Bez bine i ozvučenja, bez silnih govornika, bez živog tv prijenosa i bez autobusa, u subotu se, tačno u podne, tridesetak žena iz Srebrenice okupilo u centru Tuzle. U rukama su nosile jastučnice na kojima su izvezle imena svoje djece, ubijene djece, nakon smrti raskomadane i razbacane u tri-četiri masovne grobnice. Ne znam da li je među tih tridesetak žena bila Hajra Ćatić. Ne znam, jer u medijima nije bilo galerije od stotinjak fotografija sa protesta u Tuzli. Ne znam ni koji je po redu bio ovaj protest. Znam samo da je Hajra Ćatić teško bolesna i da za 26 godina nije pronašla nijednu jedinu kost svog sina Nine, koji je u julu 1995. godine, u dramtičnom javljanju, najavio srebrenički pakao. Znam i da u subotu nigdje nisam pročitao da je ona „junak našeg vremena“.
žene Srebrenice u Tuzli, 11. septembar 2021
Za razliku od Hajre Ćatić, Ifet Feraget je “pravi junak”. Što se i vidjelo u subotu. Sat nakon žena iz Srebrenice, Ifet je u Sarajevu organizirao protestni skup na kojem se pričalo o narodu i pravdi i našoj boljoj budućnosti. Tri-četiri televizije su uživo prenosile govore, tri-četiri hiljade ljudi se skupilo u centru Sarajeva, postavljali su uslove, tražili smjene tužilaca, sastanke u VSTV-u i postavljali rokove. Ovo je bio, reći će govornici, “skup za svu našu djecu”. Povod za organizovanje skupa je slučaj smrti Dženana Memića, mladića sa Ilidže, čiji otac Muriz godinama inisistira na “rasvjetljavanju okolnosti” smrti svoga sina. I neka insistira, jer treba da insistira. Godinama Muriz Memić i njegova kćerka Arijana Memić tvrde da iza smrti njegovog sina stoji režim. Dženan Memić je stradao 8. februara 2016. godine. Premijer Kantona Sarajevo u vrijeme spornog događaja bio je Elmedin Konaković, koji će kasnije napustiti matičnu SDA, osnovati svoju stranku Narod i Pravda u koju će se učlaniti Dženanova sestra Arijana. Konaković je u subotu, sa stranačkim kolegama, bio u prvim redovima na “skupu za svu našu djecu”
U njegovu stranku, NiP, početkom ove godine učlanio se i Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, koji je do prošle jeseni bio kadar SDA. Evo šta je Arijana Memić, kao kantonalna zastupnica NiP-a, govorila o Aljoši Čampari dok je on bio kadar SDA.
„Danas o smjeni Vlade KS odlučuje Aljoša Čampara, koji je i federalni ministar unutrašnjih poslova, institucije u kojoj su uništeni pojedini materijalni dokazi o ubistvu moga brata. Za to nikada niko nije odgovarao“ (Arijana Memić, izvor Novinska agencija Patria, 9. januar 2020. godine).
Čampara je, uistinu, bio federalni ministar unutrašnjih poslova u februaru 2016. godine, kada je na Ilidži stradao Dženan Memić. Učlanjenjem u NiP Elmedina Konakovića on je od krivca, preko noći, postao samo stranački kolega s kojim se Arijana Memić rado fotografiše.
Čampara i Memić za istim stolom
Kada je u Velikoj aleji 8. februara 2016. godine stradao Dženan Memić, ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo bio je Ismir Jusko, kadar Radončićevog Saveza za bolju budućnost. Tražio sam, ali nigdje nisam pronašao da je ikad iko dao neku izjavu protiv ministra čiji policajci nisu „rasvijetlili okolnosti smrti“ Dženana Memića. Protiv čelnika MUP-a se govorilo.
Vahid Ćosić je kobne noći bio policijski komesar. Tada je još bio aktualan sukob na relaciji Konaković-Čampare, a Ćosić, kao kadar Rabije Sade Čampare, (majka Aljoše Čampare) bio je kamen spoticanja. Iz „Pravde za Dženana“ često su prozivali komesara Ćosića, tražeći njegovo procesuiranje.
Otkako se Aljoša Čampara učlanio u NiP, bivši policijski komesar Vahid Ćosić nije više pomenut kao osoba koja bi trebala biti procesuirana zbog „propusta u istrazi“. Umjesto njega, na tapetu se našla glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija koja je ovu funkciju preuzela u maju 2019. godine, odnosno tri godine nakon što je stradao Dženan Memić. Muriz Memić je u februaru ove godine predao zahtjev za smjenu Sabine Sarajlije. Onda je opet, na inicijativu NiP-a, isti zahtjev usvojila Skupština Kantona Sarajevo. Pojednostavljeno, glavna kantonalna tužiteljica kriva je za „nerasvjetljavanje događaja“ koji se dogodio tri godine prije njenog imenovanja i u kojem nikada nije postupala.
„Evo, pet i po godina borba traje. Ali banda pravosudna ne odustaje. Jučer me naročito naljuti dopis Sanele Butigan-Gorušanović koja kaže da niko nije odgovoran“, kazat će u subotu Muriz Memić, obraćajući se medijima neposredno prije skupa.
Nije precizirao o čemu se radi. Ali da preciziramo, Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije koja je razriješila Gordanu Tadić s pozicije glavne tužiteljice Tužilaštva BiH.
„Ovo je pritisak na Gordanu Tadić zbog rada na predmetima „Memić“ i Dragičević“, prokomentarisao je Ifet Feraget za Avaz odluku Prvostepene komisije u disciplinskom postupku protiv glavne državne tužiteljice.
Podrška Gordani Tadić na subotnjem skupu u Sarajevu bila je neupitna. Majka Davida Dragičevića će s govornice reći da „Gordana ima njenu podršku, sve dok ne osjeti da je skrenula s puta“ i sve će vrlo brzo završiti na portalu Radončićevog Avaza.
Ifet Feraget će ubrzo dobiti epitet „junaka našeg doba“. Postao je advokat Avaza, porodice Memić i porodice Dragičević. Ovaj posljednji navedeni slučaj, Dragičević, „dijelio“ je sa uglednim zagrebačkim advokatom Antom Nobilom.
“Kad s lažnim tvrdnjama mobiliziraš narod zbog političkih ciljeva, a gdje ti je istraga samo alat, ja sam se povukao. To nije moj rat. Ja sam stranac u BiH, ne bavim se politikom, a ne želim biti negdje gdje se lažne informacije plasiraju. Nažalost, vi novinari nikad niste provjerili ni jednu njegovu tvrdnju. Kažete meni da opstruiram istragu, nikad ga niste pitali na temelju čega to tvrdi. Što sam ja napravio, tužitelj nam je dao cijeli spis. Sugerirali smo što treba napraviti, ali mi ne vodimo istragu, nemamo te ovlasti. Ja nisam mogao opstruirati istragu kad je ne vodim. Mene postupak više ne interesira, ali slučaj Dragičević bit će jedna od najvećih obmana u povijesti BiH”, kazao je Nobilo nakon što se povukao iz slučaja.
Ifet Feraget je ostao u predmetu Dragičević i glavni čovjek “slučaj Memić”. Postao je “junak našeg doba” i željeni kandidat za člana Predsjedništva BiH. Slučaj Memić povezivao je sa izmjenama izbornog zakona i podnosio prijave protiv “odgovornih” u pravosuđu u vezi sa ovim slučajem, tražio da ga prime na sastanke, a ako ga ne prime, tražio je njihove smjene.
“Ja sam podnio krivičnu prijavu protiv više od 45 ljudi”, reći će Feraget govoreći o slučaju Dženan Memić.
U Srebrenici su ubijena 8372 čovjeka. Njihovi posmrtni ostaci i danas su razbacani po podrinjskim šumama i livadama. Njihove majke i supruge u subotu su se okupile na tuzlanskom Trgu slobode. Nijedna televizija nije prenosila njihov protest. Na portalima nisu objavljene galerije fotografija sa protesta. Političara nije bilo. Kolektivna amnezija.
Brojevi su uvijek najbolji pokazatelj realnosti. A oni govore da Borjana Krišto ima veće šanse da postane članica Predsjedništva BiH nego što ih je imao Dragan Čović. Prvo, Krišto će biti zajednička kandidatkinja svih stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora (HNS). I, drugo, Borjana Krišto može računati na 190 hiljada glasova, koliko su 2018. godine ukupno osvojili svi kandidati stranaka sa sjedištem u Mostaru. Evo konkretnih pokazatelja.
Na Općim izborima 2018. za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda nadmetalo se pet kandidata. Željko Komšić je bio kandidat Demokratske fronte, Dragana Čovića je kandidirao HDZ BiH, Dianu Zeleniku HDZ 1990, Borišu Falatara Naša stranka, a Jerka Ivankovića-Lijanovića obiteljska Narodna stranka Radom za boljitak. Prema zvančnim rezultatima Centralne izborne komisije BiH, Komšić je osvojio 225 hiljada glasova, Dragan Čović 154.800 glasova, Diana Zelenika 25.890, 16.036, Jerko Ivanković-Lijanović 6.099.
Kandidati dva HDZ-a u zbiru imaju preko 180 hiljada glasova
Na predstojećim izborima za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda bit će samo dva kandidata. Željko Komšić iz DF-a i Borjana Krišto iz HDZ-a BiH koju podržava HNS. Lijanovićeva stranka se raspala, a Naša stranka će podržati SDP-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Dakle, Željko Komšić ne može računati na dodatne glasove. Borjana Krišto, pak, može računati na Čovićeve glasove i na glasove Diane Zelenike, odnosno glasove HDZ-a 1990 koji je dio HNS-a. Tu treba dodati i šest hiljada hercegovačkih glasova Jerka Ivankovića – Lijanovića. Čović je, podsjećamo, osvojio 154.819 glasova, Diana Zelenika 25.890, dok je Jerko Lijanović osvojo 6099. Saberemo li sve ove glasove, dolazimo do 186.600 glasova na koje može računati Borjana Krišto. To znači da bi Željko Komšić morao ponovoti najmanje isti rezultat da bi bio sigurno izabran za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. No, treba imati na umu da je prošli put dio Komšićevih birača glasao protiv Dragana Čovića. Sada, kada Čović nije kandidat ta motivacija će dijelom opasti, što znači da bi Komšić mogao osvojiti manje glasova nego 2018. godine. Upravo zbog toga šanse Borjane Krišto da bude izabrana za člana Predsjedništva BiH su znatno veće nego što bi bile šanse Dragana Čović. I baš na tu kartu je igrao i službeni Zagreb.
“Kako stvari stoje Čović neće biti kandidat na izborima”, poručio je 13. juna ove godine predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, koji je tom izjavom, faktički, razotkrio cjelokupni plan Zagreba koji će, više nego ikada, biti direktno uključen u predizbornu kampanju.
I Zoran Krešić, urednik HDZ-u bliskog Večernjeg lista, stava je da “dva jaka bošnjačka kandidata Hrvati mogu do Predsjedništva BiH”, ne smatrajući pritome Željka Komšića hrvatskim kandidatom. Krešić je u svojoj analizi od 29. maja ove godine naveo da podrška sedam stranaka Denisu Bećiroviću “otvara vrata” kandidatu HNS-a za člana Predsjedništva BiH.
HDZ, dakle, računa da fokus predizborne kampanje biti na dvojici bošnjačkih kandidata za člana Predsjedništva BiH, što bi njihovom kandidatu otvorilo vrata pobjede. Upravo zbog toga su visoki zvaničnici iz Zagreba insistirali da Dragan Čović ne bude kandidat, kako birači iz kantona koji nisu pod kontrolom HDZ-a BiH ne bi bili motivisani da glasaju za Željka Komšića. Hrvatski premijer Andrej Plenković je, pak, predlagao da kandidat bude aktualni gradonačelnik Mostara Mario Kordić koji, za razliku od drugih HDZ-ovaca vodi otvoreniju politiku. No, Dragan Čović je insistirao da mora biti on ili neko od njegovog povjerenja. A to je, upravo, Borjana Krišto koja je godinama jedna od najbližih saradnica Dragana Čovića.
Borjana Krišto je jedna od najutjecajnih osoba unutar HDZ-a BiH. Tokom prošlog i aktualnog mandata, ona je bila članica Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Prije toga, u mandatu 2010-2014., bila je delegat u Domu naroda PS BiH. Funkciju predsjednice Federacije BiH obnašala je tokom mandata 2006-2010.
Ugrozila procesuiranje organiziranog kriminala
Kao državna zastupnica i članica Kolegija u Parlamentu BiH, Krišto je podnijels nekoliko bitnih apelacija Ustavnom sudu BiH. Zbog privatnih veza sa sudijom Ustavnog suda BiH Matom Tadićem, uspjela je srušiti pojedine odredbe Zakona o krivičnom postupku BiH i Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, zbog čega je, u jednom perodu, bilo ugroženo i procesuiranje organiziranog kriminala. Osim ovoga, Borjana Krišto je zatražila i ocjenu ustavnosti Zakona o Sudu BiH kojom osporava dvostepeno odlučivanje državnog suda, što bi, proglasi li Ustavni sud BiH njen zahtjev osnovanim, moglo izazvati potpunu pravnu nesigurnost u BiH.
Veze sa Rusima
Identično kao Dragan Čović, Borjana Krišto je gradila dobre veze sa ruskim diplomatama. Nekoliko puta je o izmjenama Izbornog zakona BiH razgovarala sa bivšim ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovim.
Intenziviranje saradnje bila je suština saopćenja za javnost nakon sastanka Borjane Krišto sa ruskim ambasadorom u januaru 2019. godine.
“Sagovornici su se složili da nakon formiranja oba doma PSBiH treba intenzivirati parlamentarnu saradnju Bosne i Hercegovine i Ruske Federacije”, saopćeno je tada iz kabineta Borjane Krišto.
Krišto sa ruskim ambasadorom Petrom Ivanvocim: Intenzivirati saradnju
Kada se u februaru prošle godine sastala sa novim ruskim ambasadorom Igorom Kalabuhovim, Krišto je saopćila da je razgovarala o Izbornom zakonu BiH.
“Krišto je naglasila da je izmjena Izbornog zakona BiH u duhu sprovođenja odluka Ustavnog suda i Sporazuma potpisanog u Mostaru trenutno najprioritetnije pitanje u BiH koje treba riješiti, a čije rješenje vodi stabilnosti BiH i dobrobiti svih njenih konstitutivnih naroda i građana koji u njoj žive”, saopćeno je poslije sastanka.
Borjana Krišto sa ruskim ambasadorom Igovorom Kalabuhovim
Krišto je u junu 2017. godine bila i u centru skandala, kada se, zajedno sa Draganom Čovićem, fotografisala u društvu ratnog zločinca Daria Kordića. Sporna fotografija je u naslovu ovog teksta.
Dok su se posljednjih dana bošnjački instant-genetičari s abortovanim fakultetskim diplomama Elmedin Konaković i Abdulah Skaka utrkivali u javnom slavljenju arijevskog kadrovskog principa u politici i javnom životu (a u povodu izbora sina Kemala Ademovića na jedno od čelnih mjesta u sarajevskoj vlasti) pred oči i u sjećanje mi se vrati mučna, nedolična scena iz hodnika Općinskog suda od prije, valjda, deceniju i pol. Rečeni Ademović, ratni heroj iz Specijalne jedinice MUP-a, kasnije direktor satrapske, bošnjačke tajne policije AID, tužio je mene i dvoje kolega iz “Slobodne Bosne” zbog klevete, nanošenja duševne boli i tražio simboličnu novčanu kompenzaciju.
Povod, bolje rečeno gomilu povoda, pronašao je u tekstovima u kojima smo godinama istraživali, ukazivali i dokazivali umiješanost AID-a u seriju nerazjašnjenih ubojstava, toleriranje i saučesništvo u terorističkim aktivnostima islamskih militanata i u vezi s tim odgovornost prvog čovjeka tajne policije za ta mračna razbojništva s tragičnim posljedicama i ljudskim žrtvama. Na glavnoj raspravi (ili, ipak, bijaše riječ o pripremnom ročištu) predložili smo saslušavanje nekoliko svjedoka, insajdera, “izvora” iz AID-a. Jedan od njih, dugogodišnji obavještajac, trebao je svjedočiti da je lično bio prisutan u kabinetu direktora AID-a u jesen 1996. godine kada su čelni ljudi Službe burno, razdragano, morbidno, dakle, proslavljali vijest o ubistvu Nedžada Ugljena, Ademovićevog zamjenika. Također smo predložili da isti svjedok potvrdi ili ospori navode iz naših tekstova prema kojima je službeni automobil Joze Leutara noć uoči atentata na njega odvezen u garažu AID-a, gdje mu je “ugrađena” minsko-eksplozivna naprava (također vlasništvo AID-a), nakon čega je automobil vraćen na parking u naselju Ciglane, na kojem će narednog jutra odletjeti u zrak. Predložili smo i neposrednog svjedoka “na okolnost” da je pošta pokojnog doministra Leutara prije radnog vremena odnošena u AID, gdje je otvarana, fotokopirana i vraćana na njegov radni stol prije dolaska na posao.
Predložili smo i još neke svjedoke, poput Edina Garaplije, bivšeg operativca AID-a, koji je nebrojeno puta, između ostalog i na sudu koji mu je izrekao višegodišnju zatvorsku kaznu, ponavljao da je komandanta terorističke bande “Ševe” Nedžada Herendu i njegove suradnike kidnapirao, mučio i pokušao ubiti po nalogu direktora AID-a Ademovića.
Ne okreći mi sina
Na kraju nevesele rasprave, po izlasku iz sudnice, Kemal Ademović, nezadovoljan predloženim dokazima naše odbrane, obratio se meni i kolegama primitivnom kletvom: “Dabogda vam se ovo što mi radite na djeci vratilo!”Ademovićeva tužba je odbačena na sudu, kao i njegovog glavnog operativca Kike Mašića, koji nas je tužio za slične inkriminacije.
Kemal Ademović već duže vrijeme je drugi čovjek Naroda i pravde, desna ruka šefa te opskurne, kleronacionalističke, klijentelističke družine Elmedina Konakovića. Njegov sin Jasmin Ademović prošle je nedjelje izabran za predsjedavajućeg Gradskog vijeća Sarajeva, a Konaković je taj kadrovski potez objasnio tvrdnjom da je mlađi Ademović neupitan kandidat, jer je “genetski predodređen”. Na kritike svojih nekadašnjih stranačkih kolega iz SDA da je na djelu politički nepotizam, Ademović je odgovorio oštrom prijetnjom: “Bolje da ne iskušavaju naše strpljenje… blizu je granica kada ćemo i mi početi prelaziti crtu na način na koji oni prelaze… ko udari na moju porodicu, udarit ću i ja na njegovu.”A, kako bolno, pa i fatalno zna biti kada ti bivši direktor AID-a, “prelazeći crtu”, “udari na porodicu”, ko ne zna, neka upita porodice i obitelji, žene i djecu Nedžada Ugljena, Joze Leutara…
Nije bivši direktor AID-a osjetljiv i pravdoljubiv samo kada je posrijedi njegova familija, on je u tim delikatnim stvarima principijelan, i to je u istom razgovoru ilustrirao jednim do sada nepoznatim primjerom. Kada je 2000. godine na izborima pobijedila Alijansa za promjene i dokinula decenijsku neprikosnovenu vladavinu Stranke demokratske akcije (i HDZ-a BiH), on se zabrinuo za budućnost svojih politički poraženih poslodavaca.
“…2000. godine došla je Alijansa na vlast. Dio te Alijanse bio je i Haris Silajdžić, koga jako cijenim. Ja sam tada bio direktor Službe”, podsjeća Ademović. Tada on pohodi kabinet Harisa Silajdžića, lidera Stranke za BiH, koja je bila uključena u pobjedničku Alijansu. “Najavio sam se kod Silajdžića, to je bilo u njegovoj stranci. Mislio je da sam došao, kao što i svi dolaze, da zadržim poziciju… Došao sam iz drugog razloga, da te zamolim nešto, a nisam se ni s kim konsultovao. Molim te, rahmetli predsjednika i njegovu porodicu nemojte da dirate, da povlačite po medijima, da udarate po njima, da se svetite i revanširate, tražio je Ademović od lidera SBiH. Silajdžić ga je umirio i rekao da ‘mu to ne pada na pamet'”. Direktor AID-a se sjeća da se nakon tog razgovora “zahvalio i otišao”.
Nema razloga da se sumnja u ovo Ademovićevo (retroaktivno) otkriće, ali ima, međutim, vrlo ozbiljnih razloga da se ono problematizira i pokuša razumjeti u novom, aktuelnom političkom i “genetičkom” ključu. Dakle, šef tajne (bošnjačke, odnosno stranačke) policije apelira, traži, moli, šta li već, lidera jedne stranke da “ne dira, ne povlači po medijima, udara po njima…” predsjednika jedne druge stranke i njegovu porodicu. (U tom trenutku i Haris Silajdžić i Alija Izetbegović su samo lideri svojih stranaka, nikakvih drugih, državnih funkcija nemaju).
U vrijeme kada Kemal Ademović, tobože samoinicijativno, traži od Silajdžića “pravdu” za Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu, ne postoji nijedna naznake da vlast Alijanse namjerava provoditi progon lidera SDA niti na bilo koji način nauditi njegovoj familiji. Na čelu stranaka Alijanse, pored Silajdžića koji je bio jedan od najvažnijih Izetbegovićevih suradnika, čak i kada se stranački osamostalio, nalazili su se, također, političari koji su prethodnih godina manje ili više bili dio te vlasti. Zlatko Lagumdžija, Ivo Komšić, Miro Lazović, Nijaz Duraković, Stjepan Kljuić, Krešimir Zubak, Rasim Kadić… koji su predvodili Alijansu za promjene, imali su manje ili više visoke pozicije u ratnoj nomenklaturi, kojom je suvereno gospodario Izetbegović, pa je bilo nerealno očekivati da bi iko od njih (osim, eventualno, Sefera Halilovića) imao razlog za resentimane i srca za revanšizam prema lideru SDA niti progon njegove porodice.
Zatvorske i druge ćelije društva
Dalje, ko su uopće tada članovi porodice Alije Izetbegovića, gdje su bili i čime su se zanimali da bi se nad njima provodio revanšizam, “povlačilo ih se po medijima”, “udaralo po njima”, kako je to slutio bivši direktor AID-a. Izetbegovićeva supruga je dugi niz godina bolovala, kćerke su imale ne pretjerano visoke funkcije u obrazovnom sistemu, zetovi su bili u javnim preduzećima ili poslovali s njima. Sin Bakir, koji je tih godina u “Slobodnoj Bosni” demantirao da je ikada bio šef kabineta svoga oca (što će mu kasnije biti i najveća preporuka za poslove koje je nakon očeve smrti obavljao), mirno i elegantno je direktorsku funkciju u Zavodu za izgradnju Kantona predao, a kao da i nije, svom prijatelju Besimu Mehmediću. Snaha Sebija također je bila u medicinsko-zdravstvenom zapećku.
Problematizirajmo i ovo: kako je uopće Ademović tada zamišljao da bi lider Stranke za BiH mogao zaštititi Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu od “povlačenja po medijima” kada Haris Silajdžić nije nijedan medij kontrolirao. Da jeste, prvog bi sebe i svoju familiju zaštitio. Nedugo nakon što je Alijansa preuzela vlast izbio je međunarodni skandal u čijem je središtu bio upravo Silajdžić. Vlasti Pakistana su preko svoje ambasade u Sarajevu zatražile od institucija BiH da vrate pozajmicu od 4,5 miliona dolara koje su početkom rata “na lijepe oči” uručile tadašnjem ministru vanjskih poslova. Silajdžić se branio objašnjavajući kako je tim novcem kupljeno sofisticirano raketno oružje, koje je, nakon što je ubačeno u Sarajevo, spasilo glavni grad od prodora agresorskih tenkova. Dodatni problem za Silajdžića je nastao kada se ustanovilo da je za nabavku oružja on osobno zadužio rođenog brata, koji, najblaže rečeno, prije rata “nije imao sreće” sa zakonom. Mediji nisu propustili primijetiti da je tih godina Silajdžićeva sestra bila ambasadorica u Pakistanu. Problem je saniran tako što je Pakistanu vraćena glavnica višemilionskog duga. Dakle, spašavanjem Izetbegovićeve familije Silajdžić bi nevolja i javnih prozivki poštedio i svoju…
Vlast Alijanse za promjene, zbog kašnjenja usljed kompliciranog sklapanja koalicijskog saveza, trajala je nepune tri godine, što je bilo kratko vrijeme za ozbiljnije rezultate u raščišćavanju naslijeđene političke, financijske, kriminalne i svake druge šikare, čak i da je bila koherentna i predana u pravnom kultiviranju autokratske “baštine” svojih prethodnika. Nije se tu samo radilo o Aliiji Izetbegoviću i njegovoj porodici, suštinski problem je bio što je nekoliko desetaka sličnih porodičnih klastera, međusobno povezanih, činilo kao amalgam bošnjačke politike u svim njenim manifastacionim oblicima. Pomicanje jedne, najjače kockice nužno vodi domino-efektu i urušavanju cijelog nakaradnog poretka. Je li društvo okupljeno oko Alije Izetbegovića dok ga je komunistički režim držao u zatvorskim ćelijama maštalo o tome kako će njihove porodice, kad dođe vrijeme za to, postati osnovne ćelije društva? Ako jeste, ispravno su maštali.
Cjelokupna bošnjačka vladajuća elita, koju je povezivao zajednički panislamistički background i antimodernizam, predstavljala je jedinstvenu “političku porodicu”, “piramidu sreće” u kojoj su glavni akteri uložili svoje stradalničke biografije i familijarnu umreženost. Alija Izetbegović je bio na vrhu tog lanca, odnosno “halke sreće”, kontrolirao je većinski paket dionica tog ekskluzivističkog političkog kružoka u kojeg se teško i mukotrpno ulazilo, ali se iz njega još teže ispadalo. Taj je stranačko-političko-vjerski gremij počivao na nekoliko postulata, od kojih je svaki, zaštićen alibijem rata, borbe protiv agresije, “zbijanja redova”… predstavljao negaciju demokratskog poretka i prijetnju pravnoj državi. Prvi je oslonac tog “sistema” bio nepovjerenje u institucije koje su supstituirane internim dogovorima u uskom krugu tzv. “šure”, antisistemskog konspirativnog društva vjerskih i stranačkih autoriteta. To je sa sobom nosilo dokidanje bilo kakvih mehanizama odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno: zamijenila ga je lojalnost, kao što je podobnost stavljena ispred sposobnosti, a rodbinska “genetika” poništila meritokraciju.
Sve je to rezultiralo feudalizacijom političkih procesa i socijalnog poretka, koji je praćen enormnim količinama novca, koji je skoro “helikopterskim metodama” padao u nezasite, pohlepne šake bošnjačke elite, da ne kažem baš uzurpatorske klike. Stotine miliona, a neki kažu i milijardi maraka, “palo je s neba”, odnosno iz neiscrpnih arapskih hazni na račune i torbe uskog kruga bivših komunističkih stradalnika, koji su, naravno, na taj način preuzeli na sebe stanovite obaveze koje se tiču ideoloških ustupaka, i duhovne i kulturne kontrarevolucije. Tim je novcima politička moć konvertirana u novi kvalitet, ekonomsku dominaciju i socijalnu okupaciju, kroz bagatelnu kupovinu i upropaštavanje društvenih dobara, praćenu bezdušnom pauperizacijom ogromnog sloja ratom opustošenog i desetkovanog stanovništva, sirotinje raje. Gospodari doniranog novca u ratu postali su vlasnici ekonomije, banaka, trgovačkih centra, benzinskih pumpi, telekomunikacijskih resursa. Kada pročitate ovih dana, recimo, da je Abdulah Skaka, “dvostruki mladomuslimanski genetski materijal”, platio hiljade maraka Gordanu Memiji, sinu Izetbegovićevog savjetnika, za “usluge snimanja”, ili kada taj isti Memija, osumnjičeni perač krvavog narkonovca, ima produkcijske maksuzije u “BH Telecomu”, ili na “Al Jazeeari”, gdje se o parama o reklamama pitaju Hasan Čengić i njegova sestrična, a o filmovima Sead Kreševljaković, sin (pred)ratnog “Skake”, onda vam je jasno da svjedočite procesu u kojem se taj piramidalni sistem “sreće”, s Alijom Izetbegovićem na čelu, samoreproducirao i zaokružio svoju okupacijsku najezdu nad svime gdje su pare, moć, utjecaj, klijentelizam.
Kemal Ademović je, kao lojalan Izetbegovićev suradnik, kojeg je u “halku vlasti” svojeručno uveo Mustafa Hafizović, zvani Mujo Kaloša, za kojeg mi je svojevremeno jedan izrazito utjecajni SDA-ovac rekao da je “on šef SDA jedan dan, nedjelju, kada odmara Alija”, tražio od Harisa Silajdžića da zaštiti lidera SDA i članove njegove porodice. A zapravo je u grozničavom strahu tražio način na koji će se sačuvati problematični, represivan, autokratski režim u kojem je bio važna poluga i zaštitnik, jer je znao da će njegovim odlaskom s čela tajne policije biti uzdrmana SDA-ovska Omerta, da će kosturi koji su počeli ispadati iz ormara tražiti istragu i odgovore. Kao što će činjenica što je AID pretvoren u europsku filijalu “Al Qaede” zahtijevati, pogotovo nakon 11. septembra 2001., ozbiljne istrage na koje on i njegovi poslodavci moraju dati precizne odgovore pravusuđu i javnosti. (Negdje u vrijeme kada se tužio sa “Slobodnom Bosnom”, Ademović je bio saslušavan u tužiteljstvu u vezi sa ubojstvom Nedžada Ugljena; jedan od svjedoka mi je govorio da njegovo držanje nije bilo nimalo “herojsko”, da je odbijao bilo šta odgovoriti u strahu od toga da, kako je govorio, “i sam ne bude smaknut”)
Miloševićeva i Alijina porodica, sličnosti i razlike
Sve te procese nije mogao zaustaviti Haris Silajadžić (a nije da se nije trudio preko svojih namještenika u politici, ministarstvima, parlamentima, policiji, pravosuđu…): njih je zaustavilo, a istinu zarobilo korumpirano, politizirano, stranački umreženo pravosuđe, uz tiho, neiskreno gunđanje lidera vladajuće Alijanse. U krivičnoj prijavi, svojevrsnoj “crnoj knjižici” “alijevštine”, pa i “arijevštine” koju su 2002. godine Uprava federalne policije i Federalna obavještajno-sigurnosna služba (FOSS) uputile Federalnom tužiteljstvu, otkriveni su tragovi i putevi desetina miliona maraka zatamnjenih u ratu i raspoređenih među 10-ak (p)ovlaštenih osoba; rasvijetljeno je nekoliko mučkih likvidacija koje su se unutar tog bešćutnog miljea ili dogodile ili njime bile inspirirane; “nacrtane” su sheme i mehanizmi ličnog bogaćenja i pljačke narodnih para, šverc humanitarnom pomoći; na bejan je izašlo posesivno, nakazno, nenarodno lice SDA-ove duboke države…
Pravosuđe se time do dan-danas nije pozabavilo, a lideri Alijanse su bili tih godina zauzeti pozicioniranjem vlastitih žena, instaliranjem sinova, braće i zemljaka na “izvorišta para” u javnom sektoru i državnim firmama. Umjesto da presijeku tokove Izetbegovićeve nepotističke kadrovske vertikale u državnoj službi, diplomaciji, javnim preduzećima, oni su počeli graditi vlastitu klijentilističku infrastrukturu. Diviniziranje i nostalgične emocije prema Aliji Izetbegoviću i poretku kojeg je uspostavio, u najvećoj mogućoj mjeri su posljedica straha da bi se nikad ozbiljno okrnjeni osnovni principi funkcioniranja i očuvanja na vlasti tog antisistemskog poretka mogli uzdrmati i učiniti spornim, neprihvatljivim. Ako se dovede u pitanje “Alijino naslijeđe”, “genetski model” u sferi kadrovske politike, koji je instalirao srednjovjekovnu “nasljednu demokraciju”, koja ne prestaje gušiti ovo društvo/što preko sina, papučarskog đon-obraza, što putem neukrotivo posesivne supruge-snahe) mnoge bi se porodice obogaćene i promovirane na toj matrici, ako ništa drugo, štrecnule i presabrale i unijele barem malo opreza ili iznuđene čestitosti u svoje javno djelovanje.
Kemal Ademović je otkrio kako je nakon jednokratne promjene vlasti 2000. i nogama i rukama kopao da se ne ruši kult Alije Izetbegovića i ne remeti mir i prosperitet njegove porodice. U srbijanskoj TV seriji “Porodica”, koja je opisala tri posljednja dana porodice Slobodana Miloševića “pod jednim krovom”, najveće opstrukcije u hapšenju srbijanskog diktatora dolaze od strane njegovog nasljednika Vojislava Koštunice, kao i Miloševiću lojalnog, poraženog, ali žilavog obavještajnog aparata. Oni su, poput kasnijeg Alijinog nasljednika u Predsjedništva BiH Silajdžića i prvog obavještajca Kemala Ademovića, učinili sve, uložili maksimalne napore da vlast Alijanse, pardon DOS-a, “ne dira predsjednika i njegovu porodicu…” i ne “povlači ih po medijima” i haagovima.
Predsjednik Sindikata rudara Federacije BiH Sinan Husić prima najveću plaću u Rudniku Kreka Tuzla. Štaviše, ovaj sindikalac znatno je plaćeniji i od generalnog direktora najvećeg rudnika u Federaciji BiH. Husićev kolega, Zuhdija Tokić, inače predsjednik Sindikata Rudnika Kreka, na trećem je mjestu rang liste najplaćenijih radnika u ovom rudniku koji zapošljava 2063 osobe i koji grca u dugovima.
Ako ste pomislili da je generalni direktor na drugom mjestu, prevarili ste se. Plaća Huseina Trumića, vršioca dužnosti generalnog direktora Rudnika Kreka Tuzla, tek je na 56. mjestu rang liste. Deset mjesta iza, pod rednim brojem 66, nalazi se ime Nijaza Vukovića, tehničkog direktora “Kreke”. U “top sto” plaća Rudnika koji je na izdisaju je i ona koju prima Senad Sejdić, predsjednik Sindikata Rudika Mramor koji je sastavni dio Rudnika Kreka Tuzla.
Sve ovo su službeni podaci za mjesec avgust ove godine. Kompletnoj listi, koja je u posjedu Istrage, vratit ćemo se kasnije. Sada da vidimo šta konkretno radi i koliko svoj rad naplaćuje predsjednik Sindikata rudnika Federacije BiH čija se plaća, pazite sada, na osnovu specijalnog sporazuma koji proizilazi iz granskog kolektivnog ugovora, isplaćuje iz sredstava Rudnika Kreka Tuzla, a ne iz “sindikalnog fonda”. Za gostovanje po televizijama i “aktivizam” (to je ono što je radio) Sinanu Husiću je za avgust ove godine obračunata neto plaća u iznosu od 2.727 maraka. Nakon što mu je odbijeno 227 KM poreza, na njegov je račun isplaćeno – 2.499,75 KM. I to je najveća plaća koja je isplaćena u Rudniku Kreka Tuzla. Unatoč tome što naplaćuje 2500 KM mjesečno od Rudnika koji kasni sa isporukom uglja prema Elektroprivredi BiH, Husić je 23. septembra ove godine zatražio povećanje plaća.
“Upravni odbor Samostalnog sindikata radnika rudnika Federacije BiH je na redovnoj sjednici UO koja je održana 22. septembra 2021. godine analizirao materijalni položaj radnika u rudnicima uglja u sastavu Koncerna, kao i uticaj povećanja cijena osnovnih životnih namirnica na materijalni položaj radnika u rudnicima uglja u sastavu Koncerna. Nakon analize naprijed navedenog UO Vam na ovaj način prosljeđuje zahtjev za povećanje osnovice za obračun plaća za 5 posto u svim rudnicima uglja u sastavu Koncerna te zahtijeva da se povećanje osnovica za obračun plaća u rudnicima uglja u sastavu Koncerna primjenjuje od 1. novembra 2021. godine”, napisao je Sinan Husić u svom Zahtjevu dostavljenom čelnicima Vlade Federacije BiH i Elektroprivrede BiH.
Potpisnik ovog pisma, prema spisku koji je u posjedu Istrage, uposlenik je Rudnika Kreka koji prima najveću plaću. Treći u rangu je, rekosmo, Husićev kolega Zuhdija Tokić. Njegova avgustovska neto plaća je iznosila 2.365 KM, ali mu je, nakon odbitka poreza, isplaćeno 2.173 KM.
U istom mjesecu, generalnom direktoru Kreke, Huseinu Trumiću, na osnovu istog broja radnih sati obračunata neto plaća u iznosu od 1911 KM, a nakon odbijanja poreza mu je uplaćeno 1785 KM. Oko 70 KM manje na ruke je dobio tehnički direktor Nijaz Vuković. Plaća predsjednika Sindikata Mramora iznosila je 1.660 KM.
“Bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob”.
Ovo je 3. jula 2002. godina izjavio Ivo Atlija, Hrvat iz sela Briševo kod Prijedora, svjedočeći pred Haškim sudom u predmetu protiv Milomira Stakića.
U hrvatskom selu Briševo 24. jula ubijeno je 68 Hrvata. Među njima je je bilo četrnaest žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvoro invalida. Dan prije napada Ivu Atliju je posjetio rođak i rekao mu da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da sljedećeg dana očiste Briševo. U tri sata ujutro, 24. jula 1992., Atliju je probudila eksplozija. Njegovi roditelji sakrili su se u podrum komšijine kuće. On je bježao po selu.
Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziđu i da svako ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: “Bježi,” rekla je, “bježi, ubili su ti oca.”
Atlija je, prema izvještaju sa njegovoj svjedočenja, otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Dimaču su psovali i govorili: “Nek mu sad pomogne katolički Isus.” Natjerali su ga da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog.
“Pero je plakao,” svjedočio je Atlija, “i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti.”
Jedan od vojnika mu je naredio da trči a onda mu pucao u glavu. Ivo Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: “Ustaško pseto je palo u vodu.”
S mjesta na kojem se krio, g. Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima uređaje, videorekordere, radio aparate i namještaj. Uokolo sela je takođe bilo razbacano 68 leševa.
Ivo Atlija je prošao kroz druga sela u opštini i učestvovao u sahranjivanju mnogih leševa. U Haagu je izjavio da je u selu Stara Rijeka, “pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest leševa. Teško za prebrojiti točno koliko jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile vani glave, ruke, noge…” Bila su to tijela mladića koji, prema njegovoj procjeni, nisu imali više od 20 godina.
U zaseoku zvanom Mlinari, Atlija je vidio tijela s nepravilno oblikovanim ranama, za koje je kasnije saznao da su nanesene ašovima i pijucima koje je vidio pored tijela.
“Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob,” rekao je Atlija.
Tada je uspio sahraniti i svog oca koji na leđima imao tri rane od vatrenog oružja.
Zbog ovih zločina u Haagu je osuđen Milomir Stakić. On je bio predsjednik Skupštine opštine Prijedor i lokalnog Kriznog štaba. Pravosnažno je 2006. godine osuđen na 40 godina zatvora zbog progona, istrebljenja i ubistava Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru.
U selu Briševo 1991. godine živjelo je 370 Hrvata. Prema popisu iz 2013. godine u Briševu živi samo četvero Hrvata. U maju 2019. godine, uništen je spomenik podignut žrtvama Briševa.
Dvije i po godine kasnije, lider HDZ-a BiH Dragamn Čović je zastupnicima u Narodnoj skupštini RS poručio da “čuvaju Republiku Srpsku”.
“Vi čuvajte Republiku Srpsku. Toliko ste emocija iznijeli sad ovdje da vam na tome svi mogu samo zavidjeti”, kazao je lider HDZ-a BiH @Dragan_Covic govoreći na NSRS pic.twitter.com/S4FRd4UnjR
“Toliko ste emocija iznijeli sada ovdje da vam na tome svi mogu zavidjeti”, rekao je Čović ponavljajući nekoliko puta da mu je čast govoriti pred Narodnom skuptinom Republike Srpske.
Čelnici SNSD-a i HDZ-a Milorad Dodik i Dragan Čović, sa svojim političkim partnerima u Sarajevu, dogovorili su nedavno realizaciju tajnog plana kako bi sačuvali kontrolu Tužilaštva BiH, saznaje Istraga.
„Plan bi se trebao realizirati u nekoliko faza. Prvo će pokušati preko tužioca Olega Čavke uhapsiti direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. Nakon toga bi trebali započeti pravosudni udar na Dianu Kajmaković, zamjenicu glavne državne tužiteljice koja bi, u slučaju razrješenja Gordane Tadić, mogla preuzeti funkciju vršioca dužnosti glavnog tužitelja Tužilaštva BiH“, tvrdi naš izvor blizak SNSD-u.
Gordana Tadić i Dodikov savjetnik Milan Tegeltija
Prema informacijama Istrage, Gordana Tadić je dobila zadatak od čelnika HDZ-a i SNSD-a da na svaki mogući način ukloni direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića kojeg smatraju glavnim krivcem za gubitak kontrole nad Visokim sudskim i tužilačkim vijećem BiH, odnosno za uklanjanje Milana Tegeltije sa pozicije predsjednika VSTV-a. S obzirom na to da je protiv glavne državne tužiteljice Gordane Tadić u ponedjeljak okončan disciplinski postupak te da se u narednih dvadesetak dana mora donijeti odluka o sankciji, lideri SNSD-a i HDZ-a su dali nalog glavnoj tužiteljici da prije konačne odluke uhapsi ili na drugi način ukloni direktora OSA-e kako bi se članovi Disciplinske komisije uplašili i oslobodili glavnu državnu tužiteljicu svake odgovornosti. Hapšenje direktora OSA-e u septembru je prošle godine najavila i Radio televizija Republike Srpske, odnosno njen sagovornik i „ekspert za sigurnost“ Dževad Galijašević. Tada je, naime, protiv direktora OSA-e podnesena anonimna prijava koju je „ekskluzivno“ objavio RTRS, sve sa pečatom Tužilaštva BiH.
direktor OSA-e Osman Mehmedagić
„Tužilaštvo BiH je zaprimilo prijavu. Formiran je predmet koji je dat u rad postupajućem tužiocu. U toku su provjere navoda iz prijave”, navodeno je tada odgovoru Tužilaštva BiH dostavljenom RTRS-u.
Postupajući tužilac kojem je “predmet dat u rad” je državni tužilac Oleg Čavka. U svom prilogu dostupnom na ovom linku RTRS je konsultovao i “analitičara” Dževada Galijaševića.
Galijašević na RTRS najavljuje hapšenje direktora OSA-e
Kako je, zbog disciplinskog postupka, ugrožena funkcija Gordane Tadić, cilj je što prije realizirati ono što je Galijašević najavio još prije skoro godinu dana. No, da ne bi ostalo samo na tome, sačinjen je i “rezervni” plan koji bi bio aktiviran u slučaju da VSTV razriješi Gordanu Tadić sa pozicije glavne državne tužiteljice. Prema važećim pripisima, ukoliko glavni tužilac bude razriješen, mijenjaju ga zamjenici. U ovom trenutku funkcije zamjenika Gordane Tadić obavljaju Diana Kajmaković, Ozrenka Nešković, Milanko Kajganić i Ismet Šuškić. S obzirom na iskustvo i “minuli rad” najveće šanse za vršioca dužnosti glavne tužiteljice bi imala Diana Kajmaković, što bi značilo da Gordana Tadić, odnosno SNSD i HDZ gube kontrolu nad Tužilaštvom BiH. Stoga je proteklih dana započeo proces rušenja tužiteljice Kajmaković. Prvo je krajem juna urađena nova sistematizacija u Tužilaštvu BiH kojom je ukinut Odjel kojim je rukovodila Diana Kajmaković. Tako je, faktički, zamjenica glavne državne tužiteljice ostala bez odjela nakon čega je “preraspoređena” u Odjel za ratne zločine.
sistematizacija Tužilaštva : ukinut Odjel Diane Kajmaković
No, ona i dalje zadržava funkciju “zamjenice” što je ostavlja u igri za eventualnu vršiteljicu dužnosti. Upravo zbog toga ova grupacija državnih tužilaca bliskih SNSD-u i HDZ-u namjerava pokrenuti određene istražne radnje kako bi otvorili prostor za suspenziju Diane Kajmaković. U tom bi slučaju ona bila “izbačena iz igre” a eventualna funkcija vršioca dužnosti glavnog tužitelja pripala bi Milanku Kajganiću. U pitanju je tužilac blizak Milanu Tegeltiji, bivšem predsjedniku VSTV-a koji je sada savjetnik Milorada Dodika. Da je Kajganić čovjek od povjernja glavne državne tužiteljice dokazuje i činjenica da ga je Gordana Tadić prošle sedmice odredila kao osobu koja će je mijenjati na sastancima i okruglim stolovima u Sankt Petersburgu koje organiziralo rusko državno tužilaštvo.
Kajganić u Rusiji
Ranije smo objavljivali da se Gordana Tadić sastajala sa bivšim ruskim ambasorom u BiH Petrom Ivancovim, ali i da je obustavljala istrage protiv službenika OSA-e koji su u javnosti otkrivali tajne operacije te agencije usmjerene protiv štetnog ruskog uticaja u BiH. Podsjetit ćemo samo na slučaj “Ušće” i objavu tajnih dokumenata OSA-e koje je na konferenciji za medije prezentirao Nenad Stevandić. Tužilaštvo BiH nikada nije istražilo taj slučaj.
Fotografija papirića na kojem su ispisani brojevi pasoša Elmedina Konakovića, njegove supruge Dalije i malodobne kćerke pronađena je prilikom raspakivanja kriptovanog telefona kojeg je koristio Dženis Kadrić, prvi pratilac narko bosa Edina Gačanina Tita.
Osim brojeva tri pasoša članova obitelji Konaković, na istom komadiću papira su bili ispisani i brojevi pasoša Mahira i Nijaze Hodžić iz Sarajeva.
Upravo je u shemi EUROPOL-a, koju je objavila Istraga, navedeno da je Konaković, zajedno sa svojim stranačkim kolegom Mahirom Hodžićem, obiteljski putovao u Dubai gdje se sastao sa Edinom Gačaninom Titom, vođom moćnog narko kartela Tito i Dino.
Ova papirić Dženis Kadrić je, koristeći kriptovani telefona, putem aplikacije Sky, (broj koda 3I5389) poslao 14. februara 2021. godine na drugi kripto telefon.
Nešto ranije Kadrić je putem istog telefona dogovarao dolazak “predsjednika” u Dubai.
Ovi navodi se, u potpunosti, poklapaju sa izjavom lidera NiP-a Elmedina Konakovića izgovorenom na konferenciji za medije organiziranoj povodom objave EUROPOL-ove sheme.
“Znam kako se ova stvar desila. Početkom 2021. godine u centralu Naroda i Pravde,preko ljudi koji jesu bliski NiP-u, javila se je jedna grupa građana koji žive u UAE sa idejom da pozove rukovodstvo NiP-a, sa mnom na čelu, u zvaničnu posjetu s institucijom Emirata. Ta priča je došla preko ljudi čija ćete imena dobiti u nekom procesu, da ih danas ne izlažem novom pritisku, i rekli su mi šta misliš o toj ideji, ja sam rekao – odlično. Oni kažu – pozivaju vas s porodicama. Ja kažem – super. Nikada nam nisu poslali službeni poziv i tada nisam išao u Dubai”, izjavio je ministar vanjskih poslova BiH.
Iako je, kako kaže, odbio ići u Dubai bez zvaničnog poziva, ostaje nejasno zbog čega je Konaković “grupi građana iz Dubaija” dao svoje i lične podatke članova najuže porodice.
“Moja Centrala (NiP-a), mi imamo godišnje više putovanja, da bi poslali nama poziv, jesu poslali ljudima. Nemam blage veze”, kazao je Konaković nakon što ga je novinarka NAP-a upitala da li je ikad slao brojeve pasoša “grupi iz Dubaija”.
Dakle, Konaković priznaje da je početkom 2021. godine u centralu NiP-a dolazila grupa iz Dubaija. Priznaje da je članovima te grupe “bliskim NiP-u”, stranačka centrala poslala brojeve pasoše i imena i prezimena. Priznaje da su članovi te grupe u nekim “procesima”. Brojevi pasoša koje je centrala NiP-a poslala “grupi iz Dubaija”, bliskim NiP-u, pronađeni su u telefonu Dženisa Kadrića, prvog pratioca Edina Gačanina Tita. Kadrić je trenutno “u procesu”, odnosno u pritvoru, nakon što je uhapšen zbog pranja novca stečenog međunarodnom trgovinom droge.
Pojednostavljeno, brojevi pasoša koje je Centrala NiP-a poslala u Dubai istog dana su se našli u telefonu Dženisa Kadrića, Titovog pratioca koji je činio bh. grupu u Dubaiju.
No, ovo je samo dio iz Kadrićevog Skya koji dokazuje direktne veze NiP-a sa kartelom Edina Gačanina Tita, kojem je, prilikom posjete Bosni i Hercegovini, domaćin, po vlastitom priznanju, bio Konakovićev kum Gordan Memija. Tita su tada čuvali i pripadnici FUP-a, među kojima su i trojica specijalaca u čiju je zaštitu Konaković stao obraćajući se na konferenciji za medije. Ali o drugim detaljima uskoro …
Nema organizirane kriminalne grupe koja se udružila da prikrije detalje o smrti Dženana Memića. “Izbrisani” snimak iz Budnjinog hotela pravosnažno nije bitan. Krvavi džemper Alise Mutap je pravosnažno nebitan.
Dakle, sve teze “pravnog maga” Ifeta Ferageta su pravomoćno pale u vodu. Jer svi oni kojima je suđeno na osnovu činjeničnog opisa su pravosnažno oslobođeni. A oni koji su suđeni zbog “fikcije” su osuđeni. Nepravosnažno.
Čak i ovo pristrasno Apelaciono vijeće Suda BiH (pogledati pod Amela Huskić – SBB – Božo Mihajlović i Azra Miletić – “uklonit ću dokaze is spisa) je moralo konstatirati da Zijad Mutap nije kriv za podmetanje dokaza kako bi “prikrio” “stvarne napadače” na Dženana Memića i vlastitu kćerku koja je jedva preživjela. I policajac Josip Barić je nevin bio u pritvoru, nevin sataniziran u medijima. Jer onaj krvavi džemper Alise Mutap kojeg su mu stavljali na teret uopće nije relevantan za krivični proces. Muamer Ožegović nije kriv za brisanje snimka iz hotela Alije Budnje koji je, pravosnažno, irelevantan.
Dakle, sve one priče na kojima je “nastajao” slučaj Memić su pravosnažno proglašene – nebitnim. I nemaju nikakve veze sa prikrivanjem nepoznatog izvršioca neutvrđenog krivičnog djela.
Pa, zbog čega je onda na dvije i po godine zatvora nepravosnažno osuđena Alisa Ramić, rođena Mutap? Zbog toga što se ne sjeća ko je nju i njenog momka Dženana Memića udario autom ili nečim drugim. Znači, svaki svjedok koji u sudnici kaže – “ne sjećam se”, a takvih je sve više, mogao bi biti osuđen na dvije i po godine zatvora. Alisa Mutap je, dakle, osuđena na osnovu fikcije. Jer niti je utvrđeno da sa se može sjećati, niti je potvrđeno da se ne može sjećati. Ona je, faktički, osuđena na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja zasnovanog na starim vezama apelacionih sudija sa predmetima “koji su uklanjani iz spisa”. Ko ne zna, saznat će uskoro o čemu je riječ.
Hasan Dupovac je osuđen na tri godine robije zbog, pazite sad, zloupotrebe položaja i prikrivanja dokaza. Ako je Dupovac kriv zbog prikrivanja dokaza, kako, onda, to isto Tužilaštvo BiH može otvarati istrage protiv (bivših) tužilaca zbog prikrivanja dokaza. Ili je Hasan Dupovac prikrivao dokaze ili je postupajući tužilac prikrivao dokaze?
Šta nam je pokazala (ne)pravomoćna presuda u slučaju Mutap i drugi? Pokazala nam je da više od pola optuženih bilo nevino. I da su na pravdi “naroda”, a po diktatu “preduboke” države ležali u pritvoru.
A sada malo osuđujući dio. Organizator kriminalne grupe – oslobođen. Djevojka Dženana Memića koja je zajedno s njim teško povrijeđena – osuđena zbog toga što se ne sjeća ko je nju i njenog momka udari. Policajac Josip Barić koji je “propustio” izuzeti navodno ključni dokaz – oslobođen, jer je dokaz irelevantan. A njegov šef Hasan Dupovac – osuđen za “prikrivanje dokaza”. Budnjin recepcionar oslobođen.
I, onda Ifet Feraget kaže da je presuda pokazala da on i njegov “ekspertni tim” nisu lagali. A zapravo je 60 posto pravosnažno utvrđenih laži. I 40 posto slobodnog sudijskog uvjerenja da se neko namjerno ne želi sjetiti.
I ovom presudom, zasnovanoj na ničemu, utvrđeno je da su Ifet Feraget i svjedoci lagali kada su govorili da je neki “nabildani” tip zaustavljao vozilo hitne pomoći kako bi ometao spašavanje Dženana Memića i otkrivanje istine.
Ovom presudom, zasnovanom na preslobodnom sudijskom uvjerenju, NIJE utvrđeno da je Dženan Memić ubijen. Nije utvrđeno da NIJE bila saobraćajna nesreća.
Presudom, zapravo, nije utvrđeno ništa, osim da je pravni tim Ifeta Ferageta iznio laži o najmanje troje optuženih u ovom predmetu.
I, da. Ishod presude se znao najmanje pet dana ranije, kada su “oštećeni” pričali ko će biti osuđen, a ko oslobođen. I o tim pričanjima su sudije sudskog vijeća bile upoznate. I za to postoje dokazi!
Dakle, nije utvrđeno ko je ubio Dženana. Njegov otac i Ifet Feraget kažu da znaju. Pa, red je da jednom i saopće!
Iako su priznali da su čuvali narko bosa Edina Gačanina Tita, trojica pripadnika Federalne uprave policije nikad nisu sankcionirani. Štaviše, Titovi čuvari i i danas su pripadnici FUP-a, imaju policijska ovlaštenja i obavljaju policijske poslove.
Kada je Edin Gačanin Tito, sada presuđeni međunarodni krijumčar kokaina, u septembru 2016. godine došao u Sarajevo, Senad Kadić, Adin Ćatić i Emir Druškić su bili pripadnici Specijalne jedinice FUP-a. Oni su tada, zajedno sa drugim kolegama, čuvali Edina Gačanina Tita. Ali bez obzira na to, Kadić, Ćatić i Druškić nikada nisu otpušteni iz FUP-a. Senad Kadić i Adin Ćatić rade u odjeljenju KDZ-a, dok je Emir Druškić još uvijek pripadnik Specijalne policijske jedinice Federalne uprave policije.
Koristeći holandske dokumente, 15 septembra 2016. godine, u 17 sati i šest minuta, pasošku kontrolu na sarajevskom aerodromu je prošao Edin Gačanin – Tito. Ispred aerodroma ga je čekalo nekoliko automobila među kojima su bila i dva koja je tog dana u “ASA RENT-u” iznajmilo preduzeće “FOTO ART” iz Sarajeva. U pitanju su bili automobili Audi Q3 i VW TIGUAN, a prema dokumentima Federalne uprave policije, vlasnik FOTO ART-a Gordan Memija bio je među onima koji su šefu moćnog narko kartela poželjeli dobrodošlicu.
Petorica pripadnika Specijalne jedinice Federalne uprave policije brinula su o Titovoj sigurnosti. Specijalci Dženis Kadrić, Dražen Čobović, Senad Kadić, Adin Ćatić i Emir Druškić tih su dana, u dogovoru sa kamandantom Specijalne policijske jedinice Mustafom Selmanovićem, uzeli bolovanje i bili su na slobodnim danima u Federalnoj upravi policije.
“Gordan Memija je u Hotelu Bristol iznajmio tri sobe. Gačanin je bio smješten u sobi 1119, dok su druge dvije sobe bile iznajmljene za njemu bliska lica Adnan Pervan zvani Legija (soba 1112), Adnan Smajlović zvani Pepi (soba 1121). Saznanja ukazuju da su jednu od navedenih soba najvjerovatnije koristili pripadnici Specijalne policijske jedinice Dženis Kadrić, Dražen Čobović, Senad Kadić, Emir Druškić i Adin Ćatić“, navedeno je u izvještaju Federalne prave policije sačinjenom nakon što je urednik Istrage, radeći tada za Žurnal.info, objavio informaciju po vezama kartela Tito i Dino sa Specijalnom jedinicom FUP-a.
Kompletan izvještaj FUP-a moćete pročitati ukoliko kliknete ovdje.
Obavještajni podaci, piše dalje u izvještaju FUP-a, pokazuju da su “navedeni policijski službenici naplatili značajniji iznos novca koji su potom iskoristili za otvaranje ugostiteljskih objekata”.
“Rezultati interne istrage ulazuju da su u periodu 15.9.-26.9 2016.godine pripadnici Specijalne jedinice FUP-a svakodnevno vršili poslove osiguranja Edina Gačanina, pa su tako sa Edinom Gačaninom i Adnanom Smajloviće, policijski službenici Dženis Kadrić, Dražen Čobović, Senad Kadić, Emir Druškić i Adin Ćatić iste osiguravali prilikom boravka u Hrvatskoj”, navedeno je u Informaciji FUP-a.
Titov čuvar i policajac Senad Kadić
Inače, dan prije nego će vođa kartela sletjeti u Sarajevo, Gordan Memija je išao u Hrvatsku u pratnji još jednog tadašnjeg federalnog specijalca – Ibre Miladina.
S njima dvojicom Granični prelaz Ivanjica 14. septembra 2016. godine prešli su još Jasmin Memeti i Mustafa Mehičević. Onda je Miladin pet dana poslije ponovo registriran kako, kao prethodnica Edina Gačanina prelazi Granični prelaz Metković – Doljani. S Miladinom je u automobilu bio Rijad Dedeić, također pripadnik Specijalne jedinice Federalne uprave policije. Dva dana kasnije, odnosno 21. septembra 2016. godine na teritoriju Hrvatske prešao je i sam vođa kartela – Edin Gačanin zvani Tito. S njim su, utvrđeno je tokom istrage FUP-a, tada bili specijalci Dženis Kadrić, Dražen Čobović, Senad Kadić, Emir Druškić. Zabilježeno je da su koristili dva automobila među kojima je bio i Audi Q3, sa tablicama E25 J 920, kojeg je Memijino preduzeće FOTO ART iznajmilo u ASA RENT-u 15. 9. 2016. godine.
“U internoj istrazi policijski službenici Specijalne policijske jedinice koji su učestvovali u poslovima osiguranja Gačanina potvrdili su da su imali osigurane sve troškove smještaja, da su koristili putnička motorna vozila koja je ranije iznajmio Gordan Memija, da su imali plaćene usluge konzumacije hrane i pića, da nisu imali dodatnih dnevnica, te da nisu znali da se Gačanin dovodi u vezu sa bilo kojim oblikom kriminala, smatrajući ga da se radi o biznismenu iz Dubaija“, navedeno je u Informaciji Federalne uprave policije iz januara 2020. godine.
Titov čuvar i aktualni pripadnik FUP-a Emir Druškić
Nakon što je ova priča dospjela u javnost, nekoliko Titovih čuvara je napustilo FUP. Trojica su otputovala u Dubai gdje su čuvali Edina Gačanina Tita. Najbitniji među njima je bio Ibrahim Miladin, inače prijatelj Gordana Memije. U Dubai je preselio i Dražen Čobović, ali se ovaj prijatelj lidera NiP-a Elmedina Konakovića i njegovog kuma Gordana Memije ubrzo vratio. Treći specijalac je bio Dženis Kadrić. On još uvijek živi u Dubaiju, a Tužilaštvo BiH, odnosno tužilac Džermin Pašić, iako ima sve dokaze o Kadriću ne želi da procesuira ovog Titovog pratioca.
Šef Specijalne Mustafa Selmanović sa Ibrahimom Miladinom
Međutim, trojica Titovih čuvara su ostali u FUP-u. U pitanju su, rekosmo, Senad Kadić, Adin Ćatić i Emir Druškić. Svi oni uživaju zaštitu Mustafe Selmanovića, komandanta Specijalne jedinice FUP-a, koji je kućni prijatelj državnog tužioca Dubravka i njegovog brata, višeg ministra FMUP-a, Aljoše Čampare. Već smo nekoliko puta objavljivali da je su Aljoša Čampara i Mustafa Selmanović dobili na poklon skupocjenu policijsku opremu koju je nabavio Edin Gačanin Tito. Svi dokazi o ovoj opremi su dostavljeni Tužilaštvu BiH. Postupajuća tužiteljica Elvira Stanojlović, međutim, još nije poduzela konkretne radnje.
Nijedan smrtni slučaj nije registrovan prilikom korištenja kineskih respiratora na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Respiratori su bili u upotrebi i korišteni su za lakše pacijente. Imali su svu potrebnu dokumentaciju.
Ovo su, ukratko, najbitnije činjenice koje su inspektori Federalne uprave za inspekcijske poslove utvrdili prilikom kontrole na KCUS-u. Kompletan izvještaj, saznaje Istraga.ba, trebao bi tokom dana (četvrtak) biti dostavljen Tužilaštvu Kantona Sarajevo koje je inspektorima naredilo da obave inspekcijski nadzor te da u roku od tri dana dostave izvješaj o preduzetim radnjama.
Podsjećamo, prošle sedmice je na portalu Avaza objavljeno anonimno pismo za koje su autori teksta tvrdili da su ga napisali anesteziolozi zaposleni na KCUS-u. U tom pismu je, ukratko, navedeno da je zbog upotrebe kineskih respiratora koje je Federacija BiH nabavila od “Srebrne maline” povećana smrtnost na KCUS-u. Pismo je izazvalo uznemirenje javnosti zbog čega je reagiralo Tužilaštvo Kantona Sarajevo.
“Nakon što je Tužilaštvo KS po službenoj dužnosti formiralo predmet koji se odnosi na informacije iz medija da je grupa anesteziologa sa KCUS-a uputila pismo menadžmentu ove ustanove, u kojem upozoravaju na nepravilnu primjenu respiratora i druge probleme u funkcionisanju Covid odjela, poduzima se niz radnji iz nadležnosti ove pravosudne institucuije u smjeru provjere da li se radi o nekom od krivičnih djela protiv zdravlja ljudi”, saopćeno je u ponedjeljak iz te institucije.
Kako bi se prikupile sve činjenice, Tužilaštvo je naredilo Federalnoj upravi za inspekcijske poslove da na KCUS-u izvrši kontrolu u vezi sa upotrebom respiratora nabavljenih iz Kine. Tokom kontrole, saznaje Istraga.ba, utvrđeno je da nije zabilježen nijedan smrtni slučaj na ovim respiratorima., inače instaliranim i stavljenim u upotrebu u februaru ove godine.
Podsjećamo, u anonimnom pismu koje je obavio Avaz tvrdilo se suprotno. Inače, anesteziolozi sa Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu izvijesili su javnost da prvo pismo koje objavljeni i koje je izazvalo paniku – niko od njih nije pisao.
“Onu glupost od subote niko od nas, po našim saznanjima, nije napisao”, saopćila je doktorica Lejla Vidović, anesteziolog sa KCUS-a.
Nakon što je i inspekcija utvrdila činjenično stanje, jasno je da je preko Avaza plasirana lažna vijest.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
