Istaknuto

Istaknute objave

Analiza Harisa Imamovića: Šta je sve obrisano iz prijedloga HDZ-ove rezolucije o BiH?

Iz izvornog teksta rezolucije o evropskoj perspektivi Bosne i Hercegovine (prijedlog HDZ-a), koja je u utorak usvojena na Kongresu Evropskih narodnjačkih stranaka, nije izbrisano samo “legitimno predstavljanje”, već je izbrisana sva politička supstanca. U nastavku ću objasniti značaj svega obrisanog.

Obrisana je, recimo, riječ “paritet”. Paritet znači da se vlast treba dijeliti tako da svakoj od tri strane ide po trećina pozicija, odnosno 33%, bez obzira na sastav stanovništva BiH. Faktički, paritet znači da HDZ i SNSD kontrolišu 66% vlasti, odnosno da HDZ u Federaciji ima 50% pozicija.

Dalje, u konačnom tekstu, na mjestu gdje se spominju famozni “konstitutivni narodi” kaže se da su u istoj ravni s njima i Ostali i građani, što nećete čuti u izjavama zvaničnika HDZ-a BiH.

Dalje, obrisan je cijeli pasus u kojem HDZ proizvoljno tumači odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz 2016, tvrdeći da je preduslov stabilnosti BiH “legitimno predstavljanje na svim nivoima”. To u prevodu znači da HDZ treba biti vlast od općine do Predsjedništva BiH.

Brisanje prethodnog pasusa znači da je HDZ-ovo tumačenje odluke Ustavnog suda BiH iz 2016. prepoznato kao pogrešno i nedostojno da bude u rezoluciji EPP-a. Rijetko kada se iz rezolucija brišu cijeli pasusi, ali ovaj je očigledno bio nepopravljiv.

U posljednjem pasusu obrisan je poziv liderima u BiH da “izbjegnu izborne prakse koje bi ugrozile legimitno političko predstavljanje tri konstitutivna naroda i svih građana”. U prevodu: izbjegnite izbor “nelegitimnog” Komšića. I to je, dakle, obrisano.

Osim onog obrisanog, izuzetno je važno i ono što je u konačnoj verziji dodano, a to je ljubičastom bojom označeno na fotografiji u prilogu teksta. “Osuda Dodikovog secesionizma”. HDZ je na kraju, ne svojom voljom, osudio svog partnera Dodika, nazivajući ga secesionistom.

Osuđene su Dodikove secesionističke aktivnosti, ali nije, brže-bolje, iznesena mantra o “unitarizmu”, kako bi se ublažila osuda Milorada Dodika, što je omiljena HDZ-ova disciplina. Ne samo da nisu nametnuli svoj diskurs, već su konačno primorani da kažu istinu o Dodiku.

Dokumenti Općine Stari Grad otkrivaju: Hadžibajrić naoružavao i opremao “dobrovoljnu” jedinicu Civilne zaštite, oružje se pominje i u Sky , u komunikaciji članova kartela Tito i Dino!

Oružje  (25 pušaka) koje je pronađeno u Općini Stari Grad Sarajevo povezano je članovima narko kartela Tito i Dino, a sam bivši načelnik Ibrahim Hadžibajrić namjeravao je streljački klub kojem je, formalno, ovo oružje pripadalo pripojiti Civilnoj zaštiti, saznaje Istraga.ba.

Da je Hadžibajrić pripremao oružanu formaciju dokazuje i Sporazum o regulisanju međusobnih odnosa kojeg su 7. marta prošle godine potpisali Općina Stari Grad Sarajevo i Klub za praktično streljaštvo i taktički trening “Point” Sarajevo.

“Sporazumne strane saglasno potvrđuju da se Udruženje (Streljački klub Point) stavlja na raspolaganje Općini Stari Grad Sarajevo kao dobrovoljna jedinica Civilne zaštite Općine”, navedeno je u Sporazumu na kojem su potpisi tadašnjeg načelnika Ibrahima Hadžibajrića i predstavnika Kluba Almira Kovačevića.

Tri mjeseca kasnije, Općina Stari Grad izdvaja 80 hiljada KM za Udruženje Point, a oni za taj novac kupuje 25 poluautomatskih pušaka od kojih su 24 pronađene u nedavnom pretresu u zgradi Općine.

Nabavljene puške, kako se moglo vidjeti na fotografijama nastalim tokom pretresa, uopće nisu korištene, iako je od trenutka nabavke do zapljene prošlo 15 mjeseci. To znači da ovo oružje nije korišteno u Streljačkom klubu Point. No, jedna puška nedostaje. I njena fotografija se, kako saznajemo, pojavljuje u Sky komunikaciji koju su vodili Seid Hadžibajrić i Elmedin Karišik. Seid je, podsjećamo, sin bivšeg načelnika Ibrahima Hadžibajrića, dok je Elmedin Karišik “biznismen” koji je imao direktnu vezu sa Sanijem Al Murdom, odbjeglim članom kartela Tito i Dino.  Seid Hadžibajrić i Elmedin Karišik su zajedno uhapšeni po naredbi Tužilaštva BiH istoga dana kada su, po naredbi Tužilaštva KS, uhapšeni Ibrahim Hadžibajrić i njegova saradnica Alma Destanović. Iako je, prvobitno, bilo planirano da sve njih uhapsi Tužilaštvo KS, u posljednji trenutak se u istragu uključio državni tužilac Džermin Pašić koji je preuzeo dio istrage koji se odnosi na članove kartela Tito i Dino. Pašić je, naime, Tužilaštvu KS prepustio samo Ibrahima Hadžibajrića i Almu Destanović dok je “oteo” procesuiranje Seida Hadžibajrića, Emedina Karišika, Sanija Al Murde i Barbare Pekić (pravo ime Emina Alibegović). Kako je Pašić procesuirao najbolje dokazuje činjenica da su Barbara Pekić i Sani Al Murda u bjekstvu, dok su Seid Hadžibajrić i Elmedin Karišik još u pritvoru, iako Tužilaštvo BiH namjerava da omogući njihovo skoro puštanje na slobodu. Za operaciju puštanja na slobodu zadužen je  advokat Mirsad Crnovršanin, bivši stručni saradnik državnog tužioca Dubravka Čampare čiji je brat Aljoša Čampara imao direktne veze sa članovima narko kartela Tito i Dino. O vezama Karišika, Al Murde i drugih sa kartelom Tito i Dino  i braćom Čampara i tužiocem Džerminom Pašićem pisali smo ranije, a u narednim danima donosimo i nove detalje.

No, vratimo se sada Ibrahimu Hadžibajriću. U istom periodu kada je za potrebe udruženja Point nabavio 25 poluautomatskih pušaka, Hadžibajrić je za potrebe Općine Stari Grad nabavio i 40 motorola.

“Odobravaju se sredstva za nabavku četiri vozila (tri terenska i jedno specijalizirano vozilo) i 40 motorola koje će imati domet i koje će se koristiti na teritoriji Općine Stari Grad Sarajevo za potrebe Službe civilne zaštite Općine Stari Grad Sarajevo i Općinskog štaba Civilne zaštite”, navedeno je u zaključcima Općinskog štaba Civilne zaštite kojim je rukovodio tadašnji načelnik Ibrahim Hadžibajrić.

Međutim, ovim motorolama se gubi svaki trag.

Inače, osim prošlogodišnjih 80 hiljada KM namijenjenih za nabavku 25 pušaka, Općina Stari Grad Sarajevo je planirala ove godine izdvojiti 100 hiljada maraka za potrebe streljačkog Kluba Point koje je bivši načelnik namjeravao priključiti Civilnoj zaštiti kao “dobrovoljnu jedinicu”. Direktne veze s ovim klubom imao je Ibrahim Miladin, jedan od pratilaca Edina Gačanina Tita, vođe narko kartela Tito i Dino.

Predmet “non formiran”: Je l’ neko vidio SIPA-u, Gordanu Tadić i ratne zločince?

Žurno šuti Tužilaštvo BiH. Secesionizam i rušenje ustavnog poretka nije u njihovoj nadležnosti. Nema saopćenja Borisa Grubešića u kojem navodi da je državno tužilaštvo, nakon najave Milorada Dodika o  formiranju “platforme za mirno razdruživanje BiH”, “formiralo predmet”. Neće Gordana Tadić formirati predmet  o “non paperu”. Prosto, ne stiže. Istražuje botove, respiratore ubice, raspisuje potjernice za karikaturistima, fotomontažerima i svim ostalim neistomišljenicima Fahrudina Radončića, Dragana Čovića i Milorada Dodika.

Ni Avaz ne saznaje da će danas, sutra ili nekad u boljoj budućnosti biti održan hitni sastanak u Tužilaštvu BiH na kojem će  glavna tužiteljica sa svojim saradnicima “razmotriti dalje korake” u vezi sa Dodikovom najavom podjele države. Nema Džermina Pašića na uviđaju u Banskom dvoru i na Mrakovici. Ne idu istražitelji SIPA-e u Narodnu skupštinu Republike Srpske da obave “žurni uviđaj” i izvijeste novinare da se odluke o “formiranju platoforme” ne nalaze u prostorijama u kojima bi trebale biti.

Nema više u Tužilaštvu BiH “omota spisa” da bi se “formirao predmet” o podjeli države. Nema papira, sve je potrošeno na formiranje predmeta o šest neuspjelih atentata na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Ne stižu, okupirani su opsežnom istragom u predmetu “bot do bota”, fomiranog zbog vrijeđanja na društvenim mrežama Senada Hadžifejzovića i njegovih historijskih  intervjua sa glavnom državnom tužiteljicom tokom kojih slučajno pronalazi fotografiju iz studentskih dana Gordane Tadić (o, kako to samo emotivno bilo). Ne stižu formirati predmet o podjeli države jer Ćazim Hasanspahić istražuje kako je SIPA “uhitila” Josipa Šimića zbog izmišljitine o prisluškivanju Gordane Tadić. Nemaju vremena državni tužitelji Oleg Čavka i Vedrana Mijović da se bave Miloradom Dodikom i njegovim secesionizmom, jer se bave anonimnim prijavama koje im dostavlja savjetnica Aljoše Čampare. Ne mogu naći slobodnog vremena sa ispitaju Milorada Dodika jer svoje vrijeme troše na saslušanje svjedoka Muhameda Ajanovića.

Ne izvještava nas Raport da su im u Tužilaštvu BiH potvrdili “formiranje predmeta” o “non paperu”. Ne, to nije bitno jer se time “skreće pažnja” sa “respiratora ubica” od kojih je na Face TV-u umrlo sedam, a na saslušanju u kantonalnom tužilaštvu “dvoje”, ali “zbog zaštite novinarskog izvora”, ne smiju odati imena umrlih.

Gdje je, zaboga, Gordana Tadić? Ne oglašava se, nema je. Nestala je kao ikona svetog Nikole koju je Dodik poklonio Sergeju Lavrovu pa mu je ovaj vratio zbog toga što je ukradena. Zna li neko gdje se uopće nalazi “formirani predmet” o nestanku te ikone?

Gdje je sada ono “žurno” saopćenje Borisa Grubešića kada Milorad Dodik najavljuje secesiju? Ima li sada elemenata krivičnog djela “raspirivanje rasne, etničke i međunacionalne mržnje”, ili je to krivično djelo rezervisano samo za procesuiranje “botova iz dijaspore” čije fotomontaže ni Facebook ne smatra uvredljivim?

U kojoj je fazi “formirani predmet” o neustavnom i zabranjenom referendumu o danu Republike Srpske? Šta bi sa onim predmetom “poljska bolnica” Republike Srpske? Ima li ikakvih uviđajnih radnji i izuzimanja dokumentacije iz turističke agencije koja je nabavljala medicinsku opremu za institucije Republike Srpske? Nema.

Nego, u kojoj je fazi “formirani predmet” u slučaju plinovod u Brodu? Ah, da, taj “predmet nije fomiran” jer Tužilaštvu BiH nije interesantno to što je Hrvatska, pod okriljem noći, ispod rijeke Save, nezakonito provukla plinovodne cijevi za rusku rafineriju u BiH.

Možemo tako “neriješene slučajeve” iz Banja Luke i Mostara nabrajati unedogled, ali nema potrebe. Kome do sada nije jasno, neće mu biti jasnije ni nakon ovog teksta.

 

Mostarski veterani i Centar za mir pronašli i otkupili nikad objavljeni snimak rušenja Starog mosta koji su čuvali prijetalji ratnog zločinca Slobodana Praljka: “Bježi, Balijo. Hrvatska vojska želi uspjeh HVO-u”

“Pripravni smo. Nema frke. Uspjeh HV želi HVO-u”, govori muškarac u pozadini dok snimatelj fokusira kameru na mostarski Stari most. Bio je to 9. novembar 1993. godine.

HV je skraćenica za Hrvatsku vojsku koja je bila pod direktnom komandom Zagreba. HVO je Hrvatsko vijeće odbrane koje je, formalno, bilo pod komandom paradržave hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Ovaj snimak je godinama čuvan u privatnim arhivama pripadnika HV(O). Do njega nisu uspjeli doći ni haški istražitelji u okviru istrage usmjerene protiv Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Valentina Ćorića, Brune Stojića, Milivoja Petkovića i Berislava Pušića koji su pravosnažno osuđeni za udruženi zločinački poduhvat. Nakon godina traganja, Historija TV u saradnji sa mostarskim veterenamima i Centrom za mir u Mostaru uspjela je doći do snimka koji je još jedan dokaz da su i regularne postrojbe Hrvatske vojske (HV-a) zajedno sa pripadnicima HVO-a srušile Stari most u Mostaru.

Veterani Armije RBiH su snimak kupili od pripadnika Hrvatske vojske. Pregovori o otkupu snimka su trajali skoro četiri godine. Snimak jasno pokazuje da je Stari most sistematski i namjerno gađan dva dana, uz navođenje i monitoring pripadnika Hrvatske vojske.

Rušenje Starog mosta je snimano sa položaja HVO-a i HV-a na brdu Hum iznad Mostara. Snimak je bio u posjedu bliskih prijatelja Slobodana Praljka. Video traje 28 minuta i zabilježeno je 59 ispaljenih  projektila sa položaja HVO-a i HV-a.

“Ovaj film je sasvim slučajno otkriven i samo potvrđuje sve ono sto je presudio Haški tribunal dijelu presude šestorci,a koji se odnosi na rušenje Starog. Ponosan sam danas na činjenicu, da od prvog dana ovog stravičnog rušenja nikada nismo optuživali hrvatski narod nego monstrume koji su ovo naredili i izvršili.  Ponosan sam što smo Stari most odlučili graditi zajedno sa svjetskom bankom i UNESCO-om još 1997. i što je pored brojih zemalja koji su učetvovali u izgradnji, hrvatska Vlada na čelu sa premijerom Račanom došla u Mostar i podržala ovaj projekat, Stari most – spomenik mira. Ove snimke neka dobro gledaju oni koji olako spominju rat i sukobe, neka im bude opomena kroz sta su prošli građani našeg grada i Bosne i Hercegovine. I neka znaju, rekao sam to i 9. novembra 1993., nema tih granata koje su mogle ubiti našu zajedničku ljubav prema ovom gradu i svemu onome što je kroz vijekove bio”, izjavio je bivši gradonačelnik Mostara Safet Oručević koji je jedan od najaslužnijih ljudi za otkrivanje ovog snimka.

“Tooo. Evo gaaa. Bježi, Balija”, sa oduševljenjem uzvikuje muškarac dok projektil ispaljen sa položaja HV(O)-a pogađa Stari most.

Snimatelj kasnije bilježi i druge pogotke u Most, dok vojnici koji se ne vide na ovom dijelu snimka slave svaki pogodak.

“Aaaaa. Tooo. Gotovo, još malo”, čuje se muškarac sa očitim hrvatskim naglaskom dok kamera bilježi kako dijelovi Starog mosta padaju u Neretvu.

Tok 9. novembra, u 10 sati i 16 minuta, Stari most je srušen. Haško tužilaštvo je zbog rušenja optužilo geberala HVO-a Slobodana Praljka

Međutim, sudije Haškog tribunala donijelo je zaključak da je Stari most bio vojni cilj u vrijeme napada, a njegovo razaranje ostvarivalo vojni dobitak. Cilj HVO-a nije bio da terorišu civile kada je uništen Stari most, zaključilo je Vijeće.

Sudsko vijeće je zaključio da je HVO uništio Stari most da bi podrio moral muslimanskog stanovništva. Govoreći o Starom mostu u Mostaru, sudija Carmel Agius je rekao da je vršeno granatiranje, ali da se radilo o vojnom cilju, jer je to značilo prekid “snabdijevanja Armije BiH”.

Razaranje Starog mosta imalo je psihološki efekat na civile Mostara, zbog čega je u prvostepenoj presudi zaključeno da je to bilo “nesrazmjerno korištenje sile”, ali je general Praljak koji se otrovao tokom objave presude, oslobođen optužbe za rušenje Starog mosta.

Mediji bliski vlastima u Zagrebu i HDZ-u godinama su pisali da “nije jasno ko je srušio Most”. U trenutku rušenja most je bio star 427 godina, a djelo osmanlijskog arhitekte Mimara Hajrudina.

Stari most je obnovljen 2004. godine. Obnova je trajala devet godina.

Schmidt (ne)će intervenirati: Nikšić mora biti premijer

U ovom trenutku, međunarodna zajednica najsklonija je (ne)intervenciji Christiana Schmidta u izborni proces biranja Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, saznaje Politicki.ba.

“Ide se na “autentično tumačenje” Ureda visokog predstavnika. Njime bi se trebao otvoriti put da Parlament F BiH izabere Nermina Nikšića (SDP) za premijera.

Razmatra se opcija da Schmidt navede da je, nakon što se predsjednica većeg bh. entiteta i njena dva potpredsjednika nisu usaglasili, s potpisma samo dvoje njih, ova vlada izabere u Parlamentu F BiH.

Obzirom da je većina oko Nikšića svaki dan sve klimavija, razmatra se i opcija da se buduće eventualne blokade izbora federalnog premijera moraju provjeravati u svakom od klubova naroda Doma naroda F BiH. Ako bilo ko od (pot)predsjednika Federacije koči imenovanje vlade, ona ili on za to mora dobiti odobrenje kluba naroda iz kojeg dolazi”, kažu sagovornici Politicki.ba uključeni u pripremanje “autentičnog tumačenja” visokog predstavnika.

Ono bi se, naravno, odnosilo na nametanje odluka kojim je u izbornoj noći 2. oktobra 2022. promijenjen Izborni zakon Bosne i Hercegovine i Ustav entiteta F BiH.

Iako bi “autentično tumačenje” de facto bilo novo posezanje visokog predstavnika za Bonskim ovlastima, formalno bi se radilo o “interpretaciji”.

“Objašnjenje” da su dovoljna dva potpisa, pojašnjavaju naši sagovornici, bilo bi jednokratno. Dvotrećinska većina, pak, ostala bi kao “trajna odrednica”.

Ona ne bi obuhvatala i dvije trećine u kantonima.

Ta je varijanta odbačena nakon burnih reakcija javnosti, ali i upozorenja iz Trojke – Narod i Pravda – da ne mogu pristati na takvo rješenje.

Sagovornici Politicki.ba tvrde i da je federalna koalicija “nestabilnija nego ikad”.

S jedne strane nejasno je kako će glasati poslanici. Ne samo stranaka Narodni evropski savez i Stranka za Bosnu i Hercegovinu, već i neki poslanici Socijaldemokratske partije, već i Hrvatske demokratske zajednice. Partija Dragana Čovića ne želi bilo kakve intervencije u nametanje od 2. oktobra.

“Još ništa nije definirano. Razmatraju se opcije, argumenti za i protiv bilo kojeg od tumačenja…Nije baš ni sasvim jasno šta je stav Zagreba. A Zagreb se u ovoj materiji pita. I za njih je strateški bitno da ne dođe do preglasavanja Hrvata u BiH bilo kada u budućnosti”, kažu sagovornici Politicki.ba.

Rok za donošenje odluke o novog federalnoj vladi je 5. april.

Unutar međunarodne zajednice postoji naglašena podjela u vezi njihovih aktivnosti na ovom planu.

S jedne strane Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija smatraju da Stranka demokratske akcije ne može biti u federalnoj vlasti ni u kom obliku.

Evropska unija se principijelno protivi bilo kakvom petljanju stranaca, mada im uopće nije mrska postavka da SDA ne može biti u vlasti.

Turska, kao predstavnica Organizacije islamske konferencije u Vijeću za provođenje mira (PIC) kategorički je protiv bilo kakvog novog interveniranja visokog predstavnika, nebitno radilo se o “autentičnom tumačenju” ili direktnoj upotrebi Bonskih ovlasti.

Unutar međunarodne zajednice radi se sve užurbanije.

Nikšić treba biti premijer.

A mora se očuvati sve krhkija koalicija…

Odavao informacije ubicama: Uhapšen Jovan Savić, sudija Osnovnog suda u Bijeljini

Pripadnici SIPA-e uhapsili su u Bijeljini Jovana Savića, sudiju Osnovnog suda u Bijeljini. Savić je jedan od dvadesetak uhapšenih u akciji koju policijske agenciije provode po naredbi Tužilaštva BiH, a koja je usmjerena protiv organiziranog kriminala. Ranije smo već objavili da je među uhapšenima i Željko Radovanović zvani Krečo, bijeljinski kriminalac povezan sa Zemunskim klanom.

Osim Željka Radovanovića, pripadnici SIPA-e u srijedu ujutro su trebali uhapsiti i Mileta Rosića. Ovaj optuženi ubica nijenpronađen na kućnoj adresi. Rosiću se već godinama sudi za ubistvo Siniše Glamočanina u Bijeljini. Ovo ubistvo se dogodilo 20. jula 2016. godine u blizini Rosićeve kuće u Bijeljini. Glamočanin je pogođen sa više hitaca iz pištolja, a tokom suđenja odbrana je tvrdila da se radilo o nužnoj odbrani. Okružni sud u Bijeljini će, potom, izreći prvostepenu presudu kojom će Rosića osuditi na jedanaest godina zatvora. Vrhovni sud Republike Srpske je, ubrzo, ukinuo ovu presudu i naložio ponovni postupak. Nakon ponovljenog suđenja, Rosić je osuđen na šest godina zatvora. Međutim, u aprilu prošle godine Vrhodni sud Republike Srpske je ukinuo i ovu presudu.

Upravo je ovaj predmet bio “koban” za uhapšenog sudiju Jovana Savića. On je, prema informacijama Istrage, koristeći svoj uticaj među sudijama, dojavljivao informacije iz predmeta optuženom ubici.

Sudija Jovan Savić široj je javnosti poznat i zbog suđenja u vezi sa ubistvom Stanka Gligorevićam, trinaestogodišnjeg dječaka ubijenog u školskom dvorištu Osnovne škole “Knez Ivo od Semberije” u Bijeljini. Optuženom ubici, tada sedamnaestogodišnjem Momiru Iliću iz Bijeljine, sudsko vijeće Osnovnog suda u Bijeljini, kojim je predsjedavao sudija Jovan Savić, izreklo je samo vaspitno-popravnu mjeru u trajanju od šest mjeseci do četiri godine. To je izazvalo revolt porodice ubijenog dječaka. Viši sud je prihvatio žalbu i suđenje je vraćeno na početak. No, sudija Jović je u ponovljenom postupku zabranjivao članovima porodice ubijenog dječaka da prisustvuju suđenjima.

Prije trideset godina borila se u Armiji RBiH: Svetlanu Fartushnyak iz ukrajinskog pakla spasili saborci iz Kalesije

Kada je početkom devedesetih godina iz Ukrajine došla u Bosnu i Hercegovinu, Svetlana Fartushnyak nije ni slutila da će vrlo brzo od bezbrižne 27-godišnjakinje postati jedan od najhrabrijih boraca Armije RBiH, čije će ime zauvijek ostati utkano u herojsku odbranu naše domovine.

Dolazak u BiH

Mnogi sigurno ne znaju, a vjerovatno nikada i ne bi saznali, ko je Svetlana i šta je učinila za BiH, da se nije desila agresija na njenu rodnu Ukrajinu, odakle je izbjegla uz pomoć saborca iz BiH. Oslobođenje je pronašlo Svetlanu u njemačkom gradu Weigenheimu. Tu je izbjegla iz pakla rusko-ukrajinskog sukoba, a spasili su je njen ratni drug iz Kalesije Husejn Hatić i njegova supruga.

 

image
Svetlana u Armiji RBiHu Kalesiji

A ovako je, zapravo, sve počelo nakon što je Svetlana došla u BiH. Mlada, školovana i puna života, odlučila je da napusti Ukrajinu i dođe u BiH kako bi mogla dovoljno da zaradi i priušti sebi onoliko koliko je potrebno za život dostojan čovjeka. U Ukrajini su ostale njena malena kćerka i majka. Svetlana se skrasila u Zvorniku, gdje je radila u ugostiteljstvu. Vrlo brzo se adaptirala u novoj sredini, stekla je brojne prijatelje, solidno zarađivala i svojoj porodici slala novac u Ukrajinu. Jednostavno, sve je išlo kako treba. A onda je doslovno sve nestalo preko noći. Počela je agresija na BiH, a Svetlana nijednog trenutka nije oklijevala niti je imala dilemu na koju stranu da se svrsta. Došla je u Kalesiju i dobrovoljno se prijavila u Armiju RBiH. Bila je pripadnica izviđačko-diverzantske čete Rambo. Junakinja naše priče u bobu se sjeća svakog detalja, a skoro iza svake rečenice, dok sam razgovarala s njom, otimao se uzdah dok naviru sjećanja na užase rata.

“Da, ratovala sam u Bosni. Nosila pušku i radila u sanitetu. Ali, ne volim ja da pričam lepo o sebi. To sve najbolje znaju moji ratni drugovi kroz šta smo prošli. Sada sam u Nemačkoj kod druga Husejna Hatića, koji ovde živi i sa kojim sam bila rame uz rame u ratu. Kad sam tek došla u BiH, bilo mi je prelepo. Ali, kad je rat počeo, nijednog trenutka nisam razmišljala hoću li se prijaviti u Armiju RBiH. Kada sam se prijavila, dali su mi u ruke kalašnjikov da vide kako baratam s puškom. Vidite, mi smo u Ukrajini, još dok smo bili u školi, naučili da rukujemo oružjem. Oni su gledali kako pucam i bili su bez reči. To je meni išlo. Dosta sam naučila i o medicini, tako da sam u ratu bila u sanitetu. Išla sam uvek prva, bila u prvim redovima u borbama. Bilo je situacija da sam mnogim mojim drugovima spasila život kad su bili ranjeni. To je bilo strašno, verujte, ali je to istina”, prisjeća se Svetlana.

Slike užasa i patnji civilnog stanovništva, kaže nam, još su joj pred očima.

Bila je, priča dalje, dva puta ranjena i sve to skupa je, kaže, počelo da ostavlja trag na njeno psihičko zdravlje. Najteže od svega padalo joj je to što dugo nije vidjela kćerku. Nakon dogovora sa saborcima, 1994. se prebacila u Sarajevo, pa u Hrvatsku, i naposljetku se vratila u Ukrajinu.

“Žao mi je što nisam ostala u Bosni do kraja, do pobede. Svaki čovek se na neki način plaši za sebe. Ali, ja sam dala zakletvu za odbranu BiH, jer ja sam tu lepo radila i živela. Kada je počeo rat u Ukrajini i kad su počele da padaju bombe, pomislila sam samo kako ću spasiti kćerku i unučad. Mnogo mojih ratnih drugova koji su iz BiH, a sada žive u drugim država, javilo se i kažu mi: Svetlana, kupi decu i beži kod nas. Mnogo im hvala na tome. Sada sam kod Husejna u Nemačkoj. Zvao me drug Mido iz Slovenije, Mirsad Subašić, Midhat Jahić iz Münchena, Jusuf Križevac iz Slovenije, a ne zaboravljam ni Rahmana Alića, ali i mnoge druge. Sve su to moji drugovi iz Kalesije. Napišite slobodno da ja volim Bosnu, volim Kalesiju. Oni su mi u duši”, poručuje Svetlana.

Pomoć saboraca

O Svetlani, njenoj dobroti i neustrašivosti u ratu razgovarala sam sa nekoliko njenih saboraca. Zovu je sestrom i svi su nam potvrdili isto – da je bila vanserijski borac, pametna i hrabra, da je mnogo znala o medicini i da je mnogima u ključnim trenucima spasila život kad su bili ranjeni. No, ne kriju ogorčenje što se država nikada nije pobrinula za Svetlanu, jer je ona zaslužila mnogo, mnogo više. Bez obzira na to, njeni saborci poručuju da dok je njih, uvijek će brinuti o sestri, pomagati je na sve načine.

Svetlana u obilasku mezara saboraca

Svake godine Svetlanini saborci se okupe, posjete centralno spomen-obilježje u Kalesiji, polože cvijeće i odaju počast poginulim braniteljima. Potom odlaze na mjesna mezarja gdje su ukopani njihovi saborci iz jedinice. Ova jedinica je dobila ime po rahmetli Fahrudinu Ajdinoviću, zvanom Rambo, a njen komandant je bio Mehmedalija Kaletović, zvani Kale. Svetlana se sa ratnim drugovima vidjela u oktobru 2019. godine. Oni se i dalje čvrsto drže jedni drugih, čuvaju prijateljstva i čine sve da se ne zaboravi ono najvažnije, da zlo nikada neće pobijediti dobro.

(Amela Lončarić – oslobodjenje.ba)

Uhapšeni Alden Hot priznao: Saradnici ministra Čampare naredili praćenje ministra Nermina Džindića

Saradnici i prijatelji federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare umiješani su slučaj nezakonitog praćenja federalnog ministra energije, rudarstva i industrije Nermina Džindića, saznaje Istraga.ba.

Po nalogu Tužilaštva Kantona Sarajevo je, naime, krajem prošle sedmice uhapšen Alden Hot koji je osumnjičen da je u aprilu prošle godine ispod vozila ministra Džindića postavio uređaj za praćenje. Hot je, kako saznajemo, priznao postupajućem tužiocu da je to uradio po nalogu Damira Veje, službenika Federalnog minitarstva unutrašnjih poslova, te da je u cijeli slučaj bio uključen i službenik SIPA-e Adis Drnda koji je dugogogodišnji prijatelj ministra Aljoše Čampare. Iz Tužilaštva Kantona Sarajevo potvrdili su za Istragu da su prošle sedmice proveli akciju protiv osoba osumnjičenih da su počinili krivično djelo “Neovlašteno prisluškivanje i zvučno snimanje“, te da je Alden Hot uhapšen.

“Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo provodi istragu protiv više lica radi utvrđivanja postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo “Neovlašteno prisluškivanje i zvučno snimanje“ iz člana 188. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine  (u daljem tekstu KZ F BiH), kao i krivično djelo „Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija„ iz člana 371. stav 1 KZ FBiH i „Posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga“ iz člana 239. stav 3 KZ FBiH, a sve u vezi sa članom 54 istog Zakona, u vezi čega je dana 8.6.2022. godine. Uz prethodno pribavljenu Naredbu Općinskog suda u Sarajevu izvršeno pretresanje više lokacija te je tom prilikom slobode lišeno lice Alden Hot i lice koje su može dovesti u vezu s predmetnim krivičnim djelima.  S obzirom da je istraga u toku ne možemo podijeliti više detalja u odnosu na naprijed navedeno i radnje koje se poduzimaju, izuzev da je Tužilaštvo u odnosu na lica koja su tom prilikom lišena slobode poduzelo zakonom previđene procesne radnje i Općinskom sudu u Sarajevu predložilo izricanje mjera zabrane u skladu sa članom 140. i 140.a stav 1. tačka  i c) i d) i 140b tačka 1 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, te nastavlja dalje radnje i aktivnosti na potpunom rasvjetljavanju krivičnog djela u saradnji sa Federalnom upravom policije”, saopoćeno je za Istraga.ba iz Tužilaštva Kantona Sarajevo.

Podsjećamo, u aprilu prošle godine 2021. ispod vozila federalnog ministra Nermina Džindića, parkiranog ispred kuće, pronađen je tada nepoznati elektronski uređaj. Kamere videonadzora su tada zabilježile nepoznatu osobu koja koja preskače ogradu i prilazi automobilu. Uređaj je izuzet i poslat na vještačenje, tokom kojeg je utvrđeno da se radi o uređaju za praćenje kretanja. Tužilaštvo Kantona Sarajevo je naredilo Federalnoj upravi policije da provede istragu o ovom uređaju. Istražitelji su, prvo, utvrdili da je uređaj kupljen puten online prodaje. Ubrzo je pronađen prodavac koji je priznao da rekao da je uređaj prodao Aldenu Hotu iz Sarajeva. Nekoliko mjeseci kasnije, Tužilaštvo KS je izdalo naredbu za hapšenje Aldena Hota. Akcija je provedana 9. juna. Prilikom pretresa kod Hota su pronađene manje količine droge i pištolj sa prigušivačem. Prisnut dokazima, on je odlučio da postupajućem tužiocu prizna kompletnu pozadinu slučaja. Prema informacijama Istrage, Hot je rekao da ga je za ovaj posao angažovao njegov komšija Damir Vejo, a da je u cijelu operaciju bio uključen i Adis Drnda, inspektor SIPA-e koji je godinama nerazdvojan prijatelj ministra Aljoše Čampare. Daljom provjerom je utvrđeno da Damir Vejo zaista živi na istoj adresi na kojoj živi i uhapšeni Hot.

Damir Vejo je, inače, direktor Policijske akademije na Vracama, a na tu funkciju je imenovan na prijedlog ministra Čampare s kojim je, sve do januara ove godine, bio u prijateljskim odnosima. Vejo je na tu poziciju postavljen nakon što ga je ministar Nermin Džindić razriješio funkcije direktora UNIS Grupe koja je djelovala u okviru namjenske industrije. Nakon što je razriješen u Unisu, Vejo je podnio tužbu protiv Džindiževog Ministarstva, a za advokata je, prema pisanju Avaza, angažirao Maidu Čamparu, suprugu državnog tužioca Dubravka Čampare (brata federalnog ministra Aljoše Čampare). S obzirom na to da je Vejo ostao bez posla, Aljoša Čampara je odlučio da ga imenuje za direktora Policijske akademije na Vracama. Da je za Vejin novi posao bio zainteresiran i prošle sedmice uhapšeni Alden Hot dokazuje i njegova objava na Facebooku,

Kako se može vidjeti, Hot je podijelio i link oficijelne web stranice Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova.

Hot je, pratimo li dalje njegove objave, bio vrlo zainteresiran i za rad federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare.

“Aljoša Čampara. Uvijek sam cijenio iskrene ljude koji se ne boje nikoga”, napisao je Hot u oktobru 2020. godine.

Osim prema Veji i Čampari, Hot je, očigledno, bio zainteresiran i za poslove Adisa Drnde, službenika SIPA-e koji je, također, dugogodišnji prijatelj ministra Aljoše Čampare (zajedno obavili i Umru).

Inspektora Drndu i ministra Čamparu vezuje i slučaj državljstvo, zbog kojeg je FUP podnio Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv Aljoše Čampare. Ministar je, naime, na sumnjiv način dodijelio državljanstvo Džaferu Drndi, ocu svoj prijatelja Adisa.

Čampara i Drnda

Aljoša Čampara i Adis Drnda i danas su u prijateljskim odnosima, dok je u januaru ove godine Damir Vejo “udaljen” iz društva. U međuvremenu je Čampara počeo podnositi prijave protiv Damira Veje, nastojeći da ga smijeni sa pozicije na koju ga je i imenovao. I to dok su bili u sukobu sa ministrom Nerminom Džindićem pod čije je auto spornom periodu Alden Hot podmetnuo uređaj za praćenje, zbog čega je i uhapšen.

Kolumna Vildane Selimbegović: Bisera se i treba pokriti, od stida

Imala je ova zemlja svakovrsnih ministara, rijetkima smo se ponosili, većini smo odbrojavali dane do kraja mandata, no odlazak Bisere Turković s pozicije vrijedit će slavlja. Malo je ko uspio toliko dosljedno istrajavati u nedosljednostima kakve nam je aktualna ministrica obilato servirala tokom svog mandata. Lijepo čovjeku bude muka kad se prisjeti njezinih eskapada, od diplomatskih nota na društvenim mrežama do ushićenja s kojim je gledala u Sergeja Lavrova, recimo to tako – svoga ruskog kolegu.

Performans s maramom

Prošle je sedmice, pak, uspjela zasjeniti i vlastite bisere. Prvo je – očito na svoju (SDA?) ruku – ugostila ministra vanjskih poslova Irana Hosseina Amir-Abdollahiana s kojim su se listom odbili susresti svi s kojima je sastanak navodno bio planiran, riječ je o kolegijima oba doma Parlamentarne skupštine BiH, pa ga je osim Bisere Turković ugostio još jedino onaj koji nas je i kaznio njezinim ministrovanjem, dakle lider SDA Bakir Izetbegović, toga dana u ulozi zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda.

Između ta dva nesumnjivo bespotrebna i nimalo korisna sastanka, organiziran je pres dvoje ministara, zbog koga nam je još crno pred očima. Gospođa Ministrica je susret s novinarima iskoristila da se pokrije i da potom nastupi: “Zamislite da sam vam se ja danas obratila ovako pokrivena. Kakva bi bila vaša percepcija, kakav bi bio vaš stereotip”, upitala je, no s obzirom na to da nije imala prevoditelja, ostali smo uskraćeni za tumačenje šta je tačno htjela reći. To je nije omelo da poentira: “Smatram da ljudska prava uključuju i pravo odjeće i neka svako oblači ono što hoće i neka bude jednako tretiran.” E, dobro, da ponudim svoju percepciju: Gospođa Ministrica se s podija na kojem je ovako trabunjala povukla živa i zdrava, usuđujem se ustvrditi i nekažnjena što je tako lakonski, neosjetljivo i krajnje neutemeljeno pokušala pod pitanje ljudskih prava na nošenje marame podvesti represiju države Iran prema protestantima koji u ovoj zemlji još od septembra ne prestaju zahtijevati više slobode. Da domaća bruka bude kompletna, Gospođa Ministrica je svjesno zaboravila da je proteste u Teheranu, a onda i širom zemlje, inicirala smrt mlade, 22-godišnje Mahse Amini, koju je moralna policija Irana uhapsila zbog nepropisno nošene marame. Mahsu je, tvrde očevici njezina hapšenja, policija za moral tukla u kombiju u koji je strpana zarad prevoza do pritvora, a u pritvoru je pala u komu i tri dana kasnije je i zvanično proglašena njezina smrt.

Od posljednjeg ispraćaja Mahse Amini policija se obračunava s protestantima, a prema podacima Ujedinjenih naroda i organizacije Ljudska prava u Iranu, do sada je smrtno stradalo između 300 i 450 osoba. Cijeli svijet, a naročito žene, cvijećem, transparentima, šetnjama i tugom za Mahsom Amini stali su na stranu Iranaca koji traže više slobode, samo je naša Gospođa Ministrica svojom demonstracijom pokrivanja podržala režim u ime kojeg je ministar Amir-Abdollahian ne trepnuvši demantirao bilo kakvo stradanje protestanata u Iranu. Iz čega valjda treba zaključiti da smrtne kazne donesene protiv protestanata – jednu je objavila i zvanična vlada u Teheranu – još nisu došle na red. Amir-Abdollahian je još za proteste kazao kako su “vrhunac stranog uplitanja i planiranog terora”. U četiri oka, priznao je, “prezentirao je objašnjenja o postupcima SAD-a i nekih drugih zapadnih zemalja protiv Islamske Republike Iran u nekim oblastima, poput ljudskih prava”, te onako diplomatski prebacio loptu u američko dvorište natuknuvši koju o kršenju postojećih standarda ljudskih prava u svijetu. Ostalo je nejasno jesu li onda režimski standardi Irana motivirali našu govornicu da nastupi s performansom od marame, bacajući bahato u lice ženama tu istu maramu i zapravo ponižavajući sve žene, a naročito one koje maramu s ponosom nose. I to ne kao rezultat zakonskog propisa, već vlastitog odabira. Te iste žene se jednako kao i one koje je ne nose gnušaju policija za moral čije osvete i batine nisu samo slika stanja ljudskih prava već opasnost po život u slučaju da kosa nije pravilno pokrivena.

To je naša nesretna Bisera. Ali i ne samo to: i Gospođa Ministrica i Šef Izetbegović pokušali su ostaviti dojam da je iranski gost ovih dana nepoželjan u našoj zemlji tobože zbog nekadašnje pomoći odbrani Bosne i Hercegovine. Kako je kao i obično u pitanju zamjena teza, valja se dotaći ove teme. Iran je zaista pomagao odbranu BiH i ko išta zna ili se makar sjeća toga doba, pamti i dio koji na presici nije spomenut: riječ je, naime, o svojevrsnom kuriozitetu upravo na relaciji Iran – SAD, s obzirom na to da je Bijela kuća još od početka rata u BiH znala za dopremanje iranskog oružja Armiji RBiH i, kako je to u svom svjedočenju pred Senatom i Kongresom objasnio Peter Galbraith, tadašnji veleposlanik SAD-a u Zagrebu, nije željela hrvatskoj vladi davati nikakve upute, što je ispravno protumačeno kao zeleno svjetlo. To je odgovaralo i Hrvatskoj, jer se embargo na oružje odnosio i na nju, pa je – recimo – tadašnja vlast u BiH dala i suglasnost da trećina dopremljenog oružja ostane Hrvatskoj vojsci. Ova digresija je potrebna ne zbog današnjih relacija Teherana i Washingtona, ni tada nisu bile puno bolje, već zbog licemjerne podvale svima onima koji su odbili susresti iranskog ministra spoljnih poslova, razumijevajući zapravo osjetljivost aktuelnog trenutka u kome je jedini mogući izbor BiH morao biti izbjegavanje ove posjete. I to nikako ne može ublažiti spajanje nespojivog u režiji Gospođe Ministrice koja je – nakon što je skinula maramu – pokušala objasniti kako je “Iran naš partner i prijatelj i jedna od država koja je uvijek nedvosmisleno podržavala teritorijalni integritet i nezavisnost BiH. Naša vanjskopolitička pozicija je jasna – mi smo mala zemlja koja je odabrala euroatlantski put kao ključni vanjski put”. Zaboravila je, a nema tome ni pun mjesec, da je Evropska unija oštro osudila odnos teheranskog režima prema protestantima i zbog toga sankcionirala dio iranskih zvaničnika.

I ne kaje se …

Nema uopće dileme da je najtužniji dio cijele priče s ovom posjetom onaj državni. Još jednom smo demonstrirali da je bosanskohercegovačka diplomacija partijska, nimalo usaglašena i još manje u službi zemlje. Šta to govori o SDA? Ništa pohvalno, jer je posjeti prethodilo uputstvo da BiH ostane uzdržana u UN-u kada se glasalo za Rezoluciju osude Irana zbog odnosa prema protestima, a onda je i šef stranke javno zamjerio osmorci što se odazvala na pregovore u alkoholnoj, vinskoj destileriji. Pa iako je samo koji minut ranije pričao o probosanskom bloku, prigovarajući što ga HDZ i SNSD zovu bošnjačkim, sam ih je zakucao kao muslimane i još sebi dao za pravo da bude moralni policajac. No, ni to ne može saprati grijehe Gospođe Ministrice, naročito ovaj posljednji. Nije riječ samo o ljudskim pravima, riječ je o pravu žene da ne rizikuje smrt zbog svog oblačenja. Pravu na život, dakle, pa tek onda pravu na život dostojan čovjeka. Što je naša ministrica Mahsi Amini posthumno pokušala oteti. I još se i ne kaje.

Nasilje kao jedini politički argument: Zbog HDZ-ovih prijetnji “nemirima na Jugu”, Schmidt je Bošnjacima ugasio Ustav, zbog Dodikovih prijetnji “paradajzom” ugašen je OHR!

Nasilje je postalo legitimno (i legalno) političko sredstvo. Zbog prijetnji “nasiljem na Jugu”, Christian Schmidt je oktroisao dijelove Ustava Federacije koje je, potom, suspendovao na jedan dan kako bi udovoljio onima koji su prijetili nasiljem. Zbog straha od nasilja u Republici Srpskoj, Christian Schmidt ne smije/ne želi posjetiti Banja Luku, legitimišući, tako, silu kao jedino političko sredstvo koje vrijedi u BiH. A onaj ko ne prijeti nasiljem, može samo, zarad lažnog mira, davati ustupke nasilnicima i tvrditi da je to jedini ispravni put.
“Brine me radikalizacija Bošnjaka”, izjavit će 4. maja ove godine sarajevskom Oslobođenju visoki predstavnik Christian Schmidt.

Schmidta, dakle, najviše brine to što su Bošnjaci počeli shvatati da jedan glas hercegovačkog Hrvata nakon OHR-ove intervencije vrijedi koliko vrijede tri bošnjačka glasa. Brine ga i to što su Bošnjaci uočili da je “njihov” potpredsjednik Federacije nepotreban kada se, po željama onih koji su prijetili nasiljem na Jugu, nameće Vlada za jednokratnu uporabu.
U normalnom, demokratskom svijetu, tako nas uče, presudna je natpolovična većina. Iz tog normalnog, demokratskog svijeta, došao je i Christian Schmidt. Iz istog tog svijeta je došao i američki ambasador Michael Murphy.
U toj demokratskoj Njemačkoj su, recimo, štiteći pravo na kretanje i privatnost turskog državljanina koji se ne slaže sa politikom predsjednika Turske Redžepa Erdogana, uhapsili novinare (turske, dakako) koji su ga “neovlašteno” slikali i snimali. Jer u Njemačkoj niko nema pravo, a naročito ne novinari iz Turske, da ugrožavaju (bilo to i fotoaparatima) pravo na kretanje bilo koga, a naročito ne prava protivnika Erdoganovog režima.

U Americi iz koje dolazi Michael Murphy u januaru 2021. godine policija je ubila jednu ženu koja je bila dio grupe pristaša bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa koja je nasilno upala u Kapitol. Te noći američki potpredsjednik Mike Pence će reći: “Nasilje nije uspjelo da zaustavi demokratiju. Hajde, vratimo se na posao”.

Pod pokroviteljstvom Michaela Murphya, Christian Schmidt je u oktobru prošle i u aprilu ove godine ustuknuo pred najavama “nasilja na Jugu”. Najava nasilja pobijedila je demokratiju. Ustav je suspendovan na 24 sata i dio bošnjačkih zvaničnika okupljenih oko Trojke je legitimisao nasilje kao jedini politički argument. Pod uslovom da se to nasilje provodi nad bošnjačkim narodom koji, kako upozoravaju Istok i Zapad, svojom brojnošću ugrožava demokratiju.

“Ne bojim se Dodikovih prijetnji. Jučer je bio spreman napad na mene, mudro sam djelovao”.

Ovo je suština politički posthumnog intervjua bivšeg visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Christiana Schmidta.

Kad se ne bojite prijetnji, suočite se s onima koji vam prijete. A kada ste vlast, a Schmidt je to i formalno i pravno (bio), onda ste dužni reagirati na nasilje, koliko god ono bilo opasno po vas. To vam je, zapravo, posao.

Zamislite, recimo, da su Ukrajinci, po uzoru na Schmidta, “mudro djelovali” i povukli se pred ruskom siłom. Danas ne bi bilo Ukrajine, kao što više, suštinski, nema OHR-a.

Sila je, da obrnemo Mike Pencea, uspjela zaustaviti demokratiju. Kada su “nasilnici s Juga” zaprijetili nemirima, Schmidt im se pridružio i proveo pravno nasilje. Tog dana su stradali Bošnjaci.

Kada je nasilnik iz Banja Luke zaprijetio “paradajzom i jajima”, Schmidt se povukao u svoju “zečju jazbinu”. Tog dana su stradali Bosna i Hercegovina i OHR.

Da su ga napali u Banjoj Luci, objašnjava Christian Schmidt, niko u Evropi se ne bi radovao. Radovala bi se Rusija.

“Imali biste situaciju koja bi izazvala krizne sastanke i ova zemlja bi bila dalje od Europe”.

Ako sam dobro razumio, a siguran sam da se drugačije ne može razumjeti, Schmidt je spasio evropski put Bosne i Hercegovine time što se povukao pred Miloradom Dodikom.

U ovu tezi vjeruju još samo dva čovjeka. Prvi se zove Elmedin Konaković, a drugi Amir Zukić.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...