Autorski tekst Ivane Stradner za Foreign Affairs: Šta Rusija hoće na Balkanu i u BiH?
Ove godine se navršava 30 godina od početka jugoslovenskih ratova, najkrvavijeg evropskog sukoba od Drugog svjetskog rata. Iako su balkanske države krenule putem demokratskog upravljanja i integracije sa NATO-om i Evropskom unijom neposredno nakon ratova, kontinuirano zanemarivanje od strane Zapada doprinijelo je dramatičnom nazadovanju u posljednjih nekoliko godina. Sada ruski predsjednik Vladimir Putin koristi svoju priliku i bivše jugoslovenske države kao sljedeće bojno polje za slabljenje NATO-a i Evropske unije.
Putinovi napori da gurne Balkan na ivicu dio su njegove misije da ponovo uspostavi Rusiju kao globalnu silu. Slično strategiji Kremlja na Kavkazu, cilj Rusije na Balkanu je da pojača tenzije kako bi se mogla pozicionirati kao jedini regionalni posrednik i garant sigurnosti. Istovremeno ima za cilj da pokaže da ni NATO, ni EU, ni njihove članice nisu kredibilni partneri nijednoj od balkanskih zemalja. Kako Moskva takođe nastavlja svoje vojno jačanje u blizini ukrajinske granice, njena kampanja uticaja na Balkanu služi kao još jedno poprište za izazivanje Zapada.
Za mnoge na Zapadu, Putinova strategija je zbunjujuća. Ovi analitičari vide Balkan kao geopolitičko zaleđe; oni ne shvataju šta Rusija ima da dobije intervencijom u regionu. Kako je rekao direktor Carnegie moskovskog centra, „Balkan nije glavno bojno polje u sukobu Rusije i Zapada“.
Balkan ne treba tako lako odbaciti. Rusija vidi regiju kao meko tkivo Evrope: njen rastući utjecaj tamo prijeti da joj omogući da postavi strateška vojna sredstva u blizini velike američke baze i obećava joj pristup Jadranskom moru. Putinov veći cilj je da preokrene odnos snaga u Evropi u korist Moskve, a Balkan je dio te strategije. Moskva je pokrenula informativne operacije kako bi rasplamsala etničke tenzije i podstakla proteste, zacementirala je poslove sa oružjem, ugradila se u kritičnu energetsku infrastrukturu i iskoristila dugogodišnje vjerske i kulturne veze između Ruske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve u svoju korist u regionu.
Naporima Rusije nemjerljivo je pomogao slab odgovor EU. Uprkos mnogim godinama i milijardama eura potrošenih na pripremu Balkana za integraciju u EU, napori su zastali. EU se nije proširila od prijema Hrvatske 2013. godine, i uprkos obećanjima o članstvu za „zapadnobalkansku šestorku“—Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju—pregovori su zamrznuti. Usporena izazovima kao što su Brexit, pandemija virusa COVID-19, uspon ekstremno desničarskih grupa i migrantske krize, čini se da je ekspanzija zaustavljena na neodređeno vrijeme. Ovaj neuspjeh je učinio Balkan očiglednom metom za Putina.
Tokom poslednje balkanske krize 1990-ih, Rusija je bila preslaba da bi vojno intervenirala. Umjesto toga, bila je ograničena na mirovnu misiju nakon rata na Kosovu 1999. godine, iz koje je odlučila da se povuče 2003. godine. Ali ne bi trebalo biti sumnje da je čak i tada ruska vlada doživljavala širenje NATO-a na istočnu Evropu kao značajnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti . Sada, sa relativno jačom ruskom ekonomijom i vojskom, Kremlj vidi priliku da zaustavi napredovanje NATO-a ciljanjem na bivše jugoslovenske države. Zapadna Evropa je spavala za volanom kada je poslednji put izbio rat na Balkanu – ulozi su previsoki da bi i ovaj put ignorirala region.
Visoka korupcija u balkanskim zemljama razotkrila je pukotine koje je Moskva iskoristila da ostvari svoje ciljeve. Kako su bivše jugoslovenske države prešle iz socijalizma u ekonomiju slobodnog tržišta nakon 1990-ih, zaživjele su kleptokratija i nezakonita privatizacija. Prema Freedom Houseu, sve zemlje zapadnog Balkana se vraćaju na “djelimično slobodne”. Putin koristi korupciju da zabije ekonomske, etničke i vjerske klinove u balkanska društva kooptiranjem lidera u regionu.
Srbija se ponaša kao ključni igrač u nastojanjima Kremlja na Balkanu. I vlada i crkva pokazuju odanost Moskvi koju podupiru vjekovne zajedničke vjerske i kulturne veze – kao i međusobna izolacija Srbije i Rusije od savremenih zapadnih sila. Srpska vlada je pozvala na stvaranje „srpskog sveta“ – balkanskog paralelnog Putinovom „ruskom svetu“ – osmišljenog da ujedini sve Srbe pod zajedničkim kulturnim okvirom. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić ima neposrednije strateške interese u miješanju Rusije, utoliko što će mu haos u regionu omogućiti da se predstavi kao snaga stabilnosti uoči svoje reizborne kampanje 2022. godine. Kako bi osigurao da izbori prođu u njihovu korist, Srbija i Rusija su nedavno obećale da će raditi zajedno na borbi protiv masovnih protesta i „obojenih revolucija“ koje dolaze sa Zapada.
Rusija uzvraća velikodušnom podrškom srpskoj vojsci. Od 2018. godine budžet za odbranu Srbije se skoro udvostručio i prednjači u odnosu na sve balkanske države. Uprkos prijetnjama američkim sankcijama Srbiji, Moskva je 2019. poslala Srbiji raketni sistem S-400 na vojnu vježbu. Kremlj je ove godine dodatno povećao ulog kada je Srbiji dozvolio nabavku sistema PVO Pancir-S1M. Srbija je također domaćin „humanitarnog centra“ koji vodi Rusija, a koji služi kao institucija za prikupljanje obavještajnih podataka koja se nalazi u blizini kampa Bondstil – primarne baze NATO-a na Kosovu.
Moskva je otvoreno prijetila balkanskim zemljama koje su pokušale ojačati svoje sigurnosne veze sa Zapadom. Pokušala je da izbaci iz kolosijeka referendum o članstvu u NATO-u 2018. godine u Sjevernoj Makedoniji, a njen ambasador je tu zemlju proglasio „legitimnom metom“ ako se tenzije između NATO-a i Rusije povećaju (zemlja je postala država članica 2020.). U susjedstvu, u Crnoj Gori, Moskva je podržala direktan državni udar 2016. godine neposredno prije svoje uspješne kandidature za pridruživanje NATO-u.
Rusija dobro razumije da je religija na Balkanu oduvijek bila instrumentalna u podsticanju sukoba. U Crnoj Gori, Kremlj promovira prorusku politiku kroz Srpsku pravoslavnu crkvu, koja je ocrnila koncept različitih crnogorskih i srpskih nacionalnih identiteta i intervenirala u politici u ime Moskve. Radeći kroz crkvu, Rusija je pokrenula masovne proteste prošle godine i zamijenila nekooperativno vladu proruskim vodstvom.
Najeksplozivniji lonci na Balkanu su Kosovo i Bosna i Hercegovina. Iako je stanovništvo Kosova više od 90 posto etničkih Albanaca, Srbi vide zemlju kao pradomovinu koja sadrži neka od najsvetijih mjesta Srpske pravoslavne crkve. Baš kao što je građanski rat eksplodirao iz tenzija između različitih vjerskih i etničkih grupa početkom 1990-ih, Kremlj sada koristi pravoslavnu crkvu da destabilizira zemlju i širi region. Ruska pravoslavna crkva ponovno eskalira sporove oko vjerskih objekata, a nedavno je izrazila zabrinutost za “sudbinu hrišćanskih svetinja na Kosovu” nakon što su se razbuktale tenzije između Kosova i Srbije.
Moskva je takođe jasno stavila do znanja da će diplomatsko priznanje Ujedinjenih nacija nezavisnosti Kosova od Srbije biti nemoguće bez odobrenja Rusije. Putin često koristi Kosovo da opravda rusku aneksiju Krima, tvrdeći da je priznanje zapadnih zemalja otcjepljenja zemlje od Srbije stvorilo presedan koji legitimira jednostrano proglašenje nezavisnosti drugih teritorija.
Brisel nije uspio postići napredak ka srpskom priznanju Kosova, baš kao što „Vašingtonski sporazum“ predsjednika SAD-a Donalda Trampa iz 2020. godine nije donio suštinski napredak u ključnim pitanjima u sporu. KFOR, mirovne snage NATO-a stacionirane na Kosovu, na sličan način se bore da održe stabilnost. U septembru je na spornoj granica između Kosova i Srbije izbio protest zbog zabrane ulaska vozila sa srpskim tablicama na Kosovo. To je rezultiralo blokadom i demonstracijom vazdušnih snaga od strane Srba i raspoređivanjem kosovskih policijskih snaga. Očekivano, Rusija je pratila događaj rugajući se KFOR-u i pozivajući EU na neadekvatno posredovanje u tekućim tenzijama između dvije države.
U Bosni i Hercegovini je Dejtonski mirovni sporazum kojim je okončan rat 1995. godine u krizi. Zemlju i dalje vode podjele između bošnjačke, srpske i hrvatske zajednice, a Rusija je ove podjele iskoristila u svoju korist. Rusija je u martu zaprijetila odmazdom ako BiH uđe u NATO. U međuvremenu, srpski član tročlanog Predsjedništva BiH Milorad Dodik zaprijetio je da će se Republika Srpska, jedan od dva entiteta koja čine zemlju, otcijepiti od Bosne. U decembru, Narodna skupština Republike Srpske glasala je za pokretanje procedure za povlačenje bosanskih Srba iz institucija na državnom nivou, uključujući bosansku vojsku, službe sigurnosti, poreski sistem i pravosuđe. Pored Republike Srpske, Kremlj je podržavao nacionaliste bosanskih Hrvata da se zalažu za stvaranje trećeg entiteta unutar Bosne i Hercegovine. Međunarodni visoki predstavnik u Bosni, Christian Schmidt, podigao je uzbunu u novembru kada je rekao da su “izgledi za dalje podjele i sukobe vrlo realni”.
Krajnje je vrijeme da se zapadne sile probude zbog prijetnje koju rusko miješanje na Balkanu predstavlja njihovim interesima. Ovdje je unca prevencije vrijedna funte lijeka. I imaju nekoliko opcija na raspolaganju.
NATO se mora ponovo fokusirati na region i dati prioritet deeskalaciji tenzija. Trebalo bi da pošalju svoj Counter Hybrid Support Team na Balkan, kao što je to uradio u Crnoj Gori 2019. godine, kako bi se borio protiv ruskih kampanja dezinformacija i drugih informativnih operacija. Članice NATO-a bi također trebale organizirati “koaliciju voljnih” da se suprotstave ruskom uplitanju u Bosnu, raspoređujući mirovne misije u strateškim područjima, kao što je sjeveroistočni Brčko Distrikt, kako bi spriječili da rizična područja izmaknu kontroli. Ove snage bi mogle dopuniti mirovne snage pod vodstvom EU (EUFOR), koje su zadužene za održavanje mira i sigurnosti u Bosni—ali čiji mandat mora biti produžen u Vijeću sigurnosti UN-a, gdje Rusija i Kina imaju pravo veta. Predsjednik SAD Joe Biden također je u junu potpisao izvršnu naredbu za sankcioniranje onih koji prijete stabilnosti zapadnog Balkana; EU bi se trebala pridružiti tim naporima.
Ne može se očekivati da će sve članice NATO-a podržavati Balkan, jer Mađarska i nekoliko drugih evropskih zemalja NATO-a služe kao zastupnici Rusije u toj organizaciji. S druge strane, izgleda da Ujedinjeno Kraljevstvo shvata ozbiljnost krize. UK obećava da će održati “stabilnost na zapadnom Balkanu” i upozorava Rusiju da ne napravlja “stratešku grešku” u regionu. London bi trebao raditi na pretvaranju ovih riječi u djela vodeći koaliciju voljnih da se bori protiv ruskog uplitanja u region.
Prije svega, NATO bi trebao ubrzati pristupanje Bosne i Kosova NATO-u. To bi povećalo troškove Kremlja za njegove operacije na Balkanu. Rusija se čvrsto protivila proširenju NATO-a i sada, kako se ukrajinska kriza nastavlja, pozvala je na pravno obavezujuću garanciju da će NATO prekinuti vojnu aktivnost u istočnoj Evropi. Integracija Bosne i Kosova poslala bi poruku da Balkan neće biti prepušten sam sebi protiv Moskve i da Putin neće određivati budućnost NATO-a.
Kao što je to bilo na početku jugoslovenskih ratova ili uoči Prvog svetskog rata, može biti teško uvjeriti svijet u važnost Balkana. Tokom 1990-ih, evropske zemlje nisu uspjele dovoljno hitno odgovoriti na krizu i Sjedinjene Države su bile prisiljene da se umiješaju. Međutim, ovoga puta Sjedinjene Države su se okrenule prema unutra i malo je vjerovatno da će intervenirati. Dakle, teret će vjerovatno biti na EU. Ništa manje od stabilnosti Evrope i kontinuirane vitalnosti EU i NATO saveza je u pitanju.
(Ivana Stradner je istraživačica pri American Enterprise Institute. Tekst je izvorno objavljen u magazinu Foreign Affairs)
(priredio: Faruk Marukić, politicki.ba)
