Smail Šikalo, član narko kartel Tito i Dino, uhapšen je u ponedjeljak u Sarajevu, saznaje Istraga.ba. Šikala su uhapsili pripadnici SIPA-e u njegovoj porodičnoj kući.
“Policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) danas su (20.12.2021. godine) na području Sarajeva lišili slobode jednu osobu po međunarodnoj Interpolovoj potjernici. Međunarodnu potjernicu raspisao je NCB Interpol Lima, Peru, zbog postojanja osnova sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo nezakonita trgovina drogom. Na osnovu operativnih saznanja policijski službenici SIPA-e locirali su navedenu osobu na području Sarajeva, nakon čega je lišena slobode i privedena u prostorije SIPA-e radi kriminalističke obrade.Nakon okončanja navedenih aktivnosti navedena osoba bit će predata Sudu Bosne i Hercegovine na dalje postupanje”, saopćeno je u ponedjeljak iz SIPA-e.
Smaila Šikala je Istraga locirala početkom septembra i tada smo objavili da se ovaj bjegunac od peruanskog pravosuđa nalazi u Bosni i Hercegovini, gdje je pobjegao nakon što je pušten iz pritvora u Peruu. On je, zapravo, slobodan čovjek otkako je u 25. juna ove godine, pod svojim imenom i prezimenom, došao u BiH gdje je i rođen. Pravosuđe južnoameričke države Peru sumnjiči ga da je u januaru 2019. godine u Evropu pokušao prokrijumčariti oko 1,3 tone kokaina.
Objavili smo na Istraga.ba da je u januaru ove godine sudija Luis Perez Leon iz La Libertada odlučio izmijeniti odluku o pritvoru te je osumnjičenog Šikala pustio na slobodu. Kasnije je Ured za kontrolu prekršaja (OCMA) proveo je internu istragu i utvrdio da je sudija napravio brojne propuste prilikom odlučivanja. efica OCMA -e, Mariem De La Rosa Bedriñana, izvijestila je da je nakon ocjene sudskog spisa došla do zaključka da je sudija Pérez u donio kontradiktornu i nepravilnu odluku. Ali to u praksi ništa nije promijenilo. Kada je izašao iz pritvora, Smaila Šikala je dočekao kamion i odvezao u nepoznatom pravcu. Policijski izvori iz Perua, prenijet će nam kolege iz tamošnjeg lista El Comercio, sumnjaju da je Šikalo prvo otišao u Ekvador, a onda je krenuo dalje. U BiH je stigao 25. juna 2021. godine, a fotografije su snimljene u srijedu, 1. septembra.
Smail Šikalo je uhapšen u noći između 6. i 7. januara 2019. godine. Tokom policijske u peruanskom gradu Trujillo zaplijenjeno je 800 paketa kokaina hidrohlorida.
Osim Šikala, uhapšen je i jedan državljanin Perua. Paketi kokaina nosili su oznaku BH, a pošiljka je morskim putem trebala biti prebačena do Evrope, odnosno Nizozemske. Nedugo nakon toga policija je uhapsila još tri osobe koje su bile povezane sa Šikalom te je zaplijenjeno dodatnih 400 kilograma kokaina, dok je Flavio Abanto u čijoj je kući živio Šikalo – pobjegao policiji. Tada je saopćeno da je ova grupa u Evropu namjeravala prebaciti ukupno 1,3 tone kokaina.
kokain zaplijenjen u Peruu sa oznakom BH
Dvije godine prije bh. državljanina Šikala, u Peruu je uhapšen njegov komšija i poznanik iz Sarajeva David Cufaj. Peruanskoj policiji bio je poznat po imenu Raul. Cufaj je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu, u istoj ulici kao i Smail Šikalo. David Cufaj zvani Raul trenutno je na izdržavanju kazne u Peruu. On je u januaru 2020. godine osuđen na 17 godina zatvora. U presudi je navedeno da je dvije tone kokaina namjeravao prebaciti za osobu po nadimku “Tito”, koja je finansijer krijumčarenja kokaina iz Južne Amerike u Evropu. Tito se nalazi na vrhu sheme ove organizirane kriminalne grupe koju je napravila policija u Peruu.
shema peruanske policije: “Tito” na čelu kartela
Prema dokumentima nizozemskog pravosuđa, Tito je nadimak Edina Gačanina. I on je rođen u Sarajevu i svoj životni put je započeo u ulici koja će kasnije dobiti ime po ratnom heroju i zlatnom ljiljanu Smailu Šikalu, inače, stricu Smaila Šikala koji je osumnjičen za krijumčarenje kokaina u Peruu. Iz iste ulice je i Mirza Gačanin, stic Edina Gačanina koji je prošle godine uhapšen u Nizozemskoj zbog sumnje da je oprao najmanje pet miliona eura stečenih prodajom kokaina. Ove godine Mirza Gačanin je pušten iz pritvora u Bredi i određene su mu mjere zabrane. No, istraga protiv njega se nastavlja. Edin Gačanin Tito pod istragom je američke DEA-e. Njegov kartel, prema dokumentima nizozemskog tužilaštva, dovodi se u vezu sa najmanje 15 tona kokaina zaplijenjenog širom svijeta.
On je predsjednik slavenskog naroda koji ne prima savjete ni od koga i kocka se s ratom koji ne ide kako je planirano. Žestoki otpor sprečava njegove snage da zauzmu glavni grad za kojim žudi. Zapadne sankcije dave njegovu ekonomiju, srednja klasa bježi, a državni mediji nude smiješnu propagandu („Naš neprijatelj sam sebe bombardira“).
Ovo zvuči kao Vladimir Putin 2022. godine, ali to je Slobodan Milošević iz 1992. godine, kada su vojne snage pod kontrolom srpskog lidera krenule u genocidno divljanje u Bosni. Rat je trajao godinama i uključivao je opsade Sarajeva i drugih gradova, uključujući Srebrenicu. Milošević je tvrdio da je Bosna vještačka zemlja koja ne zaslužuje postojati – vrstu laži koju je Putin plasira protiv Ukrajine. Srbi su granatirali stambene zgrade i napadali civile dok su pokušavali pobjeći – baš kao što ruska vojska sada radi u Ukrajini. Možete pogledati sliku Sarajeva 1992. i Kijeva 2022. i ne znate koja je koja”, piše Peter Maas, u tekstu za The Intercept.
On ističe da je dugo i detaljno razmišljao o tome šta će Putin moći postići u Ukrajini i da li će preživeti na vlasti, sada kada je njegov početni gambit propao.
“Ali iznenađujuće malo se pominje presedan Miloševića i Bosne. Kao da se ono što se dogodilo u Bosni ne smatra autentičnim poglavljem evropske historije — jer su većina od 100.000 žrtava rata bili muslimani, a muslimani se ne smatraju potpuno Evropljanima. Kako je zabilježio historičar Edin Hajdarpašić prošle sedmice: “Ako se Bosna iz 1990-ih izučava, to je na kursevima o genocidu i nasilju, ali rijetko kao dio kurseva evropske historije”.
To je propust koji samo otkriva kako predrasude određuju naše izbore o tome koju historiju istaći, a koju zanemariti; lišava nas boljeg razumijevanja onoga što nas čeka.
Lekcije iz Beograda i Sarajeva imaju dvije strane. Prvi je da vođa koji krene na nasilni nihilistički put može ostati na vlasti mnogo duže nego što biste očekivali. Spekulira se o mogućem državnom udaru u Moskvi, ali Milošević je ostao na funkciji tokom čitavog rata, koji je okončan poslije četiri godine, i smenjen je tek krajem 2000. godine kada je pokušao namjestiti izbore koje je izgubio.
Druga lekcija je da autsajder koji se bori za opstanak može spriječiti, iako uz ogroman gubitak života, daleko veću silu kojoj nedostaje motivacija. Bosanska armija se okupila nakon što je započeo napad Srba i istrajala je, uprkos nemoralnom embargu na oružje od strane Ujedinjenih nacija (koji je nametnut svim stranama, ali je pogodio samo bosansku stranu, jer su Srbi imali dosta sopstvenog oružja).
Podrazumijeva se – pa naravno da osjećam obavezu da to kažem – da ono što se dogodilo prije jedne generacije na Balkanu ne predviđa šta će se dogoditi u Ukrajini i Rusiji. Razlike su znatne. Na mnogo načina, ono što vidimo u Ukrajini je šahovska verzija ratova u Bosni, Čečeniji i Siriji, sa figurama na tabli sada uključujući nuklearno oružje.
Ali osim što sam izvještavao o ratu u Bosni , studirao sam ruski na Lenjingradskom državnom univerzitetu još u sovjetsko doba i povremeno izvještavao o SSSR-u tokom njegovog raspada i nakon toga, uključujući kratak boravak u Ukrajini kada je postala nezavisna (priča koju sam napisao u 1991. je bila naslovna„Ukrajinci se boje da bi granični sporovi mogli dovesti do sukoba sa Rusijom“).
Ono što se danas dešava je nevjerovatno, stara melodija je svirana u novom tonu sa bržim tempom i većim ulozima”, piše Maas dalje.
Navodi i da je Michael McFaul, bivši američki ambasador u Rusiji i istaknuti komentator rata, stava da ovo nije početak kraja ruskog predsjednika.
“Putin nema kraj”, napisao je prošle nedelje.
“Čak i ako zauzme Kijev, šta onda? Ukrajinci mu se nikada neće pokoriti. Nikad”.
Tačno je da su Ukrajinci uveliko pokazali da neće odustati, ali u kontekstu Miloševićevog iskustva, Mekfolova ocjena deluje nemaštovito.
Putin istinski veruje u ideju velike Rusije: on bi iskreno želio vratiti Rusiju u ono što smatra izgubljenom slavom. Miloševićevo prihvatanje srpskog nacionalizma bilo je drugačije. Bio je oportunist od početka; nacionalizam je bio samo sredstvo da ga odvede na vlast i zadrži tamo. Sa Kijevom koji pokazuje da neće postati rusko vlasništvo, Putin se kreće ka Miloševićevoj ciničnoj poziciji. Kako se čini da se njegova vojska kreće sporo, s velikom količinom napuštene opreme i značajnim brojem vojnika zarobljenih ili ubijenih, već čujemo manje govora o nacionalnoj slavi i teritorijalnom proširenju. Ostati na vlasti — učiniti sve što je potrebno da ostanete tamo — nova je završnica. Što jasnije to shvatimo, to bolje možemo razumjeti kakva će biti Putinova taktika u vremenu koje je pred nama.
Za kontekst, dozvolite mi da vas vratim u prošlost u bučnu trpezariju Skupštine Srbije u Beogradu u vrijeme Miloševića. Bilo je to kasno 1992. godine, kada su rat i genocid u Bosni bili buktali. Srbija je bila čudno mjesto. To nije bila potpuna diktatura; postojali su neki nezavisni mediji. Da ne volite Miloševića, moglo bi se reći, država u granicama pristojnosti. Trpezarija je bila puna političkih hakova i ratnih zločinaca, kao i šačice utučenih reformatora. Jedan od njih me je prepoznao. On je bio moj prevodilac godinu dana ranije, ali sada je bio visoki funkcioner u saveznoj jugoslovenskoj vladi, nemoćnom entitetu koji je nominalno bio odvojen od Miloševićeve srpske vlade, gdje je, suštinski, bila sva vlast.
“Ne pitajte koja je strategija najbolja za postizanje velike Srbije ili koja je najbolja za dobrobit Srba”, rekao mi je Laslo. “Pitajte koja strategija će Miloševića održati na vlasti, a on će je se pridržavati. Sve ove stvari o kojima priča, poput nacionalizma i zaštite Srba, samo su oruđe koje koristi da bi ostao na vlasti. Uopće ga nije briga za njih. On uopće ne mari ni za koga. Njemu je stalo samo da ostane na vlasti”, prenosi Maas riječi svog sagovornika.
Ističe i da je nasilje bila najbolja strategija za opstanak na vlasti.
“Rat je omogućio Miloševiću da svoj režim stavi u nacionalnu zastavu i okrivljuje sve – sankcije i korupciju, besparicu i hiperinflaciju – za navodne prijetnje s kojima su se Srbi suočili od bosanskih muslimana i američkog imperijalizma. Ti izgovori su na kraju ponestali, ali je Milošević preživio duže nego što se očekivalo kombinurajući retoriku nacionalnog prkosa sa kukavičkim nasiljem vojnika koji su sjedili na brdima i bombardovali civile u dolinama ispod. Mir je, kada je konačno došao, bila taktika koju je koristio da održi svoju vladavinu. To mu nije bio cilj.
Šta nam ovo govori o Putinu? Važno je napomenuti, opet, da je nemoguće da bilo ko od nas zna šta će Putin uraditi ili šta mu se dešava u glavi. Ali presedani su poučni.
Ben Judah, član Atlantskog vijeća koji je napisao knjigu o Putinu, primijetio je prije neki dan da je struktura moći u Rusiji “personalistička diktatura”. Putin je bio na čelu više od dvije decenije i okružen je skrušenim “da” muškarcima; samo pogledajte video zapise njegovih sastanaka sa svojim Vijećem za nacionalnu sigurnost, njegovim generalima i najvišim poslovnim rukovodiocima. Na sličan način, kada sam intervjuirao Miloševića 1993. godine, u njegovoj prostranoj kancelariji nije bilo nikoga drugog: ni tjelohranitelja, ni bilježnika, ni savjetnika za medije.
Vladao je sam.
Interesi ljudi poput Miloševića i Putina su ispred svega.
“Mogao je ili iznenada proglasiti ‘antiteroristička operacija uspjela’ ili dramatično eskalirati”, napisao je Judah na Twitteru, referirajući se na Putina.
“U zavisnosti od toga šta misli da je u tom momentu dobro za njega, on je sposoban prekinuti ofanzivu ili čitavu ekonomiju kakvu poznajemo ostaviti u masovnoj eskalaciji”.
Obrazloženje za nastavak ratovanja je to što on vezuje više Rusa za Putina nego što bi proizašlo iz priznanja njegove greške i povlačenja njegovih snaga. Povlačenje, čak i ako je upakovano kao pobjeda tako što će Ukrajinci izvući ustupak ili dva, moglo bi završiti kao veći udarac njegovoj moći. Matematika bi se lako mogla promijeniti, a Putin je računao da bi povlačenje bolje služilo njegovim interesima; ovo bi se moglo dogoditi bilo kada. Ali do tada će se nasilje nastaviti. Ratni zločini koji užasavaju mnoge od nas teško da će uzeti u obzir u svojim kalkulacijama, jer je to radio ranije, u Čečeniji kao i u Siriji, bez posljedica kod kuće.
Svjedoci, na primjer, novinski izvještaji u kojima obični Rusi poriču da njihove snage bombardiraju gradova u Ukrajini uprkos tome što su im pokazani dokazi o tome. Da, ovo su rani dani, ali poricanje ove vrste nije neuobičajeno godinama nakon ratova.
Pomaže prisjetiti se da je 1990-ih samo mali broj Srba vjerovao da su njihove snage u Bosni krive za ratne zločine uprkos poplavi dokaza.
I još uvijek se tako osjećaju.
Uprkos presudi međunarodnog suda u više procesa gdje su bosanski Srbi počinili genocid, sadašnji predsednik Srbije je niko drugi do Aleksandar Vučić, ministar u poslednjoj Miloševićevoj vladi.
Za Ukrajinu ima dobrih vijesti iz Bosne, a odnose se na oružje.
Rat u Bosni počeo je nakon što je većina birača glasala za nezavisnost od Jugoslavije u kojoj su Srbi dominirali. Ujedinjene nacije su uvele embargo na oružje Jugoslaviji, koristeći obrazloženje da bi više oružja značilo više borbi kako se zemlja raspada. U stvari, Srbi su imali dosta oružja jer su kontrolirali Jugoslovensku narodnu armiju i imali otvorene granice sa ostatkom svijeta da bi nabavili sve što već nisu posedovali.
S druge strane, bosanska vlada nije imala oružje u startu i ograničena sredstva da ga nabavi čak i ilegalno, jer je uglavnom bila okružena svojim srpskim neprijateljem i suočavala se sa svojim nestalnim hrvatskim saveznicima drugdje.
Embargo je značio samo da Srbi, koji su započeli rat, nikada neće izgubiti prednost u naoružanju. Na kraju jednog od mojih zimskih izvještajnih putovanja u Sarajevo, ostavio sam svoje čizme kod prevoditelja jer je njegov brat bio na snježnoj liniji fronta u patikama.
Armija BiH je držala i spriječila srpske snage da pregaze Sarajevo i druge dijelove zemlje koji nisu bili osvojeni u prvim mjesecima rata, kada su Srbi ostvarili većinu svojih dobitaka. Ovo je pokazalo šta se može postići motiviranom vojskom čak i ako je nadmašena u vatrenoj moći.
Srpski borci su bili kukavice: na početku rata napadali su gradove koji nisu imali odbranu, pucajući u ljude kako im se ćefne, a kada su linije fronta bile postavljene, čučali su na brdima i pucali na civile iz daljine.
Posjetio sam srpske vojnike u njihovim planinskim bunkerima; rado su ubijali, ali su se plašili da stave svoje živote na kocku. Kada su konačno razbili izgladnjele branitelje Srebrenice 1995. godine, pogubili su više od 8.000 muškaraca i dječaka.
Paralela sa Ukrajinom je zapanjujuća, sa ključnom razlikom.
Ukrajinci brane svoje domove i svoju nezavisnost. Ruski vojnici zapravo ne znaju za šta se bore.
Ruska armija je ogromna u poređenju sa ukrajinskom, zbog čega je Putin bio toliko siguran da će prevladati za nekoliko dana, kao što Milošević nije očekivao da će se godinama boriti u Bosni (planirao je da brzo podijeli Bosnu između Srbije i Hrvatske).
Ali Ukrajinci, kao i bosanske snage, brane svoje domove i svoju nezavisnost.
Ruski vojnici zapravo ne znaju za šta se bore; mnogima navodno nije čak ni rečeno da će izvršiti invaziju na Ukrajinu. Baš kao što su slabe srpske snage pribjegle neselektivnoj vatri na civilne ciljeve, Rusi se vraćaju na tu sumornu strategiju u Ukrajini.
Ali evo ključne razlike: dok je bosanskoj armiji bilo nestalo oružja zbog embarga UN-a, Ukrajina se pripremala za ovaj rat otkako je Rusija zauzela Krim 2014. godine; dobija podršku u ovom nastojanju od SAD i njenih saveznika iz NATO-a.
Štoviše, sada je na udaru masovne infuzije oružja u milijardama dolara i to očigledno raste iz dana u dan. Mislim da prevodioci u Kijevu ne smatraju potrebnim da traže donacije zimskih čizama za svoju braću i sestre.
Novinarka iz Bosne je prije neki dan iznijela ovu uporednu tačku:
“Ne potcjenjujte Ukrajinu”, napisala je Melina Borčak na Twitteru . “Bosna je bila nezavisna, ali nije imala vojsku kada je napadnuta. … Postojao je embargo na oružje, tako da nismo mogli kupiti ni šaku oružja. Svi su mislili da ćemo brzo iskrvariti. Odupirali smo se 4 GODINE”.
Otpor je imao strašnu cijenu. Ne samo 100.000 mrtvih, već i fizičkih i psihičkih ožiljaka koje milioni preživjelih nose do danas, kao i unutrašnje granice koje još uvijek dijele Bosnu, zahvaljujući mirovnom sporazumu, dogovorenom u američkoj vojnoj bazi, koji je dao pola zemlje genocidnim Srbima.
Nadajmo se, ovoga puta, da će se SAD i njeni saveznici ponašati na način koji pomaže Ukrajini da dođe do pravednijeg i bržeg kraja”, zaključio je Maas.
Predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara (HDZ) jedina će imati pravo veta prilikom formiranja Vlade Federacije u ovom mandatu. Za naredne izborne cikluse bit će primjenjivano još uvijek važeće ustavno pravilo da su za imenovanje Vlade FBiH potrebni potpisi predsjednika i oba potpredsjednika Federacije BiH koji u odgovarajućim klubovima Domovima naroda FBiH , u varijanti broj 1. imaju podršku 2/3, ili, u varijanti broj 2., imaju podršku 3/5 delegata.
To je, ukratko, suština odluka koje bi OHR trebao nametnuti, a koje je jutros najavila Istraga.ba.
Dakle, visoki predstavnik Christian Schmidt namjerava nametnuti jednu privremenu odluku koja bi važila samo sada i nikada više, i jednu trajnu kojom bi bila dopunjena važeća odredba Ustava Federacije BiH koja se odnosi na imenovanje Vlade Federacije.
Dakle, Christian Schmidt bi trebao donijetu odluku kojom bi, u ovom trenutku, za imenovanje Vlade FBiH bio potreban potpis predsjednice Federacije BiH Lidije Bradare i jednog potpredsjednika. Na taj način bi bio zaobiđen Refik Lendo, potpredsjednik Federacije iz reda Bošnjaka. Ovakav način izbora Vlade Federacije bi važio samo sada i nikada više
Druga odluka se odnosi na trajno rješenje. Schmidt namjerava izmijeniti Ustav Federacije BiH, odnosno odredbu koja se odnosi na buduće Vlade. No, tu još OHR nije jasno definirao odluku. Razmatraju se dvije opcije. Prva- (pot)predsjednik Federacije koji ne želi staviti svoj potpis na odluku o imenovanju Vlade FBiH mora u klubu konstitutivnog naroda kojem pripada imati podršku 14 delegata (3/5). Onaj (pot)predsjednik koji nema podršku 14 delegata u određenom klubu Doma naroda FBiH može biti zaobiđen prilikom imenovanja Vlade FBiH. I druga, pot)predsjednik Federacije koji ne želi staviti svoj potpis na odluku o imenovanju Vlade FBiH mora u klubu konstitutivnog naroda kojem pripada imati podršku 16 delegata (2/3). Onaj (pot)predsjednik koji nema podršku 16 delegata u određenom klubu Doma naroda FBiH može biti zaobiđen prilikom imenovanja Vlade FBiH. Prva opcija ide u prilog HDZ-u BiH, jer to znači da stranke protivnice Dragana Čovića moraju skupiti deset delegata u Klubu Hrvata da bi izbjegli HDZ BiH u Vladi FBiH. U drugoj opciji bi trebale skupiti 8 delegata.
Kako god, u oba slučaja o Vladi bi se morao izjasniti Predstavnički dom Parlamenta Federacije. Za imenovanje je potrebno 50 glasova. U ovom trenutku HDZ, SDP, Naša stranka, NiP i PDA nemaju potrebnu većinu. Ovih pet stranaka ukupno ima 44 zastupnika. Nedostaje im šest ruku.
Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović u srijedu se susreo sa predsjednicima HDZ-a 1990 Ilijom Cvitanovićem i HNP-a Ivanom Vukadinom. Kako saznajemo, nije postignut nikakav dogovor jer Čović nije prihvatio sve uslove koje su postavili Cvitanović i Vukadin.
“Ali ako ne prihvatate, recite to javno da bih ja ostao čist kod Amerikanaca”, rekao je Čović Vukadinu i Cvitanoviću.
Čak i ako se HDZ 1900 i HNP pridruže Čoviću i strankama Trojke, ne postoji dovoljno ruku za imenovanje Vlade FBiH. Devedesetka i POMAK imaju 4 ruke (upitno je da li mogu računati na sve). U zbiru sa 44 Trojke i HDZ-a, došli bi do 48 ruku. Dakle, potrebne su im još dvije ruke da bi potvrdili Vladu FBiH, a u igri su POMAK iz Bihaća i HRS iz Mostara koji imaju po jednu zastupnicu, odnosno zastupnika.
“Ovo je dijabolična ilustracija naše stvarnosti i nemoći. Vjeruješ u sve što se napiše o Izetbegovićima, a istovremeno ne vjeruješ ničemu što napišu Radončićevi mediji”, objasnit će mi, u jednoj poruci, trenutnu situaciju u vezi sa KCUS-om i navodnim anonimnim pismom anesteziologa kolega Senad Avdić.
Ne ulazeći u autentičnost anonimnog pisma koje, istina, ima mnogo nelogičnosti, Sebija Izetbegović bi trebala otići s mjesta direktorice Kličničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Postala je teret društvu, postala je teret svojoj Stranci demokratske akcije i, ono što je najbitnije, postala je glavna prepreka u borbi protiv populizma navodnih reformskih snaga okupljenih oko “trojke” kojom iz sjene svoga tornja rukovodi Fahrudin Radončić. Njen imidž je takav da joj niko ne vjeruje čak i kada je u pravu. Svaki argument koji ide njoj u prilog nailazi na osude. Svaka kritika upućena na njen račun, bila ona čak neosnovana i lažna, nailazi na odobravanje i oduševljenje javnosti. Ali niko za takvo stanje nije kriv, osim nje same. Bahato ponašanje prema medijima, arogancija prema uposlenicima, želja za apsolutnom kontrolom svega što se dešava u zdravstvu i nepoštivanje ljudskog dostojanstva svojih kolega dovelo je Sebiju Izetbegović u takvu situaciju da se svaka loša riječ napisana o njoj prihvata kao istina. Čak i ako sam autor teksta kaže – “Ako se ovo ispostavi tačnim”, niko ne sumnja u navode koji se još nisu ispostavili tačnim. Naprotiv, “osnovano se sumnja”, da citiram neuobičajeno neobjektivnog advokata Vladu Adamovića, da je već počinila krivično djelo.
Ponavljam još jednom, Sebija Izetbegović bi trebala napustiti funkciju generalne direktorice KCUS-a jer samo njeno prisustvo je postalo neoborivi argument svim onim snagama koje udruženo žele destabilizirati Sarajevo i državu BiH. Sve dok je Sebija Izetbegović prisutna u javnosti, činjenice neće igrati nikakvu ulogu. Mržnja prema njoj koju je sama izazvala, uvijek će biti jača od zdravog razuma.
Sjetimo se fotografije na kojoj direktor Opće bolnice Ismet Gavrankapetanović u skučenoj prostoriji pozira desetinama fotoreportera i snimatelja dok prima vakcinu. Bilo je to cool. Zamislite samo da je umjesto Ismeta to uradila Sebija Izetbegović. Bio bi to novi “koronaparti” koji bi naišao na brojne osude besposlenih režisera i drugih samoprozvanih aktivista.
Idemo dalje. Kada je Ismet Gavrankapetanović, u svojstvu direktora Opće bolnice, na društvenim mrežama objavio radno vrijeme svoje privatne ordinacije, nijedan medij to nije objavio. To nije toliko problematično, jer to nije uradila – Sebija Izetbegović.
Mnogo je još činjenica koje idu u prilog generalnoj direktorici KCUS-a. Recimo, zvanični pokazatelji su da je broj umrlih u Kantonu Sarajevo znatno manji u odnosu na druge kantone i Republiku Srpsku, a broj umrlih je drastično porastao nakon što su “reformske snage” Elmedina Konakovića i BH Bloka preuzele kontrolu nad Kantonom Sarajevo. Ova statistika, naravno, ne znači da su Forto i lideri trojke ubice jer nisu poduzeli ništa da bi smanjili broj zaraženih. Kao što smrtni slučajevi na KCUS-u ne znače da Sebija Izetbegović sa svojim saradnicima ubija pacijente.
Ali svi ovi argumenti i činjenice nemaju nikakvu šansu da se izbore sa hajkom koja se provodi. I da se ne lažemo, za ovakvo stanje isključivo je odgovorna Sebija Izetbegović. Ona je novinare Avaza vodala ispod ruke po hodnicima KCUS-a i primala poklone od Fahrudina Radončića koji danas, hajkom, naplaćuje svoje dugove od porodice Izetbegović. Ona je Elmedina Konakovića lansirala u političku orbitu jer su joj godile njegove poltronske poruke u kojima je naziva heroinom. Ona se, uz pomoć Konakovića, obračunavala sa Medicinskim faklultetom u Sarajevu.
Samo prisustvo Sebije Izetbegović dovoljno je Radončiću i Konakoviću da u Sarajevu osiguraju glasove koji će im omogućiti vladavinu još četiri godine. Ali to što će Konaković, Kojović i Nikšić vladati još četiri godine u Sarajevu nije nikakav problem. Naprotiv. Problem je što Sebija Izetbegović slabi Bakira Izetbegovića i pregovaračku poziciju SDA o ključnim pitanjima za ovu državu. I to maestralno, uz pomoć Radončića i Konakovića, koriste lideri HDZ-a i SNSD-a, Dragan Čović i Milorad Dodik. Sve dok je Sebija Izetbegović na čelu Kliničkog centra u Sarajevu ljude u Sarajevu neće zanimati priče o izbornom zakonu i šest delegatu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH niti bilo koji drugi suštinski problem, poput plinovoda koji određuje energetsku sudbinu cijele države, a ne samo Kantona Sarajevo. Jer u doba populizma i medijima i javnosti je bitnije hoće li Sebija doći na sastanak kod ministra Vranića ili će ministar Vranić otići na sastanak kod Sebije. Bitnije je kako je Sebija Izetbegović izašla iz automobila od toga što je hrvatska preko noći provukla cijevi ispod rijeke Save i tako narušila teritorijalni integritet BiH. Priča o hrvatsko-ruskoj plinskoj agresiji trajala je dva dana. Priča o Sebiji Izetbegović i njenom bahaćenju traje godinama. Priču o plinovodu pročita tri ili četiri hiljade ljudi. Priču o Sebiji Izetbegović svi registruju. I gledajte sada apsurda. Izjava Šefika Džaferovića o slučaju “anonimno pismo” odjeknula je u svim medijima. Izjava Šefika Džaferovića o postavljanju plinovodnih cijevi u Brodu objavljena je tek u nekoliko medija. Ozbiljna pitanja u ovoj državi skoro nikoga ne interesuju. I to interesovanje će biti sve manje dok je na čelu KCUS-a Sebija Izetbegović. Javnost i medije u Sarajevu više privlači anonimno pismo objavljeno u Avazu i ostalim isturenim komandnim mjestima Avaza, nego što ih, recimo, privlači zvaničan stav Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a da je glavna državna tužiteljica Gordana Tadić kršila propise. A ko zna. Možda je i anonimno pismo baš plasirano da se skrene pažnja sa tužbe protiv Gordane Tadić, posljednje linije odbrane Dragana Čovića, Milorada Dodika, Fahrudina Radončića i pripadajuće mu trojke. Da citiram kolege – “ako se dokaže da je tako, bio bi to veliki skandal”.
Pompezno najavljena SDP-ova inicijativa za “zajednički nastup” probosanskih stranaka u Republici Srpskoj na prvi pogled čini se vrlo prihvatljivom ili, bolje rečeno, poželjnom. Ali, kada detaljno sagledate ovu inicijativu vidjet ćete, zapravo, da se ovim “ujedinjenjem” umjesto “probosanskog bloka” samo Milorad Dodik i Dragan Čović učvršćuju na vlasti. A evo i kako.
Kao projekciju ćemo uzeti rezultate Općih izbora 2018. godine. Kada je u pitanju Paralamentarna skupština BiH, SDA je na nivou Republike Srpske osvojila ukupno 29.683 glasa, SDP je osvojio 9.672, SBB 1.394 i A-SDA 756 glasova. Kada se sve sabere, te 2018. godine u Republici Srpskoj bilo je oko 42 hiljade “probosanskih glasova”.
Oduzmi od opozicije i baci
Prezentirajući svoju inicijativu, potpredsjednik SDP-a BiH Vojin Mijatović kazao je da je uslov “zajedničkog nastupa probosanskih stranaka u Republici Srpskoj” to da te stranke imaju i svog kandidata za srpskog člana Predsjedništva. Taj kandidat, prema informacijama iz SDP-a, trebao bi biti upravo Vojin Mijatović kojeg bi, prema SDP-ovoj inicijativi, podržali bošnjački povratnici u Republici Srpskoj. Jasno je svima da 42 hiljade glasova nisu dovoljne za izbor srpskog člana Predsjedništva BiH, ali mogu biti presudne prilikom izbora. Evo računice. Milorad Dodik je 2018. godine osvojio 368 hiljada glasova i nakon Lokalnih izbora 2020. godine jasno je da je njegova popularnost u padu. No, teško je očekivati da će on ili neki drugi kandidat njegove stranke ići ispod 300 hiljada glasova. Opozicijski kandidat Mladen Ivanić je 2018. godine osvojio 292 hiljade glasova. Pogledamo li detaljno povratnička mjesta u Republici Srpskoj, vidjet ćemo da su Bošnjaci svoje glasove uglavnom dali Mladenu Ivaniću. U Prijedoru, recimo, na biračkom mjestu Kozarac 4, gdje uglavnom glasaju povratnici, opozicijski kandidat Mladen Ivanić osvojio je 80 posto glasova. Slično je i na drugim biračkim mjestima, što znači da bi, ukoliko Vojin Mijatović dobije podršku “probosanskih stranaka u RS-u” ti birači glasali za njega (kao kandidata koji nema nikakve šanse), a to bi, zapravo, značilo 40-ak hiljada glasova manje za opozicijskog kandidata koji bi izašao na megdan Miloradu Dodiku ili nekom od njegovih kadrova. I to bi, pojednostavljeno, značilo skoro pa siguran izbor Milorada Dodika ili njegovog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.
To je, dakle, SDP-ova inicijativa u Republici Srpskoj pretvorena u brojke i slova u utrci za člana Predsjedništva BiH.
“Ne pada im napamet” eliminisati Čovića
“Ne pada nam napamet da to radimo”, kazat će na konferenciji za medije Nermin Nikšić nakon što je upitan da li bi ista inicijativa mogla biti pokrenuta i na teritoriji Federacije kako bi se umanjile šanse Dragana Čovića i HDZ-a BiH.
Nekoliko dana kasnije, Vojin Mijatović izlazi s idejom da Nermin Nikšić bude kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH iz Federacije, što bi, opet, umnogome moglo ugroziti izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kao jedinog objektivnog kandidata čija je popularnost, zbog odluka u Kantonu Sarajevo i loše kadrovske politike, u velikom padu. Ukoliko DF ne prebrodi ovu krizu i ne ujedini se s preostalim strankama “ljevice”, izbor Željka Komšića bi mogao doći u pitanje, jer je teško očekivati da on može osvojiti više od 150 hiljada glasova. Ono što je interesantno, SDP BiH i Vojin Mijatović na sastanak u vezi sa svojom inicijativom ne pozivaju političke partije koje su spremne koalirati s DF-om (poput SD-a Envera Bijedića). Manje šanse Željka Komšića znače veće šanse Dragana Čovića u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ali to, sudimo li na osnovu izjave Nermina Nikšića, ne interesuje SDP. Oni su opredijeljeni na “jedinstvo u RS-u”, gdje će kandidaturom Vojina Mijatovića, zapravo, olakšati put Miloradu Dodiku u utrci za Predsjedništvo BiH. Pojednostavljeno, logika SDP-a je ovakva – Čovićev izbor u Predsjedništvo ih ne interesuje, ali besmislena kandidatura Vojina Mijatovića, koja doprinosi Dodikovoj pobjedi im je itekako bitna. Provedu li Nermin Nikšić i Vojin Mijatović svoj plan u djelo, u Predsjedništvu BiH će sjediti Milorad Dodik i Dragan Čović i u toj je situaciji potpuno svejedno ko će biti bošnjački član Predsjedništva BiH jer će mandatar za novi saziv Vijeća ministara sigurno biti HDZ-ov kadar.
Probosanska koalicija u Federaciji BiH, kako reče Nermin Nikšić, “ne pada mu napamet”. A, evo šta to znači. Nakon odluke prošlog saziva CIK-a, drugi Hrvat iz Skupštine Ze-Do Kantona prebačen je u Zapadnohercegovački kanton. Čak i pod uslovom da SDP dobije po jednog Hrvata u skupštinama Tuzlanskog, Unsko-sanskog, Goraždanskog, Sarajevskog i Zeničko-dobojskog kantona, to neće značiti ništa. HDZ BiH bi i u tom slučaju imao svojih 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH i bio bi nezaobilazan faktor prilikom formiranja buduće Vlade FBiH. No, ukoliko bi se u ključnim kantonima, poput SBK i Livanjskog, napravila “probosanska koalicija”, postojala bi mogućnost da HDZ ostane bez dvanaestog delegata u Domu naroda FBiH, a time i bez četvrtog (od ukupno pet) delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ne bude li tog jedinstva, HDZ BiH će biti nezaobilazan faktor i na državnom i na federalnom nivou. A, ako je Dragan Čović vlast na nivou BiH, onda je i Milorad Dodik neupitan. Zato ćemo u nastavku vidjeti šta donosi inicijativa Vojina Mijatovića i SDP-a kada je u pitanju izbor državnih zastupnika iz RS-a.
U proteklom periodu, Bošnjaci iz RS-a su uspijevali, uglavnom, izabrati jednog državnog zastupnika. Nakon izbora 2018. godine pripao im je kompenzacijski mandat osvojen na osnovu glasova koalicije okupljene oko SDA (oko 30 hiljada glasova). SDP-ovih deset hiljada glasova je – propalo. Gledajući po izbornim jedinicama za državni Parlament, SDA je bila najbliža direktnom mandatu u izbornoj jedinici 3, a to je izborna jedinica koja obuhvata općine na istoku RS-a (od Trebinja do Zvornika). U toj je izbornoj jedinici “falilo” 15 hiljada glasova. Uz veliki angažman dijaspore, taj broj bi se mogao dostići, ali bi u tom slučaju SDA ili probosanske stranke, vjerovatno, izgubile kompenzacijski mandat (ukupno pet kompenzacijskih mandata iz RS-a). Naravno, postoji mogućnost da bi, povećenjem glasova putem pošte probosanske stranke mogle osvojiti dva mandata iz RS-a u Parlamentu BiH, ali sudeći na osnovu izbornih rezultata 2018. godine to je teško očekivati. Čak i da izaberu dva zastupnika iz RS-a, to ne bi mnogo pomoglo jer entitetska većina RS-a u Predstavničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH podrazumijeva pet glasova. Koalicija oko Milorada Dodika čak i s ogromnim padom, izvjesno je, imat će najmanje šest mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Bude li Dodik izabran za člana Predsjedništva, ulazak SNSD-a u vlast na nivou BiH bit će samo formalnost. Glasovi dva (probosanska) državna zastupnika iz RS-a bit će, faktički, nebitna. No, ukoliko Dodik ne bude izabran za člana Predsjedništva BiH, SNSD bi mogao biti opozicija. Pod uslovom, naravno, da i Dragan Čović ne bude u Predsjedništvu BiH. Ali, preduslov za to je da Vojin Mijatović odustane od kandidature za srpskog člana Predsjedništva BiH kojeg bi podržale “probosanske stranke”.
“Mogli bismo izabrati i svog delegata u Domu naroda BiH”, kazat će ambiciozni Vojin Mijatović u kontekstu izbora zastupnika u Narodnu skupštinu Republike Srpske koja, potom, imenuje pet delegata u Klubu Srba Doma naroda BiH.
Najjača stranka iz Doboja nije pozvana
Iz izborne jedinice 5 (Doboj) u Narodnu skupštinu RS-a 2018. godine nije izabran nijedan zastupnik. Koalicija okupljena oko SDA je imala oko 5.000 glasova, dok je SDP-ov Proevropski blok u toj izbornoj jedinici osvojio 2.730 glasova. To je, u zbiru s manjim probosanskim strankama, oko 8.000 glasova. Da su bili ujedinjeni, iz te bi izborne jedinice sigurno bio izabran “probosanski” zastupnik u NSRS, a SNSD bi ostao bez drugog mandata iz te izborne jedinice. Iz ove izborne jedinice, dakle, moguće je i s postojećim glasovima izabrati jednog zastupnika u NSRS. No, Vojin Mijatović i SDP na sastanak o “zajedničkom” nastupu ne pozivaju Sevlida Hurtića, predsjednika Nezavisne liste za Doboj koji je samo u tom gradu, na lokalnim izborima, osvojio 2.835 glasova, što je više od SDP-a (1.585) i SDA (1.025) u zbiru. Ukoliko se u toj izbornoj jedinici koja, osim Doboja, uključuje Teslić, Stanare i Petrovo, izbaci Hurtićev NLD, mandat “probosanskih” stranaka u NSRS bio bi ugrožen. Bez obzira na to, Mijatović je odlučio ne pozvati na sastanak čovjeka koji je osvojio više glasova od SDP-a i SDA zajedno i koji bi mogao donijeti jedan direktni mandat probosanskim strankama u NSRS.
Stranke presudne za mandat u NSRS-u nisu pozvane
Idemo sada na izbornu jedinicu 4 za NSRS koja uključuje Derventu, Brod, Vukosavlje i Modriču. Da bi se iz te izborne jedinice izabrao zastupnik u NSRS nužno je, ako poredimo s rezulutatima iz 2018. godine, osvojiti oko 3.900 glasova. Na izborima 2018. godine koalicija SDA osvojila je 1.600 glasova, a Proevropski blok okupljen oko SDP-a osvojio je 1.455 glasova. U zbiru je to oko 3.100 glasova što je nedovoljno za direktni mandat. Međutim, na Lokalnim izborima 2020. godine, u četiri općine te izborne jedinice pojavile su se dvije stranke koje okupljaju hrvatske povratnike. U pitanju su Hrvatski Blok i Posavska stranka koje su, u zbiru, u ove četiri općine osvojile 758 glasova. Dodaju li se njima glasovi koje okupljaju “probosanske stranke” okupljene oko SDP-a i SDA, dolazimo do cifre od oko 3.850 glasova. To znači da bi iz izborne jedinice 4 probosanske stranke i sada mogle osvojiti jedan direktni mandat u Narodnoj skupštini RS-a. Ali Vojin Mijatović i SDP BiH odlučili su na sastanak ne pozvati predstavnike Hrvatskog Bloka i Posavske stranke koje bi mogle odigrati presudnu ulogu u dobijanju jednog mandata u NSRS-u, odnosno “otimanju” mandata SNSD-u iz te izborne jedinice. Za razliku od njih, Mijatović i SDP su na sastanak pozvali Božu Skopljakovića, predsjednika Hrvatske stranke BiH koja skoro da i nema glasača na teritoriji RS-a.
To je, dakle, prevedena u brojke, inicijativa Vojina Mijatovića i SDP-a BiH koja se odnosi na “zajednički nastup” probosanskih stranaka u RS-u.
Vijest je – što bi se reklo – nezasluženo prošla ispod radara javnosti, a vrijedi je citirati: Vlada Republike Srpske je u petak, po hitnom postupku, utvrdila Prijedlog budžeta za narednu godinu kojim se budžet predsjednika RS-a povećava za čak 45 miliona KM! Banjalučki portal capital.ba, fokusiran na ekonomiju, donosi detaljne cifre, pa tako saznajemo da je budžet kojim je ove godine raspolagala aktuelna predsjednica Željka Cvijanović težak 10,8 miliona KM, a onaj kojim će upravljati Milorad Dodik bit će 56,5 miliona KM. Vlada RS-a je, reklo bi se, promptno reagirala, drugi rebalans budžeta usvojen je dan prije nego je Centralna izborna komisija BiH utvrdila rezultate izbora nakon kontrolnog brojanja, pa nema uopće potrebe elaborirati zašto se budžetiranje entitetskog predsjednika našlo na dnevnom redu tek nakon CIK-ove objave.
Demonstracija moći
E, sad, feministice će sigurno reći kako i ovaj potez puno govori o različitom tretmanu žena i muškaraca na pozicijama, jer nema uopće dileme: da je kojim slučajem Željku Cvijanović naslijedila Jelena Trivić, nikome ne bi palo napamet da mijenja budžet, vjerovatnije bi se otvorilo pitanje kako će se trošiti nepun milion maraka svaki mjesec, no usuđujem se ustvrditi kako će i ovih skoro pa pet miliona Dodiku biti malo. Ali, godišnjih 56,5 miliona je tu najprije zato da se zna ko je gazda entiteta.
Uostalom, svoju je moć lider SNSD-a demonstrirao u prošli utorak, one banjalučke večeri kada je – po procjenama MUP-a RS-a – oko 30.000 duša složno pratilo dirigenta Emira Kusturicu i uzvikivalo: Neće moći, decoooo! Decooooo! Replika iz kultnog filma “Ko to tamo peva” uslijedila je nakon što je sam Dodik, i inače presklon mikrofonu, iscrpio vlastiti repertoar namijenjen za posebnu priliku s imenom “Otadžbina zove”. Da se ne lažemo, performans od “Pukni, zoro” do 49 posto Bosne i Hercegovine koju će odnijeti na cipelama nije za zlatne palme, mnogo je više za političku analizu prijetnji koje je ne samo ovoj državi već i susjednim, kao i cijeloj regiji, pa ako ćemo gledati širu sliku, i Evropskoj uniji isporučio najistureniji eksponent Vladimira Putina na Balkanu. Drugo je pitanje ko je sve spreman reagirati, a kada to kažem, zaista ne mislim na divljenje koje spram Dodika ne krije hrvatski predsjednik Zoran Milanović, a još manje na famozni domaći duh koji se i toga dana iskazao na društvenim mrežama potencirajući priču o dva fenomena u našoj zemlji – jedan je bio pomračenje Sunca, a drugi protest vlasti protiv opozicije u Banjoj Luci – uz opasku da je prvi objašnjiv. Mislim, naime, na institucije Bosne i Hercegovine i onaj dio političke javnosti koji godinama s Dodikom igra na sigurne karte: on nama nema Bosne, mi njemu ima, ima, i vlast sita i ovce na broju (istina, sve manjem). I na onaj dio međunarodne zajednice koji podržava BiH, a kako sada stvari stoje, ima sve manje domaćih partnera raspoloženih da se zaista uhvate ukoštac s prijetnjama raspadom zemlje.
Centralna izborna komisija BiH je valjda najilustrativniji primjer. Ne postoji državna institucija kojoj se priznavao veći respekt, uprkos silnim primjerima grijeha. Od, da podsjetim nasumce, famoznih snimaka izborne krađe u Banjoj Luci još 2014, preko referendumskih vreća u policijskim automobilima u Tešnju, do gotovo redovitih (neobjašnjivih) pojava enormnog broja nevažećih glasačkih listića. Sve je prošlo sa NN prijavama, ujeo vuk magarca, u nadležnosti upravo onih u čiju se korist kralo, da bi se u neka doba osvijestilo kako CIK-om vladaju vladari naših sudbina, pa se kao pobjeda svih pobjeda slavio sastav CIK-a u kome nisu produžene ruke “dokazanih neprijatelja BiH”. Hoću samo reći kako smo, možda i zato, ali i zbog budnih očiju visokog predstavnika, evropskih i američkih dužnosnika, od 2. oktobra 2022. očekivali onaj minimum biračkog dostojanstva koji garantira obračun s kradljivcima izborne volje. Da se nešto ozbiljno zbiva, vidjelo se već u tu famoznu izbornu nedjelju, koja je počela izvještajima o naoružanim licima oko biračkih mjesta u Zvorniku i Šekovićima, a završila objavom pobjede kandidatkinje opozicije Jelene Trivić u utrci za entitetskog predsjednika, koja je pukla sa narednom zorom i kopernikanskim obratom u Dodikovom štabu. CIKBiH je skupio hrabrost i najavio kontrolno brojanje, što je trebalo da znači apsolutnu provjeru čitavog procesa ograničenu na glasanje za predsjednika i potpredsjednike RS-a.
Tokom tog procesa iz CIK-a su stizale kontroverzne informacije, od onih polujavnih kako se u jednom času razlika između Jelene Trivić i Dodika spustila na jedva 5.000, do otvorene debate među članovima CIK-a o 62 vreće kojih ima, pa nema. Ispostavilo se čak i da su pronađeni falsificirani glasački listići na kojima je listom bilo zaokruženo Dodikovo ime. O brutalnosti izborne krađe opozicija u RS-u je govorila svakodnevno, no najglasniji je ipak bio Nebojša Vukanović, koji je i možda najveće (pozitivno) iznenađenje izbora 2022. s obzirom na količinu osvojenih glasova u vlastitom aranžmanu, bez ikakve stranačke logistike. Vukanović je skupa sa SDS-om i PDP-om podnio i prijavu Tužiteljstvu BiH, u Banjoj Luci su organizirali i proteste zbog – kako su rekli – krađe izborne volje, a tokom druge protestne šetnje Branislav Borenović, lider PDP-a, ustvrdio je da su ustanovili “stotine nepravilnosti, kojim je obuhvaćeno preko 65.000 glasova koji su zloupotrijebljeni”, tražeći ponavljanje izbora. CIKBiH nijednog časa brojne nepravilnosti nije demantirao, čak je i predsjednik dr. Suad Arnautović javno rekao kako nije isključeno ponavljanje, ne precizirajući da li misli na ukupno ili barem djelimična ponavljanja u sredinama u kojima je ozbiljno narušen integritet izbora. Tako smo ušli u prošlu sedmicu u kojoj je jedan dan Christian Schmidt kuražio CIKBiH, odmah za njim isto su učinili Ambasada SAD-a, OSCE i EU, dan kasnije je Dodik zapjevao, a u četvrtak proglašen i pobjednikom. Predsjednik je RS-a, objavio je CIK, na sjednici toliko smušenoj da se Ivan Begić šali na svoj račun licitirajući koliko je minuta bio potpredsjednik iz reda hrvatskog naroda. Ćamil Duraković je drugi potpredsjednik RS-a
Prebacivanje loptice Sudu BiH
Vanja Bjelica-Prutina je jedina članica CIK-a koja se usprotivila odluci koju posljednjih dana zakletvama brani predsjednik Arnautović, sve prebacujući lopticu Sudu BiH koji, eto, treba da odluči?! O čemu? O odgovornosti članova CIK-a ili pak njihovoj posvećenosti vlastitom poslu? Ili onom najtužnijem o čemu zadnjih dana bez zadrške govori Vukanović nazivajući CIK centralnom izbornom krađom: o nagodbi “SDA, SNSD-a i HDZ-a koji je uvijek držao leđa SNSD-u”? Šta god pričao predsjednik i (muški) članovi CIK-a, pojačani vječnom Irenom Hadžiabdić, njihov je učinak ove 2022. izborne godine alarmantno zabrinjavajući: uspjeli su potpuno legalizirati i legitimizirati izborne krađe, svojim su angažmanom aktivno doprinijeli svim narednim lošim odzivima birača i što je najgore, ostavili su dojam neizbrisive partijske podobnosti. A i profiteri su: od centralne teme mitinga “Otadžbina zove” – kada je samo CIK bio veći neprijatelj Srba od SDS-a, PDP-a, Vukanovića i Jelene Trivić – uznapredovali su do relevantnosti u Dodikovim očima. Dovoljnoj da se posveti budžetu od 56,5 miliona KM. CIK izdati ne zna.
“Ne možemo ni potvrditi ni negirati”, identičan je odgovor iz Stranke demokratske akcije i Socijaldemokratske partije kada je Politicki.ba upitao da li je jučer došlo do kontakata između Bakira Izetbegovića i Nermina Nikšića.
Dakle, bilo je.
Nakon što je SDP ostao bez (bošnjačkog) delegata u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine, u SDP-u je kap prelila čašu!
Ova stranka, s druge strane, osigurala je kontrolu formiranja vlasti na nivou entiteta F BiH, kada je njen kandidat za (pot)predsjednika dobio 13 ruku u Klubu Srba Federalnog doma naroda.
“Tri stranke mogu federalnu vladu napraviti”, stoji u jednoj od poruka koje smo iz vrha SDP-a dobili jučer.
Igor Stojanović, Refik Lendo i Lidija Bradara činit će vrh F BiH. SDP, SDA i HDZ BiH preko njih utiču ne samo ko će činiti vladu većeg bh. entiteta, već i na sastav kantonalnih vlasti.
Trojka – SDP – NiP – NS – “ljulja se kao babin zub”. Ona je i ranije bila nestabilna. S kadrovskim rješenjima ne samo da je svaka od stranaka “gutala najmanje jednu žabu”, već je raslo nezadovoljstvo članstva.
Jučerašnji ishod glasanja za Dom naroda BiH bio je kap u već prepunoj čaši. Liderima otapajuće većine Nikšić je, objavila je Slobodna Bosna, poslao poruke/pismo.
U njemu je već za početak naredne sedmice najavio da će zakazati “sjednicu Glavnog odbora SDP-a i predložiti da li da se donese odluka i da li da se otvore razgovori o drugim mogućim partnerima za formiranje vlasti. Ili da mi ostanemo opozicija, a vi kao Sedmorka da odete sa SDA”.
Istovremeno, “zamrzava status SDP-a u Osmorki”. Prije ili nakon što je nakucao poruke čelnicima Osmorke, Nikšić je razgovarao s Izetbegovićem.
I iz SDA i iz SDP najavljeno je za Politicki.ba da će se razgovori nastaviti. Ranije su nam iz vrha SDP-a rekli, a jučer potvrdili, da su u komunikacijama čelnika dvije partije definirani neki od principa.
Uz ostalo, Nermin Nikšić će biti federalni premijer. SDP bi trebao dobiti i četiri ministra u Vladi entiteta F BiH. Nju bi činili SDA – DF, te blok stranaka oko HDZ BiH.
Ni to nam nisu željeli potvrditi, ali ni demantirati u SDA. No, ono što je bila konstanta i jučerašnje naše komunikacije s čelnicima iz SDP je interes da se formira stabilna vlast.
Za njih, idealno bi bilo da se uz ove četiri, nađe i barem još jedna stranka, (NiP) čime bi se stvorila dvotrećinska većina u Federalnom parlamentu za promjene Ustava.
U SDA kažu da razgovori (stalno koriste taj termin, a ne “pregovori”) traju, ali se stiće dojam da je dosta toga već dogovoreno i da se ide sve utabaniom stazom prema koaliciji SDA – SDP gdje god se to može.
Politicki.ba prije par dana objavio je da je došlo do žestoke svađe između SDP i BHI Kasumović Fuad u Zeničko-dobojskom kantonu.
“Što se tiče SDP, mi se ovdje zaustavljamo”, napisao je čelnik kantonalne organizacije te partije Mirsad Mahmutagić.
Razlog svađe su imenovanja na pozicije u javnim preduzećima i ustanovama. BHI FK insistirao je da se na mjestu direktora Zavoda zdravstvenog osiguranka ZDK ne može zadržati Omer Škaljo.
“Gospodine Mirsade, vi meni sve više ličite na one koji štite kriminalce”, stoji u još jednoj od poruka koje je Politicki.ba vidio. Napisao ju je Kasumović.
Izgleda da su razlike između dva stuba sedmočlane koalicije u ZDK “premoštene”, ali je ostao rastući gorak ukus.
Mahmutović je i prije, ali i nakon tog verbalnog duela, optuživao Kasumovića da želi formirati vlast u ZDK s SDA.
To nije daleko od istine. Ali je isto tako dosta jasno da i SDP u ovom kantonu želi formirati vlast sa SDA. Vri i u Bosansko-podrinjskom kantonu Goražde. SDP postaje sve nervozniji suočen s rastućim ucjenama malih stranaka.
Tako je početkom ovog mjeseca Vlada BPK na jednu poziciju u javnoj ustanovi morala imenovati osobu koja je ranije smijenjena s ministarske pozicije jer je dokazano da je falsificirala fakultetsku diplomu. SDP je bio protiv.
U drugim kantonima unutar trojke/osmorke vri kao u košnici. Zbog sve češćih svađa, iznevjerenih obećanja, zakulisnih dilova… koalicioni kapacitet SDA-DF raste.
Ukoliko se u SDP-u predstojeće sedmice “prelomi” te se krene u pregovore sa SDA, vlade bi se mogle promijeniti ili formirati i za ZDK, BPK, USK, Kanton Sarajevo… sa (bitno) manje stranaka nego li je to trenutno slučaj. A to znači više pozicija za partije koje su u vlasti.
“SDA je uvijek široke ruke u pravljenju koalicija”, slavodobitno će za Politicki.ba reći jedan visoki funkcioner SDP-a s kojim smo ovih dana intenzivnije komunicirali.
Koliko su otuđene institucije Bosne i Hercegovine može se s vremena na vrijeme jasno vidjeti, posebno kada je riječ o pravosudno-policijskim organima koji, narodski rečeno, i na prvi pogled, ne znaju kud gone!
Ali znaju dobro. I djeluju po matrici u kojoj nam pamet razvlači kao onomad Ratko Mladić koji je tukao Velušiće, jer “tamo nema srpskog življa” (sarajevsko naselje).
Upravo tako Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) na čijem je čelu Darko Ćulum (blizak SNSD), po nalogu glavnog državnog tužioca Milanka Kajganića razvlači pamet bh. javnosti s predmetima i istragama u kojima su glavne mete Bošnjaci.
Nema više dileme u taj srpski projekat, a nakon što su objavljeni dokumenti koji govore da su 10. jula pokrenute aktivnosti usmjerene protiv Bakira Izetbegovića, lidera SDA te traže od Predsjedništva BiH dokumente koji se odnose na reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije.
Naravno, da SIPA-u i Tužilaštvo ne zanima država Bosna i Hercegovina već Izetbegović, kojeg se valja sada uvaljati u pravosudno blato, u kojem već godinama ‘plivaju’ i heroji Bosne i Hercegovine. Sudbinu su im napisali u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine u montiranim optužnicama, sa sumnjivim svjedocima (upravnik logora Batkovići svjedočio protiv optuženih u slučaju Dobrovoljačka) za ratni zločin gdje moraju dokazivati svoju nevinost dok npr. Milomir Savčić, optuženik za genocid slobodno šeta Srbijom. Na slobodu je dospio upravo uz pomoć uposlenika Tužilaštva BiH!?
Ne bilo kojih uposlenika, već direktno uz pomoć glavnog tužioca Milanko Kajganić, koji je na krilima Američke ambasade u BiH stigao na ovu poziciju. Mediji su danima pisali da je upravo on uključen u slučaj koji se vodi protiv odbjeglog nekadašnjeg komandanta 65. zaštitnog motoriziranog puka pri Glavnom štabu tzv. Vojske Republike Srpske (VRS) Milomira Savčića.
Njegova uloga nije rasvijetljena, ali on i dalje uživa svu podršku međunarodne zajednice ali i predstavnika Trojke, kojima isto neće biti mrska istraga protiv Izetbegovića. Jednako kao što Nerminu Nikšiću nije mrsko i što slučaj ‘Bosnalijek’ tapka u mjestu, dok avgust žurno dolazi!
SIPA, kojom su nekad vladali ‘The Chetniksi’, vraća se na stari kolosijek.
Oni rade po nalogu Tužilaštva BiH, pa 10. jula, dan nakon što je Milorad Dodik objavio u Službenom glasniku nepriznavanje Ustavnog suda BiH u Republici srpskoj čime je napravio svojevrsni državni udar, pokrenuli predistražne radnje protiv Bakira Izetbegovića zbog, pazite sada, navodnog počinjenja krivičnog djela “neizvršenje odluke Ustavnog suda BiH, Suda BiH” u ‘slučaju Ljubić’!?
Da mozak se zaledi. Presude za koju je i sam visoki predstavnik Christian Schmidt kazao da je provedena i da je za njega ta priča završena!
Nije nam SIPA otkrila niti je Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu protiv Dragana Čovića zbog neizvršavanja ‘presude Ljubić’, jer je bio član Kolegija u zakonodavnoj vlasti!
Pretpostavka je da tu nema materijala, baš kao što su se izgubili dokumenti od državnog Suda do Kantonalnog tužilaštva, pa Čović nakon nepravosnažne osuđujuće presude biva oslobođen! Nikada se pravosuđe nije bavilo krivcima za gubljenje dokumentacije!
I tako nam pamet razvlače godinama ‘krhajući’ milione u neke reforme u kojima je samo jačala matrica po kojoj je Tužilaštvo BiH, a i SIPA nadležna za područje Federacije, mahom Bošnjake.
Jer neprovođenje ‘presude Komšić’ ne sekira pravosuđe, kao ni ine presude Suda za ljudska prava iz Strazbura.
Vrijeme je da se definitivno Tužilaštvo BiH proglasi federalnom institucijom, jer na tlo Republike srpske ne stižu. Zaduženi su za federalne respiratore, a za industrijski kisik koji su u Rs davali pacijentima nisu.
Nisu zaduženi ni za sumnjive nabavke poljske bolnice u Rs, kao niti za državni udar koji dolazi iz ovog bh. entiteta. Jer da jesu, 10. Jula hapsili bi po Banjoj Luci, a ne bi piskarali naredbe koje neće dovesti do ozdravljenja bh. društva, već novih pravosudnih lakrdija u kojima se ima za cilj Bošnjake prikazati kao korumpirane i kriminalizirane, jednako kao što se pokušavaju pripadnici Armije RBiH i MUP-a R BiH prikazati zločincima, kao da oni nisu bili jedina legalna vojska na tlu Republike BiH koja se branila od agresora!
I sada u vrijeme državnog udara Milorada Dodika valja skrenuti pažnju na drugu stranu. Ne treba imati sumnju da će mediji danima pisati o istragama protiv Izetbegovića, dok će nam vozovi ka EU sve brže prolaziti. A, ko će bolje pomoći Dodiku u tome od njegovog Kajganića i Ćuluma!
Državna tužiteljica Biljana Simeunović nova je članica VSTV-a. Ova vijest, na prvi pogled, ne zvuči toliko zanimljivo, ali ona suštinski može uticati na budućnost bh. pravosuđa. Biljanu Simeunović u četvrtak je podržalo devetnaest državnih tužilaca, što je za jedan glas više od podrške koju je dobila Vedrana Mijović, državna tužiteljica iza čije su kandidature, sa svim svojim medijskim i političkim partnerima, stajali – Milan Tegeltija i Gordana Tadić.
Za Milana Tegeltiju izbor predstavnika Tužilaštva BiH u VSTV-u bio je vrlo bitan. Do danas je tu instituciju u VSTV-u predstavljala Jadranka Lokmić Misirača, državna tužiteljica čiji je sin povezan sa SBB-om Fahrudina Radončića. Ona je, ujedno, obavljala i funkciju potpredsjednice VSTV-a. Uglavnom pratila politiku Milana Tegeltije. Odlaskom Jadranke Lokmić Misirača, a dolaskom Biljane Simeunović Tegeltija je izgubio jedan siguran glas u VSTV-u i sada više nema zagarantovanu većinu. Istraga će u nastavku detaljno objasniti novi omjer snaga u VSTV-u.
Dakle, predsjednik VSTV-a je Milan Tegeltija. Iako duboko kompromitovan snimkom “potkivanje”, on je ostao na čelu te institucije zahvaljujući pomoći Disciplinske komisije koju je formirala sad već bivša članica VSTV-a, Jadranka Lokmić Misirača
Potpredsjednica VSTV-a iz reda hrvatskog naroda je Sanela Gorušanović Butigan. Ona je nasljednica Ružice Jukić, koja je apslutno podržavala odluke predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije. Gorušanović-Butigan je sutkinja Općinskog suda u Sarajevu, a izabrale su je, tajnim glasanjem, sve općinske i kantonalne sudije u Federaciji BiH. Njena protukandidatkinja je bila Katica Artuković, sutkinja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu iza čije kandidature su bili ljudi bliski HDZ-u BiH. Sanela Butigan Gorušanović je članica VSTV-a na čiji glas Milan Tegeltija ne može, sa sigurnošću, računati.
Član VSTV-a je i sudija Vrhovnog suda FBiH Goran Nezirović. On slovi za najžešćeg kritičara Milana Tegeltije. Njegov mandate ističe u februaru naredne godine, ali to tada – Milan Tegeltija ne može računati na bezrezervnu podršku ovog člana VSTV-a.
Mahmut Švraka u VSTV-u predstavlja Republičko tužilaštvo Republike Srpske. Bio je jedan od članova VSTV-a koji su predlagali da se raspravlja o odgovornosti Milana Tegeltije nakon afere potkivanje. Apsolutnu podršku Milan Tegeltija od njega ne može dobiti. Mandat mu ističe u septembru naredne godine.
Federalno tužilaštvo u VSTV-u predstavlja Slavo Lakić. I on je bio među članovima VSTV-a koji su tražili Tegeltijinu odgovornost zbog slučaja potkivanje. Mandat mu ističe u julu 2022. godine.
Željka Radović je glavna tužiteljica Okružnog javnog tužilaštva u Doboju. Ona je apsolutni poslušnik Milana Tegeltije, a kćerka joj je, tokom mandata Gordane Tadić, zaposlena u Tužilaštvu BiH. Mandat Željke Radović u VSTV-u ističe u aprilu 2023. godine.
Osim na podršku Željke Radović, Tegeltija može računati i na bezrezervnu podršku Jadranke Stanišić i Duške Bogojević. Stanišićeva u VSTV-u zastupa Vrhovni sud RS-a, dok je Duška Bogojević izabrana od strane Advokatske komore RS. Mandati im ističu u drugoj polovini 2023. godine.
Berina Alihodžić u VSTV-u zastupa kantonalne tužioce iz Federacije. Posljednjih mjeseci ona je nekoliko puta proturječila predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji, ali je, barem do sada, prilikom donošenja ključnih odluka bila na Tegeltijinoj strani. Njena bliska prijateljica je Jadranka Lokmić Misirača.
Selim Karamehić u VSTV-u zastupa pravosuđe Brčko distrikta. On nije slijepi poslušnik Milana Tegeltije, a prilikom izbijanja afere potkivanje, kao član Disciplinske komisije glasao je za suspenziju predsjednika VSTV-a. Međutim, preglasan je. Mandat mu ističe u junu naredne godine.
Sud BiH u VSTV-u predstavlja Dragomir Vukoje. On je kadar Milana Tegeltije i protivio se njegovoj suspenziji zbog slučaja potkivanje. U februaru naredne godine mu ističe mandat u VSTV.
Amila Kunosić u VSTV predstavlja Advokatsku komoru FBiH. I ona je bila među članovima VSTV-a koji su tražili odgovornost predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije, što znači da na njen glas prvi čovjek bh. pravosuđa – ne može računati. Mandat joj ističe u januaru naredne godine.
Monika Mijić je član VSTV-a u ime Vijeća ministara BiH. Ona je kadar HDZ-a BiH i, uglavnom, podržava stavove predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije. Mandat joj ističe u decembru ove godine, ali zbog sistema glasanja u VSTV-u teško je očekivati da će biti izabran neko ko ima drugačije stavove od Monike Mijić.
Lejla Hadžić je nedavno izabrana za članicu VSTV-a u ime Parlamenta BiH. Ona, prema informacijama Istrage, sigurno neće pratiti stavove Milana Tegeltije.
Dakle, od ukupno četrnaest članova VSTV-a plus predsjednik, Milan Tegeltija više nema bezrezervnu podršku najmanje osam članova. To su – Biljana Simeunović, Goran Nezirović, Slavo Lakić, Mahmut Švraka, Sanela Butigan Gorušanin, Selim Karamehić, Amila Kunosić i Lejla Hadžić. Na drugoj strani, Milan Tegeltija osim svog glasa može računati na apsolutnu podršku još pet članova VSTV-a, dok Berina Alihodžić postepeno izmiče njegovoj kontroli. Čak ukoliko Berina Alihodžić podrži Tegeltiju, on će, računajući i sebe, imati sedam sigurnih glasova. Na drugoj strani je osam članova VSTV-a čiju podršku nema. Toga je bio svjestan i sam Milan Tegeltija, pa je na sve načine u VSTV pokušao ugurati Vedranu Mijović. Besuspješno.
Prošle su sedmice po prvi put obilježeni novi Kazani. Oni zvanični, iako ih neki već zovu fake Kazanima, a radi se zapravo o tome da je podizanjem spomen-obilježja nadomak zloglasne sarajevske jame u koju su, tokom prve dvije godine rata, pripadnici Desete brdske brigade ARBiH kojom je komandovao Mušan Topalović Caco bacali masakrirana tijela ubijenih civila, mahom nebošnjaka, Gradska uprava odabrala i svoj datum za sjećanje na žrtve.
Naša priča i naša sramota
Odluka je pala prošle godine, istim onim autoritetom gradonačelnice Benjamine Karić kojim se poslužila da bi poništila raspisani konkurs za spomen-obilježje i samozadovoljno, sa pravnom diplomom i doktoratom iz rimskog prava sebe proglasila (barem) magistrom arhitekture, dovoljno vrijednim da odlučuje o izgledu spomen-obilježja.
Naravno, i o tekstu na spomen-ploči, oko kojeg je u samom Gradskom vijeću bilo debate, no odanost gradonačelnici je presudila, pa se čitav paket Kazani može smatrati tri u jedan njezinim djelom. Pa da vidimo kako je to izgledalo na ovogodišnjem, prvom obilježavanju po mjeri naše gradonačelnice i Gradskog vijeća Sarajeva. Kako je službeno priopćeno, delegacija Grada predvođena gradonačelnicom Karić odala je počast i položila cvijeće na spomen-obilježje Kazani, mjesto nevino ubijenih sarajevskih građana. “Osjećam pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi. Mi moramo njegovati kulturu sjećanja i međusobnog poštovanja kako bismo izgradili tolerantno društvo temeljeno na demokratskim vrijednostima”, kazala je naša gradonačelnica, obećavajući kako je riječ o procesu koji će tek u budućnosti pokazati pravu vrijednost. “Važno je da se borimo za istinu, za pravdu i da se sjećamo svih nevino stradalih žrtava. Suosjećam sa porodicama ubijenih i želim poručiti da Sarajevo i ja kao gradonačelnica nikad nećemo zaboraviti njihovu patnju i stradanje”, navela je Karić.
Koju patnju? Koje stradanje? Jesu li nevino ubijeni sarajevski građani pogođeni granatom, bombardirani iz NN aviona ili je ipak neko naredio njihovu brutalnu egzekuciju, u tom novom trendu borbe za istinu i pravdu nismo doznali. Sudeći po medijskim izvještajima, Cacu je spomenuo tek potpredsjednik Srpskog građanskog vijeća u BiH Rajko Živković, a čini se da bi bolje bilo da nije. “Cace se sjećam iz predratnog perioda. Tokom rata pokupili su i mene jednom i doveli me ovdje, imao sam sreću da me Caco poznavao. Pitao me šta radim ovdje, kada sam mu rekao da su me njegovi doveli, rekao je da se vratim nazad”, kazao je Živković. Iz nes(p)retnog Rajkovog iskaza mogli bismo zaključiti da su nevino ubijeni jednostavno bili bez sreće da poznaju predratnog Cacu?! A Predrag Šalipur, recimo, ne samo da je poznavao predratnog Cacu već je bio i borac Desete brdske brigade i opet je završio u dijelovima, na dnu Kazana, u skladu sa naredbom komandanta svoje brigade i svog predratnog druga. Rajko nam je, kao stari dobri novinar, odagnao sumnje da je o životu i smrti u 10. bbr. odlučivao iko drugi osim Mušana Topalovića Cace, mada smo to saznali i iz transkripata sa suđenja na kome su Cacini potčinjeni, čak i oni najbliži, listom tvrdili da je on bio taj ko je naređivao dovođenje civila i načine njihove egzekucije. No, nisu se proslavili ni ostali kojima je gradonačelnica od sveg srca zahvalila što su izdvojili vrijeme da polože cvijeće i odaju počast žrtvama, a bile su tu delegacije raznih nivoa vlasti pojačane OSCE-om i predstavnikom Misije EU. Ovaj posljednji požurio je da (raz)otkrije svrhu svoga dolaska: “Bitno je što je Grad Sarajevo pokrenuo inicijativu i korake prema tome. EU odaje počast svim žrtvama, bez obzira na stranu ili etničku pripadnost”, kazao je Juriy Muss.
Ruku na srce, nisu Evropljani ti koji se ovdje trebaju suočiti s prošlošću i njegovati kulturu sjećanja, Kazani su naša priča i naša sramota. Zato što su nevino ubijeni sarajevski građani dijelili naše ratne sudbine, vjerovali u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Armiju BiH i stradali od zločinačke ruke odmetnutog komandanta. To ratno Predsjedništvo BiH imalo je snage da se 26. oktobra 1993. godine obračuna sa svojim odmetnicima, Mušan Topalović Caco je boreći se toga dana protiv sprovođenja naredbe vrhovne komande, dakle Predsjedništva BiH – čiju su volju na terenu provodili specijalne jedinice MUP-a i Armije RBiH – ubio devet vojnika i policajaca, nastavljajući tako svoj zločinački pothvat. Međutim, ni tih devet otetih života nije pomoglo da Cacu smjeste na onu stranu kojoj pripada. Admir Hebib (1969), Izet Karšić (1959), Kemal Kojić (1960), Dragan Miljanović (1967), Slaven Markešić (1965), Srđan Bosiljčić (1963), Elvir Šovšić (1974), Hamid Humić (1959) i Jasmin Čamdžija (1968) bili su dobrovoljci u odbrani ovoga grada i države BiH. Ubijeni su braneći ustavni poredak zemlje, slijedeći naredbe pretpostavljenih komandi i mada su (većinom) sahranjeni u Velikom parku, u Sarajevu, nekako se teško oteti dojmu da su ovoj državi i blizu važni kao Caco, koji je, iako ubijen prilikom pokušaja bjekstva (major ARBiH koji se nije libio pucati i odlikovan je), u novembru 1996. godine ekshumiran i uz nezapamćenu dženazu ispraćen do Spomen-mezarja Kovači na kome je i ukopan.
Glorifikacija gangstera
Taj je događaj pokojni Jovan Divjak nazvao glorifikacijom gangstera, a koliko je bio upravu, svjedoči podatak da i dan-danas ljudi imaju potrebu da onim nevjernim tomama poput mene objašnjavaju kako “Caco nije slučajno bio komandant, on se za nas borio”. Istina, kada te dušebrižnike priupitam šta bi oni rekli da je od ruke tog komandanta, nedajbože, stradao njihov otac ili brat, obično zašute, no ne zadugo: “Ti ne razumiješ, Caco nas je branio, da je drugačije, našli bi nešto kod njega”?! Da, našli su, istražitelji su iz Kazana iskopali tridesetak vreća ljudskih ostataka koje su jedno vrijeme bile zakopane u NN humkama na ivici sarajevskog groblja Sveti Josip, nadomak pomoćnog stadiona Koševo. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je u dva navrata pisalo KJKP Pokop. Tražili su da se obilježe ove parcele, s obzirom na to da to nije na dostojan način učinjeno na mjestu egzekucija: od KJKP Pokop dobili su odgovor u kome je njihova ideja pohvaljena. Ali ne i realizirana. A kad će i hoće li biti, ne zna se. Kao što se ne zna hoće li ikada biti ustanovljena i na ploču upisana imena svih nevino ubijenih sarajevskih građana po naredbi Mušana Topalovića Cace. Jer, gradska vlast s gradonačelnicom na čelu potrošila je mjesta na spomen-ploči s neskrivenom ambicijom da stavi tačku na tu mračnu ratnu mrlju na savjesti glavnog grada BiH. I odbila upisati ime zločinca na spomen-ploču, pravdajući se kako to nije praksa. Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a, plastično je i argumentirano dokazao da to nije tačno, ali i konstatirao kako je sve učinjeno da bi zločin bio arhiviran.
Posljednji ekser u kovčeg arhiva zakucala je gradonačelnica odabirom 9. novembra za Dan sjećanja. Cilj je bio odmaći se od Cace i 26. oktobra, po cijenu da to znači i arhiviranje akcije Predsjedništva BiH. Ali zato pogoduje narastanju mita o Caci, kao komandantu koji se borio za nas. Onako kako su se za svoje narode borili naredbodavci zločina nad civilima, od Ahmića do Srebrenice.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
