se dogodio nad srpskim narodom u NDH, kakav se dogodio u Jasenovcu, Jadovnu i na mnogim drugim mjestima, ne može da se poredi sa zločinom genocida, odnosno holokaustom nad jevrejskim narodom, niti sa genocidom koji su Turci, koji je Turska sprovela nad Jermenima“, kazao je 6.9. 2021. godine Radovan Kovačević.
Poslije ovog gostovanja, protiv Kovačevića su podnesene dvije krivične prijave. Prva je bila anonimna, dok je drugu podnio i potpisao službenik FUP-a Ibro Bešlija. Predmet je zadužio tužilac Kasim Halilčević koji je naredio SIPA-i da, pored ostalih, u svojstvu svjedoka saslušaju i Radovana Kovačevića.
“Posebno je istakao da prilikom gostovanja u emisiji Plenum, ni u jednom trenutku nije imao namjeru da uvrijedi pojedinca ili određenu skupinu ljudi, a da naročito nije imao namjeru da povrijedi ničija osjećanja niti da bilo koga podstakne da učini nekome nešto nažao, te da mu je žao ukoliko je bilo ko na neodgovarajući način shvatio njegove javne istupe“, prenio je Kovačevićeve riječi tužilac Halilčević.
Tužilaštvo BIH poklonilo je vjeru Kovačevićevom iskazu, pa zato konstatuju da “nije imao namjeru da povrijedi ničija osjećanja”, zbog čega je donesena naredna o neprovođenju istrage.
Iako je od nametanja Inzkovog zakona zabilježeno najmanje šest slučajeva negiranja genocida, Tužilaštvo BiH nije podiglo nijednu optužnicu. U tom periodu na čelu Tužilaštva BiH je (bio) Milanko Kajganić.
“Da li da se izuzmem”, pita se u popravnom saopćenju za javnost kantonalni premijer Edin Forto, “i prilikom glasanja kada porodilje trebaju dobiti 1000 maraka ako mi je sestra trudna?”.
Odgovor na ovo pitanje je jednostavan. Primanja “trudne sestre” regulisana su Zakonom o socijalnoj zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom. U pitanju je, dakle, opći akt koji je donijela Skupština Kantona Sarajevo.
Novac firmi Energogas, čiji je vlasnik Izet Forto, isplaćen je na osnovu odluke Vlade Kantona Sarajevo za koju je glasao Izetov sin Edin. I sastavni dio Odluke koju je potpisao premijer Edin Forto je spisak kompanija kojima se dodjeljuje novac. U slučaju sestre, dakle, premijer Forto uopće ne bi odlučivao o dodjeli novca. U slučaju poticaja očevoj firmi – odlučivao je direktno.
To znači da je premijer Forto 19. februara 2021. godine glasao za Odluku o odobravanju i isplati sredstava za finansiranje dijela minimalne mjesečne neto plaće u FBiH za za mjesec juni i juli 2020. godine.
“Isplatu sredstava iz tačke I ove odluke vršit će Privredna komora Kantona Sarajevo prema listi koja je sastavni dio ove odluke”, navedeno je pod tačkom II.
Na listi, kao prilogu ove Odluke, pod rednim brojem 37 je Energogas Sarajevo. Vlasnik je, već smo objavljivali, Izet Forto.
“Ni u jednom trenutku nije bilo mogućnosti da vidimo koje su to firme, da li su povezane sa nekim”, izjavio je Forto na TV SA, prije nego što će izdati saopćenje za javnost ispravljajući vlastite navode.
Premijer, dakle, tvrdi da on nije vidio listu korisnika koja je sastavni dio Odluke koju je potpisao. Evo odluke sa jasno označenim dijelom u kojem se pominje “lista korisnika” koju Edin Forto “nije bio u mogućnosti da vidi”.
Spisak firmi sastavni dio Fortine Odluke
“Vjerujem”, kaže dalje Edin Forto, “da ovo nije sukob interesa. Sukob interesa bi bio kada bi bila neka druga situacija. Na primjer, imamo tendere gdje se razne firme prijavljuju i nude svoje projekte – firme koje misle da im treba pomoć u poslovanju”.
Ali Fortu će razuvjeriti Zakon o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji BiH. Članom 7 je regulisano pitanje sukoba interesa prilikom donošenja odluka.
“Izabrani dužosnici i nosioci izvršnih funkcija ne mogu glasati po bilo kojem pitanju koje se direktno tiče privatnog preduzeća u kojem taj izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili interesno povezano lice imaju finansijski interes. Izabrani dužnosnici i nosioci izvršnih funkcija koji se nađu u takvim situacijama uzdržat će se od glasanja, te na otvorenoj sjednici objasniti razloge zbog kojih su uzdržani”, piše u članu 7 ovog Zakona.
Pošto je Edin Forto premijer, on je – nosilac izvršne funkcije. Interesno povezano lice je, prema ovom Zakonu, “srodnik ili lice koje je sa izabranim dužnosnikom, nosiocem izvršne funkcije i savjetnikom u ličnoj, političkoj, ekonomskoj, ili drugoj vezi koja bi mogla uticati na objektivnost izabranog dužnostnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika”. Poduzetnik Izet Forto i njegov sin -premijer Edin Forto su, dakle, “interesno povezana lica”. Privatno preduzeće se zove Energogas. Vlasnik je Izet Forto. Glasa premijer Edin Forto. Finansijska korist je 20 hiljada maraka. No, problem nastaje onog trenutka kada određeni organ treba utvrditi sukob interesa. Jer od 2012. godine, nakon što je koalicija SDP-SNSD izmijenila Zakon, u Federaciji ne postoji organ koji utvrđuje sukob interesa, a tokom mandata Nermina Nikšića i Fadila Novalića nije konstituisan organ koji bi rješavao ovo pitanje.
U međuvremenu se javio Ured za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo sa tvrdnjom da su otvorili slučaj. No, koje to sankcije, sve i da utvrdi postojanje sukoba interesa moće izreći ovaj Ured? Nikakve. Ali ni to nije sve.
“Uredom rukovodi šef Ureda kojeg imenuje Vlada u skladu sa Zakonom o državnoj službiu Kantonu Sarajevo. … Šef Ureda dužan je podnositi izvještaj o radu Ureda Vladi, najmanje jednom godišnje”, navedeno je u Uredbi o osnivanju Ureda
Ured pod Fortinom kontrolom
Dakle, Ured čiji šef odgovara Edinu Forti, istražit će sukob interesa Edina Forte. I kad sve istraži, pa čak i ako utvrdi postojanje sukoba interesa, Forto ne može snositi nikakve posljedice. Jer Ured nema nikakvu izvršnu nadležnost.
Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH proces imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija provodi netransparentno i često proizvoljno. Prilikom imenovanja sudija i tužilaca ne poštuju se rang liste, a nema ni konkretnih obrazloženja za pojedinačne odluke o imenovanjima.
Ovo je, prevedemo li sa diplomatskog na svakodnevni jezik, suština pisma koje su posljednjeg dana juna članovima VSTV-a poslali ambasadori SAD-a, EU, OSCE-a i visoki predstavnik Christian Schmidt.
“Uvaženi članovi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH,
U maju 2019. godine, naše organizacije su upozorile Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH(VSTV BiH) u vezi neefikasnih postupaka imenovanja, koje provodi VSTV BiH, usljed čega je više rukovodećih pozicija u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine (BiH) ostalo upražnjeno. Zatim su 2021. godine izašli nalazi monitoring programa Misije OSCE u BiH, kojisu ukazali na nedosljedne i nedjelotvorne prakse prilikom imenovanja sudija i tužilaca. Premda se proces imenovanja od tada odvija brže, zabrinuti smo iz razloga što mnoga imenovanja ne prate redoslijed rang liste kandidata, koja bi trebala biti proizvod objektivnog procesa izbora zasnovanog na stručnosti kandidata. Iako su predviđeni određeni izuzeci kako bi se u obzir uzela nacionalna i spolna zastupljenost, takvi izuzeci bi se trebali koristiti rijetko i samo ako se bira između kandidata sa približno istim ostvarenim rezultatima, u skladu sa propisima. Umjesto toga, primijetili smo povećano, a ponekad i, čini se, proizvoljno posezanje za izuzecima na osnovu nacionalne pripadnosti kandidata. Jednako nas brinu odluke koje daju težinu kriterijima kao što je dužina relevantnog radnog iskustva, što nije u skladu sa ranglistama. Propisano je da se iskustvo mora uzeti u obzir prilikom rangiranja kandidata, a ne prilikom imenovanja sa rang liste. Pored toga, primijetili smo odsustvo jasnih standarda prilikom razmatranja kako prethodni disciplinski ili krivični postupci utiču na odluku oimenovanju”, piše u pismu koje potpisuju ambasador SAD-a u BiH Michael Murphy, šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler, šefica Misije OSCE-a u BiH Kathleen Kavalec, te visoki predstavnik Christian Schmidt.
Sve navedeno, piše dalje u pismu, dodatno je pogoršano nedostatkom konkretnih obrazloženja za pojedinačne odluke o imenovanju, čime se VSTV izlaže optužbama za proizvoljnost i netransparentnost prilikom imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija. Ambasadori upozoravaju da povjerenje javnosti u pravosuđe nikada nije bilo na nižem nivou, a VSTV se često smatra djelomično odgovornim za ovu krizu povjerenja. Stoga navode da Vijeće hitno treba preduzeti korake na afirmaciji vladavine prava, pravičnosti i transparentnosti.
“Nadalje, podsjećamo da je u Izvještaju Evropske komisije o BiH za 2021. godinu preporučeno da VSTV BiH osigura da sva imenovanja u pravosuđu budu zasnovana na stručnosti i da se provode transparentno, te da sve odluke o imenovanju budu temeljito obrazložene i potkrijepljene. Slično tome, zaključci EU/TAIEX-a, nakon Misije koja je 2019. godine izvršila stručnu analizu odluka VSTV-a, pozvali su na brzu promjenu načina na koji VSTV obrazlaže odluke o imenovanjima. Data je i preporuka da se svim kandidatima daju detaljna obrazloženja odluka VSTV-a u interesu transparentnosti i objektivnosti. Ovim pozivima nije udovoljeno,kao ni pozivu da se Kriteriji podobnosti iz EU/TAIEX misije za 2019. godinu uvrste u skup pravila o imenovanjima. Sam VSTV se obavezao da će unaprijediti sistem imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija u svom Reformskom programu, koji je usvojen 2021. godine. Ovaj problem je dobro dokumentovan čak i u strateškim planovima VSTV-a, ali nažalost bezikakvog pomaka u njegovom rješavanju. Pravosude BiH je suočeno sa stalnim napadima, usljed čega je narušeno povjerenje u njegove institucije. VSTV, kroz svoju kontrolu procesa imenovanja, ima izuzetno uticajnu ulogu u osiguranju besprijekorne reputacije pravosudnih institucija. Vijeće mora poštovati načela stručnosti, profesionalizma, dužne pažnje i jednakog postupanja u svakom pojedinačnompostupku imenovanja. Pravičnost postupka je ključna za osiguranje povjerenja javnosti upravosuđe. Nedostaci u postupku imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija dovode u pitanje pravičnost cjelokupnog pravosudnog sistema”, navedeno je u pismu.
Stoga ambasadori apeluju na VSTV da “bez odlaganja provede preostale preporuke medunarodne zajednice, istaknute u ovom dopisu”.
“Naprijed navedeno je još i važnije u svjetlu predstojećeg postupka imenovanja na nekolikovisokih pozicija, uključujući i poziciju glavnog tužioca Tužilaštva BiH. Zbog navedenih zabrinutosti, naše organizacije će povećati praćenje postupaka imenovanja općenito. Upoznati smo sa inicijativom Predsjedništva VSTV-a da se revidiraju pravila i kriteriji za imenovanje. U duhu dobre saradnje između naših organizacija sa VSTV-om, očekujemo da ćemo biti blagovremeno obaviješteni o relevantnim dešavanjima. Naše organizacije stoje na raspolaganju Vijeću da pomognu u ovom suštinski važnom poduhvatu”, napisali su ambasadori.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
