Facebook Twitter Youtube
    Najnoviji

    Analize

    Historijske lekcije: ‘Kada se Srbija i Hrvatska dogovore ostat će Bosna samo oko Sarajeva”

    Piše:
    Redakcija
    -

    Bio je to još jedan u nizu ultimatuma HDZ-a. Austrijski „Der Standar“ ranije ovog mjeseca je upozorio da HDZBiH, ako mu se popusti, neće stati sa blokadama.

    Otud se može reći da zaključci HNS-a, a prema riječima uglednog hrvatskog politologa i političkog analitičara Davora Gjenera, znače, zapravo, povratak na koncept tzv. Herceg-Bosne.

    Takva politika, po Gjeneru, ima podršku u ovom trenutku hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji, kao i Čović, ne krije simpatije prema ruskim interesima novi prostorima.

    Slična tumačenje zaključaka HNS-a dan prije zasjedanja koje je imalo „dosta povijesnih dimenzija“ (Čović) dao je i jedan portal blizak HDZ-u, što iz ove stranke nisu demantirali.

    Od Tuđmana, Boban, Prlić, Jelavić, Čović…

    Šta ovo praktično znači? Da je hrvatska politika i ona u Zagrebu i ona u Mostaru, nakon Mate Bobana i Jadranka Prlića, poslije Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, preko Hrvatske samouprave Ante Jelavića iz 2001. godine i presude Haškog tribunala 2017. godine, ponovo vraća na koncepte iz devedeesetih, što nije dobra vijest za Bosnu i Hercegovinu i njezine građane, koji vrlo dobro znaju posljedice takvih politika.

    Indikativno, to se dešava u osvit 31. godišnjice dogovora Franje Tuđmana i Slobodana Milševića iz mara 1991. godine i obilježavanja 100. godišnjice rođenja prvog hrvatskog predsjednika.

    Senada Šelo Šabić, viša znanstvena suradnica u Odjelu za međunarodne gospodarske i političke odnose iz Zagreba, kao i Božo Kovačević, ranije su upozorili na činjenicu da je hrvatska politika zakovana na „ratnim pozicijama“.
    Da bi se, naprosto, razumjela takva politika i zašto ona ne može izaći iz „tuđmanovskih okvira“, odnosno zašto se dešava retuđmanizacija hrvatske politike koju predvodi Zoran Milanović, valja podsjetiti na to na što računa hrvatska „duboka država“.

    Naime, na tribini u Zagrebu novembra 2018. godine konstatirano je da „BiH ne mora opstati“.

    Bivši Tuđmanov obavještajac, ratni šef tajne službe SIS i kasnije visoki funkcioner Hrvatske informativne službe (HIS), dr. Ivo Lučić tada je kazao:
    „Iskustvo nam govori sljedeće – da se ništa bitno neće promijeniti u idućih nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, da su to dugotrajni procesi i da se ovdje radikalne promjene događaju onda kad se urašava okruženje, međunarodni poredak, ono što drži tu Bosnu i Hercegovinu na okupu“.

    Nekoliko mjeseci kasnije, u martu 2019. godine, Dragan Čović je pozvao je na „uvezivanje svega onog što nosi ime Herceg-Bosna“.

    “Svi vi kojima je na srcu Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, odnosno Hrvatska Republika Herceg-Bosna…”, počeo je govor Čović u Mostaru.
    Mnogo prije toga, 2011. godine, Čović je pri susretu sa hrvatskom dijasporom jasno kazao da je “Izborni zakon oružje za treći entitet”.

    No, čekale su, očito, međunarodne i domaće okolnosti pogodne za to. Njih je trebalo proizvesti blokadama, ucjenama, prijetnjama, paktiranjem sa Dodikom u rušenju državnih institucija, širenjem mržnje…

    Upravo te „međunarodne okolnosti“ o kojima govori i Lučić imao je u vidu i sam Franjo Tuđman kada je u osvit raspada Jugoslavije konstruirao svoju politiku prema BiH. To potvrđuju stenogrami Tuđmanovih razgovora koje je on sam snimao i koji su korišteni kao dokazni materijal u Haškom tribunalu.

    „Granice koje su potrebne Hrvatskoj“

    Naime, u junu 1991. godine, tri mjeseca poslije sastanka u Karađorđevu, Tuđman kaže da „započinjemo razgovore sa problemom Bosne, odnosno razgraničenja i granica Republike Hrvatske“.

    „Usput, ja sam imao sastanak tamo sa hrvatskim predstavnicima, sa vodstvom HDZ-a, sa desetak njih i oni jasno podržavaju, i to zdušno podržavaju tako naše stajalište, ali sam im rekao i to da ta hrvatska politika u BiH mora biti spreman i pripremiti se na sljedeće događaje, kretali se oni u bilo kom vidu, ako se kreću u demokratskom, dogovornom, je uredu, smo po sebi, ali ako bi se kretali drugačije, oda bi morali biti isto tako spremni da donose odluke, hrvatske odluke, kao što će ih donositi srpska politika“, rekao je Tuđman na 7. sjednici Vrhovnog državnog vijeća RH 8. juna 1991. godine.

    Nadalje da bi se razumio Čovićev pakt sa Dodikom, hrvatsko protivljenje sankcijama lideru SNSD-a, kao i suglasje sa politikom Aleksandra Vučića („slažemo se 90 posto sa Hrvatskom oko BiH“), treba se prisjetiti da je i sam Tuđman vidio rješenje isključivo „u razgraničenju Bosne i Hercegovine“ (čitaj: podjele) i dogovoru sa Srbijom.

    „Mislim da ćemo postići zbog toga što to odgovara i Srbiji i Hrvatskoj, podjednako, a što muslimanska komponenta, zapravo, i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje, iako rješenje neće biti tako lako naći, ali ipak u biti, to je to“, veli on, te, malo kasnije.

    Tuđman u tome vidi „povijenu zadaću“ kako doći do granica Hrvatske „kakve su potrebne Hrvatskoj Republici, hrvatskom narodu, da bi mogao opstati, i da bi mogao ući u bilo kakav savez, i biti samostalan u Europi, Europskoj zajednici i bez Europske zajednice“.

    „To je polazište prihvatljivo, a drugo je stvar rasprave, i točno je ono što smo kazali, ako se sporazumijevamo na tom bitnom pitanju, spornom između Hrvatske i Srbije o Bosni i Hercegovini, ako ostvarimo realne granice za Republiku Hrvatsku i ako se riješi taj problem pređanskih Srba na taj način da i Srbija bude zadovoljna, onda se može graditi na tome da i Srbija prihvati takve osnove saveza koji bi bili za nas prihvatljivi, i za druge prihvatljivi, ili, pak, potpuno razdruživanje“, dodao je.

    Priključenje hrvatskoj državi

    Herceg-Bosna je postala politika Zagreba i HDZBiH nakon sastanka 27. decembra 1991. godine na kojem se desio obračun sa Stjepanom Kljuićem. Sastanak se dešava nepunih 10-tak dana nakon proglašenja HZ Herceg-Bosne u Grudama. Dok je Kljuić svjedočio o tome kako se predsjedavajući Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović odlučno usprotivio generalu Veljku Kadijeviću i tražio da „prekine rat u Hrvatskoj“, „uskočio“ je Mate Boban te poručio da na prostoru BiH postoji „jedna druga alternativa“ (Kljuiću?), a to ne „nešto novo što se zove HZ „Herceg-Bosna“.

    „Ako bi došlo do njezinog raspada (BiH) onda bi taj prostor na kojem živi otprilike 650 tisuća Hrvata, taj prostor bi, dakle, onim međunarodno priznatim metodama, demokratskim metodama, stvar elaborirao na način da se taj prostor proglasi nezavisnim hrvatskim prostorom i priključi državi Hrvatskoj, ali u onom vremenu i u onom trenutku kada to hrvatsko vrhovništvo, kojemu je i do sada naš narod apsolutno dao povjerenje, odluči da je taj trenutak i to vrijeme nastupilo…“, rekao je Boban.

    Uzgred, o Bobanovim „demokratskim metodama“ mogu govori nepoklani Stočani, Mostarci, Čapljinci, Pozorani, kao i stanovnici gradova srednje Bosne.

    Nakon toga je Ignac Koštroman, glavni tajnik HZ HB i HDZ pročitao zaključke usvojene nekoliko dana ranije, 23. decembra 1991. godine, sa kojeg je poručeno da HZHB uskraćuje legitimnost Aliji Izetbegoviću, te da bi HZHB „mogla prema BiH imati samo neki oblik konfederativnog ili kantonskog povezivanja“, ali da „nikada više neće dopustiti da hrvatski narod bude u ropskom i podređenom položaju prema drugim narodima“.

    Treba napomenuti da je ovo vrijeme u kojem su još bili zajedno „Mostar i Žovnica“ i u kojem su se vezale zastave itd. Dakle, mnogo prije sukoba HVO-a i HV-a sa Armijom RBiH u „međunarodnom oružanom sukobu“, što objašnjava korijene takve politike do danas.

    „Srbija kao žandar prema Muslimanima“

    Tuđman potom uzima riječ i polazi od toga da se „po mnogočemu da zaključiti da bi Amerika rado prihvatila Srbiju kao žandara prema Muslimanima, da bi spriječila u budućnosti stvaranje islamske države u Europi“.

    „Prema tome, sa perspektivom suverenosti BiH nema nikakvih izgleda. Čak kada bi se moglo održati, gospodo, BiH kao posebna jedinica, što to znači? (…) Uspostava granice – hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i BiH, da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?

    Hoćemo li carine postaviti? (…) koji stavljaju nove odnose koji bi bili nepodnošljivi po ovom mišljenju, kako za Hrvatsku, s obzirom na oblik njezinih granica, tako i za hrvatski dio hercegovačkih i bosanskih teritorija“, govorio je Tuđman.

    Nadalje, ukazao je na ono što se i danas, više od 30 godina kasnije, može čuti u javnom prostoru:

    „Osim toga, kada bi se BiH zadržala, kakve su perspektive Hrvatske tamo? Gospodo, kod ulaska u zajedničku jugoslovensku državu, hrvatskog stanovništva je bilo 24 posto, danas ima 17 posto. Sasvim je sigurno da će uspostavom suverene, samostalne hrvatske države hrvatski čovjek, kao što je i do sada bježao iz BiH, da bi sada još u većoj mjeri hrlio u Hrvatsku i da bi ti hrvatski krajevi ostajali sa sve manje pučanstva, da bismo sve više gubili značenje, hrvatske značajke na tom tlu“.

    Bosna oko Sarajeva

    Tuđman se i tada govori o jednoj prikrivenoj i otvorenoj agendi u odnosu na BiH, čemu svjedočimo danas u hrvatskoj politici.

    „Znači, opstanak, suverenost Bosne, u današnjim uvjetima, sa hrvatskog gledišta je takva da se mi za nju ne samo ne moramo zauzimati, mi je ne smijemo otvoreno postavljati, ali zašto ne prihvatiti ponudu razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda…“, pita Tuđman, te poručuje.

    Tuđman, Milošević, Karadžić - undefined
    FOTO: Arhiv: Tuđman, Milošević, Karadžić

    „Osim toga jedan je od naših ljudi u Bosni je napravio neki prijedlog o takvom jednom razgraničenju gdje bi hrvatska područja, i ona koja ste vi obuhvatili u toj zajednici Herceg-Bosna i u Zajednici Hrvatske Posavine, gdje bi Hrvatskoj u slučaju razgraničenja, osim te dvije zajednice, vjerojatno još pripala zbog geopolitičkih razloga i cazinska, bihaćka krajina, da bi to bilo gotovo optimalno zadovoljenje hrvatskih nacionalnih interesa, ne samo sada nego za budućnost, a da bi se znači iz preostalog dijela, gdje bi ostali pretežito Muslimani i jedan dio Hrvata katolika, da bi se moglo, znači, oko Sarajeva stvoriti jedna državica koja bi podsjećala na onu povijesnu zemljicu Bosnu, koja bi bila, znači, tampon onda između razgraničenja Srbije i Hrvatske, a koja bi se nužno onda u takvim uvjetima u većoj mjeri oslanjala na Hrvatsku.

    I time bi se mogli zadovoljiti međunarodni čimbenici koji sasvim sigurno ozbiljno računaju s time…“

    Na koncu, Tuđman zaključuje:

    „Kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku međunarodno priznatu, tako mislim da je vrijeme da stvorimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi to bilo baš 30 općina ili 28 – to je čak s tog gledišta od manje važnosti“.

    Svaka paralela između ove i današnje politike HDZBiH i Zagreba je sasvim očekivana, jer je sva dosadašnja politička praksa pokazala da nakon obračuna sa Stepanom Kljuićem, Ivom Komšićem i drugim probosanskim hrvatskim političarima, iskrenim Bosancima, ta politika niti je umjela niti želi da izađi iz tuđmanovskog okvira.

    (izvorna analiza Faruka Velea objavljena je na portalu radiosarajevo.ba)

    “Hrvatsko pitanje” i historijske činjenice: Herceg Bosna ne odstupa od glavnog toka hrvatske političke historije

    Piše:
    Emir Suljagić
    -

    Rat vođen protiv Bosne i Hercegovine između 1992. i 1995. godine bio je jedan i jedinstven. Opsada Sarajeva i Mostara, genocidna operacija u Srebrenici, pokolji u Ahmićima i Stupnom dolu, te rasprostranjena mreža logora od Heliodroma i Gabele pod hrvatskom, do Keraterma i Omarske pod srpskom kontrolom bili su dio jednog, jedinstvenog, pokušaja da se na ruševinama Bosne i Hercegovine konačno riješi kolokvijalno rečeno „srpsko-hrvatsko“ pitanje. I dok je srpski „projekt“, čiji je cilj bio izgradnja nove, srpske države, kao rezultat raspada Jugoslavije, bio predmet brojnih istraživanja i analiza, hrvatski projekt je potpuno nezasluženo sveden u najboljem slučaju na „saučesnički“ poduhvat, u najgorem na devijaciju i odstupanje od istorijskog kontinuiteta.

    Uz srpski, postojao i hrvatski projekt, paralelan i ponekad u interakciji sa srpskim, ali nezavisan od njega, čiji je cilj bio hrvatska država u novim granicama. I hrvatski projekt se od samog početka temeljio na podjeli Bosne i Hercegovine, i uspostavi novih granica, da li Hrvatske Banovine iz 1939. godine ili novim, prilagođenim istorijskim i trenutnim političkim i vojnim okolnostima.

    Važnost države kao jedinog univerzalno prihvatljivog oblika političke organizacije i preovlađujući položaj koji ima država-nacija su očigledni. Narodi imaju aspiracije da uspostave vlastite države, a priroda države-nacije diktira sklad između nacionalnih i političkih granica nacije. Istorijski, države-nacije su bile rezultat nasilne promjene postojećih granica, da li s ciljem obuhvatanja svih sunarodnika izvan postojećih granica ili  „prilagođavanja“ etničkog balansa unutar granica. Države su, stoga, često poduzimale poduhvate koje neki autori nazivaju “right sizing and right-peopling”. O´Leary definira „right-sizing“ kao “preferencije političkih agenata u centru postojećih režima da imaju ono što smatraju odgovarajućim vanjskih i unutrašnjih teritorijalnim granicama“, dok je „right-peopling“ pokušaj “eliminisanja razlika unutar postojećih granica”. O´Leary shodno tome identificira nekoliko strategija eliminisanja etničkih razlika unutar „pravih“ granica: 1. genocid, 2. progon, 3. teritorijalnu eliminaciju, putem secesije, dekolonizacije ili podjele i 4. političku homogenizaciju u formi integracije  ili asimilacije.

    Ovaj analitički okvir čini se naročito korisnim u istraživanju hrvatskog državnog, odnosno državotvornog projekta tokom ratova disolucije Jugoslavije, jer se u njegovom središtu nalazi država koja je istovremeno angažovana na proširenju granica i simulatnim i paralelnim nastojanjima da promijeni etnički sadržaj unutar projiciranih granica. U tom okviru moguće je postaviti sljedećih nekoliko hipoteza: da je postojala jedinstvena politika i jedinstvo namjere i svrhe hrvatske politike u bivšoj Jugoslaviji s ciljem uspostave države u kojoj će živjeti svi Hrvati; da su Hrvatska i dijelovi BiH pod hrvatskom kontrolom funkcionisali kao jedna država u političkom, ekonomskom, vojnom i finansijskom smislu; te da je ideja takve hrvatske države evoluirala od države u kojoj su trebali da žive svi Hrvati u državu u kojoj su trebali da žive samo Hrvati; i konačno, da se od samog početka uspostavljanje takve države oslanjalo na nasilno i fizičko uklanjanje nehrvata.

    Ideja podjele Bosne i Hercegovine ne dolazi sa margina hrvatskog nacionalnog programa. Podjela Bosne i Hercegovine dolazi iz glavnog toka hrvatske političke istorije i tradicije i imala je centralno mjesto u okviru rješavanja „hrvatskog pitanja“ u obje Jugoslavije. Hrvatski projekat u Bosni i Hercegovini proizlazio je iz nekoliko različitih struja hrvatske nacionalne ideologije koje su se početkom devedesetih godina stjecale u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, vodećoj političkoj stranci u Republici Hrvatskoj i dijelu hrvatskog stanovništva u Republici Bosni i Hercegovini. Različita ideološka strujanja unutar hrvatske nacionalne ideologije evoluirala su tokom devedesetih godina u tuđmanizam, „operativnu ideologiju“ hrvatske ekspanzije u Bosni i Hercegovini.

    Hrvatski nacionalizam, ali ni hrvatsku političku jednačinu u Bosni i Hercegovini nije moguće razumjeti bez objašnjenja i razumijevanja važnosti koju mit o „predziđu kršćanstva“ ima u hrvatskom nacionalnom identitetu i narativu. Antemurale mit, kako navodi Pal Kolsto, dolazi u mnogo oblika: kao antemurale Christianitatis, „predstraže Evrope“, „branitelja kapije“, „nositelja istinske civilizacije“, itd10. Antemurale mit funkcioniše kao mehanizam definisanja granica, ali njegova logika razlikuje se od drugih nacionalnih mitova; razlike prema jednom (ili više) susjeda se ističu izvanih svih proporcija, dok se granice u drugim pravcima ublažavaju:

    „Murus ili ‘zid’ je, naravno ultimativna metafora granice, posljednja linija odbrane kosmosa ili poretka, protiv snaga haosa ili nereda. Antemurale mit, stoga ističe ne samo da je grupa integralni dio istinske civilizacije, nego da predstavlja njenu najdalju predstražu. Pošto je ovaj ‘zid’ iznova i iznova izložen napadima mračnih snaga s druge strane, grupa je izabrana božanskim proviđenjem da se žrtvuje za spas veće civilizacije kojoj pripada. U ovoj martirološkoj verziji, antemurale mit stiče mesijanske prizvuke: nacija se vidi kao kolektivni Krist koji daje život za druge“.

    Antemurale Christianitatis kao pojam ima dublje korijene, ali je u Hrvatskoj postao naročito važan krajem 15. vijeka u kontekstu brojnih poraza pred snagama osmanskog carstva koje je bilo u ekspanziji. Prva pouzdana upotreba antemurale Christianitatis u vezi sa Hrvatskom odnosi se na hrvatski zahtjev za pomoć upućen „sjednici njemačkoga državnoga sabora u rujnu 1522. u Nürnbergu“, kada knez Bernardin Frankopan podsjeća da je “Hrvatska štit i vrata kršćanstva”, a naredne godine, u julu 1523. godine ista karakterizacija se nalazi u pismu papi Adrijanu VI. Snaga mita o predziđu bila je takva da su se prema riječima Ive Žanića, „na konceptu predziđa utemeljile moderna patriotska ideologija i vizija nacionalnog prostora, te razvio ideal kršćanskog ratnika ‘za krst časni i slobodu zlatnu'“, dok je „među sklopom povijesne predaje koju je mlada inteligencija na čelu preporoda dobila u nasljeđe od hrvatskog plemstva bilo i opće uvjerenje o povijesnom poslanju hrvatskog naroda, uključivši koncept predziđa kršćanstva“.

    Međutim, kao što je slučaj i sa orijentalizmom kako ga je definisao Edward Said – kao „tradiciju misli, imaginarija i rječnika“16 – „predziđe kršćanstva“, nije samo politička, nego i kulturna činjenica. Događaj koji je u hrvatskom nacionalnom narativu upamćen kao katastrofa „koja je oblikovala daljnji povijesni razvoj južne, ali i čitave Hrvatske“, direktno je vezan za Bosnu i Hercegovinu. U velikom porazu hrvatske vojske devetog septembra 1493. nastradao je cvijet hrvatske aristokratije u borbi protiv snaga Hadum Jakub-paše koja se vraćala iz pljačkaškog pohoda sa teritorije današnje Slovenije. Bitka je ubrzo postala predmet kako narodne, tako i „visoke“ poezije i postepeno dio hrvatske kulture i nacionalnog identiteta. Uspomena na Bitku na Krbavi sastavni je dio razvoja cijelog književnog žanra u 16. stoljeću, prikladno nazvanog antiturcica, koji iako nije ekskluzivno hrvatska kategorija u Hrvatskoj ima osobenosti koje su „rezultat zabrinutosti osmanlijskom opasnošću“.

    Antemurale Christianitatis i vlastiti „orijentalizam“ imali su odlučujući uticaj na mjesto koje će Bosna i Hercegovina, a potom i njeno muslimansko-bošnjačko stanovništvo imati u hrvatskoj nacionalnoj naraciji. Prva vizija hrvatskog nacionalnog prostora, koja se pojavljuje tek krajem 17. i početkom 18. vijeka uključivala je cijelu ili barem velike dijelove Bosne i Hercegovine i temeljila se na konstrukciji muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine kao civilizacijskog „drugog“.

    Najvažnija ličnost među hrvatskim nacionalnim ideolozima u 19. vijeku bio je bez sumnje Ante Starčević, koji je zajedno sa Eugenom Kvaternikom formulisao hrvatsku nacionalnu ideologiju koja je u potpunosti negirala ilirstvo, odnosno jugoslovenstvo koje su prije svega zagovarali Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački. Kvaternikova vizija Hrvatske je originalno obuhvatala prostor od Alpa do Drine, dok je Starčević granicu pomjerio još dalje na istok, do Timoka; njegov uticaj, prema riječima Ive Banca, bio je naročito veliki među studentima i mladim intelektualcima, dok su „prve generacije hrvatskih političkih lidera u Dalmaciji, Istri i Bosni i Hercegovini formirane uveliko po njegovom kalupu“. Kvaternikova i Starčevićeva ideologija, poznata kao „pravaštvo“ – u temeljima njihove ideologije bila je ideja istorijskog prava – imala je, u tradiciji ideja Francuske revolucije tri karakteristike: 1. država-nacija je jedini legitimni oblik političke organizacije, 2. vjera u misiju vlastite nacije, te 3. slika Hrvata kao predziđa kršćanstva.

    Istovremeno, „Starčevićeva koncepcija da su južni Slaveni Hrvati morala je u nj pobuditi i novi stav prema islamu, pogotovo prema muslimanskom plemstvu u Bosni i Hercegovini“; dijelom i zbog antipatija prema Austriji, Starčević je prvi ideolog koji odbacuje uvriježeni stav o islamu kao neprijatelju kršćanstva, a samim tim i Hrvata. Starčevićeva kooptacija muslimanskog stanovništva u BiH temelji se na vlastitom uvjerenju da je riječ o „najčistijim Hrvatima“, nezatrovanim austrijskom okupacijom: „U Bosni žive strana našeg najčistiega, najnepokvareniega naroda, koi lakše može biti bez nas, nego li mi bez njega“. Starčević je drugdje tvrdio da „Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom nemaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima“, te upućivao da „Bosna i Dalmacija bijahu i da opet moraju biti ognjišem hrvatske slave i veličine“.

    Fokalna tačka pravaške ideologije, kako kaže Mirjana Gross, bila je „teza da hrvatska nacija ima pravo na vlastitu, nezavisnu državu izvan habsburške monarhije utemeljenu na političkoj i zakonskoj tradiciji srednjevjekovne hrvatske države“; Kvaternik je pravo na Bosnu i Hercegovinu obrazložio teorijom „prvobitne stečevine“, izvodeći iz nje i nacionalnu pripadnost tamošnjeg stanovništva.

    Mjesto BiH i njenih muslimana u hrvatskom nacionalnom narativu bez sumnje je definisano u kontekstu međusobne borbe hrvatskog i srpskog nacionalnog – i nacionalističkog tabora – u devetnaestom vijeku za pridobijanje muslimana kao potencijalnih sunarodnika. I pored toga što je pravaštvo danas lako otpisati kao marginalni i desničarski fenomen, ne smije se izgubiti iz vida da je riječ o jednom od dva glavna pravca u hrvatskoj nacionalnoj ideologiji u devetnaestom vijeku. Mirjana Gross navodi da je istorijski gledano pravaštvo jedan od pet „kompletnih ideoloških sistema kod Hrvata“: „Ilirizam, jugoslovenstvo (između ilirizma i moderne); ideologija Stranke prava (u originalnom obliku); ideologija seljačkog pokreta pod vođstvom braće Radić; i ideologija socijaldemokratije“.

    Važnost pravaštva leži u tome što je formulisalo ideološki i politički okvir za kooptaciju muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Hrvatska „zamišljena zajednica“ je i ranije uključivala dijelove ili cjelinu teritorija BiH; sa Starčevićem, odnosno pravaškom ideologijom, zajednica se prvi proteže na njeno muslimansko stanovništvo i, izuzmu li se hrvatska socijaldemokratska ideologija i tradicija na jednoj i klerikalna na drugoj strani, taj stav ostaće zajednički svim strujama unutar hrvatske nacionalne ideologije kroz dva svjetska rata, sve do devedesetih godina dvadesetog vijeka.

    Krajnji cilj i rezultat tuđmanizma kao ideologije i kao političke prakse bila je Herceg-Bosna: to, naime, nije bio izraz autentične volje bosanskih Hrvata, nego instrument provedbe hegemonističke politike rukovodstva hrvatske države.  Svaka pojedinačna konceptualizacija rješavanja „hrvatskog pitanja“ kako u austrougarskoj, tako i u jugoslovenskoj monarhiji uključivala je pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.

    Herceg Bosna u tom smislu nije devijacija i ne odstupa od glavnog toka hrvatske političke istorije. Štaviše, u njoj se stiče nekoliko različitih, ali vrlo važnih struja glavnog toka hrvatskog nacionalnog programa. Ideologija na kojoj se temeljila Herceg Bosna, a njena nedvojbena glavna pogonska i ideološka snaga bio je predsjednik hrvatske države, nalazi se na mjestu susreta svih najvažnijih vrela hrvatske nacionalne misli.

    Hrvatski rat počeo je malo nakon srbijanskog i srpskog rata protiv Bosne i Hercegovine. Hrvatska je i u onoj mjeri u kojoj je to inicijalno bila za nezavisnost Bosne i Hercegovine bila zainteresovana isključivo sa ciljem da prenese rat na njenu teritoriju.

    Hrvatska je putem Herceg Bosne primjenjivala mjere koje su nedvojbene bile zločinačke u karakteru, odnosno oslanjala se na zločin kao temeljnu politiku ostvarenja Banovine Hrvatske: masovno ubijanje, internaciju civilnog stanovništva, mučenje, korištenje zarobljenika za prisilni rad i obavljanje radova na frontu, korištenje tzv. živog štita, silovanje.

    Osim na političkom planu, Hrvatska je i na vojnom planu posmatrala BiH kao integralni dio fronta u ratu sa Srbijom, dok je sve tzv. hrvatske formacije smatrala sastavnim dijelom svojih oružanih snaga. Za Tuđmana je bosanskohercegovačka teritorija bila dijelom jednog, jedinstvenog, svehrvatskog fronta. Ili kao što je Šušak govorio: „Mi tamo imamo državu, a ovdje republiku“. Tamo u ovom slučaju znači u Bosni i Hercegovini.

    Izgradnja Herceg Bosne bila je inkrementalna. Umjesto jednog brutalnog i opšteg napada, strategije koju je izabrao srpski projekt u Bosni i Hercegovini, hrvatski projekt je izabrao strategiju inkrementalnog podizanja nivoa nasilja. U javnoj i opšteprihvaćenoj percepciji, zvanični početak hrvatske agresije se veže za početak maja 1993. i uistinu brutalni napad hrvatskih snaga na Mostar.

    Istina je, međutim, da su do tada hrvatske snage napale u Prozoru, čemu je uslijedila internacija i brutalna deportacija muslimanskog stanovništva praćena silovanjima i ubijanjima, u Gornjem Vakufu je eskalacija trajala od januara do aprila, zločin u Ahmićima počinjen je polovinom aprila, dok je napad na Mostar počeo tek u maju 1993. Bila je to puzajuća agresija. Uzrok sukoba prije proljeća 1993. bio je nelegalno, a gdje je bilo potrebno i nasilno preuzimanje vlasti; puzajućoj agresiji prethodio je puzajući puč čiji je glavni instrument u okviru hrvatskog projekta u BiH bila Hrvatska demokratska zajednica.

    Politička platforma na kojoj je izgrađen zajednički front dva hegemonistička projekta protiv BiH – srpskog i hrvatskog – je tzv. sporazum Karadžić-Boban. Riječ je o sporazumu koji se sastoji od najmanje dva različita dokumenta. Prvi u maju 1992. godine kada su Radovan Karadžić i Mate Boban u Grazu potpisali dokument kojim su konstatovali međusobne razlike, ali i zajedničke stavove i „miroljubivo i dogovorno rješavanje… uključujući i graničnu liniju između naše dvije konstitutivne jedinice – hrvatske i srpske konstitutivne jedinice u Bosni i Hercegovini“. Drugi, potpisan 23. juna 1992. predstavlja sveobuhvatni dogovor, dok potpisani dokument nosi naslov: „Osnovni prinicipi konstitutisanja konfederacije Bosne i Hercegovine“ i predstavlja mapu puta konačnog komadanja zemlje. Nota bene, i sporazum Karadžić-Boban predviđa demilitarizaciju Bosne i Hercegovine.

    Tuđman, i ostatak rukovodstva Republike Hrvatske, je za razliku od potpisnika dokumenta bio svjestan štete koju bi pretprila u slučaju tako otvorenog nasrtaja na BiH, čime bi između ostalo nesumnjivo oslabila vlastiti ionako ranjiv međunarodni položaj u tom trenutku. Ali, nema nikakve sumnje da je hrvatsko rukovodstvo dijelilo njihovu namjeru i cilj. Tuđman je na već u ljeto 1991. na sjednici Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske, u junu 1991. artikulisao stav da je podjela Bosne i Hercegovine, odnosno pripajanje dijelova bosanskohercegovačke teritorije jedan od ciljeva hrvatske nezavisnosti.„Ako idemo u smislu osamostaljenja Hrvatske, bilo u savezu, bilo u potpunom osamostaljenju, te i takve granice Hrvatske, kakve su one danas, one su apsurd, one su nemoguće, ni u smislu upravno prometnom, a kamoli u smislu bilo kakve zaštite tih granica Hrvatske. I, prema tome, i sa našega gledišta, ne manje, nego li sa srpskog postoji problem da se – postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije drugog svjetskog rata i povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća.“

     

    Na sastanku sa delegacijom HDZ-a BiH u Zagrebu, u decembru 1991., Tuđman je iznio viđenje da je nestanak Bosne i Hercegovine hrvatski državni imperativ:

    „Da Bosna i Hercegovina nije rješenje za hrvatski narod to je sva povijest pokazala. Prije svega, ona je nastala kolonijalnim osvajanjem jedne azijske sile, gospodo, ne zaboravimo to, od 15. od 18. stoljeća na štetu hrvatskog naroda, na štetu hrvatskog teritorija. Sve te kolonijalne tvorbe su pale u povijesti i u Aziji i u Africi. Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv. Prema tome, ne treba računati sa Bosnom i Hercegovinom kao sa nečim što je od boga dano i treba da ostane, a pogotovo zaboravljati kako to ide na štetu. Hrvatska je zbog uspostave Bosne i Hercegovine u teritorijalnom smislu dovedena u nemoguću situaciju. Mi, samostalnu Hrvatsku ne možemo u upravnom smislu ovako urediti kakva jeste, a kamoli u obrambenom itd…“

    Trideset godina kasnije, ponovo smo na početku.

    (autor teksta Emir Suljagić je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)

    Bivši službenik Misije OSCE-a u Ukrajini piše za Istragu: Rat traje već osam godina!

    Piše:
    Adnan Habul
    -

    Često me ovih dana pitaju prijatelji i komšije hoće li se zaratiti u Ukrajini, i da li će se to negativno odraziti na političke događaje u Bosni i Hercegovini (?!) Kao politički analitičar koji je radio u Ukrajini proteklih sedam godina, ja im odgovaram pitanjem: da li želite kraći odgovor (koji je „Da“), ili imaju par sati za detaljniju analizu ove kompleksne teme za koju se interesiraju? Jednostavno rečeno, tema je itekako ozbiljna i značajna da zaslužuje nešto više vremena i pažnje.

    Prije svega, u Ukrajini rat traje već osmu godinu, sa manjim ili većim intenzitetom, tako da je kraći odgovor tu. Rat je već u toku i iz toga može izroditi sve. Ovih dana su obje strane ponovo stavile u pogon artiljeriju i minobacače, gađaju se civilni objekti, civilno stanovništvo je u strahu i čak se žene i djeca evakuiraju iz ratne zone. Naravno, ljude zanima da li gomilanjem svojih trupa na granicama Ukrajine, Rusija planira invaziju na Ukrajinu. Odmah ću reći kako je sve moguće, ali se istovremeno postavlja niz opravdanih pitanja koja smanjuju vjerovatnoću za velikom invazijom. Prije svega, da li bi se to isplatilo Vladimiru Vladimiroviču Putinu i Ruskoj Federaciji? Drugim riječima, koliko će ih ta avantura koštati u ekonomskom, vojnom i političkom smislu? Zatim, bez obzira na snagu u vojnoj tehnici, da li je pametno pokušati invaziju sa trupama koje broje manje od 150.000 vojnika na tako veliku državu od nekih 45 miliona stanovnika? Ukrajinska vojska danas nije ni nalik na onaj raštimani orkestar iz 2014. godine, i trenutno se procjenjuje da je 5. ili 6. vojna sila u Evropi. Drugo je pitanje koliko civilnog stanovništva na istoku Ukrajine istinski podržava vlasti iz Kijeva, a koliko i dalje tajno gaji simpatije prema Rusiji… Zato je tamo svašta moguće.

    Objektivno, čini se da je V.V. Putin poslao vojsku na granice Ukrajine da izvrše već sada tradicionalnu vojnu vježbu pod nazivom „Zapad“. Zadaća te vježbe je standardno pokazivanje mišića NATO alijansi, kako bi ih podsjetili da je Ruska Federacija i dalje svjetska vojna supersila. Međutim, postoje indicije da je ruska, pa i bjeloruska vojska na granici Ukrajine i što je V.V. Putin procijenio da ukrajinska vojska planira neku vrstu „Oluje“ na okupirane teritorije u Donbasu. Za one koji su manje upućeni u ukrajinske toponime, Donbas je naziv iz vremena Sovjetskog saveza za rudarski „Donjecki bazen“ uglja, koji obuhvata oblasti Donjeck i Lugansk. Navodno, ruske obavještajne službe su zaključile na osnovu vrsta i količina naoružanja koje je ukrajinska vojska nabavila, ali i samostalno napravila u proteklih godinu-dvije dana, da prijeti direktna opasnost od pokušaja velike vojne akcije protiv samozvanih narodnih republika u Donbasu. Ta vojna akcija bi bila nešto poput vojno-policijske ofanzive koja je u svega nekoliko dana u avgustu 1995. godine ugasila samozvanu Republiku Srpsku Krajinu u Republici Hrvatskoj. Za nas je zanimljivo da je ruski predsjednik u nekoliko navrata upozoravao da u slučaju bilo kakve ozbiljnije vojne akcije ukrajinskih centralnih vlasti protiv ruskog (jezičkog) stanovništva u Donbasu, Rusija bi morala intervenirati kako bi spriječila „novu Srebrenicu“.

    Sa druge strane, ruske trupe stacionirane na sjeveru, istoku i jugu ukrajinske granice sa Rusijom i Bjelorusijom, poslužile su ruskom Predsjedniku kao lakmus papir kako bi ispipao puls NATO saveza. Drugim riječima, bilo je neophodno saznati koje članice, u kom obliku i u kojoj mjeri, su spremne pomoći Ukrajini u slučaju veće eskalacije postojećeg sukoba u Donbasu. Na žalost i razočarenje ukrajinskih vlasti, čini se da je NATO na neki način i ujedinjen, ali i prilično podijeljen. Jedinstvo su pokazale SAD, Velika Britanija, Kanada, Poljska i baltičke države, Turska također na svoj način, a sa druge strane neke druge članice saveza, prvenstveno Njemačka i Francuska, su pronašle razne izgovore da ne šalju vojnu pomoć Ukrajini, ili jednostavno izražavaju standardnu „zabrinutost“. Energetska ovisnost Europske Unije od ruskog gasa je sada više nego očita, i ova situacija hrani apetit Rusije za obnovom interesne sfere nekadašnjeg Sovjetskog saveza, ili čak i stvaranja šireg sigurnosnog pojasa Rusije dublje u Evropi.

    I ovdje dolazimo do tzv. „mehkog trbuha“ Evrope i NATO saveza, što je u suštini ova zona koju je neko nazvao Zapadnim Balkanom. S obzirom na politička previranja u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, stvara se ozbiljna pretpostavka da bi u šahovskom žargonu Rusija mogla matirati NATO konjićevim skokom na Zapadnom Balkanu. Mnogi analitičari tvrde da Rusija ne može vojno intervenirati na Zapadnom Balkanu jer je taj prostor okružen državama članicama NATO saveza, ali se postavlja opravdano pitanje: „Da li bi se zaista neko usudio pucati na ruske vojnike ukoliko se odluče stacionirati bilo gdje izvan NATO članice?“ Nažalost, primjer okupacije, a potom i aneksije Krima uz pomoć „malih zelenih“ – vojnika bez ikakvih zvaničnih ruskih vojnih obilježja, ali sa ruskim najnovijim naoružanjem i modelom uniformi, govori da bi NATO mogao izgubiti dominaciju u Evropi ukoliko ne povuku prave poteze na vrijeme.

    Hoće li se sadašnja situacija na istoku Evrope odraziti na političke (ne)prilike u Bosni i Hercegovini? Nažalost, i tu stoji onaj kraći odgovor sa početka teksta, uz nekoliko stvari koje treba nagađati. U oblasti političkih nauka, najnezahvalnije je baviti se političkom prognozom, ili predviđanjem. Postoji dosta varijabli koje se mogu predvidjeti, ali i milion drugih varijabli koje se ne mogu zamisliti ni u snu. Ipak, s obzirom da je V.V. Putin spomenuo Srebrenicu kao primjer najvećeg stradanja civilnog stanovništva i genocida na tlu Evrope nakon 2. svjetskog rata, postoji nada da on ima iskrenog pijeteta prema žrtvama u Bosni i Hercegovini, te da neće doprinijeti destabilizaciji i novim sukobima koji bi vjerovatno izrodili i nove „Srebrenice“… A šta će u međuvremenu učiniti NATO? Pa, vidjet ćemo…

    (autor teksta Adnan Habul je magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i diplomatije sa sedmogodišnjim iskustvom u Misiji OSCE-a u Ukrajini. Tekst odražava lične stavove autora, a ne stavove OSCE-a)

    Senad Avdić analizira posljednje poruke iz Zagreba: Milanović i Plenković, najbolji neprijatelji, „topničkom“ vatrom po BiH ohrabrili naredne poteze Čovića i HNS-a!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković jučer su održali još jednu rundu svojih tradicionalnih verbalnih okršaja u kojima su jedan drugoga optužili za sve nevolje, probleme i zastranjenja koja su Hrvatska snašla posljednjih mjeseci i godina. Milanović je za svoju verbalnu tiradu iskoristio osobni jubilej, dvije godine izbora za predsjednika Hrvatske, dok se Plenković medijima obratio iz središta Europske unije u Briselu. Milanović je u tematskom dijelu svog monologa pred novinarima Plenkovića optužio da je pokrovitelj i podstrekač „sistemske grabeži i pohlepe“ , pa je istakao slučajeve premijerovih najbližih suradnika koji su muljali sa (državnim) stanovima i imovinom, ministraobrane Marija Banožića i predstojnika premijerovog ureda Zvonimira Frku Petešića . Plenković mu je iz Brisela odgovorio da je predsjednik „političke kulture na razni pijanaca, komunikacija na razini divljaštva“.

    Ne, Milanović i Plenković i ovoga su se puta složili oko pitanja oko kojega se već odavno ne spore: političke krize u Bosni i Hercegovini, nužnosti izmjena Izbornog zakona BiH kao način da se zadovolje nacionalni i politički interesi Hrvata u njoj. Milanović je, pri tom, svoj „ciklus BiH“ obogatio novom temom, ulaskom BiH u NATO: „BiH nikada neće ući u NATO jer je nefunkcionalna država“ , kazao je Milanović. On je naveo BiH u kontekstu aktuelne krize između Ukrajine i Rusije. Ni Ukrajina ne treba biti primljena u NATO, smatra Milanović, jer se time ugrožava sigurnost Rusije.Nije predsjednik Hrvatske bio do kraja iskren, nije otvoren pa rekao da se, pored njega, i Rusija protivulasku BiH u NATO Savezu i da je to važan razlog njenog čekanja na prijem, a ne njena „nefunkcionalnost“. Ta, da za razliku od Milanovića koristimo hrvatski jezički standard, neučinkovitost je generirana od strane ruskih adoranata i eksponenata u njoj (Dodik, Čović) i izvan nje (Milanović, Aleksandar Vučić ).

    Milanovićeva kritika čistog Neuma

    Hrvatski Milanović osvrnuo se na Izvještaj Službe za vanjske poslove Europske unije koji će se u ponedjeljak naći pred ministarstvima vanjskih poslova članica Europske unije. U tom se izvještaju, pored ostalog, navodi neopohodnost održavanja izbora u Bosni i Hercegovini u planiranom roku, u oktobru ove godine. Milanoviću je to bio povod da se okomi na Vladu Hrvatske i ministra vanjskih poslova te zemlje Gordane Grlića Radmana, te, kako je rekao, „briselske ćate i administraciju“

    „To je nepoštivanje stava bosanskohercegovačkih Hrvata koji ne žele da ih se laže i obmanjuje, a briselska administracija je kontra. Sad ja pitam gdje smo mi to, ko to nama pomaže, kakva je tu solidarnost na djelu? Neka odu u Livno, neka vide kako to izgleda. Kada Hrvatska nešto kaže, to je petljanje u unutarnje stvari u BiH, a kad to kaže neki anonimni ćato u Briselu, onda je to zajednička politika. To je politika kojoj se barem jedna država članica EU , a to je Hrvatska, kategorički protivi. A ko predstavlja Hrvatsku? (Goran Grlić) Radman, koji je u Briselu zagrmio odlučno „Možda!“ Hrvatska nije nasilna, što ima naš glas i taj glas jedino treba snažnije koristiti.

    Nije baš najjasnije šta je Milanović mislio kada je „briselske ćate“ uputio u Livno u kojem je on nedavno boravio. Uostalom, evropski se službenici o prilikama u Livnu mogu informirati bez dolaska u tu općinu. Hiljade Livnjaka, dominantno Hrvata, proteklih godina odselilo se u Europsku uniju, a malo je od njih Izborni zakon naveo kao ključni razlog za odlazak. Milanović je nastavio kritizirati „briselske ćate“ koje je optužio da svjesno podržavaju samo jednu stranu u BiH- bošnjačku.

    „Vidiš sistemsku opstrukciju iz tih istih ervropskih dioplomatskih krugova koji posjeduju u Neumu dva dana predstavnika Hrvata, to je Čović, i predstavnike SDA i bošnjačkih stranaka. I onda vrše pritisak na Čovića da popusti. Ali, svako popuštanje hrvatske strane, ne Čovića, znači propast. Doveden si do toga da si na rubu klisure i da tražiš milostinju. I naravno kada se traži krivac, kriv je hrvatski element, zašto što stoji na putu tih ćatologa iz Brisela. Oni se vrate iz Neume u Briselu i fućka im se za probleme Hrvata, ili sutra Srba“ .

    U vrijeme Milanovićevog obraćanja novinarima, jučer malo iza podne, u medijima su procuirili zaključci Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora koji bi trebali biti usvojeni na sjednici HNS-a. Glavni zaključak sadrži zahtjev upućen prema Centralnoj izbornoj komisiji BiH za odlaganje listapadskih Općih izbora u BiH sve dok se ne promijeni Izborni zakon . Predložene su i stanovite mjere osptrukcije koje će na područjima sa većinskim hrvatskim stanovništvom onemogućiti održavanje izbora.

    Milanović je očito dobro upoznat sa radom i planovima Dragana Čovića i njegovog „nadstranačkog“ HNS-a, pa je stoga imao spreman odgovor na pitanje glede (ne)održavanja oktobarskih izbora.

    „Hrvatski predstavnici imat će moju svaku podršku u svojim mirnim nastojanjima. Svaka vrsta opstrukcije, svaka vrsta garde u zaštiti svojih prava, imat će moju podršku. To kažem javno jer pratim sve minuciozno, iz dana u dan, i znam dobro šta se dešava. Hrvati u BiH ne mogu biti u situaciji da traže milostinju, običnu plesnjivu milostinju. I da im se cijelo vrijeme govori da su remetilački faktor i da žele rasturiti državu koja bez njih ne postoji“.

    Milanović je na kraju uputio još jednu ljutitu kletvu Europskoj uniji i njezinim članicama.

    „ Neće se podjednako relevantno o BiH odlučivati ​​u Kaunasu i Stockholmu, kao u Zagrebu. To su naša leđa, to je naša veranda. To nije naše, ali to je praktični dio jednog sigurnosnog prostora. Tamo živi 500 tisuća Hrvata i živi još 300 tisuća ljudi u hrvatskim putovnicama-to su europske putovnice“ , poručio je predsjednik Hrvatske.

    Briselski ćato konta briselskih činovnika

    Andrej Plenković je nekoliko sati nakon Milanovića, u Briselu također govorio u Izbornom zakonu BiH, očito, također imajući na umu sutrašnju sjendicu Hrvatskog narodnog sabora.

    „Prvi korak u dogovoru Bošnjaka i Hrvata bili su izbori u Mostaru gdje 12 godina nije bilo izbora. Oni su održani, izabran je gradonačelnik, Gradsko vijeće i grad funkcionira. Drugi korak je bila izmjena Izbornog zakona. Predstavnici hrvatskog naroda, Hrvatsko narodno vijeće i HDZ bili su ti koji su stali donosili neke modele. Oni se žele ponašati lojalno Bosni i Hercegovini, žele da zemlja profunkcionira, i onda dolazimo u situaciju da neko drugi bira njihovog, hrvatskog člana Predsjedništva BiH.To sam je više puta govorio našim kolegama i Europskoj Uniji: zamislite da ste na našem mjestu vi, Francuzi, Belgijanci, Nijemci, Nizozemci, bilo tko, da imate najbližu zemlju koja vam je geografski, povijesno, tisuća kilometara granice..da ne govorim od Daytonskog i Washingtonskog sporazuma, pomoći u ratu.

    Plenković je nastojao minimizirati značaj i sadržaj Izvješća Službe za vanjske poslove EU proslijeđena ministarstvima vanjskih poslova članica Unije za sastanak koji će se održati u ponedjeljak. Po njemu Izvještaj su radili „neki Borellovi(Josep) činovnici“.

    „Stav hrvatske Vlade je da se ne prihvati taj papir, da se ako treba odgoditi izbori, jer ako i de ovako neće se ništa dobro napraviti, ostat će što jeste i što loše funkcionira. Mi ćemo se za to boriti u ponedjeljak, tamo će biti naš ministar (Grlić Radman), pa ćemo vidjeti šta će biti.

    To su (pisali) neki službenici, činovnici, diplomate, šta li već, koji nešto pišu i iznose svoj stav. Mi ćemo nastupiti tako što ćemo reći: slušajte, to što vi pišete to vam nije korisno. Poenta je u tome da ako do 2006.nije bilo anomalije, a od 2006.postoji anomalija, da Hrvatima neko drugi bira član Predsjedništva BiH, to bi značilo da od 2006. do 2026. od dvadeset godina, Komšić bi 16 bio član Predsjedništva! “.

    Na stranu sad općepoznata činjenica da je te „fatalne“, „nulte“ 2006.godine upravo Zoran Milanović kao šef SDP-a Hrvatske podržao i prisustvom na Konvenciji u Sarajevu kandidata „sestrinskog“ SDP BiH Željke Komšića u kandidaturi za člana Predsjendištva BiH. Mnogo je spornije da Andrej Plenković ne zna da su, kako on kaže, „anomalije“, konstantna, zapravo kontinuitet političkog djelovanja HDZ-a BiH i njegovog „maskirnog“ nad-tijela HNS-a od potpisivanja Daytona i uspostave mira, sve do danas.

    Da te nije anomalija

    Još se Plenković nije bio vinuo u diplomatsku orbitu i briselsku elitu kada je u martu 2001. godine HDZ BiH, tada predvođen Antom Jelavićem proglasio tzv . „Hrvatsku samoupravu“ kao odgovor na formiranje federalnih i državnih vlasti bez, kako je obrazloženo, legitimnih predstavnika Hrvata, odnosno HDZ-a. Tadašnji čelni ljudi Hrvatske, predsjednik Stipe Mesić i premijer Ivica Račan osudili su taj secesionistički čin. Glavne vinovnike „Hrvatske samouprave“ osudile su i cjelokupna međunarodna zajednica, Washington i Brisel, a glavni vođa smijenio tadašnji Visoki predsatavnik u BiH Wolfgang Petritsch .

    Dvije godine kasnije 2002, na izborima pobjeđuju ponovo nacionalne stranke, HDZ BiH i SDA formiraju Federalnu Vladu, član Predsjedništva je Dragan Čović , predsjednik Federacije BiH Niko Lozančić . Ali, i dalje se ređaju, što bi kazao Plenković, „anomalije“. Tako, na primjer, u ožujku 2004. nakon što ministarstvo iz HDZ-a mjesecima ne dolaze na sjednice Vlade Federacije BIh blokira usvajanje budžeta, tadašnji premijer Ahmed Hadžipašić rezignirano govori medijima.„Ponašanje HDZ-a pokazuje da su svi pokušaji da se smijeni Vlada bili, ustvari, obmana sa ciljem da se obezglavi izvršna vlast. Očigledno da se na svaki način, blokiranjem rada Vlade, želi stvarna vlast prepustiti kantonima, a potom ponovo aktivirati projekt ostvarenja trećeg entiteta. Da ne želi Federaciju BiH na stranačkim sastancima prvo nam je naručio Dragan Čović, potom i Niko Lozančić“ , kazao je premijer Vlade Federacije BiH Ahmed Hadžipašić u martu 2004.

    Andrej Plenković je jučer govorio io nedavnoj posjeti Sarajevu, nakon nekoliko godina koliko je tijekom čestih boravaka u BiH redovno zaobio glavni grad i predstavnike vlasti u njemu,

    „Ja sam bio nedavno u Sarajevu, sa najboljim namjerama, razgovarao sam sa političkim i vjerskim dužnosnicima. Ako imamo situaciju da je njihovo Vijeće ministara, to jest Vlada, od lipnja prošle godine održalo se, ja mislim, šest sjednica, ako se domovi u parlamentu ne sastaju, ako se ne usvajaju proračun, ne donose zakone, onda to znači da tu imaju neki elementi disfunkcionalnosti. Nećemo sada mi kao noj zabiti glavu u pijesak i držati status quo, jer zemlja ne ide naprijed. Ne ide ni prema Europi, niti unutar BiH stvari dobro funkcioniraju“ .

    Iz svega rečenog neupućeni bi zaključio kako je glavni uzročnik političke krize u Bosni i Hercegovini, „nefunkcionalnosti“, nerada institucija, nedonošenja zakona, zastoja na europskom putu…neriješeno hrvatsko pitanje, odnosno Izborni zakon i njihovo (ne)legitmno predstavljanje. Za razliku od Plenkovića (i Milanovića) već pominjani Izvještaj Službe za vanjske poslove zemalja članica Evrospke Unije precizira i personalizira glavne uzročne blokade zbog kojih, da citiramo hrvatskog premijera, „BiH ne ide prema Europi, niti unutar BiH stvari funkcioniraju“. Riječ je o vlastima RS i njihovom lideru Miloradu Dodiku . Zbog toga u ovom dokumentu njegovi autori („briselske ćate“, kako ih pogrdno tretira Milanović) predlažu članici EU„da planiraju intenziviranje napora za olakšavanje kako bi se opredjeljene rukovodstva Republike Srpske da se u potpunosti vrati u državne institucije pretoči u konkretne korake naprijed.

    Mcallister Željanin i Picula materina

    Zbog opstrukcije i stvaranja ambijenta „nefunkcionalnosti“ prije tri dana je Evripski Parlament ogromnom većinom glasova pozvao na uvođenje sankcije Miloradu Dodiku. „Evropska Unija osuđuje štetnu ulogu regionalnih aktera i ruski utjecaj te poziva Vijeće da nametne sankcije Miloradu Dodiku o njegovim suradnicima zboig njegovih koruptivnih radnji, kontinuirane destabilizacije zemlje i podrivanja suvereniteta i terotorijalnog integriteta BiH“ , stoji u usvojenom amadmanu kojeg su predložili trojica eurozastupnika, porfed ostalih i Tonino Picula, nekadašnji ministar vanjskih poslova Hrvatske. HDZ-ovi zastupnici u Europskom Parlamentu glsali su protiv sankcije Dodiku, a njihov stranački šef Andrej Plenković se u sojoj jučerašnjoj izjavi umjesto na secesionisitčku poltiku koja destabilizira BiH, surovo okomio na zastupnika Tonina Piculu.

    „Stvar je vrlo jasna“ , kazao je Plenković

    „Imate izviješće koje se odnosi na vanjsku i sigurnosnu poltiku kojeg je radio (David) McAllister, naš prijatelj i predsjednik odbora za vanjske poslove. I on nije glasao za taj amandman o sankcijama Miloradu Dodiku. I onda dođe Picula sa amandmanom koje nema veze sa Izviješćem i formulira ga na očajan način, gdje se pominje „loša, štetna i prijeteća uloga regionalnih aktera“. Ko su regionalni akteri koji utječu na BiH? Ako imate zastupnika iz Hrvatske koji je u stanju tako loše formulirati amandman da ga svako ko to čita… ne piše tamo ekplicitno Hrvatska nego piše „regionalni akteri“. Ko su zemlje oko BiH? Pa, nije oko BiH Čile, nije oko BiH Japan! Ako on tako loše formulira amandman, pa naravno da ćemo biti protiv njega. Prvo jer je kontraproduktivan, a drugo jer ništa neće pridonijeti pronalaženju rješenja, o čemu ja govorim”, rekao je Plenković

    Jučerašnji odvojeni nastupi, čelnih ljudi Hrvatske, predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreje Plenkovića, sasvim sigurno nisu bili vremenski sinhronizirani i usklađeni, ali su poslali slične, komplementarne poruke. Prije svega čelnicima i članovima Hrvatskog narodnog sabora uoči današnje, kako se najavljuje „povijesne“ sjednice na kojima bi trebali biti usvojeni manje-više poznati zaključci glede održavanja oktobarskih izbora u BiH i njegovoj povezanosti sa promjenama Izbornog zakona BiH. „Podržat ćemo sve što HNS usvoji“, decidan je „na neviđeno“ bio Milanović. Plenković će, pak, učiniti sve da naredne korake Dragana Čovića Briselu i široj međunarodnoj zajendici predstavi kao iznuđene, bezmalo, sasilačke po sudbinu i budućnost Bosne i Hercegovine i njenog najmalobrojnijeg naroda.

    (Slobodna Bosna)

    Analiza Seada Numanovića: Zaboravite na EU sankcije Dodiku

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Ako je suditi po sve zgusnutijem dnevnom redu Vijeća za vanjske poslove (FAC) Evropske unije, koji je planiran za 21. februara, Bosna i Hercegovina neće dobiti neophodnu pažnju.

    Šefovi diplomatija 27 država Unije planiraju se okupiti u Briselu tog dana i započeti naporan dan. Planirano je da sastanak starta u 8:30 radnim doručkom s šefom diplomatije Ukrajine Dmitrom Kulebom, te da se onda razgovor o situaciji u toj zemlji nastavi i tokom formalnog dijela sastanka.

    Prema najavama iz Brisela, pričat će se i o ukupnoj sigurnosnoj situaciji u Evropi. U tu temu, mada kao posebna tačka dnevnog reda, spada i Bosna i Hercegovina.

    Iz najave zasijedanja FAC-a ističe se ocjena da se “država suočava s najdubljom političkom krizom od kraja oružanog sukoba 1995. godine”.

    Potom će se ministri posvetiti “sajber vježbi”, raspravljat će o stanju u Maliju, razgovarati s šefovima diplomatija osam država Golfskog zaliva…Format sastanka FAC-a 21. februara je “razmjena mišljenja”.

    To znači da se ne očekuju zaključci, odluke…No, najavljuje se da će se, kada je BiH u pitanju, raspravljati o uvođenju sankcija vlastima entiteta Rs zbog secesionističkih aktivnosti, piše Sead Numanović u analizi za politicki.ba.

    Sve najave ističu da su sankcije “krajnje sredstvo” i da će se aktivirati kada se počnu primjenjivati odluke koje je skupština manjeg bh. entiteta već usvojila – u oblasti lijekova i vlastitog sudskog i tužilačkog vijeća. U teoriji, to znači da bi prve sankcije EU mogle uslijediti početkom ljeta ove godine.

    Ali samo u teoriji.

    Prije toga, EU će – već narednog mjeseca – razmatrati produženje za još godinu dana dosadašnjeg režima sankcija prema BiH, koji je na snazi od 2010. godine. Evropska je komisija do sada rutinski, na godinu dana, produžavala taj pravni okvir. Za odluku da se nastavi s ovim mjerama nije potreban konsenzus, već tek natpolovična većina. No, za izmjene te odluke i dodavanje novih imena pojedinaca ili entiteta – pravnih i/ili političkih – jednoglasje je nužno.

    A njega nema. Dok Njemačka, podržana od Češke, Holandije i još par država, zahtijeva uvođenje sankcija režimu Milorada Dodika (i njemu lično), Mađarska predvodi države koje se tome kategorički protive. Austrija, Hrvatska, Slovenija, čak i Italija, nisu sklone takvom koraku.

    Za razliku od ranijih situacija, sada se u briselskim krugovima propituje i na koji način produžiti postojeći režim sankcija i da li bi takav korak ipak Berlinu dao alat da inicira evropske sankcije bezmalo odmah. Opet, Mađarska unosi “pometnju” i traži načine da onemogući bilo kakvo sankcioniranje u BiH (u dogledno vrijeme).

    No, neke sankcije se već provode. Evropska je komisija zaustavila u novembru prošle godine raspodjelu 125 miliona eura pomoći BiH za prevladavanje posljedica pandemije. Na Predsjdništvu BiH. Vijeću ministara, po ministarstvima “leži” desetine i desetine projekata koji trebaju neku vrstu “ovjere” bh. institucija… Neke su već propale. A neke je oborio i sam Dodik, mada su se ticale aktivnosti u entitetu Rs.

    Zaustavljen je još cijeli niz projekata koje finansira ili pomaže EU, jer je Dodikov režim uveo blokadu institucija BiH. Kumulativno, radi se o najmanje 200 miliona eura.

    Uz to, prema najavi Bloomberga, koju smo objavili u nedjelju, upitna je distribucija skoro 400 miliona eura koliko bi BiH trebala dobiti iz EU fondova, te nešto više od milijardu eura planiranih za zajedničke projekte.

    Ipak, one prave – s “crnim listama” za Dodika i njegove sljedbenike, ali i neke druge – zaboravite!

    EU još (dugo) nije i neće biti spremna za takvu vrstu akcije

    Pravna analiza odluka Narodne skupštine RS: Rušenje institucija BiH je krivično djelo

    Piše:
    Redakcija
    -

    Prijetnje  u vezi sa prenosom nadležnosti su  konkretizovane, između ostalog, kroz postupak  jednostranog  i protivpravnog  povlačenja  saglasnosti za formiranje nekih od najvažnijih državnih institucija i pri tome najavljeno formiranje paralelnih kvazi institucija koje bi djelovale u sklopu eniteta RS, suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i važećim zakonima Bosne i Hercegovine. U krivično pravnoj teoriji prijetnja  se cijeni prema tome da li je lice koje je upućuje sposobno  da prijetnju i realizuje. U ovom slučaju, to je i više nego izvjesno.

    Postoji   osnovana  sumnja  da lica sa  odlučujućim ovlaštenjima vrše krivično djelo  napada na ustavni poredak  Bosne i Hercegovine  iz člana 156. KZ BIH  u vezi sa članom 248. KZ BIH na način što osmisle plan, zloupotrijebe  svoju poziciju i ovlasti i utječu na sazivanje niza posebnih sjednica Narodne skupštine Republike Srpske, na kojima se po unaprijed utvrđenom planu i naređenju da se pripreme, te utjecajno, da budu usvojeni, donose pravni akti – Deklaracije i zaključci, koji su ništa drugo do pribavljena sredstva pogodna za  izvršenje krivičnog djela.

    Treba podsjetiti da je, između ostalih, usvojen i zakon kojima se propisuje “zabrana primjene zakona države Bosne i Hercegovine na teritoriji entiteta RS”, a pored toga slično postupanje može se iščitati i iz gore spomenutih pravnih akata. Takva odredba upućuje na to da će vlasti entiteta RS upotrijebiti fizičku, pa i oružanu silu kako bi spriječili nadležne organe države Bosne i Hercegovine da provode njene zakone na teritoriji entiteta RS.

    Nadalje, Zaključcima NSRS se protivpravno povlače saglasnosti kojima su na osnovi člana III/5 Ustava Bosne i Hercegovine navedene nadležnosti postale dio Ustava Bosne i Hercegovine i za koje nije propisana u Ustavu Bosne i Hercegovine mogućnost da budu vraćene na niže nivoe vlasti. Dakle, pokušaj svrgavanja institucija Bosne i Hercegovine. ”Proces vraćanja nadležnosti sastoji se od nekoliko koraka – izrada izvještaja o stanju u različitim oblastima, evidentiranje zaključaka i odluka NSRS-a koje su ranije donesene, priprema novih zaključaka i, na kraju, usvajanje novog zakonodavstva. Ovaj proces, također, uključuje donošenje odluke o proglašenju ništavnim zakona o Sudu, Tužilaštvu i svim drugim aktima koje je nametnuo Visoki predstavnik i usvojila Parlamentarna skupština BiH. Nakon toga slijedi zabrana rada organa i institucija nastalih iz tih zakona na prostoru RS sa utvrđenim rokom u kojem treba same da odsele, a ako ne odsele, putem intervencije organa Republike Srpske“”, piše u Deklaraciji o ustavnim principima, koja je kao strateški dokument usvojena 28. oktobra 2021. godine, na sjednici Glavnog odbora Saveza nezavisnih socijaldemokrata Republike Srpske održanoj na Palama.

    Evidentna je, dakle, namjera SNSD-a i predsjednika te stranke da “svrgne najviše institucije BiH”, kako to definiše Krivični zakon BiH. Iz takvog postupanja, a u vezi sa blokadom rada institucija Bosne i Hercegovine, te prijetnjom da će zabraniti provođenje zakona Bosne i Hercegovine na teritoriji entiteta RS, može se jasno zaključiti ne samo postojanje plana nego i naročito podmukao način onemogućavanja institucija države Bosne i Hercegovine da na takav napad na ustavni poredak efektivno i reaguju.

    Krivično djelo iz člana 156. KZ BIH je propisano u formi alternativne dispozicije, znači da je radnja učinjenja krivičnog djela alternativno određena. Odrednica “ko” znači da krivično djelo može bilo ko da učini i to ako upotrebom fizičke sile ili prijetnje upotrebom fizičke sile pokuša da promjeni ustavni poredak Bosne i Hercegovine ili da svrgne njene najviše institucije.

    Napominjemo da pojam odlučujuće kontrole nad izvršenjem krivičnog djela ne mora podrazumijevati formalne činjenice u pogledu nekih od konkretnih radnji, na primjer, može biti da lice nije formalno naredilo blokadu institucija, potpisalo Ukaz o objavi zakona, Deklaraciju i Zaključke, predložilo akte ili formalno nije na službenoj poziciji u vlasti entiteta, ako se van razumne sumnje može dokazati da je upravo to lice osmislilo plan, da su druga lica koja se pojavljuju kao neposredni izvršioci radili prema njegovim uputama i ako je to lice imalo de facto efektivnu komandu ili odlučujuću kontrolu nad pripremama za izvršenje krivičnog djela. Član Predsjedništva iz entiteta RS je rukovodio ovom aktivnošću, davao izjave  u medijima o ideji formiranja vojnih snaga entiteta RS, zatim javno je davao  ponudu svima koji žele da pristupe paravojnoj formaciji koju ima namjeru da formira, navodeći da je proveo anketu među pripadnicama oružanih snaga Bosne i Hercegovine srpske nacionalnosti koji su navodno u procentu većem od 80% “spremni da pristupe vojsci RS” koju ima namjeru da formira jasno i nedvosmisleno još jednom potvrđujući da  postoji prethodni plan i da postoji jasna istrajnost  da prouzroči posljedicu – protivzakonito formira vojne snage (što je također krivično djelo). Isti je izjavio da će svi potrebni zakoni biti spremni do kraja 2021.godine te da ima plan kako će “istjerati pripadnike oružanih snaga BiH iz kasarni i drugih vojnih objekata na teritoriji RS” i to na način “kao u Sloveniji 1991.godine” aludirajući na oružani napad i protjerivanje pripadnika OS BIH, a kasnije je kazao  “isključit ćemo im vodu i struju u kasarnama”, a što jasno ukazuje na postojanje pripremljenog plana i vjerovatno neke vrste oružane sile kojom bi to i sproveo.

    Kada je u pitanju odredba člana 248. KZ BIH “Pripremanje krivičnog djela” na neki način radi se o sastavnom djelu bića svakog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora tri godine ili teža kazna i kažnjivost za ta krivična djela proširuje se i na pripremne radnje. Kao posljedica djela javlja se apstraktna opasnost za zaštićeno dobro Dakle, kažnjava se priprema kao stadij koji prethodi učinjenju krivičnog djela. Na primjer, usvajanje zakona kojima se oduzima nadležnost državi, zaključaka kojim se daje saglasnost za protupravno povlačenje saglasnosti i Deklaracije/zaključka kojim se najavljuje zabrana provođenja zakona Bosne i Hercegovine na teritoriji entiteta RS je pripremna radnja za izvršenje krivičnog djela  iz člana 156. KZ BiH napada na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

    Slično je i sa odredbom člana 247. KZ BIH “Dogovor za učinjenje krivičnog djela”, koja je također sastavni dio svakog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Ovdje se radi o kažnjivoj pripremnoj radnji u vidu samostalnog krivčnog djela, a kažnjava se priprema kao prethodni stadij u učinjenju krivičnog djela. Na primjer blokada institucija  Bosne i Hercegovine na način da predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine postupajući u dogovoru sa osumnjičenim ne saziva sjednice Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ili ih saziva sporadično, „kada je to u interesu Republike Srpske“ ili da poslanici iz istog razloga i/ili na isti način opstruiraju sjednice Parlamentarne skupštine BiH.

     

    Podsjećamo da je svako lice koje je učestvovalo u pripremi, donošenju i provođenju  odluka ili je na bilo koji drugi način dalo  doprinos u izvršenju navedenih krivičnih djela, krivično odgovorno u granicama svoga umišljaja  i to u vezi sa članom 29. KZ BIH “Saizvršilaštvo”  i članom 31 “Pomaganje”. Zastupnici i NSRS su saizvršitelji jer su dali svojim glasanjem odlučan doprinos izvršenju krivičnog djela. Svako lice koje je sa umišljanjem pomoglo učinjenju navedenih krivičnih djela kaznit će se kao pomagač. Navedena lica ne mogu se pozivati da su radila jer su bila “prisiljena”, posebno iz razloga što se u ovom slučaju radi o tzv.”odoljivoj sili” gdje su mogli da se odupru i postupe u skladu sa Ustavom i zakonima.

    Isto tako može se govoriti i o “podstrekavanju“  kao posebnom obliku saučesništva  iz člana 30. KZBiH koje se sastoji u umišljajnom podstrekavanju drugog da učini krivično djelo. Ko drugog podstrekava da učini krivično djelo kazniće se kao da ga je sam učinio. U stavu (2) ovog člana je propisano da ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano, kazniće se kao za pokušaj krivičnog djela. Podstrekavanje postoji u slučaju kad se navođenjem učvršćuje odluka kod drugog lica da izvrši krivično djelo. U ovom slučaju član Predsjedništva iz RS, zajedno sa drugim pojedincima, utiče, ubjeđuje, nagovara poslanike NSRS i Vladu RS da usvoje određene pravne akte (deklaracije, zaključke, zakone i sl.), čime kod istih učvršćuje odluku da izvrše neko od prethodno navedenih krivičnih dijela. Ovdje se može govoriti npr. o podstrekavanju na izvršenje krivičnog djela Protivzakonito formiranje vojnih snaga iz člana 162.a KZ BiH na način da se daje zadatak Vladi RS da pripremi i u parlamentarnu proceduru dostavi Zakon o odbrani kojim će formirati Vojsku RS, što je protivno Zakonu o odbrani BiH i Zakonu o službi u OS BiH. Član Predsjedništva iz RS je takvu namjeru ispoljio javno više puta rekavši da će RS formirati Vojsku Republike Srpske. Podstrekavanje je izvršeno čak i ako ne bude formirana Vojska RS ili ne bude ni pokušano njeno formiranje, jer za krivično djelo Protivzakonito formiranje vojnih snaga KZ propisuje kaznu zatvora najmanje pet godina, a podstrekavanje je kažnjivo, čak i ako krivično djelo ne bude ni pokušano, ukoliko je za to djelo zaprijećena kazna zatvora tri godine ili teža kazna.

    Takođe se može govoriti i o podstrekavanju na izvršenje krivičnog djela iz člana 156. KZ BiH, jer je član Predsjedništva iz RS u više navrata rekao da će organi RS-a spriječiti SIPA-u da provodi službene radnje na teritoriji entiteta RS. To sprečavanje implicira upotrebu sile ili prijetnju upotrebom sile jer se SIPA, kao agencija za provođenje zakona, koja ima mandat da u svojim aktivnostima primjenjuje prinudu, jedino silom može spriječiti da djeluje na cijeloj teritoriji BiH, gdje je bez ograničenja ovlaštena da poduzima odgovarajuće aktivnosti iz svoje nadležnosti. Ovakve aktivnosti se mogu smatrati pokušajem promjene ustavnog poretka što je obilježje krivičnog djela Napad na ustavni poredak. Javna izjava člana Predsjedništva da će se vojne kasarne u RS-u isprazniti na način kako je to učinjeno u Sloveniji početkom rata u bivšoj SFRJ, uz prethodno navedene činjenice u pogledu odlučujuće kontrole nad izvršenjem krivičnog djela, može predstavljati prijetnju upotrebom sile, a svakako jeste podstrekavanje na izvršenje navedenog krivičnog djela.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Nepodnošljiva lakoća ubijanja BiH – ko je ovlastio Bakira Izetbegovića…?

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Damira, njegovu suprugu i kćerkicu poznajem godinama. I dragi su mi: on je tipični inžinjer, obrazovan, pametan, sposoban, uvijek racionalan, neko čija sam promišljanja budućnosti promatrala sa simpatijama, potpuno svjesna da njegova potreba za planiranjem na duge staze mnogima ide na živce. Kada je, pred kraj prošlog ljeta, došao da se pozdravi sa mnom, ipak sam bila iznenađena: ispričao mi je da je konkurirao za posao u Njemačkoj, primljen je i za nepun mjesec odlazi, supruga i kćerka pridružit će se kasnije, najvjerovatnije ovog ljeta, ukoliko se nešto nepredviđeno ne dogodi. To nepredviđeno odnosilo se na uistinu vruću političku klimu u to doba: zvaničnici iz Republike Srpske već su bili napustili državne institucije, uvrede, mržnja i prijetnje pljuštale su u javnom prostoru, neizvjesnost je naprosto bila opipljiva, rat se sve češće pominjao.

    Poziv je propao, NSRS se nije ni osvrnuo

    Poželjela sam mu sreću, prilično pomiješanih osjećaja: iako on nije krio zabrinutost zbog tog velikog koraka i odvojenosti tokom godine koju je dao sebi da se snađe i pripremi teren za porodicu, njegova opaska da je odlučio da proba, a uvijek se može vratiti, mene nije zavarala, bilo mi je posve jasno da još jedna mlada porodica odlazi zauvijek iz Bosne i Hercegovine, ljudi koji su ovdje imali i poslove i plaće i to čak iznad prosjeka. Srela sam ga slučajno prije dva dana nasred Čaršije: vedar, nasmijan, sav sretan mi je ispričao da je već napredovao na poslu, a pred njegovom porodicom su slatki izazovi: gdje će saviti novo gnijezdo s obzirom na to da su pred njim neslućene šanse.

    Sličnih priča Damirovoj od početka ove godine čula sam najmanje desetak, što će reći – u prosjeku dvije sedmično. Neke su rezultat ubrzanog gašenja, odnosno izmještanja velikih kompanija iz BiH, neke su potaknute nestajanjem domaćih firmi, neke naprosto staju u toliko puta izgovorenu rečenicu svih nas: Dosta je, ovo se više ne može podnijeti! Kad god sam pitala šta je bila ta kap koja je prelila čašu, odgovori su bili identični – znaš gdje živimo! Da, znam gdje živimo, u zemlji u kojoj je baš svaki segment podređen politici, bilo da je riječ o redukciji vode, ruglu od neasfaltiranog parkirališta usred glavnog grada ili pak problemima sa školom, zdravstvom, raznim papirologijama koje su u pravilu običnom čovjeku nemoguća misija, a podobnim privilegija. Kada se poigram đavoljeg advokata i priupitam koliko smo sami krivi, odgovor bude još veći šamar – svi su isti! U jednom intervjuu, prije najmanje šest-sedam godina, Mladen Bosić, tada na čelu SDS-a, prilično emotivno mi je rekao (parafraziram): Ne pristajem na tezu da smo svi isti, nismo i nikada nećemo biti, ja se upravo zato i zalažem da se dogovorimo oko onog u čemu se slažemo, a da ono gdje se mimoilazimo ostavimo za neka sigurnija i bolja vremena. Bosić je danas daleko od politike, možda i zato što nije pristajao na to da se tuče prijetnjama raspadom i ratom, ali i sigurno i zato što se zalagao za zakone i sistem u kome jedni neće biti jednakiji od drugih, uključujući i članove njegove partije. Bosna i Hercegovina je i predugo u raljama politika zainteresiranih za probitak i blagostanje članova odabranih porodica i najbližih partijskih sljedbenika, zato je korupcija ovladala svakom porom naših života, a istim onim žarom kojim se odbija svaka mogućnost da Dervo Sejdić bude kandidat jednak Halidu Genjcu, Željki Cvijanović ili Draganu Čoviću organizirano se progone svi koji nisu dio tala. Tu mi živimo, u zemlji u kojoj je nesigurnost na ulici, pred zakonom ili u bilo kakvom poslu – jedina konstanta. Sve ostalo podliježe dogovoru, tačnije svađi legalnih i legitimnih.

    Ko je, uostalom, ovlastio Bakira Izetbegovića da nudi odgađanje izbora? Da nije tragično, bilo bi presmiješno njegovo objašnjenje kako nije problem sjediti i 240 sati u komadu i pregovarati o modelu gdje će se većinskom voljom Hrvata izabrati jedan od članova Predsjedništva BiH, ali da on pri tome ne predstavlja samo Hrvate: gdje je bio proteklih godina da pregovara i gdje su, uostalom, ti prijedlozi SDA? Jesu li nestali još onda kada je Čović propustio Fikrin burek? Ili je lider SDA smetnuo, zaboravio da i pregovori o izbornoj reformi – ovi posljednji – traju od prošlog ljeta, bez ikakvih rezultata? Ako Čović neće ni da čuje za Ostale, a neće, to nam je sam priznao, zašto građanske i probosanske partije ne ponude svoj prijedlog, recimo četvrtog člana Predsjedništva BiH? I zašto niko, ama baš niko, ne insistira na onim promjenama koje bi garantirale transparentnije i izbore i prebrojavanja listića? Prije četiri godine, bez puno priče, a kamoli svađe, tadašnji saziv Parlamenta BiH s gnušanjem je odbacio i skenere i videonadzore na biračkim mjestima, od aktuelnog saziva Centralne izborne komisije podjednako se osipaju svi vladari naših sudbina, pa jalova priča o tome kako će ekspertne grupe raditi čak i vikendom uistinu ne zavređuje ama baš nikakvu pažnju. Između ostalog i zato što je SDA i pristala na pregovore tek pod pritiskom međunarodnih dužnosnika, koji su – eto – u predvečerje eskalacije krize koja trese ovu zemlju skontali da bi, eventualno, obnavljanjem federalnog savezništva mogli jednim udarcem efektno ubiti dvije muhe: demonstrirati vlastiti angažman i izolirati Milorada Dodika.

    Naravno, nijednu nisu stigli, a kamoli pogodili. Nekoliko je razloga za to, a najvažniji je svakako što lider SNSD-a više nema kud, svoje istrajno razaranje Bosne i Hercegovine doveo je do kiparske faze. Narodna skupština usvaja jedan po jedan secesionistički zakon, a reakcije na ovaj posljednji, formiranje visokog sudskog i tužilačkog vijeća Republike Srpske mnogo više govore o onima koji reagiraju nego o Dodikovim ambicijama od kojih ne odustaje. Ambasadori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira pozvali su Republiku Srpsku da odustane od ovih neustavnih poteza kojima se širi prostor za korupciju i da se radije fokusira na poboljšanje postojećih institucija djelujući na konstruktivan način! E, pa, njihov je poziv propao, NSRS se nije ni osvrnuo, pa ćemo da vidimo koliko je ozbiljno obećanje PIC-a da skupa s visokim predstavnikom “neće dozvoliti da bilo koji akter ugrožava Dejtonski mirovni sporazum”.

    Ni kapaciteta ni vizije

    Složila se Rusija ili ne (a nije ni sa ovim blago notiranim apelom), Dayton je već odavno ugrožen i upravo Ustavom BiH i izbornim reformama Dodik i Čović igraju ping-pong sa međunarodnim dužnosnicima, slijepim, gluhim i nijemim na sustavno ubijanje suverene i nezavisne države BiH. SDA nema ni kapaciteta, ni vizije, a ni dovoljno ambicije da se bori za drugačiju BiH, građanske stranke su posvađane i same zabavljene vlastitom željom da zamijene najslabiju kariku, ne krijući zavist što im pripadaju tek mrvice tendera i sličnih velikih projekata u čijim blagodatima uživaju porodice i prijatelji nacionalnih vođa. Ljudi odlaze, glavom bez obzira, i ne osvrću se. Biti stranac u Njemačkoj, Austriji, Americi ili negdje u Skandinaviji primamljivije je nego biti obespravljeni tuđinac u svojoj zemlji, onoj koju su nam oteli majstori ubleha, sve sami tvorci visokog korupcijskog miljea u BiH. I to je zapravo recept i za izbornu i za sve druge reforme u ovoj zemlji: SAD su krenule, pa stale, čekaju Evropu, a Bosanci i Hercegovci čekaju njihove crne liste makar za mrvu nade da će jednom biti drugačije. Na sljedećim izborima, ukoliko se Dodik, Čović i Izetbegović ne dogovore da ih otkažu.

    Posljednji raport iz Ukrajine: Rat i(li) mir

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Na pisti kijevskog aerodroma, u nedjelju popodne još uvijek je bio parkiran američki teretni vojni avion. To je jedan od dva aviona koji su sletjeli u nedjelju u zoru na Aerodrom Boryspil, a koji su dovezli municiju i drugu vojnu opremu.

    američki vojni avion u Kijevu

    “Jutros su dva aviona stihla u Kijev sa američkom brzom pomoći za jačanje odbrane Ukrajine. To je dio od 200 miliona dolara nedavno odobrene pomoći”, objavila je Ambasada SAD-a u Kijevu.

    Vojna pomoć Ukrajini, itekako je potrebna. Prema zvaničnim podacima GlobalFirepower.com, Rusija je daleko vojno nadmoćnija.Recimo, Ukrajina ima aktivnih 225 hiljada vojnika, a Rusija više od jednog miliona. Zajedno sa rezervnim sastavima, Rusija ima na raspolaganju tri miliona vojnika, Ukrajina 1,15 miliona. Grafičari Irish Timesa priredili su ovu grafiku na kojoj se može vidjeti vojna sposobnost Ukrajine i Rusije.

    Dok su američki vojni avioni dopremali prijeko potrebnu pomoć Kijevu, iz glavnog ukrajinskog grada civilni avioni su prevozili one koji ovu državu više ne smatraju sigurnim mjestom za življenje. Prolaz rezerviran za diplomate sve češće se otvarao. Britancima je sugerisano da do najkasnije 15. februara napuste Ukrajinu. Amerikanci u ovoj državi su dobili uputstvo da se, u slučaju obustave aviosaobraćaja, izvlače drumom, prema granici sa Poljskom. Nizozemska kompanija obustavila je letove prema Ukrajini. Osiguravajuće kuće, piše Ukrajinska Pravda, a prenosi Kyiv Independent, upozorile su druge aviokopanije da ne lete kroz ukrajinski zračni prostor. Istovremeno, (pro)ruski mediji i glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Marija Zaharova tvrde da službenici misije OSCE-a u Ukrajini provociraju oružane formacije koje kontrolišu dijelove regija Luhansk i Donjeck. Prateći medije, zaključujete da je država na rubu rata.

    Ali u samom centru Kijeva ništa ne upućuje na to. Restorani su otvoreni baš u ono vrijeme koje je napisano na njihovim vratima. No, nemožete baš mnogo gostiju zateći u nedjelju, u pola devet ujutro. Ukrajinci su se opredijelili za jutarnji džoging i kafu iz plastične čaše koju kupuju u na Trgu Majdan.

    Upravo na Trgu Majdan 2014. godine je započela ukrajinska kriza. Koja traje i danas. Kada su Rusi izgubili kontrolu nad vlastima u Kijevu, krenuli su u vojne operacije. Paravojne formacije pojačane  ruskim naoružanjem zauzele su oko 30 posto Luhanske i Donjecke regije. Istovremeno, Rusija je anektirala Krim, ukrajinski poluotok koji dijeli Crno od Azovskog mora.

    Sjevernokrimski kanal

    Kako bi doveli pitku vodu na Krim, Sovjeti su još šezdesetih godina prošlog vijeka kroz Perekopsku prevlaku počeli prokopavati kanal. Tim će kanalom decenijama kasnije voda iz rijeke Dnjepar teći prema Krimu. Nakon Putinove invazije i anektiranja ovog poluotoka, Ukrajinci su 2014. godine pregradili ovaj kanal i tako okupiranu teritoriju ostavili bez vode.

    Pogledate li kartu Ukrajine sa jasno ucrtanim teritorijama koje kontroliraju proruske paravojne formacije, vidjet ćete da rudama bogate regiija Luhansk i Donjeck nisu kopnenim putem povezane sa Krimom. A to je ono što Rusi, u konačnici, žele. Karta koju je objavio njemački Spiegel, pokazuje raspored ruskih vojnih snaga oko Ukrajine.

    Veći dio snaga, dakle, usmjeren je prema gradu Dnjepar. Okupiranjem tog dijela Krim bi bio povezan sa Donjeckom, dobio bi vodu iz rijeke Dnjepar, a Ukrajina bi ostala bez izlaza na Azovsko more koje, praktično, ulazi u utrobu Ruske Federacije.

    Mariupolj je grad na Azovskom moru koji je pod kontrolom Vlade iz Kijeva. On graniči i sa paradržavnom tvorevinom Donjecka narodna republika iza koje stoji Ruska Federacija. Regija je još poznata i kao Donbas. Koliko, zapravo, Rusija vojno podržava paravojne formacije u toj regiji, najbolje se moglo vidjeti 2019. godine. Posmatrači OSCE-a, naime, tada su snimili savremenom sistemu za ometanje Tirada-2. Snimci su nastali 16. marta 2019. godine u okupiranom dijelu ukrajinskog Donbasa i sve je do navedeno u u izveštaju OSCE-a. 

    Ovim sistemom u tom je trenutku raspolagala isključivo vojska Ruske Federacije, čiji su svaničnici sve vrijeme tvrdili da nemaju nikakve veze sa pobunjenicima na istoku Ukrajine. Nakon prezentacije ovih snimaka, Misija OSCE-a će, ubrzo, prekinuti praksu objavljivanja fotografija koje su napravili njihovi dronovi.

    Danas, pak, zvaničnici Ruske Federacije službenike OSCE-a koji su vršili “izviđanja” u područjima konflikta nazivaju – provokatorima.

    Prema posljednjem dnevnom izvještaju OSCE-a, u regijama Luhansk i Donjeck zabilježeno je oko 40 eksplozija. Veći dio ih je zabilježen u regiji Luhanska, odnosno u blizini Stanice Luhansk. To je jedno od rijetkih mjesta predviđenih za prelazak sa teritorije  Ukrajine koja je pod kontrolom Vlade u Kijevu, na teritoriju koju kontrolšu paravojne formacije. Dolazak do Stanice Luhansk iziskuje prolazak kroz četiri punkta ukrajinske vojske i policije. Prvi rovovi nalaze se nekoliko stotina metara od samog prelaza. Grad Luhansk je udaljen dvadesetak kilometara od Stanice Luhansk. Da biste prešli na drugu stranu, odnosno na teritoriju pod kontrolom paravojnih formacija morate imati odgovarajći pasoš (ukrajinski ili ruski) ili posebne dozvole. Plus negativan Covid test koji možete uraditi u krugu kompleksa koji se smatra graničnim prijelazom. Automobilom na drugu stranu ne možete preći. Iznemogle i bolesne prevoze kolicima. Nerijetko se dešava da se preko tog prijelaza prenose i kovčezi sa mrtvima, jer porodice žele da ih sahrane u mjestu gdje žive.

    Stotinjak kilometara od Stanice Luhanske je grad Severodonetsk. Već smo pisali da tu živi zajednica Bosanaca. Došli su prije trideset godina, uglavnom kao radnici Vranice. Uglavnom govore ruski, ali se osjećaju – Ukrajincima. Inače, svi će u ovom gradu reći da žive u Severodonetsku. Što je, objasnit će nam jedan ukrajinski diplomata, ruska verzija. Pravi Ukrajinci, reći će nam, taj grad zovu Sieverodonetsk. Ali bez obzira na to što se koristi ruska verzija imena, Sieverodonetsk je pod kontrolom Vlade iz Kijeva. Oslobođen je u ljeto 2014. godine. U gradu nema tragova ratnih dejstava. Ali u kada krenete dalje na istok, vidjet ćete ruševine.

    na putu ka Stanici Luhanska

    Formalno, na snazi je mir. Suštinski, puca se. I sve više priča o velikom ratu. Ukrajinske vlasti postavile su Rusiji ultimatum za razgovore o Krimu i drugim okupiranim teritorijama. Taj ultimatum ističe 16. februara. Tada bi, prema saznanju američkih obavještajnih službi, trebala započeti ruska invazija na Ukrajinu.

    Analiza Seada Numanovića o stavovima međunarodnih zvaničnika u BiH: “Nemojte nas više braniti”

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    U čuvenom vicu “odvažni” Suljo odlučio je “braniti” Muju od siledžija.

    Nakon što su nasilnici opalili još jedan šamar Muji, Suljo je prijetećim tonom rekao:

    “E hajd ako smiješ, opali mu još jedan”…

    Da ne dužimo, svi znate taj vic, Mujo je na kraju zavapio:

    “Nemoj me Suljo više braniti…”.

    E, tako je u javnosti Bosne i Hercegovine doživljeno još jedno saopćenje, preciznije “Zajednička izjava Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira” u Bosni i Hercegovini emitirano iz Ureda visokog predstavnika (OHR), piše politicki.ba.

    “Visoki predstavnik i SBA (ova skraćenica znači da je Upravni odbor PIC-a zasijedao na nivou ambasadora op.a.) neće dozvoliti da bilo koji akter podriva Dejtonski mirovni sporazum.

    SBA će poduzeti potrebne odgovore u koordinaciji sa visokim predstavnikom, uzimajući u obzir njegove nadležnosti i instrumente kako bi osigurao puno poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i suvereniteta i integriteta BiH”.

    Javnost se na ovo počela s jedne strane sprdati, a s druge čak i tražiti da se OHR i sam nedavno postavljeni visoki predstavnik Christian Schmidt pokupe i odu iz BiH. Jer nije ništa uradio.

    Preciznije, nije posegnuo za svojim Bonskim ovlastima, poništio usvojene zakone, smijenio Milorada Dodika, raspustio Skupštinu entiteta Rs… Iz onog vica na početku teksta “Mujo” je Bosna i Hercegovina. “Suljo” je Christian Schmidt.

    Siledžije su – zna se ko. Neki od njih pobrojani su. Iz Ambasade SAD stigla je trodjelna izjava na Twitteru gdje se – nevjerovatno! – građani pozivaju na “javnu raspravu” i da se nagovore se vlastima.

    EU je saopćila da će se BiH – opet – naći na dnevnom redu Vijeća za vanjske poslove…Još jedno, po ko zna koje u nizu razočarenje u javnosti izostankom odlučne akcije međunarodne zajednice opet otkriva duboko nerazimijevanje.

    Mi nikako da shvatimo da stranci neće rješavati naše probleme. Stranci nikako da razumiju da će – na kraju – ipak to morati uraditi. Što više odlažu, cijena koju ćemo skupa platiti bit će ogromna! Saopćenje SBA PIC je sasvim tipično i bitno se ne razlikuje od ranijih.

    Ono pokazuje ono što znamo, ali nećemo da prihvatimo – svijet, odnosno Zapad, nema jedinstvenog stava o tome šta uraditi.

    Schmidt sve bolje razumije gdje je došao.

    I sve mu je jasnije da, čak i kada bi htio, nema podršku svojih šefova da iskoristi Bonske ovlasti.

    One su jeres. Jeste da su tu, “u ladici”. Jeste da Schmidt ima i ključ od te ladice, može je otključati kad god hoće i uraditi sa ovlastima šta mu je volja.

    Ali, dok mu iz Berlina, Vašingtona, pa i Brisela ne kažu da to učini, on ladicu neće ni pogledati. I to je surova realnost koje bi smo već jednom morali postati svjesni.

    Surova je realnost i to da Bosna i Hercegovina, skrojena i sputana u luđačku košulju koja se zove Dejtonski sporazum, naprosto ne može funkcionirati bez intervencije iz vana!

    Da je to tako, svjedoči i činjenica da je OHR sastavni dio Dejtona.

    Visoki je predstavnik mogao smjenjivati i po stotinu izabranih zvaničnika u Bosni i Hercegovini kada je iza njega, makar kao blef, stojalo par desetina hiljada zapadnih vojnika.

    Sada kada je tu šačica od 700-tinjak naoružanih stranaca (EUFOR+Štab NATO), Schmidt ne može biti ni “Suljo” iz poznatog vica. Jer, visoki predstavnik ne može siledžijama ni prići i “čikati” ih da pucaju šamare.

    Oni ga ne priznaju!

    U netom emitiranom saopćenju PIC-a sugerira se da se BiH treba posvetiti ispunjavanju 14 prioriteta EU. Oni su dobri. Upućuju na poboljšanje funkcioniranja institucija BiH, kako bi ona bila kadra dobiti kandidatski status za ulazak u EU. Iako je to iluzija, dobri su jer traže funkcioniranje bh. institucija, što nam je više nego neophodno.

    A iluzija su i zato što je EU bjelodano dokazala da, čak i kada bi se ovh 14 prioriteta ispunilo, opet bi se našao neki razlog da BiH ne dobije kandidatski status jer se Unija istinski dalje ne želi širiti. I ovo što imaju previše im je!

    Ko ne vjeruje, neka pogleda Kosovo i vizni režim s EU, te Sjevernu Makedoniju… Pa onda neka pogleda Mađarsku i Bugarsku. I neka dobro raširenih očiju i uključenim mozgom pažljivo gleda Ukrajinu! I sve ovo pod uslovom da Dodik, suočen s razotkrivanjem da je tek kokošar koji je pokrao sve što se pokrasti moglo, neće pokrenuti rat kako bi se zaštitio od zatvora.

    On je neprikosnoveni gospodar rata u BiH i regionu i – znajući ga – neće prezati ni od toga da ga potpali. Prethodni mu je rat više nego koristio. U teškoj smo situaciji. I ona će biti sve gora.

    Sve sve više liči na kultni film “Don't look up”.

    Analiza Zakona o imovini RS: Stvaranje pravne osnove da se opće dobro koristi kao zalog za kreditna zaduženja

    Piše:
    Redakcija
    -

    Predloženi entitetski Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti, a koji Narodna skupština Republike Srpske namjerava usvojiti, sadrži samo jednu stranicu teksta i sa više desetina otvorenih ili nedovoljno precizno utvrđenih pitanja, govori nam o namjeri tamošnjeg zakonodavca da formira takozvanu „sivu zonu“ u utvrđivanju prava vlasništva nad nepokretnom imovinom. Da stvar bude još interesantnija, predloženi zakon je u „sivoj zoni“ iz najmanje dva razloga. Prvi jer ne postoji državni ili krovni zakon kojim bi se uredila prava vlasništva i pravo raspolaganja (recimo državni zakon o stvarnim pravima), ali i veoma jasno utvrdilo šta to može biti predmetom vlasništva i, drugi, jer je i sam ponuđeni entitetski zakon u neskladu sa drugim entitetskim zakonima, kao i relevantnim odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kao što su odluka U-1/11 i odluka U-8/19. Podsjetimo da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u odluci U-1/11 jasno utvrdio sljedeće:

    „Utvrđuje se da Republika Srpska nema ustavnu nadležnost za reguliranje pravne materije koja je predmet Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 135/10), jer je to, u skladu s članom I/1, članom III/3.b) i članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležnost Bosne i Hercegovine.“

     Istovjetno je Ustavni sud Bosne i Hercegovine postupio u odluci U-8/19 koja se bavila poljoprivrednim zemljištem, gdje je opet utvrđeno da je to isključiva nadležnost Bosne i Hercegovine. Zašto je to tako, odgovor je veoma jednostavan. Zato što svaka država, pa tako i Bosna i Hercegovina svojim zakonom uređuje statusna pitanja imovine, naravno, praveći razliku između javnih dobara, općih dobara, dobara od općeg interesa i na kraju dođu pitanja nepokretne i pokretne imovine, kao i prava koja se na njih primjenjuju.

    Kako Bosna i Hercegovina nije nikad svojim zakonom, ma kako se on zvao, uredila pitanja statusnih prava, šta je to imovina i koja vrsta prava se na njih primjenjuje, da li pravo vlasništva, raspolaganja ili korištenja, očito je da vlasti bh. entiteta Republike Srpske nastoje iskoristiti vakuum i kreirati svoj zakon kojima će se urediti ova pitanja. Odnosno, Dodik i njegovi slijepi sljedbenici svjesno formiraju „sivu zonu“ u tretiranju imovine, koju onu nazivaju nepokretna i navodno služi za funkcioniranje vlasti tog bh. entiteta. Šta je problem? Ima problema više, pa ćemo prikazati samo neke od najvažnijih. Prvi, da postaje očito da vlasti RS-a ne žele ili ne znaju napraviti razliku između javnih i općih dobara sa jedne strane i nepokretne imovine sa druge strane. Zato oni koriste nedostatak državnog zakona koji tretira ova pitanja, kako bi kroz manipulaciju pravima sebi obezbijedili prostor za različite transakcije. Drugo važno pitanje odnosi se na to što država Bosna i Hercegovine svojim zakonom, a to nije zakon o imovini, statusno uredila prava nad javni dobrima, općim dobrima i dobrima od općeg interesa, te rekla šta se sve smatra pod ovim pojmovima, kao što to piše u entitetskim zakonima o stvarnim pravima. Dakle, nepostojanje državnog zakona o stvarnim pravima kojima se uređuje sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda, otvoren je prostor za ovo što rade vlasti bh. entiteta Republika Srpska. Još preciznije, opća dobra kao što su rijeke, obale, jezera, mora, zrak nemaju vlasnika niti neko može ostvariti pravo vlasništva nad njima, jer ona služe svim građanima podjednako. Javna dobra kao što su javne ceste, putevi, trgovi, trotoari također nemaju vlasnika, ali trebaju imati onoga ko se o njima brine ili njima upravlja. Dobra od općeg interesa, kao što su šume, šumska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, građevinska zemljišta i slično, mogu imati vlasnika ili nad njima se može ostvariti pravo vlasništva samo na način kako to propiše državni zakon, kojeg u Bosni i Hercegovini nažalost još uvijek .

    Treća važna stvar, ostavljanje predloženog zakona u RS-u u „sivoj zoni“ predstavlja neprovođenje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, što je krivično djelo. Odnosno, ovdje se čak vidi namjera i organizirana grupa koja svjesno, sa umišljajem ulazi u aktivnost koja je krivično djelo. Naravno da zastupnici u zakonodavnim organima vlasti imaju određeni imunitet, koji ih štiti u onim stvarima koje se tiču obavljanja njihovog posla, ali to nepoštivanje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine svakako nije. To je već posao za pravosudne institucije, a kandidata za procesuiranje ima značajan broj.

    I na kraju, kao četvrto, ostaje otvoreni pitanje zašto ovo Milorad Dodik radi? Sve njegove aktivnosti, ostavljaju prostor da se razmišlja kako on to radi, kako bi šume, šumska zemljišta ili poljoprivredna zemljišta mogao nuditi kao zalog ili kolateral onda kada ide pred međunarodne finansijske institucije sa traženjem kredita ili kada učestvuje sa entitetskim dionicama na svjetskim berzama. U obje varijante, Dodiku treba nešto što može dati kao kolateral, gdje se otvara i pitanje vrlo konkretnih lokacija, koje se vode kao poljoprivredno zemljište, a koje bi on dao, na primjer Rusiji, kao zalog, pa kroz nevraćanje kredita, Rusija ili neko iz Rusije bi ušao u posjed toga poljoprivrednog zemljišta. I šta bi onda bilo da tamo, na primjer, osvane jedna ruska vojna baza? Kako bi kolokvijalni zapad na tako nešto reagirao? Da li bi nastavili biti redovno zabrinuti ili bi konkretno reagirali?

    Zato je predloženi entitetski zakon napisan preširoko i nedovoljno precizno kako bi se mogao tumačiti na više različitih načina, ali sa očitom namjerom da se različita zemljišta, bila ona šumska ili poljoprivredna koriste kao zalog ili kolateral kada bh. entitetu Republika Srpska treba svježeg novca kako bi servisirao budžetske potrebe. Da zaključimo veoma jednostavno. Dodiku za ostanak na vlasti treba svjež novac, koji bi se upumpavao u entitetski budžet, kako bi onda RS mogao izvršavati svoje budžetske obaveze. A način je jako jednostavan – konstantno zaduživanje, kako bi se pokrio četverogodišnji mandatni period – dok će dugove koje proizvodi Dodik, vraćati neko, kada on više ne bude dio vlasti i zato on ne brine previše o količini prekomjernog zaduživanja jer on ne misli vraćati kreditna i svaka druga zaduženja. Pri tome, Dodik očito nastoji uvući Rusiju u tu priču kroz zaduživanje kod njih, nudeći različite lokacije kako bi se maksimalno otežao NATO put Bosne i Hercegovine.

    (Ova analiza pisana je uz konsultacije sa pravnim ekspertima)

    1...363738...56Stranica 37 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj