Imala je ova zemlja svakovrsnih ministara, rijetkima smo se ponosili, većini smo odbrojavali dane do kraja mandata, no odlazak Bisere Turković s pozicije vrijedit će slavlja. Malo je ko uspio toliko dosljedno istrajavati u nedosljednostima kakve nam je aktualna ministrica obilato servirala tokom svog mandata. Lijepo čovjeku bude muka kad se prisjeti njezinih eskapada, od diplomatskih nota na društvenim mrežama do ushićenja s kojim je gledala u Sergeja Lavrova, recimo to tako – svoga ruskog kolegu.

Performans s maramom

Prošle je sedmice, pak, uspjela zasjeniti i vlastite bisere. Prvo je – očito na svoju (SDA?) ruku – ugostila ministra vanjskih poslova Irana Hosseina Amir-Abdollahiana s kojim su se listom odbili susresti svi s kojima je sastanak navodno bio planiran, riječ je o kolegijima oba doma Parlamentarne skupštine BiH, pa ga je osim Bisere Turković ugostio još jedino onaj koji nas je i kaznio njezinim ministrovanjem, dakle lider SDA Bakir Izetbegović, toga dana u ulozi zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda.

Između ta dva nesumnjivo bespotrebna i nimalo korisna sastanka, organiziran je pres dvoje ministara, zbog koga nam je još crno pred očima. Gospođa Ministrica je susret s novinarima iskoristila da se pokrije i da potom nastupi: “Zamislite da sam vam se ja danas obratila ovako pokrivena. Kakva bi bila vaša percepcija, kakav bi bio vaš stereotip”, upitala je, no s obzirom na to da nije imala prevoditelja, ostali smo uskraćeni za tumačenje šta je tačno htjela reći. To je nije omelo da poentira: “Smatram da ljudska prava uključuju i pravo odjeće i neka svako oblači ono što hoće i neka bude jednako tretiran.” E, dobro, da ponudim svoju percepciju: Gospođa Ministrica se s podija na kojem je ovako trabunjala povukla živa i zdrava, usuđujem se ustvrditi i nekažnjena što je tako lakonski, neosjetljivo i krajnje neutemeljeno pokušala pod pitanje ljudskih prava na nošenje marame podvesti represiju države Iran prema protestantima koji u ovoj zemlji još od septembra ne prestaju zahtijevati više slobode. Da domaća bruka bude kompletna, Gospođa Ministrica je svjesno zaboravila da je proteste u Teheranu, a onda i širom zemlje, inicirala smrt mlade, 22-godišnje Mahse Amini, koju je moralna policija Irana uhapsila zbog nepropisno nošene marame. Mahsu je, tvrde očevici njezina hapšenja, policija za moral tukla u kombiju u koji je strpana zarad prevoza do pritvora, a u pritvoru je pala u komu i tri dana kasnije je i zvanično proglašena njezina smrt.

Od posljednjeg ispraćaja Mahse Amini policija se obračunava s protestantima, a prema podacima Ujedinjenih naroda i organizacije Ljudska prava u Iranu, do sada je smrtno stradalo između 300 i 450 osoba. Cijeli svijet, a naročito žene, cvijećem, transparentima, šetnjama i tugom za Mahsom Amini stali su na stranu Iranaca koji traže više slobode, samo je naša Gospođa Ministrica svojom demonstracijom pokrivanja podržala režim u ime kojeg je ministar Amir-Abdollahian ne trepnuvši demantirao bilo kakvo stradanje protestanata u Iranu. Iz čega valjda treba zaključiti da smrtne kazne donesene protiv protestanata – jednu je objavila i zvanična vlada u Teheranu – još nisu došle na red. Amir-Abdollahian je još za proteste kazao kako su “vrhunac stranog uplitanja i planiranog terora”. U četiri oka, priznao je, “prezentirao je objašnjenja o postupcima SAD-a i nekih drugih zapadnih zemalja protiv Islamske Republike Iran u nekim oblastima, poput ljudskih prava”, te onako diplomatski prebacio loptu u američko dvorište natuknuvši koju o kršenju postojećih standarda ljudskih prava u svijetu. Ostalo je nejasno jesu li onda režimski standardi Irana motivirali našu govornicu da nastupi s performansom od marame, bacajući bahato u lice ženama tu istu maramu i zapravo ponižavajući sve žene, a naročito one koje maramu s ponosom nose. I to ne kao rezultat zakonskog propisa, već vlastitog odabira. Te iste žene se jednako kao i one koje je ne nose gnušaju policija za moral čije osvete i batine nisu samo slika stanja ljudskih prava već opasnost po život u slučaju da kosa nije pravilno pokrivena.

To je naša nesretna Bisera. Ali i ne samo to: i Gospođa Ministrica i Šef Izetbegović pokušali su ostaviti dojam da je iranski gost ovih dana nepoželjan u našoj zemlji tobože zbog nekadašnje pomoći odbrani Bosne i Hercegovine. Kako je kao i obično u pitanju zamjena teza, valja se dotaći ove teme. Iran je zaista pomagao odbranu BiH i ko išta zna ili se makar sjeća toga doba, pamti i dio koji na presici nije spomenut: riječ je, naime, o svojevrsnom kuriozitetu upravo na relaciji Iran – SAD, s obzirom na to da je Bijela kuća još od početka rata u BiH znala za dopremanje iranskog oružja Armiji RBiH i, kako je to u svom svjedočenju pred Senatom i Kongresom objasnio Peter Galbraith, tadašnji veleposlanik SAD-a u Zagrebu, nije željela hrvatskoj vladi davati nikakve upute, što je ispravno protumačeno kao zeleno svjetlo. To je odgovaralo i Hrvatskoj, jer se embargo na oružje odnosio i na nju, pa je – recimo – tadašnja vlast u BiH dala i suglasnost da trećina dopremljenog oružja ostane Hrvatskoj vojsci. Ova digresija je potrebna ne zbog današnjih relacija Teherana i Washingtona, ni tada nisu bile puno bolje, već zbog licemjerne podvale svima onima koji su odbili susresti iranskog ministra spoljnih poslova, razumijevajući zapravo osjetljivost aktuelnog trenutka u kome je jedini mogući izbor BiH morao biti izbjegavanje ove posjete. I to nikako ne može ublažiti spajanje nespojivog u režiji Gospođe Ministrice koja je – nakon što je skinula maramu – pokušala objasniti kako je “Iran naš partner i prijatelj i jedna od država koja je uvijek nedvosmisleno podržavala teritorijalni integritet i nezavisnost BiH. Naša vanjskopolitička pozicija je jasna – mi smo mala zemlja koja je odabrala euroatlantski put kao ključni vanjski put”. Zaboravila je, a nema tome ni pun mjesec, da je Evropska unija oštro osudila odnos teheranskog režima prema protestantima i zbog toga sankcionirala dio iranskih zvaničnika.

I ne kaje se …

Nema uopće dileme da je najtužniji dio cijele priče s ovom posjetom onaj državni. Još jednom smo demonstrirali da je bosanskohercegovačka diplomacija partijska, nimalo usaglašena i još manje u službi zemlje. Šta to govori o SDA? Ništa pohvalno, jer je posjeti prethodilo uputstvo da BiH ostane uzdržana u UN-u kada se glasalo za Rezoluciju osude Irana zbog odnosa prema protestima, a onda je i šef stranke javno zamjerio osmorci što se odazvala na pregovore u alkoholnoj, vinskoj destileriji. Pa iako je samo koji minut ranije pričao o probosanskom bloku, prigovarajući što ga HDZ i SNSD zovu bošnjačkim, sam ih je zakucao kao muslimane i još sebi dao za pravo da bude moralni policajac. No, ni to ne može saprati grijehe Gospođe Ministrice, naročito ovaj posljednji. Nije riječ samo o ljudskim pravima, riječ je o pravu žene da ne rizikuje smrt zbog svog oblačenja. Pravu na život, dakle, pa tek onda pravu na život dostojan čovjeka. Što je naša ministrica Mahsi Amini posthumno pokušala oteti. I još se i ne kaje.