Drugostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH ukinula je suspenziju Vladimiru Špoljariću, saznaje Istraga.ba. On se, prema našim informacijama, u ponedjeljak pojavio u Kantonalnom sudu u Sarajevu i obavijestio vršiteljicu dužnosti predsjednika Suda da je od ove sedmice on ponovo na čelu te pravosudne institucije. Inače, krivični postupak protiv Vladimira Špoljarića je u toku, tako da će on ubuduće istovremeno biti i predsjednik Kantonalnog suda u Sarajevu i optuženik pred Sudom Bosne i Hercegovine.
Podsjećamo, Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Vladimira Špoljarića zbog sumnje da je “uznemiravao, vršio nasilje na osnovu pola i seksualno uznemiravao uposlenicu Kantonalnog suda u Sarajevu Enisu Pazalju, čime je prekršio Zakon o ravnopravnosti polova”.
Prema optužnici, kako je objavio detektor.ba, to je prouzrokovalo uznemirenost kod oštećene, jer se događalo na radnom mjestu i jer je optuženi oženjen i otac. Oštećena je osjećala, kako se navodi, strah da dolazi na posao.
Navodi se da je Špoljarić iskoristio fotografije optužene, koje je ona službeno dostavila Sudu, te ih odštampao na dvije šolje koje je ostavio u njenoj kancelariji. Kako se dodaje, u njen ormar je ostavljao razne stvari, kao što je bajadera u obliku srca i poruka “volim te”.
Osim krivičnog postupka, protiv Špoljarića je u toku i disciplinkski postupak pokrenut na osnovu tužbe Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a. Sredinom aprila ove godine Prvostepena disciplinska komisija odbila je tužbu, cijeneći je neosnovanom. Nakon toga UDT je uložio žalbu Drugostepenoj disciplinskoj komisiji koja je, u međuvremenu, odlučlia da ukine suspenziju tuženom Špoljariću.
U prošlosedmičnom izdanju nedjeljnika Nin Milan Ćulibrk, glavni i odgovorni urednik, u svome uvodniku “Od Uskrsa do cirkusa” piše i o događaju koji je poprilično nezapaženo prošao na ovim našim prostorima. Naime, jedan od najutjecajnijih svjetskih filozofa Jürgen Habermas odbio je priznanje šeika Mohammeda bin Zayeda al-Nahyana, da ne bi postao “trofej režima” u Abu Dabiju. Habermas je prvobitno prihvatio nagradu Sheikh Zayed Book Award, koja se ne može nazvati prestižnom, ali je prati pozamašan novčani iznos od 225.000 eura, koja mu je trebala biti uručena tokom sajma knjiga u Abu Dabiju krajem mjeseca. Do preokreta je došlo nakon što je njemački Spiegel kritizirao Habermasa, otvarajući pitanje može li se i velikana poput njega kupiti kao trofej? Isto popodne Habermas se predomislio, a Ćulibrk se fokusira na ovdašnje političare koji se – za razliku od njemačkog filozofa – hvale ličnim prijateljstvom sa princom koji je i zamjenik glavnokomandujućeg oružanih snaga UAE i pita: Šta mislite kako bi se proveo neki “stručnjak” koji bi javno zamjerio predsjedniku Aleksandru Vučiću samo ono što su njemačke kolege zamjerile Habermasu?
Oplakivanje Miloševića
Nije se štamparska boja ni osušila na Ninu, kad je u pohode režimu Republike Srpske stigao najveći živući trofej Peter Handke, na ovim našim balkanskim prostorima poznat kao pisac koji je inspiraciju tražio u Vilinoj vlasi, mjestu zločina na kome je bilo zarobljeno oko 200 žena, od kojih su mnoge silovane, ubijene ili su se ubile skačući s balkona kako bi izbjegle daljnje seksualno zlostavljanje. Cijeli je Višegrad zapravo bio klanica, haški je Sud nepobitno utvrdio 1.760 civilnih žrtava, ubijenih i čak spaljenih Bošnjaka, dok je oko 14.000 ljudi podvrgnuto “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja” tokom rata devedesetih.
U to je doba režimski trofej Slobodana Miloševića spremao građu za svoje sramno “Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini ili pravda za Srbiju”, publicirano početkom 1996. Britanski The Guardian je u aprilu 1999. objavio članak “Ustanite ako podržavate Srbe” o Handkeovim stavovima povodom zbivanja u bivšoj Jugoslaviji i ratu u Bosni i Hercegovini, a u martu 2004. Handke je sa kanadskim piscem Robertom Dicksonom potpisao apel pozivajući na odbranu Miloševića i iste godine bivšeg srbijanskog predsjednika i balkanskog kasapina posjetio u zatvoru u Haagu. Kada je ovaj austrijski književnik i jedan od najpoznatijih negatora genocida u Srebrenici proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 2019, slobodarski se svijet zgražavao, a Christina Doctare, švedska doktorica i autorica knjige o sistemskim silovanjima u režiji VRS-a “Kada od čovjeka očekuješ da bude muškarac – Licem u lice sa ratom”, vratila je Nobelovu nagradu za mir koju je 1988. dobila kao članica UN-ovih mirovnih snaga.
Handke je nadahnuto oplakivao Miloševića i na njegovoj sahrani, a genocid u Srebrenici je nastavio negirati kad god je za to dobio javnu priliku. Ovog se vikenda vratio na mjesto zločina, no prethodno mu je u Banjoj Luci Željka Cvijanović, predsjednica RS-a, uručila Orden Republike Srpske za “izuzetan rad i zasluge na polju kulturnog i duhovnog razvoja, kao i za naročiti doprinos u razvijanju i učvršćivanju sveukupnih odnosa s Republikom Srpskom”. Delegaciju koja je zakitila Handkea pojačali su predsjedatelj Predsjedništva BiH Milorad Dodik, premijer RS-a Radovan Višković, reditelj Emir Kusturica i rektor banjalučkog Univerziteta Radoslav Gajanin. U Višegradu je pak Handkeu uručen počasni doktorat Univerziteta Istočno Sarajevo za “doprinos umjetnosti, književnosti i istini o srpskom narodu”, kako je rečeno u Andrićgradu, gdje je Kusturica, kao pravi vlasnik, nobelovcu dao i Veliku nagradu “Ivo Andrić”. Teofil Pančić, za Radio Slobodna Evropa, piše da možemo samo pretpostaviti šta bi Ivo Andrić rekao na ovako bahatu zloupotrebu i aproprijaciju svog imena, a samu nagradu opisuje kao priznanje “izvesnog Andrićevog instituta pod visokim pokroviteljstvom neizostavnog Emira Kusturice, odavno vodećeg kulturnog mandarina i arbitra umetničko-patriotske elegancije u toj tvorevini”. Iz godine u godinu, kaže, “nagrada, i u finansijskom smislu vrlo izdašna, dodeljuje se istaknutim i zaslužnim pregaocima ‘patriotske’ kulture, što je samo jedan od pokazatelja koliko se paradni patriotizam žestoko isplati svojim najistaknutijim manekenima sa obe strane Drine – a ponekad i iz uvoza”. Nije propustio naglasiti ni činjenicu da su sve očekivane reakcije – ma koliko bile razumljive i opravdane – lijepo poslužile Miloradu Dodiku i ostalim banjalučkim “dvorjanima” da podvuku i ponove sve svoje omiljene refrene.
Cirkuska ilustracija zlokobnih prijetnji
Da je to tako, čulo se i sa Donje Gradine, odakle je Vučić opet pričao o imperativu mira, mira, mira, a Dodik o državnosti RS-a žestoko kritizirajući međunarodnu zajednicu, napose se ostrvivši na Austrijance i Nijemce (valjda sve osim Handkea). Uz pozive da ga smijene i kazne oni koji imaju moć, Dodik i dalje pomiče granice svojih nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu argumentirajući i na taj način pitanje koje je aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko otvorio u svome izvještaju Generalnoj skupštini UN-a: čuvari i garanti Dejtonskog sporazuma morat će donijeti odluku do kada će tolerirati Dodikove nasrtaje na mir u regionu, jer debate o podjeli BiH i nisu ništa drugo. Tim prije što ovih dana ističe i ultimatum visokog predstavnika poslan NSRS-u povodom povelja dodijeljenih ratnim zločincima. A režimski trofej Peter Handke je – uprkos nagradama koje je dobio u svijetu i na mjestu zločina – tek cirkuska ilustracija tih zlokobnih prijetnji. U čemu god on učestvovao, to je njegov obraz, no mi smo ti koji nemamo pravo njegov ponovni obilazak Drine svoditi na kafanski incident.
Pojednostavljeno, to izgleda ovako. Rudnik Kreka nabavi šest mašina za potrebe svojih površinskih kopova. Skupocjene mašine, potom, rade do isteka garantnog roka. Onda se naglo pokvare pa uprava Kreke samo u jednoj godini, sa samo jednom kompanijom (Junuzović Kopex, 2018. godina), bez tendera, potpiše sporazume o iznajmljivanju mašina u vrijedne 320 hiljada maraka. Te 2018. godine na iznajmljivanje privatnih mašina od tri kompanije, bez primjene Zakona o javnim nabavkama, utrošeno je skoro milion maraka. Plus ugovori potpisani u skladu sa Zakonom. Za to vrijeme, ulaganja u rudničke mašine čiji je garantni rok istekao 2017. godine iznosila je – nula konvertibilnih maraka. Posade, odnosno rudari koji su bili angažovani pokvarenim rudničkim mašinama, nisu radili. Plaću su uredno primali, kao što su uredni isplaćivane i tranše privatnim kompanijama čije su mašine bile angažovane na poslovima koje su trebale raditi rudničke mašine nabavljene u procesu dokapitalizacije sa Elektroprivedom BiH. U nastavku ćemo detaljnije.
U postupku dokapitaliazacije, Elektroprivreda BiH je 2014. godine obezbijedila novac za nabavku šest buldožera za potrebe površinsklih kopova “Šikulje” i “Dubrave”, koji posluju pod okriljem Rudnika Kreka Tuzla. Na osnovu ugovora od 23. aprila 2014. godine, firma NGH d.o.o. Tuzla isporučila je šest buldožera proizvođača “Lieberherr PR”. Kada je u novembru 2020. godine Komisija Elektroprivrede BiH izašla na teren kako bi provjerila stanje mašina koje nabavila, zatečeno je katastrofalno stanje.
“Rudnik Dubrave, buldožer Liebherr, interni broj 1- neispravan, procjena ulaganja 300 hiljada KM. Rudnik Dubrave, buldožer Liebherr, interni broj 2, predložen za rashod, Rudnik Dubrave, buldožer Liebherr, interni broj 3, neispravan, procjena ulaganja za osposobljavanje 290 hiljada KM. Rudnik Šikulje, buldožer Liebherr, interni broj 8, ispravan, procjena ulaganja, 200 hiljada KM. Rudnik Šikulje, buldožer Liebherr, interni broj 9, predložen za rashod, Rudnik Šikulje, buldožer Liebherr, interni broj 10, predložen za rashod”, navedeno je u internom aktu Elektroprivrede BiH.
Dakle, od šest nabavljenih buldožera, tri su bila namijenjena za “rezervne dijelove” i staro željezo. Prema istom dokumentu, buldožeri su stavljeni van upotrebe odmah po isteku garantnog roka.
Da bi se osposobila tri buldožera, potrebno je bilo, kako se vidi u dokumentu, investirati ukupno 790 hiljada maraka.
“Bez uvida u postupak otklanjanja kvarova, na radnim mašinama, koje su po posljednjoj Analizi predložene za rashod, može se zakljuiti da se problemu obezbjeđivanja rezervnih dijelova kao i održavanju nije postupilo adekvatno i blagovremeno”, zaključuje Komisija.
Kao primjer ovakvog poslovanja, Komisija navodi podatke o buldožeru broj 2, angažovanom na Rudniku Dubrave. Taj buldožer je, naime, bio najefikasniji u periodu do isteka garantnog roka, 1. jula 2016. godine.
“Nakon deset dana (11.7.2016. godine) evidentirano je sljedeće: “Mašina obustavljena zbog donjeg postroja (vodeći točkovi, viseće i gazeće rolke, segmenti greda, popucale čahure na glidovima). SKinut alnaser i postavljen na Liebherr int broj 2”. Zaista je malo vjerovatno da su se detektovani kvarovi desili u periodu od 10 dana”, primjećuju članovi Komisije.
Od trenutka kada je istekao garantni rok, svi nabavljeni buldožeri su se počeli kvariti, a Rudnik Kreka Tuzla je počela angažirati mašine privatnih kompanija koje godinama posluju sa Rudnikom. Prema podacima Transparency Internationala, samo tokom 2018. godine, Rudnik Kreka je potpisala 149 direktnih sporazuma o iznajmljivanju mehanizacije.
“Tokom 2018. godine godine tuzlanski Rudnici Kreka dodijelili su firmama Junuzović-Kopex, MHI KOMPANI i Cayenne company bez tendera poslove vrijedne oko 950.000 KM”, navedeno je u Izvještaju Transparency Internationala.
Kako ne postoji zakonska obaveza, objasnili su u Transparencyu, raspisivanja tendera za nabavke do 6.000 KM bez PDV-a, uprava rudnika isparčala je ovaj veliki posao na 149 dijelova i sklopila toliko direktnih sporazuma sa ove tri kompanije.
No, nisu ovo svi ugovori koji se odnose na iznajmljivanje. Otkako su se rudničke mašine pokvarile, a Kreka nije izdvojila 790 hiljada KM za njihovu popravku, za potrebe površinskih kopova u Dubravama i Šikuljama, slične mašine su iznajmljivane i od kompanija Den Alm d.o.o. Lukavac, Titanik d.o.o. Tuzla i, naravno, kompanija Junuzović Kopex Lukavac. Prema nepotpunim podacima, privatne kompanije od 2018. godine do danas od Rudnika Kreka naplatile najmanje 5 miliona maraka za iznajmljivanje mašina za poslove koji su su trebali biti urađeni mašinama nabavljanim u postupku dokapitalizacije koju provodi Elektriprivreda BiH.
Incident koji se prije dva dana (6.maja) dešavao ispred “Avazovog” “Twist Towera” kada su policijski specijalci Kantona Sarajevo pod punom borbenom opremom opkolili, pretresli i legitimirali grupu muškaraca prijavljenih za prijetnje i pripremu napada na novinare “Dnevnog Avaza” dobio je svoj nastavak u medijskoj interpretaciju tog događaja. Uredništvo, novinari, kao i vlasnik ovog dnevnog lista dan kasnije nastavili su otkrivati nepoznate i neprovjerljive detalje koje su pratile taj indident, “otkrivajući” tako ozbiljnu zavjeru i široku mrežu ljudi koji su navodno uključene u nju.
U službenoj informaciji Kantonalnog MUP-a navodi se da je (6.maja) “u prostorije Druge Policijske uprave pristupio novinar te kuće (“Dnevnog Avaza”) i podnio prijavu da su na njegovu štetu dan ranije izvršeno krivično djelo iz člana 183. KZ BiH (ugrožavanje sigurnosti) o čemu je upoznat tužilac Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo”. U saopćenju se dalje navodi da su pod nadzorom tužitelja “policijski službenici nastavljaju rad na potpunom rasvjetljavanju i dokumentovanju svih okolnosti vezanih za događaj sa obilježjem navedenog krivičnog djela”.
doktor Emir Talirević na pretresu ispred Avaza
Portal “Dnevnog Avaza” neposredno nakon policijske intervencije pritovi nasilnik ispred njihovog objekta objavio je snimak za video-kamera iz unutrašnjosti “Twist Towera” pod naslovom: “Pogledajte kako su dvojica automafijaša prijetila novinaru crne hronike “Dnevnog avaza”. U članku se objašnjava da su dvojica muškaraca prethodnog jutra boravila u prostorijama jednog od zakupaca u “Tornju”, nakon čega su se spustili “do redakcije “Dnevnog Avaza” gdje su zbog ranijeg pisanja o ovom slučaju prijetili novinaru “Crne hronike” Admiru Aljimiju”. Portal navodi da su “…Muškarci pokušali ući u redakciju, ali je “novinar stao ispred njih i rekao im da ne mogu ući u službene prostorije i pitao ih da se predstavi što su oni odbili.”
Na video-snimku se vidi da je on nastao 5. maja, kako “Avaz” precizira, u “jutarnjim satima”.
Iz citiranog saopćenja KMUP-a saznajemo da je novinar “Avaza” prijetnje prijavio Policijskoj upravi 24 sata kasnije, 6.maja, nakon čega je intervenirala specijalna policija. Prilično neuvjerjivo i amatreski djeluje to što novinar prethodnoga dana nije prijetnje dvojice okorjelih kriminalaca shvatio kao vjerodostojne i ozbiljne i o njima informirao policiju, nego je to učinio narednog dana kada su se oni sa još nekolicinom također kriminogenih likova našli ispred “Tornja”?! Prema prvim informacijama iz policijskih izvora, na licu mjesta su identifikovana četiri muškarca od ranije poznata organima reda i zakona, Peđa Spaić, Strahinja Pandurević, Danilo Cicović i Milutin Danilović. Tek naknadno istoga dana, nakon pisanja portala “Istraga” doznalo se da je pretresena i legimirana i peta osoba, Elvis Keljmendi, sin poznatog kosovsko-bosanskog narko bosa Nasera Keljmendija. (Za njega se nakon bijega iz BiH prije sedam-osam godina zbog pokušaja ubojstva, prvi put čulo prošle godine kada je preuzeo lilčnu kartu BiH u Zvorniku)
Uskoro je tu informaciju potvrdio i sam Keljmendi junior koji je u razgovoru za jedan portal potvrdio da je podvrgnut policijskoj obradi ispred “Avazovog Tornja” dok je bio sa maloljetnim sinom svoga brata kojeg je vodio kod ljekara Emira Talirevića, čija se ordinacija nalazi u prostorijama “Avazovog Tornja”. I dvojica muškaraca koji su prethodnog dana snimljena sa novinarom “Avaza” također su rekli da su imali naručen pregled kod dr. Talirevića. Keljmendi je rekao da sa njima dvojicom i drugim osobama koje je policija pretresala nema nikakve veze, ali da ih poznaje. “Nisam nikoga udario, nisam nikome prijetio. Maloljetno dijete je doživjelo šok“, kazao je Keljmendi i najavi tužbu protiv policajaca koji su ga “zlostavljali”. Dječak sa kojim je, kako je rekao, nakon toga otišao kod psihologa, sin je njegovog brata Lirdona Keljmendija.
Svi putevi vode do doktora Talirevića
Da li je tek u trenutku kada se među auto-mafijašima ispred “Tornja” pojavio i Elvis Keljmendi to kod novinara “Dnevnog Avaza”, ili, pak kod njihovog šefa Fahrudina Radončića, upalilo crveni alarm, i proizvelo osjećaj “neposredne opasnosti” i ugroženosti? Ako ta pretpostavka ne stoji, zbog čega su se iz “Avaza” policiji obratili tek nakon što se Keljmendi pojavio sa djetetom ispred “Tornja”, dakle duže od 24 sata od incidentnog susreta novinara sa naprasnim kriminalcima?
Zbog čega bi pojavljivanje Elvisa Keljmendija moglo proizvesti paniku i strah i prisliti “Avazovog” gazdu za alarmiranje policije? Za odgovor na to pitanje trebalo bi bliže i podrobnije poznavati i podsjetiti na prirodu i historijat poslovnih i osobnih odnosa između Fahrudina Radončića i Elvisovog oca Nasera Keljmedija. Njih dvojica se poznaju tridesetak godina, iz vremena kada je Radončić stigao iz Crne Gore u Sarajevo, gdje je Keljmendi imao privatni biznis. Kretali su se prije rata u istom društvu. Zanimljiv detalj jeste da je Keljmedi bio podstanar kod porodice dr. Mirsada Kacile, uz pomenutog dr. Talirevića najdražeg Radončićevog liječnika. No, njihova puna suradnja se rasplamsala nakon rata, kada se Naser Keljmendi sa familijom vraća iz Slovenije i pokreće brojne unosne kriminalne poslove, a Radončić počinje svoj nezaustavljiv uspon na medijskoj, poslovnoj i političkoj sceni u BiH, a kasnije i cijeloj regiji. Dvojica vještih biznismena razmjenjuju nekretnine, organiziraju druženja, uz Keljmendijevu pomoć vlasnik “Avaza” nabavlja luksuzni vozni park.
Naser Keljmendi je sa porodicom naopustio Sarajevo i preselio u rodnu Peć 2013.godine, neposredno prije početka tužiteljsko-policijske antimafijaške akcije “Lutka” u kojoj je pohapšeno, a kasnije na dugotrajne robije osuđeno više osoba koje su bile povezane sa njim. U jednom novinskom intervjuu Radončić, koji će tih godina biti ministar sigurnosti BiH, reći će za njega da nije nikakav ozbiljan mafijaš nego tek “sitni kriminalac”.
Fahrudin Radončić i Naser Keljmendi su se posljednji put vidjeli u sudnici Specijalnog suda u Prištini gdje je novinski magnat i utjecajni političar Radončić svjedočio na suđenju njegovom nekadašnjem partneru za likvidaciju Ramiza Delalića-Ćele. Sa tim zločinom bio je dovođen u vezu i lider SBB-a, kao i nekolicina njegovih prijatelja i suradnika. (Naser Orić, Ekrem Lekić, Senad Šahinpašić…) Na kraju je Osnovni sud u Prištini početkom 2018.oslobodio Keljmendija optužbi sa likvidaciju Delalića, a osudio ga na šest godina zatvora zbog trgovine drogom.
Nakon izdražne zatvorske kazne Naser Keljmedni je u jesen prošle godine kao slobodan čovjek došao u Sarajevo, sreo se sa starim poznanicima i partnerima, ali ne i sa onim najvažnijim zbog kojeg je navodno i dolazio: svojim starim znancem Fahrudinom Radončićem. Ovaj ga je, međutim, tih dana izbjegavao i nije mu se javljao na pozive. Nakon što je o tome portal “SB” pisao u novembru prošle godine, uslijedio je nervozan i konfuzan odgovor “Utemeljitelja” Radončića. Optužio nas je da smo zajedno sa Obavještajno-sigurnosnom agencijom (OSA-e) želji inscenirati njegov susret sa Keljmendijem kako bi mu se “napakovalo” neko kazneno djelo?! Tada smo prenijeli i sumnje koje su godinama cirkulirale u poslovnim i drugim kuloarima prema kojima je dio novca za izgradnju “Twist Towera” Radončić posudio od svog dudgodišnjeg porijatelja i partnera Keljmedija.
Da ovonedjeljni incident ispred “Avazovog Tornja” ima i “dimenziju više” od napada i prijetnji novinarima, potvrđuje tekst objavljen jučer(07.05.) na portalu “Avaza” naslovljen “Prijetili novinarima “Dnevnog Avaza” pa odmah nakon toga kolektivno otišli kod Denisa Stojnića” uz kojeg je priložena fotografija iz Stojnićevog ugostiteljskog objekta na kojoj on sjedi u društvu sa Elvisom Keljmendijem i dvojicom muškaraca “opasnog izgleda”, navodno iz Republike Srpske za koje se tvrdi da su prijetili novinaru “Avaza”. Tekst se završava eksplicitnom sumnjom-optužbom da je Stojnić okupio ovo društvo “po nalogu njegovog prijatelja Osmana Mehmedagića Osmice”. Time prijetnja novinaru “Avaza” od strane kriminalaca, koju je on prijavio policiji sa danom zakašnjenja, dobija mnogo ozbiljniji kontekst,eskalitra u širi obračun i zavjeru, stvarnu ili izumaštanu, na čijem vrhu stoji, ni manje ni više, nego šef krovne obavještajne agencije u BiH!?
(Fahrudin Radončić optužuje Denisa Stojnića za urotu protiv Avaza)
Radončić pisao Stojniću
Da je Fahrudin Radončić cijeli ovaj incident, u osnovi i u početku “niskog intenziteta”, kako ga je i policija tretirala, shvatio smrtno ozbiljno i doživjeo kao atak na sebe, govori poruka koju je jučer popodne poslao Denisu Stojniću gdje je uz “inkriminiranu” forografiju iz kafića, objavljenu prethodno u “Avazu” napisao: “Ove koji napadaju novinare vi poslije ugošćujete, svaka čast tebi i narko-bossu Osmanu”. Stojnić mu je na svom Instargram profilu promptno odgovorio: “Sad ću napisati saopštenje jer ovo je strašno čime se novinari služe i lažu. Ova slika je nastala 21 marta, a sada je 7. maj”.
(Fotografija nastala prije dva mjeseca-Odgovor Denisa Stojnića na Radončićeve optužbe)
Svojevremeno je, dok su bili u ljubavi i prijateljstvu, Naser Keljmendi svom sinu Elvisu organizirao svadbu u famoznom Rotirajućem restoranu “Avazovog” nebodera u naselju Nedžarići. Ovaj je svadba ušla u sudske klupe i crne hronike tokom suđenja zločincu Zijadu Turkoviću koji je planirao izvest monstruozan napad eksplozivnim napravama na familiju Keljmendi i njihove goste. Zbog čega,15-ak godina kasnije, svako pominjanje prezimena Keljmendi, kretanje nekog od članova te familije u njegovoj blizini, kod “intelektualca, političara, i industrijalca” Radončića proizvodi nervozu, iracionalne reakcije i neumjerene optužbe i konstrukcije na račun ljudi koji mu se čine dijelom globalne zavjere protiv njega. Kakva tajna poslovna, ili neka druga veza postoji između Keljmendija i Radončića? Zbog čega dobri poznavatelji karaktera njihovog odnosa kažu da bi Radončić bio najsretniji kada bi se mogao zabraniti Keljmendiju ulazak u Bosnu i Hercegovinu. Šta je, napokon, istina u tvrdnjama portala “Istraga” da je Elvis Keljmendi bio “svjedok suradnje Keljmendija i Radončića” i “da je snimak njegovog svjedočenja u posjedu istražnih organa”? Kome odgovara da se što prije saznaju odgovori na ova pitanja, a ko čini sve da ti odgovori nikad-zanikad ne dođu do javnosti..?
Kada sam krajem 2012. godine došao u Evropski sud za ljudska prava već je bila usvojena presuda u slučaju Sejdić-Finci (koja je i sada najpoznatija), ali sam znao da postoji još nekoliko predmeta koji su se ticali diskriminacije u izbornom procesu BiH. Jedan od njih je bio i predmet Pilav koji se vodio i pred Ustavnim sudom BiH u vrijeme dok sam bio registrar tog Suda. Logično da je jedno od prvih pitanja bh. pravnicima koji rade na bosanskohercegovačkim predmetima u Evropskom sudu bilo koja je struktura i u kojoj fazi su ti predmeti (ali i svi drugi koji su se vodili pred tim Sudom), svjestan da bi neki od tih predmeta mogao da odredi budući pravac ustavnog razvoja bh. drustva. Naravno da sam se izuzeo iz odlučivanja u predmetu Pilav zbog ranijeg učešća u postupku pred Ustavnim sudom ali se zato predmet Zornić činio kao savršen primjer predmeta koji ima sav potencijal da ukaže na sve nedostatke i neusklađenosti našeg izbornog sistema sa demokratskim tekovinama Evropske konvencije za ljudska prava i koji bi mogao da zaokruži cijeli problem neusklađenosti Ustava BiH sa Evropskom konvencijom. Radi podsjećanja, preambula Ustava BiH u istu ravan stavlja Srbe, Hrvate, Bosnjake, Ostale i gradjane. Da li je tvorac preambule htio da izdvoji etničke grupe (uključujući i Ostale) na jednoj strani i ukaže da smo svi prvenstveno gradjani u javnoj, a tek onda (eventualno) pripadnici etnicititeta u privatnoj sferi, nije sasvim jasno ali se čini logičnim i najbliže konceptu liberalne demokratije ili je htio da prosto uvede pet kategorija u bh. društvo i na taj način uspostavi neki vještački balans izmedju etničkog i građanskog. Kako god, princip građanstva ne može biti jednostavno izbrisan jer je dio originalne daytonske postavke. Međutim, vremenom su politike koje su vodile ovu zemlju, a koje su u stanju i da željezni nakovanj pokvare, ovo pretvorile u ekskluzivni feud Srba, Hrvata i Bosnjaka. U stvari, treba biti precizan pa reći, to su bile one iste politike koje od samog početka rata u BiH nisu željele da BiH uopće opstane kao država. Kod takvog stanja stvari, predmet Zornić je došao kao savršeno nabačena lopta koja može predstavljati neizbrisivu polaznu tačku za rasplitanje ustavnog Gordijevog čvora i postizanje spektakularnog pogotka pod prečku. Tako je i bilo ali je izostala bilo kakva javna reakcija nakon usvajanja ove presude. Da li radi nerazumijevanja ili radi namjernog tihog bojkota, sada je nevažno ali je važno ono sto je njome uspostavljeno, a to je polazna osnova za svaki budući razgovor o temi reforme izbornog sistema u BiH.
Radi svega ovoga, pisati danas o izmjenama izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini predstavlja siguran put da ćete, kakav god stav iznijeli, biti napadnuti s ove ili sa one strane pri čemu argumenti, pogotovo oni pravni, u toj raspravi nemaju nikakav značaj jer polazna tačka za svaki stav o tom pitanju je prvenstveno politički, a nikako pravni. Bosna i Hercegovina je postala drustvo u kom argumenti, sportskim žargonom rečeno, uvijek sjede na klupi za rezervne igrače da bi evenutalno bili gurnuti u igru onda kada ponestane onih političkih koji su se potrošili bez postignutog gola.
No, sto se tiče izbornog zakodavstva, argumenti su vrlo jasni i umjesto da iznosim lični stav o toj temi, dovoljno je citirati samo jedan stav iz presude Zornić pa da bude sasvim jasno sa kojih pozicija nastupaju oni koji se vode pravnim argumentima u pristupu bh. obavezama na uspostavi društva u kojem se poštuje pravo i u kojem smo svi jednako odgovorni za svoje postupke. Pri tome se uvijek u javni prostor ubaci par (najcešće netačnih) teza oko kojih se onda vode duge i nepotrebne rasprave.
Prva netačna teza je da je moguće promijeniti Izborni zakon bez promjena Ustava BiH. U stavu 41. ove presude je navedeno « U skladu sa članom 46. stav 2, presuda Sejdić i Finci trenutno je pod nadzorom Komiteta ministara koji je redovito pratio razvoj događaja na domaćoj razini i zahtijevao brzo okončanje postojeće situacije… On je uvijek smatrao da je potrebno usvojiti određeni broj izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, kao i njenog izbornog zakonodavstva kako bi se izvršila ova presuda. » Inače, član 46 Evropske konvencije se primjenjuje kada postoji sistematsko kršenje prava koje nije moguće riješiti pojedinačnim aktom pa se, u izuzetnim situacijama, primjenjuje član 46. U ovom slučaju, Sud je jasno prepoznao da je osnov za diskriminaciju član IV i V Ustava BiH i da je Izborni zakon donesen na osnovu upravo takvih, diskriminatornih odredbi Ustava i da se problem ne može otkloniti bez izmjena oba akta.
Druga netačna teza je da se dodatnim garancijama konstutitutivnim narodima može riješiti ovaj problem. Odgovor je opet moguće naći u stavu 43. presude Zornić u kom je doslovno navedeno : « U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir. Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine. »
Šta možemo zaključiti iz ovakvog stava Evropskog suda koji vrlo slikovito opisuije stanje bh. društva :
cilj ovakvih ustavnih aranžmana je bio zaustaviti rat obilježen genocidom i etničkim čišćenjem;
pristanak na « konstitutivne narode » je bio « nužno zlo » neophodno kako bi se osigurao mir što sugerira privremenost i dugotrajnu neodrživost takvih ustavnih aranžmana;
da je nedopustivo, nakon više od 25 godina nakon okončanja brutalnog sukoba, tolerirati opstanak takvih ustavnih aranžmana;
da sa takvim ustavnim odredbama, Bosna i Hercegovina ne zaslužuje epitet demokratskog drustva i da ne postoji politička demokratija;
politički sistem je diskriminatoran za građane Bosne i Hercegovine;
da budući ustavni aranžmani ne mogu biti zasnovani na etničkoj pripadnosti i da ne mogu postojati posebna prava konstitutivnih naroda koja isključuju pojedinca kao individuu.
Mislim da se radi o vrlo kratkoj i preciznoj dijagnozi koja u malo riječi objašnjava ono čega smo svi svjesni i što svaki gražanin osjeti, a to je nedostatak osnovnih demokratskih institucija koje bi radile u interesu svakog čovjeka jer je to suština demokratije – da bude upravljana od naroda i da služi tom istom narodu.
Treća netačna teza je da se prioritetno, u “najgorem” slučaju, u paketu trebaju provesti odluke Ustavnog suda BiH i presude Evropskog suda za ljudska prava. Bosna i Hercegovina je prijemom u članstvo Vijeća Evrope 24. aprila 2002. godine prihvatila da će ispuniti obaveze koje prema Članu 3 Statuta ove organizacije imaju sve države članice, kao i određeni broj konkretnih obaveza navedenih u Mišljenju Parlamentarne skupštine. To, između ostalog, podrazumijeva da je dio svog suvereniteta prenijela na Evropski sud za ljudska prava i da je prihvatila da će izvršavati obaveze proizašle iz njegovih presuda pa makar se to ticalo obaveze da se mijenja Ustav kao sto je slučaj u pomenutoj presudi Zornić. Osim toga, u nekoliko presuda Evropskog suda za ljudska prava je utvrđeno kršenje Evropske konvencije i od strane Ustavnog suda BiH što jasno govori o faktičkoj hijerarhiji sudskih instanci pri čemu Ustavni sud BiH nije nadležan da preispituje odluke Evropskog suda za ljudska prava.
Time dolazimo do zaključka koji se sam nameće a to je da se prvo moraju izvršiti presude Evropskog suda za ljudska prava u oblasti izbornog sistema, a tek onda odluke Ustavnog suda BiH, ako nakon toga ostane išta da se izvršava, jer valja podsjetiti da je Evropski sud napravio čitav krug u ovoj oblasti – od diskriminacije manjina (Sejdic, Finci, Slaku), diskriminacije građana (Zornić), diskriminacije konstitutivnih naroda koji dolaze sa “pogresne” teritorije (Pilav) pa i diskriminacije pripadnika istog naroda koji dolaze sa “pogresne teritorije” (Pudarić). S druge strane Ustavni sud BiH se bavio sličnim pitanjima ali služeći se različitim aršinima i prilično nedosljedno. Tako je u odluci Ljubić utvrdio povredu Ustava BiH, dao rok za njeno provodjenje pa konačno stavio van snage osporene odredbe sto je uobičajena praksa Ustavnog suda. Gotovo istovremeno, u predmetu Komsić kojim je osporavana ustavnost entitetskih ustava i Izbornog zakona u pogledu diskiminacije u procesu izbora predsjednika i potpredsjednika oba entiteta, Ustavni sud je (što je vrlo neuobičajeno) utvrdio povredu ali nije ostavio rok za provođenje presude i time sebi uskratio mogućnost da osporene odredbe entitetskih ustava i Izbornog zakona stavi van snage, a to opet znači da je svjesno pristao da egzistiraju neustavne odredbe i da se provodi neustavni i diskriminatorni izborni proces, a sve pod krinkom da se radi o sličnim pitanjima o kojima je presudu donio Evropski sud (Sejdic-Finci i dr.) pa treba sačekati da se provedu ove presude pa će i taj predmet biti riješen. Suštinski, da je dat rok i da su stavljene van snage osporene odredbe, oba entiteta bi bila potpuno blokirana bez predsjednika koji ukazima proglašavaju zakone. Na taj način čak ni budžeti entiteta ne bi mogli biti usvojeni i to bi dovelo do potpunog kolapsa oba entiteta. Konačno, sasvim izvjesno, na taj način je nedvosmisleno prihvatio u cjelosti prvenstvenu nadležnost Evropskog suda i prioritet tih presuda tako da je postalo bespredmetno raspravljati čije odluke imaju prioritet u provođenju.
Dakle, to je početak i okvir u kojem se mora kretati reforma izbornog sistema što podrazumijeva izmjene i Ustava BiH i Izbornog zakona. Pri tome, ne treba zaboraviti da nije samo Ustav BiH diskriminatoran, te da je on samo na vrhu piramide propisa koje treba mijenjati, a koji dovode do nečega što se prije može nazvati etnokratskim nego demokratskim društvom. Tu su i ustavi entiteta kao i pojedini ustavi kantona u Federaciji BiH, što je, na kraju, utvrdio i Ustavni sud BiH. Naravno, ne treba imati iluzija i očekivati da BiH preko noći postane građanska država po uzoru na razvijene demokratske države ali minimum koji se mora postići kako bi se ispoštovale presude Evropskog suda za ljudska prava je da se princip etničkog i građanskog dovedu u istu ravan i pruži jednaka šansa svakom čovjeku, a da država ne bude tijesna ni onima koji sebe prvenstveno vide kao pripadnike etniciteta. Ko god kaže da to nije moguće, u najmanju ruku, ne govori istinu već krije neke druge interese koji nisu etničke već su prije svega finansijske prirode ili jednostavna želja za moći. Konačno, to je i test i zadaća za sve pa čak i za one koji se pozivaju na izvorni Dayton ali i one koji se, barem usmeno, zalažu za evropske vrijednosti. Upravo te tekovine i jesu osnova za temelj Evrope kakva je ona danas – multietnička, multireligijska i demokratska zajednica u kojoj svi imaju jednaku šansu. Oni koji se u Evropi zalažu za takve vrijednosti se nazivaju demokratama, a nažalost, oni koji se danas u Bosni i Hercegovini zalažu za takvo društvo se nazivaju otpadnicima, radikalima i nacionalistima, a izgleda da sam to oduvijek i bio.
(autor teksta je sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu)
Elvis Keljmendi, sin Nasera Keljmendija, jedan od petorice kriminalaca koji su u četvrtak legitimisani ispred “Avaz Twist Towera”, saznaje Istraga.ba. Osim njega, policija je pretresla i legitimisala Peđu Spaića, Strahinju Pandurevića, Danila Cicovića i Milutina Danilovića.
“Nakon što su jučer određene osobe bliske kriminalnom miljeu u Sarajevu došle u redakciju ‘Dnevnog avaza’, nezadovoljne izvještavanjem novina o pojedinim akcijama pravne države prema njima, sličan incident ponovio se i danas. Redakcija ‘Dnevnog avaza’ zahvaljuje MUP-u KS na tome što su se u izuzetno kratkom roku profesionalno odazvali pozivu iz redakcije”, saopćili su u četvrtak popodne iz Avaza, ne navodeći imena osoba koje su se našle na udaru MUP-a Kantona Sarajevo.
Glasnogovornik MUP-a Kantona Sarajevo Mirza Hadžiabdić je kazao da “policija vrši kontrolu određenih lica”. A među tim licima je, kako saznaje Istraga.ba, bio Elvis Keljmendi, sin narko boss-a Nasera Keljmendija, dugogodišnjeg poslovnog partnera Fahrudina Radončića i njegove kompanije Avaz. Prilikom legitimisanja, Keljmendi junior je kazao kako on nema veze sa “upadom u redakciju Avaza” i da je samo doveo mlađeg rođaka na pregled kod doktora Emira Talirevića čija se ordinacija nalazi u “Avaz Twist Tower”.
Podsjećamo, Naser Keljmendi bio je optužen pred kosovskim pravosuđem da je zajedno za Fahrudinom Radončićem i drugim osobama organizirao ubistvo Ramiza Delalića Ćele. Prema informacijama Istrage, jedan od svjedoka saradnje Keljmendija i Radončića je Elvis Keljmendi i snimak njegovog svjedočenja u posjedu je istražnih organa. Inače, Radončića i Keljmendija vezuju brojni poslovi, od razmjene nekretnina do poklanjanja skupocjenih automobila. No, nakon što je Keljmendi izašao iz kosovskog zatvora, Radončić izbjegava susrete s njim.
Javio nam se državni tužilac Džermin Pašić. Traži da hitno, bez odlaganja, objavimo njegov demanti u vezi sa našom pričom o inspektoru SIPA-e Robertu Ristiću koji je uz njegovu saglasnost vratio nevještačene telefone osobama osumnjičenim za krijumčarenje kokaina. Uglavnom, u svom demantiju tužilac Pašić ne negira dvije najbitnije činjenice. Prva, da su telefoni osumnjičenih vraćeni bez prethodnog vještačenja, i druga, da je njegova saradnica Maja Govedarica ispred zgrade Tužilaštva BiH vratila sporne telefone. Zbog tih je telefona inspektor SIPA-e Robert Ristić dobio otkaz, a mi demant od državnog tužioca Pašića. Za početak, prenosimo njegov demanti u cjelosti. Poslije toga slijedi kraći odgovor.
“Demant na tekst objavljen dana 06.05.2021. godine na poratalu www.istraga.ba pod naslovom „Nakon pisanja Istrage o slučaju „kokain“: Inspektor SIPA-e Robert Ristić dobio otkaz, šta će biti sa tužiocem Pašićem?“
U novembru 2020. godine sam na Vaše upite u vezi istog predmeta istrage (kojeg Vi nazivate predmet „Kokain“) odgovorio kako imam dojam da su Vaši upiti u ovom predmetu usmjereni na moju ličnu i profesionalnu diskreditaciju u vezi sa mojim postupanjem na predmetu „Respratori“, što ste i objavili u Vašem tekstu dana 22.11.2020. godine.
Objavljivanjem teksta pod naslovom „Nakon pisanja Istrage o slučaju „kokain“: Inspektor SIPA-e Robert Ristić dobio otkaz, šta će biti sa tužiocem Pašićem?“ nesumnjivo ste potvrdili da je Vaše pisanje o ovom predmetu motivisano isključivo pokušajem moje lične i profesionalne diskreditacije radi mog rada na predmetu „Respiratori“, ali i dugim predmetima koji su u vezi sa ovim predmetom. Vaše neistinito, neprofesionalno i tendenciozno pisanje kojim me dovodite u vezu sa firmom članova porodice istražitelja SIPA-e, očito je usmjereno na pokušaj ometanja mog predanog i temeljitog profesionalnog pristupa u radu na navedenim predmetima.
Prije objave teksta na koji ovim putem reagujem niste od mene lično ili od Tužilaštva BiH zatražili provjeru istinitosti niti jednog navoda iz Vašeg teksta, što ste bili u profesionalnoj obavezi.
U tekstu ste bez prethodne provjere iznijeli cijeli niz neistina koji nisu Vaš zaključak o mom radu kao tužiocu (imate pravo na Vaše mišljenje da li sam dobar tužilac ili sam loš tužilac), već su to netačne tvrdnje koje navode na određeni zaključak, što je očito Vaš cilj.
Nisu tačne tvrdnje u vašem tekstu:
„….u Crinskom terminalu Halilovićima kod Sarajeva je pronađen Kokain“;
„SIPA je na Carinskom terminalu Halilovićima pronašla drogu…“;
„Dvojica vozača su uhapšena, a potom ekspresno puštena“;
„Predmet je zaveo pod oznakom KTN, što znači da je Pašić smatrao da je ovo krivično djelo počinila nepoznata osoba“;
„Od februara do maja prošle godine, Pašić nije preduzeo nijednu radnju u ovom slučaju“;
„Pašić je, prema informacijama istrage, glavnoj tužiteljici Gordani Tadić kazao da od februara ništa nije radio na tom predmetu…“;
„…Pašićev dugogodišnji „privatni“ istražitelj Robert Ristić,…“.
„…koja je bila uvoznik banana u kojima je bilo 50 kilograma kokaina“;
„Sredinom aprila ove godine dostavljen SIPA je Tužilaštvu BiH dostavila izvještaj o prikupljenim saznanjima. Glavna tužiteljica Gordana Tadić je potom, predmet dala u nadležnost tužioca Pašića koji je, zajedno sa saradnicom, omogućio Ristiću ovakvo postupanje. Nakon određenih negodovanja u Tužilaštvu BiH, predmet je, na kraju, oduzet od tužioca Pašića koji ni više od godinu dana nije okončao istragu o krijumčarenju 50 kilograma kokaina iz Kolumbije u BiH“.
Od vas zahtjevam da ovaj demant bez odlaganja i u cjelosti objavite na Vašem portalu. U protivnom, bit ću prinuđen tražiti ostvarivanje svojih prava putem tužbe i putem nadležnoh institucija”.
To su, dakle, navodi tužioca Džermina Pašića. Među devet “neistina” za koje nas optužuje nema našeg navoda “da je inspektor Ristić, u koordinaciji sa državnim tužiocem Džerminom Pašićem i njegovom saradnicom Majom Govedaricom, prije bilo kakvog vještačenja vratio biznismenu Dušku Đurasoviću mobilne telefone koji su mu oduzeti zbog sumnje da je kao odgovorna osoba u firmi MDDI Group učestvovao u međunarodnom krijumčarenju 50 kilograma kokaina“. Ako ga tužilac Pašić ne proglašava neistinitim, to znači da je – istinit. A upravo je ta činjenica bila presudna da inspektor Robert Ristić dobije otkaz u SIPA-i zbog zloupotreba u istrazi kojom je rukovodio – Džermin Pašić.
Idemo dalje. Tužilac Pašić tvrdi da smo “u tekstu bez prethodne provjere iznijeli cijeli niz neistina koji nisu Vaš zaključak o mom radu kao tužiocu”. I to nije tačno. Prvo, autor teksta je o ovom slučaju kontaktirao tužioca Džermina Pašića 21. novembra i tom prilikom smo mu postavili sljedeća pitanja: “Po kojem osnovu ste vratili telefone Dušku Đurasoviću i zbog čega telefoni nisu vještačeni“.
Ovo je bio njegov odgovor: “Obzirom da sam okupiran radom na pripremi optužnice u predmetu “Respiratori”, imam dojam da su Vaši upiti usmjereni na moju diskreditaciju, isključivo zbog rada na ovom predmetu. Kad završim prioritetni rad na predmetu Respiratori i kada se u potpunosti okonča istraga u predmetu o kojem pišete bit ću u prilici preko Ureda za informisanje Tužilaštva BiH dati odgovore na sve upite. Za sada stavljam tačku na bilo kakvu konverzaciju s Vama i očekujem da ćete u skladu sa novinarskom etikom i Zakonom objaviti moj odgovor”.
Dakle, na naša pitanja tužilac uopće nije odgovorio, ali je jasno rekao da je “okupiran radom na predmetu Respiratori” te da je nakon toga moći govoriti o ovom slučaju. Osim toga, poručuje da “stavlja tačku na bilo kakvu konverzaciju” sa Istragom.
A sada da se pozabavimo, kako ih tužilac Pašić naziva, “netačnim tvrdnjama”.
“U Crinskom terminalu Halilovićima kod Sarajeva je pronađen Kokain“„SIPA je na Carinskom terminalu Halilovićima pronašla drogu…“„Dvojica vozača su uhapšena, a potom ekspresno puštena“, citira Pašić navode Istrage koje ocjenjuje – netačnim.
“Državna agencija za istrage i zaštitu uhapsila je dvije osobe zbog sumnje da su umiješane u krijumčarenje više od tone kokaina, vrijednog oko 50 miliona eura, koji je trebao završiti na tržištu BiH”, glasila je prva rečenica u tekstu Avaza.
U istom tekstu, novinari Avaza citiraju glasnogovornika SIPA-e Luku Miladinovića koji kaže: “Na području BiH, SIPA je uhapsila dvije osobe. Saslušano je više svjedoka i obavljeni pretresi više lokacija, objekata i vozila. Uhapšene osobe predate su u nadležnost Tužilaštva BiH. No, radi zaštite istrage njihov identitet, kao i druge detalje akcije, ne mogu otkrivati“.
Dakle, SIPA potvrđuje da je presjekla lanac krijumčara kokainom te da je uhapsila dvije osobe, što tužilac Pašić navodi kao “netačan navod”. Osim toga, SIPA potvrđuje da su uhapšene osobe predate u nadležnost tužioca. Nadležni tužilac, lako je provjeriti, nikad nije zatražio određivanje pritvora prema ovim osobama niti su telefoni osumnjičenih ikada upućeni na vještačenje.
Da ne bi sve ostalo samo na jednom izvoru, citirat ćemo i glasnogovornika Tužilaštva BiH. matične kuće tužioca Pašića. Opet Avaz, 22. februar 2020. godine.
“Portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić potvrdio je da je u zajedničkoj akciji više zemalja spriječena međunarodna trgovina većom količinom kokaina.
“Pretpostavlja se da je kokain u daljnjem transportu, preko balkanskih zemalja, bio namijenjen narkotržištu zemalja Evropske unije. U interesu istrage te operativnih aktivnosti koje se provode ne možemo davati više informacija“, istakao je tada Boris Grubešić.
Opet, dakle, kokain. I opet Tužilaštvo BiH.
Prošlo je od tada četrnaest mjeseci, a Tužilaštvo BiH nije saopćilo da je podiglo optužnicu u ovom predmetu koji duži državni tužilac Džermin Pašić. Zajedno sa omiljenom saradnicom Majom Govedaricom i inspektorom Robertom Ristićem, s kojim je imao nekoliko zajedničkih akcija koje su rezultirale “zapljenom marihuane”. No, kokain je nešto drugo.
Inspektor Državne agencije za istrage i zaštitu Robert Ristić dobio je otkaz nakon što je disciplinska komisija, na osnovu dokumenata interne kontrole, utvrdila njegove brojne propuste prilikom postupanja u slučaju “kokain”, saznaje Istraga.ba. Odluka o otkazu još nije pravosnažna, jer Ristić ima pravo da se žali Odboru za žalbe policijskih službenika BiH.
U novembru prošle godine smo objavili da je inspektor Ristić, u koordinaciji sa državnim tužiocem Džerminom Pašićem i njegovom saradnicom Majom Govedaricom, prije bilo kakvog vještačenja vratio biznismenu Dušku Đurasoviću mobilne telefone koji su mu oduzeti zbog sumnje da je kao odgovorna osoba u firmi MDDI Group učestvovao u međunarodnom krijumčarenju 50 kilograma kokaina. Ristić je bio postupajući istražitelj u ovom slučaju, a nekoliko dana nakon što je Đurasoviću vratio telefone, on je na svojku majku registrirao prevozničku firmu koja je prve poslove dobila od osumnjičene kompanije MDDI Group.
inspektor Rober Ristić
Podsjećamo, u februaru prošle godine provedena je velika međunarodna akcija protiv krijumčara kokaina. Pošljka je krenula iz Kolumbije, a tona kokaina se nalazila u bananama čiji je naručilac bio Izet Rastoder, slovenački kralj banana. Veći dio, od ukupno tone kokaina, zaplijenila je italijanska policija, a dio kokaina je bio usmjeren na Balkan. Italijanska policija je instalirala GPS uređaje kako bi se utvrdilo ko je krajnji korisnik. Roba je iz Italije, potom, krenula u Luku Bar u Crnoj Gori gdje je utovarena u kamione od kojih su jedni krenuli put Sjeverne Makedonije, a drugi prema Bosni i Hercegovini u kojoj je banane (u kojima je bio kokain) trebala preuzeti firma MDDI Group Sarajevo. Osnivači firme MDDI su Duško Đurasović i Edis Rastoder, sin Izeta Rastodera. Dio kokaina koji je u bananama upućen u Sjevernu Makedoniju zaplijenjen je 19. februara 2020. godine u blizini Skoplja, a uhapšene su tri osobe. Isporuka u BiH stigla je dan kasnije i Carinskom terminalu Halilovićima kod Sarajeva je pronađen kokain. Prema planu policijskih agencija, Italijani su veći dio kokaina koji je trebao ići prema Balkanu zamijenili brašnom, te je ostavljen samo kilogram kokaina koji bi u istrazi trebao služiti kao dokaz. Za tržište BiH bilo je namijenjeno ukupno 50 kilograma kokaina. SIPA je na Carinskom terminalu Halilovićima pronašla drogu i ugrađeni GPS u kamionu. Dvojica vozača su uhapšena, a potom ekspresno puštena. Po naredbi Džermina Pašića saslušan je i direktor MDDI Grop-a Duško Đurasović kojem su oduzeta dva telefona u kojima su, sumnja se, bili dokazi o krajnjem korisniku uvezenog kokaina. No, tužilac Pašić nikog od saslušanih i ispitanih nije pritvorio. Predmet je zaveo pod oznakom KTN, što znači da je Pašić smatrao da je ovo krivično djelo počinila nepoznata osoba. Od februara do maja prošle godine, Pašić nije poduzeo nijednu radnju u ovom slučaju. Tada, međutim, iz Tužilaštva Sjeverne Makedonije dolazi zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć kojim se od Tužilaštva BiH traži dostavljanje informacija o istrazi koja je provedena u BiH. Pašić je, prema informacijama Istrage, glavnoj tužiteljici Gordani Tadić kazao da od februara ništa nije radio na tom predmetum, te se Makedoncima dostavljaju informacije sa pretresa kamiona MDDI Group i informacije iz februara 2020. godine. Otprilike u istom periodu, postupajući tužilac donosi naredbu da se vrate telefoni oduzeti od direktora MDDI Groupa Duška Đurasovića. O tome ne obavještava Sud BiH. Telefone je, utvrđeno je tokom interne kontrole, ispred zgrade Tužilaštva BiH, osumnjičenom Đurasoviću predala Pašiićeva saradnica Maja Govedarica. Deset dana kasnije, Pašićev dugogodišnji “privatni” istražitelj Robert Ristić na svoju majku registrira prevozničku firmu koja, odmah, potpisuje ugovor sa MDDI Groupom i vrši transport robe iz Crne Gore u BiH. Istraga o krijumčarenju kokaina je propala.
“TVT Šped. I to je čista i poštena firma kao i MDDI, jer su spletom nesretnih okolnosti dobili te nesretne palete. I Duško Đurasović je ugledni privedenik, kako u BiH, tako i u Srbiji”. govorio nam je prošle godine inspektor Ristić.
Upravo tako se zove firma koju je Ristić registrovao na svoju majku svega nekoliko dana nakon što su vraćeni telefoni osumnjičenom Đurasoviću.
Prema izvodu iz sudskog registra, firma TVT Šped osnovana je 20. maja 2020. godine, a sjedište je u Istočnom Sarajevu. Zastupnica firme je Marija Ristić, majka inspektora Ristića. Odmah nakon osnivanja, Ristićeva firma kupuje dva kamiona, te potpisujuje ugovor sa sa firmom MDDI, koja je bila uvoznik banana u kojima je bilo 50 kilograma kokaina.
Kada je Istraga.ba objavila ove informacije u novembru prošle godine, u SIPA-i je pokrenuta interna istraga tokom koje su utvrđeni brojni propusti. Sredinom aprila ove godine dostavljen SIPA je Tužilaštvu BiH dostavila izvještaj o prikupljenim saznanjima. Glavna tužiteljica Gordana Tadić je, potom, predmet dala u nadležnost tužioca Pašića koji je, zajedno sa saradnicom, omogućio Ristiću ovakvo postupanje. Nakon određenih negodovanja u Tužilaštvu BiH, predmet je, na kraju, oduzet od tužioca Pašića koji ni više od godinu dana nije okončao istragu o krijumčarenju 50 kilograma kokaina iz Kolumbije u BiH.
Ukoliko kliknete ovdje, moći ćete vidjeti skoro stotinu stranica dokumenata slovenačkog pravosuđa koji se odnose na sumnjive poslove biznismena Roka Snežiča. To je onaj prijatelj i zatvorski cimer slovenačkog premijera Janeza Janše koji je proteklih dana najavljivao krivični progon autora ovog teksta. Rok Snežič je, podsjećamo, osumnjičen za pranje 25 miliona eura. Veći dio novca je oprao preko Bosne i Hercegovine, angažujući nekoliko bh. državljana koji su otvarali račune u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj. Novac koji je s nepoznatih adresa uplaćivan na te račune, bh- državljani su podizali i predavali ga Roku Snežiću. Jedan dio novca, 450 hiljada eura, uplaćeno je na račun Slovenske demokratske stranke čiji je predsjednik Janez Janša. Kao donatorka se pojavila Snežičeva prijateljica Dijana Đuđić. Nakon što su novinari Večera otkrili ovu priču, novac je vraćen, ali su istražni organi u BiH započeli provjere.
Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) 24. maja 2019. godine dostavlja Tužilaštvu BiH izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv Janšine donatorke Dijane Đuđić te Tanje Subotić Došen, Jelene Sladojević i pravnog lica Govinda d.o.o. Brčko. Svi su osumnjičeni za krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa pranjem novca. U pitanju je iznos od 25 miliona eura koliko su ove bh. državljane oprale za Janšinog prijatelja Roka Snežiča. Kompletan izvještaj državne agencije za istrage i zaštitu SIPA možete pročitati ukoliko kliknete ovdje.
Rok Snežič i Janez Janša
No, bez obzira na brojne dokaze o pranju novca, Tužilaštvo BiH, odnosno postupajuća tužiteljica Vedrana Mijović, uz prethodne konstultacije sa glavnom državnom tužiteljicom Gordanom Tadić, donosi odluku da u spisu “ne postoje dokazi” da se radi o organiziranom kriminalu. Predmet u kojem se decidno navodi ime Janšinog prijatelja Roka Snežiča, proslijeđuje Tužilaštvu Brčko distrikta. Ako kliknete ovdje, moći ćete vidjeti kompletan akt kojeg je potpisala tužiteljica Vedrana Mijović i u njemu su navedeni svi detalji o Snežičevim poslovima u BiH, Mađarskoj i Austriji.
Nakon što je Istraga.ba počela objavljivati detalje o sumnjivim poslovima Janšinog prijatelja, Tužilaštvo BiH zaprijetilo je provođenjem istrage zbog objave dijela “povjerljivih dokumenata”.
“U cilju točnog informiranja i zaštite integriteta institucije informiramo javnost da je navedeni predmet dana 30.01.2020. godine, dakle prije skoro godinu dana, ustupljen Tužiteljstvu Brčko Distrikta BiH, koje je neovisno i samostalno u svom radu. Iznošenjem zlonamjernih konstrukcija i neistina, nastoji se nanijeti šteta Tužiteljstvu BiH. Tužiteljstvo BiH također informira javnost, da je zbog nedavne objave određenih dokumenata označenih oznakom tajnosti iz ovog predmeta, koncem prošle godine formiralo predmet u kojem će se izvršiti provjere”, navodi se u saopćenju Tužilaštva BiH objavljenom 5. januara ove godine.
Saopćenje je uslijedilo nakon što je Rok Snežič protjeran iz BiH zbog toga što je proglašen osobom koja predstavlja opasnost za nacionalnu i ekonomsku sigurnost Bosne i Hercegovine. Gordana Tadić naredila je da Granična policija BiH kojom rukovodi Zoran Galić provjeri na koji način je Istraga.ba dobila dokumente o ovom slučaju koji kompromitiraju rad Tužilaštva BiH. Galićeve provjere protiv Istrage su u toku pa zbog toga Granična policija Bih ije primijetila da je Rok Snežič, unatoč zabrani ulaska, na teritoriju BiH ušao 28. februara, odnosno dva dana prije nego će slovenačko pravosuđe započeti veliku međunarodnu akciju usmjerenu protiv Janšinih perača novca. Mada su bili dužni da ga uhapse i predaju u nadležnost Službe za poslove sa strancima BiH, pripadnici Granične policije BiH pustili su ga da nesmetano napusti BiH u koju je dva dana ranije ilegalno ušao.
“Trenutna uloga Evropske unije u BiH je zabrinjavajuća, čime se stavlja na kocku i stabilnost zemlje i kredibilitet Evropske unije”, objavila je u utorak Tineke Strik, nizozemska zastupnica u Parlamentu Evropske unije koja je, zajedno sa još pet svojih kolega uputila pismo Josepu Borellu, visokom Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i Oliveru Varhelyu, komesaru EU za proširenje.
Pismo koje su, osim Tineke Strik potpisali još i Tanja Fajon, Klemen Grošelj, Dietmar Koester, Ilhan Kyuchyk, Thomas Weitz, uglavnom se odnosi na aktivnosti EU u Bih u vezi sa izmjenama izbornog zakonodavstva.
“Naša zabrinutost se odnosi na format i sadržaj pregovora o izbornim reformama. Primijetili smo da se pregovori i razgovori koje je organizovala EU fokusiraju na vrlo ograničen broj političkih aktera, uglavnom iz dvije političkih stranaka koje obje namjeravaju predstavljati dva od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine. Ovo je izuzetno ekskluzivan pristup, koji oštro kritiziramo, jer predstavlja rizik za političku stabilnost zemlje i njezinu budućnost. Prema našem mišljenju, razgovori o reformama sa dalekosežnim posljedicama za kompletno stanovništvo i njegov politički sistem, poput ustavnih i izbornih reformi, trebali bi, u principu, biti otvoren proces. Sve političke stranke i njihovi izabrani dužnosnici, kao i širok spektar aktera i organizacija civilnog društva, kao i zainteresirana javnost, trebali bi biti uključeni”, navodi se, pored ostalog, u otvorenom pismu.
Pojašnjenja radi, odlukom šefa Delegacije EU u BiH Johanna Sattlera, u pregovore reformi izbornog zakonodavstva uključeni su samo predstavnici HDZ-a, SDA i SNSD-a. Iako je za izmjene izbornog procesa nužna prethodna izmjena Ustava, ove stranke nemaju dvotrećinsku većinu u Paralementu BiH. Osim toga, članovi Centralne izborne komisije BiH nisu uključeni u Interresornu radnu grupu koja bi se trebala baviti izmjena Izbornog zakona.
“EU nije uspjela pokrenuti transparentan dijalog uz značajno sudjelovanje svih političkih stranaka i predstavnika civilnog društva. Nastavkom ove prakse, riskiramo ne samo stabilnost BiH, već i kredibilitet EU kao posrednika i kao aktera u regiji”, pišu zastupnici.
Nadalje, navode evropski parlamentarci, jednako ih brinu još dva aspekta vezana uz stavke o kojima se trenutno raspravlja.
otvoreno pismo zastupnika u EU Parlamentu
“Premda priznajemo da je provedba preporuka OSCE-a / ODIHR-a i Venecijanske komisije u vezi s izborima dio ključnih prioriteta, bojimo se da trenutni snažni fokus na izbornu reformu ide daleko dalje od mandata obuhvaćenog s 14 ključnih prioriteta, a čak je u suprotnosti s neki od njih. Mediji su u velikoj mjeri izvijestili da se pregovori koje organizira EU uglavnom usredotočuju na reformu izbornog zakona, a posebno na pitanja u vezi sa zastupljenošću hrvatskog konstitutivnog naroda i presudom Ustavnog suda BiH. Prema našem mišljenju, ovaj pravac nije u skladu s preporukama OSCE-a / ODHIR-a i Venecijanske komisije o izborima, koji se prema ključnim prioritetima uglavnom usredotočuju na financiranje i transparentnost političkih stranaka, a samo slučajno na prilagođavanje pravnog okvira. Osim toga, zabrinuti smo za redoslijed i određivanje prioriteta. Prema našem mišljenju, jedan od najvažnijih ključnih prioriteta koji se odnose na izbore su ustavne reforme potrebne za provedbu presuda Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Europskog suda za ljudska prava (ESLJP). Stoga bi bilo logično prvo promijeniti primarni zakon i uskladiti Ustav s presudama ESLJP-a, prije samom usklađivanja i promjene sekundarnih zakona, poput izbornog zakona. Stoga bismo vas snažno pozvali da prioritet date poštivanju Europske konvencije o ljudskim pravima usredotočujući se na provedbu svih presuda zbog kršenja Europske konvencije o ljudskim pravima u pristupu EU prema europskim integracijama BiH. Nediskriminacija i manjinska prava temeljne su vrijednosti na kojima je zasnovan naš zajednički evropski projekt, pa bi stoga trebali biti temelj procesa pristupanja novih država članica”, navodi se u pismu.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
