“Ovo je dijabolična ilustracija naše stvarnosti i nemoći. Vjeruješ u sve što se napiše o Izetbegovićima, a istovremeno ne vjeruješ ničemu što napišu Radončićevi mediji”, objasnit će mi, u jednoj poruci, trenutnu situaciju u vezi sa KCUS-om i navodnim anonimnim pismom anesteziologa kolega Senad Avdić.
Ne ulazeći u autentičnost anonimnog pisma koje, istina, ima mnogo nelogičnosti, Sebija Izetbegović bi trebala otići s mjesta direktorice Kličničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Postala je teret društvu, postala je teret svojoj Stranci demokratske akcije i, ono što je najbitnije, postala je glavna prepreka u borbi protiv populizma navodnih reformskih snaga okupljenih oko “trojke” kojom iz sjene svoga tornja rukovodi Fahrudin Radončić. Njen imidž je takav da joj niko ne vjeruje čak i kada je u pravu. Svaki argument koji ide njoj u prilog nailazi na osude. Svaka kritika upućena na njen račun, bila ona čak neosnovana i lažna, nailazi na odobravanje i oduševljenje javnosti. Ali niko za takvo stanje nije kriv, osim nje same. Bahato ponašanje prema medijima, arogancija prema uposlenicima, želja za apsolutnom kontrolom svega što se dešava u zdravstvu i nepoštivanje ljudskog dostojanstva svojih kolega dovelo je Sebiju Izetbegović u takvu situaciju da se svaka loša riječ napisana o njoj prihvata kao istina. Čak i ako sam autor teksta kaže – “Ako se ovo ispostavi tačnim”, niko ne sumnja u navode koji se još nisu ispostavili tačnim. Naprotiv, “osnovano se sumnja”, da citiram neuobičajeno neobjektivnog advokata Vladu Adamovića, da je već počinila krivično djelo.
Ponavljam još jednom, Sebija Izetbegović bi trebala napustiti funkciju generalne direktorice KCUS-a jer samo njeno prisustvo je postalo neoborivi argument svim onim snagama koje udruženo žele destabilizirati Sarajevo i državu BiH. Sve dok je Sebija Izetbegović prisutna u javnosti, činjenice neće igrati nikakvu ulogu. Mržnja prema njoj koju je sama izazvala, uvijek će biti jača od zdravog razuma.
Sjetimo se fotografije na kojoj direktor Opće bolnice Ismet Gavrankapetanović u skučenoj prostoriji pozira desetinama fotoreportera i snimatelja dok prima vakcinu. Bilo je to cool. Zamislite samo da je umjesto Ismeta to uradila Sebija Izetbegović. Bio bi to novi “koronaparti” koji bi naišao na brojne osude besposlenih režisera i drugih samoprozvanih aktivista.
Idemo dalje. Kada je Ismet Gavrankapetanović, u svojstvu direktora Opće bolnice, na društvenim mrežama objavio radno vrijeme svoje privatne ordinacije, nijedan medij to nije objavio. To nije toliko problematično, jer to nije uradila – Sebija Izetbegović.
Mnogo je još činjenica koje idu u prilog generalnoj direktorici KCUS-a. Recimo, zvanični pokazatelji su da je broj umrlih u Kantonu Sarajevo znatno manji u odnosu na druge kantone i Republiku Srpsku, a broj umrlih je drastično porastao nakon što su “reformske snage” Elmedina Konakovića i BH Bloka preuzele kontrolu nad Kantonom Sarajevo. Ova statistika, naravno, ne znači da su Forto i lideri trojke ubice jer nisu poduzeli ništa da bi smanjili broj zaraženih. Kao što smrtni slučajevi na KCUS-u ne znače da Sebija Izetbegović sa svojim saradnicima ubija pacijente.
Ali svi ovi argumenti i činjenice nemaju nikakvu šansu da se izbore sa hajkom koja se provodi. I da se ne lažemo, za ovakvo stanje isključivo je odgovorna Sebija Izetbegović. Ona je novinare Avaza vodala ispod ruke po hodnicima KCUS-a i primala poklone od Fahrudina Radončića koji danas, hajkom, naplaćuje svoje dugove od porodice Izetbegović. Ona je Elmedina Konakovića lansirala u političku orbitu jer su joj godile njegove poltronske poruke u kojima je naziva heroinom. Ona se, uz pomoć Konakovića, obračunavala sa Medicinskim faklultetom u Sarajevu.
Samo prisustvo Sebije Izetbegović dovoljno je Radončiću i Konakoviću da u Sarajevu osiguraju glasove koji će im omogućiti vladavinu još četiri godine. Ali to što će Konaković, Kojović i Nikšić vladati još četiri godine u Sarajevu nije nikakav problem. Naprotiv. Problem je što Sebija Izetbegović slabi Bakira Izetbegovića i pregovaračku poziciju SDA o ključnim pitanjima za ovu državu. I to maestralno, uz pomoć Radončića i Konakovića, koriste lideri HDZ-a i SNSD-a, Dragan Čović i Milorad Dodik. Sve dok je Sebija Izetbegović na čelu Kliničkog centra u Sarajevu ljude u Sarajevu neće zanimati priče o izbornom zakonu i šest delegatu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH niti bilo koji drugi suštinski problem, poput plinovoda koji određuje energetsku sudbinu cijele države, a ne samo Kantona Sarajevo. Jer u doba populizma i medijima i javnosti je bitnije hoće li Sebija doći na sastanak kod ministra Vranića ili će ministar Vranić otići na sastanak kod Sebije. Bitnije je kako je Sebija Izetbegović izašla iz automobila od toga što je hrvatska preko noći provukla cijevi ispod rijeke Save i tako narušila teritorijalni integritet BiH. Priča o hrvatsko-ruskoj plinskoj agresiji trajala je dva dana. Priča o Sebiji Izetbegović i njenom bahaćenju traje godinama. Priču o plinovodu pročita tri ili četiri hiljade ljudi. Priču o Sebiji Izetbegović svi registruju. I gledajte sada apsurda. Izjava Šefika Džaferovića o slučaju “anonimno pismo” odjeknula je u svim medijima. Izjava Šefika Džaferovića o postavljanju plinovodnih cijevi u Brodu objavljena je tek u nekoliko medija. Ozbiljna pitanja u ovoj državi skoro nikoga ne interesuju. I to interesovanje će biti sve manje dok je na čelu KCUS-a Sebija Izetbegović. Javnost i medije u Sarajevu više privlači anonimno pismo objavljeno u Avazu i ostalim isturenim komandnim mjestima Avaza, nego što ih, recimo, privlači zvaničan stav Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a da je glavna državna tužiteljica Gordana Tadić kršila propise. A ko zna. Možda je i anonimno pismo baš plasirano da se skrene pažnja sa tužbe protiv Gordane Tadić, posljednje linije odbrane Dragana Čovića, Milorada Dodika, Fahrudina Radončića i pripadajuće mu trojke. Da citiram kolege – “ako se dokaže da je tako, bio bi to veliki skandal”.
Predsjednik stranke i državni parlamentarac ujedno je i predsjednik jednog od dva sindikata RMU Banovići.Načelnik Općine i i visokopozicionirani kadar druge stranke formalno je član drugog sindikata RMU Banovići.
Prvi je u Banovićima poznat kao Kuko, a drugog znaju kao Begu. Nekada su bili jedno i u kafani su “Kod Beće”, u kasnim noćnim satima, slušali Braću Bojiće.
“Pjesma (h)ori od Braće Bojića, za legendu Mirsada Kukića. Za rudare, raju Banovića, svima selam od Mirse Kukića”, glase stihovi pjesme posvećene predsjedniku PDA, državnom zastupniku i predsjedniku Sindikata RMU Banovići.
Otkako su se u martu 2018. godine politički sukobili, Bego Gutić je ostao u SDA i nije imao izbora. Morao je izgraditi vlastiti mit i za početak mu je bila potrebna pjesma. Otpjevali su je, u malo bržem ritmu od Braće Bojića, Miralem i Hare.
https://www.youtube.com/watch?v=7E5cnC0B2bM
“Bego Gutić, pravi lider to je, iza njega Banovići stoje. Bego Gutić, ponos Omazića, cijele Bosne, a i Banovića”, pjevali su uz zvuk violine Miralem i Hari dok je umjesto spota pjesma ilustrovana fotografijom Bege Gutića iz vremena kada je bio kantonalni ministar.
Ponosni Omazići spremno su dočekali stranački predizborni skup u jesen 2016. godine. Desetine zelenih zastava bilo je podignuto visoki u zrak. Okupljena masa je skandirala “SDA, SDA, SDA”. Prvi govor je držao Bego Gutić. Koji minut kasnije, Bego je oduševljeno aplaudirao dok je aktivistica čitala najavu: “Dragi prijatelji, na čelu ovog tima nalazi se čovjek koji je osnivač Stranke demokratske akcije na području Općine Banovići. Čovjek koji je provodio sve teške i mukotrpne akcije u političkom i privrednom životu naše općine. Dragi prijatelji, naš predsjednik Izbornog štaba, doktor Mirsad Kukić”.
Mirsad Kukić nije govorio. Samo se naklonio oduševljenim simpatizerima koji su klicali njegovo ime, dok mu je iza leđa, ništa manje oduševljen, aplaudirao Bego Gutić, koji će dvije godine kasnije postati “ponos Omazića”. Na taj stranački skup Bego Gutić je došao kao premijer Tuzlanskog kantona. Funkciju je dobio zahvaljujući Mirsadu Kukiću, tada još uvijek jednom od najmoćnijih kadrova SDA. U znak zahvalnosti, Bego Gutić će iste te 2016. godine u Kukićevom rodnom Banović selu, zajedno sa Naserom Orićem i Amirom Zukićem, na bini mahati zastavicom SDA dok je voditeljica najavljivala najbitnijeg govornika.
“Beskrajno smo vam zahvalni što ste iznjedrili čovjeka zbog kojeg su Banovići postali centar zbivanja u Bosni i Hercegovini. Malo ko je mogao vjerovati da se iza običnog čovjeka iz naroda krije intelektualna gromada, političar svjetskih razmjera, nedostižni privrednik, veliki humanista, nesavladiva prepreka svima onima koji su prema Banovićima ispružili pohlepne ruke. Davne ‘94 godine otvorio je novu stranicu istorije naše općine. Spriječio je umiranje Banovića. Zadužio nas je. Zadužio je buduće generacije da ga s uvažavanjem i poštovanjem spominjemo u svakoj prilici. Zbog toga je on jedinstven i nezamjenjiv. Dame i gospodo, dragi prijatelji, molim vas da ustanemo i pozdravimo predsjednika našeg izbornog štaba, doktora Mirsada Kukića”, orilo se iz zvučnika dok je Kukić izlazio na binu da se nakloni.
Opet nije držao govor. Samo se naklonio i otišao na “smetljište istorije SDA”. Bila je do posljednja predizborna kampanja koju je Mirsad Kukić organizirao pod zastavom te stranke. Bakir Izetbegović isključio je iz SDA čovjeka kojem se, zajedno sa suprugom, proteklih godina divio zbog “privrednih uspjeha u Banovićima”. Kukić je formirao novi stranku – PDA. No, Banović selo će uskoro izgubiti primat. Ponos Omazića, Bego Gutić, preuzeo je SDA i ulogu novog lidera.
“Imamo Rudnik. Rudnik je naš”, reći će u oktobru 2020. godine jedna od govornica na predizbornom skupu SDA u Banović selu, gdje je Bego Gutić skupljao glasove u utrci za načelnika Općine Banovići.
Petnaest dana kasnije, Gutić je postao načelnik. Mirsad Kukić je svrgnut. Opredijelio se za sindikalnu borbu. Dugogodišnji vladar RMU Banovići postao je predsjednik Sindikata. Bego Gutić se, odmah, učlanio i drugi rudnički sindikat. Rat je tinjao sve dok posljednje martovske nedjelje nije buknuo požar u jami Omazići. Uprava Rudnika koju kontroliše Bego Gutić optužila je Kukićeve aktiviste za izazivanje požara koji je nanio višemilionsku štetu u Rudniku. Kukićevi rudari dobili su podršku od kantonalne Vlade sa SDP-ovim Kadrijom Hodžićem na čelu.Onda se narod “spontano” okupio ispred upravne zgrade RMU Banovići. Gutić je držao govor, Kukić je snimao.
“Jučer su napravili predstavu za javnost. Okupili su nekih 50 članova manjinskog sindikata i doveli su premijera TK kojeg smo danas pozvali ovdje. Kakav je to premijer koji dođe u Banoviće, koji dođe u Rudnik i ne javi se Upravi. Kakav je to premijer”, govorio je Gutić dok su okupljeni rudari skandirali “Bego, Bego”.
Na rubu fizičkog obračuna – Bego Gutić (SDA) i Mirsad Kukić (PDA). Tenzije u Banovićima zbog požara u Rudniku. pic.twitter.com/6aiZdrcwID
Ohrabren podrškom, Gutić će koji minut kasnije ući u klinč sa Kukićem. Policija je spriječila incident. Ali prethodnih godina nije spriječila ni Gutića ni Kukića da na račun rudnika i Banovića steknu milionske nekretnine u Sarajevu i srbijanskim gradovima.
‘Može se i bez mijenjanja Ustava”, slavodobitno je 26. februara ove godine kazao lider HDZ-a BiH Dragan Čović, govoreći o reformi izbornog zakonodavstva.
On je tada kazao, a prenijet će njemu bliski Večernji list, da očekuje da će “do kraja travnja biti postignut dogovor o izmjenama izbornog zakona na kojima inzistira njegova stranka”.
Čović: izmjena izbornog sistema bez izmjena Ustava
No, prvog dana travnja iz Vašingtona je u BiH stiglo pismo u kojem američki državni sekretar Antony Blinken upozorava članove Predsjedništva BiH da će “ograničene ustavne promjene biti potrebne da bi se izvršila dosljedna reforma izbornog zakonodavstva u BiH”.
Pismo sekretara Blinkena: ograničena izmjena Ustava
“Neki od nedostataka ustava Bosne i Hercegovine utvrđeni su u presudama Evropskog suda za ljudska prava, uključujući presudu Sejdić-Finci. Pitanja koja su utvrđena ovim presudama i slične zabrinutosti koje se rješavaju odlukama ustavnog suda Bosne i Hercegovine moraju se riješiti. Problemi se ne mogu riješiti samo zakonodavstvom. Ograničene ustavne promjene biće potrebne kako bi se reforma izbornog sistema dosljedno izvršila prema zahtjevima članstva u Evropskoj uniji i presudama evropskih sudova. Također, podržavamo ažuriranje Izbornog zakona radi rješavanja relevantnih odluka Ustavnog suda i provedbe mjera integriteta izbora koje će sljedeće izbore 2022. godine učiniti najslobodnijima i najpravednijima u istoriji Bosne i Hercegovine”, naveo je Blinken u pismu.
A šta to u znači u praksi?
Ukratko, sve suprotno od onoga što želi lider HDZ-a BiH Dragan Čović koji je nekoliko puta tokom pregovora o izmjenama Izbornog zakona. Prije dvadesetak dana na Istraga.ba objavili smo autorski tekst člana Centralne izborne komisije BiH Suada Arnautovića koji je detaljno analizirao reformu izbornog zakonodavstva i stavio ih u kontekst zahtjeva HDZ-a BiH.
“Čović nastoji prije Općih izbora 2022. godine izdejstvovati promjene Izbornog zakona BiH kojima će osigurati “legitimno predstavljanje” konstitutivnih naroda tj. pobjedu kandidata HDZ BiH i njemu srodnih stranaka u utrci za člana Predsjedništva BiH i osvajanje dovoljno ruku u kantonalnim skupštinama da osigura dominaciju u 17-očlanom klubu Hrvata u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.Tako bi, uz dobijene pozicije u tri “županije”, Vijeću ministara BiH i Vladi Federacije BiH osigurao dominaciju i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, te time, primjenjujući pravila konsensuza i veta, osigurao da hrvatska strana (po)ostane dominatan i neizbježan faktor ne samo u odlučivanju o svim ključnim pitanjima u BiH koja na agendu političkog odlučivanja nameću drugi politički subjekti i međunarodna zajednica, nego i da najlakše i najbrže ostvari svoje ključne političke ciljeve. Na taj način, uz “legitimne predstavnike” otvorio bi se put provedbi vlastite dugoročne strategije, koja nesumnjivo ide u pravcu zaokruživanja teritorije BiH sada nastanjene većinskim stanovništvom katoličke vjeroispovjesti, odnosno reinkarnacije “ugašene” tzv. Herceg-Bosne, njene potpune teritorijalne i političke autonomije i njenom, kad-tad, prisajedinjenu Republici Hrvatskoj”, napisao je član CIK-a Suad Arnautović.
Kada je u pitanju izmjena izbornog zakonodavstva, bez prethodnih izmjena Ustava BiH, objavili smo 8.3. ove godine, jedino je moguće provesti presudu Ustavnog suda BiH u “slučaj Ljubić” koja se odnosi isključivo na popunjavanje Doma naroda FBiH.
Evo o čemu se radi.
Odlukom Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. godine po apelaciji Bože Ljubića “utvrđeno je da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu daje se jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”.
To je, dakle, bila obavezna odredba “jedan, jedan, jedan”, prema kojoj je svaki kanton, od njih deset, morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. U dokumentima koji su na raspolaganju EU, a i preporukama drugih međunarodnih institucija, presuda u “predmetu Ljubić” bi mogla biti riješena tako što bi se ranija “obavezna” odredba zamijenila neobaveznom, kako to piše u Ustavu Federacije BiH.
“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u članu 8, poglavlje VI Ustava FBiH.
To je, dakle, “neobavezan” raspored delegata po principu jedan-jedan-jedan o kojem se govori u dokumentu koji je na raspolaganju predstavnicima EU u BiH.
Dom naroda BiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.
Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.
No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.
Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH
Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.
Prema članu 10.2 Izbornog zakona BiH, Centralna izborna komisija BiH “određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona”.
Upravo su se na ovu odredbu pozvali članovi bivšeg saziva CIK-a kada su u decembru 2018. godine donijeli Uputstvo kojim su drugog Hrvata iz Zeničko-dobojskog kantona “deložirali” u Široki Brijeg i tako omogućili Draganu Čoviću apsolutnu kontrolu prilikom formiranja Vlade FBiH, ali i konstituisanja Doma naroda BiH.
S obzirom na to da je popis stanovništva BiH urađen 2013. godine, Ustavni sud BiH je, odbijajući apelacije brojnih stranaka u vezi s ovim Uputstvom, dao za pravo CIK-u da mogu raspoređivati mandate u Domu naroda FBiH. Kako u Izbornom zakonu nije precizno navedeno da se takav raspored vrši samo jednom nakon popisa, ostavljena je mogućnost Centralnoj izbornoj komisiji BiH da nakon izbora 2022. godine donese novo Uputstvo. Ukoliko novi saziv CIK-a vrati Zeničko-dobojskom kantonu “drugog Hrvata”, to će značiti da pet kantona u kojima HDZ nije dominantan može imati šest delegata u Domu naroda FBiH. u tom slučaju HDZ BiH ne bi mogao koristiti mehanizme blokade prilikom izbora nove Vlade FBiH.
Za razliku od presude u “slučaju Ljubić”, sve druge presude nije moguće promijeniti bez izmjena Ustava BiH o kojima je pisao američki državni sekretar Antony Blinken. Član CIK-a Suad Arnautović detaljno je, u svom članku od 10. marta ove godine, objasnio sve presude i preporuke međunarodnih institucija koje se odnose na izborno zakonodavstvo. Podsjećamo na neke dijelove njegovog teksta.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci protiv BiH
Postupak u ovom predmetu pokrenut je s dvije aplikacije (br. 27996/06 i 34836/06) protiv Bosne i Hercegovine, koje su 3. jula i 18. augusta 2006. Sudu podnijela dva državljanina Bosne i Hercegovine Dervo Sejdić i Jakob Finci. Oni su se žalili da im je onemogućeno da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zbog njihovog romskog i jevrejskog porijekla. Oni su se pozvali na član 3., 13. i 14., član 3. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.
Nakon sveobuhvatnog razmatranja aplikacije Europski sud za ljudska prava je 22.12.2009. godine presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić protiv BiH
U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.
Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci. Iako se, za razliku od aplikanata u tom predmetu koji su romskog i jevrejskog porijekla, aplikantica u ovom predmetu ne izjašnjava kao pripadnica bilo koje određene skupine, i ona je onemogućena da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH i Dom naroda po osnovu njenog porijekla.
Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav protiv BiH
U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 17.05.2016. godine. Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 41939/07) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine Ilijaz Pilav dana 24.09.2007. godine. Aplikant se žalio osobito zbog zakonske nemogućnosti da se kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, te da glasa za pripadnika svoje zajednice za tu funkciju. On se pozvao na član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Aplikant je iz Srebrenice i izjašnjava se kao Bošnjak (jedan od „konstitutivnih naroda“). U vrijeme podnošenja aplikacije Sudu bio je član Narodne skupštine Republike Srpske. Godine 2006, kao kandidat Stranke za BiH, aplikant je podnio svoju kandidaturu za izbore 2006. godine za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Dana 24.07.2006. godine, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom se odbija njegova kandidatura. U obrazloženju je rečeno da aplikant ne može biti biran u Predsjedništvo s teritorije Republike Srpske s obzirom na to da se izjašnjava kao Bošnjak. Prema članu V Ustava i članu 8.1 stav 2. Izbornog zakona iz 2001. godine, kandidat za Predsjedništvo iz tog entiteta mora biti Srbin. Dana 20.09.2006. godine, Stranka za BiH i aplikant su se žalili Ustavnom sudu BiH pozivajući se na povredu člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju. Dana 29.09.2006. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da nije došlo do povrede te odredbe (odluka br. AP 2678/06).
Iako je pripadnik jednog od „konstitutivnih naroda“, aplikant je isključen iz prava da bude biran za člana Predsjedništva BiH usljed spornog zahtjeva koji se odnosi na prebivalište. Sud je ocijenio da je ova isključenost zasnovana na kombinaciji etničkog porijekla i mjesta prebivališta od kojih oba služe kao osnov za različit tretman koji spada u domen člana 1. Protokola br. 12, te kao takva predstavlja diskriminirajuće postupanje suprotno članu 1. Protokola br. 12. Stoga Sud nalazi da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u pogledu nemogućnosti aplikanta da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Samir Šlaku protiv BiH
U predmetu Šlaku protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 3.05.2016. godine, donio presudu kojom je presudio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine, te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine i na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 56666/12) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, Samir Šlaku dana 8.08.2012. godine. Aplikant se žalio zbog toga što kao pripadnik albanske nacionalne manjine u BiH nema pravo kandidature na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jer nije pripadnik nijednog „konstitutivnog naroda“.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić protiv BiH
Svetozar Pudarić je aplikaciju Europskom sudu za ljudska prava podnio zbog aplikantove nemogućnosti da se kao državljanin Bih srpske nacionalnosti s prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Europski sud je u ovoj presudi istakao da je već utvrdio da sličan ustavni preduvjet predstavlja diskriminirajuću razliku u postupanju i kršenje člana 1. Protokola br. 12 u presudi Pilav protiv BiH, koja se ticala nemogućnosti Pilava etničkog Bošnjaka s prebivalištem u Republici Srpskoj, da se kandidira za člana Predsjedništva BiH.
Sud je, također, istakao da sam Ustav izričito ne uvjetuje vršenje pasivnih izbornih prava zahtjevima prebivališta (sa referencom na članove II.2 I V Ustava BiH), te da je takav uvjet uveden Izbornim zakonom BiH iz 2001. godine. Sud je ponovio da se nijedna zakonska odredba domaćeg zakona ne smije tumačiti i primjenjivati na način nespojiv sa obvezama država prema Konvenciji, posebno ako bi to bilo u suprotnosti sa zabranom diskriminacije i šire s načelima na kojima se temelji Konvencija. To zasigurno vrijedi i za tuženu državu, čiji vlastiti Ustav Konvenciji daje “prioritet nad svim ostalim zakonima”.
Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogli uvjeriti da donese drugačiji zaključak o meritumu ove tužbe. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju na tu temu, Sud je presudio da je u konkretnom slučaju aplikant bio diskriminiran zbog svoje nepodobnosti da se kandidira za Predsjedništvo BiH. Stoga je Sud presudio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija bloka presuda Ustavnog auda Federacije BiH u vezi neustavnih naziva “župan”, “županija”, “bošnjački jezik” i sl.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-11/97 od 20.11.1997 i 11. 02. 1998. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 24/98) Ustavni sud Federacije BiH je utvrdio da odredbe članova 4., 8., 9. i 78. Ustava Hercegbosanske županije nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Ustavni sud je, polazeći od definicije Ustava Federacije BiH, utvrdio da se Federacija BiH sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima i da osnovna ideja o jednakopravnosti naroda mora biti održana i na kantonalnom nivou. Ta ideja mora doći do izražaja i u simbolima kantona (grb i zastava). Simboli kantona ne smiju predstavljati tradicije samo jednog konstitutivnog naroda (Hrvata), jer je to protivno osnovnoj ideji Ustava Federacije BiH, naglasio je Ustavni sud.
U presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/98 od 11.11.1998. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” u nazivu i u članovima od 1. do 18. Zakona o federalnim jedinicama (kantonima-županijama) (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/96) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, jer je u članu I 2. Ustava Federacije BiH navedeno da se “Federacija Bosne i Hercegovine sastoji od federalnih jedinica (kantona)”.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-24/98 od 10.11.1998. godine utvrđeno je da 51 član ustava Kantona 10 (Livno) nije u skladu sa Ustavom FBiH, te da upotreba naziva “župan” u 15 članova Ustava toga kantona nije u skladu sa ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-13/99 od 4.11.1999. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” i “župan” u pojedinim odredbama Ustava Srednjobosanskog kantona (preko 90 odredbi) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Također, presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-12/99 od 29.03.2000. godine utvrđeno je da je upotreba naziva “župan” i “županija”, kao i “guverner” i “zamjenik guvernera” u Ustavu Hercegovačko-neretvanske županije-kantona, nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-7/98 od 07.07.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Zapadnohercegovačkog kantona i to članovi 8., 9., 10., i 30. kao i da upotreba naziva “županija” u Ustavu toga kantona nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-25/98 od 10.11.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Posavskog kantona u kojima se upotrebljava naziv “županija” i “župan” u Ustavu toga kantona
Iako, na prvi pogled, ove presude nemaju direktne veze sa izbornim sistemom i rješenjima u Izbornom zakonu BiH jako je važno s aspekta vladavine prava da se odgovori na pitanje zašto bi samo jedna presuda Ustavnog suad BiH (U-23/14) imala prioritet i isključivu primjenu, a ostale ne?
Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-14/12
Druga prepreka koja se mora riješiti jeste implementacija odluke Ustavnog suda BiH u predmetu U-14/12 od 26. marta 2015. godine donešenoj po apelaciji Željka Komšića. Ovom odlukom proglašene su neustavnim odredbe člana 80. stav (2) tač.4 i člana 83. stav (4) Ustava Republike Srpske; član IV.B.1. član 1 stav (2), te član IV.B.1 član 2. stavovi (1) i (2) Ustava Federacije BiH, kao i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH.
Pobijanim odredbama Ustava RS propisano je da predsjednik RS-a ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju direktno sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako da je za predsjednika izabran kandidat, koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsjednika Republike Srpske. Pobijanim odredbama Ustava Federacije BiH je propisano da predsjednik Federacije BiH ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju u skladu sa Ustavom FBiH. Pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika FBiH najmanje trećina delegate iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH što zahtjeva prihvaćanje zajedničke liste tri kandidata većinom glasova u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, a zatim većinom glasova i u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Neustavnim su proglašeni i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH koji razrađuju ove ustavne odredbe entiteta u vezi sa izborom predsjednika i potpredsjednika entiteta.
Ovom odlukom Ustavni sud BiH je navedene odredbe proglasio neusklađenim sa članom II/4 Ustava BiH, te sa članom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Opća zabrana diskriminacije). Međutim, Ustavni sud BiH nije ukinuo navedene odredbe ustava entiteta i Izbornog zakona BiH, odnosno nije naložio Parlamentarnoj skupštini BiH, Narodnoj skupštini RS i Parlamentu Federacije BiH da izvrše usaglašavanje navedenih odredaba dok u domaćem pravnom sistemu ne budu usvojene ustavne i zakonske mjere kojima se okončava postojeća nesuklađenost Ustava BiH i Izbornog zakona BiH s Europskom konvencijom koju je već utvrdio Europski sud za ljudska prava u odredbama presuda u slučajevima Sejdić-Finci protiv BiH i Zornić protiv BiH. Ali, to ne amnestira vladajuće političke elite od obveze osiguranja jednakih prava svim svojim državljanima.
Bitna poruka ove odluke Ustavnog suda BiH je, po ko zna koji put istaknuta činjenica, da cjelina Ustava BiH osim osnovnog teksta podrazumjeva i 15 međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima iz Anexa I na Ustav BiH koji se direktno primjenjuju u BiH, prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa svim protokolima, koja ne samo da se direktno primjenjuje u BiH, nego shodno članu II/2 Ustava BiH, imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Posebno je naglašeno da su prava zagarantirana članom II/4 Ustava BiH osigurana svim osobama bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Značaj ovoga člana posebno je naglašen članom X/2 Ustava BiH prema kojem se nijednim amndmanom na Ustav BiH ne može eliminirati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II Ustava BiH, niti izmjeniti ova odredba.
Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-23/14
U presudi Ustavnog suda BiH U-23/14 od 1. decembra 2016. godine odredbe Izbornog zakona BiH u Poglavlju B član 10.12 stav (2) u dijelu koji glasi “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu” su proglašene neustavnim, jer nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH u kojem je definirano da će se izabrati po jedan Hrvat, Srbin i Bošnjak iz svakog kantona samo ako takvih ima među izabranim članovima u skupštini kantona. Naređeno je Parlamentarnoj skupštini BiH da te odredbe uskladi sa Ustavom BiH u roku od šest mjeseci. To još uvijek nije urađeno. U međuvremenu je u cilju nesmetanog funkcioniranja ustavno-pravnog sistema Centralna izborna komisija BiH 2018. godine donijela Uputstvo o izmjenama i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za organe vlasti u BiH obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH kojim je preciziran izbor delegate u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz deset kantona.
Nakon ove presude Ustavnog suda BiH Borijana Krišto je podnijela apelaciju u kojoj je osporila dijelove Ustava Federacije BiH u vezi s izborom delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH. Međutim, ovu apelaciju je ubrzo povukla. Pretpostavka je da je dobila uvjeravanja iz najbližeg okruženja samog Ustavnog suda BiH da neovisno o obrazloženju presude U-23/14 njena apelacija neće biti prihvaćena, jer bi dovela do potpunog haosa i izvjesne paralize sistema.
U obrazloženju ove presude Ustavni sud BiH je prihvatio apelantovu konstrukciju “legitimno političko predstavljanje” koja implicira da su etničke grupe izborne jedinice, te time otvorio pandorinu kutiju u multietničkoj zajednici i dao šlagvort HDZ BiH da ultimatumima i ucjenama traži promjenu ne samo načina izbora delegata Doma naroda Parlamenta Federacije BiH (što je meritum presude U-23/14), nego i načina izbora članova Predsjedništva BiH, što se uopće ne tretira ovom presudom, nego je predmet presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Na taj način Ustavni sud BiH je u cjelini doveo u pitanje dosadašnji način biranja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, ali ne samo njega, nego i svih drugih državnih, entitetskih, regionalnih i lokalnih institucija čija se uspostava zasniva na etničkoj strukturi. Tako rukovodilac ili član svake institucije koja se zasniva na etničkoj pripadnosti ne bi imala „legitimitet“ ako bi za nju glasao pripadnik drugog naroda?! Naprimjer, Vijeće ministara BiH, entiteske vlade, Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, te Vijeće naroda RS-a, sve državne institucije, imenuju se po osnovu etničke pripadnosti kandidata. Međutim, mehanizmi njihovog izbora su različiti. Ako bi se doslovno primjenilo obrazloženje Ustavnog suda BiH, postavilo bi se pitanje, na primjer, s kakvim legitimitetom su Bošnjaci i Hrvati u Vladi Republike Srpske, jer oni, po tom obrazloženju, nisu legitimni predstavnici Hrvata i Bošnjaka u RS-u, jer ih je birala politička volja srpske većine u Narodnoj skupštini RS-a.
Podsjetimo da se članovi kantonalnih skupština biraju direktno od strane birača(naglasio S.A.) upisanih u Centralni birački spisak. Dakle, svih birača i Bošnjaka, i Hrvata, i Srba, i svih ostalih. Oni nisu ničim ograničeni da glasaju po svojoj savjesti za koga god žele. Već ta činjenica dovodi u pitanje sve ono što je Ustavni sud BiH naveo u obrazloženju ove presude. I kada bi se promjenila struktura delegata koji se biraju iz pojedinih skupština kantona u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH ništa se koncepcijski ne bi promjenilo, jer samo slovnim tumačenjem obrazloženja presude U-23/14 svaki izabrani delegat ne bi imao punu legitimnost jer se izvorno birao od strane birača koji pripadaju drugim etničkim grupama ili se uopće etnički ne izjašnjavaju.
S druge strane, logika da se tamo gdje su Bošnjaci većina primjenjuje princip “legitimnog predstavljanja”, a tamo gdje su Bošnjaci manjina da se ima primjeniti građanski princip političkog predstavljanja ne pije vodu, pa je tim neizvjesnija suštinska promjena Izbornog zakona BiH.
U slučaju izbora Predsjedništva BiH problem je što se ta promjena želi izvršiti, a da se ne zadire u promjene Ustava BiH. Dakle, uopće u fokusu nije sveobuhvatna rekonceptualizacija izbora svih članova Predsjedništva BiH, odnosno implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, nego samo ostvarenje zahtjeva HDZ BiH za drugačijim izborom članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH. Dragan Čović je na press konferenciji 23. februara ove godine izjavio da je to moguće uraditi, a da se ne mijenja Ustav BiH. Treba sačekati da se vide ta rješenja. Kako god, potrebno je izbjeći nove tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava. Insisitiranje Čovića da se mijenja samo Izborni zakon BiH, a ne i Ustav BiH ima jasan politički razlog. Ako se uđe u promjene Ustava BiH mora se riješiti način biranja svih institucija u BiH, a ne samo Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. A u tom slučaju se moraju izvršiti i značajne prepravke Ustava RS, načina njihovog biranja i njihove nadležnosti i to ne samo predsjednika i potpredsjednika RS, Vijeća naroda RS, nego i svih gradskih i općinskih lokalnih zajednica. Postavlja se pitanje da li bi za takve opsežne izmjene ustava BiH Čović imao podršku Milorada Dodika?!
Implementacija 14. prioritenih preporuka iz Mišljenja Europske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u Europskoj uniji
Država Bosna i Hercegovina je podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 15. februara 2016. godine. Nakon toga, 20. septembra 2016. godine, Vijeće Europske unije pozvalo je Europsku Komisiju da podnese svoje mišljenje o ovom zahtjevu.
U Strategiji za zapadni Balkan iz februara 2018. godine, Komisija je navela da bi „uz stalni napor i angažman Bosna i Hercegovina mogla postati kandidat za članstvo“. Na samitu EU i zapadnog Balkana, koji je održan u Sofiji u maju 2018. godine, lideri EU potvrdili su svoju nedvosmislenu podršku europskoj perspektivi zapadnog Balkana, a partneri zapadnog Balkana su ponovili da su opredijeljni za ovu perspektivu koja predstavlja njihov strateški izbor. Lideri EU su usaglasili Deklaraciju iz Sofije i Agendu prioriteta iz Sofije, u kojima su navedene nove mjere za pojačanu saradnju s regionom u ključnim oblastima kao što su sigurnost, vladavina prava i migracije.
U Zaključcima i preporukama Komisija konstatira: “Bosna i Hercegovina i dalje ne zadovoljava u dovoljnoj mjeri kriterije koje se odnose na stabilnost institucija koje garantiraju demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i poštivanje i zaštitu manjina, a koje je Europsko vijeće postavilo u Kopenhagenu 1993. godine.”
Komisija, također, naglašava da će Bosna i Hercegovina morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucionalni okvir kako bi se osiguralo ispunjavanje 14 ključnih prioriteta, među kojima su:
1. Osigurati da se izbori provode u skladu s europskim standardima tako što će provesti relevantne preporuke OSCE-a/ODIHR-a i Venecijanske komisije, osigurati transparentnost finansiranja političkih stranaka i održati lokalne izbore u Mostaru.
(…)
4. Temeljno unaprijediti institucionalni okvir, uključujući i na ustavnom nivou, kako bi se:
(…)
f) osigurala jednakost i nediskriminacija građana, posebno postupanje prema presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci;
(…)
9. Jačati zaštitu prava svih građana, posebno osiguravanjem provedbe zakona o nediskriminaciji i o rodnoj ravnopravnosti.
Ove preporuke se ne mogu implementirati, a da se ne promijeni Ustav BiH i Izborni zakon BiH.
Russian authorities have threatened Bosnia-Herzegovina with unspecified repercussions if the country moves toward joining NATO. Such verbal attacks are undoubtedly intended to raise the prospect of state partition, whereby Moscow can exploit Republika Srpska as a proxy in its strategy to keep the Balkans unstable and divided. But the Kremlin’s bluster against Bosnia disguises a growing fear in Moscow – that Russia’s own borders are far from permanent and will be increasingly challenged.
As the imperially constructed Russian Federation enters a deepening economic and political crisis, claims to territory acquired through conquest will multiply in the years ahead. Paradoxically, Russia’s main advocate of partition may be its current strategic partner – China. Collaboration between Moscow and Beijing calculated to undermine the global influence of the United States is a marriage of strategic convenience. It is likely to culminate in a shot-gun divorce as Russia’s internal problems multiply and China’s external aspirations accelerate. Beijing will then be at the forefront among Russia’s many neighbors in claiming territories that were once seized by the Russian empire.
In its Tsarist, Soviet, and Putinist guises, Muscovite Russia has been an expansionist imperial structure. But every empire assembled through conquest and colonization faces contraction or collapse at some point in its history, including the current Russian Federation. Russia’s state failure will be accelerated by renewed claims on its territory from neighboring countries harboring an assortment of historical grievances.
The disintegration of the Soviet Union and the Soviet bloc thirty years ago marked the collapse of Russia’s external empire. But it did not address the future of Russia’s internal empire, consisting of 85 federal subjects, including 22 ethnic republics and several distinct regions deprived of self-determination and facing stifling centralization, repression, and impoverishment.
China dwarfs Russia in its population and economic might and is approaching military parity other than in its nuclear arsenal, which is also expanding. It is also more assertive and confident in its long-term political and economic development. Beijing’s encroachment into Russia’s sparsely populated far eastern possessions will be based on historical claims and on China’s military maps that have not redrawn the borders.
During the 19th century, a weakened China lost about 600,000 square miles of its northeastern territories to Russia. These extensive areas in Siberia and along the Pacific coast are viewed by a growing number of Chinese as “lost territories.” Historical claims are backed by enormous population disparities. Over 130 million people live in three Chinese provinces bordering Russian regions where the population is less than 8 million. China is already displacing Russia as the dominant power in Central Asia and the need for resources and living space will increase demands on Moscow’s sparsely populated lands.
However, China’s claims will simply be the tip of the iceberg. Japan seeks the return of four islands in the Kuril archipelago that were seized by the Soviet Union at the close of World War Two, after Tokyo had already surrendered to the U.S. Japan asserts that these Northern Territories are illegally occupied by Russia and belong to its province of Hokkaido. The Kaliningrad exclave is another leftover from World War Two that Stalin seized from Germany and incorporated in the Russian Federation. The final status of Kaliningrad remains undetermined and contestable. Despite de facto control, neither the USSR nor the Russian Federation have held de jure title to its final status through a peace treaty. Proposals have been lodged to declare it as a separate Baltic state or to divide the territory between neighboring Poland and Lithuania.
Several European states have more recent claims to territory annexed or occupied by Putin’s Kremlin. Ukraine can use the opportunity of turmoil inside Russia to retake the Crimean peninsula and occupied areas of Donbas. Georgia and Moldova will also press for the return of territories occupied by Russia and its proxies. Abkhazia and South Ossetia were forcefully taken from Georgia and declared as independent states, while the Russian-occupied Transnistria region keeps Moldova unstable and unable to qualify for Western institutional integration.
Although Turkey has no territorial claims on the Russian Federation, it has extensive linguistic, religious, and cultural connections with several nations that will seek autonomy or outright separation once the country begins to fracture. Russian officials are worried about the threat of pan-Turkism through a union of Turkic nations, several of whom have ethnic republics inside Russia but lack genuine autonomy. Ankara’s engagement can embolden Tatars, Bashkirs, Karachays, and Balkars as well as non-Turkic Muslim-majority nations, including Circassians, Chechens, and Ingush, to seek sovereignty in unsettled regions of the North Caucasus and the Middle Volga.
Growing involvement by China and Turkey and any ruptures in the Russian state would encourage other nations to pursue independence, including resource rich republics such as Sakha-Yakutia in eastern Siberia and formerly independent states such as Tuva, along the Mongolian border. Several other federal units can gravitate toward neighboring countries due to long-standing ethnic, and linguistic links even if there are no vocal claims to Russian territory. This is likely between the Buryat republic and Mongolia and the Karelian republic and Finland.
In order to ensure its survival Russia needs to develop into a federal democracy. But with no democratization on the horizon, as the political opposition is stifled and economic conditions rapidly deteriorating the federal structure will become increasingly ungovernable. A failure to reform the state “from above” or “at the center” places more onus and urgency on transforming the country “from below” or “in the regions.” This will make the country vulnerable to fracture and even disintegration, as Moscow will be hard pressed to extinguish all the spreading fires of national liberation and multi-state irredentism.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: Planning for Russia’s Rupture
Rafinerija nafte Brod čiji je većinski vlasnik ruska kompanija Zarubrežnjeft ove bi sedmice trebala dobiti dozvolu za trgovanje plinom, saznaje Istraga.ba. U nacrtu dozvole je navedeno da “korisnik ima pravo da obavlja djelatnost trgovine i snabdijevanja prirodnim gasom na teritoriji Bosne i Hercegovine, što je suprotno svim zakonskim odredbama. Odluka o dodjeli dozvole trebala bi biti razmatrana na sjednici Regulatorne komisije za energetiku Republike Srpske zakazanoj za 25 mart.
“Regulatorna agencija za energetiku Republike Srpske izdaje dozvolu za obavljanje djelatnosti trgovine i snabdijevanja prirodnim gasom podnosiocu zahtjeva Akcionarsko društvo Rafinerija nafte Brod”, navedeno je u dokumentu dostupnom na web stranici Regulatorne komisije za energetiku Republike Srpske Trebinje.
I ne bi tu bilo ništa sporno da nije tačke 5 ovog dokumenta u okviru koje su navedena prava korisnika dozvole.
“Korisnik dozvole ima pravo da obavlja djelatnost trgovine i snabdijevanja prirodnim gasom na teritoriji BiH u skladu sa zakonom”, piše u nacrtu dozvole koja će biti razmatrana na sjednici REERS-a 25. marta ove godine.
Dakle, Regulatorna komisija za energetiku Republike Srpske u obrazloženju svoje dozvole navodi da će Rafinerija nafte Brod moći trgovati plinom “na teritoriji BiH”, a ne samo na teritoriji Republike Srpske kako je to izričito navedeno u Zakonu o gasu RS. Zašto, onda, REERS priprema ovaj akt?
Narodna skupština Republike Srpske usvojila je 10. februara izmjene i dopune Zakona o gasu RS. Prema tim odredbama, RS će omogućiti distributerima prirodnog gasa da godinu dana rade bez dozvole i da pet godina mogu vršiti distribuciju gasa u Republici Srpskoj.
“Sve to smo uradili sa ciljem da ovu oblast unaprijedimo i poboljšamo stanje u njoj, jer se u posljednje vrijeme pojavljuje sve više zainteresovanih investitora koji bi htjeli da budu gasni subjekti u Republici Srpskoj”, rekao je Đokić.
Komprimovanje gasa je proces kojim se prirodni gas izlaže pritisku od 250 bara gdje se smanjuje njegova zapremina u prostoru, pri čemu se omogućava lakši transport i skladištenje. Postrojenje za komprimovanje gasa već postoji u Zvorniku u okviru preduzeća za gasne projekte iz RS-a GAS RES.
U okviru istog zakona iskorišten je termin “komprimovsni gas”. Ovakvim izmjenama, kazao je tada sa Radio Slobodna Evropa ekspert iz oblasti energetike Almir Bečarević, pogoduje se ruskom investitoru Gasprom (Gazprom), koji zajedno sa javnim preduzećem GAS RES planira izgradnju postrojenja za ukapljavanje prirodnog gasa u Zvorniku, na istoku BiH.
“Taj zakon je predvidio biranje određenih pojmova i određenih rokova, ali sve između redova izgleda tako da se pruža pogodnost investitorima iz Ruske Federacije kako bi ušli na gasno tržište Republike Srpske i time, vrlo vjerovatno, uradili ono što je urađeno i u Srbiji, a to je potpuna privatizacija i potpuni monopol na samo ruski gas”, smatra Bečarević.
Izmjene ovog Zakona ali i dozvola “Rafineriji nafte Brod” dolaze neposredno pred prebacivanje BiH na “Turski tok”. Podsjećamo, od 1.4. snabdijevanje Federacije BiH gasom bit će prebačeno na ovaj tok jer je ruski Gazprom jednostrano odlučio da više ne želi Bosni i Hercegovini isporučitivati plin preko Ukrajine i Mađarske. To znači da će se napajavnje vršiti plinovodom čiji su vlasnici Rusi. Prepajanjem na Turski tok Gazprom bi, faktički, došao do Zvornika. Upravo je u Zvorniku 2015. godine “demontirana” mjerna stranica BH Gasa i ovo sarajevsko preduzeće ne kontroliše tu prijemnu tačku.
“BH-Gas je do 2015. godine kontrolisao situaciju u Zvorniku gdje se nalazi jedina primopredajna stanica u BiH i gdje se nalaze ventili za kontrolu protoka gasa prema FBiH, Biraču i gradu Zvornika. Ovaj navod je vrlo bitan za shvatanje svega onoga što se dešavalo godinama u Zvorniku i onoga što se dešavalo nakon protjerivanja BH-Gasa iz Zvornika odnosno nasilnog skidanja mjerača protoka gasa koji su bili vlasništvo BH-Gas”, izvijestli su iz BH Gasa perije dvije godine Skupštinu Kantona Sarajevo.
Te 2015. godine Gas Res (preduzeće iz RS) potpisuje ugovor sa Gazpromom o isporukama gasa prema potrošačima u RS, a Gaspromet Pale preuzima potpunu kontrolu nad stanicom u Zvorniku na način da nasilno skida mjerače BH-Gasa. Nakon toga gradi se CNG stanica u Zvorniku, gradi se odvojak sa glavnog magistralnog gasovoda prema Bijeljini. Sve ovo se radi bez bilo kakvih obavjesti prema nizgasnim potrošačima tj. prema BH-Gasu ili KS/Sarajevogasu. Kako bi dodatno učvestili kontrolu nad svim, Srbijagas preuzima većinsi paket Gas Prometa i, faktički, upravlja svim procesima na prijemnoj stanici u Zvorniku na koju ruski Gazprom želi da isporučuje plin za BiH. Istodobno, vlasti RS-a opstuiraju izgradnju dijela Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Također, opstuira se i donošenje zakona o gasu na nivou BiH. Za to vrijeme, Republika Srpska mijenja zvoje zakone i izdaje dozvole za prometovanje gasom na toritoriji BiH
Glavna tužiteljica Tužilaštva Bosne i Hercegovine Gordana Tadić umislila je da je nedodirljiva!
Ako se neko usudi formalno pokrenuti bilo kakvo propitivanje njenog očiglednog nerada i bjelodane nesposobnosti, ekspresno stiže krivična prijava, diže se cijeli pravosudni sistem koji je podjarmila i kreće haranga, piše politicki.ba.
Ona je personifikacija one narodne – kadija te tuži, kadija ti sudi.
Obrazac je uvijek isti: neko se drzne da nešto kaže ili napiše, ugasi se CMS u Tužilaštvu BiH i glavna tužiteljica svom pulenu dodijeli slučaj, ona ili on formira predmet i krene raditi sistemski mlin. U tom procesu „krivac“ je unaprijed osuđen na najstrožiju moguću kaznu, ali je tužiteljica frustrirana jer to nije, barem, višekratna smrtna presuda.Nezadovoljstvo Tadić potom „liječi“ druženjima s saradnicima koje je lično zaposlila ili prolaskom pored stana kojeg je izdala…Nije jednostavno glavnoj svetoj tužiteljici.Njeno oskudno pravno znanje i danas ne može pojmiti da – na primjer – smrtne kazne nema.
Također, njeno oskudno pravno znanje ne može joj pomoći da privatizaciju Tužilaštva BiH provede na kakav takav pravno-formalan način.Njenoj frustraciji ne pomažu ni savjeti i strpljive poduke koje dobija s najviših mjesta u Sarajevu.
Iako sluša, ona ne čuje baš sve. A ono što čuje, mukotrpno provodi.U krugovima međunarodne zajednice davno, pradavno je demaskirana. To šta se tamo misli o njoj gora je varijanta od onoga što je govoreno o nekadašnjem predsjedniku Vrhovnog sudskog i tužilačkog vijeća.Tadić je transparentna produžena politička ruka Dragana Čovića, Milorada Dodika i još ponekog. Njih svim sredstvima štiti.
Bijes provodi gdje može. I koliko može.Podsmjeh koji doživljava sve je glasniji i u samom Tužilaštvu BiH.No, ona se ne obazire. Gdje ne može „proći“ gašenje CMS-a, mogu „anonimne prijave“. Pišu ih i osobe zaposlene u Tužilaštvu, tvrdi se i u medijima, koje u toj instituciji nikako ne bi smjele raditi.
Svjesna je Tadić da joj ističe rok trajanja na poziciji gdje je trenutno.Kao i njeni (politički) patroni. Zato postaje sve osionija i bezobzirnija.Cilj joj je nanijeti što veću štetu bošnjačkoj poslovnoj i političkoj zajednici.
Znate li, možda, ko je Konstantin Malofeev? Haj'mo objektivno, malo vas je koji znate. Za Vladislava Filippova još manje vas je čulo. Možda vam je malo zvučnije ime Zahar Prilepin, ali bez guglanja ćete se teško sjetiti ko je. Dobro, za Aleksandra Zaldostanova Doktora ste, sigurno, čuli. Još kada vas podsjetim da je on vođa Noćnih vukova, nećete imati nikakvu dilemu.
Da ukratko pojasnim – Konstantin Malofeev je ruski oligarh koji je finansirao ruske paravojne formacije u Ukrajini. Na crnoj je listi SAD-a i Evropske unije. Odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića u maju 2018. godine mu je zabranjen ulazak u BiH.
Vladislav Filippov je oficir ruske vojne obavještajne službe GRU. Prvo je službovao u Albaniji odakle je, nakon slučaja Skripal, protjeran. Kasnije je trebao doći u BiH, u Ambasadu Ruske Federacije da bude vojni ataše. Nije došao. Zabranjen mu je ulazak odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića.
Aleksandar Zaldostanov je vođa Noćnih vukova Vladimira Putina. Na crnoj je listi SAD-a i EU. Zabranjen mu je ulazak u BiH odlukom direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH.
Nakon što je ovim ruskim agentima i milijarderima zabranio ulazak u BiH – direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću su institucije Republike Srpske poništile diplomu. Sud je kasnije poništio rješenje o poništavanju diplome, ali koga briga. Istovremeno, Tužilaštvo BiH je podiglo tri optužnice protiv Mehmedagića. Sud BiH je odbio sve tri, ali zar je to uopće bitno.
Za to vrijeme je „sarajevska elita, koju su, u pauzama TV kuhara, podržavali ambasadori Eric Nelson i Matthew Field, ismijavala direktora OSA-e. I sve one koji su govorili i upozoravali na opasnost od štetnog ruskog uticaja.
„Pretjeruju“, reći će usaglašeni federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara i Senad Hadžifejzović, “s pričama o štetnom ruskom uticaju”.
„Okrenimo se“, objasnit će u kontekstu NATO integracija Sabina Ćudić „onim stvarima oko kojih u ovoj državi postoji konsenzus“
Smijali su se pobornici te politike i kada je Nenad Stevandić u javnost plasirao izmišljenu aferu Ušće i kada su Damir Bećirović i Sadik Ahmetović jedini u parlamentarnoj Komisiji za nadzor nad radom OSA-e stali u zaštitu bh. obavještajne agencije.
Smiješno je bilo i kada je bivši ruski ambasador Petr Ivancov na N1 rekao da „Avdo Avdić nije vjerodostojan novinar“. Smiješno je i kada državni tužilac Oleg Čavka pita novinara „odakle mu informacije o ruskom uticaju“. I kada je rusko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo da Istraga.ba. zurnal.info i Slobodna Bosna šire „lažne vijesti. Šutili su tada, kao i u prethodnim slučajevima, ambasadori vodećih članica NATO-a. Jer njima je bitnije, na Matta Fielda mislim, da li je neki NN montažer distribuirao fotomontažu analitičarke Ivane Marić.
Presmiješno je, naravno, i to što kolega Slobodan Vasković živi izvan države zbog svojih, pored ostalog, tekstova o ruskom uticacaju i to što “proNATO” ambasade daju podršku (svakojaku) autorima “dosjetki”, “doskočica” i još kojekakvih “ispuhanih” gluposti.
Kada su Richard Kraemer, Reuf Bajrović i Emir Suljagić napisali izvještaj o ruskom uticaju u BiH za The Foreign Policy Research Institute to nije bio povod za svakodnevne novinarske priče u BiH. Mnogo je bilo bitnije šta o svim problemima u ovoj državi misle režiseri Haris Pašović i Dino Mustafić, eksperti sa istoriju, geografiju, gopolitiku, politiku, izborni zakon, ustavno pravo, vakcinaciju, koronavirus, zdravstvo i sve ono o čemu, realno, pojma nemaju. O onome što itekako dobro znaju, kultura i umjetnost, najmanje su govorili.
Za to vrijeme su proruski kriminalci iz Srbske časti, poput Igora Bilbije, na N1 televiziji su predstavljani kao humanitarni radnici. Prostor u sarajevskim medijima su dobijali proruski eksperti za sigurnost poput Predraga Ćeranića i Nenada Stevandića. I predstavljani su vjerodostojnijim sagovornicima od onih koji su upozoravali na prikrivene ruske operacije.
Danas, kada Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu otvoreno prijeti, samozvani „eksperti“ su počeli da upozoravaju na „štetni ruski uticaj“. A Rusi nisu ništa novo rekli. To govore još od 2015. godine. I šaljući Filipova, Malofeeva, Prilepina i Zaldostanova u misiju u BiH pokazivali su svoje namjere.
Kada su Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili primiti ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova zbog vrijeđanja BiH, oduševljenje je trajalo samo 24 sata. Poslije toga su ih već optuživali da ćemo zbog njih ostati bez plina. I da je njihova priča o NATO-u besmislena jer se trebamo posvetiti kontejnerima u Radićevoj ulici.
Na plinske priče Almira Bećarevića i rukovodstva BH Gasa se niko godinama ne osvrće. A bitne su, itekako su bitne i određuju energetsku budućnost ove države. Samo je za “twitter zajednicu” bilo bitnije kakav će Facebook status napisati Elmedin Konaković, šta će reći i koga će otpustiti Sebija Izetbegović, kome kakvu poruku poslati Haris Zahiragić i sve to, onda, “duhovito” prokomentarisati Srđan Puhalo. Zapravo, sve što je bilo ozbilno – ismijavano je. Tako su završavali i svi oni koji su javnost upozoravali na te ruske operacije. Ili su ismijavani ili procesuirani. I nikad nisu dobili nijedan jedini twitt podrške od ambasadora vodećih članica NATO-a fasciniranih – influenserima.
Ako bismo istakli i detaljno obradili sve blokade koje je u proteklih deset godina koristio HDZ Dragana Čovića, ovo bi bio feljton. Stoga smo se odlučili samo podsjetiti na najbitnije slučajeve koji dokazuju na koji način funkcionira politika Hrvatske demokratske zajednice BiH. Od vakcina – do CIK-a. Od Vijeća za vitalni nacionalni interes do izbora delegata u Domu naroda. Slijedi kratki pregled.
Nabavka vakcina
“Ja mislim da moramo zaštiti gospodina Pehara i njegovu porodicu od medijskih napada”, kazao je u ponedjeljak navečer na sjednici Vlade FBiH federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara.
Istakao je da je direktor Zavoda za javno zdravstvo FBiH Davor Pehar “častan čovjek” i da ne zaslužuje ovakav tretman u javnosti.
Podsjećamo, HDZ-ov direktor Zavoda za javno zdravstvo FBiH krajem je prošle sedmice otišao u izolaciju, ustvrdivši da on ne želi potpisati ugovore sa dobavljačima vakcina protiv COVID-a 19, jer “ne želi u zatvor”. Tek kada mu je zaprijećeno smjenom i kada mu je naloženo da Zavod radi i tokom vikenda, počelo se s prikupljanjem dokumentacije. Za to vrijeme, mediji bliski HDZ-u i SBB-u počeli su vršiti pritisak veleprometnike, navodeći da MGM Farm iz Kaknja i Krajinagroup isporučuju vakcine po cijeni većoj od tržišne.
Već u subotu vlasnik MGM Farma – Mensur Mušija potvrdio je za Istraga.ba da zbog medijskog razmišlja o odustajanju od nabavke ruskih vakcina Sputnik V. I tako je, vjerovatno, propao plan nabavke 200 hiljada vakcina tokom ove sedmice. Sektor zdravstva izgleda ovako – državna ministrica civilnih poslova u čijem je resoru zdravstvo zove se Ankica Gudeljević. Kadar je HDZ-a BiH. Federalni ministar zdravlja je Vjekoslav Mandić. I on je kadar HDZ-a. Direktor Zavoda za javno zdravstvo FBiH je Davor Pehar. Naravno, u pitanju je kadar HDZ-a BiH.
Izbor Živka Budimira i Nermina Nikšića
Sjeća li se neko 2011. godine izbora delegata u Dom naroda Federacije BiH? To je bilo onda kada je u Sarajevu sklopljena koalicija SDP-a i SDA i kada je Narodna stranka radom za boljitak, zajedno sa HSP-om, izrazila spremnost da se formira Vlada Federacije bez HDZ-a BiH i Dragana Čovića. Za to je bilo potrebno šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. I bilo ih je. HSP i NSRzB imali su dovoljno ruku da iz Kantona 10 delegiraju jednog Hrvata, što bi, u konačnici, bio šesti delegat u tom Klubu koji bi bio protiv HDZ-a. Dragan Čović je pronašao jednostavno rješenje. Četiri kantona u kojima je HDZ bio vlast (Posavski, Hercegovačko-neretvanski, Zapadnohercegovački i Kanton 10) nisu željeli izabrati delegate u Dom naroda FBiH. Nakon nekoliko neuspješnih konstituirajućih sjednica Doma naroda FBiH, 17. marta je, konačno, za predsjednika Federacije BiH izabran Živko Budimir, a malo zatim za federalnog je premijera imenovan Nermin Nikšić. S obzirom na to da, zbog blokade u četiri kantona, Budimira nije podržalo šest Hrvata iz Kluba tog naroda, reagirala je Centralna izborna komisija BiH (većinu imali HDZ i SNSD) koja je poništila izbor predsjednika Federacije BiH.
„Prva odluka je da se utvrđuje da izbori za Dom naroda Parlamenta Federacije BiH nisu provedeni u svih 10 kantona u skladu s odrebama Izbornog zakona BiH, te nisu bili ispunjeni ni uslovi za njegovo konstituisanje. Druga odluka je da se poništava izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH iz razloga što smo utvrdili da ovaj izbor u oba doma Parlamenta Federacije BiH nije proveden u skladu sa Izbornim zakonom BiH. I treće su zapravo tri zaključka kojima se kantonalnim skupštinama koje do sada nisu provele izbore nalaže da hitno zakažu sjednicu.“, kazala je tadašnja predsjednika CIK-a Irena Hadžiabdić.
S obzirom na to da HDZ i dalje nije želio sazvati sjednice skupština u kantonima gdje je imao većinu, reagirao je OHR. Odluka CIK-a je suspendovana. Budimir je postao predsjednik, a Nermin Nikšić premijer. HDZ je otišao u opoziciju na nivou Federacije BiH. Tada je Valentin Inzko, zapravo, posljednji put upotrijebio bonske ovlasti kako bi spriječio HDZ-ovu blokadu Federacije BiH.
Blokada Ustavnog suda FBiH
Kako je HDZ BiH bio u opoziciji do izbora 2014. godine, nije bilo opstrukcija prilikom formiranja vlasti nakon tih izbora. Naročito zbog toga što su po nalogu Tužilaštva BiH tokom “opozicijskog mandata” HDZ-a BiH uhapšeni Živko Budimir i Jerko Ivanković Lijanović, zbog čijih su glasova, faktički, HDZ-ovci 2011. godine otišli u opoziciju. Nakon izbora 2014. godine Marinko Čavara je izabran za predsjednika Federacije, a Fadil Novalić za premijera FBiH. No, HDZ taj period koristi za pripremu nove blokade. Božo Ljubić uputio je apelaciju Ustavnom sudu BiH u kojoj je tražio preispitivanje odredaba Izbornog zakona BiH na osnovu kojih se biraju delegati u Dom naroda FBiH. U decembru 2016. godine Ustavni sud BiH djelimično prihvata Ljubićevu apelaciju i poništava odredbe Izbornog zakona koje se odnose na raspored delegata u Domu naroda FBiH. Od tada HDZ insistira isključivo na toj presudi, želeći osigurati 12 ruku u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH čime bi postali vječni i nezaobilazni faktor prilikom formiranja vlasti. Istodobno, Ustavni sud Federacije BiH ostao je bez Vijeća za vitalni nacionalni interes, a predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara ne želi Parlamentu FBiH dostaviti prijedloge za izbor sudija. Zbog čega? Stvar je jednostavna. HDZ je tokom tog mandata imao sigurnih 12 ruku u Domu naroda FBiH, plus rukovodstvo Doma i, ukoliko bi oni pokrenuli pitanje vitalnog nacionalnog interesa u Domu naroda FBiH, Ustavni sud Federacije BiH to ne bi mogao riješiti jer nema popunjeno Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. Evo konkretne situacije. S obzirom na to da su odredbe Izbornog zakona BIH o popunjavanju Doma naroda FBiH bile izbrisane, političke partije sa sjedištem u Sarajevu su predložile Zakon o izbornim jedinicama Federacije BiH koji nije osiguravao HDZ-u sigurnih 12 delegata. Prijedlog zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Predstavnički dom FBiH je usvojio 20. juna 2018. godine. Na dnevnom redu Doma naroda Parlamenta FBiH prijedlog ovog Zakona našao se krajem septembra 2018. godine. No, nije usvojen. Tadašnji zamjenik predsjedavajuće Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Drago Puzigaća (SNSD) pristao je zajedno s predsjedavajućom Lidijom Bradarom (HDZ BiH) pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Sve je upućeno na Ustavni sud FBiH, ali tamo nije mogla biti donesena odluka, jer Marinko Čavara nije dopustio popunjavanje Ustavnog suda, a samim tim i Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa koje bi moglo razmotriti pitanje Zakona o izbornim jedinicama FBiH. HDZ je, na taj način, duplom blokadom ostavio Federaciju bez Doma naroda i mogućnosti da bude izabrana nova Vlada FBiH. Istina, bivši saziv CIK-a u kojem su većinu imali SNSD i HDZ donijeli su Uputstvo o rasporedu mandata u Domu naroda FBiH i na taj su način privremeno riješili popunjavanje ovog Doma. No, ono što je bitno napomenuti, stari saziv CIK-a je, prebacivanjem Hrvata iz Ze-Do u ZHK, omogućio HDZ-u da u “novom sazivu” Doma ima 13 delegata u Klubu Hrvata.
Blokada izbora nove Vlade FBiH
Kako je stari saziv CIK-a omogućio HDZ-u kontrolu Doma naroda FBiH, tako je odgođen i izbor novog saziva Vlade FBiH nakon izbora 2018. godine.
Od izbora 2018. godine prošle su dvije i po godine, a nova Vlada FBiH nije formirana. Formirano je jedino Vijeće ministara BiH gdje je HDZ u vlasti dobio novog partnera u liku i djelima Milorada Dodika.
Blokada budžeta zbog CIK-a
Iako su formirali većinu na nivou BiH, Milorad Dodik i Dragan Čović u izbornoj 2020. godini ostali su bez većine u Centralnoj izbornoj komisiji BiH. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović insistirao na otkazivanju izbora dok ne vrati kontrolu nad CIK-om. U skladu sa Izbornim zakonom CIK je raspirao lokalne izbore za oktobar 2020. godine. No, u trenutku raspisivanja izbora, budžet nije usvojen. HDZ i SNSD su naizmjenično blokirali usvajanje Budžeta BiH i na taj način su natjerali CIK da prolongira izbore. Tek u ljeto 2020. HDZ je pristao da usvoji Budžet i lokalni izbori su u konačnici održani. Istina, ne u oktobru, već u novembru 2020. godine.
Na čelu UIO je kadar HDZ-a BiH Miro Džakula. Mandar mu je istekao u junu 2020. godine. Vijeće ministara BiH nikad nije pokrenulo proceduru za izbor njegovog nasljednika. Bez glasa Vjekoslava Bevande novi direktor ne može biti ni imenovan.
U utorak, 23. februara ove godine, svjedočili smo novom, dugo najavljivanom, početku političkih pregovora i dogovora Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH i nevladine organizacije Hrvatski narodni sabor (HNS), i lidera Stranke demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića. Iako je obznanjeno da su dogovori otpočeli u tri pravca: izmjene Izbornog zakona BiH, komplet tema u vezi sa funkcioniranjem Federacije BiH (među kojima su najkrupnija implementacija rezultata izbora 2018. tj. imenovanje predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i Vlade Federacije BiH, imenovanje nedostajućih sudija Ustavnog suda Federacije BiH, te konačno konstituiranje dva kantona) i europske integracije, nesumnjivo je da je izmjena Izbornog zakona BiH, koju zadnjih godina žestoko forsira hrvatska strana, u srži tih pregovora. Čović nastoji prije Općih izbora 2022. godine izdejstvovati promjene Izbornog zakona BiH kojima će osigurati “legitimno predstavljanje” konstitutivnih naroda tj. pobjedu kandidata HDZ BiH i njemu srodnih stranaka u utrci za člana Predsjedništva BiH i osvajanje dovoljno ruku u kantonalnim skupštinama da osigura dominaciju u 17-očlanom klubu Hrvata u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.
Tako bi, uz dobijene pozicije u tri “županije”, Vijeću ministara BiH i Vladi Federacije BiH osigurao dominaciju i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, te time, primjenjujući pravila konsensuza i veta, osigurao da hrvatska strana (po)ostane dominatan i neizbježan faktor ne samo u odlučivanju o svim ključnim pitanjima u BiH koja na agendu političkog odlučivanja nameću drugi politički subjekti i međunarodna zajednica, nego i da najlakše i najbrže ostvari svoje ključne političke ciljeve. Na taj način, uz “legitimne predstavnike” otvorio bi se put provedbi vlastite dugoročne strategije, koja nesumnjivo ide u pravcu zaokruživanja teritorije BiH sada nastanjene većinskim stanovništvom katoličke vjeroispovjesti, odnosno reinkarnacije “ugašene” tzv. Herceg-Bosne, njene potpune teritorijalne i političke autonomije i njenom, kad-tad, prisajedinjenu Republici Hrvatskoj.
Tako se izmjena Izbornog zakona BiH, 25 godina nakon Dejtonskog sporazuma, stavlja u fokus političkog interesa HDZ-a BiH i pitanje koje se poistovjećuje sa vrhunaravnim identitetskim pitanjima bosanskohercegovačkih Hrvata. Ovi pregovori (po ko zna koji put) počinju u društvenom okruženju kojega smo definirali sintagmom “permanentne privremenosti”, odnosno u situaciji nedovršenih i neizvršenih ustavno-pravnih popravki koje je bilo potrebno izvršiti prema presudama Europskog suda za ljudska prva u Strasbourgu, te odluka Ustavnog suda BiH, kao i presuda Ustavnog suda Federacije BiH (uklanjanje neustavnih izraza “župan”, “županija”, naziva “Herceg-bosanska županija” itd.). Tako umjesto izgradnje stabilnih institucija države BiH i uspostave stabilne demokracije, bh. društvo i država BiH još uvijek tapka u mjestu, u magli etnonacionalizma, stalnih etničkih prepirki, i nezavršenih sukoba iz 90-ih.
Historijski prijelomi procesa demokratizacije
Tako svjedočimo da demokratski prijelaz u Bosni i Hercegovini iz autoritarnog (jednopartijskog) sistema, koji je vladao 45 godina (1945.-1990.) i koji je otpočeo 1990. godine u sistem stabilne, konsolidirane liberalne demokracije još uvijek traje. Taj proces označavamo pojmom demokratizacije i on je formalno-pravno otpočeo 1990. godine održavanjem prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini 18. novembra 1990. godine To je period tzv. trećeg talasa demokratizacije u 20. stoljeću (S. Huntigton piše o tri talasa i dva protutalasa demokratizacije) kojega na početku karakterizira transformacija i zamjena – “transplacement” u kojem se naglašava snažna uloga opozicije vladajućem režimu, u slučaju BiH Savezu komunista BiH, i istovremenoj prilagođavajućoj ulozi stranke toga starog režima novim uvjetima. Dakle, taj proces pluralizacije bosanskohercegovačke političke scene započinje tokom 1990. godine kada dolazi do “cvjetanja demokracije” (Ćurak). Krešendo te “negativne demokracije” dostignut je “kroz konstituciju političkih stranaka na mononacionalnoj osnovi” (Ćurak) i on se naglo prekida oružanom agresijom na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992.-1995. godine. Dakle, ovaj proces možemo nazvati procesom demokratizacije što je suprotno pojmu stabilne demokracije, odnosno konsolidirane demokracije koji u slučaju Bosne i Hercegovine još uvijek nije dosegnut.
Dakle, proces demokratizacije razlikujemo od stabilne, konsolidirane demokracije, za koju R.A. Dahl smatra da je karakterizira “trajno prisutna odgovornost vlade prema zahtjevima svojih građana, koji se smatraju politički jednakim”. U procesu demokratizacije koja je započela padom Berlinskog zida 1989. godine, a u BiH 1990. godine, padom socijalističkog režima, Bosna i Hercegovina je prošla faze tranzicije, zamjene i premještanja autoritarnog, jednopartijskog sistema u višestranački sistem (Huntigton), čime su u velikoj mjeri prekinute ideje (ideologija), institucije i procedure bivšeg režima. “Nakon sloma socijalističkih režima, bivše su jednopartijske države u početku 1990-ih prošle kroz višestranačke izbore i deklarirale se kao liberalnodemokratske države, ali još nisu uspostavile stabilne liberalnodemokratske institucije, pa se nazivaju novim demokracijama” Ipak, Bosnu i Hercegovinu još uvijek ne možemo definirati kao novu “stabilnu demokraciju”.
Završetkom rata i krvavih sukoba koji su kulminirali izvršenim genocidom potpisan je Daytonski mirovni sporazum (Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini) čiji sastavni dio je i Anex 3 – Sporazum o izborima. To je bio osnov da se uspostavi Privremena izborna komisija (PIK) OSCE-a, donesu Pravila i propisi i organiziraju višestranački izbori pod nadzorom OSCE sve do 2002. godine. U augustu 2001. godine donosi se stalni Izborni zakon BiH, a 2004. godine tri međunarodna člana Izborne komisije BiH (danas Centralna izborna komisija BiH) napuštaju to tijelo čime se i praktično “vlasništvo” nad izbornim procesom predaje u ruke domaćih aktera. Sve u svemu, u postdaytonskom periodu je održano osam predsjedničkih i parlamentarnih izbornih ciklusa (plus dvoje vanrednih izbora u Republici Srpskoj, 1997. i 2007. godine), te sedam ciklusa lokalnih izbora.
Nesumnjivo je da su višestranački, kompetetivni, “slobodni i pošteni” izbori (“free and fair elections”) neophodni za ostvarenje uspješne demokracije i njihovo održavanje u načelu i prividno simbolizira ostvarenje demokratske vlasti i načela slobodnih i demokratskih izbora. (načela slobodnih, općih, jednakih, direktnih i tajnih izbora). Međutim, takvi izbori, sami po sebi, su nedovoljni za postizanje toga cilja, tj. izgradnju i očuvanje uspješne i stabilne demokracije, odnosno ostvarenje demokracije kako je, primjera radi, definira Robert A. Dahl. Puko tehničko održavanje izbora koje manifestno odražavaju demokratsku kompeticiju vodi ka stanju koje su teoretičari definirali pojmom elektoralizam. Zbog toga su zahtjevi za izmjenama Izbornog zakona BiH sasvim okay, pod uvjetom da se iza toga ne krije promjena ključne paradigme: načela političkog predstavništva, koje se može regulirati isključivo promjenom Ustava BiH.
Podsjetimo da elektoralizam opisuje onu paradoksalnu društvenu situaciju kada tranziciju vladavine tvrdog autoritarnog sistema upravo pokreće i njome upravlja taj isti vladajući režim (incumbent). Međutim, zbog dominantnog položaja postojećeg autoritarnog režima tokom cijelog procesa tranzicije, on ne uspijeva postići institucionalne kvalitete stabilne liberalne demokracije.
U “elektoralizmu” režim u osnovi provodi i prikazuje izbore kao “slobodne i poštene”. Odsustvo masovnih izbornih prevara i zastrašivanja na dan izbora treba da formalno potvrdi da se radi o demokratskom procesu. Međutim, u takvom sistemu izostaju drugi bitni elementi demokracije, poput vladavine prava, jednakih građanskih i političkih prava i institucionalne podjele vlasti. Čitav izborni proces usmjeren je u korist očuvanja pozicije aktuelnog režima.
Mnogi kreatori politika i znanstvenici angažirani u promociji demokracije izjednačavaju izbore s demokratizacijom. Oni to argumentiraju tvrdnjom da su “slobodni i pošteni” izbori srž tj. centralni mehanizam koji omogućava “plovidbu” ka novim demokracijama. Kao ideologija, elektoralizam, uzdiže izbore iznad svih ostalih dimenzija demokracije. U tome polazi od dvije ključne pretpostavke. Prva, pretpostavlja se da će takmičarska kampanja ili pljeva tj. “chaff” kako je naziva Robert Dahl, demokratskog uređenja proizvesti proces u kojem će se pojaviti svrsishodne političke stranke, alijanse i koalicije koje bi se takmičile i, neovisno o relativnoj snazi tih stranaka, formirale parlamentarne ili predsjedničke sisteme, oblikovale poštene izborne administracije i predstavnička zakonodavna tijela. Druga, pretpostavlja se da će neka minimalna forma “elektoralističke” demokracije biti ishod toga procesa. Mada takvi režimi još uvijek mogu biti daleko od liberalnih demokracija – utoliko što njihove vojske nisu podređene izabranim civilnim zvaničnicima, njihova izvršna vlast nije ograničena drugim nezavisnim vladinim institucijama ili građanska i politička prava nisu priznata – elektoralisti smatraju da demokratska “dobra” proizlaze iz same činjenice da su njihovi zakonodavni i izvršni uredi popunjeni putem održavanja regularnih konkurentskih izbora.
Kritičari elektoralizma preispituju ove pretpostavke. Dok većina kritičara, s jedne strane, prihvata da će održavanje izbora imati signifikantno političko značenje najmanje forsirajući takmičarske snage da mjenjanju strategije i jačaju neke izborne aktere naspram drugih oni, s druge strane, vjeruju da ti izbori mogu smanjiti ili čak isključiti značajne dijelove populacije iz procesa. Takmičarski izbori mogu, također, pomutiti način po kojem su kritičke arene donošenja odluka iznad kontrole izabranih zvaničnika. Šta više, ne postoji garancija da će održavanje izbora proizvesti ostale institucije demokracije, kao što su demokratske političke stranke, predstavnička zakonodavna tijela ili poštena izborna administracija. Niti će elektoralističke demokracije nužno postati liberalne demokracije. Konačno, kritičari napominju da elektoralizam može proizvesti nenamjerne posljedice uključujući potstrekavanje ili produženje građanskog rata.
Ipak, postoje, znakovi da izborne demokracije imaju pozitivne efekte na građanska i politička prava i da mogu evaluirati u više liberalnih demokracija. Gdje postoji izborno takmičenje, postoje, također, zahtjevi za odgovornost vlade, provjetravanje opozicionih stajališta i rasprave o javnim politikama. Tako, elektoralizam može, ali i ne mora voditi ka punoj demokratizaciji. Bitno je da li su neočekivani ili oportunistički aranžmani ciljani ka garantiranoj stabilnosti ili, čak, da legitimiziranje nedemokratskih pravila putem izbora može biti prenešeno u trajne i pouzdane aranžmane disperzije moći i poštivanja širokog raspona građanskih i političkih prava. Da li oni mogu biti zavisni prije svega do mjere u kojoj su izbori “slobodni i pošteni” u najširem značenju ovih pojmova. Mada spoljni posmatrači izbora mogu neke izbore smatrati slobodnim i poštenim temeljeći to na osnovi procedura glasanja i njihovom posmatranju izbora na izborni dan (na primjer, tajnost glasanja, pristup svim glasačkim mjestima, podesne glasačke kutije, ispravne procedure brojanja, i slično) djelotvornije mjerenje slobode i poštenja je stepen na kojem su krucijalne slobode prisutne prije izbornog dana, posebno jednakost pred zakonom, ista građanska prava, sloboda kretanja, govora, okupljanja i udruživanja, jednak pristup javnim emiterima, kao i sloboda od zastrašivanja u vezi sa izborima i izbornom kampanjom. Ako je odlika da je mjesecima prije izbora jako izraženo odsustvo transparentnosti, neuspjeh u uspostavi nezavisne i nepristrasne izborne komisije, prljava izborna kampanja, pretjerano pristrasan pristup medijima ili javnim fondovima, predrasudan i štetan tretman kandidata od strane policije, armije i sudova i tako dalje, onda su perspektive loše za trajnu demokratizaciju i nakon glasanja. Nadalje, ako ključne stranke u izbornom procesu nisu dogovorile načelo političkog predstavništva, kako izbori trebaju biti vođeni, ko ima pravo glasa, koja vrsta izbornog sistema će se koristiti, šta čini slobodu i poštenje, koje teme su predmet demokratskog glasanja, onda izbori neće služiti svrsi demokratizacije društva. Ali, ako je ovaj kontekst utemeljen na “demokratskoj pogodbi”, i to na zajednički postavljenim pravilima o kojima su se svi učesnici dogovorili, tada je vjerojatnije da će proizvesti ishode koje elektoralisti pretpostavljaju.
Šta, dakle, elektoralizam predstavlja? To je političko shvaćanje, ideologija, ali i praktična politika koja smatra da se pukim održavanjem izbora može “prenijeti, uspostaviti i učvrstiti demokracija u nedemokratskim, preddemokratskim ili poludemokratskim političkim sustavima” (Kasapović). To je vrsta izborne politike koju karakterizira provođenje čestih izbora na svim nivoima političkog sistema, a naročito izbora na nacionalnom nivou, a da prethodno nije izvršena “demokratska pogodba” i postignut sveobuhvatni društvenih ugovor o ključnim aspektima slobodnih i poštenih izbora.
U Bosni i Hercegovini je, kao što smo već istakli, od 1996. do 2020. godine, dakle u periodu od 24 godine, održano osam parlamentarnih, osam predsjedničkih i sedam lokalnih izbornih ciklusa uz dva ciklusa vanrednih izbora u Republici Srpskoj (1997. i 2007.). Sve te izborne cikluse karakterizira diskriminirajuće izborno zakonodavstvo, posebno u pogledu ostvarivanja prava zagarantiranih Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima (1966.) i Opcionim protokolima (1996. i 1989.) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Na nacionalnom nivou još uvijek u Predsjedništvu BiH i Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH nema mjesta za državljane BiH koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Isti je slučaj na nivou izbora predsjednika i potpredsjednika entiteta. To umnogome doprinosi da se bh. izborni sistem karakterizira kao diskriminirajući. Nastavak održavanja izbornih ciklusa pod takvim uvjetima nije ništa drugo do bosanskohercegovačka elektoralistička zabluda, puki elektoralizam. Zato je, zaista na mjestu, potreba da se izvrše izmjene u bh. izbornom sistemu. Pri tome, ne može se dozvoliti da te izmjene zaobiđu obaveze za promjenama u ustavno-pravnom sistemu koje smo dužni provesti kroz implementiranje obvezujućih presuda Europskog suda za ljudska prava, te domaćih ustavnih sudova. Pred domaćim političarima je da provedu – skijaškim rječnikom rečeno – slalom pored devetero vrata.
Vrata 1 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci protiv BiH
Postupak u ovom predmetu pokrenut je s dvije aplikacije (br. 27996/06 i 34836/06) protiv Bosne i Hercegovine, koje su 3. jula i 18. augusta 2006. Sudu podnijela dva državljanina Bosne i Hercegovine Dervo Sejdić i Jakob Finci. Oni su se žalili da im je onemogućeno da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zbog njihovog romskog i jevrejskog porijekla. Oni su se pozvali na član 3., 13. i 14., član 3. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.
Nakon sveobuhvatnog razmatranja aplikacije Europski sud za ljudska prava je 22.12.2009. godine presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Vrata 2– Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić protiv BiH
U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.
Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci. Iako se, za razliku od aplikanata u tom predmetu koji su romskog i jevrejskog porijekla, aplikantica u ovom predmetu ne izjašnjava kao pripadnica bilo koje određene skupine, i ona je onemogućena da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH i Dom naroda po osnovu njenog porijekla.
Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Vrata 3 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav protiv BiH
U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 17.05.2016. godine. Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 41939/07) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine Ilijaz Pilav dana 24.09.2007. godine. Aplikant se žalio osobito zbog zakonske nemogućnosti da se kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, te da glasa za pripadnika svoje zajednice za tu funkciju. On se pozvao na član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Aplikant je iz Srebrenice i izjašnjava se kao Bošnjak (jedan od „konstitutivnih naroda“). U vrijeme podnošenja aplikacije Sudu bio je član Narodne skupštine Republike Srpske. Godine 2006, kao kandidat Stranke za BiH, aplikant je podnio svoju kandidaturu za izbore 2006. godine za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Dana 24.07.2006. godine, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom se odbija njegova kandidatura. U obrazloženju je rečeno da aplikant ne može biti biran u Predsjedništvo s teritorije Republike Srpske s obzirom na to da se izjašnjava kao Bošnjak. Prema članu V Ustava i članu 8.1 stav 2. Izbornog zakona iz 2001. godine, kandidat za Predsjedništvo iz tog entiteta mora biti Srbin. Dana 20.09.2006. godine, Stranka za BiH i aplikant su se žalili Ustavnom sudu BiH pozivajući se na povredu člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju. Dana 29.09.2006. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da nije došlo do povrede te odredbe (odluka br. AP 2678/06).
Iako je pripadnik jednog od „konstitutivnih naroda“, aplikant je isključen iz prava da bude biran za člana Predsjedništva BiH usljed spornog zahtjeva koji se odnosi na prebivalište. Sud je ocijenio da je ova isključenost zasnovana na kombinaciji etničkog porijekla i mjesta prebivališta od kojih oba služe kao osnov za različit tretman koji spada u domen člana 1. Protokola br. 12, te kao takva predstavlja diskriminirajuće postupanje suprotno članu 1. Protokola br. 12. Stoga Sud nalazi da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u pogledu nemogućnosti aplikanta da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Vrata 4 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Samir Šlaku protiv BiH
U predmetu Šlaku protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 3.05.2016. godine, donio presudu kojom je presudio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine, te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine i na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 56666/12) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, Samir Šlaku dana 8.08.2012. godine. Aplikant se žalio zbog toga što kao pripadnik albanske nacionalne manjine u BiH nema pravo kandidature na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jer nije pripadnik nijednog „konstitutivnog naroda“.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Vrata 5 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić protiv BiH
Svetozar Pudarić je aplikaciju Europskom sudu za ljudska prava podnio zbog aplikantove nemogućnosti da se kao državljanin Bih srpske nacionalnosti s prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Europski sud je u ovoj presudi istakao da je već utvrdio da sličan ustavni preduvjet predstavlja diskriminirajuću razliku u postupanju i kršenje člana 1. Protokola br. 12 u presudi Pilav protiv BiH, koja se ticala nemogućnosti Pilava etničkog Bošnjaka s prebivalištem u Republici Srpskoj, da se kandidira za člana Predsjedništva BiH.
Sud je, također, istakao da sam Ustav izričito ne uvjetuje vršenje pasivnih izbornih prava zahtjevima prebivališta (sa referencom na članove II.2 I V Ustava BiH), te da je takav uvjet uveden Izbornim zakonom BiH iz 2001. godine. Sud je ponovio da se nijedna zakonska odredba domaćeg zakona ne smije tumačiti i primjenjivati na način nespojiv sa obvezama država prema Konvenciji, posebno ako bi to bilo u suprotnosti sa zabranom diskriminacije i šire s načelima na kojima se temelji Konvencija. To zasigurno vrijedi i za tuženu državu, čiji vlastiti Ustav Konvenciji daje “prioritet nad svim ostalim zakonima”.
Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogli uvjeriti da donese drugačiji zaključak o meritumu ove tužbe. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju na tu temu, Sud je presudio da je u konkretnom slučaju aplikant bio diskriminiran zbog svoje nepodobnosti da se kandidira za Predsjedništvo BiH. Stoga je Sud presudio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Vrata 6 – Implementacija bloka presuda Ustavnog auda Federacije BiH u vezi neustavnih naziva “župan”, “županija”, “bošnjački jezik” i sl.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-11/97 od 20.11.1997 i 11. 02. 1998. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 24/98) Ustavni sud Federacije BiH je utvrdio da odredbe članova 4., 8., 9. i 78. Ustava Hercegbosanske županije nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Ustavni sud je, polazeći od definicije Ustava Federacije BiH, utvrdio da se Federacija BiH sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima i da osnovna ideja o jednakopravnosti naroda mora biti održana i na kantonalnom nivou. Ta ideja mora doći do izražaja i u simbolima kantona (grb i zastava). Simboli kantona ne smiju predstavljati tradicije samo jednog konstitutivnog naroda (Hrvata), jer je to protivno osnovnoj ideji Ustava Federacije BiH, naglasio je Ustavni sud.
U presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/98 od 11.11.1998. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” u nazivu i u članovima od 1. do 18. Zakona o federalnim jedinicama (kantonima-županijama) (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/96) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, jer je u članu I 2. Ustava Federacije BiH navedeno da se “Federacija Bosne i Hercegovine sastoji od federalnih jedinica (kantona)”.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-24/98 od 10.11.1998. godine utvrđeno je da 51 član ustava Kantona 10 (Livno) nije u skladu sa Ustavom FBiH, te da upotreba naziva “župan” u 15 članova Ustava toga kantona nije u skladu sa ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-13/99 od 4.11.1999. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” i “župan” u pojedinim odredbama Ustava Srednjobosanskog kantona (preko 90 odredbi) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Također, presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-12/99 od 29.03.2000. godine utvrđeno je da je upotreba naziva “župan” i “županija”, kao i “guverner” i “zamjenik guvernera” u Ustavu Hercegovačko-neretvanske županije-kantona, nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-7/98 od 07.07.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Zapadnohercegovačkog kantona i to članovi 8., 9., 10., i 30. kao i da upotreba naziva “županija” u Ustavu toga kantona nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-25/98 od 10.11.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Posavskog kantona u kojima se upotrebljava naziv “županija” i “župan” u Ustavu toga kantona
Iako, na prvi pogled, ove presude nemaju direktne veze sa izbornim sistemom i rješenjima u Izbornom zakonu BiH jako je važno s aspekta vladavine prava da se odgovori na pitanje zašto bi samo jedna presuda Ustavnog suad BiH (U-23/14) imala prioritet i isključivu primjenu, a ostale ne?
Vrata 7 – Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-14/12
Druga prepreka koja se mora riješiti jeste implementacija odluke Ustavnog suda BiH u predmetu U-14/12 od 26. marta 2015. godine donešenoj po apelaciji Željka Komšića. Ovom odlukom proglašene su neustavnim odredbe člana 80. stav (2) tač.4 i člana 83. stav (4) Ustava Republike Srpske; član IV.B.1. član 1 stav (2), te član IV.B.1 član 2. stavovi (1) i (2) Ustava Federacije BiH, kao i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH.
Pobijanim odredbama Ustava RS propisano je da predsjednik RS-a ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju direktno sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako da je za predsjednika izabran kandidat, koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsjednika Republike Srpske. Pobijanim odredbama Ustava Federacije BiH je propisano da predsjednik Federacije BiH ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju u skladu sa Ustavom FBiH. Pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika FBiH najmanje trećina delegate iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH što zahtjeva prihvaćanje zajedničke liste tri kandidata većinom glasova u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, a zatim većinom glasova i u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Neustavnim su proglašeni i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH koji razrađuju ove ustavne odredbe entiteta u vezi sa izborom predsjednika i potpredsjednika entiteta.
Ovom odlukom Ustavni sud BiH je navedene odredbe proglasio neusklađenim sa članom II/4 Ustava BiH, te sa članom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Opća zabrana diskriminacije). Međutim, Ustavni sud BiH nije ukinuo navedene odredbe ustava entiteta i Izbornog zakona BiH, odnosno nije naložio Parlamentarnoj skupštini BiH, Narodnoj skupštini RS i Parlamentu Federacije BiH da izvrše usaglašavanje navedenih odredaba dok u domaćem pravnom sistemu ne budu usvojene ustavne i zakonske mjere kojima se okončava postojeća nesuklađenost Ustava BiH i Izbornog zakona BiH s Europskom konvencijom koju je već utvrdio Europski sud za ljudska prava u odredbama presuda u slučajevima Sejdić-Finci protiv BiH i Zornić protiv BiH. Ali, to ne amnestira vladajuće političke elite od obveze osiguranja jednakih prava svim svojim državljanima.
Bitna poruka ove odluke Ustavnog suda BiH je, po ko zna koji put istaknuta činjenica, da cjelina Ustava BiH osim osnovnog teksta podrazumjeva i 15 međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima iz Anexa I na Ustav BiH koji se direktno primjenjuju u BiH, prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa svim protokolima, koja ne samo da se direktno primjenjuje u BiH, nego shodno članu II/2 Ustava BiH, imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Posebno je naglašeno da su prava zagarantirana članom II/4 Ustava BiH osigurana svim osobama bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Značaj ovoga člana posebno je naglašen članom X/2 Ustava BiH prema kojem se nijednim amndmanom na Ustav BiH ne može eliminirati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II Ustava BiH, niti izmjeniti ova odredba.
Vrata 8 – Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-23/14
U presudi Ustavnog suda BiH U-23/14 od 1. decembra 2016. godine odredbe Izbornog zakona BiH u Poglavlju B član 10.12 stav (2) u dijelu koji glasi “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu” su proglašene neustavnim, jer nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH u kojem je definirano da će se izabrati po jedan Hrvat, Srbin i Bošnjak iz svakog kantona samo ako takvih ima među izabranim članovima u skupštini kantona. Naređeno je Parlamentarnoj skupštini BiH da te odredbe uskladi sa Ustavom BiH u roku od šest mjeseci. To još uvijek nije urađeno. U međuvremenu je u cilju nesmetanog funkcioniranja ustavno-pravnog sistema Centralna izborna komisija BiH 2018. godine donijela Uputstvo o izmjenama i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za organe vlasti u BiH obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH kojim je preciziran izbor delegate u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz deset kantona.
Nakon ove presude Ustavnog suda BiH Borijana Krišto je podnijela apelaciju u kojoj je osporila dijelove Ustava Federacije BiH u vezi s izborom delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH. Međutim, ovu apelaciju je ubrzo povukla. Pretpostavka je da je dobila uvjeravanja iz najbližeg okruženja samog Ustavnog suda BiH da neovisno o obrazloženju presude U-23/14 njena apelacija neće biti prihvaćena, jer bi dovela do potpunog haosa i izvjesne paralize sistema.
U obrazloženju ove presude Ustavni sud BiH je prihvatio apelantovu konstrukciju “legitimno političko predstavljanje” koja implicira da su etničke grupe izborne jedinice, te time otvorio pandorinu kutiju u multietničkoj zajednici i dao šlagvort HDZ BiH da ultimatumima i ucjenama traži promjenu ne samo načina izbora delegata Doma naroda Parlamenta Federacije BiH (što je meritum presude U-23/14), nego i načina izbora članova Predsjedništva BiH, što se uopće ne tretira ovom presudom, nego je predmet presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Na taj način Ustavni sud BiH je u cjelini doveo u pitanje dosadašnji način biranja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, ali ne samo njega, nego i svih drugih državnih, entitetskih, regionalnih i lokalnih institucija čija se uspostava zasniva na etničkoj strukturi. Tako rukovodilac ili član svake institucije koja se zasniva na etničkoj pripadnosti ne bi imala „legitimitet“ ako bi za nju glasao pripadnik drugog naroda?! Naprimjer, Vijeće ministara BiH, entiteske vlade, Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, te Vijeće naroda RS-a, sve državne institucije, imenuju se po osnovu etničke pripadnosti kandidata. Međutim, mehanizmi njihovog izbora su različiti. Ako bi se doslovno primjenilo obrazloženje Ustavnog suda BiH, postavilo bi se pitanje, na primjer, s kakvim legitimitetom su Bošnjaci i Hrvati u Vladi Republike Srpske, jer oni, po tom obrazloženju, nisu legitimni predstavnici Hrvata i Bošnjaka u RS-u, jer ih je birala politička volja srpske većine u Narodnoj skupštini RS-a.
Podsjetimo da se članovi kantonalnih skupština biraju direktno od strane birača(naglasio S.A.) upisanih u Centralni birački spisak. Dakle, svih birača i Bošnjaka, i Hrvata, i Srba, i svih ostalih. Oni nisu ničim ograničeni da glasaju po svojoj savjesti za koga god žele. Već ta činjenica dovodi u pitanje sve ono što je Ustavni sud BiH naveo u obrazloženju ove presude. I kada bi se promjenila struktura delegata koji se biraju iz pojedinih skupština kantona u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH ništa se koncepcijski ne bi promjenilo, jer samo slovnim tumačenjem obrazloženja presude U-23/14 svaki izabrani delegat ne bi imao punu legitimnost jer se izvorno birao od strane birača koji pripadaju drugim etničkim grupama ili se uopće etnički ne izjašnjavaju.
S druge strane, logika da se tamo gdje su Bošnjaci većina primjenjuje princip “legitimnog predstavljanja”, a tamo gdje su Bošnjaci manjina da se ima primjeniti građanski princip političkog predstavljanja ne pije vodu, pa je tim neizvjesnija suštinska promjena Izbornog zakona BiH.
U slučaju izbora Predsjedništva BiH problem je što se ta promjena želi izvršiti, a da se ne zadire u promjene Ustava BiH. Dakle, uopće u fokusu nije sveobuhvatna rekonceptualizacija izbora svih članova Predsjedništva BiH, odnosno implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, nego samo ostvarenje zahtjeva HDZ BiH za drugačijim izborom članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH. Dragan Čović je na press konferenciji 23. februara ove godine izjavio da je to moguće uraditi, a da se ne mijenja Ustav BiH. Treba sačekati da se vide ta rješenja. Kako god, potrebno je izbjeći nove tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava. Insisitiranje Čovića da se mijenja samo Izborni zakon BiH, a ne i Ustav BiH ima jasan politički razlog. Ako se uđe u promjene Ustava BiH mora se riješiti način biranja svih institucija u BiH, a ne samo Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. A u tom slučaju se moraju izvršiti i značajne prepravke Ustava RS, načina njihovog biranja i njihove nadležnosti i to ne samo predsjednika i potpredsjednika RS, Vijeća naroda RS, nego i svih gradskih i općinskih lokalnih zajednica. Postavlja se pitanje da li bi za takve opsežne izmjene ustava BiH Čović imao podršku Milorada Dodika?!
Vrata 9 – Implementacija 14. prioritenih preporuka iz Mišljenja Europske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u Europskoj uniji
Država Bosna i Hercegovina je podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 15. februara 2016. godine. Nakon toga, 20. septembra 2016. godine, Vijeće Europske unije pozvalo je Europsku Komisiju da podnese svoje mišljenje o ovom zahtjevu.
U Strategiji za zapadni Balkan iz februara 2018. godine, Komisija je navela da bi „uz stalni napor i angažman Bosna i Hercegovina mogla postati kandidat za članstvo“. Na samitu EU i zapadnog Balkana, koji je održan u Sofiji u maju 2018. godine, lideri EU potvrdili su svoju nedvosmislenu podršku europskoj perspektivi zapadnog Balkana, a partneri zapadnog Balkana su ponovili da su opredijeljni za ovu perspektivu koja predstavlja njihov strateški izbor. Lideri EU su usaglasili Deklaraciju iz Sofije i Agendu prioriteta iz Sofije, u kojima su navedene nove mjere za pojačanu saradnju s regionom u ključnim oblastima kao što su sigurnost, vladavina prava i migracije.
U Zaključcima i preporukama Komisija konstatira: “Bosna i Hercegovina i dalje ne zadovoljava u dovoljnoj mjeri kriterije koje se odnose na stabilnost institucija koje garantiraju demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i poštivanje i zaštitu manjina, a koje je Europsko vijeće postavilo u Kopenhagenu 1993. godine.”
Komisija, također, naglašava da će Bosna i Hercegovina morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucionalni okvir kako bi se osiguralo ispunjavanje 14 ključnih prioriteta, među kojima su:
1. Osigurati da se izbori provode u skladu s europskim standardima tako što će provesti relevantne preporuke OSCE-a/ODIHR-a i Venecijanske komisije, osigurati transparentnost finansiranja političkih stranaka i održati lokalne izbore u Mostaru.
(…)
4. Temeljno unaprijediti institucionalni okvir, uključujući i na ustavnom nivou, kako bi se:
(…)
f) osigurala jednakost i nediskriminacija građana, posebno postupanje prema presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci;
(…)
9. Jačati zaštitu prava svih građana, posebno osiguravanjem provedbe zakona o nediskriminaciji i o rodnoj ravnopravnosti.
Ove preporuke se ne mogu implementirati, a da se ne promijeni Ustav BiH i Izborni zakon BiH.
Prijedlozi za novi bosanskohercegovački društveni ugovor
Uporedo sa implementiranjem naprijed navedenih presuda Europskog suda za ljudska prava i domaćih ustavnih sudova potrebno je postići konsenzus o novom društvenom ugovoru u BiH.
Naime, nakon potpisivanja okvirnog mirovnog ugovora u Daytonu, međunarodna zajednica je u BiH utvrdila politiku “čestih izbora”, tako da su izborni ciklusi održavani skoro svake druge godine (1996., 1998., 2000., 2002.), a kasnije u redovnim ciklusima (2006., 2010., 2014. i 2018.), pa je samim tim i dolazilo i do čestih izmjena i modifikacija izbornog sistema. Iako je bilo pojedinaca, koji su se i formalno usprotivili toj koncepciji, preovladao je ovaj koncept i postratna Bosna i Hercegovina je ušla u proces rekoncilijacije i društvene rekonvalescencije, te izgradnje demokracije kroz česte, ali nedovoljno pripremljene izbore (čak i sa tehničke strane gledano – npr. u pogledu nepotpunih i lažnih biračkih spiskova, ali svakako ne samo sa te strane).
Pogrešna formula da se izgradnja demokracije u BiH može obaviti uz česte i uzastopne izborne cikluse (elektorska demokracija) uz prilagođavanje izbornog sistema željama međunarodne zajednice ili, čak, pojedinih subjekata te zajednice je politički, materijalno, organizaciono i kadrovski iscrpila i domaće i strane faktore. U principu nisu postignuta očekivani efekti, jer se na kraju toga procesa sve vratilo na početak trijumfom nacionalnih stranaka na općim izborima 2002., 2006., 2014. i 2018. godine.
Zato bi se prvo trebalo ići na promjenu Ustava BiH, a potom Izbornog zakona BiH i tek onda ići na organizaciju narednih izbora.
U tom kontekstu, a u cilju pojednostavljenja procedure donošenja odluka suvislo je razmotriti mogućnost obrazovanja jednodomnog bosanskohercegovačkog parlamenta, koji bi kao “ogledalo društva” odslikavao strukturu bih. društva, odnosno cijeli spektar političkih snaga i dominantnih društvenih grupa, kao i civilnog društva.
U pitanjima koja bi se tačno specificirala u Ustavu BiH, a koja spadaju u vitalni nacionalni interes pojedinih etničkih grupa, iz sastava Parlamenta BiH mogli bi se izdvojiti pripadnici svake etničke grupe formirajući ad hoc domove naroda za usaglašavanje i zaštitu vitalnog nacionalnog interesa određene etničke grupacije. Etnička grupa koja je pokrenula pitanje vitalnog nacionalnog interesa u Parlamentu BiH imala bi pravo veta u pogledu donošenja odluka Parlamenta BiH sve do odluke Ustavnog suda BiH.
U smislu pojednostavljenja političkog predstavljanja u i izvan Bosne i Hercegovine neophodno bi bilo birati jednog predsjednika države koji bi Ustavom podijeljenu nadležnost dijelio sa premijerom vlade. Predsjednik države bi se birao po dvokružnom većinskom izbornom sistemu glasanjem birača sa cijele teritorije države po principu “jedan čovjek – jedan glas – jednaka vrijednost” s mandatom od pet godina.
Parlament BiH bi se trebao birati po personaliziranom sistemu proporcionalne reprezentacije (slično izbornom modelu SR Njemačke) sa sistemom slabo struktuiranih lista. Neophodno je uvesti izborni prag (prohibitivnu klauzulu) od 5% u cijeloj zemlji odnosno na nivou države.
Izbor Parlamenta BiH, kojeg bi činilo 120 predstavnika, mogao bi se izvršiti personaliziranim proporcionalnim izbornim postupkom sa dva glasa birača:
jedan glas u uninominalnoj izbornoj jedinici (regiji), čime bi se izabralo 60 ili 50% predstavnika u jednočlanim izbornim jedinicama po izbornom sistemu relativne većine (“prvi dobija mjesto”) ili korištenjem preferencijalnog sistema;
jedan glas na nivou države kao jednoj izbornoj jedinici (at large), čime bi se izabralo preostalih 60 ili 50% članova Parlamenta, a izbor bi se vršio prema listovnom sistemu proporcionalne reprezentacije koristeći se sistemom slabostruktuiranih lista.
Također, neophodno je izvršiti i reformu u izbornom zakonodavstvu i to, prije svega, u pogledu opredjeljenja prema stabilnom i dugoročnom izborom sistemu u BiH koji će počivati na temeljnim principama savremenih demokratskih izbora: načelu općosti, načelu jednakosti, načelu direktnosti, načelu tajnosti i naćelu slobodnih izbora.
Neophodno je da izborni sistem u Bosni i Hercegovini ima sposobnost da omogući i neprestano jača političku integraciju bosanskohercegovačkog društva, odnosno da osigura da svi dijelovi bosanskohercegovačke političke zajednice doista sudjeluju u političkom procesu i da budu predstavljeni. Taj sistem nužno mora biti u stanju da vjerno odrazi svekoliku raznolikost bosanskohercegovačkog društva i osigura mehanizme djelotvorne zaštite interesa svakog segmenta toga društva.
U pogledu pristupa evropskim integracijama, što treba biti ideal svakog političkog napora, na planu usavršavanja bh. izbornog sistema neophodno je prihvatiti princip općeg, jednakog, slobodnog, direktnog i tajnog prava glasa, a to prije svega znači prihvatiti princip “jedan čovjek – jedan glas – jednaka vrijednost”, uz maksimalnu zaštitu nacionalnih, kulturnih, etničkih, religijskih i drugih kolektivnih prava svih građana Bosne i Hercegovine.
U interesu građana BiH i daljeg jačanja demokracije, kao i s ciljem integriranja Bosne i Hercegovine u evropske i svjetske asocijacije neophodno je njen izborni sistem uskladiti sa prihvaćenim međunarodnim standardima. Prema važećim ustavnim riješenjima, jednoj trećini biračkog tijela u Bosni i Hercegovini oduzeto je ili aktivno ili pasivno biračko pravo za izbor članova Predsjedništva BiH i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Dugoročni i stabilni razvoj demokracije u Bosni i Hercegovini zahtjeva ostvarenje konstitutivnosti građana BiH na cijeloj teritoriji BiH, što podrazumijeva promjene u ustavno-pravnom sistemu kako države, tako i nižih nivoa vlasti. Taj napor, također, treba da rezultira punom nacionalnom ravnopravnošću i ostvarenju svih drugih sloboda i prava za sve građane u Bosni i Hercegovini na njenoj cijeloj teritoriji bez diskriminacije.
Zaključak
Puko održavanje izbora svake druge godine (generalni, lokalni) bez kvalitativne reforme ustavno-pravnog, odnosno političkog sistema Bosnu i Hercegovinu drži u stanju “elektoralističke zablude”. To se stanje mora promijeniti.
Slobodni smo zaključiti da je izbornu reformu, odnosno novi izborni sistem u BiH moguće tražiti na tragu ukupnih europskih i općenito demokratskih dostignuća. Na prvom mjestu, izbori trebaju osigurati proporcionalnost broja dobivenih glasova birača s brojem mjesta svake političke opcije u političkom predstavničkom tijelu. Na taj način se ostvaruje ravnopravnost i politička jednakost građana-birača. Proporcionalni sistem ili, pak, njegovo kombiniranje sa većinskim sistemom omogućava i društvenu i parlamentarnu ravnotežu, štiti i utvrđuje legitimitet i legalitet izabranih predstavnika.
Iz dosadašnjeg izlaganja bjelodano je da je za novi iskorak, posebno u vezi za europskim i euroatlantskim integracijama, Bosni i Hercegovini potrebna opsežna ustavna reforma, odnosno bosanskohercegovačkom društvu je neophodna temeljita ustavna i izborna reforma, koja može doći iz tri pravca:
(1) prvo izvršiti neophodne promjena Ustava BiH, pa potom Izbornog zakona BiH.
Treba se usvojiti novi građanski Ustav Bosne i Hercegovine. Sadašnji Ustav BiH – Anex IV je dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. On treba ostati ad acta kao jedna historijska nužnost, koja je u jednom vremenu odigrala važnu historijsku ulogu. Tekst Ustava mora biti plod konsenzusa svih političkih aktera u političkoj areni u BiH.
Na državnom nivou sastavni dio ustavne reforme mora biti implementacija presuda Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga u slučajevima: Sejdić-Finci; Azra Zornić, Ilijas Pilav, Samir Šlaku i Svetozar Pudarić, kao implementacija svih konačnih i obvezujućih presuda Ustavnog suda BiH (Ljubić, Komšić itd.) i Ustavnog suda Federacije BiH.
Vladajuće etno-nacionalne političke elite se nalaze u limbu između vlastite želje za održanjem statusa-quo i onoga što obećavaju međunarodnoj zajednici. Taj licemjerni pristup nas drži u stanju „permanentne privremenosti “. U političkoj areni je sukob dvije političke koncepcije: etno-teritorijalne (Daytonske) koja zagovara ekskluzivni status i primat etničkih grupa tzv. konstitutivnih naroda u političkom predstavljanju, te građanske (strazburško-briselske) koja daje primat čl. 25 Međunarodnog pakta o građanskim i političklim pravima, koji je, da paradox bude potpun, sastavni dio Ustava BiH.[1]
(2) Drugi pravac je da se odmah ide u političke izmjene Izbornog zakona BiH bez promjene Ustava BiH (na tragu onoga što traži HDZBiH i Dragan Čović).
Ti zahtjevi se obrazlažu potrebom za implementacijom samo jedne odluke Ustavnog suda BiH (U- 23/14) kako bi se osiguralo „načelo legitimnog predstavljanja “. Ovaj pristup bi doveo do cementiranja prevaziđenog daytonskog rješenja o ekskluzivnom etno-teritorijalnom predstavljanju tzv. konstitutivnih naroda i za duži period onemogućio donošenje novog modernog građanskog Ustava BiH. Time bi se onemogućila i reforma zasnovana na građanskim principima političkog predstavljanja.
(3) Treći pristup je da se ide na najnužnije „tehničke“ izmjene Izbornog zakona BiH koje bi inter alia obuhvatile reformu imenovanja članova biračkih odbora i izbornih komisija; reformu registracije i identifikacije birača; reformu izbornih jedinica, te reformu glasačkog procesa korištenjem novih tehnologija (uvođenje optičkih skenera, kamera na biračkim mjestima i u Glavnom centru za brojanje i automatsku identifikaciju skeniranjem otisaka prsta tzv. AFIS-a (Automated Fingerprint Identification System). Ovaj pistup bi samo odgodio agoniju „permanentne privremenosti“ jer ne bi odgovorio na najvažnije pitanje o obrazovanju, karakteru i kriterijima za funkcionalno političko predstavništvo.
[1] Član 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima glasi: „Svaki građanin mora imati pravo i mogućnost da bez ikakvih razlika navedenih u članu 2. i bez neutemeljenih ograničenja: a) sudjeluje u vođenju javnih poslova, direktno ili preko slobodno izabranih predstavnika; b) bira i bude biran na poštenim periodičnim izborima s općim i jednakim pravom glasa koji se moraju provoditi tajnim glasanjem, na način kojim se garantira slobodno izražavanje volje birača; c) ima pristup javnim službama u svojoj zemlji u skladu s načelom opće jednakosti.” O tome vidjeti u: Ibrahimagić, Omer, Seizović, Zarije, Arnautović, Suad, 2010., Politički sistem Bosne i Hercegovine Tom I Udžbenik, Promocult, Sarajevo, str. 75. Ovaj Međunarodni pakt je sastavni dio Ustava BiH – Aneks I Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini.
Pogotovo je to uočljivo u odnosu na HDZ BiH, koji je redovno i sasvim otvoreno udarao direktne šamare predstavnicima EU u BiH, a da za to nije snosio nikakve posljedice. Dapače, popustljivost je samo rasla.
Tako su zastupnici HDZ-a BiH tokom ljeta 2018. godine bojkotovali sjednicu Parlamenta FBiH na kojoj su se obraćali tadašnja zastupnica u Evropskom parlamentu Tanja Fajon i tadašnji šef Delegacije EU u BiH Lars-Gunnar Wigemark.
Iste godine, HDZ je odbio kompromisno rješenje za Izborni zakon koje su zajednički ponudili SAD i EU, uz saglasnost Venecijanske komisije, a prihvatile i sve probosanske stranke. HDZ je u obrazloženju odbijanja diplomatske akcije naveo “da se ne mogu prihvatiti odredbe Ustava FBiH koje pri popunjavanju Doma naroda FBiH predviđaju korištenje popisa iz 1991. godine i one da svaki kanton morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda- tzv. princip – jedan,jedan, jedan”.
Radilo se o ad hoc rješenju, uz saglasnost da svi zajedno pristupe reformama Ustava FBiH.
Umjesto sankcija, HDZ-ovo nepristajanje na dogovor nagrađeno je nakon izbora te godine. Pamti se sumnjivi angažman ranije pomenutog Wigemarka u implementaciji izbornih rezultata i pritiska na CIK koji je rezultirao ispnjenjem želje HDZ-a da se popuna Doma naroda FBiH vrši u skladu sa Popisom stanovništva iz 2013. Time su osim kršenja Ustava FBiH, “poništeni” Aneks VII Dejtonskog sporazuma i nagrađeni rezultati etničkog čišćenja.
Sudeći prema pisanju portal Istraga.ba EU se ovih dana ponovo dala u pomaganje ostvarivanju ciljeva HDZ-a, odnosno spašavanju 12 delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda Federacije BiH i apsolutnoj kontroli uspostave izvšne vlasti u FBiH.
HDZ-ovom ponovnom zadobijanju naklonosti Evropske unije u BiH prethodilo je poniženje koje je Dragan Čović priredio šefu Delegacije EU u BiH Johannu Sattleru. Naime, Sattler je početkom prošle godine nazvao Čovića “šampionom evropskog puta” pozivajući ga da HDZ prisustvuje radu Grupe za nastavak EU puta BiH. Čović se zahvalio na lijepim riječima i odbio doći na sastanak.
Želje su ispunjene i kada je Čovć u decembru zatražio zaustavljanje ponovnog prebrojavanja glasačkih listića u Mostaru, a nakon što su utvrđene brojne krađe. Portal Vijesti.ba zatražio je tada od Delegacije EU komentar na izbore krađe uz upit – treba li prebrojati sva biračka mjesta. Odgovor je stigao tek nakon što su CIK i Sud BiH odlučili da neće biti ponovnog brojanja. Operacija Mostar imala je i svoj nastavak. Iz Delegacije EU tražili su “žurno imenovanje gradonačelnika na narednoj sjednici”, identičan stav onome Dragana Čovića, nakon što su probosanske stranke podržale prijedlog rotiranja gradonačelnika.
Ovakvih primjere je mnogo. I to je konačno počela prepoznavati i međunarodna javnost.
U analizi briselskog EUobservera Toby Vogel i Bodo Weber pišu da “u potrazi za brzim rezultatom u BiH, Evropska unija pokušava postići dogovor koji rizikuje učvršćivanje moći hrvatskih nacionalista koji se opiru potezima koji zemlju učine funkcionalnijom”.
– Reforme koje je predložila hrvatska strana, a koje čine temelj za pregovore, otškrinule bi vrata za mogućnost formiranja trećeg entiteta, uz već postojeća dva, što predstavlja dugogodišnji zahtjev hrvatskih tvrdolinijaša koji tvrde da, dok Srbi imaju svoj entitet – Republiku Srpsku, oni moraju dijeliti vlast s Bošnjacima u drugom entitetu – bošnjačko-hrvatskoj Federaciji. Takav bi potez zacementirao poziciju HDZ-a, sestrinske stranke vladajućoj stranci u susjednoj Hrvatskoj, članici Evropske unije koja žestoko lobira za promjene Izbornog zakona. Međutim, sporazum koji je poprimio oblik u pregovorima koje je predvodio Sattler ne bi osnažio hrvatski narod u BiH – učinio bi HDZ-ovu moć gotovo nesalomljivom, pišu ovi analitičari.
I američki analitičar Kurt Bassuener smatra da se trenutni razgovori u vezi sa izmjenom Izbornog zakona svode na to da se “ugodi lično Čoviću”.
“Pogledajte perverznost ovog Izbornog zakona, pa to je nešto za šta se Rusi bore već neko vrijeme. Mi smo se, zapravo, predali ucjeni etnokrata. Na kraju se sve to svodi da se Čoviću osigura da će uvijek biti predstavnik Hrvata. Svi oni koji kažu da to ima veze sa odlukom “Sejdić-Finci” ne vide poentu. To je izgradnja pravnog režima koji će osigurati Čovićevu političku dominaciju”, zaključuje Bassuener.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
