Istaknuto

Istaknute objave

Dvije bh. državljanke nalaze se u Gazi, njihov otac apelira: “Spasite barem njih, ovo je apokalipsa”

Dvije bh. državljanke nalaze se u Gazi i pokušavaju da, u grupi stranih državljana, napuste ovo ratno područje. Sestre Laila i Alia Shaheen rođene su u Palestini, ali posjeduju bh. državljanstvo i upisane su u knjigu bh. državljana. Njihov otac doktor Ahmed Shaheen također je posjedovao bh. državljanstvo, ali mu je ono oduzeto prije nekoliko godina tokom postupka revizije državljanstava. Ahmed Shaheen je godinama živo u Bosni i Hercegovini. Početkom devedesetih studirao je medicinu u Banjoj Luci i Tuzli. Doktor Shaheen se, nakon studija vratio u Palestinu gdje danas, kao pedijatar, radi u jednoj od bolnica u Gazi.

Doktor Ahmed Shaheen u Gazi

Istraga.ba uspjela je stupiti u kontakt sa doktorom Shaheenom.

“Moje kćerke nemaju pasoše BiH, ali imaju uvjerenja o državljanstvu. Ako bh. vlasti mogu išta poduzeti da ih evakuišu preko Egipta”, rekao je nam je Ahmed Shaheen.

Alia Shaheen rođena je 1999. godine u Gazi i prijavljena je u Tuzli, gdje je u matičnom uredu upisana u knjigu bh. državljana. Posljednje uvjerenje o državljanstvu izdato joj je u novembru prošle godine, ali ona nema bh. dokumente.

Njena sestra Laila Shaheen rođena je u Palestini 2002. godine.I ona je u knjigu bh. državljana upisana u Tuzli.

“To je moja slika sa kćerkom Aliiom. Tog dana je ona diplomirala sociologiju”, kazao nam je u glasovnoj poruci doktor Shaheen.

Druga kćerka, Laila, ove je godine trebala završiti IT.

Doktor Shaheen je imao i sina Aliia. Ubijen je u izraelskom raketiranju Gaze 2014. godine. I Ali je bio bh. državljanin.

Sve do danas doktor Shaheen zbog straha od izraelskih raketiranja nije želio da objavljujemo njegov identitet.

“Ako me vide negdje na televiziji odmah će raketirati moju kuću. Tako raketiraju novinare koji se javljaju iz Gaze”, kazao nam je početkom ove sedmice.

Iako nismo objavljivali njegov identitet, kuća doktora Shaheena je raketirana. Desetero članova njegove porodice (braća, snahe i njihova djeca) je ubijeno ove sedmice. Shaheen, njegove kćerke i supruga su preživjeli.

“Ovo izgleda kao naučna fantastika. Apokalipsa. Neprestani zemljotres. Bombarduju iz aviona, sa mora i sa kopna. Nijedan trenutak ne prestaje”, govorio je u jednoj od glasovnih poruka dok su se u pozadini čule eksplozije.

Još uvijek nije napustio Gazu. Nada se da će barem njegove kćerke to uspjeti. Jer postoji mogućnost da stranim državljanima bude omogućen prelazak u Egipat. Ukoliko bh. vlasti obavijeste egipatske vlasti da su Laila i Alii Shaheen bh. državljanke, postoji mogućnost da iz Pojasa Gaze pređu u Egipat.

 

Ovog časa dok ti šutiš: Nije pričanje o izraelskim zločinima u Gazi podrška Hamasu – to je podrška čovječanstvu!

Ako kažem da je Izrael u Gazi za šest dana ubio 500 djece, jesam li terorista? Ako podijelim snimak Palestinca koji u rukama drži fetus izvađen iz utrobe njegove ubijene supruge, da li sam Hamas? Ako svako jutro pozovem doktora u bolnici u Gazi, upitam ga da li je živ i kažem mu da sam mislima uz njega, podržavam li terorizam?

Ako primijetim da na BBC-u Palestinci umiru, a Izraelce ubijaju, da li imam pravo više da vjerujem u novinarstvo? Nemam. Jer ono je već odavno mrtvo. Sada je samo službeno proglašeno mrtvim.

Ako Gaza nije geto, šta je onda? Ako je izraelsko raketiranje novinarske ekipe u Libanu za Bijelu kuću “incident” i dokaz da je novinarsko “zanimanje rizično”, da li su novinari koji ginu od bombi ispaljenih sa Zapada i iz Izraela manje vrijedni? Ako je ostavljanje Ukrajinaca bez plina i energije za Ursulu von der Leyen ratni zločin u režiji Vladimira Putina, a jeste, zašto za Ursulu von der Leyen, tu moćnu predsjednicu Evropske komisije, ostavljanje Gaze bez struje, vode, hrane, medicinskog materijala i Interneta, nije ratni zločin?

Ako osuđujem Hamasove zločine nad nevinim Izraelcima, a istovremeno govorim i o masakru u Gazi koji provodi izraelska vojska, da li izjednačavam krivicu ili govorim istinu?

Ako kažem da Zapad i “ugledni” mediji na Zapadu ne tretiraju isto ubijeno izraelsko dijete i ubijeno palestinsko dijete, da li sam išta slagao?

Ako primijetim da izraelska ambasadorica svoje sporne stavove potkrepljuje podmetnutim snimkom sa “izraelskom djecom u Hamasovom kavezu”, da li branim Hamas ili govorim istinu? Ako se danas istina uopće smije govoriti.

Nije hrabrost govoriti ono što svi govore. Hrabrost je reći ono što drugi ne smiju ili ne žele reći. A vide.

Ako je solidarisanje za Izraelom dokaz da niste terorista, onda se solidarišem sa Izraelom glede njihovog obračuna sa teroristima Hamasa koji su ubili stotine nevinih Izraelaca.

Ako je šutnja o izraelskim zločinima u Gazi nad palestinskim narodom i palestinskom djecom potvrda da niste terorista, onda ću pričati o zločinima Izraela, makar me optužili da štitim teroriste.

Ako me nastave uvjeravati da postoji međunarodna pravda i pravo, znat ću da me potcjenjuju.

Ako mi nastave pričati o profesionalizmu CNN-a, BBC-a i drugih “uglednih” medija, znat ću da me prave budalom.

Ako mi kažu da pravdu tražim na sudu, znat ću da sam slab.

Ako mi kažu da međunarodno pravo nije zasnovano na pravu preče kupnje za one koji imaju pare i oružje, znat ću da mi ne misle dobro.

Ko je danas siguran u svijetu? Onaj koji ima novac i onaj koji ima najbolje oružje. I onaj koji nema tamniju kožu. I onaj koji nije musliman.

Ovaj tekst nema nikakve šanse protiv mašinerije koja lomi svijet. Ali i ako tri čovjeka natjera da promijeni mišljenje – bolje je nego ništa.

Ujedinjene (beznačajne) nacije: Ratove će u budućnosti biti sve teže zaustaviti

Opisujući kompleksnost sveopšte rekonceptualizacije rata kao sociološkog fenomena, Robert D. Kaplan je 1994. godine u američkom magazinu The Atlantic objavio tekst naslovivši ga „The comming anarchy“ (eng.prev. Nadolazeća anarhija).

U tom tekstu on problematizira pitanja ostvarivanja trajnog savezništva kao i pitanja sveprisutnijeg fluidnog savezništva upravo u raspadajućoj Jugoslaviji, fluidnog savezništva prema kojem dojučerašnji neprijatelji postaju saveznici. Također, Kaplan poentira da će u budućnosti biti sve teže zaustaviti sukobe zbog prevrtljivosti komandanata na terenu koji su često iz obijesti nevoljni povinovati se komandnoj strukturi i lancu komandovanja.

Da li zbog uz fanfare objavljenog trijumfa realizma kao škole međunarodnih odnosa ili otvaranju neke nove epohe ljudske civilizacije koju će okruniti neka nova doktrina ili škola mišljenja, svijet klizi u svjetski rat lokalnih ratova. Zapravo kao analogna pojava fenomenu globalnog zatopljenja i povećanju nivoa svjetskog mora, otopljavanje zamrznutih konflikata koje je u miraz donijela posthladnoratovska era, proizvesti će poplave krvi nad kojima će Ujedinjene nacije postajati sve efemerniji činilac.

Vijeće sigurnosti kao relikt

Svojim diskriminatornim i trijumfalističkim temeljima Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija predstavlja najmoćniji međunarodni konzilij koji je zastario i prevaziđen je obzirom da je stvoren u uslovima potpune i bezuslovne kapitulacije nacističke Njemačke i Japana. Kao institucija stvorena za 20. vijek Vijeće sigurnosti je u 21. stoljeće ušlo kao pendrek unipolarnog svijeta koji se polomio ne po polovini već poprečno po dužini razdvajajući nekoć ideološke protivnike. Pojavom Bricsa nije nestao unipolarni svijet već su stvorene pretpostavke za dugu i tegobnu bitku ko će brže i lakše zaobići sve uzuse međunarodnog humanitarnog prava.

Konačno prijelomni trenutak od kojeg Vijeće sigurnosti počinje gubiti svoj značaj jeste provođenje operacije „Saveznička sila“ odnosno kampanje bombardovanja SR Jugoslavije odnosno Srbije i Crne Gore. U konačnici raspad Jugoslavije postepeno je kao po udžbeniku crtao sve mane i nedostatke kolektivnog donošenja odluka Vijeća sigurnosti u kojem su članice u statusu quo shodno mogućnosti veta posmatrale raspad jedine preostale višenacionalne, federalne države u Europi. Naprosto, Vijeće sigurnosti pokazalo je jasnu diviziju između uglađene europske diplomatije kao aristokratskog izraza starog kontinenta i američkog pragmatizma koji nastoji ispeglati zgužvanu Europu uhrpavajući je bez da za to postoji ijedan preostali veliki neprijatelj.

U konačnici, UN se tih devedesetih godina ponašao kao roditelj koji zna kazniti post festum, nikako preventivno i na vrijeme izuzev slučaja istjerivanja vojske Saddama Huseina iz Kuvajta.

Bombardovanje SR Jugoslavije bezobrazno je zakašnjeli pokušaj da se ispeglaju sve faličnosti najznačajnijeg međunarodnog foruma koji je preko noći postao zmaj od papira.

Ako u konačnici UN nije bio sposoban uspješno nametnuti, uspostaviti i izgraditi mir u ratovima između država, pojavom nedržavnih aktera uspješnost tih procesa dodatno je urušena. Prije svega prekršeno je diplomatsko i nepremostivo uvjerenje da se s teroristima ne pregovara, sve do Osla 1993. godine i pokušaja rješenja palestinsko-izraelskog konflikta. Čak i tada obrazac pregovora bio je linija manjeg otpora prema kojoj bi se pregovaralo o stvarima oko kojih bi se relativno lako mogao postići dogovor. Nimalo marginalna pitanja, ali tek djelimično suštinska i dugotrajna.

Zapravo u rundama pregovora Sporazum iz Osla trebali su nadomjestiti budući sporazumi kojima bi se uredilo pitanje dvije države na jednoj teritoriji, ali to se do danas nije desilo.

S druge strane pokušaji stvaranja regionalnog sigurnosnog kompleksa na Bliskom istoku oduvijek su ostali zaglavljeni u partikularnim ili nacionalnim interesima zemalja koje su radije bile sklone bilateralno pregovarati. Empirijski UN nije bio u stanju razumijevati mnoge konflikte koji su nacionalne granice neuspješno ograničile i koji su se zapravo prelili na regiju.

Dodatno djelovanje na terenu snaga UN-a je obzirom na konsenzus Opće skupštine i Vijeća sigurnosti bilo i ostalo tačka sporenja. Američkim trupama nikada nije komandovao europski komandant, dok bi europskim trupama često i po običaju komandovali američki oficiri. Ti i takvi elitno obrazovani oficiri vrlo često bivaju nemoćni u pregovorima sa afričkim warlordovima i gospodarima smrti koji vodeći svoje plemenske armije ne priznaju bilo koji nivo međunarodnog mirovnog kompleksa UN-a. S druge strane pregovore UN-a na Bliskom istoku često bi remetili dogovori ispod žita sa vođama terorističkih grupacija.

Ucjenjivačka pozicija članica UN-a

Prema postojećim razumijevanjima budućnosti savremenih konflikata kao jedan od izuzetnih povoda za sukobe postaju izvori pitke vode kao i plodno zemljište iz kojeg se prehranjuju milioni. Naravno taj izazov će uveliko determinisati regije Sahela, Srednje Azije i uopšte Afrike obzirom da će povlačenje demarkacijskih linija u takvim sukobima značiti da ćete milione uskratiti sa pitkom vodom ili ćete ih prinudno raseliti. Da bi opet i kao raseljeni ostali u nadležnosti UN-a koji se sa migracijama nosi u vrlo tegobnom okviru. U konačnici budžet UN-a čine države svojim nacionalnim doprinosima i sredstvima što za sobom pored mogućnosti veta ostavlja i određenu ucjenjivačku poziciju.

Zapravo do 1948. godine svaki mirovni sporazum, kojem je kumovao UN predstavlja palijativno rješenje, daleko odudara od poimanja pozitivnog mira prema kojem mirovni sporazum u sebi ne krije klice budućeg sukoba kojeg će neki revanšizam inicirati.

Kao jedna od ideja i želja Immanuela Kanta, Ujedinjene nacije su daleko od uspješnog projekta kojem konstruktivisti pripisuju očuvanje svijeta od nuklearnog armagedona. Podijeljene i sve više beznačajne Ujedinjene nacije u ukrajinsko-ruskom ratu su opet postale nijemi posmatrač i artiljerijski matematičar koji broji dnevni utoršak granata i raketa između zaraćenih strana. Tu ulogu artiljerijskog matematičara Ujedinjene nacije su stekle tokom svog angažmana u ratom pogođenoj Bosni i Hercegovini uz toleranciju određenih zemalja čiji su kontingenti razvili obavještajne mreže za saradnju sa vojnim i političkim rukovodstvom Republike Srpske.

Čak i u retoričkom smislu nekada moćan prizvuk „intervencije UN-a“ sada izgleda tako da se više na taj nekad moćan narativ niko i ne poziva. Posljedni i prvi put prije 73 godine u Koreji UN je djelovao i izgledao kao međunarodni forum za očuvanje mira i stabilnosti. Niko UN ne zove u Ukrajinu, a od Palestine i Izraela nema ni govora. Kao što su plavi šljemovi bili vezani za bandere 1994. u BiH tako su i danas Ujedinjene nacije ostale vezanih ruku.

Policijske agencije procijenile da mu je ugrožen život: Ministar Nenad Nešić u sukobu sa Đorđem Ždralom, povećan stepen njegove zaštite!

Zbog (verbalnog) incidenta sa Đorđem Ždralom, ministru sigurnosti BiH Nenadu Nešiću povećan je stepen zaštite, saznaje Istraga.ba iz više sigurnosnih izvora.

“Izvršena je sigurnosna procjena i utvrđeno je da je u ovom trenutku ugrožena sigurnost ministra sigurnosti zbog čega je povećan nivo njegove zaštite”, rečeno nam je Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BiH koja se brine o neposrednoj zaštiti državnih zvaničnika.

U procjeni sigurnosne situacije učestvuju OSA i državne policijske agencije i one su utvrdile da u ovom trenutku postoji “ozbiljna prijetnja po život” ministra Nešića.

Prema informacijama Istrage, Nešić je kazao sigurnosnim agencijama da “ne pristaje na reket”. Međutum, kako saznajemo, u pozadini sukoba sa Đorđem Ždralom, vođom jedne od kriminalnih grupacija u Istočnom Sarajevu je to što u podzemlju sumnjaju da je Nešić povezan sa protivničkim klanom kojim upravlja Darko Elez. Nešić i Ždrale su imali nekoliko (verbalnih) duela zbog čega je jedan od službenika Direkcije za koordinaciju policijskih tijela službeno zatražio da više ne prati ministra sigurnosti BiH jer se boji za vlastiti život.

U februaru prošle godine Đorđe Ždrale pušten je iz zatvora nakon što je odležao 12 od ukupno 20 godina kazne zatvora koja mu je 2010. godine izrečena nakon što je proglašen krivim za ubistvo tadašnjeg načelnika Uprave policije Republike Srpske Ljubiše Savića Mauzera u Bijeljini.

Ždrale je u kumskim vezama sa Darkom Elezom, ali već godinama njih dvojica nisu u dobrim odnosima. Sukob između kriminalnih grupa Đorđa Ždrale i Darka Eleza, koji je izbio 2005. godine odnio je nekoliko života.

U mart 2021. godine na ročištu u Sudu BiH državni tužilac Dubravko Čampara je govorio o sukobima ove dvije kriminalne grupe.

Zbog tog sukoba je, ustvrdio je tužilac, ubijen je Siniša Miličević Tigar, za koje Tužilaštvo BiH sumnjiči upravo Eleza.

Kako je tada kazao Čampara, među 35 svjedoka, “koji su svi redom tražili mjere zaštite jer se nenormalno boje” je i jedan koji je kazao kako mu je Elez lično rekao da će “sve pobiti ko je dobar s Đokom, od Miće, Škobe, a i Tigar će doći na red”.

“Nedugo potom, on je i ubijen. Imamo isti modus operandi kao u “Lutki”. Ukrade se vozilo, obezbijedi stan, pribavi oružje, dovede se ubica iz Srbije, vozilo se zapali i prebace se lica u Srbiju. Svjedoci su sve opisali. Porodica ubijenog Tigra kaže: “Sve je u redu, ali otkako je Darko izašao svi smo mislili da će mu se nešto desiti jer je dobar sa Ždralom” – kazao je tada tužilac Čampara.

S obzirom na to da dio kriminalnih struktura okupljenih oko Ždrale sumnja da Nenad Nešić radi za Elezovu mafijašku strukturu, ministar sigurnosti BiH našao se na udaru Đorđa Ždrale.

Palestina i Izrael između Istoka i Zapada: Rat za Boga!

Evropljani i Zapadnjaci teško mogu razumjeti rat na Bliskom istoku. Jer to nije rat za teritoriju. To nije rat za resurse. To je rat za Boga.

Ne u ime Boga. Već za Boga. Da je u ime Boga, pripadnici Hamasa ne bi, izgovarajući Božje ime, u svom terorističkom pohodu ubijali nevine izraelske civile, žene i djecu. Ne bi se, u ime Boga koji zabranjuje ubistva nevinih i onih koji ne učestvuju u borbi, iživljavali nad tijelima ubijenih Jevreja.

Rat u Izraelu i Palestini je, dakle, rat za Boga. I to ateisti i zapadnjaci teško mogu razumjeti. Kao što i muslimani širom svijeta godinama nisu mogli razumjeti da u očima evropskog i zapadnog čovjeka oni nikad neće biti vrijedni koliko vrijedi bijeli nemuslimani.

Šta smo vidjeli u Palestini? Vidjeli smo da nije isto ubiti nevinog Jevreja i nevinog Palestinca. Vidjeli smo da Hamasov terorizam i  izraelski vojni teror(izam) nisu isto. Vidjeli smo su Jevreji ljudi, kao i stanovnici Gaze, s tim da se iza pomena ljudi iz Gaze dodaje službeno “ali”. Vidjeli smo na objektivnom u uglednom BBC-u da Jevreje ubijaju, a da Palestinci samo umiru.

Tek da ne bi bilo zabune – Hamasova teroristička akcija odnijela je 1200 života Izraelaca, uglavnom civila, i odnijet će, kroz izraelsku odmazdu, još hiljade i hiljade života Palestinaca u Pojasu Gaze, najvećem logoru na svijetu.

Šta smo još naučili? Naučili smo da nevine žrtve Hamasove terorističke akcije imaju ime i prezime, imaju biografiju, da su do momenta ubistva bili sretni, da su živjeli lagodnim životom koji je nasilno prekinut. I naučili smo da su ubijene palestinske bebe u Gazi samo kolateralna šteta u obračunu sa terorizmom.

Svijet se podijelio. Amerika, pišu to i njihovi ugledni analitičari, živi jesen 2001. godine nakon što su Al Kaidine samoubice napale New York i Washington. Možda je u Americi sve isto, ali, zapravo, ništa nije isto. Nakon 11. septembra cijeli svijet je bio na strani Amerike. I u islamskom svijetu je postojao konsenzus da svijet jednom zauvijek mora obračunati sa Al Kaidom. Slično je bilo i sa ISIL-om. Cijeli svijet je bio odlučan da se izbori sa ISIL-ovom krvnicima.

Ali Palestina je nešto drugo. Palestina nije ISIL. Palestinci nisu Al Kaida. Svako razuman, u bilo kojoj državi svijeta, podržat će borbu Izraela protiv terorista Hamasa. No, rat koji se vodi u Gazi nije bitka protiv Hamasa. To je bitka protiv Palestinaca i njihovog prava na Svetu zemlju. To je rat za Boga.

Milioni muslimana, potpuno je nebitno da li su šiiti ili suniti, izašlo je na ulice i podržalo Palestinu. Za ISIL i Al Kaidu nije izašao niko. I zato se stanje u svijetu ne može porediti sa 2001. godinom.

U zapadnim medijima palestinske nevine žrtve samo se zbrajaju. Nevine izraelske žrtve dobivaju zasluženu pažnju. Ali upravo to sedmodecenijsko ignorisanje palestinske žrtve dovelo je svijet u takvo stanje da popriličan broj muslimana na Bliskom istoku javno pozdravio terorističku akciju Hamasa.

Nepravda nikad ne može stvoriti pravdu. Ona uvijek rađa novu nepravdu. Ali nepravda otvara i oči. Svijet se jasno podijelio na one koji svoje najbitnije zgrade boje izraelskim bojama i one koji marširaju za palestinskim zastavama. Prvi su, uglavnom, bijeli kršćani, a drugi su, uglavnom, muslimani.

U Gazi je proteklih dana ubijeno najmanje petero novinara. Zna li neko njihova imena? Ne. Iako na njihovom pancirnom prsluku piše PRESS, to se na zapadu čita – “terorist”. Izraelski novinari, u izvještajima o smrti svojih palestinskih kolega, riječ novinar stavljaju pod navodnike.

Svi koji još žive u zabludi da u svijetu postoji objektivno i nepristrasno novinarstvo (čast izuzecima) ovih bi dana trebali pratiti “prestižne medije”. “Objektivno i nepristrasno” neki su, ipak, jednakiji.

Nakon otkazivanja sjednice Parlamenta: Blokada je tu, ali nema Nikšića ni izvinjenja, jedino se Forto naljutio na Muska!?

Jesu li u Trojci konačno shvatili da ranije tvrdnje SDP-a, NIP-a i Naše stranke da je na sceni neki ‘Neki novi evropski Dodik’, su bile teorija laganja samih sebe, što u konačnici i mogu raditi, ali nikako ne bi smjeli lagati bh. javnost.

Kada se konačno pokazalo da je Dodik samo Dodik i nikako nije neki evropski Milorad, već predsjednik SNSD-a koji je govorio i govori o raspadu Evropske unije i prije nego BiH tamo ode, dok uporno radi na mirnoj disoluciji BiH (ni druge opcije nisu zatvorene) Edin Forto se naljutio na Muska. Tačnije, društvenu mrežu X (ranije Twitter), jer mu tamo građani ipak nisu zaboravili sve laži koje su trajale dok se nije uspostavila vlast na državnom nivou koju čine Trojka, SNSD i HDZ BiH.

Morao bi Forto prije bojkota društvenih mreža uputiti izvinjenje javnosti, jednako kao i njegov kolega Nermin Nikšić (SDP) koji je javno pred kamerama u januaru ove godine kazao ‘kako je moguće i da nisu u pravu te ukoliko se pokaže da ćemo ponovo biti suočeni s blokadama, niko od nas nije rođen ni da bude ministar ni da bude premijer – možemo se povući iz vlasti’.

Sve koji su tvrdili suprotno botovi Trojke žestoko su optuživali da rade za SDA i da ne žele promjene. Jednostavno put do fotelja je zamaglio vid liderima stranaka koje su po uputama iz Ambasade SAD-a bili spremni i na suspendiranje Ustava FBiH samo da do cilja dođu.

Pa nam je Nikšić tako u januaru pričao kako je evidentno da ćemo na političkoj sceni imati spremnost da se razgovara, dogovara, deblokira, rješavaju svakodnevni problemi građana.

Pričao je lider SDP-a da kako su Dragan Čović i Milorad Dodik pokazali spremnost da rade, sarađuju i da se dogovaraju.

“Ne smijemo ubiti tu priliku. Ako se pokaže da smo u krivu – izvinit ćemo se i povući se”, kazao je Nikšić.

A, danas na dan kada blokiran i rad Parlamenta BiH ni izvinjenja ni Nikšića, jedino se Forto naljutio na Muska!?

To ne olakšava građanima, kao ni državi BiH. Polako se pokazuje, i to na najbolniji način, koliko je opasno bilo ući u formiranje koalicije sa SNSD i HDZ, a da prije toga nisu podvukli jasne crvene linije.

Sada je jasna i politička mudrost SBiH-a i NES-a koji zarad dvije fotelje nisu ušli u vlast bez jasnih ciljeva i strategije koje će ojačati državu Bosnu i Hercegovinu. A, ako su to uvidjeli na dva-tri sastanka tokom pregovora o formiranju vlasti, je li moguće da su Konaković, Forto i Nikšić toliko kratkovidi da ni nakon više mjeseci boravka u vlasti ne shvataju posljedice onoga što su uradili kada su ušli u vlast bez crvenih linija za Dodika i Čovića.

I tako nam danas Predrag Kojović kaže kako su ‘zaista puno uložili u kompromis i razgovore, ali se boji da je druga strana to shvatila kao zeleno svjetlo da rade šta hoće i da mogu kao u samoposluzi birati za šta će se glasati i šta žele da bude na dnevnom redu’, a ne shvata da nakon što je digao ruku za Marinka Čavaru, i sve ostale želje HDZ-a BiH i SNSD-a nema baš kredibilitet da mu se vjeruje. Jer, nije da nisu upozoravani, i nije da baš nisu imali izbor. Imali su, to su im pokazale Stranka za BiH i Narodni evropski savez.

Palestinsko-izraelski rat: Kako je Hamas uhvatio Izrael na spavanju

Dok je u kabinetu premijerke Golde Meir vladala potpuna konfuzija te 1973. godine jedan od pobočnika načelnika generalštaba IDF-a je izjavio: „Uhvatili su nas sa hlačama na koljenima“. Tadašnji načelnik generalštaba rođeni Sarajlija David „Dado“ Elazar nije bio shvaćen ozbiljno u sklopu priprema za napad arapske koalicije. Zaspali su na tren i Aman (vojna obavještajna služba) i Šabak (služba unutrašnje sigurnosti) dok je barem Mossad preko Ašrafa Marvana i šifre „hemikalija“ znao da je rat neizbježan.

Međutim takav propust strahobalnog obavještajnog aparata bio je moguć te sudbonosne 1973. godine kada je bila posljednja prilika da se uništi država Izrael. Jučer međutim nije zakazala samo obavještajna zajednica Izraela, zakazali su politički i društveni sistem. Još devedesetih godina polemolog i vojni strateg Martin van Creveld uspostavio je tezu da svako odugovlačenje uništenja Hamasa i nekadašenjeg Fataha ali prije svega Hamasa, samo osnažava te terorističke frakcije. Što se bude više odugovlačio konačni obračun sa Hamasom to će isti postajati snažniji, otporniji i sposobniji da udari brže i jače. Hamas je jučer udario i jako i brzo i bezobrazno odvažno uhvativši Izrael ne s hlačama na koljenima nego bez hlača uopšte.

Nezapamćeno mali broj vojnika IDF-a čuvao je sigurnosnu ogradu, da bi raketni udari uz koordinirani napad dronovima koji su ručnim odbrambenim bombama zasuli puškarnice i isturene vatrene tačke – potpuno anhilirao stražarsku posadu. Nakon što su provalili ogradu i stvorili brešu u istoj, u dosad nezabilježenom desantu motornim paraglajderima ubačen je veliki broj boraca Hamasa širom južnog Izraela. Dakle krajnje asimetričan model čak i za Hamas koji je ispekao zanat asimetričnog ratovanja, koje nota bene nije asimetrično po nesrazmjernosti protivnika već nesrazmjermnosti konvencionalnih i nekonvencionalnih metoda odnosno modela napada.

U tom totalnom napadu s kopna, mora i iz vazduha i uz dosad nezabilježeno raketiranje izraelska strana je bokserskim rječnikom ušla u seriju udaraca od kojih je bilo teško održati se na nogama. Naravno as na koji od 1967. godine Izrael igra vrlo uspješno jeste njegovo ratno zrakoplovstvo IAF koje nema pandana u regiji pa i šire. Ostaje međutim kao reper iznenađenja i to da su neki od generala IDF-a pobijeni na spavanju ili zarobljeni čemu nismo svjedočili u zadnjih pedeset godina.

Dakako najgori segment svakog arapsko-arapskog rata jesu kolateralne žrtve i upotreba oružja kojem je upravo cilj stvoriti što veću kolateralnu štetu i žrtve. Saturacijom odnosno istovremenim napadom iz velikog broja pravaca odnosno vatrenih tračaka, linijski poredane i pažljivo skrivene baterije višecijevnih bacača raketa Rajum 114 mm sa po 12 cijevi sijali su smrt u svim izraelskim gradovima. Tu je svakako i značajno pitanje broja Željeznih kupola odnosno sistema Iron dome čija je uspješnost jučer bila smanjena usljed čitavog niza faktora.

Naime Iron dome je kompjuterizirani sistem prema kojem kompjuter preračunava trajektorije ispaljenih artiljerijskih raketa i granata uz procjenu koju daje operateru o stepenu vjerovatnoće pogotka. Ukoliko sistem procijeni da raketa ili granata idu u more ili u pustinju na nju se ne djeluje. I inače tokom masovnih napada vbr-ovima koje Hamas dobija od Irana preko Hezbolaha ali ih i sam radi, preko 30 posto ispaljenih raketa završi u moru ili pustinji te zbog toga norma preciznosti od 85 posto koju ima Iron dome može biti ispunjena. Međutim, jučer su artiljerci Hamasa bili značajno precizniji jer su svi ciljevi bili u unutrašnjosti Izraela, a opšti je utisak da su i značajne pripreme porodile rezultate.

Sa druge strane IDF ima najbrži mobilizacijski sistem na svijetu obzirom da je do večeri bilo mobilizirano oko 30 brigada mješovitog sastava uz 10 profesionalnog te četiri divizije rezervista. Odbrambeni sistem Izraela oslanja se na veliki regrutni bazen stanovništva uz aktivnu i pasivnu rezervu te profesionalne snage, a s obzirom da muškarci služe obavezni vojni rok pet, a žene tri godine taj regrutni bazen je ustvari cjelokupno stanovništvo.

Tokom poslijepodneva IDF je uspio da lokalizira dalji prodor Hamasa, ali svakako da Hamas ima veliki adut u rukavu, a to su kidnapovani civili i vojnici IDF-a. Uz nezaobilazan
aeromiting IAF-a po Gazi predstoje čišćenja uporišta Hamasa dok je unatoč odobrenju
opcija kopnene invazije još uvijek neizvjesna. Gaza nije Libanon, a ni stanje u IDF-u nije kao te 2006. godine zapravo Izrael je daleko od onoga kakvim se doima. Zemlja je politički podijeljena obzirom da se povratak Benjamina Natanjahua na mjesto premijera mnogima nije svidio. Postojeća vlada je vrlo klimava obzirom da je Natanjahu kao nužno zlo vladu formirao sa ekstremnom desnicom koja bi ga mogla politički dezavuirati ukoliko ne odgovori dovoljno radikalno na ovaj napad.

S druge strane IDF je izuzetno neraspoložen prema novoj vladi koja ga je ustavnim i
reformskim programima značajno ograničila naročito reformom zakonodavstva. U tako
podijeljenu zemlju sa opozicijom koju predvodi Yair Lapid uz čitav niz unutrašnjih izazova, Hamas je pokušao zaigrati na najskuplju kartu svojim bezobrazno žestokim napadom koji bez sumnje nije samostalno ni planirao ni proveo. U konačnici ovo nije rat Palestinaca već proxy rat Irana sa Izraelom koji asimetrično zadaje udarce obzirom da je Izrael i dalje konvencionalno nedostižan. U toj i takvoj arhitekturi složenih i fluidnih savezništava svojstvenih regionalnom sigurnosnom kompleksu bliskog istoka ni ovaj put Gaza neće nestati obzirom da nekontrolirani haos Bliskog istoka ipak ima svoje kontrolore.

Ono što je sigurno jeste da nisu svi bacili svoje karte u igru obzirom da je Hezbollah željan ući u ovaj sukob ali bez blagoslova iz Teherana ipak ne može obzirom da i Teheran ima na umu kako je prošla arapska koalicija 1973. kada je bez rezerve bacila sve na Tel Aviv preko Golana i Sinaja.

Deja vu nad Palestinom, opet i opet do daljnjeg.

(NAP)

“Reformsko” zarobljavanje institucija: Kada preuzmu CIK i Ustavni sud, Čović i Dodik mogu proslaviti kraj suverene i jedinstvene BiH!

Derogiranje državnih institucija i njihovo pretvaranje u isturene centre partijske moći ključni je čimbenik zakona koje lideri aktuelne državne vlasti Milorad Dodik i Dragan Čović najavljuju kao preduslov nastavka funkcionisanja te vlasti. Kada na to dodamo i činjenicu da nas uskoro očekuje rješavanje pitanja i državne imovine, jasno je da se sprema novi talas udara na opstojnost Bosne i Hercegovine.

Dragan Čović, lider HDZ-a BiH formalno najavljuje, a faktički insistira i uvjetuje izmjene Izbornog zakona do kraja godine. I nema sumnje da će fokus HDZ-ovog djelovanja i pritiska u narednih nešto više od dva mjeseca ići u tom pravcu. Tu ne treba zaboraviti na nimalo nevažnu internacionalnu podršku Čovićevoj politici koja dolazi preko Delegacije EU, OHR-a i Ambasade SAD.

Jer, dva dana nakon što je Čović najavio Izborni zakon, Ustavni sud i državnu imovinu kao pitanja koja će biti riješena do kraja godine sa ključnim ljudima HDZ-a u Mostaru se sastao šef Delegacije EU Johann Sattler. Tom sastanku uz Čovića, prisustvovali su Borjana Krišto, potpredsjednica HDZ- a i predsjedavajuća Vijeća ministara, te Josip Brkić ključni operativac HDZ-a i zamjenik ministra vanjskih poslova.

Iako je u zvaničnom sapćenju spomenut isključivo evropski put BiH, nesumnjivo je tema razgovora bila upravo Čovićeva najava. A ukoliko bude realizovano ono što Čović najavljuje, po planovima HDZ-a i SNSD-a, Bosna i Hercegovina bit će u iznimno lošoj poziciji. Njene institucije će praktično biti u rukama politika koje već decenijama rade na razgradnji države.

Modalitet izbora članova Centralne izborne komisije koji su SNSD i HDZ pripremili podrazumijeva novu etnicizaciju i partokratiju u toj instituciji, koja će ukoliko planovi pomenutih stranaka budu prihvaćeni postati stranačka a ne državna institucija. Svjesni su toga i u CIK-u, pa je predsjednik te institucije pisao Kvinti (ključnom segmentu međunarodne zajednice). Ovladavanjem CIK-om SNSD i HDZ bi stvorili mogućnost apsolutne kontrole narednih izbornih procesa, a to bi značilo kraj izbora kao “praznika demokratije”.

Drugi dio plana u formuli “izmjene Izbornog zakona” je finaliziranje onog što je 27. aprila 2023. godine nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt. Zapravo, izmjenama kako ih je zamislio Čović Schmidt više ne bi bio potreban jer bi Ustav BiH i Izborni zakon omogućio da HDZ bude trajna kategorija svih budućih vlasti po svim nivoima, od Predsjedništva do skupština kantona.

Druga najavljena reforma je zapravo i ključna za institucionalno funkcionisanje Bosne i Hercegovine, jer preuzimanjem Ustavnog suda iz ruku sudija ESLJP i popunjavanje na način da etnički bude popunjen sa po troje sudija iz svakog naroda, u suštini znači sakaćenje djelovanja Ustavnog suda BiH. Milorad Dodik zna da je etničko blokiranje Ustavnog suda ključ uspjeha njegovih budućih instanci, pa stoga i ulazi u blokade državne vlasti.

Preuzimanje Ustavnog suda i uvođenje entitetskog glasanja toj ključnoj instituciji po državu Bosnu i Hercegovinu onemogućilo bi djelovanje, po istom modalitetu kako je onemogućeno djelovanje svim institucijama u kojima se odlučuje etnički i entitetski. Tako bi se oslobodio put za separatističke zakone u Rs, ali i Čovićeve antievropske i anticivilizacijske reforme.

U konačnici, reforme koje Čović u dogovoru s Dodikom najavljuje do kraja godine su institucionalni rat Bosni i Hercegovini. Jer, preuzimanjem CIK-a i Ustavnog suda BiH Čović i Dodik, odnosno njihove stranke oslobodit će sebi put za konačno rasturanje svega što čini državnost Bosne i Hercegovine.

Uspiju li u tome, najavljeno rješavanje pitanja državne imovine je besmisleno, jer pod jedan oni će onesposobiti svako rješenje kojim država postaje jedini titular imovine, a pod dva država bez teritorije ili bez institucija je isto.

Odbrana ključnih institucija za državnost Bosne i Hercegovine od združenog političkog ataka SNSD-a i HDZ-a je pitanje sudbine Bosne i Hercegovine možda i više nego pitanje državne imovine. Pitanje te odbrane primarno je na akterima vlasti koji dolaze iz Sarajeva (SDP, NiP, Naša stranka), ali ništa manje i na strankama koje nisu vlast u aktuelnom trenutku.

Sinhronizovano djelovanje Dodika i Čovića očito je uspjelo razvući pamet i probosanskim snagama i trojci, pa bi dopuštanje reformi po modalitetu kako to Čović najavljuje u javnim istupima značilo prepuštanje sudbine neizvjesnosti u rukama stranaka nasljednica politika koje su Bosnu i Hercegovinu namjeravale podijeliti.

I ne, pitanje odbrane institucija i imovine Bosne i Hercegovine nije i ne smije biti na međunarodnoj zajednici, jer nakon posljednje sjednice UO PIC-a, jasno je da se ta međunarodna zajednica podijelila na one koji podržavaju Čovićev i one koji podržavaju Dodikov separatizam pod maskom evropskog puta.

Probosanski politički faktor stoga ne smije dopustiti da razvlačenje pameti bude učinkovito, jer ostvare li se Čovićeve najave, Dodik će Vučiću i Putinu moći otići i odnijeti pripremljenu disoluciju.

(NAP)

Mirjana Marinković-Lepić i vladajuća koalicija opet pogrešno brojali: U Budžetu upisali pogrešan kod, 12,8 miliona KM namijenjenih za besplatne udžbenike osnovcima – propalo!

Najmanje 12,8 miliona maraka namijenjenih za kupovinu udžbenika za učenike do petog razdreda osnovnih škola u Federaciji ostalo je neiskorišteno jer je Predstavnilčki dom FBiH prilikom usvajanja Budžeta pogriješio ekonomski kod.

“Sredstva su, faktički, blokirana jer bez rebalansa budžeta ne mogu biti realizirana”, kazao je za Istragu sagovornik iz Ministarstva finansija BiH.

“Prilikom usvajanja zajedničkog amandmana u januaru mjesecu ove godine, u federalnom parlamentu, došlo je do greške u ekonomskom kodu. Dakle, amandman koji se odnosi na povećan utrošak za nabavku udžbenika za djecu u OŠ od 1. do 5. razreda u čitavoj Federaciji. Desilo se to da ta greška nije ispravljena. Prilikom neusvajanja rebalansa budžeta u julu mjesecu, ostalo je sve na čekanju. I meni je zaista žao da su djeca dovedena u ovu situaciju, ali i roditelji, nastavci”, kazala je sredinom septembra federalna ministrica obrazovanja i nauke Jasna Duraković.

Budžet su, podsjećamo, u januaru ove godine usvojili zastupnici HDZ-a, Naše stranke, NiP-a i SDP-a. S obzirom na to da je na veći dio budžeta djelovano amandmanski, upisan je pogrešan ekonomski kod. U momentu usvajanja Budžeta, Predstavničkim domom FBIH je predsjedavala Mirjana Marinković-Lepić koja se iskazala u nepoznavanju rimskih brojeva. Marinković-Lepić je, kako saznajemo, obavijestila Vladu FBiH da je u pitanju “samo tehnička greška”, te da nema smetnji da se novac namijenjen za udžbenike iskoristi.  Međutim, Vlada FBiH ovaj novac nije mogla iskoristiti prije rebalansa budžeta. No, za rebalans budžeta u ovom trenutku vladajuća koalicija nema dovoljno ruku u Predstavničkom domu FBiH jer postoje nesuglasice na relaciji HDZ 1990 i HDZ BiH. Bez glasova HDZ-a 1990 vladajuća koalicija nema potrebnu većinu u Predstavničkom domu FBiH.

Rat u Izraelu: Hamas preuzeo kontrolu nad graničnim prijelazom u Gazi, naoružani Palestinci ušli u nekoliko pograničnih izraleskih gradova

Palestinski naoružani napadači infiltrirali su se u područja južnog Izraela, a raketna baražna paljba pokrenuta je iz Pojasa Gaze u subotu u iznenadnom napadu koji je pokrenuo islamistički pokret Hamas.

Mediji javljaju da su palestinske snage preuzele kontrolu nad graničnim prijelazom u Gazi. U južnom dijelu Izreala pripadnici Hamasa su uočeni u samom centru grada.

Mohammad Deif, viši vojni komandant Hamasa, najavio je početak operacije u prijenosu na Hamasovim medijima, pozivajući Palestince posvuda na borbu.

“Ovo je dan najveće bitke za okončanje posljednje okupacije na zemlji”, rekao je on i dodao da je lansirano 5.000 raketa.

Jedna Izraelka je poginula, prema hitnim službama, dok su ekipe hitne pomoći bile raspoređene u područjima oko pojasa Gaze, a sirene su se oglasile širom Izraela, uključujući Jerusalim.

Izraelski mediji objavili su da su naoružani napadači otvorili vatru na prolaznike u gradu Sderot, na jugu Izraela, a čini se da snimci koji kruže društvenim mrežama pokazuju sukobe na gradskim ulicama.

“Određeni broj terorista se infiltrirao na izraelsku teritoriju iz Pojasa Gaze”, navodi se u saopćenju vojske, dodajući da je stanovnicima u području oko Pojasa Gaze rečeno da ostanu u svojim domovima.

Izraelske odbrambene snage branit će izraelske civile, a teroristička organizacija Hamas platit će visoku cijenu za svoje akcije, navodi se.

Također je rečeno da Izrael pokreće vlastite udare na pojas Gaze.

Ured premijera Benjamina Netanyahua saopćio je da će se u narednim satima sastati s najvišim sigurnosnim zvaničnicima.

U Gazi se čuo huk lansiranja, a stanovnici su prijavili oružane sukobe duž ograde za razdvajanje s Izraelom, u blizini južnog grada Han Junis i rekli da su vidjeli značajno kretanje naoružanih boraca.

Izraelska hitna služba saopćila je da su timovi poslani u područja na jugu Izraela u blizini Gaze.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...