Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Analize

    Deveti januar i međunarodna zajednica: Nepristrasnost EUFOR-a put u podjeli BiH

    Piše:
    Rasim Belko
    -

    Da kojim slučajem Vojska Srbije danas uđe na teritoriju bh. entiteta Rs, reakcije Ambasade SAD, Delegacije EU, OHR-a, Brisela, Londona i Washingtona bile bi identične reakcijama koje smo gledali i slušali proteklih dana povodom 9. januara.

    Jednostrani separatizam

    A te reakcije činila su jalova saopćenja u kojima se poziva na smirivanje tenzija, iako tenzija nema. Jer, tenzije nastaju kada se oko nekog problema suprotstave dvije strane. U slučaju 9. januara ništa nije bilo dvostrano, naprotiv, vidljiv je isključivo bio jednostrani separatizam na djelu.

    Entitet Rs, koji je nastao kao forma administrativne jedinice nametnutog mirovnog rješenja tog dana je slavio “dan državnosti”. I tako je političko rukovodstvo tog entiteta zapravo pokazalo da oni ne slave dan kada su postali kao entitet u Bosni i Hercegovini, već činjenicu da slave državnost, koja je, istina, još neformalna, ali s tendencijom formaliziranja. Ta tendencija vidljiva je bila u Beogradu, susjednoj državi s čijeg su vrha stizale čestitke i poruke podrške.

    I zato je jasno da se pozivi na smirivanje tenzija i pridržavanje ustavnih i zakonskih odredbi nisu odnosili na separatiste Milorada Dodika. Jer, iz saopćenja koja su objavljivana, naročito onog Ambasade SAD jasno je da tenzije ne proizvodi 9. januar, pa ga zato iz ambasade problematiziraju samo zato što je i vjerski praznik. Što bi i bio drugi problem, kad planovi kreriani 9. januara nisu uspjeli riješiti muslimansko pitanje postjugoslovenskog društva.

    Pozivi za smirivanje tenzija upućivani su zapravo onima koji bi se možda usudili da na određen način reaguju na 9. januar, koji iznova svake godine napada opstojnost Bosne i Hercegovine i stabilnost Balkana. Dakle, “smirite tenzije” odnosilo se ponajprije na Bošnjake, baš onako kako im se to poručivalo i nakon 9. januara 1992. godine.

    Jer, kreatori Rs i politički stvaraoci Milorada Dodika ne žele da imaju bilo kakvu snagu koja će se oduprijeti izdvajanju Rs i njenom pripajanju nekadašnjoj velikoj Srbiji, danas srpskom svetu. Stoga, reakcije na 9. januar i ove i godina unazad treba posmatrati kroz prizmu plana međunarodne zajednice za podjelu Bosne i Hercegovine.

    U tom planu, iako krhka i unutar sebe potpuno pogubljena, Evropska unija igra bitnu ulogu. Primarno jer njene politike diktiraju London i Washington, a sekundarno jer ta Unija treba da posluži kao iluzija svima u Bosni i Hercegovini koji vjeruju da će tako sačuvati državu od disolucije. A neće, jer to je samo iluzija.

    Iluzija za Bošnjake kojima je odavno kreiran plan po kojem dobrovoljno trebaju ući u zonu nestanka. Institucije EU u Bosni i Hercegovini u najvećoj mjeri su uključene u pitanja koja se tiču entiteta FBiH u kojem živi 90 posto bosanskih muslimana (Bošnjaka). S druge strane, njihov kredibilitet i autoritet u entitetu Rs je u rangu autoriteta Ćamila Durakovića ili Nebojše Vukanovića. Svi ih čuju, niko ne sluša.

    Buđenje je krvavo

    Nema, dakle, dileme da politiku Rs kreira trougao Beograd – Moskva – Banjaluka, uz asistenciju Viktora Orbana.

    U Federaciji je to drugačije, tamo Delegacija EU, u saradnji s OHR-om, uveliko kreira političku sliku, a ambasador EU se skupa s američkim kolegom usudi narediti entitetskoj vladi šta da radi s aerodromima i još nekim prosperitetnim kompanijama. I biva poslušan, jer na čelu vlade je Bošnjak s čvrstom vjerom u iluziju.

    A da je put BiH u Evropsku uniju jedna izopačena iluzija pokazao je primjer Željane Zovko, koja besramno u Evropskom parlamentu predstavlja Stari most kao hrvatsku kulturnu baštinu. Stari most, koji su srušili hrvatski zločinci, ona je pripojila Hrvatskoj bez da ju iko u Evropskom parlamentu upita zašto, kako, otkad. A nisu je pitali, jer u projiciranim planovima bh. entitet Federacija je dio velike Hrvatske, pa s tog aspekta gledano, ispadne da je Zovko u pravu.

    Ili smijurija s uslovima za evropski put BiH. Neki dan neko reče da su nam tovarili besmislena pitanja u upitniku, računajući da nikada nećemo odgovoriti. A sada nam kao “prijatelji” žele smanjiti broj uslova za otvaranje pregovora. Otkud tolika žurba, ako se zna da niti po jednom parametru Bosna i Hercegovina ne ispunjava uslove za članstvo u EU. Osim po rudnom i drugom bogatstvu.

    U sve to uklapa se i činjenica da je u mandatu aktuelnog visokog predstavnika uloga OHR-a uveliko izmijenjena. Christian Schmidt, njemački demokršćanin tu instituciju koristi kao kneza EU za Federaciju koja se povremeno oglasi o pitanjima srpskog dijela Bosne i Hercegovine.

    Schmidtov ortak u nametanju odluka za Federaciju je Andrej Plenković, s kojim ima otvorenu vezu i s kojim se redovno sastaje radi planiranja narednih poteza. Zbog toga entitet FBiH već sada izgleda kao gubernija Hrvatske, a odluke koje se očekuju u narednom vremenu tek treba da potlače muslimane kako bi se osigurala ključna mogućnost za disoluciju Bosne. Jer, kada Federacijom i de facto i de jure budu upravljali Čović i Plenković, neće biti prepreka da se dogovore s Dodikom oko datuma konačne podjele Bosne i Hercegovine.

    Eventualne tenzije koje bi prouzrokovali potlačeni muslimani (Bošnjaci) rješavao bi “nepristrasni” EUFOR, a možda i NATO.

    I da ovaj tekst ne bi bio mračan i pesimističan, na kraju valja podsjetiti da, ma koliko EU, SAD i Velika Britanija radile i pripremale teren za podjelu Bosne i Hercegovine, Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci su oni koji se u konačnici pitaju. Samo je od vitalnog značaja da shvate kuda sve vodi, poslije će im mnogo lakše biti da urade ono što se uraditi mora.

    Prespavati ne smiju, jer ovdje je buđenje krvavo!

    (NAP)

    Janusz Bugajski’s Washington View: Interconnected Wars Reveal Two Global Blocs

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    A series of local wars have become interconnected into a global struggle for dominance and influence between two rival blocs. It is not simply a question of authoritarianism against democracy, or West against East, but the emergence of inter-regional alignments that cannot co-exist. This is not a “clash of civilizations” or a religious war, but a conflict based on a much more fundamental and existential division.

    The two blocs can best be defined as the imperial and independence coalitions. Russia and China are at the forefront of the imperial bloc, seeking hegemony over neighbors by dominating their economies, determining their political systems, and seizing their territories. Their natural allies are states that have their own regional mini-imperial ambitions, such as Iran, North Korea, and Serbia or regimes that benefit from their economic and diplomatic backing to stay in power, including Belarus and Hungary.

    The independence coalition is based around the Western and Eastern democracies but also includes semi-authoritarian states who seek to preserve their independence from the imperial predators. The United States is the most powerful anti-imperial state that itself emerged from a former empire. Washington has realized that you cannot impose democracy following its failures in Iraq and Afghanistan, although American leaders believe that a democratic form of government benefits a majority of citizens.

    NATO and the EU are voluntary coalitions that provide security and prosperity to members. And a number of Pacific states, including Japan, South Korea, Taiwan, the Philippines, Australia, and New Zealand, seek similar protection against imperial imposters. The independence bloc also includes new democracies such as Ukraine, Moldova, and Georgia, emerging democracies and even quasi-authoritarian states that seek to defend their independence from imperial neighbors such as Azerbaijan and the Central Asian countries.

    There is also a third bloc of states that opportunistically veer between the two major global coalitions, including India or Indonesia, or countries in Africa, south Asia, and Latin America that are preoccupied with domestic power struggles and economic underdevelopment and support whoever backs their leaders or provides economic assistance.

    This global split has been exposed and exacerbated by a series of wars that increasingly involve the major powers. Russia launched the new “world war” by invading Ukraine in February 2022, banking on a speedy imperial conquest but is now facing catastrophic military losses, a contracting civilian economy, and an eventual rupture into a number of independent states that will want to join the global “independence bloc.”

    To disguise its losses and undermine US and EU leadership in the independence bloc, Moscow has encouraged conflicts in several other regions. It benefits from proxies, collaborators, and beneficiaries such as Hamas, Hezbollah, and the Iranian regime to conduct terrorist attacks and spark wars in the Middle East. It encourages the Vučić regime and his collaborators in Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro to destabilize independent governments and create problems for Washington and Brussels in the Western Balkans. And it backs North Korea in its threatening nuclear posture toward Seoul and Tokyo.

    Moscow and Beijing are constantly in search of new regional conflicts that they can turn against their Western adversaries. However, not all regional wars benefit Russia but can actually expand both national independence and regional stability. Ukraine’s victory through the expulsion of Russian forces from all of its territory will pave the way for an enlarged and more secure Europe. In the South Caucasus, after Azerbaijan regained its occupied territories in a short military offensive in September, following three decades of armed conflict with Armenia, it is now poised to become a constructive regional player. Such a transformation will also require more coordinated involvement by the US and the EU.

    The losers in Europe’s East will be Russia, and this will undermine the position of the current regimes in Serbia, Belarus, and Hungary. And in the South Caucasus both Russia and Iran, the two powers that thrive on regional conflict, will lose ground. The war between Israelis and Palestinians may only be resolved through a two-state formula in which Israel’s security is guaranteed and Palestine is disabled from attacking its neighbor. Such a solution was rejected by Palestinian leaders who want Israel to be wiped off the map and their radical position has enabled Iranian penetration with Russian support.

    Claims that the US and EU cannot simultaneously manage two or more large-scale regional wars are misleading. Neither power is directly involved in the fighting in Ukraine or the Middle East. However, intense wars always reveal that during times of relative peace the West underestimates the imperialists by failing to keep pace with essential weapons and ammunition production.

    Within the Western alliance, the Israeli-Palestinian war is more divisive than the war in Ukraine. Naked aggression by Moscow in Ukraine could not be hidden and led to a solid coalition for military and humanitarian assistance that is unlikely to fracture. Nonetheless, the EU’s diplomatic focus and financial resources will be split between Ukraine and Gaza and it could prove harder to provide large amounts of economic assistance and military hardware to Kyiv.

    Regarding the Middle East, there has always been a strong leftist anti-Israel lobby in Western countries and is reinforced by antisemitic nationalists in Europe’s populist parties. These political groupings remain vulnerable to Russian penetration in which opposition to Israel is used as a tool against America. Western leaders also fear terrorist attacks and violent street protests if they clearly support Israel, which in turn will fuel far-right radicals and Islamophobes in upcoming national and European elections. Many governments are also wary of alienating Islamic states in Africa and Asia through their pro-Israeli stance. Once again, American leadership will be decisive in the outcome of the global confrontation between sovereignty and subjugation.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His next book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

     

     

    Posljedice formiranja Vlade HNK: Izdajom strateškog partnera iz NES-a, SDA se, za par fotelja, pridružila “izdajnicima iz SDP-a”

    Piše:
    Redakcija
    -

    U priči o Vladi HNK nisu bitni Anel Kljako i njegov NES. Bitan je princip kojeg je prekršila Stranka demokratske akcije. Formiranje Vlade HNK je, zapravo, dokaz da bi većina SDA-ovaca, naročito onih hercegovačkih, objeručke prihvatila bilo kakav ulazak u vlast, ne osvrćući se ni za državnim niti bošnjačkim interesima. SDA je, zapravo, pristala na uslove HDZ-a i SDP-a da bi svoje strateške partnere gurnula u provaliju.

    Zašto je NES (bio) strateški partner SDA?

    Zato što bi najveća bošnjačka stranka, iako relativni pobjednik proteklih Općih izbora, ostankom NES-a u koaliciji sa Trojkom, izgubila svaki kredibilitet u priči o bošnjačkom legitimitetu. Ali NES je, uz sve svoje mane, a ima ih mnogo manje nego u SDA-u, odlučio da se, zajedno sa Strankom za BiH, odrekne federalnih ministarskih pozicija i javnih preduzeća, prateći princip – ne želimo u nametnutu Vladu FBiH. I zahvaljujući NESBiH-ovom ostanku u opoziciji, SDA je dobila koalicijski kapacitet u USK, gdje ga nije imala, i u ZDK, gdje ga, također, nije imala. Dobila je SDA, zahvaljujući onih stotinu hiljada glasova NES-a i SBiH-a, vjerodostojnost u svom narativu da je Christian Schmidt, namećući Vladu Nermina Nikšića, oštetio bošnjačko biračko tijelo.

    Kada je NES u aprilu birao između fotelja za sebe i principa, izabrao je princip. Kada je došao red na SDA da bira između sebe i principa, oni su izabrali sebe. I Edina Mušića. I sve one njegove lovce koji godinama nišane hercegovačke budžete.

    Nije, rekoh, bitan Anel Kljako. To što je krao na izborima, a ništa manje nije krao od SDA-ovaca i SDP-ovaca, pitanje je za pravosudne institucije. One sude. No, SDA je je pristala da njihovim partnerima sude HDZ i SDP, koji su toj istoj SDA, zajedno sa Christianom Schmidtom, presudili u aprilu ove godine.

    Šta je SDA dobila? Ništa. Dobili su ministre koje su već imali. Dobili su vlast u HNK koju su već imali. Ali zato su izgubili partnera koji se, vjerujući u principe, odrekao federalnih ministarskih pozicija. Izgubili su kredibilitet (pod uslovom da su ga ikada imali). Izabrali su “izdajnike” umjesto “patriotskog bloka”.

    Prihvatajući ucjene SDP-a i HDZ-a da se odrekne NES-a, SDA se, zapravo, odrekla svog narativa o ujedinjenoj opoziciji protiv nametnute Vlade FBiH i protiv svih onih izdajničkih poteza Trojke. SDA je smanjila svoj koalicijski kapacitet. SDA je prihvatila izdajnike da bi dobila fotelje. Što je, barem u slučaju Mostara, također čini izdajničkom strankom.

    Kada se zbroje, uglavnom bošnjački glasovi NES-a, SBiH-a i SDA, dolazimo do cifre od 317 hiljada glasova. Dodamo li tome i glasove DF-a koji dolaze iz kantona sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, četiri opozicijske stranke imaju na raspolaganju oko 420 hiljada glasova. S druge strane, vladajuća Trojka je u istim izbornim jedinicama osvojila 249 hiljada glasova.

    I, šta u Mostaru radi SDA? Odlazi sa SDP-om kojeg naziva izdajničkim i sa HDZ-om koji je, zapravo, šef i strankama Trojke i visokom predstavniku Christianu Schmidtu.

    Da li će formiranje Vlade HNK moglo utjecati na opstanak Vlade u USK, to znaju čelnici NES-a. Ukoliko se odluče na osvetničku politiku i započnu pregovore sa Trojkom, pokazat će da nisu baš zrela politička partija. Rušenjem Vlade USK profitirat će samo stranke Trojke. Baš kao što su formiranjem Vlade HNK profitirali samo SDP i HDZ. HDZ je bez vlasti ostavio HDZ 1990 i HRS, a SDP je uzdrmao SDA-ov savez sa NES-om.

    Bakir Izetbegović je lično platio visoku cijenu odbijajući u Neumu izmjene izbornog zakona po želji Zapada i HDZ-a BIH. No, tu je, barem, spasio obraz i princip. I onda je, zbog svoje hercegovačke frakcije okupljene oko Edina Mušića sve to prosuo. Za par kantonalnih ministarstava.

    Pucanje saveza NES-SDA nanijet će ogromnu štetu SDA-u. Međutim, SDA-ovo potpuno pridruživanje (izdajničkim) strukturama Trojke nanijet će nepopravljivu štetu državi. I toga moraju biti svjesni i u NES-u i DF-u. A prije svega i u SDA-u čiji čelnici sebe (neopravdano) nazivaju zaštitnicima države.

    Ruska propaganda dostupna u BiH: Russia Today u ponudi Telemacha, N1 objavio kartu prema kojoj je Krim u Rusiji

    Piše:
    Redakcija
    -

    Dok skoro cijeli svijet zabranjuje i blokira ruske državne kanale Sputnjik i Russia Today, Telemach d.o.o. i dalje u svojoj ponudi ima propagandne kanale Ruske Federacije.

    Na broju 603, među informativnim kanalima, i danas, 1. marta 2022. godine, šest dana nakon početka ruske agresije na Ukrajinu,možete pronaći kanal Russia Today na kojem se, cjelodnevno, emitiraju vijesti na englesleskom jeziku. U pitanju je, naravno, ruski propagandni kanal čije je emiritanje još početkom februara ove godine zabranila i Njemačka.

    Russia Today u ponudi Telemacha

    “Komisija je 1. februara zvanično zabranila organizovanje i emitovanje programa RT DE u Njemačkoj, jer za to ne postoji potrebna dozvola u skladu sa medijskim zakonodavstvom”, navedeno je u saopćenju za javnost njemačke komisije zadužene za regulaciju medija.

    Nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, njemački primjer slijedila je i Evropska unija.

    “Zabranićemo medijsku mašinu Kremlja u EU. Državni mediji RT i Sputnjik, kao i njihove filijale, više neće moći da šire svoje laži, da opravdaju rat (predsjednika Rusije Vladimira) Putina i da siju podjele u našoj Uniji. Razvijamo alate za zabranu njihove otrovne i štetne dezinformacije u Evropi”,  kazala je krajem prošle sedmice Ursula von der Leyen.

    Koliko su relevantni ruski mediji, dokazuje i odluka regulatorne komisije u Rusiji-Roskomnadzor da prošle subote naloži nacionalnim medijima da iz svog sadržaja uklone svako spominjanje civila koje je ubila ruska vojska u Ukrajini, kao i izraze “invazija”, “ofanziva” ili “objava rata”.

    Odluke Brisela, međutim, nisu promijenile stav Telemacha, kompanije iza koje stoji srbijanski biznismen Dragan Šolak. Tako ste u utorak ujutro, 1. marta, od 7.30 do 8 sati, putem Telemacha, na Russia Today mogli gledati reportažu o navodnim zločinima “nacističkih ukrajinskih jedinica” nad ruskim stanovništvom u Donbasu.

    Reportaža RT-a o “ukrajinskim nacistima” u ponudi Telemacha

    Telemach je, kao što je poznato, dio iste grupacije kojoj pripada i N1 televizija. Od početka ruske agresije na Ukrajinu, u programu N1 Sarajevo nekoliko puta su gostovali proruski analitičari, među kojima se posebno izdvaja izvjesni profesor Anis Bajraktarević. U petak, 25. februara, od 13 sati i 15 minuta ovaj analitičar u programu N1 iznosio proruske stavove.

    “Ja često govorim, Rusi ne blefaju. Rusi kad nešto kažu i ponove to, onda zbilja to i urade. Ruska strategija će ići na pacifikaciju Ukrajine”, kazao je “analitičar” N1 Anis Bajraktarević.

    Analitičar Bajraktarević je, gostujuči u programu N1, negodovao što se jedinice takozvanih republika Donjecka i Luhanjska, formiranih na teritoriji Ukrajine, nazivaju “paravojnim jedinicama”.

    “Postoje eufemizmi o separatistima, o proruskim jedinicama. To su zapravo Rusi koji žive u Luhanjsku i Donjecku. To su entički Rusi. Oni nisu nikakvi proseparatisti”, rekao je Bajraktarević gostujujući, po ko zna koji put, u programu N1 televizije.

    No, nisu samo analitičari N1 iznosili sporne stavove. Tako je, naime, na portalu N1 televizije u Sarajevu, nekoliko sati nakon početka ruske agresije na Ukrajinu objavljen članak pod naslovom   – “Kako će se kriza u Ukrajini reflektirati na građane BiH”. Ništa, naravno, ne bi bilo sporno da tekst nije ilustrovan kartom, prema kojoj je ukrajinski poluotok Krim pripisan Rusiji.

    Ova karta je, prema informacijama Istrage, uklonjena tek nakon što je ukrajinski diplomata u BiH intervenirao kod rukovodstva N1 televizije.

    Osim ove karte, još nekoliko slučajeva zabilježenih na portalu N1 Sarajevo može se ocijeniti, u najmanju ruku, spornim.

    “Banjalučani o krizi u Ukrajini: Rusija nikada nikoga nije napala”, glasio je naslov objavljen svega nekoliko sati prije nego je Rusija krenula u frontalni napad na Ukrajinu.

    Da stvar bude još simptomatičnija, urednici N1 televizije odlučili su “sponzorisati” ovaj tekst na svojoj Facebook stranici, kako bi ga pročitalo što više ljudi.

    Osim sa građanima Banja Luke, N1 je neposredno pred početak ruske agresije objavio i razgovor sa Danetom Čankovićem, predsjednikom Pokreta “Izbor je naš”, koji je otvoreno iskazao podšrku Rusima, a koji je ranije vodio kampanju protiv NATO-a.

    “Rusi u Ukrajini su ugroženi kao narod”, naslovio je N1 svoj članak objavljen 21. feebruara 2022. godine u 14 sati i 16 minuta.

    Trećeg dana ruske agresije na Ukrajinu, N1 je objavio vijest da su “Rusi ušli u Kijev”. No, prava istina je da su to bile diverzantske grupe ruske vojske, koje su mnogo ranije ubačene u glavni ukrajinski grad. Ruska vojska do danas nije ušla niti je okupirala Kijev. Osim toga, N1 televizija je na svom je blogu objavila kartu, prema kojoj su skoro svi veliki gradovi, uključujući Harkov i Kijev, pod okupacijom.

    Na karti koju su objavili relevantni izvori, može se, zapravo, stvarni napredak ruskih snaga u Ukrajini.

    N1, rekosmo, pripada istog grupaciji kao i Telemach d.o.o., najveći kablovski operater koji nije iz svoje ponude nije ukolonio rusku propagandnu TV stanicu Russia Today.

    Slučaj optužnica protiv Dodika: Šta još treba uraditi Milanko Kajganić?

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Niti jedan glavni tužilac Tužilaštva BiH do sada nije dočekao istek šestogodišnjeg mandata, jer su svi prije toga smijenjeni ili su podnijeli ostavke. I da je morala i pravde Milanko Kajganić, glavni tužilac Tužilaštva BiH trebao bi nastaviti niz, te već danas podnijeti ostavku.

    Mnogo je razloga i argumenata koji ukazuju da se Kajganić od oktobra prošle godine (kada je zvanično na sumnjiv način imenovan – ostao jedini kandidat) dobrano potrudio dodatno narušiti povjerenje struke i javnosti u pravosuđe.

    A, Kajganić je nakon imenovanja kao jedan od glavnih ciljeva u svom radu naveo vraćanje povjerenja javnosti u rad Tužilaštva Bosne i Hercegovine. “Najavljujem da ćemo do kraja godine podići nekoliko najsloženijih optužnica”, rekao je Kajganić u oktobru 2022. godine.

    I bile su složene, jer valjalo je montirati optužnice u slučaju Dobrovoljačka, progonu Goraždana, ili ovu najnoviju koja je obična smijurija a tiče se optužnice za Milorada Dodika u kojoj se ne navodi krivično djelo koje je počinio! I to je ciljano napravljeno, jer se preko ovog slučaja, vrlo izvjesno, željelo pokazati da Christian Schmidt i nema dokument kojim dokazuje svoju legitimnost! A, tada bi se otvorila Pandorina kutija.

    Upravo je i glavni zadatak Kajganića, ne vraćanje povjerenja, nego dodatno ponižavanje institucija BiH, a samim tim i prikazivanje BiH kao nemoguće zemlje, ili, pak, državne zajednice!
    To što su njegovo imenovanje isforsirali iz američke ambasade (lično ambasador Michael Murphy) ne znači da je javnost u našoj zemlji toliko naivna i slijepa da ne vidi kuda plovi ovaj brod.

    Dokazuju to stotine okupljenih ispred zgrade Tužilaštva BiH s porukom – tužioci je li vas stid? Uz tužioce koji pristaju biti marionete u pohodu rušenja institucija BiH, ne smijemo zaboraviti VSTV, na čijem je čelu Halil Lagumdžija, koji je do sada našao izgovor za sva (ne)djela Kajganića, kako bi ga zaštitio i učvrstio na poziciji.

    Sutkinja koja je vratila optužnicu protiv Dodika iskrica je svjetlosti u pravosudnom mraku u kojem tapkamo godinama! No, pitanje je kada će se krenuti i na nju, jednako kao i na Branka Perića, koji je nekada bio nada onih koji ga sada napadaju.

    Neprincipijelan odnos sa zadnjim namjerama uništava nadu da će reforma pravosuđa s ovim postojećim kadrovima biti ikada moguća! A činjenica da nema optužnica za visoku korupciju, to i potvrđuje!

    I dok javnost traži odgovore i na pitanje zašto nema niti jedne optužnica za negiranje genocida, zašto je opsada Sarajeva i snajperisanje glavnoga grada BiH bez optužnice, zašto je nekažnjeno ubijanje Goraždana, dok se optužuju oni koji su odbranili državu BiH, valja se podrobnije zabaviti Kajganićem.
    Mora se znati da je on lično kao prvi čovjek koji bi trebao braniti Ustavni poredak BiH bio dužan potpisati optužnicu protiv Dodika (posebno s moralnog aspekta), a ne sakriti se iza podobnog tužioca s dobrim imenom. Bošnjak je, pa bit će mu lakše!

    Ponovo podsjećam bio je rad potpisati Dobrovoljačku, tako se dodvorio srpskoj politici, kako onoj u Banja Luci, tako i onoj u Beogradu!

    Dokazuje nam da Alija Izetbegović nije bio zarobljen, te da kolona u Dobrovoljačkoj nije bila legitimna vojna meta. I to sve na osnovu vještaka iz Banja Luke!

    Dakle, kada hoće onda i zna i može. Pa, zašto onda nije on lično vodio postupak protiv Dodika. Jer, ukoliko se ta optužnica podigne, to bi bio najveći slučaj u historiji ovog Tužilaštva! Ili nema vremena od prijavljivanja onih koji sramotu Tužilaštva iznesu u javnost!

    Nismo dugo čekali da krene hajka na one koji žele da rade zakonito i u skladu s najvišim demokratskim normama.

    To što uz Kajganića stoji Murphy ne znači da je Milanko Amerikanac, već da Amerikanci pogrešno biraju, ili ipak svjesno biraju one koji će dodatno narušitit kredibilitet države BiH.

    Jer, kada pravda umre, neka umre sve, pa i Tužilaštvo BiH!

    (NAP)

    Crnogorska politička i vjerska pitanja: Ne damo svetinje, a bogami ni fotelje

    Piše:
    Damir Rastoder
    -

    Ovo što se danas dešava u Crnoj Gori, to svijet ne pamti. Čak ni Balkan, ako izuzmemo kratku epizodu u Makedoniji kada je krimininalizirani i orbanovsko-desničarski premijer Gruevski pokušao spriječiti promjenu vlasti nakon gubitka izbora.

    Neuspješni upad u Sobranje bio je samo dječija igra u odnosu na ono što radi Zdravko Krivokapić u Crnoj Gori, premijer koji više alkohola može popiti nego pravilno riječi izgovoriti u jednoj rečenici.

    Pošto mu je fotelja ozbiljno uzdrmana, sluđeni i nesnađeni Krivokapić kopa i rukama i nogama ne bi li se još neko vrijeme u njoj zadržao.

    Usladilo se Zdravku u premijerskoj fotelji, kao djetetu na trešnji, i od čovjeka koji se nikad nije bavio politikom i koji je igrom sudbine došao na ovu poziciju, za 13 mjeseci dobili smo zvijer koja je spremna ići do kraja, pa i po cijenu sukoba, samo da sačuva vlast.

    Samo kratak podsjetnik: Đukanović je izgubio parlamentarne izbore za 1.800 glasova i mirno predao vlast. Troglava koalicija sa 16 stranaka formirala je vladu koju podržava 41 poslanik, naspram 40 koliko je ostalo u opoziciji. Američka ambasadorka u Crnoj Gori Rajzing Rajnke držala je tada brifinge sa svojim kolegama, na kojima je govorila da će “Đukanović prije izvesti tenkove na ulice nego što će mirno predati vlast”.

    Suprotno od ovakvog šarlatanskog predviđanja, crnogorski predsjednik je iste večeri priznao izborni poraz, a u narednim danima nije učinio ništa što bi moglo naslutiti da će opstruirati formiranje nove većine.

    Toliko o znanju, vještini i dobroj namjeri američkih i inih diplomata.

    Njima nije smetalo ni to što je Vlada sklepana u manastiru Ostrog, što je stvarni premijer tadašnji mitropolit Amfilohije, što je glavni konstituent (DF) direkno vezan za Moskvu, što u njoj nema manjina i što su glavne članice koalicije bile protiv prijema CG u NATO, što se Srbija direktno umiješala u izborni proces…

    Toliko o američkoj i evropskoj principijelnosti i konzistentnosti. Za njih je bilo važno da se vlast promijeni poslije trodecenijske Đukanovićeve vladavine. Pa makar na vlast dosli i ljudi sa četničkim titulama-vojvode.

    Nijemci i Amerikanci su smatrali da im treba dati šansu, bez obzira na njihovu ružnu prošlost i stavove koje su zastupali. Toliko o njihovom pamćenju i doslijednosti.

    Dobili su što su i tražili.

    Vladu koja je bliža Moskvi nego Briselu, koja više gleda u Beograd nego u Podgoricu, okrenuta više SPC nego bilo kojoj demokratskoj instituciji, koja u svom sastavu ima samo 4 ministra koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i koja u konačnom vidi svoju državu kao dio “srpskog sveta”.

    Uprkos izbornom porazu Đukanovićevog DPS od strane prosrpskih stranaka, Vlada nije mogla biti formirana bez jedne procrnogorske koalicije koja je osvojila 4 mandata. Dritan Abazović je bio taj jezičak na vagi koji je omogućio da se formira crkvena vlada u multietničkoj Crnoj Gori. Tada je brutalno prekrojena izborna volja građana, jer je nadobudni i preambiciozni Abazović suverenističke glasove odnio u miraz Amfilohiju Radoviću. Neko ko se zalagao za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, zbog mržnje i kompleksa prema Đukanoviću, ušao je u vlast sa onima koji negiraju postojanje crnogorske nacije i koji se nikada nisu pomirili sa njenom samostalnošću. Otuda, sada već čuvena izjava Matije Bećkovića: ako Dritan dođe u Beograd, srpska omladina će ga nositi na rukama.

    Sada je taj isti Dritan shvatio sa kim je tikve sadio.

    Suočen s činjenicom da na sljedećim izborima nema šta tražiti, zbog koalicije sa četnicima, odlučio je izaći iz koalicije, formirati novu, manjinsku vladu, uz podršku DPS, a u kojoj bi on bio premijer. Razvod braka praćen je optužbama za izdaju i, gle čuda, ”prekrajanja izborne volje građana”.

    Nesretni Krivokapić, ne znajući šta ga je snašlo, pokreće sve mehanizme pomoću kojih je došao na vlast.

    Stvara litijašku atmosferu, priziva u pomoć Beograd i Crkvu, smjenjuje svakog ko mu se učini sumnjiv, prijeti i galami kao luda Nasta. Što je najtragičnije, njegovi ministri protestiraju na ulici, braneći svoje fotelje, što je jedinstven slučaj u političkom životu ovih prostora, ako je jasno da su u demokratskoj proceduri izgubili većinu. Jedna od perjanica te vlade, Vesna Bratić, koja za sebe kaže da je četnik, ostat će upamćena, kada je na tom “okupljanju ministara” izlila sav šovinistički šljam iz svog grla, nabrajajući muslimanska, albanska i po koje crnogorsko ime, koje bi činilo buduću vladu.

    Ono što je bila skrivena politika Krivokapića &co, sada je samo učinjeno javnim i jasnim. Bratić je nesvjesno učinila puno za razbistriranje mutne političke vode u Crnoj Gori. Crkvena vlada je, koliko do jučer, pozivala manjine da im se pridruže. Sada ih neformalni Krivokapićev portparol, proskribira kao neprijateljski elemenat.

    U mentalnom sklopu nacionalista i desničara, manjine su tretirane, maksimalno,  kao demokratski dekor, a nikako kao ravnopravni politički faktor koji može učestvovati u donošenju odluka. Manjine su podnošljive ako su sa nama, ali su arhineprijatelji ako su protiv nas. To je klasična plemenska logika: “dobro je kad mi njima otmemo žene i krave, a loše je kad oni to nama urade”.

    Krivokapić će sasvim sigurno ići na dalju radikalizaciju, samo da bi spriječio formiranje nove vlade. Pokušat će sa pravnim sredstvima, onda političkim, a neće prezati ni od protestnih okupljanja i novih litija, pa i incidenata i sporadičnih sukoba. On je namjeravao da sa pozicije premijera osnuje svoju stranku sa kojom bi nastupio na narednim izborima. Ako ode u opoziciju, njegova Demohrišćanska stranka ima šanse na uspjeh jednako kao i mogućnost da Amfilohije ustane iz groba.

    Kombinacija neograničene ambicije i ograničene pameti je razorna za svakog čovjeka, a opasna za svakog političara. U slučaju Krivokapića, manjak znanja, a višak samopouzdanja je više nego očigledan, a što manje znaš, više se i usuđuješ, pa je krajnje neizvjesno gdje će i kako ova avantura završiti.

    Naravno, da sve ovo što se dešava u Crnoj Gori ima svoje reperkusije na Bosnu i Hercegovinu.

    Ako padne Krivokapićeva vlada bit će to prvi ozbiljniji udarac za “srpski svet”, poslije dužeg vremena. Poraz tog projekta, na bilo kom mjestu, nova je šansa više za BiH. Srpski nacionalizam se razgoropadio u regiji naročito nakon izbora u Crnoj Gori, kada su računali da su blizu ostvarivanja cilja.

    Trenutna dešavanja su najbolji pokazatelj da desničari i šovinisti mogu mirno doći na vlast, ali je bez žestoke borbe neće predati. Po cijenu i sukoba. Za svoju vlast su spremni tuđu djecu gurnuti u konflikt.

    Drugo naravoučenije vezano je za ponašanje međunarodne zajednice.

    Sramno i bestidno, kao i mnogo puta ranije.

    Niko od diplomata se nije oglasio nakon šovinističkog govora Vesne Bratić, niti je osudio očigledne opstrukcije Krivokapića i Bečića da se formira nova većina. Mlaka podrška manjinskoj vladi više je ohrabrila njene protivnike nego što ih je upozorila na nedemokratsko ponašanje. Zapad nije spreman priznati svoje greške prema Crnoj Gori, pa će i dalje ponavljati Escobarov nonsens da je “korupcija glavni problem i u ovoj državi”. To je mnogo jednostavnije, naravno i nemoralnije, nego govoriti o svojim lošim anticipacijama i pogubnom djejstvu nacionalizma i fašizma. Ovo drugo obavezuje na konkretnu akciju i učinkovite poteze, a sadašnja međunarodna zajednica na to, očito, nije spremna.

    I zato šuti. Ili priča gluposti.

    (politicki.ba)

    Za Dom naroda nespremni: HDZ želi Predsjedništvo BiH, a ne da Dom naroda FBiH

    Piše:
    Redakcija
    -

    I tokom subotnjih pregovora ključna tema je bio Dom naroda Federacije BiH. Delegacija SDA je, kako saznaje Istraga, tražila da se ovaj dom Parlamenta Federacije BiH svede na nivo Vijeća naroda Republike Srpske. Dakle, samo vitalni nacionalni interes. HDZ BiH bio je protiv. Oni ne žele “smanjenje ovlasti” Doma naroda Federacije BiH. Štaviše, predlagali su i drugačiji model izbora delegata u odnosu na postojeći, pozivajući se na presudu Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića.

    “Delegacija SDA bila je spremna prihvatiti stav HDZ-a BiH i zvaničnika EU da se samo u Federaciji primjenjuje elektorski model izbora članova Predsjedništva BiH, uz uslov da se smanje ovlasti Doma naroda FBiH”, objašnjava za Istragu jedan od učesnika sastanka.

    Ali HDZ BiH je do kraja insistirao na tome da se ovlasti Doma naroda FBiH ne smanjuju.

    “Ako bi se to primijenilo, od Federacije bi bila napravljena bošnjačka Republika Srpska. Hrvati bi bili na istom nivou kao u RS-u”, kazao je Istragu jedan od članova delegacije HDZ-a BiH.

    Iz tog razloga HDZ BiH uopće nije želio razmatrati smanjenje ovlasti Doma naroda na čemu je inistirala delegacija SDA. Čelnici HDZ-a BiH, već smo objavili, uz pomoć međunarodnih zvaničnika su predložili da se promijeni i način izbora delegata, odnosno da se uvede sistem opće skupštine naroda. Pored toga, insistirali su na tome da ovlasti Doma naroda FBiH ostanu iste. Istina, prvog dana pregovora izašli su sa prijedlogom prema kojem odluke koje su usvojene u Predstavničkom domu FBiH ne bi išle na potvrđivanje u Dom naroda samo ukoliko to odluči natpolovična većina svakog od tri kluba konstitutivnih naroda. Da su prihvaćeni prijedlozi HDZ-a BiH, u praksi bi to izgledalo ovako.

    HDZ BiH bira sve delegate koji preisputuju svoje odluke

    Delegati Doma naroda bi se birali tako što bi svi izabrani zastupnici iz deset kandonalnih skupština formirali svoje klubove naroda koji bi, potom, izabrali po sedamnaest delegata u tri kluba konstitutivnih naroda Doma naroda FBiH. Konkretno, svi zastupnici iz reda hrvatskog naroda iz svih deset kantonalnih skupština bi međusobno izabrali sedamnaest delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH. Isto tako bi svoje delegate birali i bošnjački i srpski zastupnici iz kantonalnih skupština. No, vratimo se Klubu Hrvata. Prema rezultatima izbora iz 2018. godine, HDZ BiH u svim kantonalnim skupštinama ima izabranih 60 zastupnika. HDZ 1990, pak, ima 12 kantonalnih zastupnika, što znači da ove dvije stranke daju ukupno 72 zastupnika iz reda hrvatskog naroda. To znači da bi HDZ BiH i HDZ 1990 imali apsolutnu kontrolu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, jer bi, izvjesno je, kontrolisali svih 17 delegata. Poređenja radi, ove stranke trenutno imaju trinaest od ukupno sedamnaest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.

    Ovaj omjer je, naravno, bitan za drugi korak.

    HDZ je, rekosmo, predložio da odluke i zakoni usvojeni u Predstavničkom domu FBiH ne idu na potvrđivanje u Dom naroda samo ukoliko tako odluči natpolovična većina svakog od tri kluba konstitutivnih naroda. S obzirom na to da bi HDZ BiH imao apsolutnu kontrolu u Klubu Hrvata, o stavu te stranke bi ovisio proces usvajanja odluka i zakona u Federaciji, jer bi bilo dovoljno da samo devet delegata u Klubu Hrvata zatraži odlučivanje u Domu naroda FBiH i zakon bi morao doći i u taj dom Parlamenta Federacije BiH. No, tu nije kraj. HDZ BiH predlaže da na snazi ostane i vitalni nacionalni interes kojeg bi, prema njihovom novom prijedlogu, mogla pokrenuti natpolovična većina. O vitalnom nacionalnom interesu trenutno odlučuje Ustavni sud FBiH. HDZ, međutim, predlaže da o vitalnom nacionalnom interesu umjesto Ustavnog suda FBiH odlučuje – klub naroda koji je pokrenuo pitanje vitalnog nacionalnog interesa.

    Zbog čega je bitan Dom naroda FBIH?

    Dom naroda FBiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.

    Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.

    Kako je stari saziv CIK-a spasio Čovića

    No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.

    Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH

    Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.

    Muslimani i Bošnjaci: Jezik SANU-a u Bakirovim govorima

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Bakiru Izetbegoviću treba zabraniti gostovanje na televizijama tokom ramazana. U očitom nedostatku koncentracije, valjda ponesen pjesmom (u ovom slučaju ilahijom), lider SDA u svakom ramazanskom intervjuu od Bošnjaka napravi – vjersku skupinu.

    ”Mi smo integralni dio evropske kulture. Trebamo se tako i ponašati, s ponosom kazati da smo muslimani”, reći će Bakir Izetbegović, gostujući prije dvije godine u “Ramazanskim razgovorima” na Televiziji Hayat. Islam je, uči nas historija, u značajnijoj mjeri na ove prostore došao dolaskom Osmanlija. Bilo je to, dakle, nekad u četrnaestom i petnaestom stoljeću prošloga milenija.

    Izjave protiv Bošnjaka

    Više od dva stoljeća ranije, Kulin ban je pisao svoju povelju, koja je, može se reći, rodni list Bosne i Hercegovine. “Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati s Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ”, započet će tekst svoje povelje ban bosanski Kulin. Ban Kulin nije bio musliman. Bio je ban bosanski i njegova je povelja danas nepobitan dokaz milenijskog postojanja i državnosti Bosne (i Hercegovine) koja se od tada, pa sve “dovijeka” borila za svoj komad evropskog neba. Bosanci i Hercegovci su, dakle, integralni dio evropske kulture koja se, moramo i ovdje biti objektivni, širila krstaškim ratovima, pljačkajući kulturnu baštinu “barbarskih” naroda u Aziji i Africi.

    Biti musliman stvar je izbora. Vjeru možete mijenjati u skladu sa svojim ubjeđenjima. Uostalom, tako se islam i proširio, jer je stotine miliona ljudi kroz istoriju odlučilo da izgovori šehadet i postanu muslimani. Muslimana danas ima na svim kontinentima. Ezan se čuje i u Americi, i u Australiji, i u Evropi. Imate muslimana iz Saudijske Arabije, iz Malezije, iz Maroka… I Bošnjaka, zbog teške nam istorije, ima na skoro svim kontinentima. Ali svi Bošnjaci su samo iz Bosne. Ili nekih balkanskih regija koje su nekad bile Bosna. Bošnjaci su, dakle, narod. Decenijama je, prema njima, činjena nepravda u bivšoj Jugoslaviji kada su se morali izjašnjavati kao “neopredijeljeni muslimani” ili Muslimani kao etnička pripadnost. Tu nepravdu će kasnije ispraviti Alija Izetbegović, u drugoj godini agresije na Bosnu i Hercegovinu, na čuvenom Bošnjačkom saboru u Holidayu.

    Alijin sin Bakir Izetbegović trideset će godina kasnije svojim tradicionalno nepromišljenim ramazanskim izjavama početi da vraća Bošnjake tamo odakle ih je njegov otac teškom mukom izvukao. “Dokle god su pune džamije, ja se ne plašim za Bosnu”, reći će Bakir Izetbegović gostujući ovog ramazana na TV Hayat. Na stranu to što Bosne i Hercegovine nema bez bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, na šta su proteklih dana upozoravale brojne kolege u svojim analizama Izetbegovićevih ramazanskih razgovora, ali izjava lidera SDA je direktno usmjerena i protiv Bošnjaka.

    Nekoliko sati nakon ovog intervjua razgovarao sam sa jednim gorljivim SDA-ovim kadrom koji ne ide u džamiju, ne posti tokom ramazana, ali sebe smatra patriotom, što, uistinu, i jeste. “Po ovome, ti nisi garant opstanka Bosne i Hercegovine”, reći ću svom sagovorniku koji je, prethodno, izražavao nezadovoljstvo zbog toga što su mediji osuli paljbu na Izetbegovića zbog njegove izjave o “džamijama i Bosni”. “Pa, ako ćemo tako gledati, nisam”, priznat će. Bakir Izetbegović nije vjerski lider da bi govorio u ime muslimana. On je lider Stranke demokratske akcije koja ga je dvaput kandidirala (a i treći će put) za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Da se izjasnio kao musliman, Bakir Izetbegović, recimo, ne bi mogao odraditi dva mandata u Predsjedništvu BiH. Ne bi, uostalom, kao musliman, mogao biti ni u rukovodstvu Kolegija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Muslimana, rekoh, ima svuda na svijetu, ali Bošnjaci su samo iz Bosne ili od Bosne i Hercegovine.

    Isticanje muslimana i potiskivanje Bošnjaka

    Prije desetak godina kolege iz Slobodne Bosne su objavile Memorandum 2 Srpske akademije nauka i umetnosti u regiji poznate kao SANU. “Treba izbegavati upotrebu termina Bošnjak i uvek upotrebljavati termin musliman, te ih na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod”, navedeno je u instrukcijama SANU-a koje se odnose na Bosnu i Hercegovinu. Milorad Dodik, svjedoci smo, već godinama ne koristi termin Bošnjak. Svaku konferenciju za medije on bošnjački narod naziva – muslimanima. “Ne mislim da bilo koga time vrijeđam. Bošnjaci su nekada, sjećam se tog perioda, nosili naziv Muslimani”, objasnit će Dodik svoje razloge. Isticanje muslimana, a potiskivanje Bošnjaka je nešto što se od Milorada Dodika i očekuje. No, Bakir Izetbegović nema pravo na to. Njegov otac je vratio termin Bošnjaci. Proteklih godina, ne umanjujući uloge brojnih bosanskih heroja iz drugih naroda, Bošnjaci su bili kičma odbrane Bosne i Hercegovine. I bitke su se za Bosnu vodile u rovovima i institucijama, a nikako u džamijama i “iftarskim razgovorima”.

    (Oslobodjenje.ba)

    Mediji pod kontrolom NiP-a, SBB-a i HDZ-a usaglasili pisanje: Zloupotreba tragedije porodice Memić u odbrani Gordane Tadić

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Oko 13 sati i 40 minuta sa položaja Vojske Republike Srpske u Nedžarićima ispaljene su tri granate. Koji trenutak kasnije te granate će ubiti šestero djece dok su se u Bosanskoj ulici na Alipašinom polju igrala na snijegu.

    “Dana 22. januara 1994. godine na sankanju ubijeni su: Brković Indira (21. 12. 1981.), Brković Jasmin (1.2.1989.), Dedović Mirza (7.1.1986.), Jurenić Danijel  (27.3. 1983), Rizvanović Nermin  (26. 4. 1981) Subašić Admir (5. 7. 1986). Da se ne zaboravi”, uklesano je na ploči postavljenoj na mjestu zločina.

    Snimak sa mjesta zločina 1994. godine

    Gordana Tadić tokom mandata Gorana Salihovića bila je šefica Odjela za ratne zločine u Tužilaštvu BiH. Kasnije će postati glavna državna tužiteljica. Novinari BIRN-a su istražili i objavili da do danas Tužilaštvo BIH nije podiglo nijednu optužnicu za granatiranje i snajperisanje Sarajeva. Tokom opsade glavnog grada ubijeno je 11.000 civila. Od toga 1.601 dijete. Za njihovu smrt niko nije optužen. Osam posljednjih godina ratni zločini su bili u ličnoj i direktnoj nadležnosti Gordane Tadić.

    Muriz Memić u subotu je navečer najavio proteste. U znak podrške  Gordani Tadić koja je ovog oca i njegovu porodicu ubijedila da će istražiti okolnosti pod kojima je u februaru 2016. godine stradao njegov sin Dženan. A kako je istražila, dokazuje činjenica da u optužnici Tužilaštva BiH piše da je “način smrti Dženana Memića nepoznat”, da je osoba koja je odgovorna za “način smrti Dženana Memića” – nepoznata, da je krivično djelo koje je nepoznata osoba izvršila – nepoznato, ali i da je pet osoba koje su mjesecima bile u pritvoru optuženo za krivično djelo koje ne postoji u Krivičnom zakonu FBiH na koji se Tužilaštvo BiH poziva.

    “Muriz i Arijana Memić najavili proteste: Vidjet ćemo hoće li biti mirni”, objavio je u subotu navečer Avaz, medij u vlasništvu lidera SBB-a Fahrudina Radončića.

    U svom tradicionalnom obraćanju Dženanov otac Muriz Memić optužio je za zavjeru sve one koji su se usudili reći da ga Gordana Tadić obmanjuje u vezi sa slučajem smrti njegovog sina.

    “Kako da vjerujem predsjedniku Suda BiH, ili bivšem ministru sigurnosti Mektiću, ili direktoru OSA-e Mehmedagiću kada svi oni večeraju i druže se sa Dalidom Burzić”, kazao je Memić, dok se prije njega javnosti obratila njegova kćerka i NiP-ova kantonalna zastupnica – Arijana.

    Uglavnom, (ne)mirni protesti bi se trebali održati naredne sedmice, kada bi Prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH trebala razmatrati da li će glavna državna tužiteljica Gordana Tadić biti razriješena ili ne. No, svako ima pravo na okupljanje pa se tako u nastavku teksta više nećemo baviti slučajem Memić koji, davno smo na stranicama Istrage objavili, Gordani Tadić služi kao sredstvo za održavanje na funkciji. Kao otac koji je izgubio dijete, Muriz Memić ima apsolutno pravo da bude i u zabludi i da svakodnevno insistira na rješavanju slučaja koji se odnosi na smrt njegovog djeteta. Problem postaje onog trenutka kada njegovu zabludu koriste oni koji bi trebali primijetiti da Gordana Tadić za svojih osam godina u svojstvu državnog tužioca nije podigla nijednu optužnicu protiv osoba ogovornih za smrt 1601 djeteta u Sarajevu.  A ko su “oni” najbolje dokazuju “njihovi” mediji koji su otvoreno stali u odbranu Gordane Tadić.

    “Prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) pred kojim je pokrenut postupak protiv glavne države tužiteljice Gordane Tadić zbog tri prigovora trebalo bi donijeti odluku o njezinoj eventualnoj suspenziji”, piše dnevnik.ba,  prenosi portal PRESS,a konstatira Avaz u “zajedničkom tekstu” pod naslovom – Zbog čega se želi suspendovati državna tužiteljica Gordana Tadić – predmeta vezanih za Osmana Mehmedagića Osmicu ili slučaja “Dženan Memić”?

    Za neupućene, Dnevnik.ba je portal HDZ-a BiH, Press je, zapravo,  portal Pressmedia koji je osnovala porodica Mirele Bubalo, prve saradnice federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare (NiP), dok je Avaz (ne)službeni list Radončićevog SBB-a. Ali nisu ovi mediji usamljeni u “borbi za opstanak” Gordane Tadić na poziciji glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Isti tekst HDZ-ovog portala Dnevnik.ba je prenijela Face TV Senada Hadžifejzovića, a slične navode je objavio  mostarski Večernji list na koji se, potom, pozvao Hrvatski medijski servis.

    Zaključujući na osnovu tekstova objavljenih u ovim medijima, u ovom trenutku se, bez ikakvog suzržavanja može ustvrditi da Gordanu Tadić štite – HDZ BiH, Narod i pravda i Savez za bolju budućnost. A na osnovu pisanja RTRS-a, nema nikakve dileme da iza Gordane Tadić stoji i SNSD Milorada Dodika koji, svakako, negira zločine nad građanima Sarajeva i za koga su i danas heroji oni koji su 22. januara 1994. godine naredili ispaljivanje granata na Alipašino polje od koje su ubile šestero djece na sankanju. Najmlađe je imalo osam godina. Tačno onoliko koliko je Gordana Tadić na funkcijama zamjenice ili glavne tužiteljice Tužilaštva BiH koje nikada nije podiglo nijednu optužnicu za snajperisanje i granatiranje Sarajeva.

    Analiza Faruka Velea: Ne sam, Bakire

    Piše:
    Redakcija
    -

    S obzirom na format emisije „Stil života u islamu“ koja je posvećena vjersko-tradicijskim temama u kontekstu svetog muslimanskog mjeseca, jasno je da je autori i nadahnuta voditeljica (Dalila Omerović) bili zainteresirani za vjerska i tradicijska iskustva porodice Izetbegović, ali Građević iz koje dolazi gospođa Sebija. Dobili su javnosti sigurno zanimljiv sadržaj.

    Od Alije i sarajevske jalije

    Bakir Izetbegović je iskusan političar i inače je vješt u ovakvim formatima da, prisjećajući se iskustava svoje porodice, a posebno rahmetli oca, Alije Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva RBiH, te rata, opsade, iftara, sehura, riže, konzervi i sličnih tema, „jami“ bošnjačke mase na emociju.

    Takve nastupe uspješno je poentirao još od prve kandidature za člana Predsjedništva BiH 2010. godine. Sjećamo se njegovog gostovanja na TV OBN kod Mate Đakovića u osvit Općih izbora, ili nešto kasnije intervjua pod naslovom: „Učio sam od Alije i sarajevske jalije“ u magazinu „Gracija“.

    Međutim, ono što je problematično sa stanovišta ovog autora jesu Izetbegovićeve ocjene gdje pitanja bosanske države, njezine sigurnosti, pa i opstanka (BiH se, znakovito, kod domaćih, regionalnih, pa i svjetskih aktera i medija ponovo sve češće dovodi u pitanje!) svode na intimnost prakticiranja vjere!?

    „Dok god su pune džamije, ja se ne plašim za Bosnu“, reći će Bakir Izetbegović.

    Pojasnit će da su „vezivno tkivo Bosne i Hercegovine Bošnjaci“, te da „nema Bošnjaka ne znam do kada bi Bosna potrajala, a vezivno tikvo Bošnjaka je vjera“.

    „Dakle, mi jesmo i vjernici i nas je vjera spasila. I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu…ja nisam zabrinut za ovu zemlju“, kazao je Izetbegović za televiziju.

    Dok umačeš topu

    Autoru ovih redaka je pitanje nečijeg prakticiranja vjere apsolutno nesporno. Ali to je, prije svega, osobno pitanje. Shvatamo da i ovo što gospodin Izetbegović govori vole čuti naše lijepe nane i dobre dede dok umaču topu. Znamo i da ljudi vole slušati o „kerametima“ (čuda, počasti od Boga) i o „otporu Bosne koji se čuo do neba“… Sve je to i razumljivo, posebno danas kada pratimo događaje iz Ukrajine i uspoređujemo ih sa nemogućim uvjetima u kojima smo ostavljeni „da budemo fusnota“ (dr. Emir Suljagić) svjetske historije. Jer, kao ovih dana reče Senad Pećanin, samo jedan lansirna rampa i protiv-tenkovsko punjenje kod ukrajinskih snaga vrijede kao cjelokupno naoružanje srebreničkih boraca!

    Nabačena lopta

    No, je li ovo što Bakir Izetbegović govori retorika jednog državnika koji posmatra državu od Une do Drine i od Save do mora i sve njezine građane u njoj? Jer, izjave ovakve vrste su u najmanju ruku dobrodošao poklon propagandi Dragana Čovića i Milorada Dodika koji se „ubiše“ da američkim i europskim zvaničnicima zlonamjerno dokazuju da je pozicija Sarajeva i probosanske politike o građanskoj, jedinstveno, multietničkoj, integralnoj Bosni – lažna, kao i da iza svega stoji želja za dominacijom. Ili „bošnjački demografski oprunizam“ kako se navodi u problematičnom izvještaju Instituta za vanjsku politiku Univerziteta “Johns Hopkins” i “Wilson” centra iz januara 2022. Saznao sam nedavno da je jedan visoki američki diplomata u neformalnom razgovoru pominjao upravo slične argumente.

    „Građanska BiH i bila islamska država“, besramno je usred Zagreba u februaru 2018. godine kazao lider HDZBiH Dragan Čović.

    Pritom treba imati u vidu da je već mjesecima primjetna naglašena tendencija člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika da Bošnjake naziva isključivo „muslimanima“, kako bi ih delegitimizirao („oni nisu državotvoran narod“) i u skladu sa starim tendencijama velikosrpske politike sveo isključivo na vjersku zajednicu koja, jasno, nema pravo na državu.

    “U političkom smislu na evropskom prostoru religijske grupe ne mogu imati državu – one mogu imati samo autonomiju u sklopu širih državno-pravnih organizacija. Tako, kada se neku društvenu grupu ciljano naziva „muslimani“ onda se anticipira da je to još uvijek neka predpolitička, srednjovjekovna, predmoderna društvena forma koja se nije uzdigla u političku svijest evropske Moderne i njezinih sadržaja…”, kazat će autoru ovih redaka prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

    Prevedeno, Bošnjaci otprilike mogu imati status Čečena Ramzana Kadirova u nekom budućem Vučićevom „srpskom svetu“ ili dozvoliti Zoranu Milanoviću da im da i sapun i parfem…

    Reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović je primijetio u posljednjem ramazanskom intervjuu da „postoji plan da Bošnjaci nestanu kao narod, ili barem da ne budu politički suveren narod, odnosno da budu svedeni na vjersku manjinu na dijelu teritorija”.

    I onda Bakir Izetbegović izjavljuje da se u budućnosti BiH isključivo oslanja na one koji idu u džamiju i poste?! Nije li to odlična podloga radikalnim politikama Beograda i Zagreba, te njihovim eksponentima u BiH da ovom logikom sve borce za BiH stave u okvire „zelene opasnosti“? Zar nas onda čude izjave europskih desničara koji bosanskim muslimanima crtaju mete na čelu nazivajući ih opasnošću za sigurnost Europe?! I što ti isti desničari nalaze saveznike u Dodiku i Čoviću…

    Da vidimo u kojim okolnostima Izetbegović govori. U vrijeme dok predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović prkosno postrojava bojovnike u povodu 30. godišnjice osnivanja HVO u Mostaru, te odlikuje one koji nisu krili svoju mržnju prema Bošnjacima i provodili su „udruženi zločinački podhvat“.

    Dok Zagreb lobira za nastavak završnih pregovora o izbornoj reformi u Briselu s ciljem nastavka etnoteritorijalne podjele BiH. Dok se lome koplja oko državne imovine, a predsjednica bh. eniteta RS Željka Cvijanović objavljuje Ukaz o tzv. zakonu o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti.

    Riječ je inače o „najopasnijem udaru na BiH“ (Zlatko Hadžidedić), koji ima za cilj u perspektivi svesti BiH na „uniju tri države“.

    Dok turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan šalje Bajraktare predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću koji zvecka oružjem noćnim vojnim vježbama…

    Pritom traju pretresi povratničkih kuća u RS-u, a entitetski MUP pravi spiskove pripadnika OSBiH i sigurnosnih agencija, a bez odgovora ostaju pitanja u kojem kapacitetu OSA i SIPA de facto djeluju u RS-u (koliko im se to dozvoljava), koliko je lojalnih vojnika u kasarnama OSBiH, je li Granična policija organ države BiH ili produžena ruka Hrvatske…Mi, dakle, govorimo o napadu na državu BiH, a ne islamsku vjeru!

    Sjećanje na generala Divjaka

    S druge strane, u najmanju ruku je šokantno da ove svoje pozicije Izetbegović na NTV Hayat iznosio u danu kada se Sarajevo prisjećalo generala Jovana Divjaka i večeri kada je promovirana njegova knjiga „Ne pucaj!“.

    “Neka mi je sretna bosanska zemlja s ljubavlju koju nosim sa sobom – napisao je general Divjak u oproštanom pismu i potpisao se “Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac, sa dna kace”.

    Osobno sam imao priliku gledati kako jedan Žika i jedan Neven srcem brane Bosnu i Hercegovinu… Fra Mirko Majdandžić je istinski heroj opsade Sarajeva, posvjedočit će vam to specijalci Dragana Vikića, koji ovog mjeseca čeka presudu pred Sudom BiH.

    „Ponesi zastavu, Dragane Vikiću“, pjevala je Bosna.

    Nije li Zoran Zoka Čegar bio životom spreman braniti otetog predsjednika Aliju Izetbegovića dok je bio na razmjeni sa generalom Kukanjcem? Nije li Slaviša Šućur, legendarni tenkista, najbolji u Armiji RBiH, uništavao neprijateljske tenkove, a Aleksandar Saša Gajić, poručnik Petog korpusa Armije RBiH, ih zarobljavao?
    Hrabri Avdo Huseinović čak je snimio divan film posvećen bosanskim Srbima, herojima odbrane Republike Bosne i Hercegovine od agresije (1992.-1995.). U tom filmu autor posebno opisuju ratne sudbine i herojski put: Čede Domuza, Mihajla Petrovića, Radenka Abazovića, Gorana Stošića, Sretena Lojanice, Aleksandra Ace Stankovića, Nenada Milojevića, Vlajke Bandića, Dragana Ćurka…

    “Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta”, govorio je major Petrović, kojeg su u grob sa “zastavom od ljiljana” spustili njegovi borici s Vlašića.

    Šta njima, odnosno njihovim porodicama kazati u osvit 30. godišnjice Armije RBiH?

    Šta onda kazati prof. dr. Ivi Komšiću, Josipu Pejakoviću, Miri Lazoviću, Bogiću Bogićeviću, Jakobu Finciju, Svenu Alkalaju, Bori Kontiću, prof. dr. Mirku Pejanoviću, Vojinu Mijatoviću, dr. Marinku Pejiću, fra Ivi Markoviću, fra Mirku Majdandžiću, Draganu Bursaću, Srđanu Šušnici, Eliju Tauberu, Štefici Galić, Zoranu Zoki Periću, akademiku Slavi Kukiću, Milanu Dunoviću. šta na koncu reći članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću i drugima?

    Svim onima koji sanjaju bolju, građansku BiH. Jesu li oni ičim pokazali da su manje spremni da brane državu BiH? Je li se to njih odričemo i zašto?

    Iskorak ka bosanstvu

    Izetbegović će reći da nije tako mislio, no ukoliko se fokus i povjerenje ima samo u one koji se Bogu mole u džamijama (razumije se: molitve same po sebi nisu i ne mogu biti sporne), nije li to kontradiktorno i sa Programskom deklaracijom same SDA iz septembra 2019. gdje se najavljuje „iskorak kao bosanstvu“.

    „Smatramo da bošnjaštvo i bosanstvo nikako ne mogu biti u koliziji niti suprostavljeni”, kazao je sam Izetbegović u na Kongresu Stranke demokratske akcije.

    Šta je onda i sa idealima Platforme Predsjedništva BiH iz juna 1992., koja je bila temeljni politički akt koji je definirao političke ciljeve borbe u kojoj je bila angažirana Armija RBiH. Jovo Divjak mi je znao reći da je to najjači dokument poslije 1943. godine. Ona afirmira snažnu borbu svim bh. patriota. Je li se onda i od nje odustalo i zašto? Gdje su ideali Republike RBiH?

    Na odbranu BiH nisu se digli ni muslimani, ni Bošnjaci, ni Srbi-pravoslavni, ni Hrvati-katolici već Armija RBiH i bh. patriote koje su vodili ljubav prema Bosni i njezinoj slobodi.

    „Jedina ispravna strategija organiziranog otpora toj agresiji bila je odbrana cjelovitosti međunarodno-pravno priznatog bosanskohercegovačkog državnog teritorija; odbrana višestoljetne tradicije suživota pripadnika različitih etničkih zajednica i odbrana tradicije tolerancije među pripadnicima različitih religija na ovom prostoru“, zapisao je prof. dr. Omer Ibrahimagić u knjizi „Opsada i odbrana Sarajeva 1992.-1995.“, dodajući da je ta „strategija bila kompatibilna međunarodno-pravno usvojenim normama“.

    Ukoliko poziva sve bosanskohercegovačke patriote u zajednički front za odbranu države Bosne i Hercegovine koja se iznova napada svim sredstvima, Bakir Izetbegović kao lider najutjecajnije vladajuće političke stranke koja se pritom voli pohvaliti najvećim kapacitetima za odbranu države morao bi voditi računa o svojoj retorici (“retorika je stvarnost političke sfere”, kaže prof. Nerzuk Čurak), te svojom vizijom prepoznati sve koji su spremi stati, i staju, u front za državu Bosnu i Hercegovinu.

    U spomenutom intervjuu za magazin “Gracija” s početka ovog teksta Bakir Izbetbegović je Ozrenu Kebi za Safeta Sušića rekao da je “strašan igrač”, ali “kao čovjek odveć zatvoren”.

    Nekad je šutnja vrlina. Zato, ne sâm, Bakire!

    (Autor: Faruk Vele. Tekst objavljen na portalu radiosarajevo.ba)

    1...353637...56Stranica 36 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj