Facebook Twitter Youtube
    Najnoviji

    Istaknuto

    Istaknute objave

    Presuda Suda BiH o zločinima u Kalinoviku otkriva: “Srđan Puhalo je donosio pozive Bošnjacima koji su, potom, zarobljavani i odvođeni u smrt”

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Bio je 25. juni 1992. godine kada je uniformisani kurir Srđan Puhalo došao u selo Jelešca kod Kalinovika. Sa sobom je imao poziv koji je trebao uručiti Muharemu Bići. Nedugo nakon toga, u selo je stigao vojni kamion u kojem su bili policajci. Zarobili su Muharema Biću i njegovog sina Almira. Odvedeni su u školu u Kalinoviku. Muharema Biću su 4. avgusta srpske snage koristile kao živ štit. Tako je i ubijen. Njegov sin Almir je ubijen i zapaljen u jednoj štali kod Barutnog magacina.

    Ovo je samo jedan od slučajeva ratnog zločina u Kalinoviku u čijem se kontekstu pominje osoba po imenu Srđan Puhalo. Ovdje, na ovom linku, možete pronaći prvostepenu presudu Suda Bosne i Hercegovine kojom je Ratko Bundalo, kalinovički gospodar života i smrti, osuđe na 19 godina zatvora. Apelacono vijeće Suda BiH će mu, zbog zločina u Kalinoviku povećati kaznu na 22 godine robije. Ali Bundalo je već ispričana priča. Nas interesuje Srđan Puhalo. Pretraga nas vodi na stranicu 97 prvostepene presude u predmetu protiv Ratka Bundala.

    “Svjedokinja Ćusto Hasna je u svom iskazu navela da je 25.06.1992. godine u njeno selo Jelešca došao Srđan Puhalo koji je bio u uniformi i koji je donio poziv za njenog muža koji je u to vrijeme otišao kod Bićo Nasifa. Poslije toga pred njenu kuću dolazi vojni kamion iz kojeg izlazi 20-30 policajaca. Policajac Saša Cerovina je tada iz njene kuće izveo njenog sina Almira koji je imao 17 godina. Tom prilikom Obren Đorem je vodio Muharema Bića. Obojicu su ih ubacili u kamion i odveli. Odvedeni su u školu u Kalinovik. Kada je sutradan otišla u školi je vidjela pored sina i muža kao i dva brata te više drugih mještana bošnjačke nacionalnosti koji su bili iz Jelašaca, Mjehovine i Vihovića. Kasnije je čula da joj je muž izveden 04.08.1992. godine iz Barutnog magacina i ubijen kao živi štit, dok je od Hadžić Fevzije saznala da joj je sin ubijen i da je izgorio u štali.U svemu potvrđuje izjavu sina Elvira”, piše u obrazloženju prvostepene presude Suda Bosne i Hercegovine.

    Pretražujemo dalje. Kurira Puhala pominje i svjedokinja Rukija Rogoj. Imao je istu ulogu kao i pred kućom Muharema Biće.

    “Rogoj Rukija takođe ističe da su u selu Jelašce dana 25.06.1992. godine došao Puhalo i donio pozive za sve muškarce u selu, među kojima su bili njen muž i sin da se jave u Kalinovik. Pošto su muškarci odlučili da se ne jave, u selo je došla sa kamionom policija. Među policijom prepoznala Pericu Gočevića, Đorem Predraga, Doder Spasoja, koji su bili u uniformama i nosili oružje. Rekli su su da je poginula Vukica Manjak pa ih radi sigurnosti vode u Kalinovik. Sinovi su joj pobjegli u šumu, a čula je posle od sina Rusmira da je bio uhvaćen i zarobljen, ali da su ga pustili da pobjegne. Takođe je od Pervana čula da je pričao sa Neđom Zeljajom oko ovog događaja i da mu je Zeljaja rekao da su se predala njihova djeca da bi svi bili pušteni. U to vrijeme Zeljaja je bio komandir policije”, navedeno je u presudi Suda BiH.

    Dvije svjedokinje, dakle, u svojim iskazima datim prije petnaestak godina imenom i prezimenom pominju osobu po imenu Srđan Puhalo. Taj kurir u maskirnoj uniformi donosio je pozive muškarcima bošnjačke nacionalnosti koji su, potom, odvođeni u smrt.

    Istraga je uspjela stupiti u kontakt sa jednom od svjedokinja. Rukija Rogoj nam je, preko posrednika, potvrdila da u cjelosti ostaje kod svog iskaza.

    “Srđan je sin Dušanov”, kazala je svjedokina Rogoj.

    Sada zovemo Muniba Halilovića. On je sada glavni federalni tužilac. Prije toga je bio tužilac Tužilaštva BiH koji dužio predmet protiv Ratka Bundala.

    “Davno je to bilo. Sjećam se da sam uspio identifikovati jednog Srđana Puhala, mlađi je momak, i da sam ga pozvao da svjedoči o tim događajima. Znam da mi je rekao da on nije ta osoba, tako da njegov iskaz nisam slao Sudu BiH, jer od njegovog iskaza, faktički, pred Sudom nisam imao ništa. Ja ne znam koji je to Srđan Puhalo”, kazao na tužilac Halilović.

    Na redu za poziv je Srđan Puhalo. Psiholog, komičar i tv lice je bio srdačan na početku našeg razgovora. Evo dijaloga.

    Istraga: “Da li se sjećate da ste saslušavani u predmetu Ratko Bundalo i drugi?”

    Puhalo: “Naravno da se sjećam”

    Istraga: “Šta Vas je pitao tužilac

    Puhalo: Je li moram to reći?

    Istraga: Naravno, zovem da potvrdim autentičnost Vašeg iskaza

    Puhalo: Pa, reci.

    Istraga: Da li Vas je tužilac pitao da li ste bili kurir koji je išao na vrata nekoliko osoba, među kojima su Rukija Rogoj i Hasna Čusto?

    Puhalo: Da

    Istraga: I, šta ste mu rekli?

    Puhalo: Nemam pojma, reci mi ti.

    Istraga: Ja Vas pitam šta ste rekli. Sjećate li se ičega

    Puhalo: Pa, aka imaš stenogram šta sam rekao, super

    Istraga: Da li ste bili kurir?

    Puhalo: Ne.

    Istraga: Šta ste bili?

    Puhalo: Vezista

    Istraga: Šta ste bili 15. juna 1992.

    Puhalo: Vezista

    Istraga: Znate li ijednog drugog Srđana Puhala

    Puhalo: Ne znam. Samo sam ja, jedan jedini.

    Istraga: A znate li ijednog drugog Srđana Puhala, sina Dušanovog?

    Puhalo: Nema toga. Samo ja

    Istraga: I nije Vam poznat slučaj kada su ljudi na čijim ste vratima bili odvedeni na likvidiranje?

    Puhalo: Otkud da je to meni poznato, kad ja nisam bio u Kalinoviku.

    Istraga: Pa, sada ste rekli da ste bili

    Puhalo: Završena je priča. Imaš stenogram (dokumente) objavi ga.

    I tako je završen razgovor sa psihologom, komičarem Srđanom Puhalom. Šestero sudija Suda BiH (troje u prvostepenom i troje u Apelacionom vijeću) poklonilo je vjeru svjedokinjama Rukiji Rogoj i Hasni Čusto. Njih dvije su svjedočile da je Srđan Puhalo dijelio pozive Bošnjacima koji su, potom, zarobljavani i odvođeni u logor ili u smrt. Ali analitičar Puhalo kaže da to nije bio on. Pa tako “ne može svjedočiti o zločinama” nad kalinovičkim Bošnjacima.

    Evropski komesar Oliver Varhelyi pisao Vjekoslavu Bevandi: Obezbijedite novac za izbore!

    Piše:
    Redakcija
    -

    U nedostatku državnog budžeta, Vijeće ministara BiH će morati osigurati sredstva potrebna za organizranje Općih izbora 2022. godine. Ovo je, ukratko, suština pisma koje je 10. maja ove godine evropski komesar za proširenje Oliver Varhelyi poslao ministru finansija Bosne i Hercegovine Vjekoslavu Bevandi.

    “Pozdravljamo to što je Fiskalno vijeće 30. marta usvojilo Globalni fiskalni okvir za 2022-2024. Sada je ključno da vaše Ministarstvo Vijeću ministara brzo dostavi državni budžet za 2022. godinu, a potom Predsjedništvu BiH na usvajanje i podnošenje u parlamentarnu proceduru. Do usvajanja državnog budžeta Vijeće ministara BiH je odgovorno da osigura da institucije imaju odgovarajuće resurse za svoje funkcioniranje. U nedostatku
    Budžeta BiH, Vijeće ministara će morati staviti na raspolaganje potrebna sredstva”, napisao je Varhelyi, ističući da se, po Izbornom zakonu, novac za provedbu izbora mora osigurati 15 dana od dana raspisivanja izbora.

    S obzirom na to da je CIK Opće izbore raspisao 4. maja, krajnji rok za obezbjeđivanje oko 12 miliona maraka za provedbu izbora je 19. maj. Kadrovi HDZ-a i SNSD-a već dvije godine osporavaju legalitet aktualnog saziva CIK-a, iako je Sud BiH nedavno presudio da su članovi CIK-a izabrani u skladu sa Izbornim zakonom BiH. U svom pismu, evropski komesar za proširenje se osvrće i na legalitet CIK-a.

    “Napominjem i da članovi CIK-a, dok se ne donese drugačija sudska odluka,  djeluju u punom kapacitetu i moraju dobiti svu podršku, uključujući potrebna sredstva za ispunjavanje zadaće organiziranja nadolazećih izbora”, naveo je Varhelyi.

    Ovo pismo je uslijedilo kao odgovor na pismo Vjekoslava Bevande upućeno 11. marta evropskom komesaru za proširenje. Ministar finansija BiH je, prema pisanju portala klix.ba, uputio  pismo Evropskom komesaru za proširenje Oliveru Varhelyiju u kojem se osvrnuo na njegovo izlaganje pred Evropskim parlamentom 8. marta ove godine.

    “U tom kontekstu sasvim je na mjestu konstatacija da niste vidjeli pravi napredak BiH u 2021. godini na ispunjavanju 14 prioriteta EU, kao i na detektiranju dodatnog polariziranog političkog ozračja i blokade rada institucija u BiH. Ustavna i izborna reforma je naš strateški cilj kome smo potpuno i predano posvećeni, jer samo tako uspostavljeni pravni aranžman predstavlja garanciju i osigurava jednakopravnost svih konstitutivnih naroda, prosperitet i opstojnost BiH”, navodi Bevanda.

    Pojasnio je kako cijeni dosadašnje napore i posvećenost koju je Varhelyi pružao svim političkim akterima u ovom procesu.

    “Dijelim vaš sud da se rješenje mora žurno pronaći, ali podsjećam na realnu pretpostavku da je za uspješan rad nužno iz procesa otkloniti elemente otvorenih opstrukcija, itekako prisutnih u proteklom periodu, zbog kojih se uostalom nisu ispunile očekivane nade u uspješnu ustavnu i izbornu reformu”, pojasnio je Bevanda, koji je već nekoliko puta odbijao prijedloge CIK-a da im obezbijedi novac iz sredstava prenesnih iz prošle godine.

    Vijeće ministara BiH je nekoliko puta dobijalo pisma upozerenja od stranih ambasada sa sjedištem u Sarajevu.

    “Pozivamo vas da ispunite svoju zakonsku obvezu da osigurate pravovremena i odgovarajuća sredstva za Opće izbore 2022., uključujući, ali ne ograničavajući se na osiguranje isplate iznosa od 1.054.500 KM, kako je zatražio CIK u skladu s njegov operativni plan. Namjeravamo pomno pratiti ovo pitanje kako bismo u potpunosti razumjeli odgovornost za bilo kakve prepreke u osiguravanju takvih sredstava”, navedeno je u pismu upozorenja koje su  22. januara ove godine Vijeću ministara BiH uputili visoki predstavnik Christian Schmidt, ambasador SAD-a u BiH Eric Nelson, šefica misije OSCE-a u BiH Kathleen Kavalec, te ambasador EU u BiH Johann Sattler.

    I visoki predstavnik Christian Schmidt je u svom izvještaju upućenom Vijeću sigurnosti UN-a napisao da Vijeće ministara BiH mora i može, prije usvajanja budžeta, obezbijediti novac za provođenje izbora.

    “U nedostatku usvojenog budžeta, Vijeće ministara BiH može donijeti posebnu odluku o osiguranju potrebnih sredstava CIK-u za provođenje općih izbora 2022. godine. Početkom aprila, ambasadori PIC-a (minus ruski veleposlanik), OSCE i ja poslali smo pismo predsjedavajućem Vijeća ministara BiH i zamjenicima predsjedavajućeg, pozivajući ih da to učine bez daljnjeg odgađanja”, napisao je Schmidt.

    Unatoč svemu, HDZ-ov ministar finansija Vjeskoslav Bevanda nije poduzeo nijednu konkretnu radnju koja bi dovela do obezvjeđivanja novca u zakonskom roku.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Mahalanje po mrežama i(li) mržnja

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Moram priznati, slušajući bajramsku hutbu dr. Huseina Kavazovića, slatko sam se nasmijala i ponovila snimak: reis je – biranim riječima, ali posve precizno – pozvao muslimane da se aktivno uključe u oporavak društva, između ostalog i tako što neće provoditi vrijeme u beznačajnim i beskorisnim raspravama, mahalanju po društvenim mrežama. Da su dr. Kavazović i Rijaset svjesni problema, bolje reći progona i odstrela ljudi u modernim mahalama, ispostavilo se brzinom svjetlosti, u nekoliko slučajeva koji zaista predstavljaju ogledne primjerke ne samo jezika već potpune i pritom dirigirane mržnje.

    LICEMJERI!

    Krenuću od Stjepana Kljuića, koji se prošlog vikenda odazvao gostovanju na Face TV-u, vjerovatno pozvan da govori o odnosu Hrvatske i HDZ-a BiH spram Bosne i Hercegovine i izmjena Izbornog zakona u našoj zemlji. I nakon što je, onako predsjednički, izvrijeđao predsjednika Hrvatske i naravno aktuelnog predsjednika HDZ-a BiH, zbog čega je – skupa s voditeljem – pobrao ovacije za patriotizam, komplimente kako je najpametniji, te želje da dugo živi u zdravlju i rahatluku, ispostavilo se da mu se omaknuo i krajnje neprimjeren komentar o aktuelnoj ministrici obrazovanja u Kantonu Sarajevo, koju je opisao “zabrađenom”.

    Evo, deset dana ne prestaju salve reagiranja i osuda Kljuićeva istupa, teško je naći političara koji se nije oglasio, a njihovi pobočnici su se potrudili da “podsjete” kako je Kljuić oduvijek takav, ali eto tolerirao se?! Ministrica je i profitirala – sindikat koji joj je samo koji dan prije prijetio protestima, preko noći se presabrao i stao u zaštitu ministricinih ljudskih i vjerskih sloboda, a Kljuić ostao u blatu uvreda koje su, valjda, trebale pokazati kako prolaze oni koji se usude uvrijediti pokrivenu ženu. Suma sumarum: dozvoljeno je, dakle, Milanovića nazvati mongoloidom, Čovića optužiti za nastranu ljubav s Dodikom, ali kad se uvrede prenesu na domaću teritoriju, tema svih tema postane ljudska veličina pokrivene ministrice. I neljudskost gosta u studiju.

    Stjepan Kljuić je već dugo politički penzioner (s razlogom se požalio i na visinu penzije), a njegova uloga u historiji Bosne i Hercegovine – usuđujem se reći – velika i iznimno važna. Imao je hrabrosti, onda kada je bilo najpotrebnije, ustati protiv politike Franje Tuđmana i njegovih terenskih čistača i stvaralaca logora. Prešao je 80. i iz njegovih javnih nastupa odavno je jasno da se smatra oštećenim od države, da ne kažem gurnutim na marginu i ostavljenim da se bori za goli život, kao i svi penzioneri u oba entiteta. To mu, naravno, ne daje za pravo da bilo koga vrijeđa, ali istovremeno otvara i pitanje kakvi smo to mi ljudi i kakvo društvo kad s guštom pratimo vrijeđanja političkih Hrvata i reagiramo samo na uvrede političkih Bošnjaka i Bošnjakinja?

    Odgovor je krajnje jednostavan: licemjeri. Slučaj Srđana Puhala to zorno dokazuje. Aktivista i analitičar iz Banje Luke omiljena je meta za citiranje kada braći Srbima (kako voli počinjati svoje tweetove) ukazuje na kriminal vladajućih elita Republike Srpske, kada pravi viceve od Milorada Dodika i njegove familije, kada do banalnosti razotkriva svu mitologiju, laži i podvale srpskih političara, kako u Srbiji tako i u BiH, kada proziva vlasti zbog odnosa prema nesrpskim žrtvama, no kada se usudi zatražiti dokaze o broju ubijene djece u Sarajevu – odgovor je ekspresan, prijetnje smrću! Srđan Puhalo, dakle, ima apsolutnu podršku da se obračunava sa političkim Srbima i još apsolutniju zabranu da postavi bilo kakvo pitanje koje se tiče bošnjačkih žrtava. Jer, da se ne lažemo, političko je Sarajevo prisvojilo sve ubijene, ranjene i osakaćene tokom ratova devedesetih, autistično odbijajući da sve žrtve tretira jednako. Da je drugačije, Knjiga mrtvih bi makar bila dovoljno precizna da bi Puhalo mogao i sam pronaći odgovor. No, ne čini se, zapravo, da je do odgovora ikome i stalo. Slučaj Jasmile Žbanić suštinski to dokazuje: slavna je redateljica pokušala biti glas razuma i na društvenim mrežama ukazala kako je upravo u Sarajevu trebalo biti postavljeno Srđanovo pitanje i ponuđen dokumentiran odgovor. Bijes se potom sručio na nju i instantno su zaboravljeni svi njezini (filmski) doprinosi razotkrivanju zločina i zločinaca nad Bošnjacima.

    Ima, valja priznati, i drugačijih – ali mnogo usamljenijih primjera: nakon što je jedan ovdašnji imam objavio fotografiju svoje porodice na kojoj su pored njega supruga i kćerka pokrivene, a druga kćerka nije, znatiželjna Sarajka (prednost društvenih mreža je i u anonimnosti koja omogućava vrijeđanje bez posljedica) zainteresirala se hoće li vršiti pritisak na drugu kćerku da se pokrije. Bez trunke žuči, efendija je objasnio kako je mlađa obećala staviti maramu za sestrinu maturu, a sad opet hoda u kabriolet verziji, uz opasku da će svaki njezin izbor biti podržan od cijele porodice.

    Ključna je riječ – izbor(i). Vjerske slobode su u ovoj zemlji ozakonjene, političke idu dotle da partije kad su na vlasti žele i zakonske i ustavne reforme kako bi svoju ogrezlost u kriminal i korupciju produžile do kraja svojih i naših života. U onoj bajramskoj besjedi reis Kavazović je mudro upozorio: “Danas razmislimo i o još jednoj rak-rani našeg društva. U kriminalu i naši ljudi, čini se, učestvuju jednako kao i drugi: snažno su zastupljeni i u korupciji, mitu, kamati, kocki, razvratu, zakidanju radnika… Svaki vjernik od toga mora osjećati zebnju u srcu, jer posljedice takvih zlodjela zahvataju sve, ne samo one koji ih čine.” Pokušala sam se sjetiti kada je posljednji put neki političar naglas prozvao svoje nacionalno stado zbog zastupljenosti u korupciji, mitu, kriminalu? U zadnjih desetak godina nisam našla primjer, ali zato jesam bezbroj prozivanja tuđih nacionalnih stada, tuđih kriminala i tuđih zločina(ca). Zar su baš drugi i drugačiji za sve krivi? Kako smo uspjeli postati društvo u kome reis poziva na pogled u ogledalo? Kad se zakletva u sekularnu državu pretvorila u pogled preko tuđeg plota? One partije, koje kolokvijalno zovemo (pro)bosanskim, skupa sa svojim botovima punih su usta (opravdano) stale u zaštitu pokrivene ministrice i nisu se ni osvrnule na napade na Srđana i Jasmilu?

    LIBERALNIJE I ODGOVORNIJE OD POLITIČARA

    Izborna je godina, reći će, pa valja skupljati glasove. Istina je živa da smo poodavno pristali na radikalno podijeljena društva u kojima je jedina vrijednosna supstanca pripadnost stadu. Otuda i jedina otimačina i jeste za vođstva tih stada. Nije dobar Srbin onaj koji se ne zaklinje u Vučića, pa opozicija u RS-u striktno vodi računa da u obračunu s Dodikom ne kaže koju u korist Bošnjaka i zajedništva, nije nikakav Hrvat onaj koji se ne zalaže za treći entitet, makar to bio Andrej Plenković, i nije dovoljno Bošnjak ama baš niko ko u ovom času neće ponovo posegnuti za tužbama za agresiju i podsjećanjima na veličinu bošnjačke žrtve. 30 godina od početka rata i skoro 27 od Daytona nacionalni lideri u izbore ulaze sa svojim najdražim temama, punih usta naših heroja i njihovih zločinaca.

    Reis Kavazović je hrabro ustao i protiv ove mantre pozivom da se obilježe sva mjesta stradanja. Nesumnjivo svjestan da s ovakvim ambijentom Bosne i Hercegovine je sve manje, a radikaliziranih Bošnjaka sve više. Kao najbrojniji narod u BiH, kao narod koji se i devedesetih, u najgorim godinama ratnim, zaklinjao u jednakost svih i multietničnu zemlju, Bošnjacima je puno puta poručio da su i najodgovorniji za sudbinu Bosne i Hercegovine. To što ga politički lideri Bošnjaka ne čuju, čak je manje problem: tužno je, zapravo, da vjerski vođa nastupa liberalnije i odgovornije od političara, a još tužnije što nema probosanski orijentiranih lidera i stranaka koji će biti riječima i na djelu sekularisti i promotori jednakosti svih. Onih koji će, uprkos mahalanju na mrežama, pokazati ambiciju da se dogovorimo barem oko minimuma i konačno krenemo u obračun s onima koji nas umjesto zajedničkog ulaska u Evropsku uniju tjeraju na pojedinačna iseljavanja. Jasmila, što nije nevažno za ovu priču, živi u Berlinu.

    Mijenja li se politika EU: Hoće li Evropa izdati Ukrajinu?

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Čak i dok evropski lideri javno saosjećaju sa borbom Ukrajine i u nekim slučajevima su se potrudili da podrže zemlju, oni također strahuju da bi ono što je francuski predsjednik Emmanuel Macron prošle sedmice nazvao „ponižavanjem“ Rusije moglo stvoriti potpuno novi niz problema, kažu zapadni zvaničnici”, piše Politico.eu.

    Ovaj medij navodi da je rastuća zabrinutost da bi ukrajinska pobjeda mogla destabilizirati Rusiju, čineći je još nepredvidivijom, a perspektivu normalizacije energetskih veza sve nerealnijom.

    “Zbog toga se neke zapadnoevropske prijestonice tiho zalažu za rješavanje sukoba ‘čuvanjem obraza’, čak i ako to Ukrajinu košta dijela teritorije”, piše Politico, a prenosi politicki.ba.

    Ističu se stavovi Macrona i kancelara Njemačke Olafa Scholza koji bi radije vidjeli prekid rata i stabilno primirje, nego da Ukrajina do nogu potuče ruske snage.

    “‘Mi nismo u ratu sa Rusijom’, rekao je Macron u  obraćanju  u Evropskom parlamentu u Strazburu prošle nedjelje, ističući da je “dužnost Evrope da stane uz Ukrajinu kako bi se postigao prekid vatre, a zatim izgradio mir”, citira dalje ovaj medij francuskog predsjednika.

    Macron je takođe izjavio da će, nakon što je mir postignut, Evropa morati izgraditi „novu ravnotežu sigurnosti“, što je fraza koja alarmira države Centralne i Istočne Evrope. One to smatraju šifrom za nagrađivanje Putina dijelovima njihovih teritorija.

    I njemački kancelar ima sličnu taktiku.

    Objavljujući na svom Twitter nalogu neke dijelove dugog razgovora s ruskim predsjednikom, on je, kao prvu od tri tačke razgovora s Putinom istakao:

    “U Ukrajini mora postojati prekid vatre što je prije moguće”.

    Zahtjev da se Rusija odmah povuče i povuče sve svoje snage sa ukrajinske teritorije nije bio među te tri tačke.

    Politico upozorava i da je Njemačka opet odgodila dostavu teškog oruđa Ukrajini, te se prenose dijelovi Scholzog intervjua njemačkoj novinskoj kući T-Online tokom kojeg se kancelar upadljivo zalagao za diplomatsko rješenje.

    Premijer Italije prošle sedmice boravio je u Sjedinjenim Američkim Državama gdje se susreo i s predsjednikom Joeom Bidenom.

    Dragi je također rekao da je vrijeme da se počne razmišljati o mirovnom sporazumu.

    “Složili smo se da moramo nastaviti podržavati Ukrajinu i vršiti pritisak na Moskvu, ali i da počnemo s promišljanjima kako da izgradimo mir”, rekao je novinarima, dodajući da napor mora uključiti i Ukrajinu.

    Ljudi… žele razmišljati o mogućnosti uvođenja primirja i ponovnog pokretanja nekih kredibilnih pregovora. To je trenutno stanje. Mislim da moramo duboko razmisliti o tome kako to riješiti”, izjavio je Dragi.

    Politico ističe i da, čak i dok ističu svoju podršku Ukrajini, činjenica da su čelnici tri najveće zemlje EU usvojili gotovo identične tačke razgovora o mirovnim pregovorima, baš u trenutku kada Kijev ima prednost u svojoj borbi, sugerira da trojac pokušava pritisnuti ukrajinske lidere na pregovore.

    Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski odgovara da za sada nema ništa od toga.

    “Želimo da ruska vojska napusti našu zemlju — mi nismo na ruskom tlu“, rekao je Zelenski u  intervjuu  za italijansku javnu radiodifuziju RAI u četvrtak. “Nećemo pomoći Putinu da sačuva obraz plaćajući našom teritorijom. To bi bilo nepravedno”.

    Makron je “uzaludno” tražio “izlaz za Rusiju”, dodao je Zelenski.

    Ukrajinski zvaničnici tvrde da bi svaki ustupak Moskvi na teritoriji — uključujući Krim — otvorio vrata budućim ruskim upadima na njihovu teritoriju.

    Nasreću zvaničnog Kijeva, SAD su čvrsto uz Ukrajinu.

    Poziv evropskih lidera na razgovore sa Rusijom je u suprotnosti sa politikom Vašingtona. Ministar odbrane Lloyd Austin  rekao je  nakon posjete Kijevu krajem aprila da Vašington vjeruje da Ukrajina “može pobijediti”.

    Odgovarajući na pitanje o Dragijevom pozivu na mirovne pregovore, Karen Donfried, pomoćnica državnog sekretara za Evropu, rekla je da, iako SAD vjeruju da će sukob na kraju biti riješen diplomatskim putem, prioritet administracije ostaje pomoć Ukrajini da se odbrani.

    “Naš fokus danas je na tome da što je moguće više ojačamo ukrajinsku ruku na bojnom polju, kako bi, kada dođe vrijeme, Ukrajina imala što više utjecaja za pregovaračkim stolom”, rekla je ona novinarima u petak.

    Objavljujemo nacrt Rezolucije Bundestaga: Cilj Dodika i Čovića je uništavanje BiH, Srbija i Hrvatska podržavaju secesioniste, “legitimno predstavljanje” mora biti odbačeno

    Piše:
    Redakcija
    -

    Načelo legitimnog predstavljanja mora biti odbačeno, piše u nacrtu rezolucije koju za sjednicu Bundestaga pripremaju vladajuće partije u Njemačkoj okupljene oko SPD-a. Osim toga, Saveznoj Vladi Njemačke se, prema nacrtu ovog dokumenta, predlaže da pozove čelnike Srbije i Hrvatske da se distanciraju od etničko-separatističkih snaga u Bosni i Hercegovini. Istraga.ba je uspjela doći u posjed ovog dokumenta koji se odnosi na Bosnu i Hercegovini i koji bii trebao biti usaglašavan tokom naredne sedmice. Nacrt rezolucije možete pročitati na ovom linku, a u nastavku donosimo najbitnije detalje.

    “Donošenje ustava utemeljenog na demokratskim načelima, u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, u okviru uključivog procesa koji uključuje civilno društvo i oporbu, ključno je za daljnje približavanje zemlje EU. Neophodne promjene Ustava i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine moraju imati za cilj prevladavanje etničkih podjela u zemlji. Relevantne presude Europskog suda za ljudska prava (prije svega u predmetima Sejdić-Finci, Zornić, Pudarić, Šlaku i Pilav) moraju se provesti u cijelosti i sadržajno. Bundestag s velikom zabrinutošću vidi kako se povećava negativan utjecaj susjednih država na moguću reformu izbornog zakona. Treba odbaciti takozvano “načelo legitimnog zastupanja”.Po mišljenju Bundestaga, to koči ravnopravno sudjelovanje svih građana u političkom procesu i nije u skladu s vrijednostima i standardima EU, dodatno bi produbilo podjelu Bosne i Hercegovine i implementaciju relevantnih presuda Europskog suda za ljudska prava. Stvaranje čak i trećeg entiteta, pored postojeće federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, ugrozilo bi teritorijalni integritet zemlje i bilo bi u suprotnosti s ciljem pluralističkog civilnog društva”, navedeno je u internom dokumentu koji će biti osnov za rezoluciju Bundestaga o Bosni i Hercegovini.

    Bundestag: odbaciti “legitimno predstavljanje”

    U dokumentu se dalje navodi da važno spriječiti da se jednostavnom izmjenom izbornog zakona bez promjene ustava samo prikrije postojanost etničke podjele, te ističe da “predstojeći izbori ove jeseni zahtijevaju najveću međunarodnu pozornost i potporu”.

    “Opstrukcija, bojkot ili manipulacija izbora od strane ovih političkih snaga imalo bi ozbiljne posljedice”, navedeno je u nacrtu.

    Kako bi održali povoljno okruženje za korupciju i klijentelizam, piše dalje u dokumentu, pojedini politički čelnici sve se više oslanjaju na separatizam, mržnju i govor mržnje.

    “Konkretno, političke akcije  nacionalističkih političara poput Milorada Dodika, trenutno člana Predsjedništva BiH, i Dragana Čovića, predsjednika stranke HDZ BiH, imaju za cilj uništiti Bosnu i Hercegovinu kao državu i dom raznolikog stanovništva. Ova politika je prijetnja miru u jugoistočnoj Europi; to je neprihvatljivo i zahtijeva odlučan, čvrst otpor Evropske unije, njezinih država članica i međunarodne zajednice”, pišu predlagači dokumenta koji bi 16. i 17. maja trebao biti razmatran na Odboru zastupničkih skupina vladajućih partija.

    Predlagači podsjećaju da je u decembru prošle godine Republika Srpska započela aktivnosti koje vode ka povlačenju iz vojske na poreznog sistema na nivou BiH, te da od ljeta 2021. godine predstavnici RS bojkotuju državne institucije. U Banjoj Luci su, piše dalje, u više navrata održane protuustavne, paravojne parade u prisustvu visokih predstavnika Srbije i Rusije.  

    “Secesionistička retorika Vlade Republike Srpske i stalni napadi na državne institucije i dalje potkopavaju Daytonski mirovni sporazum. Daljnje potkopavanje Daytonskog mirovnog sporazuma i evropskog pravnog poretka, posebno Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je stupio na snagu 2016., nosi značajne rizike vanjske i sigurnosne politike za EU”, navode predlagači.

    Negiranje genocida također je jedna od tema obrađenih u ovom dokumentu.

    “Rat u Bosni” i genocid u Srebrenici predstavljaju neuspjeh međunarodne zajednice da se odlučno suprotstavi ovoj politici. Poslijeratni poredak u Bosni i Hercegovini temeljio se na ideji da svi ljudi mogu živjeti zajedno u zajedničkoj državi i da postoji trajni mir. Mirovni sporazum, Ured visokog predstavnika, međunarodne mirovne snage i izgledi za članstvo u Europskoj uniji dali su značajan doprinos tome da u Bosni i Hercegovini nije bilo ozbiljne eskalacije nasilja od 1995. godine. S druge strane, Daytonski sporazum ostavio je zemlju bez funkcionalnih državnih struktura i sačuvao etničke podjele koje su se produbile kao posljedica rata umjesto da ih prevlada. Rezultat je ustav koji je djelomično nedemokratski, potiče klijentelizam i diskriminira mnoge građane Bosne i Hercegovine”, piše u dokumentu.

    Članovi srpskog političkog vrha, navedeno je u dokumentu, ne samo da pokazuju nedostatak distance prema narodno-nacionalističkoj ideji “velike Srbije”, nego i svojim izjavama potpiruju takve ideje.

    “Ne smije se potcijeniti ni snažna podrška ruskih vlasti, sa Putinom na čelu, snagama podjela u regiji. Rusija ima neskriveni interes destabilizirati regiju zapadnog Balkana, a time i Evropsku uniju. Kao suverena država, Bosna i Hercegovina ima pravo na slobodan izbor saveza. U tom kontekstu Bundestag pozitivno bilježi volju zemlje za približavanjem NATO-u, što je između ostalog izraženo prihvaćanjem Akcijskog plana za članstvo 2019. godine”, navedeno je u nacrtu rezolucije.

    Korupcija je, također, označena kao jedan od bitnijih problema u BiH. Stoga Bundestag namjerava pozvati Saveznu vladu da prati SAD i Veliku Briraniju kada su u pitanju sankcije zvaničnicima u BiH.

    “Njemački Bundestag poziva Saveznu vladu da nastavi snažno zagovarati sankcije u EU-u, u bliskoj koordinaciji sa SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom, ciljajući na pojedince, institucije i tvrtke koje: narušavaju suverenitet, teritorijalni integritet, ustavni poredak i međunarodnu pravnu osobnost Bosne i Hercegovine; ozbiljno ugrožavaju sigurnost u Bosni i Hercegovini, ili osporavaju Dejtonsko-pariški Opći okvirni sporazum za mir i njegove anekse, uključujući mjere uvedene kao dio njegove provedbe”, piše u dokumentu.

    Bundestag bi, ukoliko ovaj dokument bude usvojen, pozvao njemačku Vladu Njemačke da pozove “čelnike Srbije, također s obzirom na tekući proces pristupanja EU, i Hrvatske da se distanciraju od etničko-separatističkih snaga u Bosni i Hercegovini”. Osim toga, zatraženo je da se pruži potpora snagama EUFOR-a, zatim ojačavanju OHR-a, kao i “aktivno praćenje približavanje Bosne i Hercegovine NATO-u i aktivno ga podržavati u provedbi Akcijskog plana za članstvo”. 

    Autorski tekst bivših uposlenika Haškog tribunala: Istina o reviziji, Nevenki Tromp i Goeffrey Nice-u

    Piše:
    Redakcija
    -

    Nakon dugotrajnog iznošenja spekulacija u raznim medijima od strane dr. Nevenke Tromp, rođene u Republici Hrvatskoj, koja je radila kao istražitelj na Međunarodnokm krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), a trenutno gostujuće predavačica na Političkoj akademiji stranke Narod i Pravda i Goeffrey Nice, a u vezi postupka “revizije” presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) u predmetu Primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore od 26.02.2007.godine, smatramo da je potrebno iznijeti stvarne informacije, bazirane na dokumentima i propisima.

    Presuda je donesena većinom (10 glasova za i 5 protiv), te je ustanovljeno da ICJ ima nadležnost da odluči u tom predmetu, da Srbija nije počinila genocid (13 glasova nasuprot 2), da Srbija nije stupila u zavjeru za počinjenje genocida niti je isti podstrekavala (13 glasova nasuprot 2), Srbija nije bila saučesnik u genocidu (11 glasova nasuprot 4), Srbija je prekršila obavezu da spriječi genocid (12 glasova nasuprot 3), Srbija je prekršila svoje obaveze po Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida jer nije izručila Ratka Mladića MKSJ (14 glasova nasuprot 1), Srbija je prekršila svoju obavezu da postupi u skladu sa naredbom ICJ za privremene mjere od 8.aprila i 13. septembra 1993.godine, jer nije poduzela sve u svojoj moći da spriječi genocid u Srebrenici u julu 1995.godine (13 glasova nasuprot 3), Srbija je dužna da odmah preuzme sve efektivne mjere da osigura ispunjenje obaveza u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju genocida i da prebaci sva lica optužena za genocid ili bilo koje druge zločine MKSJ, te da sarađuje u cijelosti sa MKSJ (14 glasova nasuprot 1), da je ustanovljena presuda dovoljna zadovoljština i da se ovdje ne radi o slučaju u kojem je odgovarujuće narediti kompenzaciju (13 glasova nasuprot 2) .

    Kako je očigledno, sama presuda, na koju, u skladu sa Pravilima ICJ nije postojalo pravo žalbe, stavila je Bosnu i Hercegovinu u težak položaj, kada je riječ o potencijalnom učešću, doprinosu, podstrekavanju ili kontroli genocida od strane Srbije (i Crne Gore). Ono što je već u startu predstavljalo ogromno ograničenje timu BiH je činjenica da je MKSJ isključivo događaje u Srebrenici pravno kvalifikovao kao genocid, dok ostale događaje, od kojih neke Kancelarija tužioca MKSJ jeste optužila kao genocid, (npr.Stakić) MKSJ nije presudio s tom pravnom kvalifikacijom. Dakle, to je situacija u kojoj se 2006.godine, kada su pred ICJ izvođeni dokazi, našao tim BiH.

    To je bila situacija 2007.godine, od kada je počeo teči rok od 10 godina propisan članom 61. stav 1. Statuta ICJ (dostupno ovdje), a koji član također propisuje i uslove za ulaganje revizije: Zahtjev za reviziju presude može se podnijeti samo kada se zasniva na otkrivanju neke činjenice takve prirode da je odlučujući faktor, a koja je činjenica u trenutku donošenja presude bila nepoznata Sudu, kao i stranci koja zahteva reviziju, uvijek pod uslovom da takvo neznanje nije posljedica nemara. Također, sam zahtjev za reviziju je morao biti podnesen u roku od šest mjeseci od saznanja za tu odlučnu činjenicu.

    Gdje se trebala pojaviti nova odlučna činjenica, za koju je BIH mogla dokazati da za istu nije znala 2006, 2007.godine? Samo u postupcima pred MKSJ vezanim za Republiku Srbiju, a u kojima se suđenje odvijalo u periodu 2007.-2017.godine. Ove predmete naravno može identifikovati i pripravnik, a to su slučajevi protiv Perišića, Stanišića i Simatovića i Karadžića.

    Momčilo Perišić se Drugom izmjenjenom optužnicom od 05.februara 2008.godine (dostupno ovdje) tačkama od 9 do 13 teretio za ubistva u Srebrenici, ali se podsjećamo na par.58 i 59 Optužnice: Gorenavedene zlocine su delom planirali, podsticali, naredili, počinili i pomagali pripadnici 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, uključujući, između ostalih, sljedeće: generala Ratka Mladića, komandanta VRS; generala Milenka Živanovića, komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova; generala Radislava Krstića, načelnika štaba i zamjenika komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova, a poslije toga komandanta Drinskog korpusa; pukovnika Ljubišu Bearu, načelnika za bezbjednost Glavnog štaba VRS; pukovnika Vujadina Popovića, pomoćnika komandanta za bezbjednost Drinskog korpusa; pukovnika Vidoja Blagojevića, komandanta Bratunačke brigade; pukovnika Vinka Pandurevića, komandanta Zvorničke brigade; Dragana Jokića, načelnika inženjerije Zvorničke brigade; potpukovnika Dragana Obrenovića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Zvorničke brigade; potporučnika Dragu Nikolića, načelnika bezbjednosti 1. zvorničke pješadijske brigade; te razne druge pojedince i elemente vojnih jedinica, uključujući, između ostalih, sljedeće: 10. diverzantski odred, 65. zaštitni puk, Bratunačku brigadu; Zvorničku brigadu; Vlaseničku brigadu i 5. inženjerijski bataljon. Svi gorenavedeni oficiri, kao pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba VJ, dobijali su cjelokupne plate od VJ. Činove koje su imali i koji su im omogućavali da budu na položajima vlasti potrebnim da bi se planirali, podstakli, naredili, počinili i na druge načine pomogli i podržali gorenavedeni zločini verifikovala je i regulisala VJ.

    Jovica Stanišić i Franko Simatović su se Trećom izmjenjenom optužnicom (dostupno na ovdje) od 9. jula 2008.godine i to tačkom 23 teretili za ubistvo muslimanskih civila iz Srebrenice u Trnovu, odnosno, kako se navodi u par 61: U julu 1995. godine, neki od muskaraca i dječaka koji su zarobljeni poslije pada srebreničke enklave, odvedeni su u bazu “Škorpiona” u Trnovu. Po naređenju Slobodana Medića (Boce), pripadnici “Škorpiona” odvezli su kamionom šestoricu zatočenika na jedno izolovano seosko područje kod Godinjskih Bara, nekoliko kilometara dalje od njihove baze, gde su ih ubili iz vatrenog oružja. Postupajući po Medićevim naređenjima, pripadnici “Škorpiona” su ova ubistva snimili videokamerom. Ovaj događaj je okarakterisan u drugim predmetima kao dio UZP genocida.

    Radovan Karadžić se tačkom 2. Treće izmjenjene Optužnice od 27.02.2009.godine (dostupno ovdje) teretio za genocid u Srebrenici u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, a u par: 12 ove optužnice su pobrojani učesnici tog UZP: Među učesnicima tog udruženog zločinačkog poduhvata bili su članovi rukovodstva bosanskih Srba; članovi SDS-a i članovi državnih organa bosanskih Srba na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou, uključujući krizne štabove, ratna predsjedništva i ratna povjereništva (dalje u tekstu: politički i državni organi bosanskih Srba); komandanti, pomoćnici komandanata, viši oficiri i načelnici jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (dalje u tekstu: MUP Srbije), Jugoslovenske narodne armije (dalje u tekstu: JNA), Vojske Jugoslavije (dalje u tekstu: VJ), vojske Srpske Republike BiH, koja se kasnije zvala Vojska RS (dalje u tekstu: VRS), Ministarstva unutrašnjih poslova bosanskih Srba (dalje u tekstu: MUP) i Teritorijalne odbrane bosanskih Srba (dalje u tekstu: TO) na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou; i vođe srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne. A

    Ovaj tekst je započeo podsjećanjem na doktoricu Nevenku Tromp i Goeffreya Nicea, jer su ovo dvoje ljudi odlučujuće doprinijeli da onemoguće dokazivanje učešća Srbije u genocidu u Srebrenici 1995.godine, odnosno, učešće svih organa Srbije.

    Šta se naime desilo? 06.12.2003.godine su Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Kancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putemKancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putem (cijeli razgovor se nalazi ovdje)

    Nakon toga, u predmetu Stanišić i Simatović je Kancelarija tužioca kao svoj ključni dokaz krivice optuženih (a u kontekstu revizije presude ICJ ključne potencijalne činjenice) predložilo Izvještaj vještaka “Organizacija unutrašnjih poslova u srpskim entitetima u bivšoj Jugoslaviji (1990-1995). Konkretno, za BiH je od ključne važnosti bio paragraf 323.tog izvještaja: ”U izveštajima MUP-a RS postoje indicije o tome da su pred pad srebreničke enklave polovinom jula 1995. godine na tom području bile prisutne jedinice MUP-a Srbije i da su bile umešane u borbe na ratištu kod Trnova. Dana 26. juna 1995. godine na ratište kod Trnova stiglo je 350 ljudi iz MUP-a Srbije i MUP-a RSK. Dana 30. juna 1995. odredi MUP-a Srbije “Kajman”, “Plavi” i “[korpioni” učestvovali su u napadu na ratištu kod Trnova. Od 7. jula 1995. nadalje, jedinice MUP-a RSK i MUP-a Srbije kod Trnova brojale su 350 ljudi. Kod Trnova su ranjeni brojni pripadnici MUP-a Srbije i poslati na lečenje u Foču ili na VMA u Beogradu.”. Kako je već pokazano, ovo je potencijalno bila ta veza i nova činjenica. Međutim, usljed neprofesionalnog i granično kriminogenog postupanja Nevenke Tromp, taj izvještaj nije ni mogao biti uložen u dokaze. Naime, izvještaj je predan kao da su autori Christian Nielsen i Nevenka Tromp. Tako je Ured tužioca MKSJ obaviješten i radilo se o kljucnom dokazu za dokazivanje veze Stanišića i Simatovića sa MUP RS. Nakon toga, Ured tužioca MKSJ saznaje da Nielsen jeste radio jedno poglavlje, a za ostala su mislili da ih je uradila Nevenka Tromp. Onda se ispostavilo da dijelovi koje je ona navodno radila sadrže tekst Budimira Babovića i Ari Kerkkanena koje nije potpisala. Usljed toga, Ured tužioca je morao povući cijeli expertski izvještaj, a kako se kasno tokom suđenja za ovo saznalo, nije bilo vremena da se naruči novi izvještaj. Konkretno, sudski tim Tužilaštva je saznao da je dio izvještaja autora gđe Tromp sadržavao tekst iz izvještaja drugih pojedinaca bez pripisivanja, uključujući nepripisanu analizu vještaka izvan Tužilaštva. Tužilaštvo je smatralo da bi predlaganje izvještaja u ovim okolnostima imalo predstavlja kršenje njene profesionalne etike. Zato što se to dogodilo u kasnijim fazama izvođenja slučaja optužbe, nije bilo moguće da tužilaštvo naruči novi Izvještaj vještaka MUP-a neokaljan analizom gospođe Tromp. Slučaj tužilaštva zaključeno bez vještaka MUP-a Tužilaštva (odluka o povlačenju izvještaja u predmetu Stanišić i Simatović: dostupno ovdje)

    Iz istih razloga, taj izvještaj je povučen od strane Ureda tužioca u predmetu Karadžić. Naravno, predmeti Simatović i Stanišić i Karadžić su bili zadnji u kojima se mogla pojaviti nova činjenica o učešću Srbije u ratu u BIH, odnosno, doprinosu genocidu u Srebrenici, a što bi moglo, temeljem člana 61. Statuta ICJ u roku od 10 godina biti upotrebljeno u postupku revizije.

    U to vrijeme, razumljivo, Nevenka Tromp više nije radila u MKSJ, dok je Geoffrey Nice u Velikoj Britaniji postupao kao sudija u predmetu Petera Micheala, koja presuda je rezultirala skandalom, kada je ista ukinuta od strane Žalbenog suda i to iz razloga što je Geoffrey Nice postupao u predmetu na način koji je sarkastičan, ponižavajući i patronizirajući. Žalbeni sud je u svojoj presudi (dostupna ovdje) zaključio da niko nije našao da je moguće odbraniti način na koji je Geoffrey Nice vodio to suđenje. Sljedeći skandal se odnosi na “analizu” koju je Geoffrey Nice uradio u odnosu na Izvještaj Dicka Martyia, a koji se odnosi na trgovinu organima na Kosovu. Geoffrey Nice je tvrdio da cijeli izvještaj počiva na iskazu navodnog svjedoka K-144 (dostupno ovdje), a uvidom u sam izvještaj Dicka Martya (dostupan ovdje) je očigledno da se u istom ne spominje svjedok K-144 (ili bilo kakav drugi konkretni svjedok).

    Ovo su osobe koje su, nakon opisanog minulog rada, posvetile “reviziji presude” i, u jeku političke kampanje, utvrđivanju navodne odgovornosti za neuspjeh iste.

    Zadnjih sedmica smo čuli razne teorije, od toga da je ambasadorica BiH u Nizozemskoj trebala predate zahtjev za reviziju, do toga da se sve svodi na pitanje da li je BiH imala ovlaštenog agenta.

    Ono što je stvarno problem sa revizijom je ono što se desilo sa Izvještajem u predmetima Stanišić i Simatović i Karadžić, a što je zasigurno bilo od uticaja na utvrđivanje odgovornosti Srbije za genocid u Srebrenici. Na početku ovog teksta su pobrojane tačke presude ICJ iz 2007.godine jasno je iz istih da BiH nije ni morala da se fokusira na izvršenje, nego na razne druge vidove učešća. Međutim, kako je evidentno iz dopisa Registrara ICJ, BIH nije problem bio agent (mada bi se taj problem potencijalno pojavio u budućnosti, da je pređeno prvih 10-tak koraka), nego nepostojanje odluke Predsjedništva BiH o pokretanju zahtjeva za reviziju presude iz 2007.godine. ICJ je zaključio da ne postoji odluka BiH da se zahtjeva revizija presude, a što naravno nije imalo veze s potpisnikom iste.

    Ovo naravno profesorica na NiP akademiji Nevenka Trump i (kako je pravosnažno utvrđeno) sarkastični i patronizirajući sudija Nice nisu objasnili. Kao ni svoj doprinos u osiguranju da se ne pojavi nova činjenica, koja bi omogućila reviziju.

    (autori teksta su bivši uposlenici Međunarodnog krivičnog suda za bivši Jugoslaviju – MKSJ u Haagu koji su zbog prirode posla insistirali da ne budu potpisani)

    Analiza Seada Numanovića: Treba li zaratiti da bi se ušlo u EU?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Žestoka debata vodi se u evropskim institucijama i glavnim gradovima 27 država Evropske unije o tome šta dalje sa proširenjem ovog ekonomsko-političkog bloka.

    Agresija Rusije na Ukrajinu izazvala je tektonske poremećaje u većem dijelu svijeta. Zapad baš i nije više ono što je bio – trom, nezainteresiran, do bola birokratiziran…

    Kako se, sa svakim novim danom, otkrivaju nove i nove brutalnosti ruske agresije, politički, a u manjoj mjeri birokratski, krugovi Zapada suočavaju se s novim i novim izazovima, piše politicki.ba. 

    Proširenje Evropske unije, pa i NATO-saveza, suočava se sa teškim testovima. Posebno u slučaju EU, stvari više nisu uopće “uobičajene”, ma koliko se trudili birokrate da ih takvim ostave.

    Način na koji je do sada vođeno, koncept, pred-preduslovi, preduslovi i uslovi, gomile papirina koje stalno rastu u procesu proširenja EU, više ne mogu važiti.

    Evropska unija se suočava sa sve oštrijim izazovom – nastaviti, tvrdoglavo se držeći Kopenhagenških kriterija ili početi od nule, pošteno proanalizirati stanje u svim državama evropskog kontinenta koje se žele priključiti ovom prestižnom bloku.

    Godinu dana je u evropskim institucijama, predvođenim Evropskim parlamentom, trajala javna rasprava o tome kako dalje. Izdefinirani su brojni, prilično konkretni zaključci.

    Umeđuvremenu, Rusija je napala Ukrajinu, dovevši drugi rat u evropski kontinent nakon skoro 30 godina. Zapad još uvijek nastoji oprati obraz zbog, blago kazano, nepoštenog ponašanja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

    Sada, kada je Ukrajina suočena s krvavim ruskim pohodom, stvari su se počele mijenjati. Zvanični Kijev traži kandidatski status za ulazak u EU. Sve ispod toga smatrali bi (smrtnom) uvredom.

    Njihov zahtjev snažno podržava evropska javnost koja ne želi slušati birokratske i političke, neutemeljene i/ili utemeljene “prigovore”.

    Evropska komisija, na čelu s Njemicom Ursulom von der Leyen želi im udovoljiti. Nije nebitno napomenuti da Von der Leyen dolazi iz Kršćansko-demokratske unije Njemačke (CDU) i da je bila bliska sardnica Angele Merkel.

    Vlada u Njemačkoj (i Francuskoj) koju vodi nekadašnji zamjenik Merkel, socijaldemokrata Olaf Scholz, koji pitanje kandidatskog statusa Ukrajini veže za zapadni Balkan.

    Odobriti Kijevu taj status, a ne dati ga Sarajevu, bila bi opasna greška, stav je njegovog kabineta.Scholz, ako je suditi po njemačkim medijima, nije voljan svoj stav iznijeti u nekoj jasnijoj (oštrijoj) formi, jer ne želi dodatne konfrontacije s značajnim dijelom njemačkog javnog mnjenja.

    On zna da je popularnost njegovog SPD-a u padu i svjestan je da će morati uraditi nešto. Je li moguće “kompromisno” rješenje – odobrenje kandidatskog statusa za sve koji to žele?

    Birokratama u Briselu to ne pada na pamet! Kopenhagenški kriteriji, sve duži spisak stvari koje treba uraditi prije nego li bilo ko pristupi bloku, sveto su slovo!

    Po istim tim kriterijima, EU bi mogla ostati bez skoro polovine članica. Stanje vladavine zakona, slobode medija… u mnogima od njih je više nego zabrinjavajuće.

    Jer, demokratičnost sistema veća je u Bosni i Hercegovini, nego u Mađarskoj, na primjer! Davanje kandidatskog statusa državi u kojoj bukti rat čiji se kraj ne nazire, mogao bi biti dodatni opasni presedan.

    A evropska javnost traži da se Ukrajina nagradi. Ona, opće je uvjerenje, na najbrutalniji način – životima svojih građana – plaća odbranu svih evropskih vrijednosti. Bosna i Hercegovina obnovila je svoj zahtjev za kandidatski status odmah nakon što je zvanični Kijev sličan papir predao Briselu.

    Sarajevo je prije šest godina slično pismo uputilo Briselu. Umeđuvremenu su stvari u BiH otišle s lošega na još gore. Put BiH prema članstvu u NATO ide stabilnim, opreznim, sitnim koracima, ali naprijed.

    Kosovo je zatražilo i hitan prijem u ovaj vojni savez. Moćni prištinski lobi snažno zagovara otvaranje vrata Alijanse za ovu mladu državu.

    Evropska komisija prošle je godine objavila spisak 14 prioritetnih stvari koje naša država treba uraditi da bi se dobio kandidatski status.

    Novi ili izmijenjeni, dopunjeni, poboljšani zakoni u oblasti javnih nabavki, pravosuđa, izborna reforma… su na spisku. Nije napravljen nikakav pomak. U najvećoj mjeri, novih zakona nema zbog blokada Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ BiH.

    Ako je suditi po “išaretima” iz Brisela, Evropska komisija spremna je na iskorak.

    Moguće je, u teoriji, da se 14 prioriteta “razbije”, podijeli u pakete. Kako se koji paket prihvata i pretače u usvojene zakone, tako BiH napreduje k EU. Tek po ispunjavanju svih 14 prioriteta, plus segmenti koji će se umeđuvremenu otvoriti, pregovori Brisela i Sarajeva o ulasku u EU mogu početi.

    Umeđuvremenu, u opticaju su i ideje međufaza do ulaska u EU. Emanuel Macron prije par dana u sjedištu Evropskog parlamenta, u francuskom gradu Strazburu, predloži stvaranje Evropske političke zajednice. Ona bi uključivala Ukrajinu, ali i Veliku Britaniju. A i zapadni Balkan, nevoljko je dodao.

    Premijer Belgije Alexander De Croo iznio je svoj prijedlog nove Evrope u kojoj svi koji žele mogu biti dio bloka u kome bi svi građani uživali ista prava slobodnog kretanja, pristupa tržištu, obrazovanja… odlučivanje u institucijama EU bilo bi nešto o čemu bi se tek razgovaralo.

    Lider Demokratske partije Italije, Enrico Letta zagovara evropsku konferedraciju. Njegov je koncept sličan De Croovom, ali traži da se formalna odluka o tome već donese na junskom samitu Evropskog vijeća, vrhovnog tijela EU koje okuplja šefove država ili vlada EU. Jedan od temeljnih problema koje imaju sve države koje žele u EU, jeste stanje vladavine zakona. I svuda je – očajno!

    A to je temeljni preduslov pristupanja Uniji. Dok i političari i brojne nevladine organizacije “zasipaju” javnost idejama, ovaj se problem “stidljivo” pominje.

    Evropska unija će, očito, morati temeljito promisliti.

    Ako postoji volja, načina ima.Na primjer, postoji Ured evropskog tužitelja (EPO). Kriminal ne poznaje i ne priznaje granice.

    Ne može biti da korupcija, koja je posvemašnja na zapadnom Balkanu, ali i u Moldaviji, Gruziji, Bjelorusiji (neće Lukašenko vječno biti na vlasti), pa i Ukrajini, nije dohvatila i institucije EU!

    Može li EPO preuzeti taj problem? Ako se hoće, može i treba! Postoji i program EuroJust. Ta platforma može, možda još i bolje i lakše, preuzeti segment vladavine zakona i urediti ga.

    To bi izazvalo teške poremećaje, brutalne reakcije vlastodržaca…

    Ali, alternative su mnogo gore! Trend pada kredibiliteta EU i Zapada općenito u državama izvan EU i NATO je sve veći. Rusija je, zbog agresije na Ukrajinu, izgubila dio svog uticaja, ali je on i dalje izražen. Kina, Turska, zemlje arapskog svijeta… i dalje imaju jake poluge da Evropljanima zagorčavaju život.

    Suočeni s još jednom gorkom odbijenicom Brisela, države zapadnog Balkana će se dodatno okrenuti drugdje. Niko sebi neće dopustiti da umre čekajući pred bilo čijim zatvorenim vratima.

    Quo vadis, Srđane: Istina o ubijenoj djeci Sarajeva se utvrđuje na sudu, a ne na društvenim mrežama

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Činjenice se utvrđuju na sudu, a ne na društvenim mrežama. Dječiji život nije doskočica Srđana Puhala, i “umjetnički dojam” Jasmile Žbanić. Da biste sudski utvrdili činjenice, morate provesti sudski postupak. A krivičnog postupka, prema ovom pravu koje se primjenjuje kod nas, nema bez optužnice nadležnog tužilaštva. Nijedno tužilaštvo sa sjedištem u Sarajevu, a naročito ona na brdima oko Sarajeva, nije podiglo nijednu optužnicu za ubijanje djece tokom u Haagu dokazane opsade glavnog grada BiH. Dakle, ako sagledate u sudskom postupku pravosnažo utvrđene činjenice u Sarajevu nijedno dijete nije žrtva ratnog zločina. Što znači da je Srđan Puhalo u krivu. U Sarajevu, pravosudno gledano, nije ubijeno nijedno dijete.

    Borci za ljudska prava, a takvim se smatraju i analitičar Puhalo i redateljica Žbanić, u svakoj državi, bila cvilizirana ili ne, insistiraju na pravdi. A pravda nije utvrđivanje “količine žrtve”. Pravda je utvrđivanje i identifikovanje krivca. Dakle, da bi se utvrdilo da je ubijeno ijedno dijete u Sarajevu, moraju se, prvo, optužiti oni koji su pucali po Sarajevu. Tužilaštvo ih mora izvesti pred nadležni sud i prezentirati dokaze o ubijenoj djeci. Te dokaze ne prikupljaju roditelji i udruženja roditelja. Roditelji mogu biti samo svjedoci. I to je sve.

    Ako ste borac za ljudska prava, a Žbanić i Puhalo ističu da jesu, onda svakodnevno insistirate na procesuiranju krivaca za ubistva koja su vam poznata. Puhalo kaže da mu je poznato da je u Sarajevu ubijeno 600 djece. Evo, čak i ako krenemo s pretpostavkom da je njegov broj tačan, doći ćemo do istog cilja – ne postoji nijedna presuda pred domaćim pravosuđem za ubistvo tih 600 djece. Pa, opet, Puhalo ne problematizira to što niko nijen osuđen za smrt njemu poznatih 600 djece Sarajeva. On problematizira broj ubijene djece, tražeći nedosljednosti između spiskova poluprivatnih udruženja koja su građu prikupljala bez ikakvih državnih ovlaštenja bez kojih je, budimo objektivni, nemoguće prikupiti sve potrebne podatke.

    Da li je broj ubijene djece u Sarajevu preuveličan? Moguće je. Da li Srđan Puhalo umanjuje stvarni broj stradale djece? I to je moguće. Ali, sve dok se pravosnažnom presudom, nakon sudskog postupka ne utvrdi tačan broj stradale djece, prostor za manipulacije će postojati.

    Srđan Puhalo će za sebe reći da je borac za ljudska prava i aktivista. Njegova djela će, pak, reći da je on egocentrik, spreman da uradi sve kako bi privukao pažnju javnosti. Jer da je borac za ljudska prava, insistirao bi na sudskom utvrđivanju istine i ne bi raspisivao nagrade za “mrtvu sarajevsku djecu”.

    U civiliziranom svijetu i danas se raspisuju nagrade za informacije o počiniocima krivičnih djela. Bosanskohercegovački “aktivista” Srđan Puhalo raspisuje nagradu za “listu žrtava”. On nudi deset hiljada maraka za 1600 imena sarajevske djece. Otprilike, 6,25 KM po glavi ubijenog djeteta.

    Kada su pripadnici Desetog diverzantskog odreda 16. jula 1995. godine na vojnoj ekonomiji Branjevo kod Zvornika strijeljali između 1000 i 1400 srebreničkih Bošnjaka, Ratko Mladić je Francu Kosu i njegovim ubicama obećao nagradu – 5 DM (njemačkih maraka) po  glavi ubijenog Bošnjaka. Inflacija je, očito, uradila svoje. Danas Srđan Puhalo, Mladićev sugrađanin iz Kalinovika, plaća 6,25 KM za “potvrđenu” smrt sarajevskog djeteta.

    Znate, Haški tribunal i svi međunarodni aktivisti su učinili sve da se identifikuju ubice sa Branjeva. Nije se vodila polemika o tome da li je tog dana strijeljano 1000 ili 1400 Bošnjaka. Tražile su se ubice.

    Priču o Branjevu bi trebala znati i redateljica Jasmila Žbanić. Istina, u njenoj “Aidi” nisu vjerodostojno opisana sva stratišta Srebreničana. Ona se tek, jednom sekvencom, osvrnula na ubistva u Domu kulture u Pilici. No, to je njeno pravo. Film je jedno, stvarnost je drugo. Za svoje potrebe i potrebe filma, ona je mogla izmijeniti i biografiju Hasana Nuhanovića, stvarnog scenariste svog nagrađivanog filma. Recimo, negdje pred kraj filma prevoditeljica Aida nakon rata odlazi u svoj stan i tu je uljudno dočekuje porodica ubice njene porodice. Znate li šta je bilo u stvarnom životu? UN-ovog prevodioca Hasana Nuhanovića, netom iza rata, sa njegovog kućnog su praga bukvalno otjerali članovi porodice Milenka Stanića, vlaseničkog gospodara života i smrti koji je odgovoran za ubistvo i spaljivanje Hasanove majke. Jasmila Žbanić je, dakle, iskrivila istinu na kojoj danas insistira.  Sudovi su presudili da su Srebreničani masovno strijeljani na najmanje šest različitih lokacija. U filmu “Quo Vadis, Aida” vidimo samo jedno stratište. Ali to je samo njen umjetnički dojam. I prilagođavanje zapadnoj publici od koje očekuje nagrade. i nove projekte. Baš kao i Srđan Puhalo.

    Analiza posljedica politike bivše njemačke kancelarke: Prevazilaženje uznemirujućeg nasljeđa Merkelove na Zapadnom Balkanu

    Piše:
    Reuf Bajrović
    -

    Ruska agresija na Ukrajinu dovela je do preispitivanja trenutne ruske politike u istočnoj Evropi usredsređene na Rusiju. Moralni i politički kredibilitet u Evropi koji je Njemačka obnovila nakon Drugog svjetskog rata i koji je uživala od kraja Hladnog rata sada je narušen.
    Nespremnost Berlina da pomogne Ukrajini razbila je mnoge iluzije prikladne njegovim pristupima prema istoku. Kritičari tvrde da je ublažavanje bivše kancelarke Angele Merkel prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu utrlo put za sada najveći oružani sukob na kontinentu od Drugog svjetskog rata.
    Neugodna istina je da se ovo razočaranje u Njemačku ne bi trebalo ograničiti samo na Ukrajinu. Merkelova politika prema Zapadnom Balkanu upotpunila je njen pristup Rusiji. Kako je Merkelino raspoloženje prema Putinu dodatno omekšalo u godinama nakon invazije Moskve na Krim 2014. godine, tako je rastao i položaj Hrišćansko-demokratske unije (CDU) u bivšim jugoslovenskim zemljama jugoistočne Evrope, koja je na kraju postala prijatelj sa ultranacionalitičkim strankama i liderima sa autoritarnim tendencijama širom ovog regiona.
    Na Zapadnom Balkanu, odnosi CDU-a vjerovatno su jači s Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), kolegom iz Evropske narodne stranke. Parlamentarni izbori za Europsku uniju 2019. bili su udaljeni samo tjedan dana kada je tadašnja kancelarka Merkel došla u Zagreb na kampanju zajedno s HDZ-om. Ovaj poseban spektakl zatvoren je divnom muzičkom izvedbom pjesme ultranacionalističkog pjevača Marka Perkovića Thompsona, poznatog po tome što u svojim tekstovima i nastupima veliča hrvatsku fašističku prošlost, gdje je, kako je istakao New York Times, Thompsona rutinski uzvikivao ozloglašeni Ustaški slogan iz Drugog rata i njegovi obožavatelji odgovorili su nacističkim pozdravima.
    Tamo u Zagrebu, Merkel i njeni domaćini aplaudirali su pjesmi koja slavi kampanje etničkog čišćenja koje je sponzorirala hrvatska vlada u dijelovima Bosne i Hercegovine 1990-ih. Nakon snažnih kritika javnosti preživjelih u kampanji i reakcije medija , Merkelin ured je proglasio neznanje, tvrdeći da kancelarka “nije znala koje će pjesme svirati… niti je znala sadržaj tih pjesama”.
    To što Merkelini EPP saveznici na Zapadnom Balkanu žestoko negiraju genocid u Srebrenici i srpsku i hrvatsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu – oboje legalno uspostavljeni od strane Haškog tribunala koji podržava EU – ostat će trajna mrlja na CDU-u u i za Merkelino naslijeđe.
    Uz Merkelinu prešutnu podršku, proruski lideri na Zapadnom Balkanu postali su više ukorijenjeni i ovlašteni da otvoreno izađu sa Kremljom. Elementi Vučićeve Srpske napredne stranke i HDZ-a hrvatskog premijera Andreja Plenkovića – uključujući posebno njegovu sestrinsku stranku u Bosni i Hercegovini, koju vodi Dragan Čović – svi su bili voljni agenti ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu.
    Na kraju mandata gđe. Merkel, njeno odobravanje takvim liderima postalo je sve izraženije i jasnije, kao kada je neuobičajenim nediplomatskim jezikom hvalila predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
    Kako je ostatak Evrope prešutno podržavao temelje Merkeline politike na Zapadnom Balkanu, pristupajući regionu sa namjernim neznanjem i taktičkom dvosmislenošću, frustracija u demokratskim krugovima Zapadnog Balkana je porasla. Hrvatski član bosanskohercegovačkog Predsjedništva Željko Komšić izrazio je ovo razočarenje kada je opisao Merkelin tretman Srbije kao “bosa Balkana”. Na kraju krajeva, upravo je Merkelova dozvolila onima na vlasti u Beogradu da nastave projekat Srpski Svet – zapadnobalkansku verziju Ruskog mira – proglašavajući ih liderima procesa integracije Zapadnog Balkana u EU.
    Nije iznenađujuće da je Njemačka pod CDU bila ravnodušna prema nepravednom tretmanu EU prema Kosovu. Tokom godina njenog mandata, na Beograd je vršen mali ili nikakav pritisak da prizna nezavisnost Kosova, što je kočilo ekonomski rast nove zemlje i slobodu kretanja njenih ljudi širom Evrope i dodatno usadilo polugu Srbije za regionalnu dominaciju i zastrašivanje.
    U susjednoj Crnoj Gori, Berlin proruske srpske nacionalističke stranke koje podržava Beograd u “Za budućnost Crne Gore” smatra legitimnim dijelom vlasti, dok ih većina drugih zapadnih demokratija drži na distanci zbog njihovog ekstremnog nacionalizma i reakcionarne retorike.
    Bosna i Hercegovina je vjerovatno zemlja koja je najviše pogođena pogrešnom politikom Merkelove u regionu. Izlazeći iz krvavog rata srpske i hrvatske agresije, do kraja god do 2005. godine Bosna je napravila velike korake u izgradnji institucija. Ured visokog predstavnika (OHR) bio je ključna institucija u naporima međunarodne zajednice pod vodstvom SAD-a da preokrene posljedice genocida u Bosni i nastavi postkonfliktnu izgradnju države, uključujući uspostavu važnih institucija na državnom nivou kao što su vojska, ujedinjena, bezbjednosna, obavještajna, naplata poreza i granična služba.
    Međutim, njemačka vlada koju predvodi Merkel raskinula je sa SAD-om i Velikom Britanijom zbog usluga OHR-a početkom 2006. godine i zatražila da se ured zatvori. Ozbiljno slabljenje OHR-a omogućilo je proputinskom srpskom nacionalisti Miloradu Dodiku da zadrži vlast u entitetu Republika Srpska i spriječilo bilo kakav značajan napredak ka članstvu u NATO-u, pristupanju EU i demokratskoj konsolidaciji.
    Vlada Republike Srpske, predvođena Dodikovim Savezom nezavisnih socijaldemokrata, organizovala je neustavni referendum 2016. godine kako bi potkopala institucije na državnom nivou, što je dovelo do sankcija protiv nje od strane vlada SAD-a i Velike Britanije. Međutim, uprkos brojnim Dodikovim kršenjima Dejtonskog mirovnog sporazuma, Njemačka ga nikada nije sankcionirala, niti je promovirala značajano djelovanje protiv njega od strane EU.
    Jedino logično objašnjenje za prolongiranu neaktivnost Njemačke po pitanju iredentizma bosanskih Srba bila je njena politika pomirenja prema moskovskoj vladi i Dodikove bliske veze s Putinom. Nespremnost Njemačke da prekine veze s Rusijom – čak i nakon što je izvršila invaziju na Ukrajinu – dodatno podržava ovu pretpostavku.
    Scholzova vlada sada ima priliku da promijeni kurs, usvajanjem politike koja ne dozvoljava Putinu u EU da paralizira svoju kolektivnu moć donošenja odluka, da oslabi kolektivnu moć Evrope, ili ostavi manje države koje nisu u skladu sa Moskvom, ranjive na uplitanje, maltretiranje ili još gore.
    Planovi za slanje njemačkih trupa, bilo u sastavu EUFOR-a ili NATO snaga, vrlo su dobar prvi korak. Još ohrabrujuće bi bilo nedvosmisleno odobrenje Scholzove vlade za snažniju izvršnu vlast u donošenju odluka, u obliku takozvanih bonskih ovlasti, od strane Christiana Schmidta, konzervativnog njemačkog političara koji trenutno obavlja funkciju visokog predstavnika u Bosni.
    Pridruživanje američkim i britanskim sankcijama protiv Dodika i njegovih saradnika bi dalje bio jasan signal da Njemačka shvaća svoju istorijsku odgovornost za region koji je teško patio pod nacističkom okupacijom i da nije u interesu dozvoliti da padne pod “rusku sferu uticaja”.
    Ne postoji osnova – geostrateška, politička ili moralna – da Berlin nastavi sa Merkelinom politikom podrške proputinovskim zlonamjernim akterima na Balkanu. Nespremnost Njemačke da prekine veze s Rusijom može se dijelom opravdati navođenjem ekonomskih troškova, ali zaštita demokratskih principa na Balkanu nema ekonomske posljedice. Nastaviti sa politikom vlade Merkel znači pozivati na rusku destabilizaciju Balkana.
    Scholz mora znati da njegova vlada neće moći izbjeći odgovornost za posljedice. Evropa je sasvim drugačiji kontinent otkako je Putin počeo invaziju na Ukrajinu 24. februara. Ako pristup Berlina Zapadnom Balkanu ostane na autopilotu, njemačka politička klasa će pružiti samo spas Putinovim prijateljima koji zaslužuju da potonu zajedno sa njegovom vizijom obnovljenog ruskog carstva.
    Reuf Bajrović je potpredsjednik Alijanse SAD-Evropa i saradnik Instituta za istraživanje vanjske politike.

    (izvorni tekst je objavljen na  haaretz.com)

    Pozadina sukoba u goraždanskom Ginexu: Bitka za dividendu od 5 miliona maraka

    Piše:
    Redakcija
    -

    Tri godine je goraždanski biznismen Hamid Pršeš vodio bitku protiv direktorice Ginexa Munevere Fočo. Isto toliko godina Fočo je bila “dobro direktorsko rješenje” za federalnog premijer Fadila Novalića i ministra energije, rudarska i industrije Nermina Džindića. Sada se situacija obrnula. Hamid Pršeš je zaštitnik Munevere Fočo, a Džindić i Novalić su pokrenuli proceduru njene smjene.

    Smjena Munevere Fočo, zapravo, uopće nije pozadina “radničkog neposluha” u Goraždu. U pozadini “zbivanja naroda” je dividenda, odnosno podjela profita Ginexa. Novalić i Džindić se protive “raspodjeli” profita u Ginexu, Halil Oković  i Hamid Pršeš žele dividendu. Munevera Fočo je godinama bila protiv podjele dividente, ali sada želi da se pet miliona Ginexovog profita podijeli dioničarima od čega bi goraždanskim biznismenima Okoviću i Pršešu pripalo oko 1,5 miliona marka.

    Prema zvaničnim podacima sa berze SASE, Federacija BiH je većinski vlasnik Ginexa. Pripada joj 51 posto dionica. Goraždanski biznismen Halil Oković, njegova firma OKAC i bizmismen Hamid Pršeš imaju oko 30 posto dionica. Vlada Federacije u Nadozornom odboru od tri člana imenuje dva, a “male dioničare” u NO zastupa Hamid Pršeš. Odluke na NO se donose 2:1, što znači da Vlada Federacije ima kontrolni paket.

    Oković i Pršeš su, već smo objavljivali na Istrazi, za kupovinu manjinskog udjela u Ginexu uložili oko 10 miliona maraka i njihova procjena je bila da će kroz dividendu svoje ulaganje isplatiti za tri godine. Prve godine nakon što su ušli u Ginex,  2017. godine, ova firma čiji je većinski vlasnik Federacija BiH poslovala je sa dobiti od oko 10 miliona maraka. Vlada FBiH, kao većinski vlasnik, odlučila je da dividenda bude isplaćena dioničarima, pa su Oković i Pršeš te godine, preko Ginexa, zaradili oko 3 miliona maraka. Prijavljena dobit Ginexa za 2018. godinu bila je 6 miliona, dok je godinu kasnije iznosila 5 miliona.

    Vlada Federacije BiH odbija, međutim, da podijeli dobit te novac ostaje u Ginexu kojim upravlja Munevera Fočo. Zbog svega toga, Hamid Pršeš u ime malih dioničara piše dopise u kojima obavještava Skupštinu dioničara Ginexa da Nadozrni odbor obmanjuje vlasnike, te da se iz Ginexa, kojim upravlja Munevera Fočo, izvlači novac.

    “Poštovani, Nadzorni odbor je na sjednici održanoj 04.05.2021.godine donio Odluku o prihvatanja Izvještaja o
    poslovanju društva i izvještaja neovisnog revizora i iste uputio u daljnju proceduru, ali kako je isti sačinjen suprotno  računovodstvenim standardima izvještavanja i zakonskim  normama predlažem da NO na narednoj sjednici preispita svoje Odluke, iste koriguje i naloži ispravku  navedenih izvještaja za 2021. god. Nadzorni odbor nije dovoljno jasno sagledao ispravnost navedenih izvještaja u dijelu rada sa povezanim
    licima i ovlaštenja za dodijeli donacija u ime društva UNIS GINEX d.d. Goražde. Razlozi za ovakav zahtjevu su: 1. Izvještaj nezavisnog revizora na stranci 39 ne sadrži tačnu listu povezanih lica sa društvom. Navedena lista povezanih razlikuje se od liste koja se nalazi u Izvještaju o transfernim cijenama koju je radio REVIKON i razlikuje se od stava Odbora za reviziju (OR) koji nam je dostavljen na prethodnoj sjednici NO. Činjenica da dopis OR nije bio potpisan i da je izazvao nedoumice kod nekih članova NO razlog su da se ovo pitanje još jednom razmotri. 2. U Izvještaju o transfernim cijenama na strani 59 i 60 navedenu su cijene koje imaju povezana i nepovezana lica. Cijena koja je navedena za inc. kapislu 4,5/3-P1 za mali pištolj od 21,63 KM/1000 kom značajno se razlikuju od cijena u dopisu br. 9630 od 07.05.2021.god., koji vam dostavljam u prilogu. Navedeni dopis je svakako dodatni razlog za zabrinutost i provjeru cijena. 3. GINEX je društvo od javnog interesa, u većinskom vlasništvu Federacije B i H, stoga način kako su odobrene donacije u iznosu od 162.000 KM nije u skladu sa Zakonom o donacijama preduzeća u javnom vlasništvu ili pod javnom kontrolom u F B i H. Knjižene donacija na teret tekućih troškova umanjuje finansijski rezultat za navedeni iznos, te stoga Izvještaje treba korigovati, a odluku o donacijama prepustiti narednoj Skupštini dioničara u skladu sa pozitivnim pravnim normama. Takoder, iskazani efekt transfernih cijena treba tretirati kao poklon o čemu odlučuje Skupština sa
    75% glasova. Odluka NO na prethodnoj sjednici da će donacije u buduće odobravati Skupština ne uklanja grešku u Izvještaju za 2021.godinu”, naveo je Pršeš.

    Uprkos brojnim, čak i utemeljenim tvrdnjama Hamida Pršeša, Fadil Novalić i Nermin Džindić su odlučili da zaštite direktoricu Muneveru Fočo. A upravo je ona bila njihov izbor kada su članovi Nadzornog odbora u ime Vlade Federacije BiH odbili na poziciju direktora Ginexa imenovati Almira Badnjevića. Naime, Almir Badnjević je vlasnik i direktor Verlaba (firma poznata iz slučaja Respiratori). On je zet Halila Okovića, jednog od dioničara Ginexa kojeg u NO zastupa Hamid Pršeš. Uprvao ovo (ne)imenovanje ima veze i sa slučajem Respiratori, o čemu smo pisali prije dvije godine.

    Munevera Fočo je, dakle, godinama bila prvi izbor federalnog premijera Fadila Novalića i ministra Nermina Džindića. Istovremeno, i tokom afere respiratori, federalni ministar Aljoša Čampara (NiP) i HDZ-ovi ministri u Vladi Federacije BiH su zastupali stavove i interese Hamida Pršeša i Halila Okovića. Tako je i HDZo-va ministrica finansija Jelka Milićević podršavala Pršešove stavove u Vladii Federacije, glede imenovanja Kadrije Kolića na mjesto člana Nadzornog odbora Ginexa.

    Jelka Miličević podržava Hamida Pršeša

    No, onda je dolo do obrata. Vlada Federacije se namjerava riješiti svoje miljenice Munevere Fočo. Svjesna da ostaje bez funkcije, ona sklapa dil sa Hamidom Pršešom koji u Goraždu organizira skupove podrške “direktorici” čiju smjenu želi Vlada Federacije BiH. HDZ-ovi ministri odbijaju učestvovati na telefonskoj sjednici Vlade FBiH kada je data prethodna saglasnost za razrješenje Munevere Fočo. Od svih prisutnih ministara, protiv njene smjene je glasao Aljoša Čampara. Munevera Fočo, potom, započinje proces “oduživanja”.

    Početkom maja, Munevera Fočo je, prema informacijama Istrage, zatražila od Nadornog odbora i Skupštine dioničara da pokrene proceduru podjele dividende u iznosu od pet miliona maraka. S obzirom na to da Pršeš i Oković imaju oko 30 posto dionica, pripalo bi im oko 1,5 mliona maraka za ovu godinu. No, Vlada Federacije će ponovo blokirati tu podjelu.

    1...103104105...193Stranica 104 of 193

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj