NATO je”, reći će u jesen 2019. godine Emmanuel Macron, “klinički mrtav”. Javno sahranjivanje ovog vojnog saveza francuski je predsjednik obavio u britanskom The Economistu.
Nekoliko dana poslije generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg organizirao je hitni sastanak sa predsjednikom Francuske, jedne od najbitnijih članica ovog vojnog saveza. No, Macron nije promijenio mišljenje.
”U potpunosti stojim iza potezanja tih nejasnoća, jer vjerujem da bi bilo neodgovorno da nastavimo raspravu o finansijskim i tehničkim stvarima imajući u vidu izazove s kojim smo trenutno suočeni”, kazao je Macron nakon razgovora sa Stoltenbergom.
Uzalud je generalni sekretar NATO-a, oglašavajući se zajedno sa tadašnjom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, pokušavao “spasiti obraz” i pokazati jedinstvenost Saveza. Emmanuel Macron će istu tvrdnju iznijeti i osam mjeseci kasnije, razočaran pozicioniranjem Turske u libijskom ratu i hapšenjem francuskih državljana koje je turska obavještajna služba osumnjičila za špijunažu.
I, uistinu, NATO je već bio klinički mrtav. No, onda je Vladimir Vladimirovič Putin pokrenuo veliku invaziju na Ukrajinu. NATO se probudio. Iako se formalno neće uključivati u ukrajinski sukob, većina bitnih članica NATO-a, čak i Njemačka, pomogla je Ukrajinu najmodernijim naoružanjem. Mada će to zvučati potpuno nadrealno, ali mora se reći da je ruski predsjednik spasio NATO savez.
Ruska agresija na Ukrajinu spasila je i Evropsku uniju. Posljednjih godina bilo je jasno da ovako uređene institucije u Bruxellesu ne mogu funkcionirati. Članice EU nisu čak imale jedinstvene stavove u vezi sa osnovnim ljudskim pravima. Jedan u nizu sukoba zemalja članica EU bio je u junu prošle godine, kada je Mađarska, sa premijerom Viktorom Orbanom na čelu, pokrenula proceduru donošenja zakona koji je u toj državi ograničavao osnovne ljudske slobode.
”Mađarska s takvim zakonom nema šta tražiti u Evropskoj uniji”, kazao je nizozemski premijer Mark Rutte, tražeći od Orbana da “povuče zakon ili da napusti EU”. Orban je oko sebe okupio evropske desničare i većinu vremena provodio flertujući sa Rusijom. Mada to niko nije saopćio, ali Evropska unija je bila “klinički mrtva”. Otkako je Vladimir Putin pokrenu agresiju na Ukrajinu, i evropski desničari su počeli insistirati na jedinstvu. Slovenački premijer Janez Janša preko noći je postao neprepoznatljiv, objavljujući svakodnevno na društvenim mrežama antiruske poruke. Čak je i Viktor Orban pokazao da mu je EU bitna iako je njegova zemlja ovisna o ruskim energentima.
”Mađarska neće blokirati sankcije Rusiji”, saopćeno je iz Budimpešte.
Evropsku jedinstvenost na ukrajinskom pitanju potvrdio je i sam Vladimir Putin, proglašavajući sve članice Evropske unije neprijateljima Ruske Federacije. Na spisku ruskih neprijatelja našla se i Crna Gora, kao članica NATO-a, koja je, sve donedavno, bila u raljama proruskog Demokratskog fronta, koji se “litijama” dovezao na vlast. No, i Crnogorce je ukrajinska kriza probudila i proruske stranke su zbačene sa vlasti.
Bosne i Hercegovine nema na spisku ruskih neprijatelja. No, svi oni koji se bave ruskim pitanjem znaju dobro koliko su ruske diplomate proteklih godina potrošile vremena podržavajući one koji godinama destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu.
Sjećate li se ruske šetnje Dragana Čovića sa Valentinom Matvijenko, šeficom parlamenta Ruske Federacije koja je jedna od najbitnijih saradnica Vladimira Putina.
”Nažalost, u BiH ima vrlo malo ruskog uticaja”, kazao je tada lider HDZ-a BiH govoreći za moskovske medije.
Danas, kada je cijeli zapadni svijet ujedinjen protiv Putinove Rusije, Dragan Čović šuti. Šutnja iz središnjice HDZ-a dokaz je da je “legitimni” delegat u Domu naroda, najblaže rečeno, bio u krivu. Njegov partner Milorad Dodik je, barem, dosljedan. Za njega je ukrajinska vojska – banda. On ne skriva svoju podršku ruskoj agresiji, insistirajući, istodobno, na “neutralnosti”. Ali Milorad Dodik nikada nije bio nemoćniji. Avioni NATO snaga iznad Banje Luke simbolično prave osmice. Nema više u Banjoj Luci aviona Konstantina Malofeeva, ruskog oligarha koji je ne tako davno budžet RS-a spašavao kupujući entitetske obveznice na bečkoj berzi. Čak ni ruske “humanitarne snage” ne mogu doletjeti u BiH. Evropa je zatvorila svoj zračni prostor za ruske avione. Svojim avionom Milorad Dodik može prevoziti samo članove uže porodice.
Antibosanske snage nikada nisu bile tiše. Ruske diplomate više niko ne hvali. O štetnom ruskom uticaju sada govore svi. Svi, osim Milorada Dodika i ministrice vanjskih poslova Bisere Turković, za koju je Sergej Lavrov, unatoč svemu, “divan čovjek”.
Unatoč besmislenim stavovima ministrice vanjskih poslova, Bosna i Hercegovina sada ima šansu da ukrajinsku krizu okrene u svoju korist. Rat u Ukrajini učvrstio je NATO i EU institucije u Bruxellesu. Ruska agresija na Ukrajinu osvijestila je većinu domaćih i međunarodnih zvaničnika u Sarajevu. Zato je vrijeme da i BiH učvrsti svoje institucije.
Kada se u srijedu popodne ispostavilo da je, nadomak stana u sarajevskom naselju Dobrinja, teško ranjen Matej Živković, mediji su vijest ispratili objašnjenjem da je napadnuti univerzitetski profesor član Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH i važni svjedok u slučaju koji Tužiteljstvo Kantona Sarajevo vodi protiv 18 optuženih, među kojima su – recimo to tako – najzvučnija imena Hasana Ćelama i Zijada Blekića.
Isti datum
Prvi je (bio) dugogodišnji predsjednik KVP-a, drugi alfa i omega – jezikom crne hronike – organizirane kriminalne grupe koja se tereti – riječ je, dakle, samo o slučaju Profit – da je na nezakonit način stekla imovinsku korist od oko 30 miliona maraka i to fiktivnom kupovinom dionica, manipulacijom na tržištu kapitala, te izvlačenjem novca kroz fiktivne pravne poslove.
Iste večeri, kad se još uvijek nije znalo hoće li profesor Živković preživjeti, u javnosti su se pojavile i informacije da je napadnuti profesor također svjedok i u slučajevima u kojima Tužiteljstvo KS-a pokušava raspetljati mafijašku hobotnicu u sarajevskom Bosnalijeku. Onima koji godinama prate zbivanja oko KVP-a bilo je jasno: Matej Živković je posljednji, pa zato i najvažniji živi svjedok Ćelamovog i Blekićevog mešetarenja u Komisiji koja je regulator tržišta kapitala u Federaciji, pa samim tim i najvažnija entitetska finansijska institucija. Ona oko koje su godinama igrane političke i ine parlamentarne igre, sa samo jednim ciljem – ostaviti Ćelama (čitaj: i Blekića) da posuši prljave tragove.
Jednu, ispostavit će se i jedinu reakciju koja je događaj kvalificirala atentatom, vrijedi zabilježiti: Marinko Čavara, predsjednik FBiH, oštro osuđujući ovaj čin, zatražio je kvalitetnu i cjelovitu istragu, podsjećajući da je pokušaj ubistva člana KVP-a izveden na isti datum kada je 1999. godine u atentatu stradao tada zamjenik ministra unutarnjih poslova FBiH Jozo Leutar. Atentatori na Leutara nikada nisu pronađeni, a nema toga ko se neće složiti da je ubistvo Joze Leutara bilo i atentat na Federaciju. Operacija – srećom u pokušaju – egzekucije profesora Živkovića jednako je atentat na pravni i finansijski sistem FBiH, s obzirom na to da je KVP žila kucavica čitave privrede. Vlada FBiH također je reagirala, zadužujući federalni MUP (s ministrom Aljošom Čamparom na čelu) da pripremi i Vladi dostavi potpunu informaciju. Vlada zna, a predsjednik Čavara još i više, koliko je političkih pritisaka bilo tokom izbora i uspostave nove Komisije, ove u kojoj je Živković ostao zato što Zakon propisuje neophodnost kontinuiteta, Komisije čiji je izbor žestokim agitacijama SDP-a BiH prvo poništen, uprkos zakonski provedenoj proceduri, a potom godinama blokiran u Domu naroda FBiH. Na kraju, Komisija je izabrana zahvaljujući međunarodnim predstavnicima, koji su i sami u više navrata izvarani. SDP-ovo čuvanje Ćelama i Blekića (osnivač i direktor brokerske kuće Eurohaus u politiku i javni život, da ne kažem milionsku ekspanziju i ušao je kao vijećnik SDP-a BiH u sarajevskoj općini Centar) maestralno je demonstrirano kroz Autentično tumačenje iz 2013. godine: tada je, naime, KVP mjesecima radio bez mandata, a vlast predvođena SDP-om (na čelu Vlade FBiH bio je današnji predsjednik partije Nermin Nikšić) tražila od OHR-a pomoć da se sve odluke donesene u tom periodu ne bi proglasile nevažećim, s obzirom na to da su sudski procesi već bili krenuli. OHR je pomogao, vjerujući na riječ Zlatku Lagumdžiji i Nerminu Nikšiću kako će u što skorijem roku, pa još i obećali za šest mjeseci, provesti proceduru izbora novog KVP-a. Ne samo da od izbora nije bilo ništa, već je upravo SDP bojkotirao izbor, a onda je – kada je predsjednik Čavara sa dopredsjednicima dostavio rezultate prvog konkursa – tražeći dlake u moralnim likovima izabranih (što naravno nije problem), u Parlamentu konkurs poništen, pa je na ponovljeni uslijedila SDP-ova blokada u Domu naroda. Sve u svemu, prošla su još 23 mjeseca dok je Federacija dobila KVP: za to vrijeme Ćelam je i dalje bio predsjednik, a profesor Živković jedan i jedini član?! Po Zakonu, Komisija odluke donosi većinom glasova, a ima pet članova.
Vjerovali ili ne, Ćelam je bio predsjednik KVP-a i iz zatvora, no niko nije toliko naivan da pomisli kako je on sam i spremao i realizirao mutne poslove. KVP je davno već podijeljen na Ćelamove i ostale. Kao bliski suradnici vječnog mešetara na čelu KVP-a i u javnosti su pominjani likovi koji su iz očiju predsjednika čitali želje, a poslije ih ispunjavali, neki od njih i sami su kao vlasnici krivičnih prijava išli redovno na posao (i primali plaću) u KVP, ali i dobijali ponude koje se ne odbijaju, poput putovanja u Dubai, sa uključenim plaćenim šopinzima. Zauzvrat su sve po zakonu spremali papirologiju i materijale za sjednice, da ne kažem krčili puteve za povlaštena lica na tržištu kapitala, ali i one kojim će kriminalizirati neke druge, po čuvenom receptu izravnaj sve da bi se lopovluk relativizirao. Unaprijed se izvinjavam onima koje je Ćelam gotivio a ja ih izostavila, nema dovoljno prostora u kolumni da svi stanu, pa pominjem tek angažirane uposlenike Samira Vrana, Safiju Žilić, Omara Kokanovića, Edina Gičevića i Senada Terzića. Svi su oni dio raznih (policijskih, sudskih i tužiteljskih) slučajeva od kojih je slučaj svih slučajeva sarajevski Bosnalijek. A evo i nevjerovatne slučajnosti: em je Matej Živković krunski svjedok u nekoliko Bosnalijekovih slučajeva, em ove sedmice na dnevnom redu KVP-a treba biti potvrda imenovanja novog Nadzornog odbora ove kompanije?!
Mediji su početkom marta objavljivali kontradiktorne informacije o Skupštini dioničara Bosnalijeka. Otkazana, održana, Nadzorni odbor (ni)je imenovan: zapravo su starom Bosnalijekovom praksom dioničari spriječeni da uđu u fabriku, pa su se sastali izvan nje i izabrali NO koji nije po volji Nedima Uzunovića i njegove uprave. Farsa sa Bosnalijekom traje godinama, da ne kažem od spektakularnog odbijanja američkog Alvogena da podmiti tadašnju upravu kako bi otkupio paket dionica Vlade FBiH u kompaniji. Nakon američkog povlačenja, stigle su ruske pare i isti Uzunovićev background, nakon čega nekadašnji kadar Edina Arslanagića postaje sve i svja u Bosnalijeku, a sam Bosnalijek savršena mašina za paženje podobnih pod strogom paskom Uzunovića i njegovih zavičajnih prijatelja (asocijacija na Nikšića nije slučajna). S novim NO Uzunovićevoj vladavini dolazi kraj, ali i sehare firme postaju dostupne istražiteljima. Odluka je u rukama KVP-a, u čijem današnjem sazivu naravno ima i onih koji se potajno viđaju sa osumnjičenim i optuženim Blekićem. Ali ne i Matej Živković. Ekonomista od digniteta, javna je tajna, obilno je surađivao sa tužiteljstvom i sigurnosnim agencijama, uvjeren da je to najbolji put ka stabilnoj i sigurnoj Federaciji i njezinoj privredi.
Isto su prošli Rajlić i Alibegović
Da zlo bude kompletno, na profesora Živkovića, koji dosta dugo trpi pritiske i prijetnje, prvi put je pokušan atentat 15. februara. Napadač(i) su promašili. Od policijskih organa je tražio da taj podatak ne ide u javnost, no podijelio ga je sa svojim kolegama u KVP-u. Nikakvu zaštitu nije dobio. Čak je, tvrde neki izvori, na jednoj od posljednjih sjednica žestoko napadnut. Kaju li se zbog toga njegove kolege, nije poznato. Kao što, uostalom, nisu poznati ni raniji napadači na članove KVP-a: Milorad Rajlić je prije desetak godina napadnut motkom i brutalno je pretučen (pred svojim ulazom?!). Isto je prošao i Džafer Alibegović. Razlika je u tome što je Rajlić uprkos batinama ostao, dok je Alibegović shvatio poruku i povukao se. U ovom času nije pitanje šta će uraditi profesor Živković. Važno je da je preživio, uprkos profesionalnom ubici koji je, kažu, i prigušivač imao da ga zauvijek ušutka. Pravo je pitanje šta će uraditi istražitelji, a šta aktualni KVP. Od njih zavisi budućnost svih nas, jer KVP je taj koji garantira zakonitost tokova privrede. Ako istraga o atentatoru na profesora Živkovića potraje koliko i potraga za Leutarovim ubicom, nemamo se čemu nadati. Ćelamanje nam ne gine.
S obzirom na format emisije „Stil života u islamu“ koja je posvećena vjersko-tradicijskim temama u kontekstu svetog muslimanskog mjeseca, jasno je da je autori i nadahnuta voditeljica (Dalila Omerović) bili zainteresirani za vjerska i tradicijska iskustva porodice Izetbegović, ali Građević iz koje dolazi gospođa Sebija. Dobili su javnosti sigurno zanimljiv sadržaj.
Od Alije i sarajevske jalije
Bakir Izetbegović je iskusan političar i inače je vješt u ovakvim formatima da, prisjećajući se iskustava svoje porodice, a posebno rahmetli oca, Alije Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva RBiH, te rata, opsade, iftara, sehura, riže, konzervi i sličnih tema, „jami“ bošnjačke mase na emociju.
Takve nastupe uspješno je poentirao još od prve kandidature za člana Predsjedništva BiH 2010. godine. Sjećamo se njegovog gostovanja na TV OBN kod Mate Đakovića u osvit Općih izbora, ili nešto kasnije intervjua pod naslovom: „Učio sam od Alije i sarajevske jalije“ u magazinu „Gracija“.
Međutim, ono što je problematično sa stanovišta ovog autora jesu Izetbegovićeve ocjene gdje pitanja bosanske države, njezine sigurnosti, pa i opstanka (BiH se, znakovito, kod domaćih, regionalnih, pa i svjetskih aktera i medija ponovo sve češće dovodi u pitanje!) svode na intimnost prakticiranja vjere!?
„Dok god su pune džamije, ja se ne plašim za Bosnu“, reći će Bakir Izetbegović.
Pojasnit će da su „vezivno tkivo Bosne i Hercegovine Bošnjaci“, te da „nema Bošnjaka ne znam do kada bi Bosna potrajala, a vezivno tikvo Bošnjaka je vjera“.
„Dakle, mi jesmo i vjernici i nas je vjera spasila. I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu…ja nisam zabrinut za ovu zemlju“, kazao je Izetbegović za televiziju.
Dok umačeš topu
Autoru ovih redaka je pitanje nečijeg prakticiranja vjere apsolutno nesporno. Ali to je, prije svega, osobno pitanje. Shvatamo da i ovo što gospodin Izetbegović govori vole čuti naše lijepe nane i dobre dede dok umaču topu. Znamo i da ljudi vole slušati o „kerametima“ (čuda, počasti od Boga) i o „otporu Bosne koji se čuo do neba“… Sve je to i razumljivo, posebno danas kada pratimo događaje iz Ukrajine i uspoređujemo ih sa nemogućim uvjetima u kojima smo ostavljeni „da budemo fusnota“ (dr. Emir Suljagić) svjetske historije. Jer, kao ovih dana reče Senad Pećanin, samo jedan lansirna rampa i protiv-tenkovsko punjenje kod ukrajinskih snaga vrijede kao cjelokupno naoružanje srebreničkih boraca!
Nabačena lopta
No, je li ovo što Bakir Izetbegović govori retorika jednog državnika koji posmatra državu od Une do Drine i od Save do mora i sve njezine građane u njoj? Jer, izjave ovakve vrste su u najmanju ruku dobrodošao poklon propagandi Dragana Čovića i Milorada Dodika koji se „ubiše“ da američkim i europskim zvaničnicima zlonamjerno dokazuju da je pozicija Sarajeva i probosanske politike o građanskoj, jedinstveno, multietničkoj, integralnoj Bosni – lažna, kao i da iza svega stoji želja za dominacijom. Ili „bošnjački demografski oprunizam“ kako se navodi u problematičnom izvještaju Instituta za vanjsku politiku Univerziteta “Johns Hopkins” i “Wilson” centra iz januara 2022. Saznao sam nedavno da je jedan visoki američki diplomata u neformalnom razgovoru pominjao upravo slične argumente.
„Građanska BiH i bila islamska država“, besramno je usred Zagreba u februaru 2018. godine kazao lider HDZBiH Dragan Čović.
Pritom treba imati u vidu da je već mjesecima primjetna naglašena tendencija člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika da Bošnjake naziva isključivo „muslimanima“, kako bi ih delegitimizirao („oni nisu državotvoran narod“) i u skladu sa starim tendencijama velikosrpske politike sveo isključivo na vjersku zajednicu koja, jasno, nema pravo na državu.
“U političkom smislu na evropskom prostoru religijske grupe ne mogu imati državu – one mogu imati samo autonomiju u sklopu širih državno-pravnih organizacija. Tako, kada se neku društvenu grupu ciljano naziva „muslimani“ onda se anticipira da je to još uvijek neka predpolitička, srednjovjekovna, predmoderna društvena forma koja se nije uzdigla u političku svijest evropske Moderne i njezinih sadržaja…”, kazat će autoru ovih redaka prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
Prevedeno, Bošnjaci otprilike mogu imati status Čečena Ramzana Kadirova u nekom budućem Vučićevom „srpskom svetu“ ili dozvoliti Zoranu Milanoviću da im da i sapun i parfem…
Reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović je primijetio u posljednjem ramazanskom intervjuu da „postoji plan da Bošnjaci nestanu kao narod, ili barem da ne budu politički suveren narod, odnosno da budu svedeni na vjersku manjinu na dijelu teritorija”.
I onda Bakir Izetbegović izjavljuje da se u budućnosti BiH isključivo oslanja na one koji idu u džamiju i poste?! Nije li to odlična podloga radikalnim politikama Beograda i Zagreba, te njihovim eksponentima u BiH da ovom logikom sve borce za BiH stave u okvire „zelene opasnosti“? Zar nas onda čude izjave europskih desničara koji bosanskim muslimanima crtaju mete na čelu nazivajući ih opasnošću za sigurnost Europe?! I što ti isti desničari nalaze saveznike u Dodiku i Čoviću…
Da vidimo u kojim okolnostima Izetbegović govori. U vrijeme dok predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović prkosno postrojava bojovnike u povodu 30. godišnjice osnivanja HVO u Mostaru, te odlikuje one koji nisu krili svoju mržnju prema Bošnjacima i provodili su „udruženi zločinački podhvat“.
Dok Zagreb lobira za nastavak završnih pregovora o izbornoj reformi u Briselu s ciljem nastavka etnoteritorijalne podjele BiH. Dok se lome koplja oko državne imovine, a predsjednica bh. eniteta RS Željka Cvijanović objavljuje Ukaz o tzv. zakonu o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti.
Riječ je inače o „najopasnijem udaru na BiH“ (Zlatko Hadžidedić), koji ima za cilj u perspektivi svesti BiH na „uniju tri države“.
Dok turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan šalje Bajraktare predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću koji zvecka oružjem noćnim vojnim vježbama…
Pritom traju pretresi povratničkih kuća u RS-u, a entitetski MUP pravi spiskove pripadnika OSBiH i sigurnosnih agencija, a bez odgovora ostaju pitanja u kojem kapacitetu OSA i SIPA de facto djeluju u RS-u (koliko im se to dozvoljava), koliko je lojalnih vojnika u kasarnama OSBiH, je li Granična policija organ države BiH ili produžena ruka Hrvatske…Mi, dakle, govorimo o napadu na državu BiH, a ne islamsku vjeru!
Sjećanje na generala Divjaka
S druge strane, u najmanju ruku je šokantno da ove svoje pozicije Izetbegović na NTV Hayat iznosio u danu kada se Sarajevo prisjećalo generala Jovana Divjaka i večeri kada je promovirana njegova knjiga „Ne pucaj!“.
“Neka mi je sretna bosanska zemlja s ljubavlju koju nosim sa sobom – napisao je general Divjak u oproštanom pismu i potpisao se “Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac, sa dna kace”.
Osobno sam imao priliku gledati kako jedan Žika i jedan Neven srcem brane Bosnu i Hercegovinu… Fra Mirko Majdandžić je istinski heroj opsade Sarajeva, posvjedočit će vam to specijalci Dragana Vikića, koji ovog mjeseca čeka presudu pred Sudom BiH.
„Ponesi zastavu, Dragane Vikiću“, pjevala je Bosna.
Nije li Zoran Zoka Čegar bio životom spreman braniti otetog predsjednika Aliju Izetbegovića dok je bio na razmjeni sa generalom Kukanjcem? Nije li Slaviša Šućur, legendarni tenkista, najbolji u Armiji RBiH, uništavao neprijateljske tenkove, a Aleksandar Saša Gajić, poručnik Petog korpusa Armije RBiH, ih zarobljavao?
Hrabri Avdo Huseinović čak je snimio divan film posvećen bosanskim Srbima, herojima odbrane Republike Bosne i Hercegovine od agresije (1992.-1995.). U tom filmu autor posebno opisuju ratne sudbine i herojski put: Čede Domuza, Mihajla Petrovića, Radenka Abazovića, Gorana Stošića, Sretena Lojanice, Aleksandra Ace Stankovića, Nenada Milojevića, Vlajke Bandića, Dragana Ćurka…
“Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta”, govorio je major Petrović, kojeg su u grob sa “zastavom od ljiljana” spustili njegovi borici s Vlašića.
Šta njima, odnosno njihovim porodicama kazati u osvit 30. godišnjice Armije RBiH?
Šta onda kazati prof. dr. Ivi Komšiću, Josipu Pejakoviću, Miri Lazoviću, Bogiću Bogićeviću, Jakobu Finciju, Svenu Alkalaju, Bori Kontiću, prof. dr. Mirku Pejanoviću, Vojinu Mijatoviću, dr. Marinku Pejiću, fra Ivi Markoviću, fra Mirku Majdandžiću, Draganu Bursaću, Srđanu Šušnici, Eliju Tauberu, Štefici Galić, Zoranu Zoki Periću, akademiku Slavi Kukiću, Milanu Dunoviću. šta na koncu reći članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću i drugima?
Svim onima koji sanjaju bolju, građansku BiH. Jesu li oni ičim pokazali da su manje spremni da brane državu BiH? Je li se to njih odričemo i zašto?
Iskorak ka bosanstvu
Izetbegović će reći da nije tako mislio, no ukoliko se fokus i povjerenje ima samo u one koji se Bogu mole u džamijama (razumije se: molitve same po sebi nisu i ne mogu biti sporne), nije li to kontradiktorno i sa Programskom deklaracijom same SDA iz septembra 2019. gdje se najavljuje „iskorak kao bosanstvu“.
„Smatramo da bošnjaštvo i bosanstvo nikako ne mogu biti u koliziji niti suprostavljeni”, kazao je sam Izetbegović u na Kongresu Stranke demokratske akcije.
Šta je onda i sa idealima Platforme Predsjedništva BiH iz juna 1992., koja je bila temeljni politički akt koji je definirao političke ciljeve borbe u kojoj je bila angažirana Armija RBiH. Jovo Divjak mi je znao reći da je to najjači dokument poslije 1943. godine. Ona afirmira snažnu borbu svim bh. patriota. Je li se onda i od nje odustalo i zašto? Gdje su ideali Republike RBiH?
Na odbranu BiH nisu se digli ni muslimani, ni Bošnjaci, ni Srbi-pravoslavni, ni Hrvati-katolici već Armija RBiH i bh. patriote koje su vodili ljubav prema Bosni i njezinoj slobodi.
„Jedina ispravna strategija organiziranog otpora toj agresiji bila je odbrana cjelovitosti međunarodno-pravno priznatog bosanskohercegovačkog državnog teritorija; odbrana višestoljetne tradicije suživota pripadnika različitih etničkih zajednica i odbrana tradicije tolerancije među pripadnicima različitih religija na ovom prostoru“, zapisao je prof. dr. Omer Ibrahimagić u knjizi „Opsada i odbrana Sarajeva 1992.-1995.“, dodajući da je ta „strategija bila kompatibilna međunarodno-pravno usvojenim normama“.
Ukoliko poziva sve bosanskohercegovačke patriote u zajednički front za odbranu države Bosne i Hercegovine koja se iznova napada svim sredstvima, Bakir Izetbegović kao lider najutjecajnije vladajuće političke stranke koja se pritom voli pohvaliti najvećim kapacitetima za odbranu države morao bi voditi računa o svojoj retorici (“retorika je stvarnost političke sfere”, kaže prof. Nerzuk Čurak), te svojom vizijom prepoznati sve koji su spremi stati, i staju, u front za državu Bosnu i Hercegovinu.
U spomenutom intervjuu za magazin “Gracija” s početka ovog teksta Bakir Izbetbegović je Ozrenu Kebi za Safeta Sušića rekao da je “strašan igrač”, ali “kao čovjek odveć zatvoren”.
Nekad je šutnja vrlina. Zato, ne sâm, Bakire!
(Autor: Faruk Vele. Tekst objavljen na portalu radiosarajevo.ba)
”Mi smo integralni dio evropske kulture. Trebamo se tako i ponašati, s ponosom kazati da smo muslimani”, reći će Bakir Izetbegović, gostujući prije dvije godine u “Ramazanskim razgovorima” na Televiziji Hayat. Islam je, uči nas historija, u značajnijoj mjeri na ove prostore došao dolaskom Osmanlija. Bilo je to, dakle, nekad u četrnaestom i petnaestom stoljeću prošloga milenija.
Izjave protiv Bošnjaka
Više od dva stoljeća ranije, Kulin ban je pisao svoju povelju, koja je, može se reći, rodni list Bosne i Hercegovine. “Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati s Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ”, započet će tekst svoje povelje ban bosanski Kulin. Ban Kulin nije bio musliman. Bio je ban bosanski i njegova je povelja danas nepobitan dokaz milenijskog postojanja i državnosti Bosne (i Hercegovine) koja se od tada, pa sve “dovijeka” borila za svoj komad evropskog neba. Bosanci i Hercegovci su, dakle, integralni dio evropske kulture koja se, moramo i ovdje biti objektivni, širila krstaškim ratovima, pljačkajući kulturnu baštinu “barbarskih” naroda u Aziji i Africi.
Biti musliman stvar je izbora. Vjeru možete mijenjati u skladu sa svojim ubjeđenjima. Uostalom, tako se islam i proširio, jer je stotine miliona ljudi kroz istoriju odlučilo da izgovori šehadet i postanu muslimani. Muslimana danas ima na svim kontinentima. Ezan se čuje i u Americi, i u Australiji, i u Evropi. Imate muslimana iz Saudijske Arabije, iz Malezije, iz Maroka… I Bošnjaka, zbog teške nam istorije, ima na skoro svim kontinentima. Ali svi Bošnjaci su samo iz Bosne. Ili nekih balkanskih regija koje su nekad bile Bosna. Bošnjaci su, dakle, narod. Decenijama je, prema njima, činjena nepravda u bivšoj Jugoslaviji kada su se morali izjašnjavati kao “neopredijeljeni muslimani” ili Muslimani kao etnička pripadnost. Tu nepravdu će kasnije ispraviti Alija Izetbegović, u drugoj godini agresije na Bosnu i Hercegovinu, na čuvenom Bošnjačkom saboru u Holidayu.
Alijin sin Bakir Izetbegović trideset će godina kasnije svojim tradicionalno nepromišljenim ramazanskim izjavama početi da vraća Bošnjake tamo odakle ih je njegov otac teškom mukom izvukao. “Dokle god su pune džamije, ja se ne plašim za Bosnu”, reći će Bakir Izetbegović gostujući ovog ramazana na TV Hayat. Na stranu to što Bosne i Hercegovine nema bez bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, na šta su proteklih dana upozoravale brojne kolege u svojim analizama Izetbegovićevih ramazanskih razgovora, ali izjava lidera SDA je direktno usmjerena i protiv Bošnjaka.
Nekoliko sati nakon ovog intervjua razgovarao sam sa jednim gorljivim SDA-ovim kadrom koji ne ide u džamiju, ne posti tokom ramazana, ali sebe smatra patriotom, što, uistinu, i jeste. “Po ovome, ti nisi garant opstanka Bosne i Hercegovine”, reći ću svom sagovorniku koji je, prethodno, izražavao nezadovoljstvo zbog toga što su mediji osuli paljbu na Izetbegovića zbog njegove izjave o “džamijama i Bosni”. “Pa, ako ćemo tako gledati, nisam”, priznat će. Bakir Izetbegović nije vjerski lider da bi govorio u ime muslimana. On je lider Stranke demokratske akcije koja ga je dvaput kandidirala (a i treći će put) za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Da se izjasnio kao musliman, Bakir Izetbegović, recimo, ne bi mogao odraditi dva mandata u Predsjedništvu BiH. Ne bi, uostalom, kao musliman, mogao biti ni u rukovodstvu Kolegija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Muslimana, rekoh, ima svuda na svijetu, ali Bošnjaci su samo iz Bosne ili od Bosne i Hercegovine.
Isticanje muslimana i potiskivanje Bošnjaka
Prije desetak godina kolege iz Slobodne Bosne su objavile Memorandum 2 Srpske akademije nauka i umetnosti u regiji poznate kao SANU. “Treba izbegavati upotrebu termina Bošnjak i uvek upotrebljavati termin musliman, te ih na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod”, navedeno je u instrukcijama SANU-a koje se odnose na Bosnu i Hercegovinu. Milorad Dodik, svjedoci smo, već godinama ne koristi termin Bošnjak. Svaku konferenciju za medije on bošnjački narod naziva – muslimanima. “Ne mislim da bilo koga time vrijeđam. Bošnjaci su nekada, sjećam se tog perioda, nosili naziv Muslimani”, objasnit će Dodik svoje razloge. Isticanje muslimana, a potiskivanje Bošnjaka je nešto što se od Milorada Dodika i očekuje. No, Bakir Izetbegović nema pravo na to. Njegov otac je vratio termin Bošnjaci. Proteklih godina, ne umanjujući uloge brojnih bosanskih heroja iz drugih naroda, Bošnjaci su bili kičma odbrane Bosne i Hercegovine. I bitke su se za Bosnu vodile u rovovima i institucijama, a nikako u džamijama i “iftarskim razgovorima”.
Ne, zaista niko nije bio iznenađen oslobađajućom presudom Draganu Vikiću, ratnom komandantu Specijalne jedinice MUP-a RBiH (prvostepenom presudom, u istom procesu oslobođeni su i tadašnji pomoćnik, kasnije i sam ministar policije Jusuf Pušina, te Nermin Uzunović i Mladen Čovčić). Sud Bosne i Hercegovine i predsjedavajući sudija Zoran Božić bili su posve jasni: ni Vikić ni ostali optuženi nisu krivi za zločin u Velikom parku, legendarni komandant sarajevskih specijalaca nije imao efektivnu kontrolu nad onima koji su nesumnjivo uzeli zakon u svoje ruke i strijeljali osam pripadnika bivše JNA.
A onda je nastala gužva
No, Sud nema dilema – zločin u Velikom parku je nedjelo za koje Tužiteljstvo BiH naprosto nije pronašlo prave krivce. Presuda je pala nekako u vrijeme kada se navršilo ravno 30 godina od egzekucije u srcu glavnog grada Bosne i Hercegovine, a od osam strijeljanih pronađeni su tek ostaci dvojice, pa cijeli proces porodicama žrtava nije nikakva utjeha, kao i naknadni pokušaji – bez optužnice – da se ovo zlodjelo fakturiše famoznim Ševama i(li) Jukinim “rezervnim specijalcima”.
Ovi navodnici nisu slučajni: i sama sam, na vlastitoj koži, osjetila filozofiju ratovanja Jusufa Prazine, negdje krajem maja te iste ‘92. Na Ortopedskoj klinici u Sarajevu, gdje su nakon masakra u današnjoj Ferhadiji primali ranjenike jer više na Traumatologiji ni u hodnicima nije bilo mjesta, suočila sam se sa naređenjem: Privedite je, general je traži! Čula sam već da Juka sebe tako titulira. Nisam ga poznavala, ali sam – koji mjesec uoči rata – pitala tadašnjeg direktora Traume dr. Jovu Vranića je li istina da su hirurzi operirali ranjenog Prazinu uz obezbjeđenje njegovih naoružanih sljedbenika. Dr. Vranić je to potvrdio, ja napisala, a Večernje objavile i tek je tada nastala gužva: svi su htjeli da tekst demantiraju, uključujući i Prazinu, koji je zvao redakciju telefonom ne negirajući ništa, ali tvrdeći kako je “doktore i sestre obilato nagradio”. Zbog zbirke demantija, svi su i odustali, dr. Vranić dobio i obezbjeđenje (za svaki slučaj), pa sam ja tog ratnog dana – shvaćajući ko me i zašto traži – Jukinim pobočnicima drsko preporučila da pucaju i izašla iz (prepunog) hodnika Ortopedije. U Redakciji se tadašnji glavni i odgovorni urednik ponudio da riješi problem, pa je mene i fotoreportera Emila Grebenara poveo do nekadašnjeg dječijeg vrtića prekoputa Velikog parka, u kome je bio Jukin štab. Valjda je intuicija kriva što sam dežurnog Vikićevog specijalca zamolila da o našoj avanturi obavijesti Zorana Čegara, tada jednog od Vikićevih zamjenika, koji je Emila i mene u dva navrata prije toga uspio izvući žive sa linija sarajevskog obruča odakle smo izvještavali. Elem, prvo nam je stražar saopćio da je komandant na zadatku, a onda se pred štabom zaustavila kolona od nekoliko automobila (jedan je bio crveni kabriolet) na čijem je čelu bio Prazina, a u njegovoj pratnji veselo, da ne kažem pijano društvo i nekoliko poluobučenih djevojaka. Sejo Demirović je dao sve od sebe da samozvanom generalu objasni kako sam ja novinar koji samo radi svoj posao, Juka je tražio da me “isporuči”, no najveći šok doživjela sam kada je jedan iz Jukinog društva – predstavljao se kao pravobranilac grada – počeo da nam objašnjava kako “niko nema pravo pisati ružno o generalu”, a ja sam to već poodavno učinila! Da ne dužim, mučnu borbu za slobodu štampe okončao je Čegar, koji je prvo pokušao objasniti kako se branitelji Sarajeva i četnici razlikuju i po odnosu prema novinarima, no kad je vidio da to ne prolazi, stao je pred Juku i rekao – ako hoćeš nju, prvo se moraš obračunati sa mnom!
Zoran nas je potom poveo u Štab specijalaca u kome su bili Vikić i Pušina. Iza zatvorenih vrata začuli su se povišeni tonovi, a epilog je bio poražavajući – Juka se samo predstavlja kao rezervna jedinica Specijalne, Vikić mu nije bio nadređeni. Istoga dana, Juka se – uz izvinjenje – pojavio kod Demirovića, tražeći da “njegove specijalce zovem Jukinim vukovima”. Nisam, a moram priznati da mi taj dan nije i jedino iskustvo ove vrste iz rata. Kako god, Juka je, prije nego je ubijen u Liegeu, terorizirao i Armiju BiH na Igmanu, a nakon otvorenog sukoba preselio se u redove HVO-a i ostao upamćen po postrojavanju uhapšenih vojnika iz Štaba ARBiH u Mostaru, famozne Vranice nakon koje im se gubi svaki trag. Ni taj zločin nikada nije kažnjen, kao uostalom ni ubistvo Nedžada Ugljena, kome se fakturiše uspostava Ševa: atentat na Ugljena izvršen je krajem septembra 1996. godine, u času kada je bio zamjenik direktora AID-a. O njegovoj likvidaciji ostalo je zapisano da je obavljena krajnje profesionalno, na parkiralištu u Sarajevu, nakon što je došao iz Mostara sve tvrdeći – telefonom – svojim kolegama da ga neko prati! No, krivci nisu kažnjeni. Paradoksalno, ali istinito – Jukin ubica je u zatvoru u Belgiji odležao njegovo ubistvo, a ovdje, u Sarajevu, bilo je ambicija da se Jukini posmrtni ostaci prenesu i sahrane na Kovačima.
I opet Juka nije jedini “i heroj i zločinac”, kako su se kolokvijalno pravdali domaći teroristi. Najsvježiji primjer su Kazani i spomen-ploča na kojoj je nepotpuni spisak ubijenih Sarajlija stradalih od zločinačke naredbe (a suborci tvrde nerijetko i ruke) Mušana Topalovića Cace, ratnog komandanta 10. brdske brigade ARBiH. Gradsko vijeće Sarajeva i gradonačelnica Benjamina Karić združenim su snagama (uz otpor jedino Naše stranke) odlučili da – uprkos presudama domaćeg pravosuđa – izostave Cacine zasluge u egzekucijama civila. Uz obrazloženje kako nigdje na spomenicima ne pišu imena počinitelja. Što, naravno, nije tačno, čak i na Vijećnici u koju svakodnevno ulaze stoji spomen-ploča na kojoj su “srpski zločinci” prozvani kao palitelji nekadašnje Univerzitetske biblioteke, danas kuće iz koje stoluje gradonačelnica. Miro Lazović je još u oktobru 2017. godine zatražio da se izmijeni tekst, no izgleda da nijedno Gradsko vijeće nije bilo ni zainteresirano da se pozabavi njegovom inicijativom. Lazović je, kao i pokojni Jovan Divjak, od prvog dana rata branio ovaj grad, skupa sa svim njegovim stanovnicima – kako to uobičajeno kažemo koji su svojim ostankom u gradu pružali otpor agresoru – računajući i one koje su nakon oktobra 1993. godine ekshumirani iz Kazana. Odnos prema žrtvama Kazana, Gaja i Grma maline, odnos je dakle prema braniteljima Sarajeva, nebošnjacima koji su ostali u svome gradu uvjereni da su na strani istine i pravde. Koje smo nerijetko isticali kao primjere borbe protiv agresora.
Ponos
Danas pak imamo posve drugačiju situaciju, čak i pitanja (na društvenim mrežama) da li bi Sarajevo jednakim intenzitetom slavilo oslobađajuću presudu nekom ko se ne zove Dragan već, recimo, Atif? Za razliku od vrlog pitca, znam da ću – dok sam živa – biti ponosna na Specijalnu jedinicu MUP-a, onu koja je nesumnjivo odigrala ključnu ulogu u odbrani grada u onim prvim, najtežim danima, i na sve njezine pripadnike koji i danas s razlogom slave njezino časno ime Bosna i sve svoje poginule drugove. Vikić je još tad ušao u historiju kao komandant odbrane Sarajeva i nije nam trebalo nikakvo suđenje da saznamo da je on to bio samo na linijama odbrane. Oni koji su komandovali gradom i koji su odugovlačenjem i nepostupanjem, u konačnici, štitili i Juku i Cacu, nikada i neće odgovarati. Nisu imali efektivnu kontrolu, što bi se reklo. Zato je od procesa koji će ustanoviti ko nije kriv, mnogo važnije pokazati poštovanje žrtava i njihovih porodica i tako napraviti korak ka pomirenju. Sve drugo je prekrajanje historije i doprinos podjeli zemlje.
Neko je, ipak, pucao. Pripadnici JNA, koji su se tog dana povlačili iz svoje komande, ubijeni su i to su nesporne činjenice. Odmah po prestanku agresije na Bosnu i Hercegovinu, MUP Republike Srpske će 29. maja 1996. godine podnijeti Osnovnom javnom tužilaštvu Sarajevo krivičnu prijavu protiv većeg broja osoba zbog sumnje da su, tokom napada na konvoj JNA u Sarajevu u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992, počinile krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i ratni zločin protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja.
Dopuna prijave je stigla 27. aprila 2005. godine, a petnaestak dana kasnije Tužilaštvo Bosne i Hercegovine preuzima predmet od pravosuđa Republike Srpske. Godinu i po kasnije, u oktobru 2006, tokom mandata Marinka Jurčevića, Tužilaštvo BiH donosi naredbu o provođenju istrage protiv 14 osoba. Na čelu je Ejup Ganić, a onda slijede Zaim Backović, Hasan Efendić, Jovan Divjak, Jusuf Pušina, Fikret Muslimović, Dževad Topić, Dragan Vikić, Jovica Berović, Rešad Jusupović, Emin Švrakić, Damir Došan, Jusuf Kecman i Ibrahim Hodžić. Među osumnjičenima nije bilo Bakira Alispahića, Enesa Bezdroba, Ismeta Dahića. Šest godina je međunarodni tužilac u Tužilaštvu BiH Jude Romano istraživao slučaj, da bi 18. januara 2012. donio naredbu o obustavi istrage protiv svih 14 osumnjičenih zbog nedostatka dokaza.
Jedna rečenica iz njegove naredbe posebno je bitna – “kolona JNA bila je legitiman vojni cilj”. Ali u drugom dijelu naredbe tužilac Romano je utvrdio da neke radnje, ipak, predstavljaju krivično djelo. U pitanju su ubistva pukovnika dr. Budimira Radulovića, pukovnika Mire Sokića, vojnika Miodraga Đukića, potpukovnika Boška Jovanića, pukovnika Boška Mihajlovića, pukovnika Gradimira Petrovića, kao i ranjavanje pukovnika Miće Pantelića, kapetana Dragana Stankovića, kapetana Lasla Pravde, vojnika Slobodana Bojanića, vojnika Zvezdana Arsića, kapetana Ratka Kataline, vojnika Zorana Adžića, pukovnika Ljubinka Lukića, vojnika Milenka Perića, vojnika Dragana Pantića, razvodnika Ivice Simića i Slavka Petrovića, zbog toga što je, citiram odluku, “na žrtve otvorena vatra kada su one bile onesposobljene za borbu”. Tužilac Romano kao ratni zločin navodi i ubistvo Normele Šuko, te ranjavanja vojnika Dragana Kovačevića i pukovnika Dušana Kovačevića, koji su bili u sanitetskom vozilu na koje je otvorena vatra. U naredbi o obustavi istrage se još, kao ratni zločin, definira i fizičko maltretiranje zastavnika Gojka Vukšića, pukovnika Slavoljuba Beloševića, kapetana Milana Legena, Miroslava Ćabe, Nenada Erića i Danila Beribake, koji su, prethodno, bili zarobljeni u Dobrovoljačkoj ulici.
U pogledu drugih pogibija i ranjavanja Tužilaštvo BiH će utvrditi da su ona nastala “kao rezultat zakonitih radnji zbog toga što su žrtve u momentu kada je na njih otvorena vatra predstavljale zakonite mete”. Nakon ove naredbe tužioca Romana uslijedile su pritužbe porodica stradalih. Bivša vršiteljica glavne državne tužiteljice, pokojna Jadranka Lokmić-Misirača, odmah će donijeti odluku o formiranju Komisije koja bi trebala preispitati pristigle pritužbe. Njen nasljednik Goran Salihović će, nakon stupanja na dužnost 2013. godine, u nekoliko navrata mijenjati sastave Komisije. Od marta 2015. pa sve do maja 2017. godine ovaj šestočlani tim se sastao 18 puta. No, odluka nije donesena. U međuvremenu je članica Komisije Gordana Tadić, tada šefica Odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, postala vršiteljica dužnosti glavne državne tužiteljice. U januaru 2018. godine, odlučujući po apelaciji Bogdane Tomović i Gordane Gvozdenović, članova porodica stradalih pripadnika JNA, Ustavni sud BiH donosi odluku kojom “utvrđuje povredu prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda” i nalaže Tužilaštvu BiH da bez daljnjih odgađanja preduzme mjere s ciljem odlučivanja o pritužbama apelantica.
Ustavni sud BiH, dakle, nije rekao da se njihova pritužba mora prihvatiti, već da se o njoj mora odlučiti. I Gordana Tadić je samostalno odlučila. Krajem novembra 2018. Tužilaštvo BiH saopćava da je “stavilo van snage” odluku o obustavi istrage u slučaju Dobrovoljačka, te donosi naredbu o provođenju istrage protiv pet osoba. Gordana Tadić će tim predmetom kasnije zadužiti Milanka Kajganića, koji će, potom, naslijediti Gordanu Tadić, a predmet će prebaciti u nadležnost tužioca Mladena Vukojičića. Ove sedmice je podiguta optužnica. Broj osumnjičenih se uduplao. Na optužnici su su našli Bakir Alispahić, Ismet Dahić i Enes Bezdrob, koji proteklih godina nisu ni bili pod istragom. No, Tužilaštvo BiH je odlučilo da optuži kompletan tadašnji državni vrh koji je danas živ. Nema dileme da bi među optuženima, da je živ, bio i Jovan Divjak, čovjek čije riječi i danas odjekuju bivšom Dobrovoljačkom – Ne pucaj.
Izabrana je 43. Vlada Crne Gore. Poslije polugodišnjih mukotrpnih i zakulisnih pregovora, Dritan Abazović je u četvrtak pred parlamentom predstavio svoj ekspoze i novi ministri su se na čelu sa njim fotografisali u novin odijelima. Ono što je jako iznenađujuće i neobično za Crnu Goru je to što nikad nijedna vlada nije dočekana u crnogorakoj javnosti sa manje euforije i entuzijazma.
Razlog tome treba tražiti u činjenici da u ovu vladu ne vjeruju ni oni koji su postali njen dio. Po istraživanjima, preko 60% ljudi u Crnoj Gori je bilo za raspisivanje novih izbora. Glasači dva bloka iz avgusta 2020. godine, kada su održani posljednji parlamentarni izbori, nisu glasali za ovakav rasplet situacije. Abazovićevi glasači i glasači pro-srpskog i pro-ruskog SNP-a nisu glasali za saradnju sa DPS-om, bez koga ne bi bilo ove vlade.
Sa druge strane, glasači tzv. suverenističkih partija nisu glasali da im miloševićevski SNP vodi parlament i da ima 6, tj. najviše ministara u vladi, uključujući strateški važne pravdu i prosvjetu. Abazović je ovim potezom napravio nevjerovatan salto mortale, kako je to odlično primjetio Jasmin Mujanović. Čovjek koji je sebe vinuo u zvijezde regionalne politike forsirajući narativ o nužnosti smjene Đukanovića po svaku cijenu, pa i po cijenu saradnje sa Vučićevcima i Putinovcima iz crnogorske politike, sada odjednom potpuno mijenja ploču i sa Đukanovićevim DPS-om sklanja iste te putinovce i vučićevce.
Ali da li je baš tako?
Prvo, Abazović nikad nije smijenio Đukanovića, koji je i danas predsjednik. A sada nije smijenio ni ove druge, jer u novoj većini dominira SNP, partija pod direktnom kontrolom Vučića, partija koja nije htjela da glasa za Rezoluciju o Srebrenici i koja ne osuđuje invaziju na Ukrajinu. Kako Mujanović odlično primjećuje, Abazović ovim stavlja tačku na svoju karijeru populiste-reformatora i ulazi u utabane staze karijernih političara, koji će sve učiniti samo da održe moć i pozicije.
Ova vlada ima ograničen rok trajanja. I treba prije svega da stvori uslove za održavanje izbora i da odblokira neke od procesa bitnih za naš put ka EU. Rizici za njen opstanak i za uspjeh su brojni.
Pretjerana revnosnost u slijeđenju antikoruptivne agende, koja bi ciljala isključivo nekadašnje funkcionere iz redova DPS-a, značila bi uskraćivanje podrške u parlamentu, ili blokadu procesa. Sa druge strane, SNP Vladimira Jokovića insistira na potpisivanju ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, i na ulasku u Otvoreni Balkan. Odluke o ovim strateškim i kontroverznim pitanjima donosile bi se dvotrećinskom većinom na sjednicama vlade.
Crna Gora se izborom nove vlade nedvosmisleno pomjerila sa mrtve tačke, ali Abazović-Joković vlada nosi velike rizike, možda i veće nego bivša vlada Krivokapić-Abazović. Rizik je razbijanje, ili bolje rečeno razvodnjavanje pro-zapadnog suverenističkog bloka koji su činile partije dojučerašnje opozicije – DPS, SDP, SD i partije manje brojnih naroda.
Drugi rizik predstavlja činjenica da strateška mjesta u vladi zauzimaju partije koje pod krinkom zaštite interesa srpskog naroda u Crnoj Gori, služe interesima srpskog predsjednika i države Srbije. Uz eventualno skretanje Srbije ka Zapadu, priznanje Kosova i prekid veza sa Rusijom, Crna Gora može postati utješna nagrada za Beograd. To bi i Bosnu trebalo da plaši.
NATO faces a historic opportunity to defeat the last imperial power threatening European security. A strategic victory over an expansionist and aggressive Russia can be achieved even without direct military confrontation. In addition to supplying Ukraine with all necessary weapons to reclaim its occupied territories in Donbas and Crimea, the Alliance has several options to weaken Russia’s over-stretched multi-regional military and economic capabilities.
Russia’s armed forces do not possess the domestic manpower or functional weaponry to defend the country’s entire western and southern flanks. From the Arctic to the Caspian a sustained diplomatic, economic, and security campaign led by Washington will severely undermine Russia’s resources, divert much of its attention from Ukraine, and enable Ukrainian forces to grind down and defeat Moscow’s enfeebled military.
Along the Arctic and North European fronts, Finland and Sweden need the fastest possible track toward NATO entry. Both Helsinki and Stockholm have overwhelming public support for Alliance membership and Finland in particular has significant military capabilities, a border of over 800 miles with Russia, and direct experience in resisting and defeating Russia’s aggression. The more that Moscow has threatened Finland from entering NATO the more determined the government has become to join the common security structure.
All along the eastern front from Estonia to Bulgaria, NATO needs to organize more frequent military exercises to help synchronize allied defenses, provide more sophisticated weaponry, and ensure a more robust and permanent international troop presence close to Russia’s frontiers. This would send a powerful signal that an attack on any NATO member would result in a multi-national military response on various parts of Russian territory that would stretch, downgrade, and destroy its armies.
The vulnerable state of Moldova needs political and military assistance to protect itself from a Moscow-engineered conflict or even an attempted Russian takeover of the country. The Kremlin has been threatening to open another military front from Moldova’s separatist proxy entity of Transnistria against Ukraine. NATO must signal that any such attempt will result in Moldova being afforded every means to retake its occupied territories while protecting neighboring Romania from any spillover.
Along the Balkan front, Bosnia-Herzegovina which has been targeted by Moscow to destabilize the region through partition, should be placed on a fast track for NATO membership. And NATO forces can be injected in key potential flashpoints in the country to signal a permanent commitment to state integrity. Simultaneously, Kosova must be assisted to qualify for NATO entry. This would undercut attempts by the pro-Kremlin government in Serbia to generate conflicts in order to deflect attention from Moscow’s irredentist war in Ukraine.
Along the Caucasus front, NATO troops need to be dispatched to Georgia to help protect vital energy pipelines between the Caspian Basin and Europe from potential Russian attacks. Georgia itself needs to be brought swiftly into NATO having met all the requirements for membership. Such moves would increase pressure on Georgia’s occupied territories of South Ossetia and Abkhazia from where Moscow has been withdrawing troops to fight in Ukraine. At the same time, a North Caucasus front can be opened by directly assisting free Chechens and other national units, including Ingush, Circassians, and Dagestanis, who are fighting for Ukraine and against imperial Russia. This will increase fear in the Kremlin over the growth of armed independence movements within the Russian Federation itself. The war in Ukraine will boomerang into Russia and help destabilize the Putin regime.
At an unprecedented meeting on May 26 at Ramstein Air Base in Germany, defense leaders from over 40 states gathered at the invitation of U.S. Defense Secretary Lloyd Austin to coordinate essential security assistance for Ukraine. A standing “contact group” will hold monthly meetings to evaluate Ukraine’s needs, Russia’s weaknesses, and help guarantee that the West will prevail over imperial Russia. At the April meeting, Germany finally announced that it would ship heavy weapons to Ukraine after enormous resistance from a political establishment that failed to understand Putin and preferred to uphold business with Moscow. Upcoming meetings of the “contact group” will include any state that wants to contribute to Ukraine’s self-defense, whether or not they are NATO members. NATO aspirants will have a good opportunity to demonstrate their commitments and capabilities.
In March, the US European Command created a new unit called the European Control Center Ukraine (ECCU), to coordinate equipment deliveries from Washington and its partners. They have developed multiple routes by air, road, and rail to supply Ukraine with increasingly powerful and modern weapons that will make its military NATO-compatible. The initiative has already facilitated the delivery of equipment from 40 countries and valued at over $5 billion. The US Congress has also voted for a Lend-Lease Act that will significantly increase and speed up military supplies to Ukraine, while President Biden has asked Congress to approve a $33 billion aid package.
In addition to military pressure and destruction of Russia’s imperialist army, the regime in Moscow must also be strangled througheconomic sanctions that precipitate elite power struggles, public revolts, and regional separatism. Economic and financial sanctions should not be eased or lifted until at least four conditions are met: the withdrawal of all Russian troops and proxy structures from Ukraine, including Crimea; the payment of war reparations, including all Russian state assets frozen in Western banks, to rebuild Ukraine’s devastated infrastructure; the resignation or ouster of the Putin regime; and the surrender to an international tribunal of all officials charged with war crimes and potential genocide. Without such clear conditions, the West would inadvertantly allow the Kremlin to restore the Russian economy, rebuild its military, and launch another offensive against a vulnerable neighbor.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. He is the co-author of Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published in May.
Denis Bećirović će na megdan Bakiru Izetbegoviću u bici za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva. Oko njegove kandidature okupio se širok front – uz Trojku, koju čine Narod i pravda, Naša stranka i Bećirovićev matični SDP, tu su još Narodni evropski savez BiH i Savez za bolju budućnost, podršku obećava i novoosnovani pokret Za nove generacije Damira Marjanovića, a nema uopće sumnje da će – kako to opozicija obećava – biti još zainteresiranih da se ova bitka iznese. Kao što i nema sumnje da je to bitka protiv dominacije SDA, koliko god to u izjavama iz vodeće bošnjačke partije i samog njezina lidera Izetbegovića zvučalo optužujuće.
Favorit
Šta je sporno u političkoj ambiciji da se pobijedi na izborima? Pa valjda zato izbori postoje, čak i u ovakvim zemljama u kojima se ne krije ambicija da se i ne održe. No, uz nadu da ćemo – makar uz pomoć visokog predstavnika – dobiti praznik demokracije, da vidimo šta nudi Bećirović, a na šta se poziva Izetbegović.
Obojica su dosta dugo na političkoj sceni: Denis je skoro dvije decenije mlađi, no u politici je još od srednjoškolskih dana, kao aktivista SDP-a u ratnoj Tuzli, što u ovom slučaju nije nimalo nevažno. Crvena Tuzla je u vrijeme njegovih početaka predstavljala oazu građanskog društva i nudila prepoznatljivu toleranciju spram drugih i drugačijih, a Bećirović je – ostajući svih ovih godina odan i svome gradu i svojoj partiji – pokazao onu vrstu postojanosti koja je na ovdašnjoj političkoj sceni odavno već raritet. Potpredsjednik je svoje partije, a čim se pojavio kao mogući kandidat, počela su podsjećanja kako je već jednom izgubio i to od “lošijeg” SDA-ovog kandidata, aktualnog člana Predsjedništva Šefika Džaferovića. Bilo je to na prošlim općim izborima, na koje je izašao kao kandidat SDP-a, partije čije urušavanje traje od pobjede na izborima 2010. godine, no najmanje zahvaljujući Bećiroviću, a najviše liderima stranke koji su u svojim bitkama za vlastita dobra pogubili i partiju i njezin identitet i doveli je do današnje pozicije – najneprepoznatljivijeg člana Trojke. I zato je, između ostalog, neumjesno prigovarati Bećiroviću poziciju broj 2 iz 2018. godine, tim prije što je i tada osvojio 194.688 glasova, a SDA-ov pobjednik 212.581. Najvažnija razlika je u broju kandidata – 2018. ih je bilo šest, a u ovoj zemlji valjda više niko nije toliko naivan da ne vidi kako brojnost kandidata pogoduje samo vodećim nacionalnim strankama. Zbog toga je iznimno važno okupljanje opozicije oko Bećirovića, kako zbog koncentracije glasova tako i zbog raščišćavanja terena – svi koji se ove sezone priključe utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva direktni su partneri SDA (iz sjene).
No, to i dalje ne znači da je Bećirović favorit. Opozicioni lideri, kada izlaze sa ovakvim tvrdnjama, oslanjaju se na rast glasača na prošlim lokalnim izborima, na kojima je – kako se tješio Bakir Izetbegović – SDA izgubila Sarajevo, a pobijedila u Bosni i Hercegovini. Što je startno netačno, jer SDA nije dobila nijednu načelničku poziciju u Republici Srpskoj, a osim Sarajeva je zabilježila znatan pad glasova u velikim gradovima, što je podatak koji se itekako može pokazati važnim upravo ove sezone. Da i ne pominjem Zenicu, iz koje već gradonačelnik Fuad Kasumović poručuje da će podnijeti ostavku ukoliko Bećirović ne pobijedi. Drugi, također važan podatak jeste da je SDA na lokalne izbore izašla i bez koalicije sa SBB-om koji danas punim podržava Bećirovića. Treće, i možda najvažnije za ovu izbornu sezonu, jeste sama SDA i postavka njezina lidera i očekujućeg kandidata.
Bakir Izetbegović je na čelo stranke došao 2015. godine. U SDA je od samog njezina osnivanja, najviše kao sin. Alija Izetbegović je, što se danas u SDA ne voli ni spomenuti, za svoga nasljednika izabrao Sulejmana Tihića, a da li je Tihiću u amanet ostavio da njegova sina sprema za svog nasljednika, nikada nećemo saznati. Odgovor na to pitanje Tihić je ponio u mezar, iako mu je i Adil Osmanović, koji je slovio za najbližeg Tihićevog suradnika i projiciranog budućeg predsjednika, više puta slikovito objašnjavao kako je u poziciji da se na biciklu utrkuje s Mercedesom. Bakir je u toj priči Mercedes ne po kvaliteti, već po naslijeđu. Prezime Izetbegović je, zahvaljujući Aliji, među Bošnjacima, naročito deklariranim muslimanima imalo i ima ogromnu težinu, uprkos svemu onome što Izetbegović mlađi radi otkako je došao na čelnu stranačku poziciju. On je taj koji od prvog dana gumicom briše period Tihićevog vođenja stranke, iako je Alijin nasljednik na čelu SDA proveo više godina od samog osnivača i utemeljitelja partije. I niko nema dileme – najveća ambicija Izetbegovića Sina jeste da partiju do te mjere izjednači sa svojim prezimenom da nema uopće sumnje koliko dugo planira ostati na vodećoj stranačkoj poziciji. Za društvo je, pak, daleko važnije od bitke za partijsko liderstvo to što Bakir Izetbegović SDA vodi u posve suprotnom pravcu od onog kojim je gurao Tihić. Umjesto dijaloga, razgovora, političkih pregovaranja, koji su bili osnova Tihićevih pomaka naprijed, njegova inaćenja, odbijanja i potpuno odsustvo svih iole preciznih stavova (barem u javnosti) od SDA su napravili desnu partiju prepoznatljivu po radikalizmu i isključivosti njihova podmlatka. Ni njemu samom nije mrsko pozicionirati se usred muslimanskog povijesnog kruga, kojim se nekada legitimirala SDA, čuli smo to uostalom i tokom prošlog ramazana kada je objašnjavao kako se za Bosnu i Hercegovinu ne boji dok su pune džamije. Ako su pune džamije mjera SDA za BiH, onda nije nikakvo čudo što i Srbi i Hrvati, čak i oni koji ništa lijepo ne misle ni o Miloradu Dodiku ni o Draganu Čoviću, ne vide sebe u takvoj zemlji. Sekularizam po Izetbegovićevoj mjeri staje u njegovu rečenicu: Spremni smo im (HDZ-u BiH) dati… O nepotizmu sve zna, zar nam nije osobno hvalio menadžerske sposobnosti vlastite supruge objašnjavajući njezine dobre veze? Teret korupcije SDA dijeli sa koalicionim partnerima, a što bi rekao reis Kavazović, “naši ljudi daju snažan doprinos”. No, najveći Izetbegovićev problem, koji on danas pokušava predstaviti kao svoju prednost, jeste što se prema svim političkim subjektima u kantonima, entitetima i na državnom nivou – svejedno, odnosi kao i prema Čoviću u pregovorima: spreman im je dati… Nije važno šta, jer sam početak nimalo ne obećava, zapravo prijeti, naprosto zato što definira poziciju koju Izetbegović priskrbljuje sebi i SDA kao vlasnicima i vladarima svega. Stoga i ne čudi što su političke partije, bilo da su bošnjačke ili probosanske, HNS-ove ili pak dolaze iz Republike Srpske, davno odbacile svaku vrst razumijevanja za SDA i njezinog lidera. Niko neće da mu se njegovo poklanja, da ne kažem (verbalno) otima.
Bitka sa spas BiH
Bakir Izetbegović je poodavno stavio znakove jednakosti između sebe, SDA i države Bosne i Hercegovine. I sada, dok komentira Bećirovićevu kandidaturu, upravo to demonstrira tvrdnjom kako podatak da su se svi udružili protiv SDA pokazuje njegovu i snagu partije. Jer nam želi reći da su Dodik, Čović i Bećirović protiv njega i SDA, a samim tim i protiv države BiH. Tako nam pokazuje da zapravo njegova najveća snaga na ovim izborima i nije SDA, već su to ataci Dodika i Čovića na BiH, pa ko biva – ko god nije s njim, protiv je države BiH. Upravo je zato Bećirović, koji je godinama za lijevi i građanski ukus bio odveć probošnjački orijentiran, idealan za obračun na bošnjačkoj desnici. Bit će i da je očekivao ovakav Izetbegovićev nastup jer je unaprijed poručio da je dobro da SDA, HDZ i SNSD budu poraženi. I još važnije: da je ovo bitka za spas Bosne i Hercegovine, ali ne sistemom zamjene mjesta u foteljama, već smjenom politika. Što je bolno tačno.
U kakofoniji debata o izborima, bošnjački član Predsjedništva zemlje odlučio se tumačiti poteze svog kolege Milorada Dodika: razlog je bila ministrica vanjskih poslova Velike Britanije Liz Truss. Uvažena gošća u Sarajevu je – usuđujem se reći – dobila priliku da se i lično uvjeri u sve one stereotipe o balkanskoj zaostalosti, no o tome malo poslije. Prvo valja naglasiti da su domaći političari pokazali koliko su uvijek i odveć raspoloženi da demonstriraju širok dijapazon svađa, kao i to da se britanska ministrica nije dala omesti, potpuno fokusirana na razloge svoga dolaska.
Pobjednio je
Direktno, jasno i bez rukavica je rekla: “Moramo se suprotstaviti malignom ruskom utjecaju ovdje u Bosni i Hercegovini. Rusija već pokušava potkopati reforme ostvarene u ovoj zemlji, kao i vaše euroatlantske ambicije. Potpiruje secesioniste, prijeti jedinstvu, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.”
Detektirala je tako ključni problem kako naše zemlje (region nije spominjala, ali ne sumnjam da je u toku) tako i odnos svoje, ali i ostatka zapadnog svijeta spram tog problema. U tom svjetlu treba promatrati i sve češće teze kako je upravo ruska agresija na Ukrajinu zaustavila salvu odluka Narodne skupštine Republike Srpske o stvaranju države u državi, ali nije stopirala secesionističke prijetnje lidera SNSD-a, ponovljene i na ovom sastanku. No, zato se Dodik toliko i upinje da baš svakom međunarodnom gostu – a zadnjih mjeseci intenzivirano stižu – ispriča svoju priču o vlastitom angažmanu za mir i sigurnost. Pa ipak, u samom nastupu britanske ministrice i ti njegovi argumenti su poništeni. Zato je pobjesnio.
Spin-majstori s platnog spiska SNSD-a izbacili su svoje adute, na sav glas zamjerajući ministrici Truss što je govorila samo o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici, zanemarujući pritom srpsko-hrvatske patnje. Iskustvo nas uči da je političarima do patnji naroda stalo kao do lanjskog snijega, no baš zato evo razloga patnji i spinovaca i njihovih nalogodavaca – ministrica Truss je, poredeći BiH prije 30 godina i Ukrajinu danas, bila kategorična: svijet se zakleo na nikad više tek nakon 1.425 dana opsade glavnog grada naše zemlje i genocida u Srebrenici, ali zato što patnje u našoj zemlji nisu prekinute ranije, danas neće odugovlačiti, već će Ukrajini pomoći sad i odmah. Ovu jasnu poruku razumjeli su i Dodik i njegovi ruski šefovi, pa je domaći stanar međunarodnih crnih lista, onako bahat i arogantan kakvog ga sve češće gledamo, jedva dočekao kraj sastanka da ospe paljbu po gošći i Ujedinjenom Kraljevstvu koje predstavlja, najavljujući pritom i stenogram sjednice koji je – uprkos naklonosti RTRS-a svom partijskom šefu – otkrio svu raskoš njegova primitivizma. Ne vrijedi ga citirati, još manje ponavljati njegove optužbe na račun baš svakog Britanca kojeg se sjetio, ostat ću pri podsjećanju da sve izrečeno i(li) napisano mnogo više govori o autoru nego onome kome je namijenjeno, no moram priznati da me je uspio nasmijati. Dio njegove rafalne paljbe “gospođi Truss”, što je valjda način da se ženama pokaže gdje im je mjesto (nekadašnjoj ambasadorici SAD-a u BiH Maureen Cormack je savjetovao da se drži kutlače), odnosio se na sankcije Rusiji zbog podrške Ukrajini i tu je naš ocvali balkanski političar ministrici ustvrdio kako ona od njega traži da pristane na šverc oružjem!? Gdje će suza već na oko, tj. u šverc o kome naš vrli Dodik zna više i od svojih u korupciju ogrezlih kadrova, nije on tek tako ponio nadimak Mile Ronhill.
Ostala dva člana Predsjedništva ostali su ozbiljni, no Džaferović je naknadno osjetio potrebu da nas uvjerava kako britanska ministrica nije naivna, i nehotice pokazujući koliko nije odmakao daleko od Dodika kada je o ženama riječ. Ruku na srce, ni gradonačelnica Sarajeva se nije proslavila, zloupotrebljavajući visoku gošću za primitivne lokalne obračune, no to već – nakon spomen-obilježja na Kazanima – malo koga može iznenaditi. Ova zemlja ima ogromne političke nesuglasice i temeljni je problem što nema spremnosti da se one prevazilaze, a izraženi ruski angažman na dodatnoj destabilizaciji ionako posvađanih vlasti i njihovih satelita u Bosni i Hercegovini, enormno raspoloženih da – ako baš sve opstrukcije izbora propadnu – ovu zemlju već najesen uvedu u anarhiju, zapravo je potvrda svega onoga o čemu je britanska ministrica govorila. I o čemu zorno svjedoče svi Dodikovi istupi, kako na samom sastanku s Elizabeth Truss, tako i nakon njega. Lider SNSD-a, naime, ne krije da Bosnu i Hercegovinu ne smatra državom, da Bošnjake ne smatra narodom i da od svojih secesionističkih ambicija ne odustaje. To su prijetnje koje se naprosto ne smiju zanemarivati, tim prije što je – kao i obično – od ruskog ambasadora u našoj zemlji Igora Kalabuhova dobio podršku čim je objavio svoje rafalne objede na račun britanske ministrice.
I niko ne bi smio biti toliko naivan pa zanemariti ozbiljnost nesreće koju bi svojim dugovanjima Ruskoj Federaciji ovdje mogao proizvesti lider SNSD-a. Kao ni raspoloženje susjeda. U ovom broju Oslobođenja je – kao i obično ponedjeljkom – zapis Radio-mosta Slobodne Evrope: sugovornici Omera Karabega bili su Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske, i Dragan Markovina, naš suradnik, historičar koji s ponosom živi na relaciji Mostar-Split: nijedno od njih nema dileme, na sceni je (opet) čerupanje Bosne i Hercegovine. Vesna Pusić čak Aleksandra Vučića smatra taocem Milorada Dodika, a čini joj se da i hrvatski državni vrh – na identičan način – “polako postaje taocem Dragana Čovića”. Markovina je pak ponovio više puta naglašenu tezu u svojim kolumnama o odnosima Hrvatske i BiH koji su jednaki kao u devedesetim, samo što se ne puca. U Hrvatskoj je ritam ovakvih odnosa ponajviše zasluga predsjednika zemlje Zorana Milanovića, “autentičnog tuđmanovca”, kakvim ga opisuje Markovina. Pored njega, dodajem ja, i Vučić se doima liberalnim i konstruktivnim. No, razlika između Hrvatske i Srbije je ogromna: Vučić tek pokušava izvući zemlju iz ruskih ralja, taktikom korak naprijed, dva nazad, Hrvatska je članica NATO saveza i Europske unije, kojoj čak i partneri iz ove dvije ubjedljivo najvažnije svjetske alijanse već poozbiljno zamjeraju predsjednikovo šurovanje s Rusima.
Kockanje HDZ-a
To i jesu glavni razlozi zbog kojih je Dodik posljednjih mjeseci u tobožnjoj defanzivi, a bank drži HDZBiH i ministar finansija Vjekoslav Bevanda, koji sve čini da opstruira izbore u oktobru. Njegov partijski lider mu pomaže vječnim optimizmom, obećavajući budžet države kao da je riječ o pozicijama koje dijeli poslušnicima. I mada je ovo kockanje HDZ-a s Bosnom i Hercegovinom posve ogoljeno, Bevandi i Čoviću se i dalje gleda kroz prste, usuđujem se reći najviše zato što su bošnjačke i probosanske snage potpuno neaktivne i ne pokazuju apsolutno nikakvu spremnost u traženju rješenja. Ovo je zemlja konstitutivnih naroda i građana i samo sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Ostalim i može opstati. Ko god misli drugačije, igra se sa sudbinama svih nas, ma kako onako balkanski zavidio Dodikovom primitivluku ili Čovićevom ispraznom optimizmu.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
