Istaknuto

Istaknute objave

Tekst iz arhiva Farisa Vehabovića: Može li se “Dayton” proglasiti ništavnim, a BiH postati RBiH?

Osluškujući sudbinu Ureda visokog predstavnika (OHR) i njegove moguće pretvorbe u Ured specijalnog predstavnika EU (EUSR), nije moguće zaobići nekoliko tema koje se, u vezi sa mogućim razvojem događaja, same nameću, i naravno, posljedica koje iz toga mogu proisteći.

Da li je Anex 4 legitiman ustavni akt?

Nekoliko nespornih činjenica se često ističe u objašnjavanju pravne prirode Annex-a 4:

  1. S obzirom da je donešen u okviru mirovnog ugovora, Annex 4 je izrađen i usvojen bez učešća građana BiH kao nosilaca suvereniteta, a umjesto njih su ulogu ustavotvorca preuzele etničke grupe kao ustavotvorna snaga;
  2. Nisu primijenjene procedure koje bi mu obezbijedile demokratski legitimitet;
  3. Annex 4 predstavlja jedinstven slučaj „ustava” koji nikada nije zvanično objavljen na službenim jezicima zemlje na koju se odnosi, već je usvojen na stranom, engleskom jeziku;
  4. Sadrži odredbe suprotne međunarodnom pravu, odnosno ozakonjuje diskriminaciju na etničkim osnovama;
  5. Teritorijalna podjela je rezultate „etničkog čišćenja“, koje je provedeno tokom rata, prevela u ustavno stanje;
  6. U praksi se pokazao potpuno nedjelotvornim jer nije ispunio osnovnu svrhu – stabilizaciju i integraciju države BiH;
  7. Annex 4 su potpisali nelegitimni subjekati (sa izuzetkom RBiH), u suštini predstavnici pobunjenih grupa, integriranih pretežno na osnovu etničke pripadnosti.

Kako je prihvaćen Mirovni sporazum?

Dio Skupšine RBiH, preostao nakon odlaska delegata srpske nacionalnosti, na sjednici održanoj 30. 11. 1995. je prihvatio Mirovni sporazum pa je, Ustavnim zakonom od 12. 12. 1995. (Sl. List RBiH 49/1­995), proglasio Ustav BiH važećim pod uslovom da se Daytonski sporazum sprovede na zadovoljavajući način; u supro­tnom, Ustav BiH proglašava se ništavnim, a RBiH nastavlja postojati pod tim, međunarodno priznatim imenom. Ne upuštajući se u ocjenu validnosti ovog Ustavnog zakona zbog nedostatka većine koja je, prema Ustavu RBiH, bila neophodna, može se utvrditi da je Annex 4 uslovnoprihvaćen. Dakle, on važi pod suspenzivnim uslovom, da se provede dejtonski ustavni model na ugovoreni način. Pored ovog Ustavnog zakona, 11. 12. 1995. godine, Ustavotvorna skupština FBiH je usvojila Odluku o prihvatanju sporazuma o oživotvorenju FBiH, zaključenog u Daytonu 9. 11. 1995. (Sl. Novine FBiH broj 8/95). U članu II/A te Odluke – „Prenos odgovornosti na Federaciju“ pod tačkom 3. se navodi: „Vlada Republike zadržaće one funkcije koje joj omogućuju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države BiH. Sve druge civilne funkcije Vlade Republike prenijeće se na Vladu Federacije u roku od mjesec dana nakon usvajanja ovih zakonskih prijedloga…“ Ova činjenica je značajna u odgovoru na pitanje ko bi mogao biti pravni sljednik RBiH ali to je jedna sasvim druga tema.

Način na koji je stupio na snagu Aneks 4, (dakle, međunarodni sporazum) kao Ustav BiH, je posebno interesantan sa ustavno-pravnog stanovišta. Naime, potpisivanjem Annex-a 4, do tada važeći Ustav RBiH, je promijenjen i zamijenjenkako je doslovno navedeno u članu XII/1 Annex-a 4. Strane potpisnice Annex-a 4 – RBiH, FBiH i RS, odobravaju tekst Ustava umjesto da, koristeći se Ustavom RBiH utvrđenom procedurom za njegovu izmjenu, usvoje novi ili da postojeći Ustav RBiH mijenjaju amandmanima. Sasvim je drugo i vrlo sporno pitanje aktivne legitimacije potpisnika Annex-a 4 tj da li su potpisnici uopće bili ovlašteni da potpisuju takvu vrstu ugovora.

Tumačenje i primjena

Istina, ovaj i ovakav Annex 4 kao ni cijeli Mirovni sporazum i nije najgori sporazum koji se mogao dobiti, ali njegovo provođenje ga je pretvorilo u nešto što BiH i njene građane i narode drži u mraku dugih 13 godina. Pojedini dijelovi ovog sporazuma promoviraju najbolje vrijednosti tzv. „zapadne demokratije“ i to posebno anglosaksonske pravno-demokratske vrijednosti – promovira demokratiju, slobodne izbore, vladavinu prava, jedinstveno tržište, garantuje visoki nivo zaštite ljudskih prava, uvodi opća načela međunarodnog prava… Ova lista ovdje ne bi bila i iscrpljena ali je svakako dovoljna da se svaki pojedinac osvrne oko sebe i shvati u kojoj mjeri su ovi temeljni principi BH društva zaista tumačeni i primijenjeni.

Istorija tumačenja i primjene Mirovnog sporazuma od strane lokalnih kočničara je primjer kako i ono malo dobrih rješenja iz Annexa 4 može da bude upropašteno, a posmatran dugoročno, trenutni ustavni sistem BiH, niti u normativnom, a niti u pogledu prakse u primjeni i tumačenju nekih njegovih odredbi, ne pruža mogućnosti za daljnji društveni napredak. Problemi u primjeni se mogu svesti na nerazumijevanje temeljnih ustavnih principa i njihovo pravilno vrednovanje; nedostatak političke volje u prihvatanju zajedničkih ustavnih vrijednosti i pogrešna praksa u primjeni ustavnih odredbi.

Premda strukture vlasti, kako su uspostavljene Annex-om 4 imaju ambiciju da stvore sliku demokratskog pluralizma, prije bi se moglo reći da se radi o etničkom pluralizmu koji je lišen punog značenja riječi demokratija. On, naime, proizvodi blokade u radu institucija i institucionalizira strah od drugih, kao što konstantno homogenizira etničke grupe. To rezultira stavljanjem životnih potreba građana u drugi plan. Neki nesumnjivi pomaci, koji su zabilježeni djelovanjem međunarodne zajednice i Ustavnog suda BiH u tumačenju i primjeni Annexa 4 i uspostavi neophodnih institucija za funkcioniranje pravnog sistema BiH, također su najčešće počivali na traženju kompromisnih rješenja čiji je kvalitet, samim tim, bio više nego upitan.

Šta i kako dalje?

Prije definitivne pretvorbe OHR-a u EUSR neophodno je napraviti pravnu inventuru ispunjenja Mirovnog sporazuma, posebno Annex-a 4. Pri tome je dovoljno držati se najprostijeg, jezičkog tumačenja. Dovoljno je podsjetiti na nekoliko značajnih propusta u provedbi: ciljano katastrofalna provedba Annex-a 7 (povratak izbjeglica) čime bi se pojam entitetskog glasanja relativizirao, neprovođenje Annex-a 9 o formiranju zajedničkih korporacija, etnički sastav i način odlučivanja u Vijeću ministara, nepostojanje jedinstvenog bh. tržišta, diskriminatoran izborni sistem, nefunkcioniranje vladavine prava, kršenje prinicipa državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine…

Pored ovoga, ali i neovisno o prethodnom, ostaje i (politički naivno) pitanje zašto nije pokrenut postupak predviđen Bečkom konvencijom o pravu ugovora i zatraženo da se Annex 4 proglasi ništavim kao međunarodno-pravni ugovor zaključen pod prijetnjom ili primjenom sile (član 52. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? …ili povrede ius cogens (član 53. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? Dodatnu argumentaciju za ovakve stavove pruža i presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv SRJ i presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u kojima je vrlo precizno utvrđeno u kakvim uslovima su predstavnici R BiH ušli u mirovne pregovore, a te nepobitne činjenice ni na koji način nisu iskorištene nakon donošenja te presude iako su često eksploatisane u druge, prije svega, političke svrhe.

Međutim, pošto često pravom dominira politika, i ukoliko se, i pored svega rečenog želi biti politički pragmatičan, moguće je, uz političku saglasnost u PS BiH primijeniti procedure koje bi Annex-u 4 dale nespornu ustavnu snagu. Međutim, to podrazumijeva teški proces razgovora i pregovora, popuštanja i pristajanja na kompromise koji ne bi bili na štetu Annex-a 4 i koje i ne bi bilo tako teško postići kada bi se temeljili na principijelnim i argumentovanim stavovima u zajedničkom interesu građana i naroda, a ne na proizvodnji straha od drugih radi postizanja što boljih izbornih rezultata. Jedan takav proces bi podrazumijevao aktivnu ulogu PS BiH koja na kraju i mora donijeti odluku. Koja pitanja bi kratkoročno morala biti predmet rasprava? Osnovno pitanje bi trebalo biti isto pitanje koje je bilo povod za aprilski paket ustavnih promjena – ukidanje diskriminacije u tekstu Annex-a 4. Drugo i posljednje pitanje u prvoj, predizbornoj fazi, ovog dugotrajnog procesa bi moralo biti ono oko čega se svi (bar deklaratorno) slažu – deblokiranje procesa integracija u EU i NATO što mora uključiti i deblokiranje sistema odlučivanja u PS BiH. Prema relevantnim pokazateljima, za proteklih 11 godina u PS BiH je usvojeno oko 280 zakona, a oko 260 ih je blokirano tzv. entitetskim glasanjem, a samo četiri zakona su „zaustavljena“ u Domu naroda PSBiH od kojih samo dva trajno zbog pozivanja na vitalni nacionalni interes. Međutim, ako se istinski želi deblokirati proces odlučivanja o uslovima koje nameće EU, a koji su prihvaćeni Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, onda je neophodno ukinuti blokade u vidu entitetskog glasanja i vitalnog nacionalnog interesa za odluke koji se donose u procesu integracija sa EU i NATO jer interes države je iznad interesa bilo kog naroda ili entiteta. U suprotnom, sa ovim tempom usvajanja zakona u PS BiH, članstvo u EU i NATO teško da bi dočekali naši praunuci. Međutim, kao neka vrsta kompenzacije za deblokadu ovog procesa koji je dirigovan izvana – uslovima koje postavlja EU, a ne niti ova niti ona politička ili nacionalna grupacija, za neka unutrašnja pitanja bi bilo moguće „pojačati“ zaštitu vitalnog nacionalnog interesa evenutalnim ukidanjem suspenzivnog i uvođenjem trajnog veta kako bi se osigurala ravnopravnost svih konstitutivnih naroda i Ostalih. Ukoliko ni ovakav minimalni kompromis ne bude moguć, onda će jako teško biti optimista ovih godina u Bosni i Hercegovini.

(tekst Farisa Vehabovića, danas sudije Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, objavljen je 16.12.2008. u Oslobođenju)

Veleov stav o Filipovom Stavu : Zašto SDA, IZ i javnost šute na napade propagandiste Mursela Begovića na akademika Karića?

“Proračunati beskičmenjak”, “Duhovni snob”, “bljedunjavi oportunist i konformist”, “književnik-amater”, pisac “proljeva”, nedostaje mu obraza i islamskog morala

To je samo dio od salvi nezapamćenih uvreda koje je ovih dana, manirom inkvizitora, na društvenim mrežama iznio glavni i odgovorni urednik nacionalističkog sedmičnika “Stav” i predsjednik Upravnog odbora nečeg što se zove Centar za dijasporu “Mreža”, Filip Mursel Begović, napadajući – poslije brojnih čestitih ličnosti minulih godina – i jednog od najumnijih bošnjačkih i bosanskih intelektualaca, iznimno poštovanog, kako u Bosni i Hercegovini tako i diljem svijeta, akademika Enesa Karića!

Grijeh akademika Karića

Razlog tog bestijalnog napada propagandista Begovića na akademika Karića, uz ostalo, ratnog ministra obrazovanja u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, kandidata za reisu-l-ulemu i bivšeg direktora Uprave za nauku i obrazovanje Rijaseta (o tome ko je akademik Enes Karić podsjetite se OVDJE), jeste kolumna pod nazivom “Krik počasnog građanina Bužima” koja je objavljena u uvodniku novog izdanja IIN Preporod.

U ovom tekstu – kojeg su prenijeli ili citirali brojni mediji – akademik Karić ističe kako je kao musliman, protiv skidanja bilborda ili skidanja i uklanjanja javne božićne i novogodišnje čestitke u gradu Bužimu, o čemu se ovih dana u javnosti mnogo govorilo i pisalo.

Ta javna božićna i novogodišnja čestitka ni po čemu nije uperena protiv naše vjere islama, niti protiv naše bošnjačke nacije, niti protiv države Bosne i Hercegovine. A da ta javna božićna i novogodišnja čestitka nije protivna svemu našem pobrojanom, dovoljan mi je samo jedan dokaz: Radost kršćana, katolika ili pravoslavnih, koji će proputovati kroz Bužim i vidjeti da im se čestita blagdan Božić i Nova 2022. godina. Taj putnik i građanin, taj katolik i pravoslavac, oni nisu ni HDZ, ni SNSD, oni nisu rušitelji Bosne i Hercegovine. Oni su jednostavno putnici, oni su ljudi koji se raduju toj čestitci, napisao je akademik Karić.

Oni – dodao je – čestitku doživljavaju kao dobrodošlicu iskazanu im baš u Bužimu.

Iako ja ne tražim recipročnu ljubav, niti recipročni patriotizam, ali navodim usputice i ovo: I ja bih se obradovao da u Širokom Brijegu, ili u Grudama, ili u Međugorju, pročitam bilbord ili napis iznad ulice Sretan Ti Bajram i u zdravlje ti bio, putniče muslimane!, naveo je Karić te dodao: Već godinama u Bosni i Hercegovini imamo sa naše muslimanske ili naše islamske strane, tu i tamo, glupe i priproste komentare o obilježavanju (ili našem muslimanskom čestitanju) Božića, Nove godine, puštanju Djeda Mraza u obdaništa i škole, i tako dalje. Uvijek sam se gnušao nad tom našom glupošću. Ovamo nam državu svode na nulu, a mi svoj razum, ako smo još pri njemu, trošimo na stvari koje u Bosni i Hercegovini nikada nisu bile problem. Pa, molim vas lijepo, još davno Bašeskija govori o zajedničkim kršćanskim i muslimanskim svečanostima u Sarajevu!.

 “Nema šanse!”

Nošen podrškom svojih “pratitelja” koji su ga ohrabrivali, Begović je najprije odvratno pokušao ismijati akademika uglednog profeosra nazivajući ga “Enesom Deda Karić Mrazom”, a potom pozvati na autoritet Tarikatskog centra BiH da se obračuna sa nepoćudnim Karićem.

 

Enes-Karić-HOR-2-Foto-portal-Novosti1.jpg - Zašto SDA, IZBiH i javnost šute na napade propagandiste Filipa M. Begovića na akademika Karića?

Zatim je “zagrmio”:

“Odbijamo šutjeti, odbijamo gurati prste u uši, dok jedan “duhovni” snob blasfemično svodi sufije i pripadajuću tradiciju u BiH prisutnu preko 500 godina na Deda Mrazove. Ovaj do prije 15 godina “samo” islamski intelektualac odjednom je poželio da bude nešto više, jer nije želio da ga valjda priznaju samo efendije, mualime, studenti FiN-a i čitateljstvo “Preporoda”. Pa je taj proračunati beskičmenjak i književnik-amater počeo pisati romane, ali i neke pjesmice, neke kisele krastavčiće, kojih bi se mogao posramiti i kakav nadahnuti pučkoškolac. Začudo, ovu spisateljsku epifaniju je prepoznao Enver Kazaz koji je postao jedan od najljućih zagovarača Enesa Karića. Javljao se Karić vazda kada je bošnjačka polemička bitka već bila završila, procjenjujući da se ne zamjeri ni jednoj ni drugoj zavađenoj strani. Bljedunjavi oportunist i konformist u svojoj suštini. Nije mu bilo dosta što je po Evropi snishodljivo pristao na kršćanski koncept dijaloga, o ne, sada treba valjda da ovog lika i njegove proljeve shvatimo kao neki doprinos multikulturi i da prihvatimo blasfemiju kao evoluciju islama u BiH. Nema šanse!”, prijeteći poručuje Begović.

Ovakvim porukama Begović “svojim sljedbenicima” daje zapravo signal da (često pod lažnim imenima) nastave vrijeđati uvaženog  akademika Karića, ibreteći se “da je ovaj bio kandidat za reisa”, da “mogu proglasiti Vinka (kardinala Puljića) za šejha” itd.

Nadalje, izvrćući suštinu Karićeve općenito važne poruke Begović profesora Fakulteta islamskih nauka bezmalo optužuje za izdaju, što je omiljena tema urednika “Stava”, i to, pazite, zbog stavova koji idu u pravcu toliko potrebnog međureligijskog dijaloga. Šta bi trebao?! Pozivati na rat?

Screenshot_20220102-231437_Facebook.jpg - Zašto SDA, IZBiH i javnost šute na napade propagandiste Filipa M. Begovića na akademika Karića?

 

Sjećam se slike prije više od desetak godina kako na nekom ekumenskom skupu u Hrvatskoj Karić maše maslinovom grančicom dok svećenici puštaju bijele golubove mira. Kakav kolonijalni mentalitet, strašno. Potpuno asimiliran u koncept katoličke crkve, barem kada je bilo riječ o dijalogu. A o njegovom odnosu spram bosanske tradicije sufizma neću posebno govoriti, jer on je ne priznaje kao mjerodavnu a sada se sa njome i sprda. Nakon sam što vidio kako “ljubi” popovske ruke, tvrdio je da on može samo Hazreti Mevlani ljubiti ruke, nikako bosanskim šejhovima. Hajde, ljubi Enese ako ga sretneš… Zato je i mogao mimo 500 godina tesavvufa u Bosni i Hercegovini promovirati perenijalnu filozofiju, a na koncu mu je palo na pamet da sufije oblači u Deda Mraza te da izjednačuje Mevlud i Božić. Strašno je ovo. Enes Karić je itekako obrazovan čovjek, bez daljnjega, ali očito ovdje nedostaje i bošnjačkog obraza i islamskog morala, “raskrinkava” Begović.

Grijeh tih autora jeste što su upozorili (a nisu jedini) da pokliči i potezi (protiv čestitanja Božića i obilježavanja Nove godine, o čemu je svoj stav jasno iznijela i Islamska zajednica), koje suštinski glorificiraju Begović i slični (nebitni sami po sebi), daju tako neophodno gorivo neprijateljima Bosne i Hercegovine i Bošnjaka da pokažu “pred licem Europe” kako je ova država nemoguća, jer se sa “ovakvim” Bošnjacima ne može živjeti! Da je, zapravo, na pravom taj putu fašista Viktor Orban koji tvrdi je dva miliona bosanskih muslimana sigurnosni problem i da je belaj u tome kako ih, kao, integrirati u EU.

Jer, onima koji danas žele da odlučuju o sudbini Bosne i tome da li će Bošnjaci doživjeti palestinsku Nakbu i(li) biti gurnuti u geto, naravno, pored ostalog, pomalo trebaju argumenti da smo i sami krivi za svoju sudbinu. O tome ovih dana piše i Avdo Avdić u “Oslobođenju”.

Da je to što brane Begović i slični “dobar materijal” potvrđuje i ažurnost medija pod kontrolom režima Aleksandra Vučića u Beogradu (Kurir i slični), pojedinih medija u Hrvatskoj i Hercegovini, koji su koliko jučer branili samog Begovića. A da ne govorimo o saopćenju tzv. Hrvatskog narodnoga sabora:

“Ovakve reakcije su živi dokaz i primjer “moderne i građanske” države kako je očigledno promišlja SDA. To je, valjda, primjer jednakopravnosti i suverenosti s kojom bi trebali pristupiti EU, a božićna čestitka je vrijeđanje”, saopćili su iz Hrvatskog narodnog sabora.

Taj trenutak očito je prepoznao i akademik Karić, te kao i devedesetih, (“ne tražeći recipročnu ljubav, niti recipročni patriotizam”) odlučno ustao u odbranu bosanskih vrijednosti, komšiluka, pa i univerzalnih vrijednosti islama. A to je grijeh kojeg Begović nije mogao ni svhatiti, niti halaliti.

Stvaranje monstruma

Zapravo, kako smo došli do trenutka u kojem Filip M. Begović javno vrijeđa akademika Karića, odgovor bi vjerovatno mogla (i trebala) dati Centrala SDA u Mehmeda Spahe. Makar onda kada bosanske patriote, intelektualce, novinare, političare, poziva u jedan saff i kada izražava zabrinutost za sudbinu zemlje.

Nije trebalo biti tako. Kada je u martu 2015. godine Filip M. Begović, uz podršku SDA i, navodno, zvanične Ankare, objavio početak izlaženja magazina “Stav”, saopćio je javnosti da to neće biti “medijski monstrum”. A u ovih šest-sedam godina postojanja taj “medij” je, zahvaljujući upravo Begoviću (naravno, uz časne izuzetke, neka mi ne bude zamjereno) – najčešće bio samo to! Alatka za širenje mržnje, toljaga za atakovanje na svakog ko je nepodoban za Filipa M. Begovića.

Svijet Filipa M. Begovića je onaj u kojem tumaraju razni “unutrašnji” i “vanjski” neprijatelji, “izdajnici”, loši Bošnjaci i muslimani, “autošvinisti”…

Kao takav, odnarođen, odvojen od stvarnosti, bez smisla, navedeni medijski projekt je doživio krah i danas “diše na škrge”. Pouzdana saznanja govore da ih (tobejarebi!) ne čita ni sam Bakir Izetbegović!

Zašto se onda baviti pomračenjem uma Filipa M. Begovića?

Smatram, nažalost, da novinar i urednik mora “po službenoj dužnosti” reagirati na napade poput ovog na Karića i ne samo njega, jer ličnost poput Filipa M. Begovića, sa očitom krizom identiteta i mesijanskim kompleksom, nastupa isključivo iz pozicije – Sile! (Znaš li ti ko sam ja?!).

Kada vas napada Begović nekim svojim mjerilima računa na psihologiju mase, ali i to da ste sami, bespomoćni, da iza vas niko neće stati, dok je njemu (estagfirullah) dato pravo da odlučuje šta će s vama, da mu ne možete nikako uzvratiti. Jer, on je Sila!

Da je “išta skontao u životu” dok patetično piše o “momcima u patikama” i herojima koji su goloruki trčali na tenkove – onima koji su (grdna moja rano) izginuli ili crkli od muke poslije rata – da bi Filip M. Begović mogao uređivati “Stav” – znao bi da su ustali upravo protiv Sile.

Da je nešto suštinski spoznao iz onog lijepog, prvog susreta s vjerom u Zagrebačkoj džamiji, o čemu je govorio u “Večernjem listu” 2007., trebao je naučiti za islam prezire upravo Teror i Silu.

Međutim, strašno je znati da je, u trenutku kada se naša država, kao i 1992. i 1993. godine, suočava s otvorenim atacima na njezine institucije, sa ponovnim neskrivenim aspiracijama susjeda, Filip taj koji (jadna ti majka!) “organizira dijasporu”, govori “u ime predsjednika”, “u ime šejha”, odlučuje o “projektima”, tumači narodu “hoće li biti rata” i “kako dalje”, tvrdi da se pita o važnim kadrovskim pitanjima, a u slobodno vrijeme odlučuje ko je “autošovinista”, ko je dobar Bošnjak, koga “treba maknut”, “šta je tradicija Bošnjaka”… Usput citira Maka Dizdara i, uz masne honorare, “živi za Bosnu”!

Taj hudi Filip M. Begović nije problem sam po sebi. On je samo sin nakaradnog sistema (ne primijenivši, gluho bilo, kao onaj sin Márquezove tetke Ursule rođen sa “svinjskim repom”). No, problem je kada Filip M. Begović uzme sebi za pravo da ljudima lijepi “mete” na čelo, kao akademiku Kariću, kada s uživanjem huška, širi smutnju, fesad, proganja – i za to ne odgovara.

Upravo kako je prije nekoliko godina zabilježio Haris Imamović u Žurnalu. Naime, jednog od ljudi, koje je Begović neosnovano i nekorektno napadao u “Stavu”, “neki idioti su verbalno napali u tramvaju, papagajski ponavljajući Begovićeve laži i političke hrakotine”. E, to je problem!

Protiv takvih purgerskih mumina (kako je Beogvića nazvao Senad Avdić) novinar u Sarajevu danas mora dići glas. Društvo koje sanja Filip M. Begović je društvo u kojem ne želimo živjeti!

Naš Filip je dovoljno dugo u Bosni (koja ga je, kako i treba, lijepo primila i nahranila), zna onu Mešinu:

“Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom

Ovdje Sila na prolazi!

(izvorni tekst Faruka Velea objavljen je na portalu ins.ba)

Ustavni sud BiH utvrdio kršenje ljudskih prava “srebreničke trojke”: Behudina Husića, u septembru prošle godine, bez ikakve sudske odluke držali u bijeljinskom pritvoru šest dana

Ljudska prava Behudina Husića su prekršena. Utvrdio je to Ustavni sud Bosne i Hercegovine razmatrajući sredinom decembra apelaciju jednog od trojice Srebreničana kojeg pravosuđe Republike Srpske proganja još od 1996. godine, optužujući ga da je sa Ahmom Harbašem i Nedžadom Hasićem ubijao srpske civile dok se, od jula 1995. godine mjesecima pokušavao, preko šume probiti  do Tuzli.

“Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer apelant Behudin Husić, nakon što je 14. septembra 2021. godine lišen slobode po Rješenju Okružnog suda u Bijeljini broj K-32/99 od 24. aprila 2001. godine, nije izveden pred sud sve do donošenja Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 002550 11 K od 20. septembra 2021. godine”, piše u Odluci Ustavnog suda BiH donesnoj na sjednici 16. decembra prošle godine.

Nadalje, Ustavni sud BiH utvrđuje  da je rješenjima Okružnog suda u Bijeljini od 8. oktobra 2021. godine i 20. septembra 2021. godine povrijeđena i Husićeva pravo garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nakon iščitanog obrazloženja odluke Ustavnog suda, pojednostavit ćemo. Srebreničanin Behudin Husić šest je dana držan u pritvoru, bez da je prethodno izveden pred nadležnog sudiju u Bijeljini. Pripadnici SIPA-e su ga uhapsili 14. septembra 2021. godine na osnovu potjernice iz Bijeljine raspisane prije 20 godina. Nakon toga, Husić je sproveden u Kazneno-popravni zavod u Bijeljini gdje je pritvoren. Tu je zadržan šest dana, a da uopće nije izveden pred nadležni Okružni sud u Bijeljini.

“Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant, zbog toga što se nalazio u bjekstvu u vrijeme donošenja odluke kojom mu je određen pritvor (24. aprila 2001. godine), nije „odmah“ i „promptno“ bio izveden pred sud, a niti u momentu lišenja slobode (14. septembra 2021. godine kada je lišen slobode), nego tek 20. septembra 2021. godine, dakle protekom šest dana od dana lišenja slobode”, navedeno je u obrazloženju Odluke.

No, ono što je, možda, još bitnije za ovaj slučaj je pitanje postojanja osnovane sumnje, odnosno glavnog preduslova za hapšenje, pritvaranje i određivanja mjera zabrane.

“Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je redovni sud apelantu odredio mjere zabrane iako iz osporenih rješenja proizlazi da u odnosu na postojanje osnovane sumnje nije dato dovoljno i relevantno obrazloženje jer u obrazloženju osporenih odluka sud nije naveo da postoje „činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je osoba u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti“, a iz dostavljene i poznate dokumentacije nije jasno šta se apelantu stavlja na teret optužnicom”, konstatira Ustavni sud BiH po apelaciji Behudina Husića.

Dakle, uopće ne postoji osnovana sumnja da su Behudin Husić, Ahmo Harbaš i Nedžad Hasić počinili krivična djela zbog kojih ih bijeljinsko pravosuđe proganja još od 1996. godine, kada su ih pripadnici IFOR-a predali policiji Republike Srpske.  U nastavku ćemo, ukratko, podsjetiti na samu genezu ovog slučaja. Nakon pada Srebrenice, sedmorica Bošnjaka iz tog grada preko šume je krenula put Tuzle. Mjesecima su se, bježeći od Vojske RS i MUP-a Republike Srpske, skrivalo po šumama Podrinja. Nedžad Hasić, Behudin Husić, Ahmo Harbaš, Vahdet Avdić, Samir Avdić, Enver Harbaš i Muharem Hasić odlučili su 11. maja 1996. godine da se predaju pripadnicima IFOR-a na Crnom Vrhu, na putu Kalesija – Zvornik, nakon 10 mjeseci koje su preživjeli u opustošenom podrinjskom kraju, gdje su se skrivali nakon genocida u Srebrenici. Vojnici iz američkog kontingenta IFOR-a su im obećali prebacivanje u Tuzlu, slagali, i predali ih patroli policije CSB u Zvorniku. Nakon toga protiv njih je pokrenut krivični postupak zbog optužbi da su ubili  četvoricu „srpskih drvosječa“: Đorđa Petrovića, Nikole Modrakovića, Momčila Ristanovića i Vlajka Zekića. Ubistva su, navodno, počinjeno 2. maja 1996. godine u selu Krušev Do, udaljenom 40 kilometara južno od centra Srebrenice i stotinjak kilometara od mjesta gdje su se Husić, Harbaš i drugi predali pripadnicima IFOR-a. Početkom decembra 1998. godine izrečena je prvostepena presuda u Okružnom sudu u Bijeljini za ubistvo četvorice drvosječa. Ahmo Harbaš i Nedžad Hasić su osuđeni na po 20, Behudin Husić na 11, Samir Avdić, po optužbi za ubistvo Muniba Mustafića na 10 godina zatvora. Vahdet Avdić, Enver Harbaš i Muharem Hasić su oslobođeni krivice i pušteni na slobodu.

Tada su uslijedili mukotrpni pregovori entitetskih političkih zvaničnika koji su našli kompromis u razmjeni osuđenih Harbaša, Hasića i Husića za trojicu osuđenih srpskih zločinaca iz zeničkog zatvora. Sporaum je potpisan 1999. godine. Bošnjaci su prebačeni na navodno izdržavanje kazne u zatvor u Tuzlu, a Srbi u Kula u Istočnom Sarajevu. Odmah nakon dolaska u Kulu trojica srpskih zatvorenika su puštena na slobodu uz pomilovanje tadašnjeg predsjednika RS, Nikole Poplašena, a nedugo zatim su i trojica osuđenih preživjelih Bošnjaka pušteni na slobodu.

Sporazum RS-a i Federacije potpusan je u januaru 1999. godine. No, tada na vlasti Republike Srpske započinju sa prevarom. Tri mjeseca nakon Sporazuma, Vrhovni sud Republike Srpske je Presudom od 26. aprila 1999. godine ukida presudu Okružnog suda u dijelu koji se odnosio na Behudina Husića, Ahmu Harbaša i Nedžada Hasića, te predmet vraća na ponovno suđenje. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je prvostepena presuda kontradiktorna, nerazumljiva i drugo, zbog čega je ukinuta. Okružnom sudu u Bijeljini naloženo je ponovno suđenje, te se Husić, Hasić, i Harbaš proglašavaju nedostupnim. Za njima se 2001. raspisuje crvena Interpolova potjernica i od tog trenutka za njima traje “potraga”.  Hasić i Husić su ostali da žive u BiH, dok je Harbaš uspio preseliti u Švicarsku. Tamošnje vlasti odbile su da ga izruče pravosuđu u Bijeljini. U novembru 2020. godine u Tinji kod Srebrenika je uhapšen Nedžad Hasić. Bijeljinski sud mu je odredio pritvor. Nakon što je pušten na slobodu, Ustavni sud BiH kontatuje da je nezaonito držan sedam mjeseci. Unatoč odluci Ustavnog suda, Okružni sud u Bijeljini nastavlja istu praksu. Pripadnici SIPA-e 14. septembra 2021. godine hapse Behudina Husića i prebacuju ga u KPZ Bijeljina. Tu ga, vidljivo je iz odluke Ustavnog suda BiH, šest dana drže bez ikakve sudske odluke. Nakon toga ga puštaju na slobodu i određuju mu mjere zabrane. Ustavni sud BiH u 16. decembra konstatuje da je nezakonito držan u pritvoru. I, ono što je najbitnije, konstatuje da nema osnovane sumnje da je “srebrenička trojka” koja je preživjela genocid, uopće počinika krivično djelo.

Nova akcija proruskih medija i Srpske liste na Kosovu: Svađu zbog nelegalne sječe šume prikazali kao “etnički napad” na Srbe

Na dan referenduma o ustavnim promjenama u Srbiji, Srpska Lista zajedno sa pro-ruskim portalom Kosovo Online izmislila je da se na Kosovu dogodio međuetnički incident, objavio je thegeopost.

Suprotno ovoj tvrdnji, Policija Kosova saopćila je da je došlo do napada u mestu Runik, opština Srbica u kojem se siječe šuma za privatne upotrebe.

„U podne, 16. januara 2022. godine, Policijskoj stanici Srbica je prijavljen i slučaj sa elementima krivičnog dela “napad”. Iz početne istrage i izjave oštećene M.K., saznaje se da kad je žrtva bila u selu Runik u Srbici, srela je osumnjičenog kojeg je od ranije poznavala, gde je tokom razgovora došlo do svađe između njih, a kao razlog je navedeno da je žrtva sumnjala da je osumnjičeni  sjekao šumu u privatnom vlasništvu“, navodi se u saopštenju kosovske policije.

Takođe se navodi da je kontaktiran postupajući tužilac te da je osumnjičeni pušten na slobodu u redovnoj proceduri.

„Povodom slučaja su preduzete intenzivne istražne mjere, identifikovan je i uhapšen  osumnjičeni B.S., a saslušan je i svjedok ovog slučaja”.

Za sve preduzete mjere kontaktiran je postupajući tužilac, koji je predložio da se slučaj inicira i istražuje za krivično delo „napad“.

Nakon obavljenog razgovora, osumnjičeni je, po nalogu tužioca, pušten na slobodu u redovnoj proceduri, navedeno je dalje u saopštenju.

Međutim, takozvana Kancelarija za Kosovo u Vladi Srbije izjavila je da je „Milan Kovačević iz Srbice napadnut jer ima srpsko ime, prezime i kapu”.

Reagovala je i Srpska lista rekavši da je „ovaj napad direktna posljedica antisrpske politike Prištine”.

Iste reakcije objavio je i srpski medij sa proruski medij  Kosovo Online.

Kako navodi ovaj portal, “napad mladića u Srbici je akcija protiv Srba koji služi kao gorivo za albanske ekstremiste”.

Policija Kosova demantovala je na tvrdnje koje navodi Srpska lista, a koje je objavio portal Kosovo Online. Iz Policije Kosova su saopštili da su gore navedene tvrdnje, laž.

“Policija Kosova sa ciljem tačnog informisanja javnosti o nekim člancima objavljenim danas (17.01.2022) na nekoliko različitih portala, koji se pozivaju na izjave Srpske liste da je u selu Runik u Srbici napadnuto lice M.K,  i prema njihovim riječima,  ovaj napad je antisrpski, reaguje na ove neistinite vijesti“, objašnjava policija.

Do sada je takve strategije koristila Srbija, sa svojim saveznicima poput Srpske liste i Kosovo Online, s ciljem da se ovakvi slučajevi prikazuju lažno pred međunarodnom zajednicom i posebno na sjednicama Savjeta bezbjednosti UN-a, kao slučajevi etničkih napada na Srbe.

U Srbiji je održan referendum o ustavnim promenama.

Skupština Kosova usvojila je rezoluciju kojom se izrazilo protivljenje da se u zemlji održi referendum o državi Srbiji.

Novi mafijaški obračun u Sarajevu: Ubijen Kenin Lukač, prijatelj nedavno ubijenog Mehmeda Ramića

U Sarajevu je u četvrtak popodne ubijen Kenin Lukač, saznaje Istraga.ba. U pitanju je prijatelj nedavno ubijenog Mehmeda Ramića.

“Policija Kantona Sarajevo je oko 16.50 sati obaviještena da je došlo do upotrebe vatrenog oružja na području općine Novo Sarajevo, te su izlaskom na mjesto događaja policijski službenici zatekli jedno beživotno tijelo, za koje se vrši provjera identiteta. Prve informacije ukazuju da je izvršeno krivično djelo “Ubistvo” od strane nepoznatog izvršioca”, saopćeno je iz MUP-a Kantona Sarajevo.

Prema informacijama Istrage, Lukač je u četvrtak tokom dana imao verbalni obračun sa Asmirom Murtovićem zvanim Murta. Incident se dogodio u naselju Nova Otoka. Ovaj događaj su zabilježile i policijske agencije. No, nešto kasnije, oko 16 sati Lukač je ubijen. Policijske agencije raspolažu informacijama da je Lukača napalo više osoba, a najmanje jedan od njih je bio izbrijane glave. Nakon što su ubili Kenina Lukača, napadače je sačekao bijeli Golf 6. Sumnja se da je vozilom upravljao Almir Murtović Murta.

Kenin Lukač je, inače, prijatelj Mehmeda Ramića, jednog od vođa navijačke skupine Manijaci koji je 12. decembra ubijen u sarajevskom naselju Pofalići.  Tada je policija uhapsila Amela Jašarevića, zvanog Šaja, koji se tereti za ubistvo. Naknadno su uhapšeni i Edvin Imamović i Igor Zuko. Istovremeno je raspisana Interpolova potjernica za Adelom Kabašem, zvanim Dasta koji je  iste noći pobjegao u Crnu Goru.

On je označen kao organizator ubistva Mehmeda Ramića. Adel Kabaš se, inače, ranije prezivao Murtović. U pitanju je brat Asmira Murtovića koji je u četvrtak, nekoliko sati prije ubistva, imao  obračun sa ubijenim Keninom Lukačem.

U pozadini ovih sukoba je trgovina narkoticima.

Objavljujemo dokumente i detalje Nacrta zakona o VSTS RS: Državnom VSTV-u se oduzima pravo imenovanja i razrješenja sudija i tužilaca u RS

“Ovim zakonom osniva se VSTS RS i uređuje njegov rad, organizacija, nadležnosti i ovlaštenja. Zakonom se propisuju uslovi i mandat za vršenje sudijske i tužilačke funkcije u RS, imenovanje i premještaj sudija i javnih tužilaca, ocjenjivanje sudija i javnih tužilaca, privremeno upućivanje sudija i javnih tužilaca, ocjenjivanje sudija i javnih tužilaca, disciplinske odgovornosti sudija i tužilaca, organi i tok disciplinskog postupka. Također, propisuje se privremeno udaljenje sudija i javnih tužilaca od vršenja dužnosti, nespojivost njihove dužnosti sa drugim funkcijama, prestanak mandata sudija i javnih tužilaca i druga pitanja u vezi sa radom Visokog sudskog i tužilačkog savjeta RS”, piše u Mišljenju na Nacrt zakona o VSTS-u RS koje je u srijedu usvojila Vlada Republike Srpske.

Mišljenje je 2. februara potpisao predsjednik Vlade RS, a u dokumentima koji su u posjedu Istrage je navedeno “da su uvažene preporuke Evropske komisije i to da VSTS mora biti ustavna kategorija”.

“To je predviđeno članom 121a Ustava RS, te da je takođe ovim zakonom preciznije regulisan postupak imenovanja, ocjenjivanje rada i disciplinski postupci”, naveo je Višković u dokumentu koji je upućen Narodnoj skupštini RS kao “prateći” materijal Nacrtu zakona o VSTS-u RS.

Pema članu 4 Nacrta zakona, visoki sudski i tužilački savjet RS bi činili predstavnici sudova i tužilaštava iz tog entiteta, tako što bi svaki nivo pravosuđa imao svoje predstavnike. Recimo, okružna tužilaštva RS bi imala svog predstavnika, osnovni sudovi svog, okružni sudovi svog itd. Osim toga, Vlada RS bi imala jednog člana VSTS-a, Narodna skupština RS jednog, koliko bi imala i Advokatska komora RS.

Visoki sudski i tužilački savjet bi, piše u članovima 3., 41. i 42., imao dva podvijeća – i to podvijeće tužilaca i podvijeće sudija. Ova podvijeća bi imala ključnu ulogu prilikom imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija u RS.

Ukoliko se sagledaju ovlaštenja VSTS-a RS i način odlučivanja, može se zaključiti da su skoro sve odredbe prepisane iz Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine čija ovlaštenja Republika Srpska namjerava preuzeti.

Zakon o visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske na snagu bi trebao stupiti tek godinu dana nakon što Narodna skupština tog entiteta usvoji prijedlog tog zakona.

“Savjet je dužan da počne sa radom u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Pravilnika iz člana 6. stav 2 ovog zakona”, piše u članu 200 Nacrta zakona.

U narednom članu, a ujedno i posljednjem, piše da se “zakon objavljuje u “Službenom glasniku RS”, a stupa na snagu godinu dana od dana objavljivanja”. To znači da Republika Srpska sasvim sigurno neće dobiti svoj VSTV do proljeća naredne godine.

“U obrazloženju finansijskih sredstava, navodi se da su za sprovođenje ovog zakona potrebna dodatna sredstva iz budžeta RS za obezbjeđenje prostornih, kadrovskih kapaciteta i tehničkih uslova koji su neophodni za početak rada Savjeta”, navedeno je u propratnom aktu koji je premijer RS Radovan Višković dostavio Narodnoj skupštini RS.

Narodna skupština RS bi taj zakon trebala razmatrati na sjednici zakazanoj za utorak, 8. februara.

Istraga u Ukrajini: Država u kojoj traje rat – sprema se za rat

Kada je u našoj torbi ugledala šljem i pancire, carinska službenica na kijevskom aerodromu izgledala je pomalo zbunjeno. Žurno će, potom, otići u drugu prostoriju, odakle je izašla u pratnji znatno starijeg kolege. Brzi pregled potrebne dokumentacije i upit – ko je najpoznatiji bosanski fudbaler.

„Edin Džeko“, odgovorio je kolega Denis Bajrović.

Poslije ovoga sve je bilo lakše. Mladić koji nam je iznajmio automobil kaže da zna gdje je Bosna i Hercegovina.

„Slične nas muke muče“, govori nam dok priprema automobil za put.

Četiri trake autoputa vode ka centru Kijeva. S desne strane primjećujemo tablu – na kojoj piše Lugansk i Odesa. Mi ćemo ka ovom prvom. Ali ne još. Sat-dva prije nego smo sletjeli, ukrajinska misija OSCE-a objavila je izvještaj za prošlu godinu. No, prvo dnevni izvještaj.

Za dva dana, od 4. do 6. februara, registrirano je 39 eksplozija. Sve su bile u regionima Lugansk i Donjeck, gdje od 2014. godine traju „sporadične“ borbe između snaga pod kontrolom ukrajinske vlade i proruskih separatista koji su okupirali nekoliko gradova na istoku te države. Na karti u okviru ovog teksta, jasno je ucrtana linija razgraničenja.

Ta linija je od Kijeva udaljena nekih 1000 kilometara prema Rusiji. Da biste lakše shvatili, linija fronta je od glavnog ukrajinskog grada Kijeva udaljena, otprilike, koliko je Minhen udaljen od Sarajeva.

OSCE u svom izvještaju piše da je u posljednjih 48 sati u regiji Donjeck zabilježeno 416 kršenja primirja. U regiji Lugansk bilo je nešto mirnije.

„Misija je zabilježila 35 kršenja primirja, uključujući jednu eksploziju“, piše u dnevnom izvještaju OSCE-a.

U godišnjem izvještaju OSCE-a, objavljenom u ponedjeljak, navedeno je da je  tokom prošle, 2021. godine na tom području zabilježeno 93.902 kršenja primirja. Regijama Donjecka i Luhanska odjeknule su 1133 eksplozije. Ukupno je stradao (ranjen ili ubijen) 91 civil.

Rat, dakle, traje, iako se svi spremaju za pravi rat.

Dva i po sata vožnje od Kijeva ka granici sa Bjelorusijom je grad Pripjat. Ovaj grad duhova, nalazi se svega nekoliko kilometara od Černobila. Nakon nuklearne katastrofe 1986. godine, niko više ne živi tu. Prošlog vikenda, ukrajinska Nacionalna garda, policija i hitne službe u Pripjatu su vježbale borbenu gotovost.

vježbe u Pripjatu, foto: The Kyiv Independent

Ruske i bjeloruske snage borbenu bi gotovost trebale provjeriti ove sedmice. Mjesecima se već piše o koncentrisanju ruske vojske na ukrajinskim granicama. No, pogledaju li se pažljivo karte, može se primijetiti da je ruska vojska, zapravo, Ukrajinu ostavila u „potkovici“. Najveći broj ruskih vojnika koncentrisan je u blizini ukrajinskih regija koje su 2014. godine okupirale proruske paravojne formacije. CNN objavljuje da je posljednih dana došlo do dodatnog pomijeranja ruske vojske prema ukrajinskoj granici.

Svijet strahuje od napada. No, u samom Kijevu ne može se primijetiti neko neuobičajeno ponašanje. Saobraćajne gužve dokaz su da glavni grad Ukranije živi normalno, iako bi, prema tvrdnjama američkih generala, bio zauzet u roku od 72 sata ako bi Rusija pokrenula ofanzivu.

Na istoku Ukrajine, rekosmo, rat traje. Na kontrolnom punktu Stanica Luganska, prošle je sedmice ranjen ukrajinski vojnik. Dva dana kasnije, u dijelovima Ukrajine pod kontrolom separatista stradao je jedan civil. No, sporadične pucnjave i ove žrtve već odavno nisu u vijestima svjetskih medija.

Ukrajinska kriza započela je na Trgu Majdan. Te 2014. godine, započelo je rušenje proruskih vlasti. Rusi su odgovorili okupacijom Krima i podrškom separatistima u dvije regije na istoku Ukrajine, na području Donjeckog bazena. Taj bazen se zove još i Donbas.

Iz Donbasa je i Ivan, ulični svirač na Trgu Majdan. Ne zanima ga baš politika. Ali ona mu je odredila život.

Bivši službenik Misije OSCE-a u Ukrajini piše za Istragu: Rat traje već osam godina!

Često me ovih dana pitaju prijatelji i komšije hoće li se zaratiti u Ukrajini, i da li će se to negativno odraziti na političke događaje u Bosni i Hercegovini (?!) Kao politički analitičar koji je radio u Ukrajini proteklih sedam godina, ja im odgovaram pitanjem: da li želite kraći odgovor (koji je „Da“), ili imaju par sati za detaljniju analizu ove kompleksne teme za koju se interesiraju? Jednostavno rečeno, tema je itekako ozbiljna i značajna da zaslužuje nešto više vremena i pažnje.

Prije svega, u Ukrajini rat traje već osmu godinu, sa manjim ili većim intenzitetom, tako da je kraći odgovor tu. Rat je već u toku i iz toga može izroditi sve. Ovih dana su obje strane ponovo stavile u pogon artiljeriju i minobacače, gađaju se civilni objekti, civilno stanovništvo je u strahu i čak se žene i djeca evakuiraju iz ratne zone. Naravno, ljude zanima da li gomilanjem svojih trupa na granicama Ukrajine, Rusija planira invaziju na Ukrajinu. Odmah ću reći kako je sve moguće, ali se istovremeno postavlja niz opravdanih pitanja koja smanjuju vjerovatnoću za velikom invazijom. Prije svega, da li bi se to isplatilo Vladimiru Vladimiroviču Putinu i Ruskoj Federaciji? Drugim riječima, koliko će ih ta avantura koštati u ekonomskom, vojnom i političkom smislu? Zatim, bez obzira na snagu u vojnoj tehnici, da li je pametno pokušati invaziju sa trupama koje broje manje od 150.000 vojnika na tako veliku državu od nekih 45 miliona stanovnika? Ukrajinska vojska danas nije ni nalik na onaj raštimani orkestar iz 2014. godine, i trenutno se procjenjuje da je 5. ili 6. vojna sila u Evropi. Drugo je pitanje koliko civilnog stanovništva na istoku Ukrajine istinski podržava vlasti iz Kijeva, a koliko i dalje tajno gaji simpatije prema Rusiji… Zato je tamo svašta moguće.

Objektivno, čini se da je V.V. Putin poslao vojsku na granice Ukrajine da izvrše već sada tradicionalnu vojnu vježbu pod nazivom „Zapad“. Zadaća te vježbe je standardno pokazivanje mišića NATO alijansi, kako bi ih podsjetili da je Ruska Federacija i dalje svjetska vojna supersila. Međutim, postoje indicije da je ruska, pa i bjeloruska vojska na granici Ukrajine i što je V.V. Putin procijenio da ukrajinska vojska planira neku vrstu „Oluje“ na okupirane teritorije u Donbasu. Za one koji su manje upućeni u ukrajinske toponime, Donbas je naziv iz vremena Sovjetskog saveza za rudarski „Donjecki bazen“ uglja, koji obuhvata oblasti Donjeck i Lugansk. Navodno, ruske obavještajne službe su zaključile na osnovu vrsta i količina naoružanja koje je ukrajinska vojska nabavila, ali i samostalno napravila u proteklih godinu-dvije dana, da prijeti direktna opasnost od pokušaja velike vojne akcije protiv samozvanih narodnih republika u Donbasu. Ta vojna akcija bi bila nešto poput vojno-policijske ofanzive koja je u svega nekoliko dana u avgustu 1995. godine ugasila samozvanu Republiku Srpsku Krajinu u Republici Hrvatskoj. Za nas je zanimljivo da je ruski predsjednik u nekoliko navrata upozoravao da u slučaju bilo kakve ozbiljnije vojne akcije ukrajinskih centralnih vlasti protiv ruskog (jezičkog) stanovništva u Donbasu, Rusija bi morala intervenirati kako bi spriječila „novu Srebrenicu“.

Sa druge strane, ruske trupe stacionirane na sjeveru, istoku i jugu ukrajinske granice sa Rusijom i Bjelorusijom, poslužile su ruskom Predsjedniku kao lakmus papir kako bi ispipao puls NATO saveza. Drugim riječima, bilo je neophodno saznati koje članice, u kom obliku i u kojoj mjeri, su spremne pomoći Ukrajini u slučaju veće eskalacije postojećeg sukoba u Donbasu. Na žalost i razočarenje ukrajinskih vlasti, čini se da je NATO na neki način i ujedinjen, ali i prilično podijeljen. Jedinstvo su pokazale SAD, Velika Britanija, Kanada, Poljska i baltičke države, Turska također na svoj način, a sa druge strane neke druge članice saveza, prvenstveno Njemačka i Francuska, su pronašle razne izgovore da ne šalju vojnu pomoć Ukrajini, ili jednostavno izražavaju standardnu „zabrinutost“. Energetska ovisnost Europske Unije od ruskog gasa je sada više nego očita, i ova situacija hrani apetit Rusije za obnovom interesne sfere nekadašnjeg Sovjetskog saveza, ili čak i stvaranja šireg sigurnosnog pojasa Rusije dublje u Evropi.

I ovdje dolazimo do tzv. „mehkog trbuha“ Evrope i NATO saveza, što je u suštini ova zona koju je neko nazvao Zapadnim Balkanom. S obzirom na politička previranja u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, stvara se ozbiljna pretpostavka da bi u šahovskom žargonu Rusija mogla matirati NATO konjićevim skokom na Zapadnom Balkanu. Mnogi analitičari tvrde da Rusija ne može vojno intervenirati na Zapadnom Balkanu jer je taj prostor okružen državama članicama NATO saveza, ali se postavlja opravdano pitanje: „Da li bi se zaista neko usudio pucati na ruske vojnike ukoliko se odluče stacionirati bilo gdje izvan NATO članice?“ Nažalost, primjer okupacije, a potom i aneksije Krima uz pomoć „malih zelenih“ – vojnika bez ikakvih zvaničnih ruskih vojnih obilježja, ali sa ruskim najnovijim naoružanjem i modelom uniformi, govori da bi NATO mogao izgubiti dominaciju u Evropi ukoliko ne povuku prave poteze na vrijeme.

Hoće li se sadašnja situacija na istoku Evrope odraziti na političke (ne)prilike u Bosni i Hercegovini? Nažalost, i tu stoji onaj kraći odgovor sa početka teksta, uz nekoliko stvari koje treba nagađati. U oblasti političkih nauka, najnezahvalnije je baviti se političkom prognozom, ili predviđanjem. Postoji dosta varijabli koje se mogu predvidjeti, ali i milion drugih varijabli koje se ne mogu zamisliti ni u snu. Ipak, s obzirom da je V.V. Putin spomenuo Srebrenicu kao primjer najvećeg stradanja civilnog stanovništva i genocida na tlu Evrope nakon 2. svjetskog rata, postoji nada da on ima iskrenog pijeteta prema žrtvama u Bosni i Hercegovini, te da neće doprinijeti destabilizaciji i novim sukobima koji bi vjerovatno izrodili i nove „Srebrenice“… A šta će u međuvremenu učiniti NATO? Pa, vidjet ćemo…

(autor teksta Adnan Habul je magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i diplomatije sa sedmogodišnjim iskustvom u Misiji OSCE-a u Ukrajini. Tekst odražava lične stavove autora, a ne stavove OSCE-a)

Nikolai Patrušev uskoro u Beogradu: Prvi Putinov obavještajac, sa crne američke liste, dolazi Srbiju da razgovara o BiH i Kosovu

Nikolai Patrušev, sekretar Vijeća za nacionalnu sigurnost Rusije dolazi u Beograd, objavili su ruski mediji. Patrušev bi u Srbiju trebao stići do kraja februara.

Jedan od najbitnijih saradnika predsjednika Vladimira Putina u Beogradu bi trebao razgovarati sa čelnicima srbijanskih obavještajnih službi, a glavna tema, prema pisanju ruskih medija, bit će “dobrovoljci” iz BiH, Albanije i sa Kosova koji, navodno, ratuju u Donbasu, na strani ukrajinskih vlasti.

Ria Novosti pišu da je informaciju o dolasku Patruševa sa javnošću podijelio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić.

Podsjećamo, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao krajem sedmice u u intervju Russia Today da je zapadni Balkan “postao leglo kriminala gdje se regrutiraju plaćenici u sukobima koje potiču Amerikanci”.

“Imamo informacije da su militanti iz Kosova, Albanije i Bosne i Hercegovine regrutovani kako bi ‘izbacili Rusiju iz balansa’, što uključuje i njihovo slanje u Donbas (istočnu Ukrajinu). Radimo na tome da potvrdimo te informacije”, rekao je Lavrov za RT.

Zvaničnici BiH i Kosova su negirali ove informacije ruskog ministra vanjskih poslova. No, svega tri dana kasnije, prvi Putinov obavještajac Nikolai Patrušev najavljuje dolazak u Srbiju kako bi “razmijenio informacije” o “militantima iz BiH, Albanije i Kosova”, koji ratuju u Donbasu, regiji na istoku Ukrajine čiji su dio okupirale proruske paravojne formacije.

Nikolai Patrušev je bivši direktor ruske obavještajne službe FSB. U aprilu 2018. godine američko Ministarstvo finansija (OFAC) u saradnji sa State Departmentom uvelo je sankcije ovom Putinovom obavještajcu.

“Ruska vlada je uključena u niz zlonamjernih aktivnosti širom svijeta, uključujući nastavak okupacije Krima i podsticanje nasilja u istočnoj Ukrajini, snabdijevanje Asadovom režimu materijalom i oružjem dok bombarduju vlastite civile, pokušavajući da potkopaju zapadne demokratije i zlonamjerne sajber aktivnosti. Ruski oligarsi i elite koji profitiraju od ovog korumpiranog sistema više neće biti izolovani od posljedica destabilizirajućih aktivnosti njihove vlade”, saopćili su tada iz Ministarstva finansija SAD-a obrazlažući odluku o uvođenju sankcija za sedam ruskih oligarha, dvanaest ruskih kompanija i sedamnaest zvaničnika Ruske Federacije među kojima je bio i Nikolai Patrušev.

Jedna od organizacija koja je, uz pomoć ruskih obavještajnih službi, djelovala na istoku Ukrajine je privatna zaštitatska agencija Wagner. Ova agencija blisko sarađuje sa ruskim Ministarstvom odbrane.

“Aktivnosti PMC Wagner u drugim zemljama, uključujući Ukrajinu, Siriju, Sudan i Libiju, izazvale su nesigurnost i podstakle nasilje nad nedužnim civilima”, konstatiralo je 2020. godine Ministarstvo finansija SAD-a, uvodeći sankcije ruskom biznismenu Yevgeniyu Prigozhinu, koji je označen kao finansijer Wagnera. 

Već smo objavljivali da je nekoliko srbijanskih i bh. državljana preko agencije Wagner ratovalo u Ukrajini. No, oni su bili na strani proruskih separatista koji su, okupirajući 30 posto ukrajinske regije Donbas, formirali dvije paradržave – Luhanjsku narodnu republiku i Narodnu republiku Donjeck.

No, ruski zvaničnici sada optužuju Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Albaniju da na teritoriju Ukrajine šalju “džihadiste”, koji bi se borili protiv ruskih paravojnih formacija. Upravo je to, potvrdit će za Tanjug srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, glavni razlog dolaska Nikolaia Patruševa u Beograd. Krajem prošle godine, tačnije 3. decembra, ministar unutrašnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin u Rusiji se sastajao sa Patruševim. Bio je to njihov treći sastanak tokom 2021. godine.

“Ministar unutrašnjih poslova Republike Srbije Aleksandar Vulin i sekretar Savjeta bezbjednosti Ruske Federacije Nikolaj Patrušev ocijenili su u Moskvi da je u posljednjih šest mjeseci značajno unaprijeđena saradnja između Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije i organa bezbjednosti Ruske Federacije”, saopćeno je tada iz MUP-a Srbije.

Nikolai Patrušev, već smo naveli, slovi za jednog od najmoćnijih ljudi u Rusiji. On je jedan od najbližih saradnika Vladimira Putina. Sin Nikolaia Patruševa je aktualni ministar poljoprivrede u Vladi Ruske Federacije. Istoga dana kada je njegov otac Nikolai u Moskvi primio srbijanskog ministra Aleksandra Vulina, Dmitri Patrušev je boravio u Zagrebu gdje se sastao sa zvaničnicima Vlade Republike Hrvatske.

“Hrvatska je za Rusku Federaciju jedan od glavnih partnera u EU”, kazao je tada u Zagrebu ruski ministar  poljoprivrede Dmitrij Patrušev.

Posljednjih mjeseci, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović otvoreno je stao na stranu Ruske Federacije tokom ukrajinske krize.

“Dok sam predsjednik (Hrvatske) bit ću protiv toga da se NATO širi igdje. Mislim da onaj ko zagovara da se NATO širi na Ukrajinu ugrožava i hrvatski interes. Jer mi smo u NATO-u, netko sutra može naše ljude netko tamo poslati”, rekao Milanović krajem prošle sedmice.

Interni dokumenti EU otkrivaju: Služba Angeline Eichhorst zalagala se za “geografsku zastupljenost” prilikom izbora članova Predsjedništva BiH iz Federacije

Odjel u Službi za vanjske poslove EU, kojim rukovodi Angelina Eichhorst namjeravao je u dokumet o Bosni i Hercegovini uvrstiti preporuku koja, suštinski, podrazumijeva stvaranje treće izborne jedinice u Federaciji BiH. No, plan Angeline Eichhorst je, za sada, osujećen, jer je dokument koji bi u ponedjeljak trebali razmatrati ministri vanjskih poslova izmijenjen u posljednji čas.

Istaga.ba u posjedu je oba dokumenta, onog prvobitnog u kojem se, indirektno, pominje treća izborna jedinica, i onog drugog, u kojem je izbačen sporni dio. Ovaj drugi dokument naći će se danas na stolu ministara vanjskih poslova zemalja članica EU.

Prva verzija dokumenta nastala je prije desetak dana u Odjelu kojim rukovodi Angelina Eichhorst, inače zvaničnica EU koja je uključena u pregovore o izmjena izbornog zakona. Kompletan draft možete pročitati klikom ovdje. Obratite pažnju na poglavlje III, koje se odnosi na izmjene Izbornog zakona u BiH.

“Uspjeh ove reforme ovisi o pronalaženju uravnoteženog paketa, u skladu sa standardima EU, koji odražava zabrinutost svih stranaka za postizanje potrebne dvotrećinske podrške u Parlamentu. Takav paket treba sadržavati četiri elementa:
1. Izmjene izbornog zakona radi poboljšanja izbornih standarda (transparentnost i integritet) u skladu s OESS/ODIHR-om i preporukama GRECO-a (prioritet mišljenja 1);
2. Amandmani na Ustav kako bi se implementirale presude ESLJP Sejdić-Finci i omogućilo svim građanima da se kandidiraju za Predsjedništvo i Dom naroda (prioritet mišljenja 4f) u skladu s mišljenjima Venecijanske komisije;
3. Revizija izbornih modaliteta za Predsjedništvo kako bi se osigurala geografska raspodjela izborne podrške za dva člana Predsjedništva iz cijelog entiteta Federacija BiH.
4. Poboljšanja funkcionalnosti entiteta Federacije.
Posljednja runda pregovora EU/SAD (25-30.01) omogućila je važan napredak u svim tim elementima, no potrebno je nastaviti razgovore među čelnicima i institucijama kako bi se postigao dogovor, vjerojatno prije općih izbora u listopadu. U bliskoj budućnosti mogu se osmisliti tri scenarija: i) U najpozitivnijim izgledima, postoji sporazum o CR/ER i izbori se održavaju u skladu s novim okvirom. Ako se dogovor ne postigne, tada bi u najgorem slučaju lokalni akteri mogli ii) pokušati spriječiti održavanje izbora (blokiranjem potrebnih sredstava); iii) ako dođe do neuspjeha, može se predvidjeti i daljnja eskalacija zahtjeva, uz mogući bojkot izbora i/ili osporavanje rezultata, te povećanje centrifugalnih sila dalje disfunkcionalnosti Federacije”, navedeno je u prvoj verziji dokumenta.

prva verzija dokumenta koji je pripremila služba Angeline Eichhorst

Šta je u ovom slučaju problematično? Tačka tri. Službenici EU čija je šefica Angelina Eichhorst navode da se mora izvršiti “revizija izbornih modaliteta za Predsjedništvo BiH, kako bi se osigurala geografska raspodjela izborne podrške za dva člana Predsjedništva iz cijelog entiteta Federacija BiH”.

Dakle, EU predlaže da se prilikom izbora članova Predsjedništva isz FBIH vodi računa o “geografskoj zastupljenosti”, a ne o broju glasova. Upravo na ovome insistira i HDZ BiH Dragana Čovića, tražeći da glasovi iz kantona sa većinskim hrvatskim stanovništvom budu vrjedniji od glasova iz drugih kantona.

Očito svjesni problematičnosti ovog prijedloga, zvaničnici EU su, neposredno pred današnje zasijedanje, izmijenili prvobitni dokument. Konačnu, izmijenjenu verziju možete pročitati na ovom mjestu.

“Geografska raspodjela izborne podrške” se više ne piminje. Sada u dokumentu, pod ovom tačkom samo piše – “revizija izbornih modaliteta za Predsjedništvo BiH”.

izmijenjena verzija dokumenta koji će razmatrati čelnici EU

Direktorica pri Evropskoj službi za vanjske poslove Angelina Eichhorst narednih u narednih bi desetak dana ponovno trebala doputovati u BiH kako bi razgovarala o izmjenama Izbornog zakona. Učesnici ranijih pregovora otvoreno su govorili da je Eichhorstova, uglavnom, zagovarala stavove HDZ-a BiH. Ona je to otvoreno negirala, ali ovaj dokumenti dokazuju da je namjere službe kojom rukovodi Angelina Eichhorst da se prilikom izbora članova Predsjedništva iz Federacije vodi računa o “geografskoj zastupljenosti”.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...