NATO je”, reći će u jesen 2019. godine Emmanuel Macron, “klinički mrtav”. Javno sahranjivanje ovog vojnog saveza francuski je predsjednik obavio u britanskom The Economistu.
Nekoliko dana poslije generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg organizirao je hitni sastanak sa predsjednikom Francuske, jedne od najbitnijih članica ovog vojnog saveza. No, Macron nije promijenio mišljenje.
”U potpunosti stojim iza potezanja tih nejasnoća, jer vjerujem da bi bilo neodgovorno da nastavimo raspravu o finansijskim i tehničkim stvarima imajući u vidu izazove s kojim smo trenutno suočeni”, kazao je Macron nakon razgovora sa Stoltenbergom.
Uzalud je generalni sekretar NATO-a, oglašavajući se zajedno sa tadašnjom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, pokušavao “spasiti obraz” i pokazati jedinstvenost Saveza. Emmanuel Macron će istu tvrdnju iznijeti i osam mjeseci kasnije, razočaran pozicioniranjem Turske u libijskom ratu i hapšenjem francuskih državljana koje je turska obavještajna služba osumnjičila za špijunažu.
I, uistinu, NATO je već bio klinički mrtav. No, onda je Vladimir Vladimirovič Putin pokrenuo veliku invaziju na Ukrajinu. NATO se probudio. Iako se formalno neće uključivati u ukrajinski sukob, većina bitnih članica NATO-a, čak i Njemačka, pomogla je Ukrajinu najmodernijim naoružanjem. Mada će to zvučati potpuno nadrealno, ali mora se reći da je ruski predsjednik spasio NATO savez.
Ruska agresija na Ukrajinu spasila je i Evropsku uniju. Posljednjih godina bilo je jasno da ovako uređene institucije u Bruxellesu ne mogu funkcionirati. Članice EU nisu čak imale jedinstvene stavove u vezi sa osnovnim ljudskim pravima. Jedan u nizu sukoba zemalja članica EU bio je u junu prošle godine, kada je Mađarska, sa premijerom Viktorom Orbanom na čelu, pokrenula proceduru donošenja zakona koji je u toj državi ograničavao osnovne ljudske slobode.
”Mađarska s takvim zakonom nema šta tražiti u Evropskoj uniji”, kazao je nizozemski premijer Mark Rutte, tražeći od Orbana da “povuče zakon ili da napusti EU”. Orban je oko sebe okupio evropske desničare i većinu vremena provodio flertujući sa Rusijom. Mada to niko nije saopćio, ali Evropska unija je bila “klinički mrtva”. Otkako je Vladimir Putin pokrenu agresiju na Ukrajinu, i evropski desničari su počeli insistirati na jedinstvu. Slovenački premijer Janez Janša preko noći je postao neprepoznatljiv, objavljujući svakodnevno na društvenim mrežama antiruske poruke. Čak je i Viktor Orban pokazao da mu je EU bitna iako je njegova zemlja ovisna o ruskim energentima.
”Mađarska neće blokirati sankcije Rusiji”, saopćeno je iz Budimpešte.
Evropsku jedinstvenost na ukrajinskom pitanju potvrdio je i sam Vladimir Putin, proglašavajući sve članice Evropske unije neprijateljima Ruske Federacije. Na spisku ruskih neprijatelja našla se i Crna Gora, kao članica NATO-a, koja je, sve donedavno, bila u raljama proruskog Demokratskog fronta, koji se “litijama” dovezao na vlast. No, i Crnogorce je ukrajinska kriza probudila i proruske stranke su zbačene sa vlasti.
Bosne i Hercegovine nema na spisku ruskih neprijatelja. No, svi oni koji se bave ruskim pitanjem znaju dobro koliko su ruske diplomate proteklih godina potrošile vremena podržavajući one koji godinama destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu.
Sjećate li se ruske šetnje Dragana Čovića sa Valentinom Matvijenko, šeficom parlamenta Ruske Federacije koja je jedna od najbitnijih saradnica Vladimira Putina.
”Nažalost, u BiH ima vrlo malo ruskog uticaja”, kazao je tada lider HDZ-a BiH govoreći za moskovske medije.
Danas, kada je cijeli zapadni svijet ujedinjen protiv Putinove Rusije, Dragan Čović šuti. Šutnja iz središnjice HDZ-a dokaz je da je “legitimni” delegat u Domu naroda, najblaže rečeno, bio u krivu. Njegov partner Milorad Dodik je, barem, dosljedan. Za njega je ukrajinska vojska – banda. On ne skriva svoju podršku ruskoj agresiji, insistirajući, istodobno, na “neutralnosti”. Ali Milorad Dodik nikada nije bio nemoćniji. Avioni NATO snaga iznad Banje Luke simbolično prave osmice. Nema više u Banjoj Luci aviona Konstantina Malofeeva, ruskog oligarha koji je ne tako davno budžet RS-a spašavao kupujući entitetske obveznice na bečkoj berzi. Čak ni ruske “humanitarne snage” ne mogu doletjeti u BiH. Evropa je zatvorila svoj zračni prostor za ruske avione. Svojim avionom Milorad Dodik može prevoziti samo članove uže porodice.
Antibosanske snage nikada nisu bile tiše. Ruske diplomate više niko ne hvali. O štetnom ruskom uticaju sada govore svi. Svi, osim Milorada Dodika i ministrice vanjskih poslova Bisere Turković, za koju je Sergej Lavrov, unatoč svemu, “divan čovjek”.
Unatoč besmislenim stavovima ministrice vanjskih poslova, Bosna i Hercegovina sada ima šansu da ukrajinsku krizu okrene u svoju korist. Rat u Ukrajini učvrstio je NATO i EU institucije u Bruxellesu. Ruska agresija na Ukrajinu osvijestila je većinu domaćih i međunarodnih zvaničnika u Sarajevu. Zato je vrijeme da i BiH učvrsti svoje institucije.
Kada su 1991.godine počinjali ratovi u bivšoj Jugoslaviji, međunarodna zajednica i domaće sudstvo (koje je bilo u fazi rasformiranja i ponovnog osnivanja) su bili zatečeni, kada je riječ o procesuiranju krivičnih djela iz generičke grupe ratnih zločina. Postojalo je iskustvo Međunarodnog vojnog tribunala-takozvanog Nirnberškog suda, pred kojim je procesuiran djelić ratnih zločina nacista, Međunarodnog vojnog suda za Daleki istok, pred kojim je procesuiran dio rukovodstva Japana, lokalna suđenja poslije Drugog svjetskog rata (SFRJ, Italija, Njemačka, Izrael), te krajnje upitna suđenja tokom i nakon rata u Vijetnamu. Međutim, većina ovih suđenja su se odvijala u situaciji neposredno nakon Drugog svjetskog rata, sa veoma problematičnim postupkom sa gledišta pravičnosti suđenja-npr.pred Međunarodnim vojnim sudom nije bilo propisano pravo na žalbu na presudu.
U maju 1993.godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija jednoglasno je usvojilo Rezoluciju broj 827 i formalno osnovalo Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). 1994.godine, nakon genocida i drugih zločina počinjenih u Ruandi, na sličan način-Rezolucijom broj 955-Vijeće sigurnosti UN je osnovalo Međunarodni krivični sud za ratne zločine počinjene na području Ruande. Iako su oba ova tribunala izložena brojnim (djelomično opravdanim) kritikama-prije svega u odnosu na promjenjivost pravila koja mjenjaju same sudije, dugotrajnost postupaka, nepostojanje sistema reparacije žrtava ili osoba koje su oslobođene odgovornosti, a provele su godine u pritvoru-sudska praksa ovih sudova je unijela tektonske promjene u međunarodno krivično pravo. Definisani su elementi krivičnih djela, vidova učešća u izvršenju krivičnih djela, procesuirani su vrhovi država i naroda.
Nakon toga, osnovan je Međunarodni krivični sud (ICC), koji je stalna ustanova, osnovana na temelju Rimskog statuta Međunarodnoga krivičnog suda koji je stupio na snagu 1. jula 2002.godine. MKS je osnovan u značajnom dijelu na temeljima MKSJ i MKSR, sa jednom značajnom iznimkom, koja može biti vezana za događaje u Ukrajini. Naime, u ranim jutarnjim časovima 15.decembra 2017.godine, u sjedištu UN, države članice Rimskog statuta su se saglasile da aktiviraju nadležnost Međunarodnog krivičnog suda i u slučajevima zločina agresije-četvrtog osnovnog zločina (pored genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina). Ovo znači da će prvi put nakon suđenja u Nurembergu i Tokiju, međunarodni sud moći suditi liderima za individualnu krivičnu odgovornost za vođenje agresivnog rata. Ova rezolucija je stupila na snagu 17. jula 2018.godine.
Međunarodno pravo je kristalno jasno-državi je zabranjeno korištenje sile protiv druge države, bez obzira na ciljeve (postoje samo dvije iznimke, kada država postupa u samoodbrani i kada postupa temeljem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-niti jedna od ovih situacija ne postoji u djelovanju Rusije protiv Ukrajine). Danas, bilo koji pokušaj odlučivanja o krivičnoj odgovornosti Rusije mora biti posmatran kroz strukturu MKS.
Shodno Rimskom statutu, zločin agresije je definisan kao: “planiranje, priprema, pokretanje ili izvršenje, od strane osobe koja je u poziciji da učinkovito vrši kontrolu nad ili da usmjerava političku ili vojnu akciju države, čina agresije koji po svom karakteru, težini i razmjeru predstavlja očito kršenje povelje Ujedinjenih naroda”. Jasno je da, u skladu sa ovim definicijom, krivična odgovornost Vladimira Putina nije uopšte sporna.
Rusija nije članica Rimskog statuta, ali nije sve izgubljeno-Međunarodni krivični sud je ove sedmice potvrdio da ima nadležnost na teritoriji Ukrajini, a samim tim i nad djelima ruskih vojnika i Vladimira Putina, iako Rusija nije potpisnica. Naime, 2014.godine je Ukrajina prihvatila nadležnost MKS, pa sada MKS može istraživati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje počini vojska Ruske Federacije, čiji vrhovni komandant je Vladimir Putin.
U ovom trenutku, MKS je zaprimio zahtjev 39 država članica za otvaranje istrage za zločine u Ukrajini (Albanija, Australija, Austrija, Belgija, Bugarska, Kanada, Kolumbija, Kostarika, Hrvatska, Kipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Gruzija, Njemačka, Helenska republika (Grčka), Mađarska, Irska, Island, Italija, Latvija, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, Malta, Novi Zeland, Norveška, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Španija, Švedska, Švicarska, Velika Britanija). Ono što je bitno naglasiti je to da ovi zahtjevi omogućavaju Kancelariji tužioca MKS da otvori istragu o situaciji u Ukrajini od 21.novembra 2013.godine, a koji se tiču bilo kakvih navoda o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i genocidu, u bilo kom dijelu Ukrajine, počinjenih od strane bilo koje osobe.
Ono o čemu u ovom trenutku se već može izvjesno govoriti je granatiranje civilnih ciljeva i civila u urbanim i gusto naseljenim područjima, koristeći neprecizno oružje, vođenje agresivnog rata (član 8bis Statusa MKS). Problem sa krivičnim djelom agresije je nadležnost-vršenje nadležnosti nad ovim zločinom je u ovom trenutku onemogućeno jer, prvo, MKS nema nadležnost nad zločinom kada su ga počinili državljani ili na teritoriju države koja nije stranka (član 15. bis (5) Statuta MKS-a); i drugo, Vijeće sigurnosti UN-a ovu situaciju nije uputilo tužiocu MKS-a (član 15. ter Statuta MKS-a).
Tužioci u zemljama u koje prelaze izbjeglice iz Ukrajine (posebno u Poljskoj) vrše saslušanja izbjeglica u svojstvu svjedoka, kako bi se blagovremeno prikupili dokazi. Po prvi put, dokazi za djela iz generičke grupe ratnih zločina se prikupljaju i novim tehnologijama, putem aplikacije eyeWitness to Atrocities, odnosno, očevidac zločina, koja kombinira pravo i tehnologiju, a faktički znači da se događaji snimaju mobilnim aparatom, a aplikacija ih pretvara u metadata koji su neophodni da se dokaže autentičnost istih pred sudom. Nakon toga, stvara se odgovarajući lanac čuvanja snimaka i fotografija, koji će omogućiti korištenje ovom tehnologijom prikupljenih dokaza u sudskim postupcima.
Glavni tužilac MKS, Karim A.A. Khan, QC je naglasio: “Niti jedan pojedinac u situaciji u Ukrajini nema dozvolu za počinjenje zločina pod jurisdikcijom Međunarodnog krivičnog suda.”. Istražitelji Kancelarije tužioca su upućeni na teren u četvrtak, 03.03.2022.godine, a glavni tužilac je izjavio da će njegova Kancelarija pratiti lanac komandovanja do samog vrha, ako istražioci utvrde da su počinjeni ratni zločini.
Ako MKS izda naredbe za hapšenje političkog ili vojnog rukovodstva Rusije, isti vjerovatno neće biti izvršeni dok se te osobe nalaze na poziciji moći. S druge strane, primjeri drugih situacija (npr.bivši predsjednik Sudana Omar Al Bashir) pokazuju da nijedan režim, koliko god autokratski ili nasilan bio, nije vječan. U slučaju promjene režima, nije nezamislivo da Vijeće sigurnosti UN uputi predmet MKS.
Mora se uzeti u obzir i drugi aspekt radi kojeg je širenje informacija o istrazi MKS važno-istom su obuhvaćeni komandanti Ruske vojske na terenu, kao i same trupe. Činjenica da oni mogu biti uhapšeni i procesuirani mnogo jednostavnije od Vladimira Putina sigurno neće djelovati ohrabrujuće na njih u smislu borbenog morala.
Treći aspekt je činjenica da istraga MKS dodatno delegitimizira režim u Rusiji, jer uprkos propagandi i političkom nasilju, u samoj Rusiji nema toliko podrške ratu. Antiratni protesti su svakodnevni, a preko 7000 ljudi je uhapšeno tokom samo prve sedmice rata.
Za razliku od ratova na teritoriji bivše Jugoslavije ili događaja u Ruandi, čini se da je međunarodno pravosuđe mnogo spremnije, a što zasigurno mođe djelovati samo obeshrabrujuće za sve uključene u invaziju na Ukrajinu…jer svi putevi izgleda vode u Hag.
(analizu je napisao pravni eksper koji je godinama radio u Haagu, ali zbog prirode posla ne može biti potpisan pod tekst)
„Dugo smo objašnjavali ko je stvarni i realni problem Balkana, Evrope i cijelog svijeta. Nisu nas, čini se, ozbiljno shvatali“, napisat će na svom Twitter nalogu lider Naroda i Pravde Elmedin Konaković i pokazati cijelom svijetu zašto ga uopće ne treba ozbiljno shvatati.
Upišite u Google pretraživaču „Elmedin Konaković Rusija“. Dobit ćete nekoliko rezultata, ali nijedan od njih nije stariji od dva mjeseca. Najcitiranija Konakovićeva izjava u kojoj pominje Ruse je ona od 10. februara 2022. godine.
„Lakše bi bilo organizirati pregovore Rusije i Ukrajine, nego ove o izmjenama Izbornog zakona“, rekao je Konaković.
Dakle, „dugo je objašnjavao“ ko je stvarni i realni problem Balkana“, ali ga, čini se, niko nije ozbiljno shvatio. Pa mu sada ne preostaje ništa drugo nego da sam istakne svoja „nepostojeća upozorenja“ o štetnom ruskom uticaju.
Da je lider NiP-a „vrsni poznavalac“ Rusije i djelovanja ruskih obavještajnih službi pokazuje i njegov Facebook status od 15. 12. 2020. godine.
„Nismo šampioni korupcije na svjetskim ljestvicama zbog uticaja Rusije. Nije nam KGB postavljao direktore javnih kompanija koje su uništene i u velikim su ekonomskim minusima. Nisu nam krivi za ocjene na Pisa testovima vanjski faktori“, pisao je Konaković prije godinu i po dok je „upozoravao na štetni uticaj Rusije“, ali ga, čini se, nisu ozbiljno shvatali.
To što predsjednik jedne političke partije ne zna da ruski KGB ne postoji od 1995. godine, i nije toliki problem, koliki je problem to što danas ističe da je „dugo upozoravao“ na štetni ruski uticaj o kojem nikad ranije govorio nije.
Da Konaković ne bude usamljen, pobrinuo se Damir Mašić. Nakon što je Rusija započela agresiju na Ukrajinu, ovaj federalni zastupnik SDP-a postao je ekspert za štetni ruski uticaj.
„Dobro ste se sjetili. Pet godina pričamo o tome. Uglavnom, bolje ikad, nego nikad“, poručio je Mašić putem Twittera generalnom sekretaru NATO-a koji je 4. marta ove godine upozorio da je „BiH ugrožena namjerama Rusije“.
Uzalud ćete roviti po arhivama. Posljednjih pet godina Damir Mašić nije potrošio govoreći o štetnom ruskom uticaju. Ali zato je bio saučesnik u operacijama koje su provodili proruski političari u BiH.
„Legitimni sa agresorom Putinom“, objavit će 24. februara ove godine na svom Twitter nalogu Damir Mašić, prilažući fotografiju Dragana Čovića sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
No, kada je 2019. godine „Legitimni“ koji je povezan sa „agresorom Putinom“, sapoćio da HDZ i SNSD Milorada Dodika neće podržati Osmana Mehmedagića za direktora OSA-e, do sada neviđeni ekspert da štetni ruski uticaj je likovao.
„Bakir na aparatima“., napisao je Mašić, dijeleći tekst pod naslovom: „SNSD neće podržati Osmana Mehmedagića za direktora OSA-e“.
Samo nekoliko dana ranije, Damir Mašić se na privatnoj zabavi koju je organizirao Staša Košarac družio sa Igorom Manulikom, službenikom „agresorske“ Ambasade Ruske Federacije.
Damir Mašić sa Igorom Manulikom
Rječnikom ruskog ambasadora u BiH zgrožen je i federalni ministar unutrašnjih poslova, federalni delegat i kantonalni zastupnik Aljoša Čampara. I on je, u međuvremenu, postao ekspert za pitanja štetnog ruskog uticaja, kojeg, u junu 2020. godine minimizirao gostujući u emisiji Centralni dnevnik.
„Pretjeruju“, reći će tada usaglašeni ministar i njegov domaćin Senad Hadžifejzović, osvrćući se na priče o ruskim operacijama u BiH.
Čamparin intervju sa Face TV-a ubrzo su iskoristili čelnici Republike Srpske. U svom „nelegalnom izvještaju“ dostavljenom UN-u, zvaničnici RS pišu da je „insajder“ Aljoša Čampara raskrinkao sarajevski obavještajni rat protiv tog entiteta.
izvještaj Vlade RS: Čampara raskrinkao obavještajni rat protiv Republike Srpske
Nakon skoro dvanaest sati sastanaka, federalna zastupnica Naše stranke Sabina Ćudić uspjela je 25. februara ove godine na Twitteru objaviti svoju fotografiju i zapitati se „kako spriječiti mračne scenarije u BiH i na Balkanu“.
Odgovor na ovo pitanje bi mogao biti – članstvom u NATO-u. Ali Sabina Ćudić je 2019. godine izjavila „nema smisla trošiti energiju na NATO, već se treba fokusirati na evropski put.
Mada, NATO i EUFOR – to je isto. Barem tako misli sveprisutna vojna, politička, ekonomska, pravna i svakojaka druga analitičarka Ivana Marić.
Prekjučer je napisala da nas nema ko napasti. Danas piše da je dobro što je NATO tu. Ili EUFOR. Za nju je to sve isto.
U ovom broju Oslobođenja ima prelijepa priča o ratnom prijateljstvu začetom na kalesijskom frontu: Ukrajinka Svetlana, koja je u predratnu Bosnu i Hercegovinu došla trbuhom za kruhom, pridružila se borcima Armije BiH i rame uz rame ratovala s njima. Gotovo 30 godina poslije, kada se njezina zemlja našla u bosanskom loncu najezde tenkova iz susjedstva, Svetlani su spas za unučad ponudili bivši suborci: eno je u Njemačkoj, kod jednog od njih.
Rijeka izbjeglica napušta Ukrajinu, mahom žene i djeca, kao onomad devedesetih našu zemlju, cijeli svijet prenosi slike razrušenih gradova koji jedan po jedan padaju pod snagom ruske artiljerije, iz etera nadiru apeli ukrajinskih vlasti čije stanovništvo ostaje bez struje, vode, hrane, sanitetskog materijala.
NATO NEMA DIJEME
Zvuči poznato, zar ne? Istina je, kao i uvijek, nešto kompleksnija: iako kasna zima 2022. bolno liči – naročito nama koji smo preživjeli rat na ovim prostorima – na ono proljeće iz 1992, trideset godina kasnije Evropa i ostatak svijeta se prema Ukrajini znatno drugačije odnose nego nekad prema našoj zemlji i to je ono što budi nadu.
Uostalom, najvažnija razlika – pričamo o ratu – jeste u naoružanju, koje danas Ukrajini poklanjaju, za razliku od naše zemlje, kojoj je – uprkos najezdi tenkova preko Drine – nametnut embargo na oružje, a da ne govorimo o tome koliko su razni mitterrandi zamajavali svoje evropske i američke partnere pričom kako u opsjednutom Sarajevu nije tako strašno, jer zaboga nije bilo granata u onih nekoliko sati koliko je njima trebalo da postanu počasni građani glavnog grada BiH.
Zbog toga je beskrajno poučno ovdašnje iskustvo, ona vjera i nada – sjećamo se? – koju smo prvo nedjeljama, pa mjesecima koji su se pretvarali u godine, gajili očekujući spas s neba, apsolutno sigurni da će pravdoljubivi (zapadni) svijet ustati u odbranu onih principa zbog kojih su Ujedinjene nacije i nastale. Redala su se godišnja doba, istina i rezolucije UN-a, otvoreni su humanitarni koridori, ali stvarne pomoći napadnutim gradovima nije bilo dok se SAD nisu umiješale (godinama kasnije, Peter Galbraiht, prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj, saslušavan je pred Kongresom zbog posredovanja u snabdijevanju iranskim oružjem ARBiH). Naš rat je, svakodnevno nas podsjećaju domaći političari, završio u Daytonu, kome se zadnjih godina traži dlaka u jajetu, međunarodni su sudovi donijeli odluke za koje baš ne možemo reći da ih svi poštuju, ali za ovu je priču mnogo važnije da su naši susjedi – čiju su involviranost u napade na nezavisnu, međunarodnu priznatu BiH, posvjedočile i haške presude – nakon svega dobili jednake euroatlantske šanse kao i BiH. Naravno da je BiH mogla, zahvaljujući pomoći, uraditi na sebi mnogo više, ali jednako tako je jasno da su i danas problemi Zapadnog Balkana poprilično slični kada se govori o stepenima korupcije i sklonostima ka autokratskim vladavinama. Hoću reći da je Evropa i poslije Daytona nastavila svoj parcijalni odnos prema Balkanu i da se dugo činilo da iz ratova na Balkanu ništa i ne želi naučiti.
No, s Ukrajinom se izgleda mnogo toga mijenja. NATO nema dileme ko koga napada, ali rezolutno poručuje da se neće miješati, štitit će svoje članice, a one će pak pojedinačno Ukrajinu pomagati i u oružju. Američki predsjednik Joe Biden ne krije empatiju spram Ukrajinaca, ali nema dvojbi – bilo kakvo uplitanje značilo bi treći svjetski rat, koji niko ne želi. Evropska unija govori jednim glasom, zapravo cijeli svijet je pokazao iznimno visok stepen jedinstva: Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu, zaključak je 141 države u UN-u. Protiv su bile Rusija, Bjelorusija, Sirija, Eritreja i Sjeverna Koreja, što samo po sebi sve govori, kao i podatak da je među 35 suzdržanih bila i Kina. Najvažniji za Zapadni Balkan i naročito za našu zemlju jeste podatak da je Srbija dio one družine od 141 “za”, iako je do prevrata u stavu došlo za nepuna dva sata. Nisu, zaista, barem za nas, bitni razlozi koje Aleksandar Vučić posljednjih dana iznosi pravdajući se za ovaj čin, mnogo je važnije što je pridružujući se demokraciji i principima nepovredivosti teritorija, susjedna Srbija demaskirala i ovdašnjeg secesionistu, inače člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika. Bez pretjerivanja, ovaj Vučićev šamar politički jednako bridi kao i ekonomske sankcije porodičnom carstvu koje su SAD nedavno nametnule lideru SNSD-a i s njime korupcijom povezanim firmama.
IZOSTALA PODRŠKA SRBIJE
Upravo tu treba tražiti ničim izazvanu erupciju bijesa na procedure i rad Predsjedništva BiH. Dok Srbija nije bila “za”, Dodik je mudro šutio, pa njegov kabinet nije ni poslao izjašnjenje o glasanju u UN-u, valjda prihvatajući izvorni Dayton i način odlučivanja u vrhu države. Nakon srbijanskog “za”, Dodik je na sva zvona udario na ovdašnju opredijeljenost ka evropskom putu, pa još i sastavio pismo generalnom sekretaru UN-a. Da se ima o čemu pričati, kad već on sam nema šta reći protiv zvaničnog Beograda. No, zato je dostojanstveno demantirao glasine o vlastitim ambicijama da krene putem Donbasa, bit će svjestan da bi podrška Srbije ovaj put izostala. Čak je poveo i Željku Cvijanović u prijateljsku posjetu ukrajinskoj crkvi, mada niko nije saznao jesu li tom prilikom vratili i onu ikonu koje se, kao poklona, odrekao Sergej Lavrov, ruski ministar spoljnih poslova. U ukrajinskoj crkvi dočekani su s radošću: mudri svećenik zna da su najtrajnija i najvrednija prijateljstva ona satkana u teškim vremenima, ali su i najvažnija i najduže traju. Što je razlog više da mi, koji pamtimo devedesete, i koji sigurno nemamo – osim u simboličnoj ravni – neku značajniju pomoć za Ukrajinu, danas shvatimo koliko je važno razmišljati o izbjeglicama i onom šta možemo učiniti za njih. Iskustvo nas uči da skoro 30 posto stanovništva, iz raznih razloga, traži spas od rata. U slučaju Ukrajine to su milioni ljudi, no oni milioni, daleko brojniji, koji ostaju u Ukrajini – pod teretima koje tako dobro pamtimo – trebaju naš glas podrške i nadu da će njihov pakao uskoro prestati. Živjela Ukrajina!
Doktrina srpskog sveta danas je kopija i strateški instrument doktrine ruskog sveta. Savremenu doktrinu ruskog svetakojoj historijski prethode doktrine: Moskva – Treći Rim, panslavensko pravoslavno jedinstvo itd. utemeljio je ruski književnik Aleksandar Solženjicin. Iako je postao svjetski poznat i afirmirmaciju stekao po tome što je razotkrio Gulag[1], po svom nepokolebljivom antikomunizmu, Solženjicin je pozdravio Putinov uspon na vlast (1999.) i pohvalio ga za to što je Rusima vratio kolektivni nacionalni ponos brutalnim gušenjem Čečenskog pokreta za nezavisnost (1991. – 2000.).[2] Solženjicin je dobitnik Nobelove nagrade za mir od koje je značajan iznos novca usmjerio za humanitarne svrhe u Rusiji, što je bio povod Putinu da ga, u vrijeme ozbiljne bolesti, posjeti (2007.) i lično mu uruči državnu nagradu za humanitarni rad. U spisu Obnova Rusiji (1990.), objavljenom u danima raspada SSSR-a, Solženjicin kritizira sovjetsku politiku međusobnog razgraničenja sovjetskih republika u samostalne države i zalaže se za Rusku uniju kao novu slavensku državu koja obuhvata Ukrajinu, Bjelorusiju, Rusiju i etnički ruske dijelove Kazahstana. Kazahstan je ključni ruski saveznik i član Carinske unije s Rusijom na čelu. Više od 20% stanovništva Kazahstana su etnički Rusi, koji čine većinu u mnogim sjevernim dijelovima zemlje.
Ruska unija kao Jedinstvena (samosvojna) slavenska država utemeljena na ruskom pravoslavlju bila bi sjajna alternativa zapadnom dekadentnom liberalizmu, pisao je Solženjicin. Ideja Ruske unije A. Solženjicina je nastavak malo modificirane ideje Ruskog carstva, Velike Rusije. Osnova je Putinovoj ideji ruskog sveta. Ideja srpskog sveta je imitacija Putinove ideje ruskogsveta. Solženjicin je uvjeren u jedinstvo bjeloruskog, ruskog i ukrajinskog naroda koji su historijski odvojeni invazijom Mongola i poljskom kolonizacijom. Svi mi potičemo iz dragocijenog Kijeva gdje je nastala ruska država, kako se navodi u Nestorovoj hronici, piše Solženjicin i dodaje da su u Poljskoj i Litvaniji Bijeli Rusi (Bjelorusi) i Mali Rusi (Ukrajinci) priznali da su Rusi i da su se borili protiv polonizacije i katoličanstva. Pripajanje tih zemalja Rusiji smatralo se u to vrijeme ponovnim ujedinjenjem, kaže Solženjicin. Solženjicin priznaje patnje Ukrajinaca za vrijeme SSSR-a, Gladomor[1] u Ukrajini (1933.) kao ruski genocid, ali kaže da to nije razlog da se Ukrajina odcijepi, osobito oni dijelove koji nisu dio stare Ukrajine kao što su Novorossia, Krim ili Donbas i područja oko Kaspijskog mora. Nagovještavajući današnju rusku retoriku, Solženjicin kaže, da ukoliko Ukrajina bude zahtijevala neovisnost, tim bi regijama trebalo biti dozvoljeno da se samoorganiziraju. Dvadeset četiri godine kasnije (2014.) to se i dogodilo. Veći procenat etnički Rusa na tim prostorima samoorganizirao se, uz rusku političku i vojnu pomoć, i izveden je iz pravnog suvereniteta Ukrajine. Odvajanje Ukrajine danas bi značilo razdvajanje milijuna obitelji i naroda”, piše Solženjicin.
“Takva mješavina stanovništva, čitave regije s ruskom većinom; koliko je ljudi koji ne mogu izabrati između dva naroda, koliko je ljudi mješovite nacionalne pripadnosti, koliko je mješovitih brakova koji se do sada nisu smatrali mješovitim. U većini regija, ne postoji ni najmanji nagovještaj netrpeljivosti između Ukrajinaca i Rusa”, kaže Solženjicin.
Sve to se, kako kaže, u potpunosti odnosi i na Bjelorusiju.
U naprijed spomenutom eseju Obnova Rusije, Solženjicin istovremeno kritizira sovjetsku ambiciju Rusa da nametnu svoju dominaciju nad ne-ruskim narodima rekavši da će to
uništiti rusku nacionalnu bit”.
U tom kontekstu pozvao je na hitno raskidanje veza sa tri Baltičke države, Moldavijom i tri države Sjevernog Kavkaza, te sa svim centralnoazijskim državama, izuzev Kazahstana, s kojim treba zadržati savez, jer u njemu živi značajan procenat Rusa, Ukrajinaca i drugih neturkmenskih naroda. Rusija nema dovoljno snage da kontrolira čitavo nekadašnje Rusko carstvo, ni cijeli prostor nekadašnjeg SSSR-a, a pokušaji da to održi samo će
ubrzati naše uništenje, smatra Solženjicin.
Solženjicin je samozadovoljno poželio centralnoeuropskim državama bivšeg sovjetskog bloka svako dobro dodavši da Rusija ne može priuštiti da ih obskrbljuje prirodnim resursima.
Radujemo se uspjesima država srednje Europe, neka žive i napreduju u slobodi, piše on i dodaje: “I neka plate sve u skladu sa cijenama na svjetskom tržištu”.
Događaji u Ukrajini, krajem 2013. i početkom 2014. godine vrlo jasno pokazuju praktičnu manifestaciju Solženjicinovih ideja države Rusije kao unije Ruskog naroda. Sa Ukrajinom su naši zapadni partneri prešli granicu … Na kraju, bili su potpuno svjesni da u Ukrajini i na Krimu žive milioni Rusa, obrazložio je Putin svoju invaziju juga Ukrajine. Ubrzo nakon njega, njegov sekretar za odnose sa javnošću Dmitri Peskov, komentarišući rusku okupaciju Krima, kazao je (7. 03. 2014.) da je Putin garant sigurnosti ruskog sveta. Na taj način, koncept ruskog sveta postao je osiguran, a postsovjetske državne granice definirane su kao čisto uslovne i formalne. Paralelno s ovom promjenom zvanične politike, Moskva je prvi put, od pada Sovjetskog Saveza, odlučno i djelotvorno branila interese Rusa izvan Rusije. Zadovoljstvo Kremlja blagostanjem etničkih Rusa u susjednim državama postalo je najvažniji uslov nepovredivosti njihovih granica. Kremlj, od drugog mandata Putina (2005.), aktivno podržava glasno političko opredjeljenje Ruske dijaspore koja se identificira kao politički predstavnici ruskog sveta i pruža joj kulturnu, obrazovnu, materijalnu i svakovrsnu tzv. humanitarnu pomoć, ako se traži od Moskve. U novembru 2015. godine, Putin je na petom Svjetskom kongresu sunarodnika[1]koji žive u inostranstvu objavio da je ponovno ujedinjenje Krima i Sevastopolja sa Rusijom postalo važan faktor u konsolidaciji Rusa u inostranstvu i čitavog ruskog sveta.
Za savrenmenu rusku postsovjetsku politiku bilo je veoma bitno pitanje mogućnosri da se Kazahstan udalji od Ruske Federacije nakon odlaska s vlasti doskorašnjeg predsjednika Nursultana Nazarbajeva, ono što se desilo u Gruziji (2003.), gdje je izvedena Ružičasta revolucija pobjedom na izborima prozapadno orijentiranog američkog studenta Mihaela Sakašvilija i što se dogodilo u Ukrajini (2005.) gdje je izvedena Narandžasta revolucija pobjedom zapadno orijentiranog Viktora Juščenka za njenog predsjednika. Ruski predsjednik Vladimir Putin je više puta naglasio značaj Kazahstana kao pouzdanog saveznika Rusije i pohvalio njegovog višedecenijskog predsjednika Nursultana Nazarbaeva (od 1989. – 2020.)[1] kao mudrog vođu koji je posvećen dobrobiti svoje zemlje. Smatrao ga je čak jednim od možda najsposobniji lidera svih postsovjetskih država, jer je postigao potpuno jedinstvenu stvar. On je stvorio državu na teritoriju na kojem nikada nije postojala nikakva država. Kazahstanci nikad do sada nisu imali svoju državu. On ju je stvorio. U tom smislu on je na post-sovjetskom prostoru apsolutno jedinstvena osoba, smatra Putin. Kazahstanci su uvidjeli prednosti ostanka na velikoruskom prostoru, kaže Putin, i zbog toga uvažavaju Rusku ideju avroazije.[2] Kao što je ideja ruskog svetaobjedinjenje svih Rusa u Rusku uniju, Ruske Federacije, Ukrajine, Bjelorusije i onih dijelova Kazahstana u kojima su većina etnički Rusi, tako je i ideja srpskog sveta objedinjenje svih Srba, Srbije, RS, tzv. etničkih srpskih prostora: Kosova, Crne Gore, Hrvatske i Makedonije. U najvišim državnim krugovima Ruske Federacije, ali i u brojnim knjigama iz historije, diplomatije, kao i medijima, od kraja XX. i početka XXI. stoljeća prisutna je ocjena da je Srbija strateški partner Rusije na Balkanu. Rusija preko Srbije teži da ostvari regionalni, ali i širi politički uticaj. U tom kontekstu treba sagledavati i rusko viđenje odnosa Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta RS, odnosno rusku podršku njegovog održanja i jačanja kao potencijalnog prostora za širenje svog uticaja na Balkanu, uticaja na EU, a posebno kao tzv. crvenu liniju daljeg širenja NATO-a na Balkanu. Imajući sve to u vidu, vrlo je evidentno, s jedne strane, da je srpski svet kopija, a s druge strane, instrument ruskog sveta za prostor zapadnog Balkana i suprotstavljanje daljem širenju EU, posebno NATO-a. Ono što znači ruski svet za istočnu Evropu to znači srpski svet za zapadni Balkan.
Fond Ruski svijet
Ukazom Putina (2007.) formiran je FondRuski svet. Svrha formiranja Fonda je zaštita ruskih nacionalnih vrijednosti, ruskog jezika, ruskog pravoslavlja i ruskog historijskog pamćenja. Za djelatnost i rad Fonda zaduženi su neposredni realizatori najužeg dijela ruske politike na najvišem stupnju, izaslanik administracije predsjednika RF, ministar spoljnih poslova i ministar obrazovanja. Budući da je prilikom osnivanja bilo jasno da je Fond instrument političkog uticaja Ruske Federacije, tadašnji patrijarh moskovski i cijele Rusije, Kiril, osjetio je potrebu da kaže da Fond “nije instrument političkog uticaja Ruske Federacije”, ali je, tom prilikom, u isto vrijeme, nominirao narode na koje se odnosi djelatnost Fonda i objasnio zašto se rad Fonda odnosi na njih. Rekao je da se rad Fonda odnosi, ne samo na Ruse, već i Bjeloruse i Ukrajinace. Ovi narodi, kako je naglasio, imaju jednu duhovnu kulturu, on ju je nazvao ruskom kulturom. Njihova kultura je jedna, ruska, jer svi oni govore ruskim kao maternjim jezikom, imaju rusku pravoslavnu vjeru i rusko historijsko pamćenje. Zbog toga oni čine i pripadaju jednom, ruskom svijetu. Kiril, je tom prilikom pozvao Bjeloruse i Ukrajince kao narode ruske kulture da se uključe u djelatnosti Fonda Ruski svijet, jer samo tako mogu da “odbrane svoje duhovne, kulturne, civilizacijske interese u svijetu koji se globalizuje”. Narodi koji imaju rusku kulturu, koji njoj pripadaju, čine ruski svijet. Dakle, patrijarh moskovski i cijele Rusije Kiril, precizno je odredio s obzirom na djelatnost Fonda Ruski svijet da je pojam Ruski svijet kulturološkog karakter koji podrazumijeva jedan, ruski, jezik, jednu, rusku, pravoslavnu vjeru i jedno historijsko pamćenje, da taj svijet čine Rusi, Blelorusi i Ukrajinci i da Ruski svijet u svjetskoj tendenciji globalizacije predstavlja instrument njihovog opstanka.
Doktrina ruskog svijeta ima hegemonistički politički karakter. Ona je, s jedne strane, gruba negacija posebnosti nacionalnog identiteta Bjelorusa i Ukrajinaca, a time, s druge strane, i političkog suvereniteta i identiteta Bjelorusije i Ukrajine kao njihovih nacionalnih država. Negacija izvanruskog nacionalnog identiteta Ukrajinaca i Bjelorusa je prvi, ali ključni korak negacije Bjelorusije i Ukrajine kao njihovih država. Prvo se svojataju narodi, a potom njihove države na način da se negacija posebnosti Bjelorusa i Ukrajinaca stavlja u prvi plan da bi se iztoga izvelo pravo na prisvajanje njihovih država. Napad na državu kao međunarodni subjek je međunarodna krivica, dok napad na nacionalnu kulturu nije. Kulturne negacije naroda mogu dugo trajati kao teorijsko neslaganje, kao spor s elementima tzv. verbalnog delikta, te po automatizmu ne proizvodi nikakvu međunarodnu reakciju. Nakon negiranja kulturnog identiteta naroda proizvodi se kao normalan prirodan tok razvoja stvari negacija njegovog prava na svoju državu.
U kulturološkoj doktrini ruski svijet sadržana je teorija nacije kao duhovne zajednice, duhovne tvorevine. Ruska nacija je duhovna, kulturna zajednica zasnovana na ruskom jeziku, pravoslavnoj vjeri i ruskoj historiji. Ti duhovni kulturni osnovi ruske nacije su istovremeno i dulturno kulturni osnovi bjeloruskog i ukrajinskog naroda, te zbog toga oni nemaju osnov samostalnog političkog organizovanja svojih samostalnih država. Za sve narode jedne kulture, u ovom slučaju ruske kulture potrebna je i nužna samo jedna njihova zajednička država, Rusija. “Ruska ideja”, pojam kojeg je uveo ruski književnik F.M. Dostojevski, “temelji se na hrišćanskom pogledu na svijet i konceptu sabornosti”.
Doktrina ruski svijet s ovakvim sadržajem je nužno agresivna i hegemonistička. Njom se proizvodi pravo na uništenje država spornog nacionalno kulturnog identiteta ili, u nešto boljoj varijanti, svodi na pravo na ograničen nivo i oblik njihovog suvereniteta i integriteta. Ona se zasniva na prekograničnom kulturnom identitetu i jedinstvu, te na osnovu toga proizvodi raznovrsne međudržavne sporove različitog intenziteta, uključujući i agresiju.
Nakon raspada SSSR-a nestao je jedan oblik ruske imperije. S njenim raspadom došlo je do političkih podjela ruskog naroda po novo nastalom državnom principu. To je proizvelo ruski politički osjećaj, odmah poslije Jeljcinovoe vlasti, da je raspad SSSR-a tragičan politički događaj koji je razjedinio ruski narod. S ekonomskim i vojnim jačanjem RF u prvom mandatu Putina razvija se i jača ideja potrebe povratka razbijenog jedinstva ruskog naroda. Ruski sunarodnici koji su ostali da žive u novim državama počeli su izazivati sažaljenje kod Rusa u RF zbog navodnog ugrožavanja njihovog statusa, posebno u pogledu praktične primjene ruskog jezika u svakodnevnoj međugrađanskoj komunikaciji. Kao pripadnici hegemonog naroda sovjetskog jedinstva svaki politički incident su tumačili i sagledavali kao narušavanje svog političkog statusa. Pred RF se postavilo, vještački ili prirodno, svejedno je, pitanje rješavanja položaja Rusa izvan granica RF. To pitanje je dobilo prioritet u vanjskoj bilateralnoj politici RF sa državama bivšeg SSSR-a.. Kao jedno od rješenja, ne jedino, bilo je davanje prava Rusima iz iz tih država na doseljenje u RF, uz dobijanje ruskog državljanstva i s tim u vezi svih drugih prava. Poseban politički akcenat stavljen je na položaj Rusa u centralno evropskim i Baltičkim zemljama koje su se vrlo brzo nakon izlaska iz SSSR-a politički orijentirale na članstvo u EU. U tim političkim okolnostima formiran je Fond ruski svijet (2007.). Početkom 2013. godine Putin je svojim ukazom proglasio 2014. godinu kao “Godinu kulture”, nije je nazvao godinom ruske kulture, ali je u osnovi “Godine kulture” bila naglašena ruska kultura, njen značaj i veličina, s jedne, te potreba njenog očuvanja i jačanja, s druge strane. U martu mjesecu “Godine kulture” (2014.) RF je izvršila aneksiju Krima i dala potpunu podršku proruskim separatistima Donjecka i Luganjska da formiraju, proglase i izvedu izvan pravnog suvereniteta Ukrajine svoje separatističke republike. Veoma je karakteristično Putinovo obrazločenje okupacije Krima i objašnjenje njegovog ruskog karaktera. Pred poslanicima Dume Putin je (18. 03.2014.) je utvrdio da je ruski narod “jedan od najvećih, ako ne najveći podijeljeni narod na svijetu”, da je to stanje izazvano raspadom SSSR-a. Ovu Putinovu ocjenu parafrazirao je i upotrijebio A. Vulin na srpski svet; Srbi danas žive podijeljeni u više država i zato je zadatak njegove generacije da ujedini sve Srbe u okrućenju sa Srbijom. Vrlo je karakteristično Putinovo obrazloženje zašto je aneksija Krima opravdana i razumljiva. “Na Krimu je sve prožeto našom zajedničkom historijom i sve nas ispunjava ponosom. Ovdje je drevni Hersones, gdje je kršten sveti knez Vladimir. Njegov duhovni podvig, primanje pravoslavlja, predodredilo je ukupnu kulturnu, vrijednosnu, civilizacijsku osnovu koja je zajednička narodima Rusije, Ukrajine i Bjelorusije”, kazao je Putin. Ne znamo da li mu je ovo objašnjenje jedinstva Ruske, Ukrajinske i Bjeloruske kulture napisao patrijarh moskovski icijele Rusije Kiril, ali je vrlo interesantno da predsjednik jedne, nominalno, sekularne države obrazlaže kulturni, vrijednosni, civilizacijski osnov Krima činjenicom da je na njemu kršten sveti knez Vladimir. Ova teokratska poruka Putina ukazuje nam na sljedeće postavke: (1) krštenje kneza Vladimira je “duhovni podvig” koji se dogodio na Krimu; (2) Krim je sveta pravoslavna zemlja; (3) kulturni, vrijednosni, civilizacijski osnov Rusije, Bjelorusije i Ukrajine je pravoslavlje, zato je Krim njihova “zajednička historija”; (3) pravoslavlje je ono što ove narode čini jedinstvenim i zato Krim u njemu zauzima posebno značajno mjesto; (4) knez Vladimir je svetac (za predsjednika sekularne države). (5) Ruse, Bjeloruse i Ukrajince “ispunjava ponos” na Krim. Za aktuelne ruske ideologe, ruska aneksija Krima simbolički označava “momenat urušavanja američke dominacije i nastanka novog, multipolarnog svijeta”; američki unipolarni svijet uspostavljen padom Berlinskog zida srušen je ruskom okupacijom Krima. Svojim višegodišnjim upravljanjem Rusijom Putin je izgradio specifišan sistem upravljanja koji se naziva putinizam. Prema Sajmon Sibag Montefjore, putinizam je ujedinjenje višestoljetne ruske tradicije, “autoritarnosti Romanovih, pravoslavlje, ruski nacionalizam, drugarski kapitalizam i sovjetsku birokratiju”.[1]Sagledavanjem sadržaja Putinovih političkih poruka povodom aneksije Krima, ali ukupnih međusobnih odnosa savremene ruske države i Ruske pravoslavne crkve zapaže se jedna vrlo karakteristična “asimetrička simfonija između RPC i
države”, što znači država, Rusija, je primarna, ali je njen najvažniji akter RPC. Na osnovu Putinovog obrazloženja aneksije Krima, ruski kulturolog Ilja Kalinjin (I. A. Kalinin) kaže da je Krim casus belli, povod rata sa Ukrajinom. Postavlja se pitanje: ako je Krim zajednička historijska zemlje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine koje ih sve ispunjava ponosom zašto ga RF otima ostalim njegovim vlasnicima i stavlja isključivo pod svoju kontrolu? Ovo pitanje nas vodi do historijskih geopolitičkih doktrina tzv. ruskog mesijanizma, do Moskve Trećeg rima, do Rusije zaštitnika i čuvara pravoslavlja, do Rusije zaštitnika i čuvara pravoslavnog slavenstva. Prema vrlo rasprostranjenoj opštedruštvenoj interpretaciji “Ruski svijet” objedinjuje dva politički mitska sjećanja, historijski politički mit “Sveta Rusija” i historijsko politički mit “Velika Rusija”. Rusija je “evropska prema Aziji, slavenska prema Evropi, a sveruska prema Slavenima”. Historijskopolitički mit “Velika Rusija” objasšnjen je u tekstu pod naslovom Politička doktrina Aleksandra Solženjicina. Srpski i ruski ideolozi smatraju da je osnov nerazdvojnih veza Rusije i Balkana njihova “duhovna realnost” koja se održava, primarno, ali ne samo, na pravoslavlju i “uspješnoj ruskoj diplomatiji”. Odnos savremene EU prema Balkanu, toleranciji srbijanske politike sjedenja na dvije stolice, podrške srpskom separatizmu u BiH, Crnoj Gori i Kosovu, su fenomenološki oblici zapadnoevropske političke društvene svijesti koji govore o tome da je za EU Rusija tradicionalni historijski čuvar balkanskog slavenstva.
. Velikosrpskaetnocentrička doktrina danas, srpski svet
Aktualna doktrina srpskog sveta odnosa Srbije i Srba u državama u okruženju je kopija Putinove doktrine ruskog sveta. Njena platforma je ideološka konstrukcija o ugroženosti i opasnosti po Srbe u državama u okruženju nastalim nakon raspada SFRJ. Doktrina srpskog sveta ima pravno političku izvedbu u Strategiji za očuvanje i jačanje odnosa matične države i Srba u regionu[1], dokumentu kojeg je usvojila Vlada Srbije BorisaTadića (januar 2011.), a čija izrada je trajala gotovo dvije godine. U povodu njenog usvajanja, ondašnji ministar za dijsporu je istakao da nikada više naši ljudi u svetu ne smeju biti tretirani kao politički protivnici, a Srbi u regionu nikada više ne smeju biti zloupotrebljavani u dnevnopolitičke svrhe. Svi moramo da se zamislimo nad činjenicom da 40 odsto naših ljudi živi van granica naše zemlje, da izvučemo pouke iz prošlosti i da više nikada ne dozvolimo da u Srbiji preovlada politika koja podstiče ljude da iz nje odlaze. Strategija (2011.) je novi oblik Memoranduma velikosrpske ideologije onog tipa kakav je bio Memorandum SANU (1986.).Duhovni tvorac najnovije velikosprske doktrine srpskog sveta je Dobrica Ćosić i njemu blizak krug ljud SANU. Rat u Bosni, srpski ideološko politički stratezi tretiraju isključivo borbom srpskog naroda za oslobođenje.[1] U svrhu dokaza te neistine skoncentrisana je velika intelektualno sigurnosna energija na fabrikovanju slučajeva koji su u funkciji relativizacije srpske odgovornosti za rat u Bosni (1992.-1995.). Dobrica Ćosić, uz brojne druge, bio je jedan od najaktivnijih u promovisanju takvog pristupa postratnoj situaciji u BiH. Nekoliko puta je izrekao skoro isti stav: Borba za istinu u prošlosti, borba za istinu u bosanskom ratu, otpor markalizaciji i srebrenizaciji bosanskog rata i saznanja istine o njemu koju su sakrile velike sile i islamski faktori. Mislim da je RS poslednja odbrana srpske istine, srpske demokratije i srpskog prava na opstanak.[2]
Odnos Srbije prema Srbima i državama u susjedstvu u kojima žive Srbi narušava međudržavne odnose u regionu, ali i unutrašnje političke odnose unutar tih država između srpskog naroda i drugih naroda koji s njima žive, s jedne, i njihovih domicilnih država, s druge strane. Na navedenu Strategiju Vlade Srbije prvi su reagirali i od nje se distancirali politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, tražeći od Srbije da im tako ne pomaže.
Veoma oštre reakcije stigle su iz Crne Gore. U njima se naglašava da se Strategijom nekadašnja Miloševićeva deviza ’svi Srbi u jednoj državi’ volšebno pretvorila u nekakav Tadićev rimejk, nešto u stilu ’više država a Srbi da upravljaju’. Nakon što je Vlada Crne Gore uputila i zvaničan demarš Vladi Srbije ističući da Strategija predstavlja direktno miješanje Srbije u unutarnje stvari Crne Gore te da je u potpunoj suprotnosti sa temeljnim principima dobrosusedskih odnosa, Vlada Srbije je, u međuvremenu, izbrisala iz Strategije zahtev o konstitutivnosti srpske zajednice u Hrvatskoj i o konstititivnosti Srba u Crnoj Gori. Sva Strategija se usmjerila primarno na Bosnu, na tzv. pomoć RS, ma šta to značilo. Strategija ističe da bi Republikа Srpskа trebаlo dа predstаvljа nаjvаžniju oblаst interesа i jedаn od držаvnih i nаcionаlnih spoljnopolitičkih prioritetа Republike Srbije… Sva ministarstva Srbije su dobila vrlo određene zadatke i obaveze. Republika Srpska bi trebalo da predstavlja najvažniju oblast interesa i jedan od državnih i nacionalnih spoljnopolitičkih prioriteta Republike Srbije. (…) Uz zalaganje za dosledno sprovođenje Dejtonskog sporazuma, neophodno je pomoći i podstaći napredak Republike Srpske i njenih institucija. Ministarstvo spoljnih poslova trebalo bi da na svaki način diplomatski podrži napore za opstanak Republike Srpske i u zaštitu uzme njena prava pred EU, SAD, SE, OEBS i UN. Neophodno je da nadležna ministarstva omoguće da svi građani Republike Srpske koji to žele dobiju i srpsko državljanstvo.
As Russian military forces thrust deeper into Ukraine, Putin has evidently concluded that Moscow can withstand new financial sanctions and even Russia’s isolation from the West. He is convinced that NATO will not fight for Ukraine and is calculating that Western unity will start to weaken as the war continues and sanctions also damage the European economies. If Kremlin ambitions of conquest are to be frozen Washington must embark on a major new strategic objective to de-imperialize Russia.
Western governments have attempted various defensive and reactive policies to curtail Moscow’s expansionism. Their past failures have reinforced Kremlin perceptions that the West ultimately lacks the willpower to counter an aggressive Russia. The only strategy that can dent Putin’s self-confidence must focus on the future of Russia itself. Such an approach needs a clear objective and methodology. The ultimate goal would be to reverse Russia’s neo-imperial offensives by helping its citizens transform the state into a genuine federation that accepts its neighbors as independent countries who decide on their own international alliances.
However, as this “transformation scenario” becomes increasingly improbable because of Kremlin resistance to any political reform, US policy planners must prepare for an alternative option – the “rupture scenario.” When federalism and pluralism fail to materialize in the midst of economic decline and a crippling financial embargo then separatist voices will gain traction. The Kremlin will face diminishing support for its foreign aggression as domestic politics become more conflictive, resources thinly stretched, and citizens no longer acquiescent. It is worth remembering that only a few years before its collapse the Soviet Union was engaged in numerous foreign military escapades, controlled half of Europe, and continued to trumpet its economic superiority over the West, while disguising its growing existential crisis.
Moscow’s assertive foreign policies serve to disguise Russia’s domestic decline and state failure. Indeed, escalating internal vulnerabilities are likely to make the Russian regime more aggressive and confrontational to demonstrate its strength before its capabilities seriously decline. Extensive public protests in Belarus in the summer of 2020 over blatant election fraud were an early warning for Moscow. The conventional wisdom about a passive Belarusian public mirror the widely held image of Russian citizens. Support for protesting Belarusian citizens was reported in various parts of Russia and although the rallies were eventually subdued, similarly to Russia the causes of the protests were not addressed.
The unexpected demonstrations and storming of government buildings in Kazakhstan in early January 2022 in response to rising fuel prices served as another reminder to Moscow that public anger simmers below the surface. The appearance of stability and public passivity, for which Belarus and Kazakhstan have been renowned, cannot be taken for granted in Russia itself. Moreover, triggering events such as collapsing currencies and fast falling living standards can escalate public outrage and opposition.
Growing internal turmoil may convince Russia’s regime that a bolder and riskier foreign policy strategy can bring domestic benefits. But such a policy could seriously misfire. A military quagmire in Ukraine with mounting losses for Russia’s armed forces, accumulating evidence of Kremlin war crimes against civilians, and punishing Western sanctions will not be sustainable for Putin. Regimes that lose wars or cannot win them when they have staked so much on victory invariably collapse in Russia. Power struggles within the ruling stratum can then explode in full force.
In a recent video conference, Putin rejected a proposal to let Russian regions secede if they no longer want to be part of the state. He warned of a repeat of the bloody wars in a collapsing Yugoslavia during the 1990s and revealed that there were 2,000 territorial claims nationwide that should be treated “very seriously” as they could divide up Russia. Putin’s admission indicates that the country’s domestic conditions are deteriorating on several vital fronts: economic, demographic, social, regional, ethnic, and political.
It is in the national security interests of the US to help Russia either to federalize or fracture, to decentralize or disintegrate. Neglecting Russia’s escalating domestic problems that leads to fragmentation can prove more damaging to Western interests than preparing to manage the international repercussions. An accelerated rupture of the Russian state will challenge the responses of the NATO alliance.
One cannot assume that Russia’s fracture will be involve a sudden and painless collapse of the regime. Much more likely it will be a long drawn out and bloody process. The triggers for rupture are many – a power struggle that provokes conflicts between security organs, an explosive protest against economic impoverishment; an inter-ethnic clash that escalates into a wider conflict; a violent provocation by hard-liners or nationalists that escapes police control; and mutinies in the military or intra-military battles based on ethnic allegiance.
State rupture will also impact on neighboring countries. Some will be susceptible to spillovers of conflict or subject to Moscow’s provocations, as the Kremlin will seek to divert attention from domestic upheaval. Other states will benefit from Russia’s cleavages by easing their security concerns and regaining lost territories. A federal collapse will also impact on the positions and strategies of major outside powers and can lead to significant strategic realignments and further raise China’s stature.
The US needs to develop an anticipatory strategy for managing Russia’s demise by supporting regionalism and federalism, acknowledging aspirations to sovereignty and separation, calibrating the position of other major powers, developing linkages with nascent state entities, strengthening the security of countries bordering Russia, and promoting trans-Atlanticism and trans-Pacificism among emerging states. Neglecting Russia’s state failure can prove more damaging to Western interests than preparing to manage its international repercussions. The sudden collapse of the Soviet Union over thirty years ago should serve as a lesson that geopolitical revolutions occur regardless of Kremlin denials or the West’s adherence to a transient status quo. My guide to the collapse of the Russian Federation will be published in the Spring.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: A Guide to Russia’s Rupture
Dok skoro cijeli svijet zabranjuje i blokira ruske državne kanale Sputnjik i Russia Today, Telemach d.o.o. i dalje u svojoj ponudi ima propagandne kanale Ruske Federacije.
Na broju 603, među informativnim kanalima, i danas, 1. marta 2022. godine, šest dana nakon početka ruske agresije na Ukrajinu,možete pronaći kanal Russia Today na kojem se, cjelodnevno, emitiraju vijesti na englesleskom jeziku. U pitanju je, naravno, ruski propagandni kanal čije je emiritanje još početkom februara ove godine zabranila i Njemačka.
Russia Today u ponudi Telemacha
“Komisija je 1. februara zvanično zabranila organizovanje i emitovanje programa RT DE u Njemačkoj, jer za to ne postoji potrebna dozvola u skladu sa medijskim zakonodavstvom”, navedeno je u saopćenju za javnost njemačke komisije zadužene za regulaciju medija.
Nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, njemački primjer slijedila je i Evropska unija.
“Zabranićemo medijsku mašinu Kremlja u EU. Državni mediji RT i Sputnjik, kao i njihove filijale, više neće moći da šire svoje laži, da opravdaju rat (predsjednika Rusije Vladimira) Putina i da siju podjele u našoj Uniji. Razvijamo alate za zabranu njihove otrovne i štetne dezinformacije u Evropi”, kazala je krajem prošle sedmice Ursula von der Leyen.
Koliko su relevantni ruski mediji, dokazuje i odluka regulatorne komisije u Rusiji-Roskomnadzor da prošle subote naloži nacionalnim medijima da iz svog sadržaja uklone svako spominjanje civila koje je ubila ruska vojska u Ukrajini, kao i izraze “invazija”, “ofanziva” ili “objava rata”.
Odluke Brisela, međutim, nisu promijenile stav Telemacha, kompanije iza koje stoji srbijanski biznismen Dragan Šolak. Tako ste u utorak ujutro, 1. marta, od 7.30 do 8 sati, putem Telemacha, na Russia Today mogli gledati reportažu o navodnim zločinima “nacističkih ukrajinskih jedinica” nad ruskim stanovništvom u Donbasu.
Reportaža RT-a o “ukrajinskim nacistima” u ponudi Telemacha
Telemach je, kao što je poznato, dio iste grupacije kojoj pripada i N1 televizija. Od početka ruske agresije na Ukrajinu, u programu N1 Sarajevo nekoliko puta su gostovali proruski analitičari, među kojima se posebno izdvaja izvjesni profesor Anis Bajraktarević. U petak, 25. februara, od 13 sati i 15 minuta ovaj analitičar u programu N1 iznosio proruske stavove.
“Ja često govorim, Rusi ne blefaju. Rusi kad nešto kažu i ponove to, onda zbilja to i urade. Ruska strategija će ići na pacifikaciju Ukrajine”, kazao je “analitičar” N1 Anis Bajraktarević.
Analitičar Bajraktarević je, gostujuči u programu N1, negodovao što se jedinice takozvanih republika Donjecka i Luhanjska, formiranih na teritoriji Ukrajine, nazivaju “paravojnim jedinicama”.
“Postoje eufemizmi o separatistima, o proruskim jedinicama. To su zapravo Rusi koji žive u Luhanjsku i Donjecku. To su entički Rusi. Oni nisu nikakvi proseparatisti”, rekao je Bajraktarević gostujujući, po ko zna koji put, u programu N1 televizije.
No, nisu samo analitičari N1 iznosili sporne stavove. Tako je, naime, na portalu N1 televizije u Sarajevu, nekoliko sati nakon početka ruske agresije na Ukrajinu objavljen članak pod naslovom – “Kako će se kriza u Ukrajini reflektirati na građane BiH”. Ništa, naravno, ne bi bilo sporno da tekst nije ilustrovan kartom, prema kojoj je ukrajinski poluotok Krim pripisan Rusiji.
Ova karta je, prema informacijama Istrage, uklonjena tek nakon što je ukrajinski diplomata u BiH intervenirao kod rukovodstva N1 televizije.
Osim ove karte, još nekoliko slučajeva zabilježenih na portalu N1 Sarajevo može se ocijeniti, u najmanju ruku, spornim.
“Banjalučani o krizi u Ukrajini: Rusija nikada nikoga nije napala”, glasio je naslov objavljen svega nekoliko sati prije nego je Rusija krenula u frontalni napad na Ukrajinu.
Da stvar bude još simptomatičnija, urednici N1 televizije odlučili su “sponzorisati” ovaj tekst na svojoj Facebook stranici, kako bi ga pročitalo što više ljudi.
Osim sa građanima Banja Luke, N1 je neposredno pred početak ruske agresije objavio i razgovor sa Danetom Čankovićem, predsjednikom Pokreta “Izbor je naš”, koji je otvoreno iskazao podšrku Rusima, a koji je ranije vodio kampanju protiv NATO-a.
“Rusi u Ukrajini su ugroženi kao narod”, naslovio je N1 svoj članak objavljen 21. feebruara 2022. godine u 14 sati i 16 minuta.
Trećeg dana ruske agresije na Ukrajinu, N1 je objavio vijest da su “Rusi ušli u Kijev”. No, prava istina je da su to bile diverzantske grupe ruske vojske, koje su mnogo ranije ubačene u glavni ukrajinski grad. Ruska vojska do danas nije ušla niti je okupirala Kijev. Osim toga, N1 televizija je na svom je blogu objavila kartu, prema kojoj su skoro svi veliki gradovi, uključujući Harkov i Kijev, pod okupacijom.
Na karti koju su objavili relevantni izvori, može se, zapravo, stvarni napredak ruskih snaga u Ukrajini.
N1, rekosmo, pripada istog grupaciji kao i Telemach d.o.o., najveći kablovski operater koji nije iz svoje ponude nije ukolonio rusku propagandnu TV stanicu Russia Today.
Sve do četvrtka ujutro, uprkos sili informacija o ruskom kidisanju na Ukrajinu, vjerovala sam u dogovor u posljednji čas, bolje rečeno nadala sam se da će Evropa izbjeći novi rat na svome teritoriju. Zašto i to ne reći, uzdala sam se u silu onih važnih državničkih imena, koji su svoje evropske karijere krunisali angažmanima za Rusiju – od nekadašnjeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera koji od 2005. radi za Gazprom, preko bivše austrijske ministrice vanjskih poslova Karin Kneissel angažirane u Rosneftu (na čijem je vjenčanju Vladimir Putin s mladom plesao valcer, kako je podsjetila prošli vikend naša suradnica Nada Zdravič), do Françoisa Fillona, francuskog premijera u tri mandata koji je odustao od predsjedničke kandidature na izborima što ih je dobio Emmanuel Macron, zbog afere nazvane Penelopa Gate.
Sličice mozaika
Mediji su se pozabavili Fillonovom imovinskom karticom pa se ispostavilo da nedostaje pokrića, naročito na imovini supruge, zbog kojih su i bračni par i najbliži suradnici 2020. godine u Parizu osuđeni na (različite) kazne zatvora i vraćanje milion eura, no u junu 2021.
Fillon je postao član Uprave Zaroubejnefta u Moskvi. Naravno, ovo su samo najzvučnija imena (javnosti poznata) elitne zapadne družine na platnom spisku ruske države. Schrödera novinari zovu i kumom Sjevernog toka II, evropsko-ruskog projekta zaustavljenog s početkom agresije na Ukrajinu, no analitičari su godinama upozoravali na to da je upravo ovaj projekat Putinovo ulaganje u zatvaranje oba oka Angele Merkel na njegov nimalo europski odnos kako prema ljudskim pravima vlastitog stanovništva, tako i prema svim onim ruskim uplitanjima u tuđe poslove, istovremeno podsjećajući na to kako Evropa nema ništa protiv kapitala ruske oligarhije. Upravo su tako, uostalom, ruske državne kompanije – dakle, Rusija – osvajale Evropu, ali i naše prostore – sjećamo se afere Agrokor koja je potresla Hrvatsku i cijeli Balkan, a nakon koje su dvije ruske državne banke postale gotovo stopostotni vlasnici nekadašnjeg Todorićevog carstva. Ovdje zaista vrijedi napraviti digresiju: od početka invazije na Ukrajinu, Bosanci i Hercegovci su se (neopravdano) uspaničili zbog Sberbank BH, koja je u procesu transformacije vlasništva, ali i bez toga je bila pod evropskom kapom matične firme u Beču, a zapravo mnogo više razloga za brigu ima zbog Raiffeisen banke, koja je na brdovitom Balkanu u vlasništvu RB International. Problem je zapravo u podatku da 40 posto prihoda RBI nastaje na prostoru Rusije i Ukrajine, što se – i bez najnovijih sankcija – mora odraziti na poslovanje.
No, to su tek sličice mozaika koji potvrđuje onu staru narodnu da para vrti gdje burgija neće, ali i ilustrira uzroke već poslovične inertnosti Evrope i njezina ignoriranja problema čak i kada su do bola razgolićeni. Što nije slučaj samo Ukrajine već i Balkana. Mjesecima, da ne kažem godinama Ukrajinci sanjaju evropsku budućnost i to su pokazivali i impozantnim okupljanjima, dok se Rusija tome vrlo konkretno suprotstavlja: krenulo je okupacijom Krima 2014, a ovih dana se nastavlja invazijom na teritorijalno najveću evropsku zemlju. Kijev je oslobođen, objavili su ruski mediji u petak ujutro, no Kijev odolijeva, a kako se da čuti, čak je počela stizati i pomoć borcima protiv agresije. Mi, koji ovih dana obilježavamo 30 godina nezavisnosti i međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, jako dobro razumijemo jezik laži agresora jednako kao i silne apele da se rat zaustavi te najave pregovora i očekivanja da će civilizirani slobodarski svijet ustati u zaštitu svojih i naših ljudskih vrijednosti. I iz iskustva možemo posvjedočiti da su to teške tlapnje (SAD i NATO neće braniti Ukrajinu, jasni su bili i američki predsjednik Joseph Biden i generalni sekretar NATO-saveza Jens Stoltenberg). Kao i uvijek, čeka se Evropa, da makar sankcijama poput američkih da do znanja ruskom predsjedniku da ne može baš sve što je naumio: za sada, na širokoj listi sankcionisanih je i Putinov kuhar, a posljednji su na listu dodani sam Vladimir Vladimirovič i ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov (od koga je, vjerovali ili ne, odustala i naša čuvena Bisera Turković, koja mu se ničice bacala pod noge onomad u Sočiju). Za sada, bliski savjetnik ruskog predsjednika, onaj isti Dmitrij Medvedev koji mu je čuvao stolice dok nije potpuno preinačio državni ustav po vlastitoj mjeri, cijelom svijetu prijeti “recipročnim sankcijama”, a po ruskim društvenim mrežama agilno objašnjava kako Rusiji više nisu ni potrebni diplomatski odnosi sa Zapadom. “Vrijeme je da zaključamo ambasade i nastavimo kontakte gledajući jedni druge kroz dvoglede i preko nišana”, poručio je Medvedev u subotu. Svaki komentar je suvišan, no poslije ovog ona izjava srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića o poštivanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta svake međunarodno priznate države (što tako često govori i o BiH), uz zaključak da Srbija neće stati uz ostatak svijeta i uvesti sankcije Rusiji, zahtijeva budnu pažnju ne samo u našoj zemlji i u ostatku regiona već i u evropskim i svjetskim institucijama moći.
Otplata političkih političkih kredita
Zapravo, baš takav stav je, po svemu sudeći, i očekivao hrvatski premijer Andrej Plenković, koji je i prije Vučićevog jasnog zauzimanja za rusku agresiju, u Bruxellesu upozorio na to da ni na Balkanu nije sjajno jer bi regionalni hegemoni mogli po istom ruskom modelu napasti neku zemlju bez ikakvog razloga. Predsjednik Hrvatske je promptno reagirao u već prepoznatljivom jalijaškom stilu (čime će napasti, pištoljima na vodu, koga će napasti – Kosovo, Srbija i Dodik su slabi), pa se tek onda zaputio na vanredni NATO-samit. Zoran Milanović i tako otplaćuje svoje političke kredite, no koliko god se Hrvatska sve više zgražavala njegovom odanošću savezu SNSD-a i HDZ-a u BiH, jasno je da je i ovakvim istupom pokazao koliko mu je stalo do onoga čega se sav razuman svijet plaši: ako se, naime, u ovom vremenu rata za Ukrajinu zanemare balkanski problemi, oni zagovornici strategija iz devedesetih, u koje se zaklinje Dragan Čović, dobit će šansu za konačan obračun. Crna Gora ima razloga za strah, Kosovo i Makedonija također, no nema nikakvih dilema – Bosna i Hercegovina bi mogla biti nova Ukrajina. To bi, uostalom, ubrzalo stupanje na snagu već donesenih secesionističkih odluka u Narodnoj skupštini Republike Srpske i izvadilo iz ladice ostale pripremljene, kako to ima običaj reći Milorad Dodik. Uostalom, ruski ambasador u našoj zemlji već otvoreno prijeti: nakon što je onako dodikovski izvrijeđao zamjenicu američkog ambasadora u BiH, okrenuo se medijima pa nam još i poslao saopćenje s uputama kako da izvještavamo?!
Bitka na Dnjepru presudna je za Bosnu i Hercegovinu. Stvar je jednostavna – ako Rusija zauzme Kijev, potčini Ukrajinu i porazi, u ovom trenutku, nikad ujedinjeniji zapadni svijet, priča o NATO putu BiH bit će zauvijek završena. Prisjetimo se sada izjave Ambasade Ruske Federacije iz marta prošle godine.
“Eventualno približavanje BiH članstvu u NATO-u predstavljat će čin kojeg će Moskva smatrati neprijateljskim te će to stoga imati odgovarajuće posljedice”, saopćila je ruska Ambasada u BiH.
“Odgovarajućim posljedicama” Rusija je godinama prijetila Ukrajini. Na kraju je došla agresija. I to na navodni poziv čelnika paradržava Donjecka narodna republika i Luhanjska narodna republika.
Vojnim posljedicama, i to tokom trajanja agresije na Ukrajinu, zaprijećeno je i Švedskoj i Finskoj. Glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Marija Zaharova poručila je čelnicima ove dvije države da će snositi “političke i vojne posljedice” ukoliko krenu u NATO. Ali to je tek drugi korak. Prvi je onaj u Ukrajini.
Iako njegova ofanziva ide znatno sporije nego što je očekivao, Vladimir Vladimirovič Putin u subotu je popodne izdao naredbu za sveopći napad na Ukrajinu . Rusija je, dakako, nadmoćniji protivnik. Imaju prevlast u zraku, imaju više oklopnih vozila, imaju pogodan reljef za napredovanje ka gradovima. Ali u uličnim borbama Ukrajinci su jači. Zato što u toj ulici brane svoj dom. Prateći svakodnevne izvještaje , gledajući i one stvarne i one lažne snimke, ne možete se oteti utisku da Rusija trpi ogromne gubitke i ljudstvu i u MTS-u. Ali bitka za Kijev će biti ključna. Jer je to, napisat će pisac Faruk Šehić, glavni grad.
“Svaki drugi izgubljeni grad se može vratiti dok postoji glavni grad”, napisao je Šehić.
I sve dok je glavni grad slobodan, borba ima smisla. Sve dok ne zauzme Kijev, Putin ne može proglasiti pobjedu u Ukrajini. A kada ga zauzme, ako ga zauzme, Putin može proglasiti pobjedu nad zapadnim saveznicima. Na redu će onda biti Moldavija čiji je sjever Rusija već davno okupirala, proglašavajući paradržavu Pridnjestrovlje. Iako nemaju unutrašnjih političkih problema, Finska i Švedska će da strepe. Ali najveća strepnja će biti u Bosni i Hercegovini.
“Došao sam u RS, a ne u BiH”, reći će takozvani predsjednik još jedne fiktivne Putinove države zvane Južna Osetija, kada je u januaru 2018. godine došao na obilježavanje neustavnog dana Republike Srpske.
Anatolij Bibilov će, potom, reći da on i Milorad Dodik imaju isti cilj i da su okrenuti ka Rusiji. Preko Južne Osetije i Abhazije, Vladimir Putin je zauvijek zaustavio Gruziju na njenom NATO putu. Gruzija danas ne kontroliše dobar dio svoje teritorije. To što zapad ne priznaje Južnu Osetiju i Abhaziju, ne znači da one ne postoje.
Milorad Dodik je posljednjih dana “neutralan”. Iako mu je prvog dana ruske agresije na Ukrajinu i Banja Luku doputovao Igor Kalabuhov, ambasador Ruske Federacije u BiH, Dodik više otvoreno ne podržava rusku agresiju. Čak je ne podržava ni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Oni šute, i čekaju.
Ako se ruska trobojka zaviori na kijevskom trgu Majdan, i srpska će se trobojka podići visoko. Putin će postati pobjednik, a svi oni balkanski političari zagledani u njega imat će otvoren put za akciju. U BiH neće biti Luhanjska narodna republika. U BiH će se formirati laktaška narodna republika. Neće je niko priznati, ali će postojati.
“Amerika neće ratovati s Rusijom”, kazao je američki predsjednik Joe Biden.
Ako neće zbog Ukrajine, zbog Bosne i Hercegovine će još manje. Zato je bitka za Kijev ključna za BiH. Putinova pobjeda u Ukrajini pokazala bi Miloradu Dodiku da samo “sila” prolazi i da NATO neće intervenirati.
To što je EUFOR poslao 500 vojnika, naoružanih otprilike kao da su pripadnici zaštitarske agencije, neće spriječiti eskalaciju u Bosni i Hercegovini ako Putin porazi Zelenskog. Zato je bitka za Kijev bitnija Bosancima i Hercegovcima nego bilo kojim drugim narodima svijeta. Ne uključujući, naravno, Ukrajince koji se herojski bore za svaki pedalj svoje države. O njihovoj herojskoj borbi ovisi i budućnost BiH. Ako Ukrajinci odbrane Kijev, Putin će biti slabiji nego. A slab Vladimir Vladimirovič Putin znači da će i Putinovi poslušnici širom svijeta biti još slabiji. U BiH ih imamo barem dvojicu. Jedan stoluje u Banja Luci, a drugi u Mostaru. No, naše oči trebaju biti uprte u Kijev.
Nije bitno ko je predsjednik, jer je ruski princip uvijek isti. Prvo se, navođeni iz Moskve, pobune separatisti, onda svoju teritoriju proglase republikom, potom pozovu maticu Rusiju u pomoć, koja, na kraju, pošalje svoju vojsku da na teritoriji druge države uspostavi svoje vojne baze. Neke od tih paradržava Rusija, na kraju, prizna kao „nezavisne republike“, dok druge vječno ostavlja u neriješenom ustavno-pravnom statusu. Princip je, dakle, isti bio i u Moldaviji kada je Rusija otimala Transistriju koju su nazvali Pridnjestrovlje, i u Gruziji kada su se „pobunile“ Abhazija i Južna Osetija, na ukrajinskom poluotoku Krimu kojeg je Rusija anektirala i, na kraju, na istoku Ukrajine, gdje su formirane paradržave Luhanjska narodna republika i Narodna republika Donjeck.
Pridnjestrovlje – Moldavija
Dok su oči cijelog svijeta bile uprte u Moskvu, u ponedjeljak je navečer na rumunskoj televiziji zastupnica Ana Catauta kazala da su, prema njenim informacijama, „separatistički čelnici iz Tiraspola u Rusiji, gdje pokušavaju uključiti Pridnjestrovlje na popis separatističkih regija“.
Šta je, zapravo, Pridnjestrovlje?
Ako gledate službene karte, bivša sovjetska republika Moldavija cijelom svojom sjevernom granicom se naslanja na Ukrajinu. Ali faktičko stanje na terenu nije baš tako. Oko 4,1 hiljadu kvadratnih kilometara na sjeveru Moldavije , u pograničnom dijelu sa Ukrajinom, uopće ne kontroliraju vlasti smještene u glavnom gradu Kišinjevu. To područje neki nazivaju Transistrijom. Suštinski, u pitanju je „samostalna“ Pridnjestrovska moldavska republika ili, jednostavnije rečeno, Pridnjestrovlje. Formalno, nikada nijedna država na svijetu, pa čak ni Rusija, nije priznala postojanje Pridnjestrovlja. Međutim, od 1992. godine egzistira takozvana Pridnjestrovska moldavska republika, stvorena uz pomoć četrnaeste sovjetske armije. U ovom području, uglavnom su živjeli Rusi, Ukrajinci i Rumuni. Nakon što je Moldavija napustila Sovjetski savez, u ovoj regiji došlo je do pobune. Stanivnici današnjeg Pridnjestrovlja su zatražili pripajanje Rusiji, organizirali referendum i, na kraju je sve eskaliralo u oružani sukob legalnih vlasti iz Kišinjeva i pobunjenika na sjeveru Moldavije. U sukobima je bilo između 500 i 1000 žrtava. U ovaj sukob se, ubrzo, umiješala ruska vojska i Pridnjestrovlje se uspjelo „otcijepiti“ od Moldavije. Uz pomoć ruske vojske uspostavili su svoje institucije, formirali vojsku, ustanovili pasoš i ostale dokumente. Osnovno zanimanje im je bio kriminal, odnosno proizvodnja i prodaja oružja. Za plasiranje svojih proizvoda koristili su ukrajinsku luku Odesa kojoj ćemo se vratiti nešto kasnije. Mada su Rusi otvoreno podržavali čelnike Pridnjestrovlja, nikada nisu priznali njihovu nezavisnost. Ali, bez obzira na to, prema zvaničnim podacima, Rusija u Pridnjestrovlju ima više oko hiljadu svojih vojnika. I oni su početkom februara ove godine učestvovali u vježbama ruske vojske, organiziranim na granicama Ukrajine. Pridnjestrovlje je teritorija koja kopnom nije povezana s Rusijom, ali je u pitanju područje koje je pod apsolutnom kontrolom Moskve. Odlukom Vijeća Evrope, ovo područje se smatra – područjem zamrznutog konflikta.
Južna Osetija – Gruzija
Ukazom Dmitrija Medvjedjeva, tadašnjeg predsjednika Ruske Federacije, 26. avgusta 2008. godine Moskva je službeno priznala Republiku Južnu Osetiju. U pitanju je teritorija koja se nalazi u granicama međunarodno priznate države Gruzije. Sukobi između stanovnika Južne Osetije i vlasti u Gruziji počeli su odmah nakon raspada SSSR-a. Tokom 1992. godine Južna Osetija je proglasila nezavisnost izražavajući želju da se priključi Rusiji. Izbio je rat koji je, ubrzo prekinut i formirane su, takozvane, mirovne snage Rusije, Osetije i Gruzije. Situaciju na terenu bilježila je misija OSCE-a. Međutim, 2004. godine dolazi do napetosti u toj regiji. Ubrzo će američki predsjednik George Bush reći da je budućnost Gruzije u NATO-u. Legalne vlasti u Gruziji 2008. godine pokrenule su akciju oslobađanja svoje teritorije. No, Rusija je odmah reagirala i poslala svoje snage u Gruziju. Južna Osetija je „sačuvana“, i nedugo nakon vojne operacije Rusija je priznala ovu paradržavu. Prvo je Duma zatražila od predsjednika Ruske Federacije priznanje Južne Osetije, da bi, na kraju, predsjednik Medvjedjev potpisao ukaz o priznanju ove takozvane države koju ne priznaje nijedna zapadna sila. To, međutim, ne mijenja faktičko stanje na terenu. Južna Osetija postoji.
Predsjednik Južne Osetije Anatolij Bibilov je 2018. godine bio u službenoj posjeti Banja Luci, gdje je prisustvovao ceremoniji obilježavanja neustavnog dana Republike Srpske.
Milorad Dodik sa predsjednikom takozvane Južne Osetije
“Nisam došao u Bosnu i Hercegovinu, već na praznik u Republiku Srpsku“, kazao je Bibilov.
Anatolij Bibilov se tada susreo sa Miloradom Dodikom, a nakon sastanka je izjavio da njih dvojica imaju isti odnos prema „strateškom partneru-Rusiji“.
Abhazija – Gruzija
I Abhazija je, slično kao Južna Osetija, paradržava na području međunarodno priznate Gruzije. Istočne granice ove takozvane države izlaze na Crno more, što je geostrateški vrlo bitno. Nakon raspada SSSR-a, i nezavisnosti gruzije, Abhazija je odlučila krenuti u separatizam. Početkom devedesetih proglasili su nezavisnost. Službena valuta je ruski rubalj. Stanovnici Abhazije bez problema dobivaju ruske pasoše- što za njih predstavlja jedinu mogućnost za putovanje na Zapad. Ovu državu Ruska Federacija godinama nije priznavala, ali nakon što su ruske snage 2008. godine ušle u Gruziju, Medvjedjev je priznao Abhaziju.
I Abhazija je osnovala svoje institucije koje priznaju Rusija, Nikaragva, Venecuela, Južna Osetija i Pridnjestrovlje. Tokom 2015. godine zvaničnici Abhazije bili su u „službenoj“ posjeti Republici Srpskoj, gdje su razgovarali sa tadašnjim predsjednikom bh. entiteta Miloradom Dodikom.
Dodik je, izvijestit će RTRS, rekao da su „Srpska i Abhazija bile u identičnim situacijama kada je riječ o borbi za autonomiju i političku samostalnost“
DNR i LNR – Ukrajina
Kada je Viktor Janukovič 2013. godine odlučio obustaviti integraciju Ukrajine u EU, nezadovoljni stanovnici ove države su izašli na ulice. Tri mjeseca protesta na Trgu Majdan rezultiralo je svrgavanjem sa vlasti proruskog predsjednika Ukrajine. Tačno 22. februara 2014. godine Janukovič je pobjegao u Moskvu. Iz pravca Rusije su, istodobno, upućene vojne formacije koje su okupirale poluotok Krim. Proruske paravojne formacije su tada povele oružanu pobunu u dijelovima ukrajinskih regija Luhanjsk i Donjeck. Oko 30 posto ovih regija je „okupirano“ i proglašene su dvije republike – Luhanjska narodna republika i Donjecka narodna republika. Godinu kasnije, u glavnom bjeloruskom gradu Minsku je postignut mirovni sporazum kojeg su se, dijelom, pridržavale i ukrajinske vlasti u Kijevu i čelnici proruskih paravojnih formacija. Međutim, krajem 2021. godine Rusija je počela gomilati svoje snage na granicama Ukrajine što je izazvalo tenzije na granicama okupiranih ukrajinskih teritorija. Ruska Duma je sredinom februara pozvala predsjednika Vladimira Putina da prizna ove dvije paradržave, što je on, na kraju, i učinio. Čelnici LNR i DNR su odmah potpisali sporazum kojim je ruskim snagama omogućeno da uđu na okupiranu teritoriju Ukrajine. No, u narednom periodu Zapad očekuje veću invaziju. Prije svega, novoproglašene republike su odvojene od Krima i Pridnjestrovlja. Da bi se spojile te teritorije, Rusija bi morala okupirati dva grada – Mariupolj na obalama Azovskog i Odesu na obalama Crnog mora. Oba ova grada još uvijek kontroliše vlada u Kijevu.
Dan nakon ruskog priznanja paradržava u Ukrajini, ambasador Ruske Federacije u BiH Igor Kalabuhov posjetio je Banja Luku gdje se sastao sa Miloradom Dodikom odakle je pozdravio priznanje LNR i DNR. Istovremeno, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je za ruske medije kazao da „pravo na suverenitet treba poštovati samo u odnosu na države koje predstavljaju čitav narod koji živi na njihovoj teritoriji“.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Koliko su relevantni ruski mediji, dokazuje i odluka regulatorne komisije u Rusiji-Roskomnadzor da prošle subote naloži nacionalnim medijima da iz svog sadržaja uklone svako spominjanje civila koje je ubila ruska vojska u Ukrajini, kao i izraze “invazija”, “ofanziva” ili “objava rata”.
