Gospodin Drago Bojić je na prometej.ba objavio tekst u kojem me optužuje da sam stao na „stranu progonitelja“ gospodina Franje Šarčevića.

Mišljenja sam da je tekst dosadan, predvidljiv i intelektualno nepošten. K tome, taj tekst na kraju postaje nečitljiv, na mjestu gdje gospodin Bojić piše: „Svaki nacionalizam je zlo. Ne postoje prihvatljivi nacionalizmi niti takvi koji bi bili sekundaran problem“. Ovo zvuči kao nešto što uglas sriču negdašnji polaznici „Nansen dijalog centra“ ili neke druge NGO radionice o toleranciji.

Bojićev tekst je, važno je istaći, pristojan. Nije jebao mater meni i svim mojim čitateljicama i čitaocima. Što je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za prometej.ba. Jer je Bojićeva pristojnost očit napredak u odnosu na komunikacione strategije koje koristi urednik toga portala, gospodin Šarčević.

Ne. Nisam stao na „stranu progonitelja“. Da bih tako učinio, najprije bi morao postojati progon. Ono što se dešava meni i gospodinu Šarčeviću, pak, progon nije. Radi se o pritisku – radikalno različitog intenziteta – zbog izgovorene riječi. Što ne znači da do progona – a i pogroma – nećemo stići.

Podrazumijeva se da ne podržavam napade na Šarčevića. Mislim da Šarčević, a tu slobodu dajem i sebi, ima svako pravo da piše šta hoće i kako hoće i da zbog toga ne bude izložen prijetnjama. Američki standard slobode govora bliži mi je od evropskoga – u SAD je, podsjetiću, i govor mržnje ustavno zaštićen kao sloboda govora. To je moja pozicija.

Ono čime sam se bavio tokom gostovanja na Hayat televiziji je, pak, razlika između „slučaja Nikolaidis“ i „slučaja Šarčević“.

 

 

Tvrdim da svaka kritika ne može biti tumačena kao napad na slobodu govora. Tvrdim da napad na slobodu govora nije isti ako dolazi sa pozicije moći ili ako dolazi od strane bijesna čitatelja. Da bih to ilustrovao, opisao sam kako izgleda pritisak države na mene. Odlukom ministarstva kulture, moja primanja su smanjena gotovo prepolovljena. Sistem, dakle, otežava moju egzistenciju. Režimski mediji već godinama vode brutalnu hajku protiv mene. Ta hajka podrazumijeva potpunu dehumanizaciju Andreja Nikolaidisa. Ta dehumanizacija je imala logičan završetak u spaljivanju simboličkog Nikolaidisa. I sam govor optužbe i presude koja je pročitana protiv mene bio je dehuamanizujući. Tokom govora, više puta sam nazvan onim koji širi smrad; govnetom; onim koji piše fekalijama; pripadnikom autofekalne književnosti… Na koncu, razularena masa je vikala: „spaljuj govna“.

Oni, dakle, nisu spalili lutku čovjeka, nego dehumanizovano „govno“.

Ako je to isto kao ono što se desilo gospodinu Šarčeviću, upućujem mu izvinjenje. Ali nije isto – srećom po gospodina Šarčevića.

Dopustite da vam ilustrujem logiku koja insistira na istovjetnosti „slučajeva“. To je kao da imate dva čovjeka. Jednoga je prebilo metalnim šipkama, drugoga je ošamarilo. I jedno i drugo akti su nasilja – stoga je to isto. Ako se pak pojavi neko ko insistira kako to ipak isto nije, eto nekoga poput gospodina Bojića ko će ustvrditi kako onaj koji ističe kako lomljene glave šipkom i šamaranje nije isto time, zapravo, opravdava nasilje nad ošamarenim.

Istu logiku gospodin Bojić primjenjuje kada tvrdi da asistiram bošnjačkome nacionalizmu. To ilustruje mojom tvrdnjom da su, za mene, bošnjački i crnogorski nacionalizam sekundaran problem.

Obratimo pažnju: ja ne tvrdim da je bošnjački nacionalizam dobar, niti da nije problem. Naprotiv: kao problem – ali sekundaran – ga definišem. Zašto tako mislim? Zato što sam uvjeren da je najopasniji nacionalizam u BiH, kao i na Balkanu, onaj velikosrpski. Koji je iza sebe ostavio najviše žrtava. I koji je u BiH centrifugalna sila, koja može izazvati novi rat. Da li bošnjački nacionalizam može postati najveći problem bosanskohercegovačkog društva? Da. Ali to sada nije tako.

U Crnoj, pak, Gori sprovodi se izjednačavanje crnogorskoga i srpskoga nacionalizma. Ne prihvatam da su nacionalizmi, od kojih je jedan izazvao genocid a drugi broji 0 žrtava i vrhuni u optužbi da su crnogorski Srbi „posrbice“ – jednaki niti jednako opasni. Time, dakako, ne tvrdim da je crnogorski nacionalizam „dobar“.

Gospodin Bojić, pak, insistira na tome da je bošnjački nacionalizam najvećeg naroda. Uz neveliku dozu uopštavanje moglo bi se reći kako je on pristalica teze da je veličina najbitnija, dok sam ja na stanovištu kako ne bi trebalo zanemariti ni tehniku.

Dio Bojićeva teksta koji smatram neetičnim i nedostojnim njegove javne figure je onaj u kojem se on bavi navodnim motivima moje navodne – a nepostojeće – odbrane bošnjačkoga nacionalizma, čijim me „podmuklim asistentom“ naziva. Gospodin Bojić sugeriše da je za mene to – korisno. A korisno je zato što čineći tako izbjegavam da budem izložen bijesu i osudi bošnjačke javnosti.

K vragu, pomislio sam tada, kako se toga nisam sjetio? Zašto nisam prekucao igricu? Zašto sam se ja – koji živim u Crnoj Gori – izložio bijesnu crnogorske javnosti, što me je dovelo do smanjenja prihoda, ograničenja slobode kretanja i inkvizitorskog suđenja koje je završilo spaljivanjem simboličkog Nikolaidisa?

Zašto, jer mi je tako očito bilo korisnije, nisam „podmuklo asistirao“ velikosrpskom nacionalizmu u Crnoj Gori?

Po gospodinu Bojiću, ja sam idiot – da bih izbjegao osudu tamo gdje ne živim – u Sarajevu – ja sam se izložio javnom linču tamo gdje živim – u Crnoj Gori.

Ako, pak, pod „korisno“ gospodin Bojić ili bilo ko drugi misli da sam za svoje „podmuklo asistiranje“ nekako plaćen, evo moje ponude. Vaši saradnici a, mislim, i članovi redakcije pripadnici su vladajućih stranaka. Sa vladajućima ste „dobri“. Oni imaju svu moć, imaju službe. Ako dokažete da iz Bosne dobijam bilo kakve novce osim skromnih honorara za svoje knjige, nastupe i članke – ja ću se, posramljen, zauvijek povući iz bosanskohercegovačkog javnog života.

Da. Kao i svaki medij koji je platforma sa koje se javnosti obraćaju vladajući, i koji pritom diseminira ideologiju vladajućih, prometej.ba jeste režimski medij. Da. Tekst gospodina Bojića napad je režimskog medija na kritičkog novinara.

Za kraj. Ako bih na gospodina Bojića primijenio logiku koju je on primijenio na mene, to bi me dovelo do sljedećeg zaključka. Da je gospodin Bojić perfidno i podmuklo javno osudio moje spaljivanje, a potom dopisao optužnicu koja je do spaljivanja dovela.

Nužno bi me dovelo do zaključka da je fratar stao na stranu palitelja.

(Slobodna Bosna)

 

Prethodni članakPravna analiza Dževada Mahmutovića: Zahtjev Kemala Ademovića za ocjenu ustavnosti odluke o šumskom zemljištu u varešu osuđen je na propast jer je katastrofalno napisan!
Naredni članakRješenje Suda BiH u slučaju protiv Ranka Debeveca otkriva: Sudija Davorin Jukić abolirao Zdravka Mamića, tvrdi da “nema osnovane sumnje” da je skupocjeni sat “mito” za Debeveca. Za sve ostale tačke Jukić potvrdio osnovanu sumnju!