Vlada Federacije BiH imenovala je nove v.d. članove Upravnog odbora Fonda za zaštitu okoliša FBiH. Od sedam članova novog UO četvero dolazi iz HDZ-a BiH. U prethodnom sazivu UO, HDZ BiH je imao tri člana, što znači da nije imao većinu.
Prema informacijama Istrage, i mjesto direktora Fonda bi trebalo pripasti HDZ-u BiH. Proteklih godina Fondom su upravljali SBB (Fuad Čibukčić) i SDA/SBB (Esad Humo). Međutim, SDP, Naša stranka i Narod i Pravda namjeravaju ovu poziciju sada prepustiti HDZ-u BiH, a jedan od kandidata za direktora je Slađan Bevanda.
Ovo je posljednje izdanje Službenih novina Federacije BiH.
Pratimo crveni okvir. Vlada Federacije BiH na sjednici održanoj 14. juna ove godine razriješila je bivši saziv Upravnog odbora Fonda za zaštitu okoliša. Kako se može vidjeti, od sedam članova UO, troje ih je bilo iz HDZ-a BiH. U pitanju su Mirjana Milićević, Andrijana Katić i Božana Bilandžija. Četiri člana UO pripadala su SBB-i SDA-u, što znači da su ove dvije stranke imale većinu u UO plus poziciju direktora Fonda koji je godišnje na razne projekte dijelio oko 30 miliona maraka.
Nakon što su stranke Trojke ušle u koaliciju sa strankama HNS-a, lider HDZ-a BiH Dragan Čović je insistirao da toj stranci pripadnu JP Autoceste FBiH i Fond za zaštitu okoliša. Čoivić je na taj način želio nadomjestiti poziciju ministra zdravlja u Vladi FBiH koja je pripala HDZ-u 1990. Upravo zbog toga Vlada FBiH je prošle sedmice donijela odluke o razrješenju bivšeg saziva UO i imenovanju novog saziva UO.
Sada obratite pažnju na plavi okvir. Od sedam novih članova UO Fonda, četvero ih je pripalo HDZ-u BiH. Mirjana Milićević i Božana Bilandžija su ostale članice UO, s tim da su im se pridružili Doris Čuljak i Danijela Jurina. Dakle, HDZ BiH sada ima četiri člana UO Fonda za zaštitu okoliša, a Trojka je pristala da im da i poziciju direktora Fonda.
Trenutno, direktor Fonda je Esad Humo, ratni heroj iz Mostara sa bogatim iskustvom u međunarodnim institucija. No, SDP, Naša stranka i NiP namjeravaju ukloniti Humu i na njegovo mjesto dovesti kadra HDZ-a BiH (vjerovatno Slađan Bevanda).
U predmetu broj T20 0 KT 0021123 21 Tužilaštvo BiH (tužilac Kasim Halilčević), sačinilo je pismeno 06.06.2022.godine u kojem je navedeno da je Tužilaštvo BiH, u smislu odredbi člana 216. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine donijelo Naredbu o neprovođenju istrage protiv Radovana Kovačevića, savjetnika člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, i portparola SNSD, zbog krivičnog djela Negiranje genocida iz člana 145 a stav 3. i 7. KZ BIH, jer ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice počinilo predmetno krivično djelo. Tužilaštvo BiH je postupalo po jednoj anonimnoj krivičnoj prijavi i po prijavi Ibre Bešlije.
Od istražnih radnji prikupljanja podataka u cilju provjere navoda krivične prijave, Tužilaštvo BiH je zahtjevalo od SIPA-e da sasluša u svojstvu svjedoka Enu Ameti, urednicu emisije “Plenum” koja se emitira na FTV i u čijoj emisiji od dana 06.09.2021.godine je, prema njenom iskazu, Radovan Kovačević izjavio “…da i pored tog nametanja tog zakonskog okvira on mora reći da se u Srebrenici nije dogodio genocid, na što ga je ona upitala šta za njega znače sve haške presude koje svjedoče o tome da se u Srebrenici dogodio genocid, a da je on na to odgovorio da je to politički sud.” Osim toga, Ena Ameti je dostavila dva CD na kojima se nalaze snimci predmetne emisije. Tužilaštvo BIH je saslušalo i podnosioca jedne od prijava Ibru Bešliju.
Konkretni i tačni navodi prijavljenog Kovačevića su:”Ja ću i sada da vam kažem. Ja smatram da je u pitanju jedna politička kvalifikacija. Ponoviću Vam. U potpunosti uvažavam i najiskrenije žalim za svim žrtvama zločina koji se dogodio u Srebrenici, ali jasno i odgovorno tvrdim da se u Srebrenici nije dogodio genocid, da zločin koji se dogodio u Srebrenici ne može da se kvalifikuje kao genocid, jer ni na koji način ne može da se poredi sa genocidom kakav se dogodio nad srpskim narodom u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, kakav se dogodio u Jasenovcu, Jadovnu i na mnogim drugim stratištima, ne može da se poredi sa zločinom genocida, odnosno holocaustom nad jevrejskim narodom, niti nad genocidom koji su Turci, koji je Turska sprovela nad Jermenima.”
SIPA je Radovana Kovačevića, prijavljenog, saslušala u svojstvu svjedoka (a ne osumnjičenog), koji je objasnio svoje stavove o načinu uvođenja člana 145a u KZ BIH (nametanje od strane OHR), ali i istakao da nije imao namjeru da uvrijedi pojedinca ili određenu skupinu ljudi, a naročito da nije imao potrebu da povrijedi nečija osjećanja ili da podstakne nekoga da učini nekome nešto na žao, te mu je stoga žao ukoliko je bilo ko na neodgovarajući način shvatio njegove javne istupe, međutim, kako je naveo, osnova demokratskog društva je omogućavanje iznošenja vlastitih stavova i mišljenja. U konačnici, svjedok Radovan Kovačević je naglasio da uvažava i osjeća duboko poštovanje prema svim žrtvama ratnog zločina u Srebrenici, ali da zadržava svoje pravo na slobodu mišljenja.
U pismenu Tužilaštva BIH se navodi:”Tumačeći bitne elemente bića ovog krivičnog djela propisanom u članu 145 a stav 3 proizilazi da se u radnjama Radovana Kovačevića stiče jedno obilježje a to se u konkretnom slučaju odnosi na poricanje genocida, međutim kako član 145 a stav 3 propisuje kao bitan element i način učinjenja ovog krivičnog djela koji podrazumijeva način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve grupe osoba ili člana takve grupe, iz istog proizilazi da se u radnjama Radovana Kovačevića nisu stekla ova obilježja bića navedenog krivičnog djela, koja se odnose na način počinjenja, a što proizilazi kako iz njegove izjave koju je dao u emisiji FTV “Plenum” u kojoj je negirajući genocid izrazio najiskrenije žaljenje za svim žrtvama zločina koji se dogodio u Srebrenici, te iz izjave koju je dao Državnoj agenciji za istrage i zaštitu u kojoj je posebno istakao da prilikom gostovanja u emisiji “Plenum” ni u jednom trenutku nije imao namjeru da uvrijedi pojedinca ili određenu skupinu ljudi, a da naročito nije imao namjeru da povrijedi ničija osjećanja niti da bilo koga podstakne da učini nekome nešto nažao, te da mu je žao ukoliko mu je bilo ko na neodgovarajući način shvatio njegove javne istupe, međutim kako je naveo u izjavi, osnova demokratskog društva je politički pluralizam, odnosno, omogućavanje slobodnog iznošenja vlastitih stavova i mišljenja.”
Tužilaštvo BiH je zaključilo da nije imao namjeru da povrijedi ničija osjećanja niti da bilo koga podstakne da učini nekome nešto nažao.
Ozbiljnost sa kojom je postupajući tužilac Tužilaštva BiH Kasim Halilčević pristupio provjeri navoda prijave je najočitija iz činjenice da je provjeravao (i utvrdio da ne postoje) elemente krivičnog djela “Negiranje genocida”. To krivično djelo ne postoji u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine. Članom 145a Krivičnog zakona BiH je propisano krivično djelo “Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti”.
Kada je riječ o samoj odluci, a postoji opravdan strah da će ista postati “urnek” za naknadne odluke u sličnim predmetima, postoje minimalno dva problematična aspekta sa pravne strane (ljudsku stranu ćemo ostaviti po strani u ovom trenutku).
Naime, član 145a KZ BIH u stavu 3. propisuje:”(3) Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravosnažnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. aprila 1495. ili Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv grupe lica ili člana grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve grupe lica ili člana takve grupe, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.”.
Bilo kojem čitaocu, čak i onom koji nije pravnik,jasno je da se nigdje u ovom stavu ne spominje namjera osobe koja poriče genocid (ili drugi ratni zločin, koji je kao takav utvrđen presudom nekog od sudova-korisna informacija za Radovana Kovačevića-ne smiju se poricati ni zločini počinjeni u Jasenovcu). Ono što je element ovog krivičnog djela, a koje tužilac Tužilaštva BIH naziva Negiranje genocida, koji uopšte nije provjeren je “da li je javno poricanje genocida od strane prijavljenog Radovana Kovačevića moglo potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe lice”. Tužilaštvo BiH nije saslušalo nikoga na okolnosti ovog elementa krivičnog djela, nije utvrdilo da li je došlo do nekog javnog ispoljavanja mržnje nakon javnog poricanja genocida od strane prijavljenog Kovačevića. Pretpostavljemo zato što je bilo zauzeto utvrđujući šta je Radovan Kovačević u stvari namjeravao i koliko mu je žao svih žrtava.
Drugo, čini se da je tužilac Tužilaštva BiH Kasim Halilčević pomješao slobodu mišljenja i slobodu izražavanja, valjda pod uticajem prijavljenog Kovačevića, kako njegovo pravo na slobodu mišljenja i izražavanja ne bi bilo narušeno. Nije sporno da bukvalno svi ljudi na svijetu uživaju pravo na slobodu mišljenja (kako je ista propisana članom 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama), jednako kao što uživaju i slobodu izražavanja (kako je ista garantovana članom 10.EKLJP). Osim što sloboda izražavanja može biti ograničena-u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.
Kako se i prijavljeni Radovan Kovačević dotakao holokausta, čini se da bi bilo korisno prisjetiti se sudske prakse ESLJP kada je riječ o negiranju holocausta u vezi sa pravom na slobodu izražavanja.
Zanimljiv je slučaj Witzsch protiv Njemačke. U tom slučaju je Hans Jürgen Witzsch u privatnom pismu, upućenom istoričaru Wolffsonu, iznio negativnu vrijednosnu ocjenu spram ranije objavljenog Wolffsonova članka (o Hitleru i pripadnicima Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (Nationalsozialistische Deutsche Arbeitspartei-NSDAP) u kontekstu masovnih ubistava Jevreja). Iako nije negirao holokaust, porekao je odgovornost Hitlera i pripadnika NSDAP-a tvrdeći da ne postoje dokazi da su počinili sve ono što im se istorijski pripisuje. Prema mišljenju njemačkih sudova (koji su istrebljenje Jevreja tretirali kao jasno utvrđenu istorijsku činjenicu), negirajući njihovu odgovornost Witzsch je porekao okrutnu sudbinu žrtava i povrijedio dostojanstvo preminulih te je osuđen na tri mjeseca zatvora. U svojoj pritužbi ESLJP-u Witzsch se žalio na povredu čl. 6., 7., 9., 10. i 14. EKLJP-a. Sud je zahtjev ocijenio nedopuštenim. Pozivajući se na cijeli niz prethodnih slučajeva u kojima je primijenjena klauzula iz čl. 17. EKLJP-a istaknuo je kako je njezina svrha onemogućiti pojedincima da zloupotrijebe prava smjerajući na promoviranje ideja protivnih tekstu i duhu Konvencije, a upravo je takvu zlopotrebu podnositelj učinio.
U slučaju Schimanek protiv Austrije Hans Jorg Schimanek osuđen je na petnaest godina zatvora zbog različitih aktivnosti usmjerenih na revitalizaciju nacističkih vrijednosti te je, inter alia, negirao sistematsko ubijanje Židova upotrebom plinskih komora. Podnio je pritužbu ESLJP-u pozivajući se na povredu čl. 6., 7., 9. i 10. EKLJP-a. Sud je pritužbu proglasio nedopuštenom, pozivajući se i na čl. 17. koji brani aktivnosti usmjerene na povredu konvencijskih prava i sloboda.
Garaudy protiv Francuske slučaj je koji predstavlja prijelomni trenutak upotrebe klauzule iz čl. 17. jer je Sud jasno demonstrirao pokazatelje nedopuštenosti pritužbe u kontekstu klauzule zlopotrebe prava. Roger Garaudy napisao je i objavio knjigu The Founding Myths of Israeli Politics povodom koje je pokrenuto nekoliko krivičnih postupaka zbog negiranja zločina protiv čovječnosti, objavljivanja rasno uvredljivih izjava te poticanja na rasnu ili vjersku mržnju ili nasilje. Osuđen je na uslovne te novčane kazne. U rješavanju pritužbe koju je podnositelj podnio ESLJP-u, pozivajući se na inter alia povredu slobode izražavanja, Sud je istaknuo da opravdanje pronacističke politike ne može biti zaštićeno članom 10. EKLJP-a te da postoji kategorija jasno utvrđenih povijesnih činjenica, što holokaust nedvojbeno jest, čija negacija ne uživa konvencijsku zaštitu, te proglasio pritužbu nedopuštenom.
Dakle, suprotno sudskoj praksi ESLJP, tužilac Tužilaštva BIH, uvažava ono što Radovan Kovačević tvrdi da mu je bila namjera, štiteći pravo Ratka Kovačevića na slobodu mišljenja i izražavanja, pri čemu u cijelosti propušta primjeniti i odredbe KZ BIH (koje ne tretiraju namjeru u kontekstu člana 145a), ali i sudsku praksu ESLJP, kada je riječ o slobodi izražavanja.
Mora se istači na kraju i da član 35. ZKP BIH uređuje prava i dužnosti tužioca. Tužilac, shodno članu 15. ZKP BIH ima pravo da postojanje ili nepostojanje nekih činjenica utvrđeju nevezano o posebnim formalnim dokaznim pravilima-za šta bi se moglo učiniti da se radi o slobodnoj tužilačkoj ocjeni. Ne postoji slobodna tužilačka ocjena, jer je tužilac vezan članom 17. ZKP BIH, prema kojem je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ZKP BIH ne propisuje drugačije-a u ovom slučaju, ne propisuje. Sloboda odlučivanja se odnosi na vrstu dokaza, a ne na to da se elementi krivičnog djela, propisani zakonom, igrnorišu, a uvode novi u konkretnom slučaju, namjera.
(autor tekst je pravni ekspert koji se zbog prirode posla nije mogao potpisati pod članak)
Kada su 10. oktobra prošle godine predsjednik Azerbejdžana i premijer Armenije potpisali sporazum kojim je posredovao ruski predsjednik Vladimir Putin, smatralo se da su time, faktički, okončane borbe u regiji Nagorno-Karabah. Potpisivanje ovog sporazuma doživljavavao se kao pobjeda u Bakua i poraz Jerevana. Međutim, iako su vojne operacije privedene kraju, odnosi u regiji će vjerojatno biti složeniji, zamršeniji i tenzije će trajati mnogo tuže od 44-dnevnog rata. Rusija je tokom sukoba bila spremna vojno intervenirati, ali su, ipak, vlasti u Moskvi iskoristile svoj politički uticaj kako bi se potpisao Sporazum koji je uključivao brzo raspoređivanje ruskih mirovnih snaga u regiju. Procjene međunarodnih sigurnosnih stručnjaka su da bi i postojeće tenzije na Zapadnom Balkanu, prvenstveno na Kosovu, mogle biti savršeno tlo za sličnu operaciju Ruske Federacije. Politija Ruske Federacije se često zasniva na tome da koriste međunarodne sporove između suverenih država te da se pojavljuju kao posrednici. Upravo ruske operacije na Nagorno-Karabaha mogle bi poslužiti državana Zapadnog Balkana kao kako Rusija koristi sukobe među državama i kako bi manipulirala stanjem na terenu kako bi ojačala svoj uticaj. Baš kao što Moskva pokušava iskoristiti sporenja između Srbije i Kosova kako bi zadržala svoj utjecaj u regiji zapadnog Balkana, mirovni sporazum između Azerbajdžana i Armenije uz posredovanje Moskve omogućava Kremlju da proširi svoj utjecaj na Kavkazu i, u konačnici, smijeniti armensko rukovodstvo na člije bi mjesto instalirali Rusiji odanije zvaničnike. Armenija je, inače, članica ODKB-a, ruske verzije NATO-a, čiji su članovi zemlje bivšeg Svojetskog saveza. Kremlj je, u osnovi, ignorisao status Armenije kao članice ODKB-a i nije im pružio pomoć tjerajući ih tako da prihvate ponižavajući dogovor koji se smatra porazom u Jerevanu i pobjedom u Bakuu. Sada će ruski “mirovnjaci” biti prisutni u regiji i, faktički, prisiljavati Armeniju da svoju vanjsku politiku provodi onako kako to Rusija želi. Ubacivanje takozvanih mirovnih ruskih trupa u spor oko Nagorno-Karabaha Rusiji, zapravo, daje novo uporište koje joj omogućava djelovanje u toj regiji, utičući i na Azerbejdžan i Armeniju. Rusija opet pokazuju da su iznad svega samo njihovi vanjskopolitički interesi.
Isto tako, kada je u pitanju Balkan, Rusika Federacija podrazumijeva i vjeruje da bi Srbija trebala biti podređena isključivo vladavini Moskve i prošlogodišnji proteste protiv Aleksandra Vučića, uglavnom su koordinirale organizacije povezane sa Moskvom. Na taj način Ruska Federacija nastoji ojačati svoj uticaj u Beogradu.
Pojačanii izolacionizam američke vanjske politike i nezainteresiranost Evropske unije i evropskih zemalja u regiji, zajedno sa globalnom pandemijom COVID-19 i usmjeravanjem pažnje većine zemalja na domaće probleme javnog zdravstva, pružili su priliku Rusiji da indirektno intervenira na Nagorno-Karabahu. Da li je na redu Balkan?
Osuđeni bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH Kemal Čaušević nakon pravosnažne presude obrušio se na državne tužioce Dubravka Čamparu i Olega Čavku. Riječ je o predmetu “Pandora” koji je bio težak 2 milijarde KM. Čaušević je u svom iskazu koji je dao Tužilaštvu BiH ispričao kako je ostvarivao kontakte sa različitim ljudima iz politike, kakve usluge su tražili od njega. Neki od spomenutih političara i danas su aktivni nosioci vlasti u BiH, a Tužilaštvo nikada nije istragu vodilo u smjeru političara. Osim Čauševića osuđeni su i Sedinet Karić i Anes Sadiković, piše NAP.
Kompletnu izjavu Kemala Čauševića koju je prije nekoliko godina objavila Novinska agencija PATRIA, a po kojem pravosuđe nije uradilo ništa možete pročitati ovdje.
“Prije više od 10 godina je započeo ovaj proces. Neznanje je uništilo civilizaciju, pa pokušao da uništi i mene. Nadam se da će tužioci Oleg Čavka i Dubravko Čampara odgovarati za zločin koji su počinili. Prije 10 godina su slagali da sam zaradio u životu 570 hiljada i da imam svu tu imovinu. Namjerno su zanemarili 20 godina mojih staža do tada. Od toga sam bio tri direktorske pozicije i to preko pet godina. Zanemarili su i tri stana koja sam do tada imao, kao i iznos na računu od 230 hiljade”, kazao je Čaušević nakon presude.
U iskazu Kemala Čauševića tako su redom spomenuta imena Dragana Čovića, Dragana Vrankića i Vjekoslava Bevande. Oni su koristili svoj politički utjecaj i pozicije radi stjecanja imovinske koristi. Vrankić je, navodno u vrijeme dok je bio državni ministar finansija i član Upravnog odbora UIO BiH izričito zahtijevao da na poziciju šefa Regionalnog centra Mostar bude imenovan aktuelni direktor UIO BiH Miro Džakula.
Čaušević je zbog činjenice da Upravni odbor može praviti na razne načine blokade u radu Uprave, članovima Komisije koja je imenovala šefove RC-a sugerisao da pripaze Džakulu. No, nastupili su problemi jer je Džakula bio jako loš na intervjuu, ali je Čaušević pod Vrankićevim žestokim pritiskom ipak sugerisao da on bude imenovan.
Inače, Džakulu je navodno Čaušević u svom iskazu okarakterisao kao “čovjeka koji voli pare i koji ih je primao rado od osoba osumnjičenih za porezne utaje”. Džakula je na čelu UIO BiH već više od dva mandata.
Nadalje, Čovića je spomenuo u kontekstu “prijateljskog nagovaranja” da za potrebe UIO kupi halu Sokola preko puta već kupljene zgrade. Čović je navodno Čauševića vozao u svom automobilu, te mu pokazivao halu koju je sudski vještak procijenio na 900.000 KM da je UIO kupi za 1,5 miliona KM! Uprava tu zgradu ustvari i nije kupovala od Sokola, već od Čovićevog prijatelja koji je objekat prvo privatizirao, a potom prodao UIO.
Indikativno je da je Čovićev prijatelj tu zgradu kupio od Sokola u vrijeme dok je HDZ-ov kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bio na čelu ove mostarske kompanije. Razgovorima o kupovini sporne zgrade prisustvovali su i Vrankić i Bevanda.
Bevandu je Čaušević u svojoj izjavi spomenuo i u kontekstu prodaje fiskalnih kasa, koje je u početku procesa fiskalizacije u Federaciju BiH uvezao zet akutelnog predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH i HDZ-ovog kandidata za Parlament BiH. Upravo je Bevanda bio ključni akter pregovora o tome na koji će se način provoditi fiskalizacija, te je na kraju odlučeno da to bude na nivou entiteta. Enitetska fiskalizacija bila je dogovor Bevande i bivšeg premijera RS Aleksandra Džombića, a cifra koja se spominje vezana za ovaj biznis je vrtoglavih 300 miliona KM.
Čaušević je tako u svom iskazu naveo da je na insistiranje Dragana Čovića UIO 2009. godine kupila zgradu Sokola u Mostaru, po cijeni od 2 miliona KM, iako je vještak procijenio da ta zgrada vrijedi oko 900.000 KM. Prethodno, zgradu su od Sokola privatizirali Čovićevi prijatelji, i to dok je Čović bio direktor ovog bivšeg mostarskog giganta, po veoma povoljnim cijenama, a onda je Upravi prodali za nešto više od milion KM nego što je stvarna vrijednost.
Čaušević je otkrio da je Nikola Špirić imao ključnu ulogu u nezakonitom zapošljavanju ljudi u UIO za koje je lično urgirao. S obzirom da je Špirić bio ministar finansija BiH on je bio i u UO UIO BiH.
Ime Milorada Dodika veže se za unaprijeđenje Zdravka Cvjetinovića za šefa carina kao i da se Dubravko Prstojević postavi na mjesto šefa Odjela za kontrolu velikih poreskih obveznika.
Odmah nakon imenovanja na poziciju predsjedavajućeg Vijeća ministara, Špirić je navodno od Čauševića zatražio da Goranu Marinkoviću, odnosno njegovom preduzeću ”Marinković Comerc”, vrati porez od 500.000 KM. Akt Poreske uprave RS kojim se zahtijevao povrat PDV-a bio je nečitko potpisan i nije se vidjelo ko je njegov potpisnik,pa je Čaušević zadužio svog pomoćnika Dževada Nekića da provjeri o čemu se radi.
– Vrlo brzo, možda poslije pola sata, nazvao me Špirić i verbalno me napao i stavio mi do znanja da nije zadovoljan mojim ponašanjem. Obratio mi se riječima:”Nisam to očekivao od tebe, lijepi moj direktore!” Bilo mi je jasno da nešto nije uredu, jer što bi se on brinuo o nečemu što je zakonito, a ukoliko je sve čisto, zašto bi bilo kome smetalo da se provjeri – naveo je Kemal Čaušević u svojoj izjavi.
Pola miliona je, priznao je, nakon Špirićeve intervencije vraćeno bez dodatnog problematizovanja firmi ”Marinković Comerc” jer ”nije želio da remeti dobre odnose sa premijerom”.
– To je osoba (Marinković, op.a.) koja ima specijalan odnos sa Nikolom Špirićem i Špirić mu koristeći svoj položaj konstantno pomaže. Marinković je bio predmetom naše istrage u isto vrijeme za praktično iste stvari kao poznati slučaj ”Čago” (utaja poreza i pranje novca,op.a. ) u kojem je podignuta optužnica – tvrdi Čaušević, objašnjavajući da je i u slučaju Marinković UIO podnijela izvještaj, ali da istraga nikada nije završena i provedena jer je ”bio zaštićen”.
Prema navodima bivšeg direktora UIO, na zahtjev Nikole Špirića i bivšeg pravobranioca BiH Dragice Miletić, u hotelu Šeher primio je Marinkovića koji je pokazao zabrinutost za svoju sudbinu i strah da će ”odmah nakon Čaga i on biti uhapšen”.
– On je meni tada priznao da ima nešto njegove krivice, a da je to manje u odnosu šta radi Kekerović (Mladen Kekerović i još osam lica optuženi su za organizovani kriminalm, poresku utaju i nezakonit povrat PDV-a u iznosu od 10 miliona KM, op.a.) – stoji u izjavi.
Interesantno je da se odmah nakon ovog susreta, prema sopstvenom priznanju, Čaušević u hotelu Holiday Inn, sastao sa pravobraniocem Dragicom Miletić i tužiocem Dragicom Glušac koja je zadužila Marinkovićev predmet koji nikada nije završen.
– Bojim se da iza svega stoji Nikola Špirić. Goran Marinković mi je otvoreno rekao da plaća Nikolu Špirića, jer mu se isti nameće – kazao je Čaušević.
Drugi interesantan slučaj vezan za Špirića, prema Čauševićevim riječima, vezan je za ”aferu šećer”, tj. pravna lica ”Studen Agrana” i ”Bimal” koja su oslobođena 60 miliona KM plaćanja carine i što Čaušević dovodi u vezu sa kupovinom stana u Beču za Špirićevu kćerku.
Čauševiću se, kako tvrdi, obratio vlasnik ”Studen Agrana” Ilija Studen čija je želja bila da se nerafinisani šećer tretira kao sirovina za proizvodnju i oslobodi carine. Nakon što je dobio objašnjenje da je to u nadležnosti Savjeta ministara, zahvalio se na ”informaciji kuda dalje da ide do postizanja svoga cilja”.
– Ubrzo je zaista dobio mogućnost da uvozi sirovinu bez carine u količini od 50 miliona kilograma, što dovodi do štete od 10 miliona KM za BiH na godišnjem nivou ili 60 miliona za ovih šest godina.Ovaj slučaj je doveo do monopolskog položaja na tržištu, a o svemu ovome bi mogao posvjedočiti Mladen Zirojević iz Ministarstva spoljne trgovine u to vrijeme ( ministar iz SNSD za spoljnju trgovinu i ekonomske odnose u Špirićevom Savjetu ministara ) i koji se posvađao sa Špirićem, a mogao bi svjedočiti i Senad Svraka…- naveo je u svom iskazu Kemal Čaušević.
Govoreći o ovoj aferi, on je konstatovao da je ”simptomatično da drugima nije dozvoljena mogućnost ovakvog uvoza”, te da je jasno da se u ovom slučaju radilo o favorizaciji.
– Ono što je meni indikativno na ovaj način samo je Studen uvozio toliku količinu sirovina koje daleko premašuju potrebe cijele BiH. Na ovaj način su se varali investitori i EU koja isplaćuje značajne podsticaje za proizvodnju šećera, što je u konačnici dovodilo i do friziranja same proizvodnje kroz ogroman uvoz maltene gotovog proizvoda, pa do proizvodnje veće količine od potrebne. Upitno je da li je ta količina i proizvedena. – izjavio je Čaušević.
BiH je godišnje gubila i 100.000 do 200.000 KM na paušalnu procjenu, kroz nejasne normative, gubitaka šećera kroz propadanje robe, kaliranje, curenje, oštećenje ambalaže itd.
– Prema mojim saznanjima, Ilija Studen se dobro odužio Nikoli Špiriću u Beču gdje živi Špirićeva kćerka Jovana sa svojim vjenčanim ili nevjenčanim mužem… Koliko se ja mogu sjetiti, moguća kupovina stana od novca koji je dobio od pravnog lica ”Studen”, mogla se desiti u periodu kada je Savjet ministara donio odluku kojom se omogućava povlašćen uvoz šećera… Vremenski, čini mi se da je to moglo biti polovinom 2008. godine, ali se dobro sjećam da je Fuad Kasumović oko tog pitanja nešto talasao. Ta odluka je objavljena u Službenom glasniku BiH.
Pored Gorana Marinkovića, vlasnika firme ”Marinković Comerc” kojoj je izdejstvovao povrat PDV-a od 500.000 KM, prema Čauševićevom iskazu, Špirić je imao još jednog prijatelja sa istim imenom – Goran Marinković, ovaj put šefa Carinske ispostave Banja Luka koji je trebao biti smijenjen jer je firmama ”Janus” i ”Nono” omogućavao brže carinjenje, a ”bilo je i informacija da prima novac”, kako tvrdi Kemal Čaušević.
– Nikola Špirić me zvao telefonom i zahtijevao mi da ne smjenjujem Marinković Gorana dok se on ne vrati sa puta… Dolazio mi je takođe i Sadiković Anes (nekrunisani kralj tekstila hapšen zbog carinskih utaja u akcijama ”Bos” i ”Pandora”, op.a.) i molio me da ne smjenjujem Marinkovića, odnosno ”da mu ne razvaljujem posao”, kako mi je rekao”, piše u Čauševićevom iskazu.
Milorad Dodik je najavio, HDZ-ov ministar Vjekoslav Bevanda je sproveo u djelo. Novac za provedbu Općih izbora je osiguran. Ustvari, osiguran je samo dio novca od ukupno 12,5 miliona KM koliko je Centralnoj izbornoj komisiji BiH potrebno za provedbu izbora. Od potrebnih 12,5 odobreno je 9,7 miliona KM.
Prvo je u ponedjeljak ujutro Vjekoslav Bevanda odbio da u dnevni red sjednice Vijeća ministara BiH uvrsti prijedlog Posebne odluke kojo. se od prenesenih sredstava iz prethodnih godina CIK-u odobrava 12,5 miliona KM. Bevandino obrazloženje je bilo da će on, kao ministar finansija i trezora BiH, pripremiti posebnu odluku o posuđivanju novca.
“Prijedlog odluke o odobravanju privremenog koristenja dijela sredstava od dozvola za koristenje radio-frekvencijskog spektra za pruzanje usluga putem mobilnih pristupnih sistema”, naziv je dokumenta kojeg je Vjekoslav Bevanda dostavio na izglasavanje Vijeću ministara BiH.
Odluka je jednoglasno usvojena. To znači da će CIK-u od GSM licenci biti posuđeno 9,7 miliona KM. U pitanju je, dakle, isti iznost koji je ministar finansija Vjekoslav Bevanda za Opće izbore predvidio i u Nacrtu budžeta institucija BiH.
Podsjećamo, nakon što je Bevanda uputio Nacrt budžeta u proceduru, reagirala je i Centralna izborna komisija BiH, uporivši da je 9,7 miolona KM “nedovoljno za provedbu izbora”.
“U odnosu na potrebna sredstva nacrt budžeta za Centralnu izbornu komisiju BiH je niži za cca 2.800.000 KM. Centralna izborna komisija BiH je u osnovnom budžetskom zahtjevu za 2022. godinu iskazala potrebu za Centralnu izbornu komisiju BiH u iznosu od 12.858.000 KM od čega 9.768.000 KM za Program posebnih namjena – provedba Općih uzbora 2022. godine. Centralna izborna komisija BiH je dostavila i Aneks budžetskog zahtjeva za uvećanje sredstava za provedbu Općih izbora 2022. godine za 2.000.000 KM zbog planiranog uvećanja naknada za članove biračkih odbora”, saopćeno je tada iz CIK-a.
HDZ BiH mjesecima je opstruirao usvajanje odluka potrebnih za finansiranje Općih izbora. No, kada je postalo izvjesno da će OHR upotrijebiti bonske ovlasti, Vjekoslav Bevanda je ekspresno pronašao rješenje o kojem je javnost, noć ranije, izvijestio lider SNDS-a. Milorad Dodik.
Na prvoj fotografiji koju prilažemo ispod ovog pasusa nalazi se Curriculum Vitae Johanna Sattlera, šefa Delegacije EU u Bosni i Hercegovini. Upućujemo vas da posebnu pažnju obratite na period od 2008. do 2012. godine. Te četiri godine ovaj je austrijski diplomata proveo u Moskvi, baveći se izdavaštvom u ime grupacija WAZ Media i Axel Springer.
A sada da vidimo šta piše u biografiji Johanna Sattlera dostupnoj na službenoj stranici Delegacije Evropske unije u BiH. Rođen je 1969. godine u Austriji. Pored maternjeg njemačkog jezika, ambasador tečno govori engleski i ruski i poznaje bosanski/hrvatski/srpski i albanski. Godine provedene u Rusiji, ne možete pronaći u ovoj biografiji.
To što je ambasador Sattler zaboravio svoje četiri moskovske godine, u suštini, ne bi trebalo značiti ništa. Ali kada uzmete u obzir sve druge činjenice i izjave date posljednjih mjeseci, godine provedene u Rusiji dobijaju jednu drugu dimenziju.
““Ja nisam primijetio veliki rast ruskog uticaja”, rekao je šef Delegacije EU i BiH Johann Sattler u intervjuu sarajevskom Oslobođenju 27. marta ove godine.
U istom intervjuu šef Delegacije EU, govoreći o ruskom uticaju, istaknut će da je “potpuno legitimno da svaka zemlja radi na interesima svoje države”.
“Mnoge zemlje imaju interes u ovom strateški važnom regionu Zapadnog Balkana. Ali ja nisam primijetio veliki rast ruskog uticaja”, pojasnio je Sattler.
Mjesec dana nakon ovih izjava ambasadora Sattlera, “potpuno legitimno” Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu dovela je u pitanje teritorijalni integritet BiH. Za početak nisu željeli podržati izjavu Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira u BiH koje “na najstrožiji mogući način osudilo trenutni politički diskurs u čijem centru se nalazi tzv. “mirna disolucija” Bosne i Hercegovine, a posebno konkretne korake koje čine predstavnici Republike Srpske i nosioci funkcija na državnom nivou u pravcu pregovora o razdruživanju, uključujući osnivanje pregovaračkih timova i zagovaranje raspada zemlje putem kampanje oglašavanja na internetu”. Istoga dana, samo koji sat kasnije, Ambasada Ruske Federacije “potpuno je legitimno”, povodom zajedničke izjave PIC-a, ukazala da Upravni odbor PIC-a mora strogo poštovati slovo Dejtonskog mirovnog sporazuma.
“Već po ko zna koji put primjećujemo pokušaje da svjesno izvrnu njegov tekst. Izrazit primjer je promocija teze o tome što “BiH uključuje dva entiteta”, iako tačka 3 člana 1 Ustava jasno kaže da se “BiH sastoji od dva entiteta”. Ovo nije samo semantička razlika. U aneksu 4 riječ „state“ u odnosu na Bosnu i Hercegovinu je pomenuta samo tri puta. I ne postoji nijednog spominjanja „single state“”, navedeno je u saopćenju Ambasade Ruske Federacije.
“Potpuno legitimno”, ocijenio bi prošlog mjeseca ruske operacije u BiH šef Delegacije Evropske unije u BiH Johann Sattler koji nije našao za shodno da reagira ni onda kada je Ruska Federacija BiH sredinom marta poručila zvaničnicima u BiH “da dobro razmisle” i da “izvažu sve ‘za’ i ‘protiv’, da uzmu u obzir mišljenje svih stanovnika zemlje koji su daleko od konsenzusa o ovom pitanju”.
“Rusija će u slučaju praktičnog približavanja BiH i NATO-a biti prisiljena reagirati na taj neprijateljski korak”, pisalo je izjavi Ambasade Ruske Federacije u Sarajevu objavljenoj svega nekoliko dana prije nego će ambasador EU u BiH Johann Sattler reći da “nije primijetio veliki rast ruskoj uticaja”.
“Znamo da je Čović šampion evropskih integracija”, kazat će Johan Sattler u aprilu 2020. godine, odnosno svega dva mjeseca nakon što se lider HDZ-a BiH u Moskvi susreo sa zvaničnicima Ruske Federacije.
Sattler je još rekao da “predsjednika Čovića poznaje odavno” i da se “jako dobro sjeća da je on uručio aplikaciju za članstvo u EU”.
Predsjednik Dragan Čović od 2017. godine gaji dobre veze sa Ruskom Federacijom.
“Problem “hrvatskog pitanja” zaista postoji i ne može se prešutjeti”, rekao je u avgustu 2017. godine doskorašnji ruski ambasador u BiH Petr Ivancov tokom intervjua za Večernji list.
Sedam mjeseci kasnije, Ivancov se susreo da liderom HDZ-a BiH Draganom Čovićem.
“Razgovaralo se i o neophodnoj promjeni Izbornog zakona. Ambasador Ivancov je ovom prilikom kazao kako će Ruska Federacija uvijek pružiti potporu BiH kao državi tri državotvorna i ravnopravna naroda te dva entiteta”, saopćeno u martu 2018. godine iz Predsjedništva BiH u kojem je tada sjedio Dragan Čović.
Nakon poraza na izborima 2018. godine, “šampion evropskih integracija” u decembru iste godine odlazi u Budimpeštu gdje se susreće sa mađarskim premijerom Viktorom Orbanom kojeg informiše da je “Hrvatima oteta pozicija člana Predsjedništva BiH”.
Mađarska će kasnije podržati NON PAPER o BiH kojeg je čelnicima Evropske unije prezentirao hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman. Razlog za pisanje ovog neslužbenog diplomatskog dokumenta hrvatskim je vlastima bio – Izborni zakon u BiH, odnosno “rješavanje hrvatskog pitana”.
“Šef Delegacije EU u BiH pozdravio hrvatski NON PAPER”, objavljeno je 27. marta 2021. godine nakon što je Johann Sattler u intervjuu sarajevskom Oslobođenju kazao da je taj dokument “pozitivna stvar”.
Time se ambasador EU u BiH svrstao na stranu HDZ-a BiH i Dragana Čovića kao “lidera evropskih integracija”, koji, isto kao i Sattler smatra da u BiH nažalost, “nema ruskog uticaja”. I za kraj da podsjetimo na još neke činjenice. Johann Sattler je za šefa Delegacije EU u bih zvanično kandidiran početkom 2019. godine, a imenovan u avgustu iste godine. U trenutku kada je austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova kandidovalo Sattlera, na čelu Ministarstva je bila Karin Kneissl. To je ona ministrica na čiju je svadbu 2018. godine došao lično ruski predsjednik Vladimir Putin.
Ples sa Putinom: ministrica Kneissl i ruski predsjednik na svadbi
Nakon ministarskog mandata, Kneissl se otisnula u biznis da bi je početkom marta ove godine ruska Vlada imenovala za posebnu ekonomsku savjetnicu u Vijeću direktora najjače i najveće ruske državne naftne kompanije Rosnjeft.
I to nije sve. Govoreći o OHR-u, šef Delegacije EU u BiH u februaru ove godine rekao je u Banjoj Luci “da je takvo međunarodno prisustvo nekompatibilno s članstvom BiH u Uniji te da na tom planu svakako treba težiti postepenom smanjivanju tog prisustva”. Slične izjave, prilikom svoje posjete BiH, dao je i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.
Sergej Lavrov i Dragan Čović
Šef ruske diplomatije susreo se tada sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem kojom prilikom je kazao da “hrvatski narod mora imati prava zajamčena Daytonskim sporazumom te kako se to odnosi i na osobe koje će taj narod predstavljati u Predsjedništvu BiH”
Republičko javno tužilaštvo Republike Srpske podiglo je optužnicu protiv bivšeg premijera tog entiteta Aleksandra Džombića, potvrđeno je za Istraga.ba iz tri izvora u banjalučkom pravosuđu.
Optužnica je proslijeđena Okružnom sudu u Banja Luci na potvrđivanje.
Bivši premijer RS je, objavio je banjalučki portal mondo.ba, optužen da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja, a u vezi sa milionskim kreditima koji su dodjeljivani preko Investiciono-razvojne banke RS pravnom licu „Energolinija“ d.o.o. Zvornik.
Ranije je banjalučki capital.ba pisao da je Energolinija od IRB-a dobila kredite vrijedne 19,4 miliona KM.
Prema pisanju Capitala, Okružni privredni sud u Bijeljini je krajem prošle godine proglasio ništavim ugovor o kreditu od 19,4 miliona KM između Fonda za razvoj i zapošljavanje RS i „Energolinije“ te oslobodio plaćanja obaveza zvorničku „Aluminu“, a IRB-u naredio da vrati novac koji je do sada naplatila od „Alumine“ kao žiranta. Sud je tada naložio Fondu da „Alumini“ vrati 6,2 miliona KM bez troškova sudskog postupka, a tu presudu je u junu ove godine potvrdio i Viši privredni sud u Banjaluci.
„Alumina“ je krajem 2017. godine podnijela tužbu protiv IRB-a i „Energolinije“ kojom je tražila poništenje ugovora o kreditu od 19,4 miliona KM i jemstvu, te vraćanje milionskog iznosa koji je kao žirant do sada platila IRB-u.
„Energolinija“ je privatna firma u vlasništvu Litvanaca koji su bili i vlasnici FG „Birač“ i njenih kćerki firmi, između ostalog, i „Alumine“.
Preko vlasništva nad postrojenjima za proizvodnju energije kontrolisala je cijeli proizvodni proces u Fabrici glinice „Birač“, koja je takođe bila u vlasništvu Litvanaca, u kojoj pokrenut stečaj 2013. godine.
Prvi put kada je „Energolinija“ tražila kredit od 20 miliona KM, kreditni zahtjev je odbio tadašnji direktor IRB RS Milenko Pavlović, jer je znao kolika je izloženost riziku ovakvog plasmana IRB RS bez posredničke banke. Poslije toga dao je ostavku na ovo mjesto jer je bio pod pritiskom da odobri ovaj zajam.
Nakon njegovog odlaska „Energolinija“ obnavlja kreditni zahtjev, ali ovaj put u visini od 19,4 miliona KM.
Uprava kriminalističke policije Ministarstva unutrašnjih poslova RS je još 2013. godine, u okviru istrage koju je MUP vodio o zloupotrebama i malverzacijama u vezi sa poslovanjem FG „Birač“ i drugih preduzeća iz sastava te fabrike, podnijela Specijalnom tužilaštvu RS izvjaštaj zbog sumnje u nenamjensko trošenje novca „Energolinije“.
U međuvremenu je „Energolinija“ otišla u stečaj, a stečajni upravnik je osporio potraživanja IRB-a po spornom kreditu.
Pored ovog spora u kojem je donesena pravosnažna presuda, Fond za razvoj i zapošljavanje se suočava i sa tužbom Fabrike cijevi Unis u stečaju teškom 2,4 miliona KM, kao i sa tužbom jednog fizičkog lica teškom sedam miliona КM.
“Od Ministarstva pravde BiH, do danas, Tužilaštvo BiH nije zatražilo bilo kakvo pružanje međunarodne pravne pomoći kada je u pitanju slučaj ikona”, kazali su u ponedjeljak za Istragu u tom Ministarstvu.
To znači da je Tužilaštvo BiH obmanulo javnost kada je 6. januara ove godine saopćilo da je putem međunarodne pravne pomoći započelo prikupljanje dokaza u predmetu “ikona”, formiranog nakon što je objavljeno da je Milorad Dodik ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu poklonio ikonu koja potiče iz ukrajinskog grada Luganska koji se nalazi pod okupacijom proruskih paravojnih formacija.
Podsjećamo, glasnogovornik Tužilaštva Boris Grubešić saopćio je za N1 da ta institucija “u okviru navedenog predmeta provodi radnje i aktivnosti”, te da su poslali “zahtjeve za prikupljenje dokumentacije putem međunarodne pravne pomoći”. No, u Ministarstvu pravde ističu da takav zahtjev nikad nisu dobili. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima BiH jasno je propisao proceduru za prikupljanje dokumentacije.
“Zamolnice domaćih pravosudnih organa za međunarodnu pravnu pomoć dostavljaju se stranim pravosudnim organima posredstvom Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine“, navedeno je u članu 4 ovog Zakona.
Prije tačno mjesec dana Tužilaštvo BiH je izvijestilo javnost da su formirali predmet u vezi sa ikonom koju je predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik poklonio ministru vanjskih poslova Rusije Sergeju Lavrovu. Do danas državni tužioci nisu poslali nikakvu naredbu policijskim agencijama na nivou BiH da započnu sa istragom.
“Nismo dobili nikakav akt Tužilaštva u vezi s tim predmetom”, kazali su nam u ponedjeljak ujutro u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).
Isti odgovor dobili smo i u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela u okviru koje djeluje odjel Interpola za BiH.
“Od nas nije zatražena nikakva provjera u vezi sa ovim slučajem. Niti smo, putem Interpola, dobili ikakav akt iz Ukrajine, niti je Tužilaštvo BiH od nas zatražilo da, putem Interpola, izvršimo bilo kakve provjere”, kazali su nam krajem prošle sedmice u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine.
S obzirom na to da po Zakonu o krivičnom postupku Tužilaštvo BiH za sve pretrese i izuzimanje dokumenata i materijalnih dokaza mora tražiti naredbu sudije za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine, zatražili smo informaciju i iz te institucije.
“Od Suda BiH, do ponedjeljka ujutro, nije zatražena nikakva naredba u vezi sa slučajem ikona”, rečeno nam u toj pravosudnoj insituciji.
Dakle, unatoč objavi da su “formirali predmet”, Tužilaštvo BiH ni mjesec kasnije nije poduzelo nijednu konkretnu radnju u vezi sa ovim slučajem.
U međuvremenu je glavna državna tužiteljica Gordana Tadić, preko svog glasnogovornika Gubešića, najavila da će zbog slučaja ikona saslušati Željka Komšića i Šefika Džaferovića, članove Predsjedništva BiH koji nemaju nikakve veze sa Dodikovim poklonom Sergeju Lavrovu. Krajem decembra je, podsjećamo, rusko Ministarsto vanjskih poslova vratilo ikonu koju je na teritoriju BiH ponovo donio bh. ambasador u Moskvi i kadar SNSD-a Željko Samardžija. Ikona se tenutno nalazi na nepoznatom mjestu. Tužilaštvo BiH, rekosmo, od Suda BiH do danas nije zatražilo izdavanje naredbe za njeno izuzimanje.
Pripadnici MUP-a Republike Srpske uhapsili su službenika OSA-e Roberta Radonjića, saznaje Istraga.ba. Radonjić je uhapšen po nalogu Tužilaštva BiH u okviru akcije “Transporter”. Radonjić je povezan sa grupom Bojana Cvijetića, koji je osumnjičen za trgovinu narkoticima.
Kada je krajem prošle godine uhapšen Bojan Cvijetić kod njega je, prilikom pretresa, pronađen jedan od dokumenata Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Sumnj se da mu je taj dokument dao upravo Robert Radonjić, inače službenik OSA-e koji je radio u banjalučkoj kancelariji.
Mediji iz RS-a javljaju da je u toku akcija u Banja Luci, te da su uhapšene četiri osobe. Navode da među uhapšenima ima zaposlenika u institucijama BiH.
Navedena lica su uhapšena zbog postojanja osnova sumnje da su u proteklom vremenskom periodu kao članovi organizovanih kriminalnih grupa izvršili više krivičnih djela.
U toku su pretresi stambenih objekata i vozila koja koriste osumnjičeni. Uhapšeni će nakon kriminalističke obrade biti sprovedeni u Tužilaštvo BiH.
Pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo uhapsili su sarajevskog advokata Zlatka Ibrišimovića, saznaje Istraga. Hapšenje je izvršeno po naredbi Tužilštva BiH.
Advokat Ibrišimović je bio branilac Admira Arnautovića Šmrka koji je nedavno uhapšen zbog organiziranog kriminala.
Ibrišimović je, sumnja se, pominjan u Sky aplikaciji u kontekstu nezakonitih radnji.
Na osnovu informacija prikupljenih iz Sky aplikacije, nedavno je uhapšen Ibrišimovićev klijent Admir Arnautović Šmrk. On se trenutno nalazi u pritvoru, a osumnjičen je za organizirani kriminal u vezi sa trgovinom drogom i pranjem novca. Šmrk je ranije pravosnažno osuđivan zbog trgovine narkoticima
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
