Još dok su se slagali utisci nakon izbora 2018. godine, dok se, dakle, nije znalo ko će s kim i kako, pokojni Svetozar Pudarić u Oslobođenju je analizirao moguće koalicije i pravce raspleta te ustvrdio da je Bosna i Hercegovina na raskršću sličnom onom iz 2000. godine, kada je nastala Alijansa za promjene. Pudarić je svojoj partiji, koja ga se tada već bila slavno odrekla odbijanjem da podrži njegovu kandidaturu za Predsjedništvo BiH, nacrtao put kojim može povesti zemlju u drugačijem pravcu, potencirajući, naravno, odgovornost koju bi (novi) vrh SDP-a morao preuzeti. Zadrti Bosanac i doživotni idealista, Pudarić je do zadnjeg časa htio vjerovati svom nekadašnjem partijskom šefu koji je vrijeme Alijanse proveo slično kao i vrijeme SDP-ove vladavine od 2010. do 2014. godine – okrivljujući sve druge za vlastite grijehe i usput nas zabavljajući svojim zivkanjima Miće i Zokija (za one zaboravnije: Mića je Milorad Dodik, a Zoki Zoran Milanović).
Umirio se
Sva filozofija lagumdžizma svodila se na profanu ambiciju da se očuvaju principi vladavine prostom zamjenom kadrova i sehare, tako je uostalom najdugovječniji vlasnik SDP-a i srozao partiju na grane koje sada brsti njegov nasljednik i dugogodišnji gensek Nermin Nikšić. NN lice je, naravno, odbilo preuzeti odgovornost i nastavilo urušavati socijaldemokraciju: isto onako kako je 2018. odbio ponijeti odgovornost za šansu Ostalih, prošlog vikenda je odbio otići do Neuma na pregovore o izbornoj reformi, pa je posegnuo za saopćenjem koje je najtačnije definirao lider SBB-a Fahrudin Radončić, konstatirajući da se SDP sam delegitimirao s opozicione liderske pozicije.
Što se međunarodnih predstavnika tiče, svako ima svog lagumdžiju – u ovoj ekipi apsolutni je pobjednik evropska predstavnica Angelina Eichhorst, koja nam je nakon šest mjeseci posredovanja u razgovorima o izbornoj reformi, priznala javno da ne zna gdje je došla, a biće ni kud je pošla. U vrijeme formiranja Alijanse za promjene, Thomas Miller, tada američki ambasador u našoj zemlji, bio je medijator koji ne samo da je poznavao situaciju u BiH već ju je i razumio, a imao je i onu buldožer energiju holbrukovskog tipa, onu na kojoj svoje razumijevanje Bosne i Hercegovine crpi i Matthew Palmer, pa njegovo istrajavanje na traženju rješenja nikog ne treba da čudi. Ako je još Miller na početku stoljeća shvatio (a jeste) kakva je ubleha Lagumdžija, što bi Palmera iznenadila njegova loša kopija? Pokušao je – svi smo svjedoci – da na kooperativnost nagovori Našu stranku, no Predrag Kojović nije pristao biti dio neumskog cirkusa: građanska, evropska Bosna i Hercegovina nema šansi u Neumu, ispravno je procijenio bivši lider Naše stranke i šef njezina kluba u državnom Parlamentu. U Neum nije otputovala ni delegacija Demokratske fronte: Željko Komšić je odbio da bude konstantna moneta za HDZ-ovo potkusurivanje i ostavio prostor da se pokuša pronaći dogovor u miru i koliko-toliko relaksiranoj atmosferi. Bez njega, koga Dragan Čović doživljava kao razjareni bik crvenu krpu. Najviše zbog boje.
Nakon dva i po dana umovanja u Neumu pregovori nisu propali, a ne može se reći da su uspjeli, da citiram Iliju Cvitanovića, lidera HDZ-a 1990, koji je ove nedjelje bio najzabrinutiji za o(p)stanak Hrvata u BiH: ustvrdio je čak kako se plaši da će čitav narod biti izbačen iz Ustava. Razuvjeravao ga je Dino Konaković, lider Naroda i pravde, kojem je pripala dužnost da zainteresiranim novinarima kaže šta je epilog razgovora koji su u subotu trajali do tri sata poslije ponoći. Iz njegova nastupa jasno je da su svi pregovarači (konačno) razumjeli težinu problema i očito se angažirali u nastojanjima da dođu do pozitivnih pomaka. Doima se također da su bošnjačke i probosanske snage – što bi rekao Konaković – tražile način da se postigne onaj evropski minimum, da baš svaki građanin, bio on konstitutivan ili ne, dobije priliku da ne samo bira već i bude biran na sve funkcije na cijeloj teritoriji zemlje. Koliko bi to rješenje bilo stvarne, a koliko kozmetičke prirode, drugo je pitanje, no sve što obećava pomak s mrtve tačke bolje je rješenje od nikakvog. Naročito ohrabruje – a tu su se složili gotovo svi akteri neumskih događanja – što postoji konsenzus oko unapređenja samog izbornog procesa, njegove transparentnosti, trošenja para i eliminacije jezika mržnje. Da samo to dobijemo, moglo bi se govoriti o kvalitetnim efektima šestomjesečnih dogovaranja. Ali, vrag je uvijek u detaljima i ništa nije dogovoreno dok sve ne bude dogovoreno.
Zato je najbolji i najsigurniji pokazatelj stanja pregovaranja vječni optimista Dragan Čović. Lider HDZ-a se umorio, tako je rekao novinarima. Za razliku od svih ostalih, koji pretendiraju da se razgovori još ove sedmice nastave u Sarajevu i to u organizaciji nevladajućih partija, kao sazivača, Čović je na kraju neumskog sijela ostavio dojam satjeranog u kut. Da li su mu međunarodni posrednici već jednom doskočili, pa omogućavanjem otvorene veze sa Venecijanskom komisijom i ostalim ekspertnim timovima razbili njegovo samouvjereno tumačenje zakona po volji njegove partije, ili se naprosto ispostavilo da postoji spremnost čak i za elektorsko kombiniranje, kao mehanizam obezbjeđenja, na koje lider HDZ-a nije imao šta reći već tražiti dodatne osigurače, kako tvrdi dobro obaviještena Istraga, manje je važno od spoznaje da je naš eurooptimista ostao kratka daha. I pokazao da je najzainteresiraniji za rješenje koje neće biti postignuto. Što nas, naravno, dovodi do druge raskrsnice, daleko od neumske. Ako je, dakle, Čović došao do zida iza kojeg više izborna reforma nije ključ rješenja već istrajavanja na problemu, onda je jasno da lidera HDZ-a od Hrvata u BiH mnogo više zanima njegov specijalni partner sa (pojačane) američke crne liste, poznat kao Mića Dodik. Pa umjesto kompromisa – koji je neminovnost svakog pregovaranja i dogovaranja – bira način na koji će dokazati da je BiH nemoguća misija.
Izljevi mržnje
Ta je raskrsnica opasna za BiH, ali i za lidera HDZ-a. Dodik je svoje crvene krpe potrošio i već poodavno prešao sve crvene linije. To je jasno. Uostalom, opozicija iz RS-a je (uzaludno) čekala poziv da se pridruži u Neumu prisutnim pregovaračima. Na Dodika niko nije ni računao. Možda, eventualno, Zoki Milanović koji je i ovaj vikend potrošio da svojim izljevima mržnje spram Andreja Plenkovića pokuša zamazati oči hrvatskoj javnosti zgroženoj što im se predsjednik pretvorio “u političkog saveznika kreature koja negira genocid u Srebrenici, voli Ratka Mladića i Radovana Karadžića”, kako pišu tamošnje kolege. Mića, Zoki i Lagumdžija ponovo su – kao i početkom vijeka – u istom vrzinom kolu: ako su onomad šansu za podebljavanje vlastitih džepova vidjeli u okretanju Zapadu, danas je prepoznaju u Rusiji i Kini, no važno je da to više ne kriju jednako kao što je važno i da se nauči lekcija – Lagumdžija više politički ne postoji, Dodik je na dobrom putu, a Zokiju će suditi hrvatski birači koji znaju prednosti EU i NATO-saveza. Čović još uvijek ima priliku da bira i pregovara, ma kako razočaran bio. Bosni i Hercegovini treba kompromis, trebaju joj izbori i trebaju joj reforme. Ova neumska i ako ne uspije, barem će ogoliti sve aktere. A i to je nešto.
Parametri trenutne secesijske krize u Bosni i Hercegovini dobro su utvrđeni. Namjere i taktike režima u Banjoj Luci također su dobrano poznate. Ono što uveliko nedostaje u javnom diskursu oko ove situacije i u BiH i u atlantskoj zajednici jeste kredibilan niz reakcija koje bi Sarajevo i NATO trebali i mogli slijediti kako bi se suprotstavili ne samo aktivnostima Milorada Dodika već i (hibridnoj) kampanji protiv Bosne i Hercegovine koja dolazi prvenstveno iz Beograda i Moskve. Posebno je alarmirajuće vidjeti nedostatak koherentnog suprotstavljanja takozvanih probosanskih stranaka u Sarajevu, koje, iako su različite ideološke orijentacije, ipak tvrde da dijele jedinstveno opredjeljenje za suverenitet i teritorijalni integritet zemlje.
Razlozi odsustva koherentnog odgovora su bezbrojni, ali i poznati. Prije svega, zbog toga što je tokom većeg dijela poslijeratnog perioda bosanskohercegovački stranački sistem primarno služio unapređenju uskostranačkih, a posebno naslijeđenih ili patrimonijalnih interesa. Ovo je sastavni dio uveliko kriminalizirane poslijeratne političke ekonomije zemlje i rezultirao je ozbiljnim razočarenjem kolektivnim stranačkim establišmentom bosanskohercegovačkih građana i glasača. To je zauzvrat polučilo sve veću nesposobnost (i nespremnost) stranaka da regrutiraju sposobne i principijelne kandidate. Umjesto toga, one su se uglavnom odlučivale za promoviranje kandidata iz svojih vlastitih naslijeđenih mreža, čija je primarna kvaliteta njihova odanost svojim rukovodećim kadrovima. Kao što je primijećeno, posljedica takve politike je pojava jedne političke kulture među probosanskim strankama koja je izrazito provincijalna i služi samo vlastitim interesima.
Štaviše, „zarobljavanje“ mnogih ključnih bosanskohercegovačkih pravosudnih te institucija za provođenje zakona također je značilo da čak i kada kriminalne afere budu otkrivene – kao u slučaju Milana Tegeltije, ličnog savjetnika Milorada Dodika – policija i tužiteljstvo su spori ili u potpunosti nevoljni da reagiraju. Ovi pojedinci, iako razotkriveni u medijima da su očigledno i otvoreno kompromitirani i/ili involvirani u kriminalno trgovanje, ili pak organizirani kriminal, za to nisu pretrpjeli nikakve pravne sankcije ili posljedice. Ovo samo još više produbljuje osjećaj razočarenja i otuđenosti među građanima, koji zaključuju da je Bosna i Hercegovina fatalno kompromitirana korupcijom i kriminalnim političkim elementima te da su putevi za institucionalnu reformu ograničeni, ako ne i potpuno odsutni.
Ova posljednja tačka odražava, ne sasvim netačno, strukturalnu stvarnost dejtonskog ustavnog režima. Kontrola ključnih državnih ureda od dužnosnika SNSD-a i HDZ-a – što je nužna značajka etničke podjele vlasti u zemlji – omogućila je ovim zloćudnim akterima da značajno potkopaju efikasne mehanizme upravljanja državom. Na zakonodavnoj razini Dom naroda je pravo groblje za reformski orijentirano zakonodavstvo, gdje, barem u teoriji, samo 20 posto delegata (3 od 15) može spriječiti usvajanje zakona. Još korozivnija bila je politika stranaka poput HDZ-a da u potpunosti opstruiraju vladu kad god smatraju da njihovi interesi i prioriteti nisu u potpunosti ispunjeni i provedeni. Naprimjer, ova stranka uspješno blokira formiranje vlasti u entitetu Federacija BiH od 2018. godine unatoč tome što je osvojila samo devet posto glasova na državnom nivou i tek nešto ispod 15 posto glasova na nivou Federacije BiH. Nakon 2010. godine, kada je reformski orijentirana koalicija predvođena SDP-om pokušala popuniti mjesta etničkih Hrvata u vladi kandidatima koji ne dolaze iz HDZ-a – što je bila u potpunosti legalna i ustavna praksa – ta stranka je na isti način gotovo dvije godine opstruirala formiranje vlade na državnom nivou. Izvanredne ovlasti koje su postojećim Ustavom BiH dodijeljene onome što bi u većini demokratskih parlamentarnih režima bili minorni politički akteri uveliko potkopavaju mogućnosti za racionalnu vladavinu u Bosni i Hercegovini. Ovo je dodatno pogoršano činjenicom da se, kao u slučaju opstrukcionističkih taktika HDZ-a, mnogim neustavnim i antiustavnim aktivnostima jednostavno dopušta da opstaju, jer nadležne institucije nisu u stanju odgovoriti na ova kršenja vladavine prava i/ili demokratskih normi.
Ova strukturalna neracionalnost u kombinaciji s tendencijama ka provincijalizmu i patrimonijalizmu probosanske političke klase u konačnici je dubinski potkopala velike dijelove državnog aparata Bosne i Hercegovine. Širom gotovo svakog dijela državne administracije – uključujući i ministarsku razinu – zatiče se osoblje koje je nesposobno, kriminalno ili suprotstavljeno osnovnim demokratskim vrijednostima ili pak postojanju države. To je jedna izvanredna kombinacija faktora koji nekada mogu navesti na zaključak da primarna analitička sočiva za razumijevanje prirode politike savremene Bosne i Hercegovine ne trebaju biti ona koja zamišljaju zemlju kao „postkonfliktno“ uređenje ili „podijeljeno društvo“, već ono koje je pod nekim oblikom kvaziokupacije.
Ova posljednja tačka je sporna, ali je treba trezveno razmotriti s obzirom na to da SNSD i HDZ, svaki ponaosob, ne samo da su svoju odanost Beogradu i Zagrebu učinili jasnim dijelom svojih oficijelnih stranačkih programa (a u slučaju SNSD-a to je sasvim jasno zato što ova stranka trenutno slijedi eksplicitnu secesionističku agendu) već i zato što su Beograd i Zagreb zauzeli vanjskopolitičku poziciju koju određuje izuzetan stupanj miješanja u domaća i suverena pitanja Bosne i Hercegovine. Barem u političkom i diplomatskom smislu, trenutna situacija više nalikuje na period iz 1990-ih nego na regiju s jasno uspostavljenim poslijeratnim sistemom i trajnim uvjetima mira. Ovakvo zloćudno miješanje nije međutim ograničeno na susjede Bosne i Hercegovine iako je ono najčešće i najočitije u ovom slučaju. Daleko veće sile – iznad svih Rusija, ali sve više i Kina – dodale su svoju težinu ovoj antibosanskoj osovini. Nedavna odluka Vlade Mađarske da zaštiti secesionistu Milorada Dodika od sankcija Evropske unije te ponuda finansijskog spasa njegovoj vladi sugerira da ovaj blok ipak ima jedan širi opseg, uključujući i zemlje koje su unutar EU i NATO-a.
Dakle, očita je, ali i suviše često zanemarena stvar: Izgledi za bilo koju vrstu racionalne vladavine su ograničeni kada veliki segmenti političkog establišmenta u Bosni i Hercegovini odbijaju i postojanje države i/ili ideju bilo koje vrste vladavine koja se ne bavi isključivo stjecanjem i raspodjelom ministarskih mjesta. Dodatna uključenost daleko moćnijih izvanjskih aktera u unutrašnje poslove zemlje također stavlja integracioniste i/ili prodržavne snage u izuzetno nepovoljan položaj. Takva neravnoteža moći obično postoji jedino u državnim uređenjima okupiranim od neprijateljskih sila. Paralele sa savremenom Ukrajinom su, naprimjer, prikladne: Premda, možda bi još bolja usporedba bila sa, recimo, Poljskom iz perioda od osamnaestog do dvadesetog stoljeća, zapravo primjerom jednog razmjerno malog državnog uređenja koje biva konzistentno sabotirano i na kraju podijeljeno od svojih većih susjeda, čije su vlastite regionalne težnje bile odlučno ekspanzionističke ili iredentističke.
Zanimljivo je, međutim, da opetovano brisanje Poljske s kartografije Evrope nikada nije potrajalo. Poljska je povratila svoju punu suverenost do kraja dvadesetog stoljeća iako je Moskva i dalje ustrajno ostala imperijalna sila s planovima za veći dio istočne Evrope. Kako su poljski narod i njegove vođe ovo postigli? Tako što su tokom decenija okupacije i dominacije zadržali predanost svom vlastitom identitetu i autonomiji te su poduzeli neophodne korake kako bi te predanosti pretvorili u institucionalne kapacitete. Dakle, čak i kada je poljskom narodu nedostajala suverena država, nisu mu nedostajale organizacijske i političke namjere i stremljenja da na kraju ostvari taj cilj.
Bilo bi dobro kada bi probosanski akteri trezveno promislili o ovoj historiji (i zapravo o vlastitoj novijoj historiji). Uostalom, Bosna i Hercegovina je već jednom viktimizirana u posljednje vrijeme potpunim kolapsom međunarodnog angažmana tokom agresivnog rata protiv Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine. I dok je kasnije Bosna i Hercegovina imala koristi od jednog relativnog viška međunarodne i evropske pažnje (barem između 1995. i 2006. godine), to razdoblje pretjerano je odredilo samopercepciju i mišljenja probosanskih lidera i kreatora politike. U eri obnove natjecanja velikih sila prosto je nerazumno očekivati da će Bosna i Hercegovina uživati toliki stupanj međunarodne pažnje imajući u vidu stanje aktuelnih svjetskih zbivanja. Sukobi koji traju u Ukrajini i Siriji, humanitarna katastrofa u Afganistanu – svaka od ovih situacija oduzima bezgranično više diplomatskih resursa i pažnje od Bosne i Hercegovine. Neko bi se čak mogao usuditi kazati da s vremena na vrijeme čak i ćorsokak između Kosova i Srbije značajnije zaokuplja atlantističko razmišljanje u pogledu Zapadnog Balkana od Bosne i Hercegovine.
Probosanski akteri mogu imati svakakva mišljenja o ovim pitanjima. Mogu smatrati ovaj nedostatak pažnje glupim ili nepravednim, ali, u konačnici, to su činjenice. A onda se postavlja pitanje: Šta se može i mora učiniti da se ta mišljenja promijene, te s tim u vezi šta probosanski akteri mogu učiniti ako ne dođe do značajnije promjene međunarodnog stava? Ukratko, šta probosanske snage čine da svoju sudbinu uzmu u svoje vlastite ruke i odrede, u najvećoj mogućoj mjeri, stanje lokalne politike svojom vlastitom voljom i aktivnostima?
Tri su primarna cilja koja probosanske snage moraju slijediti u ovom trenutku kako bi osigurale neposredan opstanak države, njen teritorijalni integritet i suverenitet, ali i stvorile uvjete za dosta povoljniju stratešku poziciju u godinama koje dolaze, pod pretpostavkom da se trenutna kriza riješi ili barem prođe na manje ili više miran način.
Uspostava čvrstog lanca zapovjedništva i sigurnosne spremnosti
Prvi i najvažniji prioritet u ovom trenutku je osigurati da su svi sigurnosni organi u Bosni i Hercegovini, uključujući Oružane snage, ali i državnu policiju (SIPA), graničnu policiju te policijske snage u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Unsko-sanskom kantonu, u stanju optimalne spremnosti da se nose s bilo kakvim potencijalnim sigurnosnim incidentima u narednim mjesecima, ali i mimo toga, s obzirom na to da se separatističke tendencije srpskog nacionalizma vjerovatno neće značajno smanjiti u narednim godinama. Ove pripreme trebale bi uključivati uspostavu čvrstog lanca zapovijedanja, kao i nepredviđene situacije u slučaju značajnijih prebjega iz Oružanih snaga ako dođe do stvarnog pokušaja otcjepljenja vlasti u Banjoj Luci.
U jednom takvom scenariju zbunjenost će biti najveći neprijatelj integracionističkih aktera, te je imperativ da sigurnosne agencije BiH održe realističan i krizno orijentiran osjećaj svojih kapaciteta. Takve pripreme trebale bi uključiti, koliko god je to moguće, „svedržavni“ pristup, a treba poduzeti i korake da državni, entitetski i kantonalni sigurnosni službenici komuniciraju jedni s drugima u najvećoj mogućoj mjeri. Članovi odgovarajućih zakonodavnih tijela i skupština bi isto tako trebali zahtijevati sveobuhvatne i redovne izvještaje o stanju od relevantnih službenika – kako bi održali civilni nadzor, ali i osigurali da odgovarajuće agencije i njihovi čelnici razumiju da je ovo istinski prioritet. Moraju se predvidjeti pokušaji srpskih i hrvatskih nacionalističkih aktera da spriječe takve aktivnosti, kao i njihovi određeni napori da te nužne mjere predostrožnosti okarakteriziraju kao „ratno huškanje“ ili „činove agresije“.
Upravo iz tog razloga sve ove aktivnosti treba provoditi, gdje god je to moguće, u saradnji sa službenicima NATO-a i odgovarajućim glavnim gradovima zemalja NATO-a. U najmanju ruku, Alijansa bi trebala biti u toku sa svim pripremnim aktivnostima sigurnosnih agencija BiH kako bi se izbjeglo da to izgleda kao unilateralizam legitimnih državnih vlasti Bosne i Hercegovine. Bilo kakve nedostatke ili glavna pitanja u sveukupnom stanju pripravnosti bosanskohercegovačke agencije trebaju rješavati u bliskoj saradnji s dužnosnicima NATO-a, a njihovu pomoć treba tražiti i u rješavanju specifičnih problema. Naprimjer, ako postoje zabrinutosti o sposobnosti sigurnosnih snaga BiH da kontroliraju zračni prostor iznad Bosne i Hercegovine (što je vjerovatno), ili da brzo isture snage u određene „koridore“ vitalne za održanje teritorijalnog integriteta države (Sarajevo – Goražde, Tuzla – Brčko, Jajce – Sanski Most itd.), ove stvari treba razmotriti s konkretnim zahtjevima NATO-u za bolju opremu, logističku podršku ili obuku.
Ove pripreme trebale bi uključivati trezvenu procjenu vjerovatnosti i kapaciteta zloćudnog stranog uplitanja u slučaju bilo kave značajne sigurnosne krize u Bosni i Hercegovini kako u obliku uniformiranih tako i hibridnih/tajnih proksi snaga koje djeluju uime Srbije, Rusije i drugih relevantnih aktera (tj. paravojnih formacija čak i iz određenog bloka zemalja EU). Ove informacije također treba jasno iskomunicirati s dužnosnicima NATO-a, posebno onim najspremnijim i najsposobnijim da pruže kredibilnu pomoć (npr. Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, ali i potencijalno Nizozemske). Dužnosnici Bosne i Hercegovine također bi trebali biti osjetljivi na lokalne političke senzibilitete i istražiti mogućnosti za alternativne aranžmane tamo gdje očita ili otvorena sigurnosna saradnja nije moguća, to jest tamo gdje nije moguće da određene vlade članica NATO-a podrže aktivnosti i pripreme lokalnih sigurnosnih agencija. Treba istražiti mogućnosti za razmjenu obavještajnih podataka i podršku – posebno zato što će održavanje maksimalne svijesti o situaciju biti ključno u bilo kakvoj pravoj sigurnosnoj krizi.
U ovom kontekstu, sigurnosni dužnosnici Bosne i Hercegovine također trebaju produbiti i proširiti svoje interakcije s misijom EUFOR-a u Sarajevu i istražiti mogućnosti za zajedničke vježbe i operacije pripravnosti. Iako postojeće držanje EUFOR-a u Bosni i Hercegovini nije optimalno – što je pitanje koje treba razmotriti s NATO partnerima – bolja koordinacija s EUFOR-om ipak može pružiti važne prednosti. Tokom brzo razvijajuće sigurnosne krize raspoređivanje EUFOR-a na strateški vitalna mjesta unutar Bosne i Hercegovine može se pokazati odlučujućim u stabiliziranju ukupne situacije. I ovdje je od posebne važnosti strateški vitalni koridor Tuzla – Brčko i treba učiniti sve napore da se osigura da Brčko distrikt ostane pod čvrstom kontrolom državnih snaga Bosne i Hercegovine. Osiguravajući da entitet RS ostane teritorijalno razdvojen – a posebno da zapadna polovica regije, gdje je efektivno smještena cjelokupna politička, administrativna i sigurnosna aparatura, ostane odsječena od granice sa Srbijom – sigurnosni organi BiH će održati egzistencijalnu prednost protiv bilo kakvog pokušaja secesije.
Moderniziranje vanjske politike Bosne i Hercegovine
Pored osiguravanja neposrednog sigurnosnog i teritorijalnog integriteta države, probosanski akteri trebaju ponovno osmisliti oblik i opseg vanjskopolitičkog aparata zemlje. Iako Bosna i Hercegovina ima Ministarstvo vanjskih poslova, njegovo osoblje i djelovanje podložno je uobičajenim stranačkim i sektaškim ograničenjima. Ovo ministarstvo bi, naravno, trebalo iskoristiti u najvećoj mogućoj mjeri. Promicanje mladih, profesionalnih, sposobnih diplomata također je od najveće važnosti za dugoročni položaj Bosne i Hercegovine u međunarodnoj zajednici. Međutim, mora se uzeti u obzir priroda političkog sistema. Do 2023. godine pozicija Ministarstva vanjskih poslova će se vjerovatno promijeniti u koristi HDZ-a, koji se svrstao uz SNSD. To će još jednom ograničiti mogućnosti za institucionalnu promociju interesa Bosne i Hercegovine na međunarodnoj areni u najmanju ruku do sljedećeg izbornog ciklusa.
Budući da je tako, imperativ je da probosanski akteri uspostave stalnu aparaturu za promoviranje svojih političkih i demokratskih interesa, posebno u ključnim glavnim gradovima (prije svega u Washingtonu i Londonu, ali i u Berlinu, Bruxellesu i drugdje ako resursi dopuštaju). Nažalost, Bosanci i Hercegovci su protraćili decenije djelujući pod pretpostavkom da će nivo dobre volje, koju je njihova zemlja stekla tokom ratnih godina, trajno oblikovati poglede na bosanskohercegovačka pitanja na političkom Zapadu. To je uvijek bilo glupo uvjerenje, ali su njegove katastrofalne posljedice sada već vidljive ako uzmemo u obzir prigušeni zapadni odgovor (osim nekoliko značajnih izuzetaka) na trenutnu secesionističku krizu. Naprosto, u stvarno postojećem svijetu potrebno je trošiti sredstva kako bi se pridobila i održala podrška u ključnim prijestolnicama. Ta su sredstva različitih vrsta i sva su bitna.
Prije svega, novac se mora trošiti na profesionalno predstavljanje i lobiranje na objema stranama Atlantika. Izgleda da do danas probosanski akteri, a zasigurno i sama država Bosna i Hercegovina, nisu potrošili ni dolara na takve napore, dok su antibosanski akteri iz BiH potrošili milione. Ovo je potpuno neprihvatljiv propust u procjeni svih onih koji tvrde da se zalažu za najbolje interese Bosne i Hercegovine. Profesionalne lobističke usluge nepobitno su obilježje savremenih svjetskih odnosa, a akteri i iz vlasti i iz privatnog sektora u Bosni i Hercegovini moraju odmah izdvojiti sredstva za uspostavu stalnog probosanskog predstavljanja u tim ključnim prijestolnicama. Za relativno skromnu svotu od pet do deset miliona američkih dolara (novac koji se može namaknuti od različitih javnih i privatnih izvora unutar Bosne i Hercegovine i među dijasporom kako bi se izbjegle poznate opstruirajuće taktike antidržavnih aktera) može se uspostaviti sposobno, profesionalno prisustvo barem u Washingtonu, Londonu i Bruxellesu. Ovo se neće trenutno isplatiti, ali će osigurati razvijanje razumijevanja i uvažavanja interesa Bosne i Hercegovine u ovim glavnim gradovima u godinama koje dolaze, tako da će u budućim krizama međunarodne reakcije biti daleko povoljnije za prodržavne interese.
Isti ovaj konzorcij vladinih i privatnih aktera trebao bi uložiti sredstva za proširivanje ekonomskih i političkih veza između bosanskohercegovačke dijaspore i države, posebno u smislu omogućavanja većeg političkog angažmana bh. dijaspore u lokalna pitanja zemalja u kojima obitavaju. Takva vrsta organiziranja ustaljena je praksa među određenim „starim“ zajednicama u Sjedinjenim Državama (naprimjer Armensko-američka zajednica), ali je izuzetno nerazvijena među bosanskohercegovačkom dijasporom. Trebalo bi poduzeti pažljivo proučavanje organizacije „Birthright Israel“ i sličnih jevrejskih dijasporalnih organizacija kako bi se procijenile najbolje prakse koje treba usvojiti. Doista, sveobuhvatna procjena i razumijevanje izraelskih napora u izgradnji države dobro bi poslužila i probosanskim akterima, posebno zato što će dugoročno bosanska verzija aliye – institucionalnog i ritualiziranog povratka u domovinu – vjerovatno morati biti dio strategije rješavanja dugoročnih imigracijskih trendova. Gotovo je sigurno da među drugom i trećom generacijom bosanske dijaspore postoje pojedinci koji će biti zainteresirani za povratak u zemlju, čak i u regije poput entiteta RS, pod uvjetom da im na raspolaganju budu institucionalna i politička podrška za takve procese. Međutim, dok se ne poduzmu napori za promoviranje kulturne razmjene i obrazovnih programa s tim zajednicama, malo je vjerovatno da će se takav ljudski i ekonomski kapital moći iskoristiti.
Ukratko, potrebno je da probosanski akteri temeljito preispitaju šta je to „vanjska politika“ ako žele stvoriti uvjete za zadobijanje veće podrške kod međunarodne zajednice, a s ciljem stvaranja racionalnog, liberalno-demokratskog državnog uređenja u Bosni i Hercegovini.
Prepoznavanje saveznika
Konačni prioritet probosanskih aktera u pokušaju da ojačaju dugoročne interese države tiče se prepoznavanja i održavanja bliskih veza s potencijalnim saveznicima. Ovdje se ne radi o „moderniziranju“ vanjske politike zemlje kao fokusiranju na tradicionalni vanjskopolitički cilj – izgradnju savezništava – priznajući pritom da je Bosna i Hercegovina tradicionalno u tome prolazila veoma loše. Naprimjer, premda su Sjedinjene Države tvorac Ustava BiH i nesumnjivo najvažniji partner zemlje, opći nivo znanja među kreatorima američke politike o Bosni i Hercegovini i njenim interesima je nizak. Slično tome, tokom 2021. godine Ujedinjeno Kraljevstvo se pojavilo kao vodeći podržavatelj prodržavnih snaga u Bosni i Hercegovini, ali to je uglavnom bio rezultat jedne suštinski privatne inicijative nekolicine pojedinaca, od kojih većina nema nikakvih formalnih veza s državom BiH ili bilo kojom političkom konstelacijom u njoj. Činjenica da se to dogodilo u suštini je više stvar čiste sreće nego bilo kakvog smislenog angažmana nužnih aktera u Bosni i Hercegovini.
To nije održiva strategija za odbranu interesa zemlje, posebno jer – da ponovimo – obnovljeno natjecanje velikih sila znači da su izolirane države u najvećoj opasnosti da postanu ili žrtve ili, najmanje, teatri za interese moćnijih aktera. Štaviše, imajući u vidu da je članstvo u NATO-u vjerovatno najhitniji dugoročni interes vanjske politike Bosne i Hercegovine, imperativ je da Sarajevo pokaže svoju vrijednost atlantskoj zajednici čak i prije nego što se pridruži ovom bloku. To se nužno mora učiniti unaprijed kako bi, kada se BiH približi formalnom pridruženju, postojale minimalne diplomatske prepreke koje treba ukloniti. I ovdje, doista, poenta mora biti da se pokaže vrijednost Bosne i Hercegovine Savezu i saveznicima, a ne samo da se traži zaštita i okrilje.
Bosna i Hercegovina ima mnogo toga da ponudi NATO-u i pojedinačnim NATO državama: ima profesionalnu obavještajnu službu i sigurnosni aparat u jednoj geopolitički složenoj regiji, koja je u stanju prikupiti i analizirati osjetljive podatke i informacije. Ima stanovništvo koje je izrazito prozapadno orijentirano. Ima uspješnu i dobro integriranu dijasporu širom velikog dijela Zapada. I predstavlja važan kulturološki i geografski most između nekoliko ključnih globalnih regija, što je pozicija koja će samo rasti u značaju u godinama koje dolaze. Sve ovo su činjenice, ili u najmanju ruku uvjerljivi argumenti koji se mogu i moraju širiti u ključnim prijestolnicama. Cementiranjem takvih narativa i perspektiva u umove zapadnih kreatora politika probosanski akteri se mogu efikasnije zalagati za kontinuirani angažman i pomoć tih politika.
Sve ovo nije samo stvar odgovora na savremenu stvarnost koju obilježava politika velikih sila. Vlastita historija Bosne i Hercegovine ilustrativan je primjer šta se može desiti jednoj zemlji kada nema istinskih saveznika. Nijedna od država ili organizacija za koje se ranije ili trenutno moglo smatrati da pomažu suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine tokom 1990-ih ili tokom njenog poslijeratnog razvoja to nije učinila bez značajnih rezervi. Sjedinjene Države možda jesu predvodile akciju da se postigne konačni mirovni sporazum i zaustavi agresija protiv Bosne i Hercegovine između 1992. i 1995. godine, ali Clintonova administracije je također odbila podići štetni embargo na oružje snagama Vlade Bosne i Hercegovine unatoč značajnim pritiscima američkog Kongresa u tom smjeru. Hrvatska je možda u konačnici pomogla snagama Vlade BiH u završnim mjesecima rata, ali je prethodno vodila i de facto invaziju. Turska, koja tvrdi da ima bliske kulturološke i historijske veze s Bosnom i Hercegovinom, investira više u Srbiju nego u Bosnu i Hercegovinu. Moglo bi se nastaviti nabrajati na ovaj način, ali poenta bi bila ista: Bosna i Hercegovina nema principijelnih saveznika i mora to ispraviti. Da bi se to učinilo, potrebni su mnogi koraci koji su naznačeni u prethodnim dionicama ovog teksta. Međutim, uspostava postojanih političkih i sigurnosnih odnosa s ključnim prijestolnicama ipak treba biti prepoznata kao samostalan cilj – pored bezbroj drugih pozitivnih ishoda koji proizlaze iz snažne dvosmjerne diplomatske prisutnosti u međunarodnoj zajednici.
Zaključak
Umjesto formalnog zaključka, jedno zapažanje koje je u skladu s duhom ovog eseja: Problemi Bosne i Hercegovine se lahko identificiraju, čak i ako nisu nužno „dobro poznati“ u međunarodnoj zajednici. Zadatak probosanskih aktera nije samo da objašnjavaju ove probleme, već i da ponude i stvore puteve za rješavanje ovih pitanja. Za jednu malu zemlju s teškom historijom, Bosanci i Hercegovci su učinili izuzetno dobar posao pričajući svoju priču svijetu. Ono što preostaje jeste da se te priče kanališu u efikasnu političku akciju, i na lokalnom i na međunarodnom nivou. Nadamo se da će ovaj tekst pomoći animiraju tih napora.
(Autor teksta Jasmin Mujanović, politolog (doktorat, Univerzitet York) koji se specijalizirao za politike postautoritarne i postkonfliktne demokratizacije. Njegova prva knjiga Hunger and Fury: The Crisis of Democracy in the Balkans (Hurst Publishers & Oxford University Press, 2018) istražuje opstojnost autoritarnih i neliberalnih oblika vladavine na Zapadnom Balkanu od kraja jugoslavenskih ratova. Među njegovim objavljenim radovima također su recenzirani članci u vodećim akademskim časopisima, poglavlja u brojnim uredničkim izdanjima, politički izvještaji za Freedom House, European Council on Foreign Relations, te za fondaciju Friedrich Ebert Stiftung. Svoje analize objavio je i u New York Timesu, Washington Postu, Foreign Affairsu, Foreign Policyju i mnogim drugim medijima. Istaknuto je prisutan na društvenim medijima i pojavljivao se u programima međunarodnih televizijskih i radio stanica, na NPR-u, BBC Radiju, CBC Newsu, Glasu Amerike (Voice of America), Al Jazeeri, kao i na brojnim balkanskim medijskim servisima. Ranije je bio docent političkih znanosti i studija na Univerzitetu Elon, a sada je član savjetodavnog odbora Kulin inicijative)
Prošle su, evo, dvije decenije otkako su se politički lideri iz Bosne i Hercegovine okupili na Mrakovici da, uz posredovanje međunarodnih zvaničnika, razgovaraju o provedbi presude Ustavnog suda BiH koja se odnosila na konstitutivnost naroda. Politička “bitka na Kozari” donijet će čuveni “Sporazum Mrakovica – Sarajevo”, koji je, potom, nametnuo tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch. Federacija je dobila potpredsjednika iz reda srpskog naroda i Klub Srba u Domu naroda FBiH, a Republika Srpska je dobila potpredsjednike i Vijeće naroda.
A kako to izgleda u praksi
Suštinski, Federacija BiH je dobila još jedan mehanizam za blokiranje procesa, a Republika Srpska je, formalno, ispoštovala presudu Ustavnog suda BiH iz jula 2000. godine kojom je konstatovano da su svi narodi konstitutivni na teritoriji cijele BiH. Ovlaštenja Vijeća naroda RS-a i potpredsjednika tog entiteta nikada nisu bila ni približna ovlaštenjima Doma naroda i potpredsjednika Federacije. Zbog toga je danas Milorad Dodik u pravu kada kaže da su institucije Republike Srpske, prilikom donošenja odluka, mnogo efikasnije od onih federalnih i državnih. No, tako to biva kada se u dva entiteta iste države primjenjuju različita pravila.
Federacija BiH je, zapravo, talac svojih institucija. Jeste komplikovano za shvatiti, ali ću, ukratko, pokušati objasniti na koje se sve načine može blokirati ovaj entitet.Krenut ću od Centralne izborne komisije BiH. Otkako je Ustavni sud BiH, u slučaju Ljubić, izbrisao odredbe Izbornog zakona kojim je bilo regulisano pitanje rasporeda delegata u Domu naroda FBiH, CIK je preuzeo ulogu zakonodavca, te je donio Uputstvo na osnovu kojeg su raspoređivani delegati. Uradio je to onaj bivši saziv CIK-a, čije su članove kontrolisali Milorad Dodik i Dragan Čović. Prije tog Uputstva, Zeničko-dobojski kanton je davao dva Hrvata u Dom naroda FBiH. Nakon odluke CIK-a, drugi zenički Hrvat je prebačen u Široki Brijeg, odnosno u Zapadnohercegovački kanton. Bila je to, ispostavit će se, za HDZBiH strateški najbitnija odluka. Pet kantona u kojima HDZBiH nije dominantan, davalo je po jednog delegata iz reda hrvatskog naroda. Tuzlanski, Unsko-sanski, Zeničko-dobojski, Bosanskopodrinjski i Kanton Sarajevo, prema tom aktu, mogli su ukupno izabrati pet delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Preostalih dvanaest Hrvata delegirali su kantoni u kojima je HDZBiH neprikosnoven. Dakle, od ukupno 17 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZBiH je imao sigurnih 12. I upravo tu počiva njihova moć. Kada kontrolišete dvije trećine u, recimo, Klubu Hrvata, onda niko osim vas ne može predložiti predsjednika ili potpredsjednika Federacije BiH iz reda hrvatskog naroda. A bez potpisa predsjednika i potpredsjednika Federacije, nema imenovanja premijera Federacije BiH. Što, opet, znači da sa 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH određujete pravila prilikom formiranja izvršne vlasti u Federaciji. Ili će biti onako kako kažete, ili neće biti nikako. Što je, uvjerili smo se, bila taktika HDZ-a BiH. Jer sa 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, vi ste apsolutni vladar Federacije. Čak ste i vladar na državnom nivou, jer sa 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH birate sigurna četiri od ukupno pet hrvatskih delegata Doma naroda Bosne i Hercegovine. Napominjem, ako tri delegata iz jednog od klubova ne dođu na sjednicu, sjednica Doma naroda BiH ne može biti održana. I, da ponovim – sa dvanaest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH uspostavljate apsolutnu kontrolu nad Federacijom i nad zakonodavnom vlašću na državnom nivou.
Evo kako to izgleda u praksi. Zahvaljujući isključivo Uputstvu starog saziva CIK-a, HDZBiH je 2018. godine uspio osigurati 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Tih 12 HDZ-ovih delegata ne želi predložiti novog predsjednika Federacije, što znači da Marinko Čavara na svojoj funkciji ostaje sve dok Dragan Čović želi. Marinko Čavara, idemo dalje, ne želi potpisati odluku o imenovanju novog mandatara, što znači da i Vlada Federacije BiH sa Fadilom Novalićem na čelu ostaje sve dok to želi Dragan Čović. Marinko Čavara ne želi potpisati odluku o popunjavanju upražnjenih mjesta u Ustavnom sudu Federacije BiH. Ustavni sud FBiH radi na ivici kvoruma, s tim što ne može biti imenovano Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa u tom Sudu. Dvanaest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH na svaku odluku Parlamenta Federacije BiH može pokrenuti pitanje vitalnog nacionalnog interesa. Koje, opet, razmatra Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Ustavnog suda BiH. Ali to Vijeće, voljom HDZ-a BiH, ne postoji. Što znači da Ustavni sud Federacije BiH ne može ocijeniti da li je ugrožen vitalni nacionalni interes. A sve dok Ustavni sud FBiH to ne ocijeni, osporavana odluka ne može stupiti na snagu. Dakle, dvanaest HDZ-ovih delegata u Domu naroda FBiH može blokirati svaku odluku Parlamenta BiH, jer HDZ-ov predsjednik Federacije ne želi da imenuje sudije Ustavnog suda Federacije BiH. A novi predsjednik Federacije BiH se ne može izabrati bez HDZ-ovih dvanaest delegata.
Kao na Mrakovici
Tako, dakle, u praksi izgleda pitanje Doma naroda Federacije BiH. Dragan Čović uopće ne želi da ova pitanja stavi na dnevni red pregovora o izmjenama Izbornog zakona. Ne insistiraju na tome mnogo ni međunarodni posrednici iz SAD-a i EU – Matthew Palmer i Angelina Eichhorst. Oni su fokusirani na “hrvatsko pitanje”, odnosno na izbor članova Predsjedništva BiH. I spremni su, već su govorili, podržati i asimetrična rješenja. Baš onako kako je to bilo prije dvije decenije na Mrakovici. Pregovarači o izmjenama Izbornog zakona večeras sele u Neum. Ili direktno u “Sokolovo gnijezdo”. Svaki kompromis koji ne uključuje smanjenje ovlasti Doma naroda Federacije BiH, značit će kapitulaciju. Ne kapitulaciju političke partije, već kapitulaciju države Bosne i Hercegovine.
Ovo što se danas dešava u Crnoj Gori, to svijet ne pamti. Čak ni Balkan, ako izuzmemo kratku epizodu u Makedoniji kada je krimininalizirani i orbanovsko-desničarski premijer Gruevski pokušao spriječiti promjenu vlasti nakon gubitka izbora.
Neuspješni upad u Sobranje bio je samo dječija igra u odnosu na ono što radi Zdravko Krivokapić u Crnoj Gori, premijer koji više alkohola može popiti nego pravilno riječi izgovoriti u jednoj rečenici.
Pošto mu je fotelja ozbiljno uzdrmana, sluđeni i nesnađeni Krivokapić kopa i rukama i nogama ne bi li se još neko vrijeme u njoj zadržao.
Usladilo se Zdravku u premijerskoj fotelji, kao djetetu na trešnji, i od čovjeka koji se nikad nije bavio politikom i koji je igrom sudbine došao na ovu poziciju, za 13 mjeseci dobili smo zvijer koja je spremna ići do kraja, pa i po cijenu sukoba, samo da sačuva vlast.
Samo kratak podsjetnik: Đukanović je izgubio parlamentarne izbore za 1.800 glasova i mirno predao vlast. Troglava koalicija sa 16 stranaka formirala je vladu koju podržava 41 poslanik, naspram 40 koliko je ostalo u opoziciji. Američka ambasadorka u Crnoj Gori Rajzing Rajnke držala je tada brifinge sa svojim kolegama, na kojima je govorila da će “Đukanović prije izvesti tenkove na ulice nego što će mirno predati vlast”.
Suprotno od ovakvog šarlatanskog predviđanja, crnogorski predsjednik je iste večeri priznao izborni poraz, a u narednim danima nije učinio ništa što bi moglo naslutiti da će opstruirati formiranje nove većine.
Toliko o znanju, vještini i dobroj namjeri američkih i inih diplomata.
Njima nije smetalo ni to što je Vlada sklepana u manastiru Ostrog, što je stvarni premijer tadašnji mitropolit Amfilohije, što je glavni konstituent (DF) direkno vezan za Moskvu, što u njoj nema manjina i što su glavne članice koalicije bile protiv prijema CG u NATO, što se Srbija direktno umiješala u izborni proces…
Toliko o američkoj i evropskoj principijelnosti i konzistentnosti. Za njih je bilo važno da se vlast promijeni poslije trodecenijske Đukanovićeve vladavine. Pa makar na vlast dosli i ljudi sa četničkim titulama-vojvode.
Nijemci i Amerikanci su smatrali da im treba dati šansu, bez obzira na njihovu ružnu prošlost i stavove koje su zastupali. Toliko o njihovom pamćenju i doslijednosti.
Dobili su što su i tražili.
Vladu koja je bliža Moskvi nego Briselu, koja više gleda u Beograd nego u Podgoricu, okrenuta više SPC nego bilo kojoj demokratskoj instituciji, koja u svom sastavu ima samo 4 ministra koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i koja u konačnom vidi svoju državu kao dio “srpskog sveta”.
Uprkos izbornom porazu Đukanovićevog DPS od strane prosrpskih stranaka, Vlada nije mogla biti formirana bez jedne procrnogorske koalicije koja je osvojila 4 mandata. Dritan Abazović je bio taj jezičak na vagi koji je omogućio da se formira crkvena vlada u multietničkoj Crnoj Gori. Tada je brutalno prekrojena izborna volja građana, jer je nadobudni i preambiciozni Abazović suverenističke glasove odnio u miraz Amfilohiju Radoviću. Neko ko se zalagao za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, zbog mržnje i kompleksa prema Đukanoviću, ušao je u vlast sa onima koji negiraju postojanje crnogorske nacije i koji se nikada nisu pomirili sa njenom samostalnošću. Otuda, sada već čuvena izjava Matije Bećkovića: ako Dritan dođe u Beograd, srpska omladina će ga nositi na rukama.
Sada je taj isti Dritan shvatio sa kim je tikve sadio.
Suočen s činjenicom da na sljedećim izborima nema šta tražiti, zbog koalicije sa četnicima, odlučio je izaći iz koalicije, formirati novu, manjinsku vladu, uz podršku DPS, a u kojoj bi on bio premijer. Razvod braka praćen je optužbama za izdaju i, gle čuda, ”prekrajanja izborne volje građana”.
Nesretni Krivokapić, ne znajući šta ga je snašlo, pokreće sve mehanizme pomoću kojih je došao na vlast.
Stvara litijašku atmosferu, priziva u pomoć Beograd i Crkvu, smjenjuje svakog ko mu se učini sumnjiv, prijeti i galami kao luda Nasta. Što je najtragičnije, njegovi ministri protestiraju na ulici, braneći svoje fotelje, što je jedinstven slučaj u političkom životu ovih prostora, ako je jasno da su u demokratskoj proceduri izgubili većinu. Jedna od perjanica te vlade, Vesna Bratić, koja za sebe kaže da je četnik, ostat će upamćena, kada je na tom “okupljanju ministara” izlila sav šovinistički šljam iz svog grla, nabrajajući muslimanska, albanska i po koje crnogorsko ime, koje bi činilo buduću vladu.
Ono što je bila skrivena politika Krivokapića &co, sada je samo učinjeno javnim i jasnim. Bratić je nesvjesno učinila puno za razbistriranje mutne političke vode u Crnoj Gori. Crkvena vlada je, koliko do jučer, pozivala manjine da im se pridruže. Sada ih neformalni Krivokapićev portparol, proskribira kao neprijateljski elemenat.
U mentalnom sklopu nacionalista i desničara, manjine su tretirane, maksimalno, kao demokratski dekor, a nikako kao ravnopravni politički faktor koji može učestvovati u donošenju odluka. Manjine su podnošljive ako su sa nama, ali su arhineprijatelji ako su protiv nas. To je klasična plemenska logika: “dobro je kad mi njima otmemo žene i krave, a loše je kad oni to nama urade”.
Krivokapić će sasvim sigurno ići na dalju radikalizaciju, samo da bi spriječio formiranje nove vlade. Pokušat će sa pravnim sredstvima, onda političkim, a neće prezati ni od protestnih okupljanja i novih litija, pa i incidenata i sporadičnih sukoba. On je namjeravao da sa pozicije premijera osnuje svoju stranku sa kojom bi nastupio na narednim izborima. Ako ode u opoziciju, njegova Demohrišćanska stranka ima šanse na uspjeh jednako kao i mogućnost da Amfilohije ustane iz groba.
Kombinacija neograničene ambicije i ograničene pameti je razorna za svakog čovjeka, a opasna za svakog političara. U slučaju Krivokapića, manjak znanja, a višak samopouzdanja je više nego očigledan, a što manje znaš, više se i usuđuješ, pa je krajnje neizvjesno gdje će i kako ova avantura završiti.
Naravno, da sve ovo što se dešava u Crnoj Gori ima svoje reperkusije na Bosnu i Hercegovinu.
Ako padne Krivokapićeva vlada bit će to prvi ozbiljniji udarac za “srpski svet”, poslije dužeg vremena. Poraz tog projekta, na bilo kom mjestu, nova je šansa više za BiH. Srpski nacionalizam se razgoropadio u regiji naročito nakon izbora u Crnoj Gori, kada su računali da su blizu ostvarivanja cilja.
Trenutna dešavanja su najbolji pokazatelj da desničari i šovinisti mogu mirno doći na vlast, ali je bez žestoke borbe neće predati. Po cijenu i sukoba. Za svoju vlast su spremni tuđu djecu gurnuti u konflikt.
Drugo naravoučenije vezano je za ponašanje međunarodne zajednice.
Sramno i bestidno, kao i mnogo puta ranije.
Niko od diplomata se nije oglasio nakon šovinističkog govora Vesne Bratić, niti je osudio očigledne opstrukcije Krivokapića i Bečića da se formira nova većina. Mlaka podrška manjinskoj vladi više je ohrabrila njene protivnike nego što ih je upozorila na nedemokratsko ponašanje. Zapad nije spreman priznati svoje greške prema Crnoj Gori, pa će i dalje ponavljati Escobarov nonsens da je “korupcija glavni problem i u ovoj državi”. To je mnogo jednostavnije, naravno i nemoralnije, nego govoriti o svojim lošim anticipacijama i pogubnom djejstvu nacionalizma i fašizma. Ovo drugo obavezuje na konkretnu akciju i učinkovite poteze, a sadašnja međunarodna zajednica na to, očito, nije spremna.
Nije Samantha Power ni stigla do kuće, a sav onaj strah, frustracije i narastajuće podjele na koje su joj ukazivali njezini sugovornici na brojnim sastancima tokom boravka u našoj zemlji, potvrđeni su novim incidentom: do eskalacije je došlo u Ljubuškom i to na prijateljskoj utakmici Sarajeva i lokalnog tima. Pucnjava je – potvrđuje i policija – bila znak upozorenja da se strasti smire (?!), a domaćini su požurili da se ograde uz objašnjenje: “Zbog gluposti nekolicine pojedinaca koji su ‘hrabro’ nasrnuli na vozila navijača FK Sarajevo dospjeli smo ni krivi ni dužni na loš glas, a dobar smo gradili godinama.” Nastavak priče je u nadležnosti pravosuđa u čiju nepristrasnost malo ko vjeruje, pa stoga i ne čudi što je došlo do sukoba upravo na provjerenoj matrici: “glupi pojedinci” nasrnuli su na automobile sa nepoželjnim registracijama, istim onim žarom kojim godinama kamenuju (nekažnjeno) antifašiste na Partizanskom groblju u Mostaru, da ne kažem istom onom tvrdoglavošću kojom vlasti HDZ-a čuvaju svoje Mile Budake, Slobodane Praljke i ostale (presuđene) zločince. Uporni hroničar ovdašnjih apsurda Srđan Puhalo našu realnost ovako definira: Za klanjanje u RS-u kazna je 100 KM, za klanje može i orden da se dobije. Da Bošnjaci ne zaostanu, angažirane su Zelene beretke, koje sebe vide kao garanciju patriotizma i buđenja vlasti koja će – pod njihovim pritiskom – stati uz narod. A narod uzvraća sve punijim autobusima kojima odlazi iz Bosne i Hercegovine.
Divljanje po twitteru
Da je glavna administratorica USAID-a novinarskim genom detektirala stanje na terenu nijednog trenutka nije krila, nekadašnjim kolegama je uoči odlaska i sama rekla da su upravo politički lideri najveći krivci za sve naše probleme – dok Zapadni Balkan bilježi stope rasta, Bosna i Hercegovina i dalje pada, ulagači bježe zbog nesigurnosti, a svađe i podjele ozbiljno slute da će nam natpolovična većina građana biti u dijaspori. Samantha Power nije prijetila, čak je izbjegla direktan odgovor na pitanje zašto se uopće sastala sa Miloradom Dodikom kome su SAD podebljale boravak na crnoj listi i pažljivo biranim riječima tek ukazala da je na sastanku Predsjedništva BiH govorio drugačije nego na presici koju je netom nakon sastanka održao. Zašto su onda Dodik i njegovi medijski megafoni tako beskrupulozno lagali od časa kada je stigla u BiH?
Lider SNSD-a ju je optužio da na njezinim sastancima nije bilo Srba (u redakciji Oslobođenja, na susretu sa novinarima istraživačima bio je Siniša Vukelić, vlasnik Capitala iz Banje Luke, među bivšim logorašima bili su zarobljenici iz tri različita logora, koje su držale tri različite vojske), kazao kako je mogla doći i u Republiku Srpsku (a bila je u Istočnom Sarajevu), na kraju posegnuo za retoričkom eskapadom dijeleći Power na USAID-dio s kojim nema problem i onaj politički s kojim ima, valjda hineći vlastitu umiješanost u ocjenjivanje drugih po onim manirima kojima na svojoj laktaškoj planeti dijeli packe kome i kako stigne. I još htijući ostaviti dojam da će on osobno odlučivati o bilo čemu američkom. Doduše, i to je radio, no ne na štetu SAD-a već upravo RS-a: u vrijeme velikih poplava u BiH 2014. godine, vrijedna američka pomoć u agregatima, pumpama, motornim čamcima, helikopterima, vrećama za spavanje, odjeći… i u Federaciji i u distriktu Brčko je distribuirana ugroženom stanovništvu, a u RS-u je “klasificirana” pa je vlast SNSD-a donijela odluku da Bijeljini, Doboju, Šamcu baš i ne treba te ju je “sklonila na sigurno”. Da je Dodiku vlastiti džep najbitniji, demonstrirao je i u Predsjedništvu, kada se pozdravljao sa gošćom iz SAD-a, pa brže-bolje, s rukom u džepu, pobjegao od fotografiranja.
Za sve to vrijeme, po Twitteru je divljala Gorica Dodik, jurišajući na Samanthu Power i odlazećeg američkog ambasadora Erica Nelsona, onako kako je to tata svojedobno radio u slučaju Maureen Cormack, prethodne američke ambasadorice u BiH. To što Dodik i njegova djeca seksističkim i uvredama na polnoj osnovi privlače pažnju na društvenim mrežama, kao i uvijek mnogo više govori o porodičnom stepenu bahatosti nego o onima protiv kojih usmjeravaju svoje primitivne objede, no ovaj trend koji je eskalirao od posljednje runde sankcija koje tatu – kako nam stalno ponavlja – nimalo ne pogađaju, znakovit je pokazatelj. Recimo, Željka Cvijanović šuti k’o zalivena, a ne tako davno, nakon što je šef Mile dospio prvi put na listu, upravo se predsjednica RS-a sa Snježanom Dodik slikala među svjetinom koja je na vašingtonskim ulicama čekala inauguraciju Donalda Trumpa. Suprug i otac Milorad u to je doba sve američke dužnosnike prozvao odlazećim ne krijući kolike nade polaže u Trumpa. Sad ga povremeno spomene, kao imaginarnu buduću nadu, a sin Igor – onaj što je od kredita IRB-a za voćnjake dogurao do tenderbega zbog kojeg je ATV završio na crnoj listi – obećava da će na vlastitom primjeru dokazivati nezavisnost eresovskog pravosuđa, tužbom protiv ambasadora Nelsona jer se prepoznao u njegovom objašnjenju zbog čega je ATV sankcioniran. U međuvremenu, ATV-u je ugašen YouTube kanal, a i Gorica se javno brine da će (opet) zbog jezika mržnje i mizoginije biti blokirana na Twitteru. Tako da – praktično – sankcije koje ni na koji način ne pogađaju Dodika ozbiljno djeluju na njegovu užu porodicu i zasad izazivaju zaglušujuću šutnju SNSD-ovih branitelja lika i (ne)djela kako predsjednika tako i njegovih najbližih.
”Sankcije šalju signal da niko nije imun. Ne samo pojedinci koji su na visokim pozicijama, već i oni koji stoje uz njih i omogućavaju im korupciju. Efekat sankcija koje idu korak dalje je bitan. Sankcijama nećemo riješiti krizu preko noći. To će morati riješiti ljudi u ovoj zemlji. Mi sankcije možemo koristiti da odvratimo opstrukciju i rad na podjelama, sve ono što onemogućuje ljude da ostvare svoje potencijale”, kazala je odmah po dolasku u našu zemlju Samantha Power. Na odlasku je – prenoseći poruke američkog predsjednika Bidena – ponovila čvrste stavove svoje zemlje o posvećenosti miru u Bosni i Hercegovini, ali i potrebi da pokažemo čvršći otpor korupciji. SAD su od kraja rata uložile više od tri milijarde dolara u pomoć našoj zemlji, što je otprilike i godišnja budžetska suma države, entiteta i kantona.
Hacijende, vile, stanovi i “keširani” glasovi
Ne trebaju nama ni Biden ni Power reći koje su to porodice koje upravljaju svim tim parama, ko su domaći tenderbezi i ko sve – uz plaće koje ne mogu pokriti ni sindikalnu potrošačku korpu – gradi hacijende i vile, kupuje stanove na sigurnim evropskim destinacijama i glasove na izborima plaća (i bukvalno) vadeći pare iz džepova. A nikako da kažu otkud im. Ne zato što ih niko ne pita, već zato što su u svoje političke agende upisali gospodarenje pravosuđem. Ovih dana Dodik “dobija informacije da će protiv njega biti podignuta optužnica”, sve rugajući joj se, dok BNTV najavljuje da će slučaj Pavlović banke, star sada već sedam godina, konačno dobiti pravosudni epilog: to je ona kupovina vile na Dedinju, koju je Dodik platio kreditom podignutim godinu kasnije. Ako bude tako, pokazat će se na djelu koliko sankcije nemaju efekata i nadati se – motivirati SAD da što prije objave i nastavak liste domaćih lopova i boraca za porodična blagostanja. Onih što puneći svoje sehare i račune u stranim bankama, ovdje nemilice kreiraju svađe, podjele i incidente. Dodik je samo prvi prešao crvenu liniju, ne krijući da je spreman braniti svoj komoditet i ratom ako treba, no ako SAD zaista ovdje žele poduprijeti mir, na njemu ne smiju stati: konstitutivni narodi, a bogami i ostali, imaju svoje političke predstavnike koji zaslužuju da u sankcijama u stopu prate Dodika. Što godinama i čine.
Turska je danas možda najveći i najiskreniji prijatelj Bosne i Hercegovine.
Što zbog historije i tradicije, što zbog četiri miliona tamošnjih građana bošnjačkog porijekla, ali i zbog aktuelne vlasti na čelu sa Recepom Tayyipom Erdoganom, koji je, bez ikakve rezerve, naklonjen Saray Bosni, piše politicki.ba.
I tu ne bi trebalo biti bilo kakve dileme, niti je to predmet ovog teksta.
Demirel i Ozal su se svojski trudili da pomognu Bosni tokom ratnih devedesetih godina, hipotetički govoreći, Erdogan bi sigurno otišao i korak dalje u toj podršci, da je kojim slučajem bio na vlasti u Turskoj.
Otuda je kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da se turski predsjednik dogovorio sa Vučićem da okupe predstavnike sva tri naroda iz BiH u pokušaju da nađu izlaz iz ove krize.
Erdogan je time postavio loptu na penal, a na prazan gol će šutirati naizmjenično Milanović i Vučić, dok će Dodik i Čović zadovoljno trljati ruke.
Neko zlonamjeran bi rekao da Bosni pored ovakvih prijatelja neprijatelji nisu ni potrebni. Bez obzira što se radi o najboljoj namjeri, ovo je pogrešna inicijativa, iznešena u najgorem mogućem trenutku koja bi mogla imati katastrofalne posljedice za budućnost ove zemlje. Na svu sreću od ovog Erdoganovog eksperimenta neće biti ništa, niti će do tog susreta doći u tom formatu, jer niko u Sarajevu ovaj prijedlog ne bi mogao, niti smio prihvatiti.
Zato je on objeručke prihvaćen u Beogradu i Zagrebu.
Takav poklon se ne odbija makar dolazio i iz Ankare, odakle se najmanje i očekivao.
Erdogan je uradio upravo ono što žele srpski i hrvatski secesionisti u Bosni i njihovi mentori u susjednim državama, dakle, svođenje čitave krize na isključivo etnički problem.
Samim tim se rješenje može tražiti u dogovoru predstavnika tri naroda uz asistenciju Vučića, Milanovića i Erdogana. Time bi se legitimiziralo involviranje Srbije i Hrvatske u unutrašnja pitanja u Bosni. Ako se to moralo dogoditi u Dejtonu, da bi se zaustavio rat, sada bi to bio poslednji ekser u bosanski kovčeg.
Postavlja se sada logično pitanje, pa, zašto je Erdogan izašao sa ovakvim prijedlogom?
Odgovor se krije u kombinaciji nerealne ambicije, površnosti i naivnosti.
Zvuči neverovatno i pojednostavljeno, ali je ovo i suviše blaga formulacija u odnosu na štetu koju ovakva inicijativa nosi sa sobom. Eventualni teferič etničkih poglavica iz Srbije, Hrvatske i Bosne, uz tursko pokroviteljstvo, možda bi Erdoganu donio neki kratkoročni publicitet u javnosti, ali bi Bosni ostavio trajne negativne posljedice. Na stranu što on ne bi donio nikakve konkretne rezultate, osim što bi jedni govorili o “legitimnom predstavljanju”,drugi o “mirnom razlazu”,a treći o “funkcionalnoj i cjelovitoj državi”.
Zar nije naivno vjerovati da Turska može riješiti jedan problem koji je o jadu zabavio i EU i SAD zajedno? Zar nije površnost očekivati da Dodika možete pripitomiti čestim pozivima na kanabe u predsjedničkoj palati? I to radite u momentu kada se on nalazi pod udarom američkih sankcija i sve zešćih evropskih pritisaka. Dok je Dodik u nokdaunu, vi mu dajete vještačko disanje, vjerujući da će on zbog toga postati kooperativan. Umjesto da jednostavno poručite da ”Turska neće dozvoliti novi rat u Bosni i uništenje ovdašnjih Bošnjaka”, vi piromanima dajete priliku da glume vatrogasce.
Nažalost, najnovija inicijativa je paradigma turske spoljne politike.
Ona se najpreciznije može izraziti kroz sintagme: “kreni-stani”, ”toplo-hladno”, “od danas do sutra”. Nema tu jasne vizije, a kamoli efikasne i operativne politike. Prije više od deset godina strategiju spoljne politike Turske pokušao je definirati tadašnji ministar Ahmet Davutoglu čija je okosnica bio slogan: “nula problema sa susjedima”. Na kraju, vrijednost tog dokumenta bila je manja od papira na kojem je štampan.
Od svojih osam susjeda Turska je imala “nula problema”samo sa Azerbejdžanom.
Sa svim ostalim zemljama ti odnosi su se kretali od lošeg ( Grčka, Armenija) ka gorem (Irak,Sirija).
Ovo je samo pokazatelj nerealno definiranih ciljeva i ambicija u spoljnoj politici.
Ni danas situacija nije ništa bolja.
Sa Rusima se jedne godine svađaju i prekidaju sve odnose, a već sljedeće imate devet susreta Erdogana sa Putinom.
Godinama razmjenjujete najteže optužbe sa Izraelom, a onda odjednom najavljujete posjetu toj zemlji. Jednog dana donosite odluku o protjerivanju deset ambasadora iz Ankare, a sutradan tu odluku povlačite.
Slična politika je vođenja i prema zemljama zapadnog Balkana. Albanija i Kosovo su svojevremeno bili visoko na ljestvici turskih prijatelja, danas je njihovo mjesto zauzela Srbija. Njima se zamjera da u institucijama, naročito, pravosuđu, drže kadrove koji su bliski Gulenu.
U politici, naročito spoljnoj, je najvažnija predvidivost. Jedina predvidivost u turskoj spoljnoj politici je njena potpuna nepredvidivost.
I na to se mora računati i u budućnosti.
To što je Turska osvjedočeni prijatelj ove zemlje, to što Erdogan sigurno Bosni želi biti samo od pomoći, ne znači da ne treba biti kritičan prema pojedinim potezima.
Stalna komunikacija sa turskim vlastima, blagovremene i tačne informacije mogu spriječiti nove i nepotrebne nesporazume sa našim saveznikom i partnerom.
Možete li zamisliti ijednu državu na svijetu, u kojoj ustavni sud, kao najviša pravosudna instanca, konstatuje da neke odredbe izbornog zakona i ustava nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, pa, onda, zaključi da te odredbe neće biti brisane jer ne postoji politički konsenzus? Pošto živimo u Bosni i Hercegovini, mi ne moramo zamišljati. E, sada, ako ste pomislili da je u pitanju presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, prevarili ste se. U tom je predmetu Ustavni sud jasno dao do znanja da je odredba Izbornog zakona, koja je nalagala da svaki kanton, prilikom popunjavanja Doma naroda FBiH, mora dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda – neustavna. Naloženo je da sporna odredba bude obrisana, a CIK je svojim Uputstvom nadomjestio izbrisanu odredbu na osnovu koje je popunjavan Dom naroda FBiH. Što u prevodu znači da je ova presuda – provedena.
presuda u predmetu Ljubić: Naloženo brisanje neustavne odredbe
Pa, ipak, svakodnevno ćete u medijima pročitati kako je presuda Ljubić temelj za nešto što se zove “legitimno predstavljanje” konstitutivnih naroda.
Tako, dakle, izgleda pravda
Budite sada iskreni, da li ste čuli za presudu po apelaciji Željka Komšića? Vjerujem da vas je mnogo više čulo za predmet Ljubić, nego za predmet Komšić. No, većina medija i njihovi “prateći orkestri” od presude Ustavnog suda BiH kojom se način izbora rukovodstava Federacije BiH i Republike Srpske proglašava – neustavnim, nisu napravili predmet Komšić. A ova presuda nije provedena. Štaviše, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je konstatovao da, iako odredbe entitetskih ustava krše građanska prava, neće biti naloženo nadležnim parlamentima da ih promijene. A neće biti ni izbrisane.
presuda po apelaciji Željka Komšića: Nema brisanja neustavnih odredbi
”Trenutačno je nemoguće predvidjeti obim ovih izmjena”, konstatira u predmetu Komšić isti onaj Ustavni sud koji je naložio da se izbrišu odredbe Izbornog zakona BiH osporene u slučaju Ljubić.
Tako, dakle, izgleda pravda kada se rješava pitanje izbornog zakonodavstva. Svi su jednaki pred zakonom, osim onih koji su, da se poslužim Orwellom, malo “jednakiji”.
Naredne sedmice u BiH dolaze Angelina Eichhorst i Matthew Palmer. Tema je, ponovo, izmjena izbornog zakonodavstva. Evropska zvaničnica i američki diplomata već mjesecima tragaju za kompromisom kada su u pitanju izmjene Izbornog zakona i Ustava BiH. Presudu Komšić sigurno neće pomenuti. Ni posrednici, a ni pregovarači. Umjesto presude Komšić, govorit će se o slučaju Komšić, odnosno o načinu izbora člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. I presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu po apelacijama Zornić, Sejdić i Finci, Pilav i Pudarić nisu u fokusu. U fokusu je “hrvatsko pitanje” o kojem je u ponedjeljak govorio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i na čije je rješavanje, još u avgustu 2017. godine, pozivao tadašnji ambasador Ruske Federacije u BiH Petr Ivancov.
”Neophodno je riješiti hrvatsko pitanje”, kazao je Ivancov u intervjuu za Večernji list.
Nema kompromisa
Ruske diplomate su tada nametnule temu. Ona je i danas u životu. I postala je glavna preokupacija, pazite sada, američkih i evropskih diplomata.
Da je nužno promijeniti Ustav i Izborni zakon BiH, konstatirao je i Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, potencirajući jednakopravnost svih građana, bez obzira na etničku pripadnost.
Ali zašto se, onda, tokom pregovora ne priča o presudama iz Strasbourga, već isključivo o “hrvatskom pitanju”, kako su ga definisali Ivancov i Lavrov? Možda zbog toga što su neki, ipak, “jednakiji”. Svuda na svijetu, kada najviši državni sud donese presudu, o njoj se ne raspravlja. Nema kompromisa u provođenju presuda.
“Erdogan: S predsjednikom Srbije Vučićem smo odlučili da okupimo tri lidera – Bošnjaka, Hrvata i Srba i da ostvarimo uspjeh. Došli smo do ove odluke.
Erdogan najavio sastanak s političkim liderima iz Bosne i Hercegovine, koji bi mogao biti održan nakon izbora u Srbiji.
Erdogan: Jasna je potreba zajedničkog djelovanja međunarodne zajednice kako bi se prevazišla kriza u Bosni i Hercegovini.
Erdogan nakon sastanka sa Vučićem: Uslov za sve strane je da ni na koji način ne podrivaju teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine”.
Ovo su četiri nekako valjda najvažnija “headlinea” koje je emitirala zvanična novinska agencija Turske nakon sastanka koji je u Ankari održan između Recepa Tayyipa Erdogana i Aleksandra Vučića, piše politicki.ba.
Predsjednici dvaju država, dakle, saglasili su se da odmah nakon 3. aprila, kada su izbori u Srbiji za predsjednika Republike, državni parlament, ali i Grad Beograd, susretnu čelnici bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Bošnjaka.
“Domaćini” bi im trebali biti Erdogan i Vučić.
Neće biti iznenađenje ako se među domaćinima nađe i Zoran Milanović.
Na prvi pogled, ima smisla.
Bosna i Hercegovina je u najdubljoj krizi od sloma agresije i njeno produbljivanje bi se trebalo zaustaviti. Cijena krize plaća se sve masovnijim odlascima. Korupcija bukti, cijene sve bjesomučnije rastu… Bezmalo da ne postoji dobra stvar koja se u zadnjih šest mjeseci desila prosječnom građaninu Bosne i Hercegovine.
U značajnoj mjeri, barem dvojica, od trojice “domaćina” razgovora o BiH više su nego agilno učestvovali i učestvuju u destrukciji Bosne i Hercegovine.
Zoran Milanović se sasvim jasno pozicionirao. Njegovi javni istupi prijete ugroziti verbalne dijareje koje svako malo ima Milorad Dodik.
A njemu (Dodiku) Vučić svako malo priskače u pomoć. Savjetuje ga, upućuje, otvara vrata gdje god može…
I danas, dok su se Vučić i Erdogan “dogovarali o rješenju krize u BiH”, Dodik je imao još jedan napad teške bolesti.
I sada se u Turskoj (valjda) priprema sobet gdje bi se stvari trebale raspetljati i BiH uploviti u mirnije vode.
Lijepo zvuči.
Izjave koje je emitirala zvanična turska novinska agencija čak i predobro zvuče da bi im se tek tako povjerovalo.
Upadljivo je da je Erdogan napravio veliki zaokret.
Ne tako davno bio je na ivici rata s Izraelom, Ujedinjeni Arapski Emirati bili su din dušmanin, Saudijska Arabija mrska haman kao Izrael, zakuhalo se i sa Sjedinjenim Američkim Državama…
Sada se u turskim medijima piše o “bratskim odnosima” s UAE i čak najavljuje posjeta izraelskog predsjednika Ankari.
U kopernikanskom obratu, Erdogan nastoji biti “konstruktivac”, popraviti svoj image u svijetu, ishoditi neki dobar rezultat negdje…
Priča se i da je ne tako davno on, predsjednik Turske, nazvao Vučića i zaprijetio mu da će se Turska umiješati, na strani Bošnjaka, ako se Srbi odluče na novi ratni pohod protiv BiH. Moguće. Nije objavljeno da bi imalo neku formu zvaničnosti.
Ali jeste – i to ne jednom – objavljeno javno obećanje Erdogana da će na Krimu zaštititi Tatare, još jednu muslimansku braću turskim vlastima. I, naravno, to se nije desilo!
Zašto bi sobet u Ankari (ili gdje već), nakon izbora u Srbiji kojima se očekuje da će Vučić pobijediti u utrci za šefa države, ali mu stranka neće više imati onako ubjedljivu većinu u parlamentu, dok se vlast SNS-a u Beogradu klati kao babin zub, mogao donijeti nekog dobra BiH?
Današnja objava u Ankari, u pauzi između zvaničnih sastanaka i još zvaničnije večere s Vučićem, ne može biti dobro prihvaćena u Sarajevu.
Naravno da će zvanične reakcije ovdje biti – hajmo reći – ok.
Nakon što, nakon američkih sankcija Dodiku, po drugi put, ni Velika Britanija, a ni Njemačka nisu reagirale i slijedile djela Vašingtona, nakon što je EU tradicionalno bezuba, pojavljivanje nekog “saveznika” negdje bi moglo biti shvaćeno kao konačni dobri znak.
Da je Erdogan ovaj plan objavio u pauzi zvaničnih susreta i još zvaničnije večere s jednim ili više političkih lidera iz Sarajeva, pa i da se obradujemo.
Ovako, imamo gorak okus da je neko ko tvrdi da mu je “Bosna ostavljena u amanet”, sjeo s jednim od vodećih dželata BiH i počeo neke dogovore.
U ishod ne sumnjamo – neće se desiti ništa vrijedno pomena. A ostat će još jedno razočarenje!
Aktuelni slučaj sa Edinom Fortom, premijerom Kantona Sarajevo, i izjavom koju je dao britanskom The Guardianu pokazao je (iznova) nespremnost i nesposobnost ovdašnje javne, političke, medijske scene za ozbiljnu raspravu o bitnim društvenim, javnim pitanjima. Umjesto takvih rasprava, javnost je danima zapljusnuta “obnovljivim izvorima” politikanskog primitivizma, populističkog prostakluka i šibicarskog žongleraja između bitnog i profanog. Sve se to čini kako bi se izbjegla ili zamaglila suština uzroka našeg svekoliko propasti.
Forte i fazoni
Izjava Edina Forte na koju se ustremila jata strvinarskih pseudopatritoskih ptičica na društvenim mrežama od svega za šta ga optužuje, što mu se pripisuje i učitava, samo je netačna, površna i pomalo priglupa. Potpuno je nevažno da li je on novinaru britanskog lista rekao da su u ratu seljaci pobijedili građane, kako je to pisalo u prvobitnoj verziji članka, ili je pak kazao da je ruralna kultura porazila sarajevski urbani duh i kulturu, kako je kasnije korigirao autor teksta u The Guardianu.
I u jednom i u drugom slučaju, odnosno ispravci krivog navoda, Fortina se izjava svodi na niz pogrešaka, nepreciznosti, kumulativnog neznanja što je neumoljivo dovelo do krivih zaključaka. Optuživati, kao što je to učinio premijer Sarajevskog kantona, srbijanski turbo-folk kao, prema njegovom viđenju, ruralno-seljački muzički žanr da je kriv za urušavanje nekadašnje dične i reprezentativne sarajevske urbane kulturne scene je, najblaže rečeno, djetinjasto. Napisana je u posljednja dva-tri desetljeća omanja biblioteka ozbiljnih knjiga i stručnih radova o fenomenu turbo-folka i u svima njima se taj muzički pravac tretira kao urbani fenomen imanentan srpskom tranzicijskom društvu unutar kojeg je nastao. Turbo-folk je (ne samo u Srbiji, nego recimo i u Bugarskoj, Rumuniji) pupčanom vrpcom vezan za gradski, postkomunistički sociokulturni milje, kao što je recimo i sevdalinka nastala unutar gradskog okruženja, mahale i avlije. Ništa manje nije urbano, recimo Jelena Karleuša od Amire Medunjaninniti je Aca Lukas “seljačkiji” od Damira Imamovića: radi se o tome da su prvo dvoje srpskih turbo-folk ikona niska, potrošna, šund muzička produkcija, a Medunjanin i Imamović spadaju u nišu tradicionalnih umjetničkih vrijednosti.
Nije srbijanski turbo-folk odgovoran za kulturno i duhovno urušavanje Sarajeva, taj se proces odvijao autohtono i autonomno, njega su generirali politički procesi i dominantne političke i ekonomske elite, pored ostalog i vlast na čijem je čelu Edin Forto. Ta je vlast, pored ostalog doprinosa jačanju subkulturne scene, nakon četvrtog vijeka pokretanja i uspješnog trajanja ostavila Sarajevo bez Jazz festivala, jednog od najznačajnijih muzičkih događaja, u regionu koji je bio protivteža i brana potpunoj dominaciji muzičkog prostakluka i estradne pornografije.
Guardian i zaštitnici privatizacije
Ali tekst u The Guardianu uopće nije bio posvećen ovim sociološko-kulturološkim naklapanjima, on se bavio konkretnim, aktuelnim sarajevskim slučajevima. Stoga, raširimo malo sliku, pa konstatirajmo da je povod teksta i njegovog autora bila nedavna privatizacija hotela “Igman” na istoimenoj olimpijskoj planini. Nakon skoro trideset godina i 15-ak neuspjelih pokušaja prodaje toga objekta, vlasti Kantona Sarajevo su ga napokon prodale, neposrednom pogodbom izvjesnoj firmi u mješovitom vlasništvu koju zastupa biznismen i bivši nogometaš Emir Granov. On, koliko se može primijetiti iz izjave koju je davao, zastupa kapital i poslovne interese biznismena iz Ujednjenih Arapskih Emirata. Granov je prije mjesec dana boravio u Dubaiju u sastavu delegacije iz BiH na izložbi EXPO. Predstavljanje BiH na tom događaju na sebe je samonicijativno, preuzimajući prerogativ i atribute države sebi prigrabio Kanton Sarajevo, predsjednik Organizacijskog odbora je bio Adnan Delić, ministar privrede u Kantonu Sarajevo. Kako je navedeno na službenoj stranici Vlade Kantona, Granov je na EXPO-u prisustvovao kao “predstavnik državnog investicijskog fonda Dubaija i poslovne zajednice” .
Desetak dana nakon povratka iz Dubaija (i ministra Delića i biznismena Granova) došlo je do prodaje hotela “Igman” neposrednom pogodbom firme “The Place” zastupane po Emiru Granovu za 5,1 milion maraka. Prije nekoliko nedjelja “Akta portal” je objavio da su u vlasničkoj strukturi firme “The Place” (čiji su vlasnici iz Ujedinjenih Arapskih Emirata) nalaze firme “My place” doo Sarajevo, Top on doo Sarajevo, Mohammed Ibrahim Al Shaibani, te Emir Granov (firma “Granoff”). Zanimljiva je i vlasnička struktura firme My Place, koja stoji iza nekoliko elitnih nekretnina, čiji je osnivač MLB Group.doo, iza koje stoje Saša Spasojević i Gordan Memija. Ime ovoga potonjeg, Memije, se posljednjih nekoliko godina često pominjalo u medijima uglavnom po dubioznim vezama sa Edinom Gačaninom, vođom jednog od najvećih evropskih narkokartela “Tito &Dino”. Ovih dana je portal “Istraga” objavio fotografiju Gačanina i njegovih tjelohranitelja, snimljenu u Dubaiju, gdje relativno bezbjedno živi i posluje. Memija je također u prijateljskim odnosima sa Elmedinom Konakovićem, liderom stranke Naroda i pravde, zajedno su obavili haddž prije nekoliko godina.
Elmedin Konaković je usred medijskog linča nad svojim koalicijskim partnerom pritekao u pomoć Edinu Forti jednim krajnjim prizemnim, uličarskim objašnjenjem da kada je ovaj govorio o “seljacima”, mislio je zapravo na “papke” što, kako je kazao, nema ni geografsku ni nacionalnu konotaciju, nego je onako više psiho-socijalna poštapalica. Tako je i Konaković skrenuo raspravu sa suštinskog i stvarnog, na slijepi, neprohodan kolosijek.
A pravi i jedini relevatan kolosijek upućivao je upravo autor teksta u The Guardianu. On je otkrio, a niko u BiH to nije prenio, da je za preuzimanje hotela “Igman” bio zainteresiran Dimitri Hegemann, njemački glazbeni producent i promotor. Hegemann je poznato ime u njemačkoj i europskoj glazbenoj industriji, a uživa ugled u Sjedinjenim Američkim Državama. U svijetu glazbenog poduzetništva postao je poznat 90-ih godina prošlog stoljeća kada je nakon sloma komunizma porušene, prazne tvornice pretvorio u okupljališta ljubitelja tehno-muzike. Smatra se da je na muzičko-scenskim instalacijama presudno utjecao na stvaranje jedne vitalne I popularne subkulturne performativne scene u Njemačkoj, koja je snažno oblikovala ukus mladih generacija tih prelomnih postkomunističkih godina. Hegemannov koncept je apliciran u SAD, u gradu Detroitu, centru (propale) autoindustrije, u čijim je praznicima tvornicama niknula alternativna glazbena scena. Ovaj glazbeni promotor tijesno surađuje sa najpoznatijim elektro-pop bendom u Europi, grupom“Kraftwerk” koja je prije nekoliko godina imala sjajan nastup u Sarajevu.
U tekstu u The Guardianu nije navedeno na koji je način Nijemac Dimitri Hagemann artikulirao i na koga je adresirao svoj interes za hotel “Igman”. No načelno i bez poznavanja detalja koji su nedostupni, treba konstatirati da je izbor između Nijemca, njegove mjerljive reputacije i transparetne poslovne biografije (i filozofije) s jedne, i njegovog bosanskog konkurenta sa arapskim parama i vezama u vlasti, sa mnogim zamračenim poslovnim referencama, pa i vlasništvom, predstavljao I opredjeljivanje između dva kulturna i civilizacijska koda i teško uporediva poslovna modela- poduzetničko-protestantskog i orijentalno-jaranskog. (Poslušati pjesmu “Ali” Zabranjenog pušenja). Svaki od njih ima i svoju kulturnu, pa i muzičko-umjetničku poruku i reperkusije. Nemamo previše iskustva u BiH (u konkretnom slučaju Sarajeva) sa muzičkim i kulturnim prosedeom kojeg nudi Dimitri Hagemann, pored ostalog i zato jer su vlasti u pristrasnim privatizacijskim operacijama preferirale “arapske prijatelje”, potpomognute ovdašnjim njihovim “pomagačima”. Među tim “povezanim licima” je najprisutniji Muhamed Granov (otac bizmismena Emira), predratni osuđenik za privredni kriminal, Senad Šahinpašić-Šaja, osoba sa američke crne liste, i još nekolicina skorojevićkih biznismena bliskih donedavno Stranci demokratske akcije, a u novije vrijeme Narodu i pravdi.
Kada SDA osporava zakonitost
Zanimljivo je, ili je možda samorazumljivo, da se samo Stranka demokratske akcije, koja je u opoziciji u Kantonu Sarajevo, usprotivila nedavnoj privatizaciji hotela “Igman”. Zastupnica ove stranke Jasmina Biščević Tokić je priznanje ministra Adnana Delića da Agencija za privatizaciju Kantona Sarajevo nema Upravni odbor, iskoristila kao dokaz da je prodaja “Igmana” izvršena na nezakonit način. “Samo Upravni odbor Agencije može donijeti odluku o neposrednoj pogodbi i niko drugi. Ako nema Upravnog odbora, odlučio je da se ide na neposrednu pogodbu”, upitala je zastupnica Biščević-Tokić. Ministar Delić je odgovorio na način koji nije uvjerio ni “znatiželjnu” zastupnicu, niti javnost da je ova privatizacija izvedena na pošten i zakonit način. Uopćeni u odnosima među najvećim bošnjačkim strankama u Kantonu vjeruju da je SDA nezadovoljna što i ovoj privatizaciji atraktivnih objekata u Kantonu Sarajevo nisu sudjelovali “njihovi” tradicionalni arapski partneri, poput zagonetnog Saudijca Sulejmana Al Shiddija koji je, barem formalno, vlasnik najelitnijih poslovno-ugostiteljskih objekata u Sarajevu.
Inače na čelu Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo nazi se Adnan Jašarević, član Naroda i pravde, poznat kao jedan od posljednjih neuspješnih spasitelja Košarkaškog kluba “Bosna”. I Jašarević je, poput svih ljudi iz vrha Naroda i pravde (Konaković, Delić, Muzur, Kafedžić…), završio Fakultet za fizičku kulturu. U medijsko-političkim kuloarima se već odavno šaljivo priča da je taj fakultet za NIP ono što je sa osnivače Stranke demokratske akcije (Alije Izetbegovića, Hasana Čengića, Omera Behmena…) bio Tabački mesdžid. Kadrovski rasadnik i dokaz pripadnosti istom “pokretu”. Iste šaljivdžije, ne bez zrna istine, tvrde da NIP, zapravo, i nije stranka, nego omikron soj SDA.
Jedini istinski grijeh Edina Forte, odnosne njegove izjave The Guardianu jeste što je umjesto o onom što je bila tema članka, uloga privatizacije u funkciji preoblikovanju i(li) nametanju kulturnih i socijalnih obrazaca i vrijednosti, govorio o efemerijama o kojima, uzgred, nema blagog pojma. Nisu “duhu i kulturi” predratnog Sarajeva dohakale horde srbijanskih silikonskih pjevaljki i kokainskih turbo-folkera, nego su to učinile vlasti, koje su privatizirajući, odnosno divlje pljačkajući ekonomsku bazu, kreirale i favorizirale drugačiju kulturnu i duhovnu paradigmu, prilagođenu “narodnom duhu”. Primjerice, nije nijedna pojedinačna stranka protjerala alkohol iz centralnih sarajevskih kafana: učinili su to vlasnici trgovačkih molova, kafana, klubova kojima je progon “vatrene” vode bio eliminacioni uvjet za dobijanje državnih prostora, dozvola, suglasnosti i ugostiteljski prosperitet…
Što reče negdje u ratu tadašnjih svemoćnih vjerskih poglavica Mustafa efendija Cerić kada ga je (u prisustvu ovog novinara) jedan časni, dobri pedagog i sazlija Avdo Vrabac molio da mu pomogne u pokretanju škole saza u Tuzli i očuvanju tradicije “kucanja” u sazu: “Pusti ti saz, znam ja šta je saz, malo se zasvira, pa se malo potegne iz šiše.. Ne mogu ja to podržavati…”
To isti važi i za “kucanje” u kompjutere, ploče, sintisajzere na tehno-teferičima…
Da li je Milorad Dodik u vili Mir izgubio bitku ili rat? Kako god to ko gledao, najbliže je istini da je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u prošli petak natjerao člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i lidera SNSD-a, vojničkim jezikom rečeno, na povlačenje na rezervni položaj, no znači li to da će tamo tek (sa)čekati da bura prođe ili je pak riječ o ozbiljnom zaokretu Vučićeve politike, ne ovisi samo o zvaničnom Beogradu. Što će reći da su izgledna dva moguća scenarija: ako Evropa pristane na tviteraški populizam Olivéra Várhelyija – već u aprilu, nakon srbijanskih izbora – ne gine nam mnogo žešća repriza eskalacije incidenata kakvi su pratili proslavu 9. januara, o čemu svjedoči Dodikov nastup na RTS-u iste noći u Beogradu gdje je čvrsto ponovio da od svojih (konačnih) planova ne odustaje.
Ispričnica za bijeg
Ako, pak, Evropska unija istraje u najavama svog dogovornog nastupa sa Sjedinjenim Američkim Državama o ozbiljnijem pristupu Zapadnom Balkanu i Bosni i Hercegovini, onda će se obistiniti prognoza Dušana Janjića kako je došlo vrijeme da se “Dodik sklanja sa političke scene na kojoj ga svakako uskoro neće biti”.
U ovom času izvjesno je zapravo da su najnovije američke sankcije – kojima je Dodik podebljan na crnoj listi zbog korupcije, a što je samo početak tog ozbiljnijeg procesa – počele da pokazuju rezultate. I ovdje je zaista najmanje riječ o tužbi koju je (sin) Igor Dodik najavio protiv odlazećeg (kako to voli reći otac Milorad) američkog ambasadora iz BiH Erica Nelsona, koji je u oproštajnom intervjuu za Oslobođenje i Nezavisne novine, objašnjavajući razloge stavljanja ATV-a na istu listu, precizirao kako nije riječ o medijskim već o tenderskim nastupima i njihovoj zloupotrebi. SAD tvrde da su sankcije tek na početku, što bi trebalo značiti da će se Dodiku na crnoj (antikorupcijskoj) listi pridružiti i drugi zaslužnici za ovakvo jadno stanje u našoj zemlji, što i dalje ne nudi odgovor na pitanje šta sve to znači za mir na Balkanu. Živa je istina da je – nazovimo je tako – čuvena međunarodna zajednica već predugo pod stavku izbornih bitaka stavljala atake na mir, što su domaći korupcijski šampioni iskoristili za mobiliziranje ratnih bubnjeva, u čemu je Dodik zaista izvan konkurencije, toliko da su o tome počeli javno da govore i opozicijski lideri u Republici Srpskoj, upozoravajući na štetnost njegovih ambicija i po sam entitet. Drugi, dodatni problem je u činjenici da su zapaljivi incidenti savršena ispričnica za bijeg od (korupcijske) odgovornosti. A Dodik je već prešao crvenu liniju, onu s koje je povratak neizvediv, s obzirom na to da je apsolutna utopija da će prihvatiti poraz.
No, čini se da je Aleksandar Vučić shvatio razmjere problema. Za razliku od domaćih političara, koji ni prstom ni repom mahnuli nisu niti pokazali potrebu da odlaskom među povratnike u Prijedor, Foču, Gacko, Doboj, na Ilidžu… daju vlastiti doprinos smirivanju strasti i prije svega umirivanju povratnika, Vučić je otišao u Priboj da “smanji međunacionalne tenzije” i makar svojim istupima demonstrira kako se protivi manifestacijama mržnje i opjevavanja novih genocida. U petak je napravio korak više: Dodika je ugostio u vili Mir, čije i samo ime simbolično treba da posvjedoči o namjerama srbijanskog predsjednika. No, ova veleljepna građevina za Dodika ima i ličnu historiju: vila Mir je na Dedinju, gdje se i sam smjestio u komšiluku, ali je mnogo poznatija kao kompleks u Užičkoj ulici u kome je čuvena rezidencija koju je NATO razorio tokom bombardovanja 1999. godine, a u kojoj je neposredno prije toga živio Slobodan Milošević sa porodicom: upravo u vili Mir Milošević je 2001. godine i uhapšen. Za one koji su zaboravili – Dodik jeste imao problema i sa Karadžićem i sa Mladićem, o čijim je ratnim zločinima među prvima javno progovorio i na čije je hapšenje svojedobno pozivao (to što se u međuvremenu odlučio predomisliti, druga je priča), ali je i u godinama rata i poraća gajio dobre veze s Miloševićem. Vilu Mir danas Vučić koristi za tajne i manje tajne sastanke, neki kažu da u njoj praktično i živi, no kako god bilo, nije nimalo slučajno izabrao da baš tu, na mjestu s kojeg su dirigirani ratovi na Balkanu, članu bosanskohercegovačkog Predsjedništva objasni da se interesi Srba preko Drine najbolje brane radom u državnim institucijama. Vučić se ponudio da (o)poziciji i lično objasni razloge svoje tople preporuke, a Dodik je tek najavio svoje razgovore i sjednicu Narodne skupštine početkom februara koja će, tobože, demokratski razmotriti Vučićevu poruku. Iste noći, evropski komesar za susjedstvo i proširenje tvitao je vijest kao da je osobno razriješio sve balkanske probleme. Várhelyiju se očito žurilo, nemali je broj europarlamentaraca koji traže istragu o njegovim domunđavanjima s kreatorima balkanskog haosa, da ne kažem otvorenoj podršci Dodikovom secesionizmu, te je bjelodano jasno da na ovaj način čuva i vlastitu pozadinu, a i ambicije šefa svoje države Victora Orbana s kojim EU i bez Dodika ima dovoljno problema. Nema uopće sumnje da Vučiću ovakvi raspleti odgovaraju, kao što je ima još i manje da će Dodik pokušati ovaj Várhelyijev manevar predstaviti kao pobjedu svojih saveznika – od Rusije preko Mađarske do Lajčaka i francuskih desničara, te cijelu priču komunicirati upravo kao odlaganje otcjepljenja do proljeća. Vučić je očito i na to računao pa baš zato predsjednik Srbije iz vile Mir i nudi svoje posredovanje kod Dodikovih saveznika, ali i opozicije: time zapravo konačno skida teret izdajništva srpstva sa SDS-a, PDP-a i ostalih Dodikovih političkih protivnika koji im je vlasnik SNSD-a – zahvaljujući i tenderima ATV-a – nametnuo.
Dodikov odlazak ili o(p)stanak
E sad, posve je drugo pitanje šta će povratak na posao višemjesečnih neradnika (niko nije toliko naivan da povjeruje kako je povlačenje dužnosnika iz RS-a ostalima tako teško palo) donijeti institucijama BiH i kako će utjecati na zagađenu međunacionalnu atmosferu. Pravi ispit je vrlo brzo, s obzirom na to da u našu zemlju (opet) stiže dvojac Palmer – Eichhorst da nastavi svoju nemoguću misiju. Ako se pokaže minimum spremnosti da se obavi makar prvi korak izbornih reformi, onaj koji bi omogućio transparentnije i poštenije izbore, recimo da bi potpuno sluđen i isprepadan narod (svih vjera i nacija) imao razloga da povjeruje kako se pomičemo pa makar puževim korakom naprijed. Tu na scenu stupaju HDZ i Dragan Čović, tačnije to je praktični ispit iskrenosti o opredjeljenju u evropsku budućnost u koju nam se lider/europejac tako silno zaklinje. Pokazat će se, naime, i koliko pije vode Plenkovićevo angažiranje na peglanju odnosa dvije zemlje (je li Milanović na odmoru ili je zaista primirio?), ali i spremnost već pomenutog dvojca da razumije dubinu problema u državi u kojoj oni nastoje mijenjati paragrafe dok se ljudima prijeti krvavom Drinom, a autobusi izgnanika sve puniji putuju ka Zapadu. Isplivat će, naravno, na površinu i stepen državotvornosti bošnjačkih politika koje se, sve zaklinjući u BiH, bave isključivo vlastitim interesima nespremne da o državi razmišljaju izvan relacije Marindvor – Vijećnica. A iznad svega, pokazat će se spremnost našeg pravosuđa da se dohvati vlastitog posla: ne mogu američke crne liste, sve da ih pojedinačne zemlje EU isprate onako kako obećavaju, napraviti značajnu razliku a da se u Bosni i Hercegovini ne kreira politička klima koja će potaknuti tužiteljstva na rad ni po babi ni po stričevima, očevima, suprugama i ostaloj familiji i partijskim poslušnicima. To je ključ našeg problema koji je Dodiku i dao krila i zbog čega je uostalom Milan Tegeltija i završio – sve sa suprugom – na crnoj listi SAD-a. A kandidata ima napretek. I brzina obračuna s njima – makar to bilo povlačenje ravno Kukićevom koji je svjestan da “SAD sigurno ništa nisu napamet donijele” – direktno će utjecati na Dodikov odlazak ili o(p)stanak.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
