Narodna skupština Republike Srpske objavila je ključne dokumente koji će biti razmatrani na posebnoj sjednici, a koji se odnose na “prenos” nadležnosti na nivoa BiH na nivo tog entiteta. U pitanju je pet dokumenata koje su predložili klubovi vladajućih stranaka u RS-u. Četiri informacije i jedna deklaracija se odnose na oduzimanje nadležnosti državi Bosni i Hercegovini u oblasti odbrane i sigurnosti, pravosudnim institucijama i u oblasti indirektnog oporezivanja. Sastavni dio ovih dokumenata su i zaključi koji bi trebali biti razmatran na sjednici NSRS koja će, vjerovatno, biti održana u decembru. Sve materijale možetepronaži na ovom linku.
“Narodna skupština RS povlači saglasnost koju je Zaključcima NSRS od 25. februara 2004. godine dala Vladi RS za potpisivanje Sporazuma o prenošenju određenih odgovornosti entiteta kroz uspostavljanje VSTV-a BIH”, navedeno je u u prvom Zaključku u okviru informacije o prenosu nadležnosti u oblasti pravosuđa koju u cjelosti možete pročitati klikom ovdje.
Dalje, NSRS zadužuje Vladu RS da povuče saglasnost na taj Sporazum, te nalaže Vladi da u roku do šest mjeseci uputi na razmatranje zakon o VSTV-u Republike Srpske.
Kada se usvoje ti zakoni, državni zakoni će prestati da važe na teritoriji Republike Srpske.
Skoro identični zaključci su predloženi i u okviru Informacije o prenosu nadležnosti u vezi sa pitanjima iz oblasti odbrane i sigurnosti.
“NSRS zadužuje Vladu RS da u roku do šest mjeseci uputio na razmtranje i usvajanje NSRS zakone iz oblasti odbrane i bezbjednosti”, navedeno je u trećem predloženom zaključku.
Sličnim zaključcima se reguliraju i pitanja u vezi sa indirektnim porezima, odnosno pitanja iz nadležnosti Uprave za indirektno oporezivanje BiH.
Dva puta se MUP Kantona Sarajevo oglušio o naredbu kantonalnih tužiteljica da im se odmah dostave podaci o osobama osumnjičenim za ubistvo policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića. Potrebne informacije su, na kraju, dobijene od Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).
“Pored navedenog, od strane postupajućih tužiteljica obaviještena sam o drugim izazovima s kojima su se susrele u radu na ovom predmetu, između ostalog o rasformiranju istražiteljskog tima u okviru MUP-a KS u ključnoj fazi rada na predmetu, neblagovremenog postupanja po ostalim naredbama Tužilaštva, za koju neefikasnost ne postoje pismeni razlozi u spisu predmeta, nepotpisivanju plana aktivnosti sa SIPA-om od strane predstavnika MUP-a KS, samoinicijativnom dostavljanju dopune izvještaja od strane MUP-a, što je učinjeno bez konsultacija sa postupajućim tužiteljicama, koje su smatrale da je takvo postupanje preuranjeno”, navedeno je u Informaciji koju je u srijedu Nezavisnom odboru Skupštine KS dostavila glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija.
Istraga.ba i Oslobođenje su prošle sedmice objavili da je policijski komesar Nusret Selimović odbio dostaviti adrese osoba osumnjičenih za ubistvo svoja dva policajca, zbog čega je kompletna akcija kasnila najmanje sedam dana.
“S gnušanjem odbacujem pokušaje pojedinaca iz određenih interesnih krugova, da putem njima bliskih medija kreiraju sliku o navodnoj ugroženosti i opstrukcijama od strane ove Uprave i mene kao policijskog komesara te pokušaje da se kriminalizira i diskreditira ova Institucija i njene časne profesionalce. Poručujem im da im to neće proći, niti ćemo im to dozvoliti. Dokazi i naše aktivnosti jasno govore o našoj predanosti i ustrajnosti u borbi protiv svih oblika kriminala i korupcije, a naročito posvećenosti radu na rasvjetljavanju i dokumentovanju predmetnog ubistva koje se s policijskog aspekta može smatrati rasvijetljenim”, rekao je komesar Selimović nakon teksta Istrage, obaćajući se na konferenciji za medije na kojoj je bilo zabranjeno postavljati pitanja.
No, dokumenti koji su dostavljeni Nezavisnom odboru dokazuju da su navodi Istrage apsolutno tačni i da komesar Selimović nije govorio istinu na nedavnoj konferenciji za medije. Evo dokaza.
“Prema navodima iz Službene zabilješke, broj T09 0 KT 0129124 18, od 20.10 2021. godine, koju su sačinile postupajuće tužiteljice, na održanom sastanku dana 20. 10. 2021. godine, u prostorijama Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo, policijskim službenicima MUP-a KS je naloženo da se hitno pribave podaci koji su neophodni za podnošenje prijedloga za izdavanje naredbe za pretres prema nadležnom Sudu u Sarajevu, te da je realizacija dogovorenih aktivnosti, uz prethodno pribavljene naredbe planirana naredne sedmice”, navela je u Informaciji glavna tužiteljica Sarajlija.
Pet dana kasnije, u Tužilaštvu je održan novi sastanak sa službenicima MUP-a KS.
“Iz Službene zabilješke, broj T09 0 KT 0129124 18 od 25.10. 2021. godine prizilazi da su na sastanku održanom u prostorijama Tužilaštva KS između predstavnika Tužilaštva i MUP-a KS, postupajuće tužiteljice obaviještene da MUP KS nije pripremio podatke čije je dostavljanje dogovoreno na sastanku održanom dana 20. 10. 2021. godine. Naloženo im je da se traženi podaci dostave odmah”, piše u Informaciji Tužilaštva KS.
Tri dana kasnije, organiziran je novi sastanak na kojem su tužiteljice obaviještene da “MUP KS nije u mogućnosti da dostavi tačne adrese za lica za koja je potrebno pribaviti naredbu nadležnog suda”.
Tražene podatke je, na kraju, 1. novembra 2021. godine, Tužilaštvu KS dostavila Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), što je, također, navedeno u Informaciji Tužilaštva.
No, tu nije bio kraj “čudnim postupanjima” MUP-a KS.
“Potrebno je naglasiti da je policijski komesar u proteklom periodu rasformirao tim koji nam je bio stavljen na raspolaganje za potrebe rada na predmetu, o čemu nismo zvanično obaviještene”, napisale su, u svojoj Informaciji dostavljenoj glavnoj tužiteljici Sabini Sarajliji, postupajuće tužiteljice Aida Topalović i Šejla Heljić.
One su, kako navode, više puta od čelnika MUP-a KS tražile da se poveća broj izvršilaca, te da se “razmijene podaci sa ovlaštenim službenim licima Državne agencije za istrage i zaštitu, koji su određeni za postupanje u ovom predmetu”.
“MUP KS nije postupio po zahtjevima Tužilaštva KS”, napisale su tužiteljice Topalović i Heljić.
Kada je, konačno, 4. novembra provedena policijska akcija na Palama i u Istočnom Sarajevu, opet je na scenu stupio MUP Kantona Sarajevo.
“Iako je naredbom Suda određeno da su izvršioci (akcije op.a) ovlaštena službena lica Državne agencije za istrage i zaštitu, uz asistenciju ovlaštenih službenika MUP-a KS, upoznati smo da plan nije potpisan od strane rukovodioca MUP-a Kantona Sarajevo”, napisale su tužiteljice.
Treba napomenuti da je noć uoči policijske akcije informacije o pretresima dostavljene portalu Raport.
No, nisu ovo jedine sporne situacije tokom istrage ubistva sarajevskih policajaca. Postupajuće tužiteljice su zadokumentovale i određene zloupotrebe u vezi sa podacima sa aplikacije Sky, čije je razbijanje i dovelo do osumnjičenih ubica Adisa Šehovića i Davora Vujinovića. Sve detalje u vezi s tim, Istraga će objaviti u narednim danima.
Jedanaesti je dan u mjesecu i žene Srebrenice će, opet, izaći na tuzlanski trg, noseći u rukama jastučnice na kojima nikada nisu prespavali njihovi sinovi, braća, očevi i muževi, s kojima se nisu sreli od onog trenutka kada su u julu 1995. godine muškarci, želeći spasiti živu glavu od jedinica Ratka Mladića, šumskim putevima krenuli prema Tuzli. Ne sjećam se tačno kada sam prvi put kao novinar otišao na tuzlansku Pingu, gdje je uvijek započinjala protestna šetnja srebreničkih žena koje su, dvije decenije, svakog jedanaestog u mjesecu tražile pravdu. Ne sjećam se ni koliko sam puta poslije toga bio iza leđa žena koje su u rukama držale komad platna na kojem su bila izvezena imena onih koji su ubijeni u julu 1995. godine. Samo znam da svaki put kada sam bio – na čelu kolone je bila Hajra Ćatić. Majka Ninina, objasnit će meni, novinaru početniku, starije kolege iz Tuzle.
„Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu“, započeo je svoj posljednji izvještaj Nino Ćatić, prije nego će preko šume krenuti na put bez povratka.
Kolega Omer Hasanović, Srebreničanin, otići će sa Hajrom Čatić prije desetak godina u jednu podrinjsku šumu. Vječno će mi ostati urezan u sjećanje kadar na kojem se vidi kako Hajra Ćatić gazi kroz minsko polje u potrazi za kostima svog sina. Nije ih pronašla. Nikada.
Smrt je, kažu mnogi, jedina ovozemaljska pravda. Smrt je prije dva dana odnijela Hajru Ćatić na neko pravednije mjesto. Za kostima Nine Ćatića sada nema ko da traga.
Iste noći kada se širila vijest o smrti Hajre Ćatić, društvenim se mrežama proširio snimak na kojem se vidi kako Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović odvode srbijanski policajci nakon što su one jajima gađale beogradski mural Ratku Mladiću. Ove srbijanske aktivistice imale su dovoljno jaja da skrenu pažnju cijelog svijeta na činjenicu da „nasred zemlje Srbije“, ratnog zločinca Ratka Mladića veličaju „Vučićeve delije“. Generalov lik su kasnije, tokom noći, svojim tijelima branili oni kojima su „njegova dela“ inspiracija. Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, dvije žene s jajima, dan kasnije su postale inspiracija onim drugim, endemskim vrstama Beograđana, koji su odlučili baciti kreč na lice „đenerala Mladića“.
U jednom danu, tri žene su ušle u legendu. Hajra, Aida i Jelena. I potpuno je svejedno odakle su i kako se zovu.
Na dan smrti Hajre Ćatić i herojskog čina Jelene i Aide, jedna žena u Sarajevu se povukla „pred teškim vremenom“. Gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić zasmetala je kiša pa je saopćila da neće biti obilježen, po njenom izboru, „Dan stradalih na Kazanima“. I ne bi ovo otkazivanje obilježavanja Dana stradalih uopće bilo sporno da je gradonačelnica imala i trun hrabrosti da na spomeniku na Kazanima napiše ko je to ubijao nevine ljude tokom rata u Sarajevu.
„Uživajte u Sarajevu“, reći će predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić novinaru Tanjuga koji je ostao zaprepašten nakon što je njegov sagovornik prekinuo intervju zbog negiranja genocida.
„To je genocid“, rekao je Komšić novinaru Tanjuga koji je i dalje insistirao da je u Srebrenici počinjen samo „strašan zločin“.
Ni pominjanje presuda novinaru Tanjuga nije bilo važno. Bitnija je, još uvijek je na Balkanu bitnija impresija od činjenica.
Komšić je, potom, skinuo mikrofon i odšetao u legendu.Novinar Tanjuga je ostao sam, ne priznajući činjenice ni presude.
Nedavno mi je glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović dostavila u elektronskom formatu sve relavantne presude za Kazane. I tamo su jasno navedena imena izršilaca i, policijskim rječnikom rečeno, način izvršenja krivičnog djela. Te strašne zločine su počinili ljudi s imenom i prezimenom. No, ono što piše u presudama, neće pisati na spomeniku koji Gradska uprava namjerava podići na Kazanima. Jer gradonačelnica Karić nema hrabrost Aide Ćorović, Jelene Jaćimović i Hajre Ćatić. A od činjenica bježe samo kukavice.
Koliko god vremena provodili u teretani, i koliko god s kapuljačama na glavama plašili novinare i aktiviste oko sebe, oni što su došli da „očiste“ beogradski mural generala osuđenog za genocid i etničko čišćenje su obične kukavice. Čak i onda kada režim Aleksandra Prvog stoji iza njih. Čak i onda kada ih čuva policija Aleksandra Drugog Vulina.
„Užas“ reći će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, govoreći o odluci Željka Komšića da prekine intervju sa novinarom Tanjuga koji je negirao presuđeni genocid u Srebrenici.
Užasom bi se, prije, mogla nazvati ona fotografija snimljena kada trojica-četvorica Vučićevih i Vulinovih policajaca odvode Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović u „prostorije za zadržavanje“. Užasom se može nazvati i to što je policija danima čuvala mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću. Užasno je, dakako, i to što je danas na čelu Srbije čovjek koji je po beogradskim ulicama postavljao table „ulica Ratka Mladića“. Užasom, i nikako drugačije, mora se nazvati i „mladalačka“ izjava Aleksandra Vučića da će za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana. Srbija Aleksandra Vučića postala je užasna. Evo, jučer su srbijanske vlasti potpisale protokole o saradnji s bjeloruskim sigurnosnim snagama koje hiljade migranata tjeraju skoro u smrt.
Usvajala je Srbija rezolucije o zločinima u Srebrenici, ali osim par njih, nikada nije bilo zvaničnika koji su jasno i glasno taj „strašan zločin“ nazivali – genocidom. Obraz Srbije su uvijek spašavale žene – Staša Zajović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Aida Ćorović, Jelena Jaćimović, Snežana Čongradin … Obraz Srbije su spašavale žene s jajima.
Vratimo se sada na posljednju ratnu i prvu poratnu godinu. Ne pišem ovo da bih se dodvorio urednici Selimbegović, ali ovo, prosto, moram napisati. Zamislite kolika je hrabrost trebala da u opkoljenom Sarajevu, u kojem je paljbom sa srpskih položaja, ubijeno hiljade djece, pišete o zločinima pripadnika Armije RBiH. Vildana Selimbegović je pisala. Dvadeset i pet godina nakon rata, jedna druga Sarajka, gradonačelnica Benjamina Karić, nije imala hrabrosti da na Kazanima napiše ko je ubijao nevine ljude. Samo se kukavice, rekoh, plaše činjenica.
U opkoljenom i razorenom Sarajevu su devedesetih postojali novinari koji su spašavali obraz i profesije i društva. Da, sigurno im nije bilo lako. Naprotiv. Danas je mnogo lakše pisati i govoriti o Kazanima. I to je pokazatelj da je Sarajevo slobodan grad koji vode – kukavice.
Ono što je bilo teško raditi u Sarajevu devedesetih, u Beogradu je teško raditi i danas. Osjetile su to na svojoj koži Aida Ćorović i Jelena Jaćimović. Osjetili su svi oni koji su imali snage da izgovore da se „strašan zločin“ u Srebrenici pravno naziva genocid. U tom je genocidu Hajra Ćatić izgubila sina Ninu. Nikada nije pronašla njegove kosti, a snimci svjedoče da je u potrazi za njima gazila kroz minsko polje.
U utorak je umrla Hajra Ćatić. Ustvari, nije umrla. Ona će se zauvijek pojavljivati na trgu u Tuzli, gdje se svakog jedanaestog u mjesecu okupljaju žene iz Srebrenice. Danas je 11. 11. i opet će Tuzlom šetati žene s jajima.
Razapet između saopćenja MUP-a Republike Srpske, saopćenja svog Ministarstva odbrane, i novinarskog pitanja kako se korektnom može nazvati “akcija bez validnog sudskog naloga”, uplašeni (ili preciznije rečeno, poplašeni) ministar Sifet Podžić, samo nam je kratko odgovorio da je u Splitu i da se za više informacija obratimo generalu Mašoviću.
Komandant Oružanih snaga BiH nije odgovorio ništa. A i generala Senada Mašovića smo pitali kakva je to “korektna” saradnja između vojske BiH i MUP-a RS-a ako su ovi drugi, bez validnog sudskog naloga, došli u kasarnu u Rajlovcu da u vojnom objektu na teritoriji Federacije hapse pripadnika OS BiH osumnjičenog za razbojništvo.
No, vratimo se sada na početak priče. Istraga.ba je u srijedu objavila da su pripadnici MUP-a RS-a, sa dva automobila od kojih je jedan pripadao Žandarmeriji, došli u kasarnu u Rajlovcu da traže vojnika A.Č. kojeg su sumnjičili za razbojništvo u Zvorniku. MUP Republike Srpske je taj naš tekst proglasio “lažnom vijeću”.
“Policijski sužbenici MUP-a nisu vršili nikakve pretrese na području Rajlovca kod Sarajeva, niti su pripadnici Žandarmerije bili angažovani na lišenju slobode pripadnika Oružanih snaga BiH u kasarni OS BiH na toj lokaciji”, saopćio je MUP Republike Srpske, demantujući pisanje medija u Federaciji.
MUP RS-a, tako, demantuje nešto što nije ni objavljeno. Jer nigdje u tekstu Istrage kojeg možete pročitati na ovom linku, nije navedeno da je bio pretres, već da su pripadnici MUP-a RS-a, bez prethodne obavijesti kolega iz Federacije, djelovali u kasarni Rajlovac bez valjane sudske dokumentacije. Ali idemo dalje. Iz saopštenja MUP-a se, zapravo, ne može zaključiti da su njihovi službenici uopće bili u kasarni Rajlovac. No, Ministarstvo odbrane BiH to potvrđuje. Istina, njihovi službenici ne razlikuju listopad od studenog, odnosno oktobar od novembra pa su malo nejasne konstatacije njihovog saopćenja.
“Službenici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske – Policijske stanice Vlasenica kontaktirali su nadležne organe Vojne policije (VP) Oržanih snaga BiH, u utorak 9. listopada 2021. godine, te upoznali VP da traže pripadnika OS BiH, vojnika A.Č., zbog postojanja osnovane sumnje na počinjenje teškog kaznenog djela – teško razbojništvo, na području Zvornika”, piše u saopćenju
U saopćenju Ministarstva odbrane, dakle, piše da su ih pripadnici MUP-a RS kontaktirali 9. listopada, a onda istog dana, 9. studenog, došli u kasarnu Rajlovac. No, to što službenici Ministarstva odbrane baš ne razlikuju mjesece u godini i nije toliki problem koliko je problem sljedeća rečenica.
“Patrola PS Vlasenica došla je u vojarnu „Rajlovac“, no nije imala potpunu dokumentaciju za nadležno postupanje, te im je saopšteno da će vojnik A.Č. po završetku radnog vremena otići u Policijsku stanicu Vlasenica radi davanja izjave na okolnosti navedene u zapisniku”, navedeno je u saopćenju Ministarstva odbrane.
Iz ovoga je, dakle, jasno da su pripadnici MUP-a RS-a bez “potrebne dokumentacije” došli u kasarnu Rajlovac da uhapse pripadnika Oružanih snaga inicijala A.Č. Ovaj navod je u potpunoj suprotnosti saopćenja MUP-a Republike Srpske koji je informaciju o djelovanju svojih policajaca u Rajlovcu proglasio “lažnom viješću”.
“Nepotpuna potrebna dokumentacija” za postupanje u kasarni Rajlovac je zapravo – nepotpuna sudska naredba za postupanje. No, sve je to za Ministarstvo odbrane BiH – “korektna saradnja”.
Sada se vratimo slovu zakona. Prema Zakonu o krivičnom postupku RS, član 124, stav 6, pretresanje u vojnom objektu se može obaviti samo ako je prethodno naredba za pretres dostavljena “vojnim vlastima”. Dalje, prema Zakonu o službi u Oružanim snagama BiH, član 31., “ovlaštena profesionalna vojna lica na službi u vojnoj policiji djeluju kao ovlaštena službena lica prema Zakonu o krivičnom postupku BiH u vezi sa oprativnom i kriminalističkom obradom lica na službi”.
MUP RS-a nije imao potrebnu dokumentaciju. No, ipak su došli u kasarnu Rajlovac da “obrade” lice koje je u tom trenutku na službi u Oružanim snagama BiH.
Pripadnici Žarndarmerije MUP-a Republike Srpske ušli su u utorak popodne u kasarnu Oružanih snaga u Rajlovcu kod Sarajeva, pod izgovorom da trebaju lišiti slobode jednog vojnika, saznaje Istraga.ba iz više izvora u Ministarstvu odbrane BiH i Oružanim snagama.
“Došla su sa dva policijska vozila od kojih je jedno pripadalo Žandarmeriji. Oko 15 sati su bili na kapiji kasarne u Rajlovcu, tražeći vojnika A.Č. koji je, navodno, osumnjičen da je počinio krivično djelo razbojništvo”, ispričao je jedan od naših sagovornika.
Prema informacijama Istrage, pripadnici Žandarmerije su parkirali vozila na ulazu u kasarnu te su na prijavnici tražili da uđu dalje u krug kako bi priveli osumnjičenog vojnika.
“Ali na njihovom nalogu je bilo napisano pogrešno prezime. Oni su su se kratko zadržali u krugu same kasarne”, objašnjava sagovornik Istrage.
Ovu akciju, tvrde naši sagovornici, MUP RS-a uopće nije najavio Oružanim snagama BiH. Pripadnici Žandarmerije samo su se pojavili na ulazu u kasarnu koja se nalazi na teritoriji Federacije BiH. Prije nego su počeli provoditi aktivnosti na teritoriji Federacije, pripadnici MUP-a Republike Srpske morali su sve to najaviti svojim kolegama u FBiH.
“Mi nismo dobili nikakvu najavu”, kazali su nam u Federalnoj upravi policije, upućujući nas na MUP Kantona Sarajevo, na čijoj se toritoriji nalazi kasarna Rajlovac.
Istraga.ba je u srijedu kontaktirala sarajevskog komesara policije Nusreta Selimovića. No, on nije odgovarao na naše pozive i poruke, tako da smo ostali uskraćeni za odgovor na pitanja ko je i da li je iko pripadnicima MUP-a Republike Srpske dozvolio provođenje akcije u vojnom objektu u Sarajevu.
Kasarne Oružanih snaga posljednjih su sedmica postale bitna tema u medijima. Podsjećamo, predsjednik SNSD-a i član Predsjedništva BiH je najavio formiranje vojske Republike Srpske, ustvrdivši da će će organi RS-a preuzeti i kasarne koje se nalaze na teritoriji tog entiteta. Prateći stavove svog predsjednika Dodika, Glavni odbor SNSD-a je usvojio i nekoliko strateških dokumenata u kojima se, također, pominju Oružane snage BiH i eventualne aktivnosti koje bi uslijedile nakon što RS formira svoju vojsku i pravosuđe.
“Ovaj proces, također, uključuje donošenje odluke o proglašenju ništavnim zakona o Sudu, Tužilaštvu i svim drugim aktima koje je nametnuo Visoki predstavnik i usvojila Parlamentarna skupština BiH. Nakon toga slijedi zabrana rada organa i institucija nastalih iz tih zakona na prostoru RS sa utvrđenim rokom u kojem treba same da odsele, a ako ne odsele, putem intervencije organa Republike Srpske“, navedeno je dokumentu SNSD-a.
Dvije aktivistkinje za ljudska prava, Aida Ćorović i Jelena Jaćimović izvršile su iznenadi napad na mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću u Beogradu. Tom prilikom “teroristkinje” su koristile vatreno oružje – jaja.
Napad je uspješno osujećen munjevitom reakcijom, što policije u farmerkama, što one u uniformama, piše politicki.ba.
Epilog cijele akcije: mural sačuvan, sa neznatnim povredama naneseinim žumancetom, Aida&Jelena privedene, a kordon policije i dalje stojički brani generala od novih terorističkih nasrtaja.
Dvije hrabre žene podržalo je tek desetak okupljenih građana, zahtijevajući, također, da se mural ukloni. Naravno, to se neće dogoditi. I bolje što je tako.
Današnja Srbija ne zaslužuje ni Aidu ni Jelenu. Njeno lice i naličje su murali sa likom Ratka Mladica, peticije kojima se traži sloboda za ubice Zorana Đinđića i svakodnevno gostovanje i fašističko palamuđenje Šešelja na raznoraznim Vučićevim televizijama.
Javnost u regionu, a prije svega ova naša u Bosni i Hercegovini bi konačno morala shvatiti da autentični reprezenti srpskog društva nisu ni Sonja Biserko, ni Nataša Kandić, ni Žarko Korać, već upravo i potpuno dominantno,Mladić, Šešelj, Zvezdan Jovanović, kapetan Dragan, Dodik i naravno Vučić.
Zato je i bolje što Aida i Jelena nisu uspjele u svojoj časnoj namjeri da prekreče, makar i jajima, lik ratnog zločinca na jednom zidu. To bi bilo samo popravljanje i šminkanje nečega što se ne da ni popraviti ni uljepšati.
Uostalom, sve ankete sprovedene u Srbiji govore da je za više od 80 posto njenih građana Mladić heroj.
Poštenije i realnije je da Beograd, za početak, ima bar 100 naslikanih Mladića, jer jedan ili dva murala ne odražavaju pravo stanje duha i svijesti srpskog društva.
O Srbiji će puno više i tačnije govoriti murali po Beogradu, nego cijeli Beograd na vodi. Ovo drugo je samo nakinđureni izlog, a ono prvo je suština i sadržaj.
Ne može Vučić izgovoriti toliko laži o Srbiji sa konferencija za štampu, koliko može Mladić istine sa zidova okolnih zgrada. Bolje je da strane goste “dočekuje” ratni zločinac, nego prepodobljena Ana Brnabić. O vjerodostojnosti je ovdje riječ.
Gađanje jajima murala Ratka Mladića u Beogradu. Jedna osoba uhapšena (Video: Jelena Diković) pic.twitter.com/DqcP70OVgT
Nažalost, svijet i dalje šuti. Za sada bez ijedne reakcije, a kamoli osude.
Escobaru više smetaju oni koji neće prihvatiti Vučićev Otvoreni Balkan, nego oni koji šalju kordone policije da štite murale ratnih zločinaca. Za njega je važnije to što mu je srbijanski predsjednik rekao, čitaj slagao, da se Srbija neće miješati u BiH, nego što ta država pokazuje konsantnu nespremnost za suočavanje sa prošlošću, ali i upornu sposobnost za izvoz nestabilnosti u regiji. Escobar naivno vjeruje da može riješiti krupne političke probleme, pričom o ekonomiji i međusobnoj saradnji, ili što je još tragičnije da se bavi samo posljedicama krize, a ne njenim uzrocima.
Ako već neće sa Vučićem, da bar krene od Dodika.
Evo, murale ne mora skidati. Vjerovatno ih ni primjetio nije.
Najmračnije mjesto u paklu rezervirano je za one koji ostanu neutralni u uslovima velike moralne krize “(Dante).
Prije nego se Gabriel Escobar u sarajevskoj rezidenciji američkog ambasadora fotografisao sa “aktivistom” Robertom Jovanovićem, poznatim vlasnikom licence MISS BiH za MISS svijeta, i domaća i svjetska javnost je živjela u zabludi da će zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a, tokom svoje posjete Bosni i Hercegovini, riješiti “pitanje Milorada Dodika”.
“Rata neće biti”, reći će Escobar na konferenciji za medije, organiziranoj nakon “niza sastanaka” sa zvaničnicima Bosne i Hercegovine.
“Neće biti rata”, kazat će novinarima u Istočnom Sarajevu Milorad Dodik, tvrdeći da se on, baš kao i većina nositeljica lente Escobarovog aktiviste Jovanovića, zalaže “za mir u svijetu”.
Escobar sa aktivistom Robertom Jovanovićem
Dobro, sada kada su poslali usaglašenu poruku da neće biti rata, da vidimo da li su Escobar i Dodik usaglasili stavove glede formiranja vojske Republike Srpske.
“Otvorena je mogućnost da se povuku odluke koje je donio (Milorad Dodik op.a), ali i najavio, odnosno odluke koje su usvojene u NSRS-u, ali i one koje je najavio da će uraditi”, kazao je Escobar na konferenciji za medije.
Sat ranije i pet sati kasnije, “otvorena mogućnost” se u izjavama Milorada Dodika nije mogla primijetiti.
“Upoznao sam ga (Escobara) da ćemo ići na NSRS, povući određene naše saglasnosti iz oblasti vojske, indirektnih poreza, VSTV-a. I da ćemo u periodu do šest mjeseci uraditi novo zakonodavstvo”, glasila je Dodikova izjava koja, po Escobaru, “otvara mogućnost povlačenja odluka”.
Escobarova i Dodikova “politika mira” u praksi izgleda, otprilike, ovako – rata neće biti, ali će biti vojske Republike Srpske. Neće biti rata, ali neće biti ni institucija BiH. Neće biti otcjepljenja RS-a, ali će Republika Srpska imati sva obilježja države. Bit će mir, ali neće biti SIPA-e, OSA-e, UIO, VSTV-a, Tužilaštva BiH, Suda BiH i Ustavnog suda BiH. Jer najbitnije je “da rata ne bude”.
Dalje u tekstu se sagovornici DW-a pitaju da li Bosni i Hercegovini prijeti afganistanski scenarij, te postavljaju ključno pitanje – može li Escobar spriječiti dalje urušavanje institucija.
Ako je suditi na osnovu izjava zamjenika pomoćnika američkog državnog sekretara – ne može. Escobar i Dodik su, priznat će lider SNSD-a, stari prijatelji, još iz perioda kada je na američkim transporterima u Banja Luci na vlast doveden reformator Milorad Dodik.
“Sastanak sa Dodikom bio je produktivan. Otvorena je mogućnost da se povuku odluke koje je donio i najavio, a koje se tiču prenosa nadležnosti i da bsmoi mogli nastaviti razgovore o ekonomskom razvoju. Politička kriza povećava nepovjerenje investitora”, ponavljao je Gabriel Escobar.
Politička kriza povećava “nepovjerenje investitora”, ali posljednje izjave američkih diplomata u BiH povećavaju nepovjerenje prema politici SAD-a u BiH. Nesporno je da su nekoliko puta iz SAD-a poručili da u potpunosti podržavaju teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Ali je, isto tako, nesporno, da američke diplomate, prije svih Matthew Palmer, zagovaraju izborna rješenja kojim bi, de facto, bila uspostavljena treća izborna jedinica u granicama presuđenog udruženog zločinačkog poduhvata poznatog kao Herceg-Bosna. Naravno, ni EU ni SAD nisu dužne štiti teritorijalni integritet BiH. To je, prije svega, “na domaćim institucijama”. No, imaju li domaće institucije snage za to? Kada Milorad Dodik usvoji Informaciju o prenosu nadležnosti, to, faktički, neće značiti ništa. No, onog trenutka kada u Službenom glasniku RS-a budu objavljeni zakoni koji će derogirati državne zakone, to će značiti pokušaj puča. Tada će i Escobar i svi drugi morati birati između “mirnog razlaza” ili rata.
Kada su u januaru ove godine pristaše tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa upale u Kongres, namjeravajući promijeniti potvrđene izborne rezultate, policijske snage su ustrijelile najmanje jednu osobu. Na teren je ubrzo izašla i američka vojska koja je podigla barikade, štiteći državne institucije od Trumpovih (pravnih) nasilnika. Da li se bez pucnjave ili barikada mogao riješiti taj problem? Možda nekim mirnim putem, jer angažman vojske na ulicama glavnog grada SAD-a sigurno je povećao “nepovjerenje investitora” i uzdrmao berze.
Suštinski, Milorad Dodik čini isto što su učinile i Trumpove pristaše početkom januara. Napadaju institucije države. Razlika je tek u tome što Milorad Dodik to radi bez maske, zloupotrebljavajući institucije Republike Srpske. I još pritome podriva na mir. Ako su neki mislili da Dodik i njegov režim blefiraju, neka pogledaju Službeni glasnik RS, broj 88, godina XXX, od 7. oktobra 2021. godine. Tamo je, naime, objavljen Ukaz predsjednice RS-a Željke Cvijanović kojim se na teritoriji Republike Srpske derogiraju odredbe Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Da li je reagiralo Tužilaštvo BiH? Nije. Da li je reagirao Christian Schmidt u ime OHR-a, institucije čije su odluke poništene? Nije. Da li su reagirale američke diplomate Matthwe Palmer i Gabriel Escobar? Da. Oni su u Washingtonu poželjeli dobrodošlicu predsjednici Republike Srpske koja je poništila odredbe Krivičnog zakona BiH koje je, prehodno, nametnuo OHR za čiji se ostanak, navodno, zalaže američka administracija. Jer “mir nema alternativu”.
“Rata neće biti”, uvjeravao nas je američki diplomata Escobar, koji se, noć uoči susreta s Dodikom, susreo sa vlasnikom licence “MISS BiH za MISS svijeta” koji se zalaže za “mir u svijetu”.
Dobro, rata neće biti, ali hoće li biti vojske Republike Srpske? Ili, ipak, mir nema alternativu čak i onda kada se nekim drugim sredstvima ostvaruju ratni ciljevi zasnovani na presuđenom genocidu i nekoliko udruženih zločinačkih poduhvata. Ah, da, te presude se ne priznaju na teritoriji Republike Srpske, zahvaljujući Ukazu Željke Cvijanović koja je uvijek dobrodošla u Washington. Jer, reći će Matthew Palmer u intervjuu za N1 televiziju, “protuotrov za govor mržnje, protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim“.
“Ovo nije stvar koja se može prepustiti ambasadorima u regionu, ma koliko oni bili sposobni. Mir i sigurnost u Evropi zahtijevaju pažnju premijera, ministra vanjskih poslova i Vijeća za nacionalnu sigurnost uz, nadam se, dvostranačku podršku u Parlamentu”, napisala je poslanica Doma lordova Britanskog parlamenta Arminka Helić.
Ova poruka važi kako za Veliku Britaniju, tako i Sjedinjene Američke Države i Evropsku uniju. I brojne druge države svijeta i međunarodne organizacije s političkom snagom.
Gabriel Escobar nije stigao ni usta otvoriti i izvijestiti novinare o učinku njegovih jutrošnjih razgovora s trojicom članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a jedan od njih je već izbacio cijelu listu (novih) stvari koje kani uraditi na svom putu komadanja Bosne i regiona, piše Seadn Numanović u analizi za politicki.ba.
Escobar je oprezno prenio novinarima da je “otvorena mogućnost” da se Dodik sauliše, te da odustane od otimanja ovlasti Bosne i Hercegovine. Sigurno je da mu je politički lider bosanskih Srba takvo nešto i obeća. Ali mu je odmah i pokazao svoje pravo lice – slagao ga je! Ništa novo.
Dodik ne samo da ne kani odustati od stvaranja svoje vojske, obavještajne službe, pravosudnog servisa… On najavljuje i ukidanje Vijeća naroda entitetskog parlamenta. Dakle i po ko zna koji put: Dodik ne staje niti odustaje.
I, po ko zna koji put, on za nos vuče zapadne sagovornike. Jednostavno, on je taj koji diktira tempo, postavlja uvijek i iznova prelazi crvene linije i stabilno učvršćuje ruske pozicije u stomaku Evrope.
Njegovo nezaustavljivo ludovanje ima nedvosmislenu podršku Rusije. Srbija čak više i nije važna. Mada i ova država daje svoj maskimum na svakodnevnoj destabilizaciji BiH. No, Dodik kao da je na direktnoj konekciji s Kremljom i vuče poteze. Na djelu su već odavno isprobani ruski recepti stvaranja zamrznutih konflikta.
Dok se Zapad pokrene, Rusija već ima novi satelit preko kojega dalje truje odnose u Evropi. Ukoliko Zapad to ne razumije i na slučaju Milorada Dodika, onda je Evropska unija u ozbiljnom belaju. Jer, pobjeda u BiH i stvaranje nove Transistrije, ovog puta u stomaku Evrope, donosi veliku stratešku prednost za Rusiju. Ako Evropljani ne znaju šta to znači, neka pitaju Ukrajince. Ne treba sumnjati da je Escobar u BiH došao u krajnje dobroj namjeri. No, nekad je i put do pakla popločan upravo time.
Istina o Cacinim zločinima, naslov je opsežnog dosjea koji su Dani objavili u novembru 1998, otkrivajući detalje brutalnih smaknuća civila, mahom srpske nacionalnosti, u ratnom Sarajevu. “U zoni odgovornosti Desete brdske brigade, kojom je komandovao Mušan Topalović Caco, na zvjerski način je likvidirano više desetina građana svih nacionalnosti. Samo u šumi Gaj pronađeno je tridesetak ubijenih, a potom spaljenih žrtava, od kojih je 17 identifikovano. Pored ovih, još 26 građana koji su stanovali na ovom području vode se kao nestali. Između ostalih, na svirep način su likvidirani Goran Simić, Marina Nevstrujev, Nenad Lojović, Džemo Švrakić, Slavko Starović, Božidar Šljivić”, objavilo je Oslobođenje 29. oktobra 1993. godine, detaljno pišući o Cacinom ubistvu i akciji koja je tri dana ranije provedena u opsjednutom Sarajevu sa ciljem da se zaustave odmazde nad civilima: “Ljudi su odvođeni na kopanje neposredno do četničkih rovova. Pojedinci, posebno vlasnici privatnih i ugostiteljskih objekata su kidnapovani i ucjenjivani, a mnogi su i ubijeni. Caco je sa svojim ljudima vršio i silovanja. Tako je potvrđeno da je lično silovao žene i djevojke, čak i pripadnice svoje brigade”. Slijedi, potom, nabrajanje zlodjela koja su registrirana od ljeta 1992. godine, a na čijem repu su klasična razbojništva – krađa automobila, građevinskog materijala, prehrambenih artikala…
Monstruozna smaknuća
Do godišnjice akcije (1994) kojom su državni, armijski i policijski vrh Bosne i Hercegovine demonstrirali privrženost zakonu i riješenost da se – i u najtežim ratnim uvjetima – pred lice pravde izvedu pripadnici 10. brdske brigade koji su učestvovali u brutalnim ubistvima, većina postupaka pred Vojnim sudom u Sarajevu već se privodila kraju: u konačnici, četrnaestorici vojnika su izrečene kazne, a svi do jednog su pod zakletvom ustvrdili da je egzekucije na Kazanima naređivao lično odmetnuti komandant Mušan Topalović. Pa ipak, godinu nakon Daytona, Topalović je ekshumiran iz NN grobnice i uz nezapamćenu dženazu kojoj je prisustvovalo više od 10.000 ljudi ispraćen do Memorijalnog kompleksa na Kovačima. Njegove žrtve su pak nakon ekshumacije na Kazanima nastavile svoj NN put: prvo do sekundarne grobnice na kraju groblja Sveti Josip u Sarajevu, nadomak pomoćnog stadiona Koševo, odakle su iskopane i prenesene u hangare Komisije za nestale RS-a u Istočno Sarajevo.
Prema podacima Instituta za nestale BiH, jama Kazani pretraživana je tri puta i pronađeni su ostaci ukupno 28 žrtava. Osim UDIK-a, nevladine udruge za društvena istraživanja i komunikacije, malo ko hoće i pomenuti još dvije lokacije s kojih su ekshumirani ubijeni civili u zoni 10. bbr. – Gaj i Grm maline. No, priča o spomen-kompleksu Kazani aktualizirala je rezultate identifikacija, pa se imenom i prezimenom pominje 17 žrtava: Marko Bošković (1929), Nevenka Bošković (1933), Dragomir Ćeranić (1943), Mileva Drašković (1936), Ranko Frankić (1952), Duško Jovanović (1954), Marina Komljenac (1926), Radoslav Komljenac (1921), Ana Lavriv (1942), Vasilj Lavriv (1933), Novka Lemez (1950), Ergin Nikolić (1966), Branislav Radosavljević (1952), Predrag Šalipur (1965), Ago Šteta (1942), Zoran Vučurović (1952) i Stojan Žuža (1933). Koliko sutra, samo njihova imena osvanut će na spomen-obilježju uz prigodan tekst koji je – po vlastitom priznanju – osmislila lično gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić. Jedan jedini ustupak uvažene gradonačelnice na koji je teška srca pristala jeste ispravka godine, s obzirom da je u njezinoj izvedbi Caco ubijao do 1994?! No, u znak odmazde i zbog ovako skromnog povlačenja, naša je gradonačelnica osmislila i kada ćemo se sjećati žrtava – ne više na dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala s Cacom, već 9. novembra koji je Gradsko vijeće Sarajeva – demokratskom voljom većine – odlučilo proglasiti Danom stradalih na Kazanima.
Svaka primisao o svjesnoj reviziji ne tako davne prošlosti potpuno je opravdana jer već od sutra naši sugrađani, čija je monstruozna smaknuća naredio Caco i koja je Vojni sud u Sarajevu klasificirao kao svirepa ubistva, svečano će biti inaugurirani u stradale. Budućim generacijama ostaje na volju da tumače jesu li se pokliznuli sami ili uz tuđu pomoć, da li ih je udario grom čije odmetnuto ime Benjamina Karić pretvara u Ono koje se ne smije pomenuti ili se pak radi o kolateralnoj šteti političkih ustupaka. Kako god, njihovo spomen-obilježje koje je od obećanog spomeničkog kompleksa doguralo do skromne ploče jednog lijepog dana u mandatu naše Benjamine možda bude dodatno počašćeno gelenderom koji će porodicama žrtava omogućiti da i same ne stradaju prilikom probijanja do mjesta zločina. A što se Cace tiče, partijskom odlukom SDP-a BiH ostavljeno mu je u amanet da kalja obraz časnih boraca Armije BiH jer je naša gradonačelnica uspjela da – manirom prave dirigentice Gradskog vijeća – u kratkom periodu dvostruko matira bosanskohercegovačku prijestonicu ne osvrćući se za posljedicama vlastitih djela.
U javnoj debati koja se vodila posljednjih mjeseci, nakon što nas je gradonačelnica izvijestila o vlastitoj odluci da baš ona bude ta koja će obilježiti Kazane, kao da diže spomenik sebi, a ne žrtvama, isplivalo je nekoliko poražavajućih zaključaka. Nihad Uk, delegat Naše stranke u Gradskom vijeću, u emisiji O kanala kazao je kako Trojka (NS, SDP i Narod i pravda) ima koalicijski dogovor da o ovako važnim stvarima stavove usaglašava zajednička komisija. Gradonačelnicu to nije zanimalo. Upravo zato je Naša stranka i predložila amandman, no na sjednici je očekivano pao združenim rukama koalicijskih partnera. Što pokazuje da naša gradonačelnica, koju već i neki međunarodni dužnosnici zovu Gospođa Neispunjenih Obećanja, u ovaj pothvat nije ušla grlom u jagode, već vrlo smisleno i planski. Benjamina Karić je, naime, potpredsjednica SDP-a BiH, pa ako se to zaboravlja zbog potpunog odsustva njezinih političkih stavova o bilo čemu, upravo je ova priča dokaz da nije riječ o manjku političkog promišljanja, već o ozbiljnoj odluci vrha SDP-a da se besramno udvara krajnjoj desnici, recimo sloganom tipa Stopama Zorana Milanovića. Što je legitimna politička platforma partije koja u trijumviratu NN lice – Vojin Mijatović – Benjamina neodoljivo ostavlja dojam da lijeva dobro zna šta hoće desn(ic)a, no problem ovdje nije partijske prirode.
Ne pije vode …
Kazani su najtamnija mrlja na savjesti opkoljenog Sarajeva, mjesto svirepih ubistava naših sugrađana koji su – vjerujući u Bosnu i Hercegovinu, njezinu šarolikost i multietničnost – ostali u ovom gradu, pod granatama i snajperskim hicima, bez struje i vode, idijelili s nama mrvice raspoložive hrane, što bi se reklo – dobro i zlo. Najmanje što ovaj grad može učiniti za njih jeste da njihovim porodicama omogući dostojanstvo posljednjeg počivališta i spomen-obilježje koje će nam svima pomoći da se suočimo sa prošlošću kako bismo krenuli dalje. Na toj ideji pokojni Svetozar Pudarić jengodinama istrajavao, sve do smrti, a danas to čini Milan Dunović i dio nevladinih udruga i javnosti koji znaju da se dostojanstvo žrtava poštuje bez obzira na njihovo i ime njihovih egzekutora. Jer vjeruju da je istina najbolji put do pomirenja. Benjamina Karić nam je – pod krinkom divljenja sebi i svojoj partiji – sve to oduzela hvaleći se tobožnjim ingenioznim rješenjem o prvoj spomen-ploči podignutoj žrtvama u vlastitoj zoni odgovornosti. Pa je umjesto da osvjetla obraz Sarajevu lavovski se izborila za Cacin šamar Armiji BiH, sve braneći
je od njezinih boraca, ali i šamar Sarajevu i što je najtužnije –
porodicama žrtava. To što nam časni doktor Dragan Stevanović stalno ponavlja kako SDA nije htjela učiniti ni toliko, ne pije vode. Jer, ja zaista mislim – a to sam i kazala dr. Stevanoviću, kada me javno upitao koliko bi spomenik s Cacinim imenom o(p)stao na Kazanima – da duboko vjerujem u ovaj grad i njegovu antifašističku tradiciju. Sarajevo je to i dokazalo onda kada je smoglo snage da se obračuna s Cacom. U zoni odgovornosti naše savjesti i obraza, koji su upravo ovih dana – (na)stradali.
Alijansa za izgradnju mira (AfP), vodeća nestranačka globalna mreža sa preko 150 članica koje u 181 državi rade na okončanju nasilnog sukoba i izgradnji održivog mira, duboko je zabrinuta zbog značajno pogoršanih sigurnosnih uslova u BiH i neadekvatnog odgovora diplomatske zajednice koja ne uspijeva riješiti trenutnu krizu i slabi Ured visokog predstavnika u BiH (OHR).
“SAD i međunarodna zajednica moraju odmah djelovati kako bi spriječili nasilje i sukobe i izgradili održivi mir u BiH i cijeloj regiji kroz sve raspoložive diplomatske i razvojne alate”, saopštila je AfP, prenose Vijesti.ba.
U saopštenju se dalje navodi da, iako je BiH izbjegla rat punih razmjera od 1995. godine, zemlja nikada nije bila bliža još jednoj etničkoj krizi nego što je to slučaj danas. Sigurnost i stabilnost u BiH rastu usljed prijetnji Milorada Dodika da će ponovo stvoriti srpsku vojsku i povući se iz institucija na državnom nivou. Dodiku snažnu podršku pružaju nacionalistički političari u Beogradu i Zagrebu, kao i ruske diplomate koje nastoje umanjiti suverenitet BiH i spriječiti pristupanje zemlje NATO-u.
“Dok predstavnik SAD-a pri UN-u izražava zabrinutost zbog izjave Dodika o “potpunom” povlačenju RS-a iz vlade, dodajući da takve tvrdnje predstavljaju “opasan put” za BiH i širu regiju, odgovor američkog State Departmenta na ovu sve nestabilniju situaciju nije adekvatan. Najava SAD-a o djelimičnim izmjenama Ustava i Izbornog zakona mogla bi poslužiti učvršćivanju etničkih podjela, a najavljena pomoć ekonomskom razvoju neće zadovoljiti razmjere krize”, potcrtavaju iz AfP-a.
Osim toga, nastavljaju, prošlosedmični vjerodostojni medijski izvještaji iz SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i BiH otkrili su da visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt neće moći predstaviti svoj godišnji izvještaj Vijeću sigurnosti UN-a (UNSC). Čin ušutkivanja visokog predstavnika u UNSC-u ozbiljna je prijetnja OHR-u, međunarodnoj instituciji odgovornoj za nadzor nad provedbom civilnih aspekata Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, kojim je okončan rat u BiH.
Navodno su SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska s Ruskom Federacijom pregovarale o sporazumu o produženju mandata snagama Evropske unije (EUFOR), koje podržava NATO, u zamjenu za ukidanje svih referenci OHR-a. Izvještaj OHR-a sada je javan i u njemu se navodi:
“U vrijeme pisanja ovog izvještaja, BiH se suočava s najvećom egzistencijalnom prijetnjom u poslijeratnom periodu. Uporni, ozbiljni izazovi osnovama Općeg okvirnog sporazuma za mir (GFAP) od strane vlasti entiteta Republika Srpska, na čelu s najvećom strankom u RS-u – Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), predvođenog članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom, ne samo da ugrožavaju mir i stabilnost zemlje i regije, već – ako na njega ne odgovori međunarodna zajednica – mogu dovesti i do poništenja samog Sporazuma.”
AfP poziva američki State Department da upotrijebi sve raspoložive diplomatske alate za deeskalaciju političkih i etničkih tenzija u BiH i ojača podršku OHR-u, umjesto da umanji njegov kritični civilni nadzor nad Daytonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine, prenose Vijesti.ba. SAD bi također trebale primijeniti svoje novonajavljene pojačane sankcije kako bi dodatno pojačale sankcije Dodiku iz 2017., koje su mu uvedene zbog kršenja vladavine prava, prkošenja Ustavnom sudu BiH i opstrukcija Daytonskog sporazuma.
“SAD bi trebale surađivati sa svojim evropskim kolegama na uvođenju dodatnih sankcija kako bi pojačale njihov učinak. Nadalje, SAD moraju podstaći NATO da poduzme hitno planiranje vanrednih situacija, kako je to zacrtalo Vijeće za demokratizaciju politike, kako bi se pozabavio rekonstituiranjem snaga bosanskih Srba u BiH i daljnjim prijetnjama integritetu države BiH i provedbe Daytonskog sporazuma.
Pozivamo SAD i međunarodnu zajednicu da djeluju odlučno i hitno. Bez hitne, koordinirane akcije na zaustavljanju nacionalističke plime u BiH, obuzdavanju napora srpskih separatista da stvore pokret ‘Srpski svijet’, odbijanju sve korozivnijeg utjecaja Rusije, poduzimanju opipljive pravne reforme koja štiti temeljna prava naroda BiH, te jačanju vjerodostojnosti i podrške OHR-u, raspad države i etničko nasilje i sukobi su vjerodostojna i ozbiljna prijetnja”, poručili su iz Alijanse za izgradnju mira.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
