“Ovo je dijabolična ilustracija naše stvarnosti i nemoći. Vjeruješ u sve što se napiše o Izetbegovićima, a istovremeno ne vjeruješ ničemu što napišu Radončićevi mediji”, objasnit će mi, u jednoj poruci, trenutnu situaciju u vezi sa KCUS-om i navodnim anonimnim pismom anesteziologa kolega Senad Avdić.
Ne ulazeći u autentičnost anonimnog pisma koje, istina, ima mnogo nelogičnosti, Sebija Izetbegović bi trebala otići s mjesta direktorice Kličničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Postala je teret društvu, postala je teret svojoj Stranci demokratske akcije i, ono što je najbitnije, postala je glavna prepreka u borbi protiv populizma navodnih reformskih snaga okupljenih oko “trojke” kojom iz sjene svoga tornja rukovodi Fahrudin Radončić. Njen imidž je takav da joj niko ne vjeruje čak i kada je u pravu. Svaki argument koji ide njoj u prilog nailazi na osude. Svaka kritika upućena na njen račun, bila ona čak neosnovana i lažna, nailazi na odobravanje i oduševljenje javnosti. Ali niko za takvo stanje nije kriv, osim nje same. Bahato ponašanje prema medijima, arogancija prema uposlenicima, želja za apsolutnom kontrolom svega što se dešava u zdravstvu i nepoštivanje ljudskog dostojanstva svojih kolega dovelo je Sebiju Izetbegović u takvu situaciju da se svaka loša riječ napisana o njoj prihvata kao istina. Čak i ako sam autor teksta kaže – “Ako se ovo ispostavi tačnim”, niko ne sumnja u navode koji se još nisu ispostavili tačnim. Naprotiv, “osnovano se sumnja”, da citiram neuobičajeno neobjektivnog advokata Vladu Adamovića, da je već počinila krivično djelo.
Ponavljam još jednom, Sebija Izetbegović bi trebala napustiti funkciju generalne direktorice KCUS-a jer samo njeno prisustvo je postalo neoborivi argument svim onim snagama koje udruženo žele destabilizirati Sarajevo i državu BiH. Sve dok je Sebija Izetbegović prisutna u javnosti, činjenice neće igrati nikakvu ulogu. Mržnja prema njoj koju je sama izazvala, uvijek će biti jača od zdravog razuma.
Sjetimo se fotografije na kojoj direktor Opće bolnice Ismet Gavrankapetanović u skučenoj prostoriji pozira desetinama fotoreportera i snimatelja dok prima vakcinu. Bilo je to cool. Zamislite samo da je umjesto Ismeta to uradila Sebija Izetbegović. Bio bi to novi “koronaparti” koji bi naišao na brojne osude besposlenih režisera i drugih samoprozvanih aktivista.
Idemo dalje. Kada je Ismet Gavrankapetanović, u svojstvu direktora Opće bolnice, na društvenim mrežama objavio radno vrijeme svoje privatne ordinacije, nijedan medij to nije objavio. To nije toliko problematično, jer to nije uradila – Sebija Izetbegović.
Mnogo je još činjenica koje idu u prilog generalnoj direktorici KCUS-a. Recimo, zvanični pokazatelji su da je broj umrlih u Kantonu Sarajevo znatno manji u odnosu na druge kantone i Republiku Srpsku, a broj umrlih je drastično porastao nakon što su “reformske snage” Elmedina Konakovića i BH Bloka preuzele kontrolu nad Kantonom Sarajevo. Ova statistika, naravno, ne znači da su Forto i lideri trojke ubice jer nisu poduzeli ništa da bi smanjili broj zaraženih. Kao što smrtni slučajevi na KCUS-u ne znače da Sebija Izetbegović sa svojim saradnicima ubija pacijente.
Ali svi ovi argumenti i činjenice nemaju nikakvu šansu da se izbore sa hajkom koja se provodi. I da se ne lažemo, za ovakvo stanje isključivo je odgovorna Sebija Izetbegović. Ona je novinare Avaza vodala ispod ruke po hodnicima KCUS-a i primala poklone od Fahrudina Radončića koji danas, hajkom, naplaćuje svoje dugove od porodice Izetbegović. Ona je Elmedina Konakovića lansirala u političku orbitu jer su joj godile njegove poltronske poruke u kojima je naziva heroinom. Ona se, uz pomoć Konakovića, obračunavala sa Medicinskim faklultetom u Sarajevu.
Samo prisustvo Sebije Izetbegović dovoljno je Radončiću i Konakoviću da u Sarajevu osiguraju glasove koji će im omogućiti vladavinu još četiri godine. Ali to što će Konaković, Kojović i Nikšić vladati još četiri godine u Sarajevu nije nikakav problem. Naprotiv. Problem je što Sebija Izetbegović slabi Bakira Izetbegovića i pregovaračku poziciju SDA o ključnim pitanjima za ovu državu. I to maestralno, uz pomoć Radončića i Konakovića, koriste lideri HDZ-a i SNSD-a, Dragan Čović i Milorad Dodik. Sve dok je Sebija Izetbegović na čelu Kliničkog centra u Sarajevu ljude u Sarajevu neće zanimati priče o izbornom zakonu i šest delegatu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH niti bilo koji drugi suštinski problem, poput plinovoda koji određuje energetsku sudbinu cijele države, a ne samo Kantona Sarajevo. Jer u doba populizma i medijima i javnosti je bitnije hoće li Sebija doći na sastanak kod ministra Vranića ili će ministar Vranić otići na sastanak kod Sebije. Bitnije je kako je Sebija Izetbegović izašla iz automobila od toga što je hrvatska preko noći provukla cijevi ispod rijeke Save i tako narušila teritorijalni integritet BiH. Priča o hrvatsko-ruskoj plinskoj agresiji trajala je dva dana. Priča o Sebiji Izetbegović i njenom bahaćenju traje godinama. Priču o plinovodu pročita tri ili četiri hiljade ljudi. Priču o Sebiji Izetbegović svi registruju. I gledajte sada apsurda. Izjava Šefika Džaferovića o slučaju “anonimno pismo” odjeknula je u svim medijima. Izjava Šefika Džaferovića o postavljanju plinovodnih cijevi u Brodu objavljena je tek u nekoliko medija. Ozbiljna pitanja u ovoj državi skoro nikoga ne interesuju. I to interesovanje će biti sve manje dok je na čelu KCUS-a Sebija Izetbegović. Javnost i medije u Sarajevu više privlači anonimno pismo objavljeno u Avazu i ostalim isturenim komandnim mjestima Avaza, nego što ih, recimo, privlači zvaničan stav Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a da je glavna državna tužiteljica Gordana Tadić kršila propise. A ko zna. Možda je i anonimno pismo baš plasirano da se skrene pažnja sa tužbe protiv Gordane Tadić, posljednje linije odbrane Dragana Čovića, Milorada Dodika, Fahrudina Radončića i pripadajuće mu trojke. Da citiram kolege – “ako se dokaže da je tako, bio bi to veliki skandal”.
Napad na Sud BiH, dvije montirane optužnice protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH, hapšenje premijera Federacije, montirana optužnica protiv najviše rangiranog bošnjačkog kadra u SIPA-e, kriminaliziranje ljekara u Sarajevu, opstrukcije prilikom nabavke vakcina u Federaciji, pozivi na vakcinaciju u Beogradu i, na kraju, NON PAPER o mirnoj podjeli BiH. Sve se to desilo tokom pandemije koronavirusa. Slučajno? Baš i ne. U sve ove operacije bili su uključeni kadrovi SNSD-a i HDZ-a, dok su medijsku podršku svim operacijama u Sarajevu pružali Fahrudin Radončić i Aljoša Čampara sa pripadajućim im analitičarima.
Sud BiH
Posljednji su dani marta 2020. godine. Anonimne osobe podnose Tužilaštvu BiH prijavu protiv predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca. Glavna državna tužiteljica Gordana Tadić “formira predmet” i operacija započinje. Dekan stomatološkog fakulteta Muhamed Ajanović, inače zajednički prijatelj tadašnjeg predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije i lidera SBB-a Fahrudina Radončića, postaje jedan od glavnih svjedoka u tom “formiranom predmetu”.
Muhamed Ajanović i Milan Tegeltija
No, priču u javnost plasira lider SNDS-a Milorad Dodik.
“Veoma sumnjiva uloga predsjednika Suda BiH koji je pribavio sebi pravo da on određuje službi koga da prati i prisluškuje, to je tema koje su demokratske zemlje davno završile. Predsjednik Suda bio je u sumnjivim aranžmanima sa ranije osuđivanim licima u Federaciji i da je primao neke predmete kao vid mita i korupcije vezano za sudske presude. Taj čovjek danas određuje i daje saglasnost vjerovatno uslovljen činjenicom i saznanjem da to postoji, da se svako sluša po Bosni i Hercegovini, tako da je to, naravno, stvar koja treba da bude riješena”, kazao je Milorad Dodik na konferenciji za medije održanoj 9. septembra ove godine.
Uslijedile su, potom, desetine tekstova objavljenih u medijima koji su u vlasništvu Fahrudina Radončića i medija koje su osnovali bivši uposlenici Avaza. Na kraju je sve dospjelo do Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a koji je, nakon tekstova u Avazu, podigao tužbu protiv predsjednika Suda BiH. A evo zbog čega je bitan Suda BiH. Osim što sudi u krivičnim predmetima po optužnicama Tužilaštva BiH, bitno je navesti je Sud BiH zadužen za izborne žalbe, javne nabavke, prethodne potpupke Tužilaštva BiH (izdaju naredbe za prisluškivanje telefona, određuju pritvore, izdaju naredbe za pretrese). Predsjednik Suda određuje sastav krivičnih vijeća, sudije za pethodne postupke i prethodno saslušanje (potvrđivanje optužnica) i potpisuje akte Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH koje se odnose na praćenje i prisluškivanje.
OSA
Tokom pandemije koronavirusa Tužilaštvo BiH, odnosno samo jedan državni tužilac Oleg Čavka, podiglo je tri optužnice protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagića. Osim toga, tužilac Oleg Čavka “formirao je predmet” protiv Mehmedagića zbog diplome koja je, prvobitno, na zahtjev Tužilaštva BiH poništena odlukom inspektorata RS, da bi sud u Banja Luci poništio rješenje o poništavanju diplome.
Prvu optužnicu protiv direktora OSA-e, Čavka i Gordana Tadić su podigli 22. oktobra prošle godine. Mehmedagić i njegov saradnik Muhamed Pekić su optuženi da su zloupotrijebili položaj jer su izuzeli video nadzor iz BH Pošte koji dokazuje da je savjetnica federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare podnijela anonimnu krivičnu prijavu protiv direktora OSA-e i predsjednika Suda BiH, a koja je dan kasnije objavljena na RTRS-u. Krajem februara 2021. godine Sud BiH je oslobodio Mehmedagića i Pekića svake odgovornosti. Postupajući sudija Branko Perić je rekao da do sada na Sud nije vršen pritisak kao u ovom predmetu. Naveo je da su njemu i kolegama upućena dva pisma “vrlo ružne sadržine” i da mu se čini da nad ovim predmetom “lebdi duh politike”.
Avaz saznaje, glasio je nadnaslov teksta objavljenog 14. decembra 2020. godine na portalu Radončićevog medija u kojem se navodi ta je Tužilaštvu BiH podiglo novu optužnicu protiv direktora OSA-e.
“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv: Osmana Mehmedagića, Selme Cikotića i Muriza Druškića, savjetnika generalnog direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i člana Komisije Vijeća ministara BiH za odlučivanje po žalbama u predmetima sigurnosnih provjera. Osumnjičenima se stavlja na teret da su počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220 KZ-a BiH.Optužnica je proslijeđena Sudu BiH na potvrđivanje”,rečeno je za Avaz iz Tužilaštva BiH.
Postupajući tužilac bio je, naravno, Oleg Čavka, također prijatelj dekana Stomatološkog fakulteta Muhameda Ajanovića.
Oleg Čavka i Muhamed Ajanović
Ova optužnicu Sud BiH nije potvrdio, ali je Tužilaštvo BiH nedugo poslije toga uputilo novu protiv istih osoba. No, i ta je optužnica odbijena.
“Tužilaštvo BiH je dužno provesti temeljitu istragu i na kraju uhapsiti i Debevca i Osmana Mehmedagića”, kazao je proruski analitičar Dževad Galijašević za dnevnik Radio televizije Republike Srpske emitovan 11. septembra 2020. godine, osvrćući se na anonimne krivičnu prijave na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH “formiralo predmet” protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i predsjednika Suda BiH.
Prije toga, OSA je bila na stalnom udaru Milorada Dodika i Dragana Čović te zvaničnika Hrvatske, Srbije, ali i medija bliskih slovenačkom premijeru Janezu Janši koji su se u priču uključili nakon što je iz BiH protjeran biznismen i perač novca – Rok Snežič. U svojim tekstovima, Janšini mediji citirali su Aljošu Čamparu i njegov Pressmedia, ali su se pozivali i na tekstove objavljene u Avazu koji je, u potpunosti, koordinirao operaciju OSA zajedno sa medijima bliskim Draganu Čoviću.
“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik
“OSA ne radi svoj posao”, govorio je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.
SIPA
“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Vahidina Šahinpašića (46) iz Sarajeva koja ga tereti da je 30. avgusta 2017, u svojstvu tada v.d. načelnika Kriminalističko-istražnog odjela Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA), u činu samostalnog inspektora, bez poštivanja internih procedura, te bez znanja ili naredbe nadležnog tužioca i suda izdao naređenje pripadnicima SIPA, da izvrše lociranje i lišenje slobode J.Š.Đ. Osumnjičeni se, takođe, tereti da je u noći 05/06. septembra iste godine u svojstvu v.d. načelnika Kriminalističko-istražnog odjela SIPA, u činu samostalnog inspektora, koristio prijetnju, zastrašivanje, obećavao i nudio nedopuštenu korist, te prisiljavao J.Š.Đ. da pije alkohol u cilju davanja lažnog iskaza protiv tada v.d. glavnog tužioca Gordane Tadić i tadašnje potpredsjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Ružice Jukić”, saopćeno je iz Tužilaštva BiH 15. decembra prošle godine.
Svjetok Tužilštva BiH u ovom predmetu bila je glavna tužiteljica tog Tužilaštva Gordana Tadić. Postupajući tužilac je bio Ćazim Hasanspahić. Sud BiH odbio je potvrditi optužnicu. A cilj je bio da se Šahinpašić ukloni sa funkcije načelnika Kriminalističko-istražnog odjela SIPA-e. On je, inače, bio najviši rangirani bošnjački kadar u toj Agenciji i vodio je istragu u predmetu Lutka usmjerenu protiv Fahrudina Radončića.
Hapšenje Fadila Novalića
Krajem aprila prošle godine u javnost je dospjela afera “Srebrna malina”.
“Istražni organi u ovom i svim predhodnim slučajevima moraju utvrditi činjenice i sve one koji su prekršili zakon sankcionirati”, kazao je dva dana kasnije predsjednik FBiH Marinko Čavara.
Mada Tužilaštvo Kantona Sarajevo formira predmet slučaj preuzima Tužilaštvo BiH i Gordana Tadić. Aljoša Čampara postaje svjedok, dok Avaz i Klix svakodnevno objavljuju po tri teksta o ovom slučaju. Mjesec dana kasnije, po naredbi tužioca Džermina Pašića uhapšen je federalni premijer Fadil Novalić i zatraženo je određivanje pritovora. Sud BiH odbija prijedlog za pritvor ali određuje mjere zabrane.
Nekako u isto vrijeme, mediji i opozicija u RS-u otkrivaju aferu prilikom nabavke respirstora za Republiku Srpsku. Tužilaštvo BiH ne preuzima taj predmet. Procesi nabavke na teritoriji RS-a ostaju neistraženi. Kao i procesi nabavki u kantonima kojima suvereno vlada HDZ BiH.
Russian President Vladimir Putin delivers a speech after a meeting as part of the 30th EU-Russia summit at EU headquarters in Brussels on December 21, 2012. Putin went into talks with the EU in feisty form, tackling a lengthy agenda of contentious issues, including human rights, Syria and trade ties. AFP PHOTO/JOHN THYS
Zapadni Balkan u cjelini doživio je žestoku kaznu u Briselu danas i večeras.Niti jedna zemlja našeg regiona nije uspjela pomjeriti se ni milimetar. Naprotiv. Kretanje nazad je ubrzano.
U Briselu je danas pobijedio Vladimir Putin. Balkan mu je ostavljen da, koristeći i najnovije razočarenje, rovari, destabilizira, pomaže autokrate…Iz sjedišta Evropske unije šalje se (lažna) nada da će do kraja godine svih šest država biti nagrađeno, piše politicki.ba.
Ne lipši magarče!
No, budimo pošteni. Bosna i Hercegovina je, realno, imala najmanje razloga za nadu. Od 14 prioriteta koje je definirala Evropska komisija davno prije agresije Rusije na Ukrajinu, ispunjena su nekakva dva. Treći se klima k'o babin zub. I jeste i nije ispunjen.
Suštinskih promjena nema. Ali, ono što je gore, nema ni lobiranja, nema smislenih poruka i – nema nikoga u Briselu da sistemski radi.
Danas je u tom gradu bio Šefik Džaferović. Bolje da nije!
Džaferović je rekao ono što je trebao reći.
Prije i poslije njega – ništa.
Kada su se lideri stranaka samoinicijativno zadnji put zaputili prema Briselu ili bilo kojem od iole važnijih gradova Evropske unije?Kada je neko od državnih poslanika tamo otišao? O ministrima bolje da i ne govorimo.
Koliko smo za sebe radili, više nego dobro smo prošli.
Najviše razloga da budu bijesni imaju Albanija i Sjeverna Makedonija.
Iako su čelnici EU i lideri nekih od država članica oštro kritizirali Bugarsku zbog “ručne”, ona i dalje stoji i Makedonci imaju priliku ući u Ginisovu knjigu rekorda po čekanju početka pregovora s EU.
Srbija je najveći pojedinačni pobjednik. Pokazalo se da se isplati sjediti na više od jedne stolice, da se neuvođenje sankcija Putinovoj Rusiji poštuje…
Da, kandidatski status ne znači ništa posebno. Mnogo je bitnije početi pregovore i raditi na reformama koje će vas dovesti do članstva. Ako se taj formalni čin ne desi, nikom ništa – država je uređena i može funkcionirati po dobrim zapadnim standardima. Takvi standardi postoje u jednoj Švicarskoj, na primjer.
Šta dalje?
U BiH bi se trebalo odmah pristupiti usvajanju prijedloga novih ili promijejenih zakona o sudovima, VSTV, javnim nabavkama, sukobu interesa… Ali se to neće desiti!
Zakoni svakako stoje na Domu naroda državnog parlamenta gdje im prolaz ne dopuštaju Dodikov SNSD i Čovićev HDZ.
i to je pokazatelj daljeg trenda. Pojačat će se secesionističke aktivnosti ove dvije partije.
To će izazvati reakciju u Sarajevu. Izborna je godina. Istinski nikome nije do Evropske unije, mišljenja Evropske komisije (koje je svakako mrtvo!), reformi. Svi se bore za mandate u prekobrojnim parlamentima.
Evropsko vijeće je danas zadužilo Evropsku komisiju da uradi u oktobru ili novembru novo mišljenje o BiH i dostavi ga ovom tijelu za samit tokom jednog od ta dva mjeseca. I svi već sada znaju šta će pisati – nije postignut (dovoljan) napredak.
Negdje u sjeni islamofobičnih izjava provukla se i rečenica u kojoj novi predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik kaže da će nova vlast na nivou Bosne i Hercegovine biti konstituirana u maju naredne godine. Ako se Milorad Dodik još uvijek pita u svojoj stranci i ako ga nova članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović bespogovorno sluša, onda je SNSD, do sredine naredne godine, nezaobilazna stranka u vlasti na nivou Bosne i Hercegovine.
“Lgitimiranje” Komšića
Ukratko, Predsjedništvo BiH imenuje mandatara za novi saziv Vijeća ministara BiH, a Željka Cvijanović je od jučer predsjedavajuća Predsjedništva BiH. I sve dok ona ne odluči da na dnevni red sjednice Predsjedništva BiH stavi tačku dnevnog reda – imenovanje mandatara, od novog saziva Vijeća ministara BiH neće biti ništa. Istina je da Željko Komšić i Denis Bećirović mogu preglasati Cvijanovićevu prilikom odluke o mandataru. No, sve dok je Cvijanovićeva predsjedavajuća Predsjedništva BiH, a to će biti narednih osam mjeseci, neće biti moguće formirati Vijeće ministara BiH bez SNSD-a. Dodikova stranka je, dakle, sigurna u vlasti na nivou BiH sve dok Željka Cvijanović predsjedava Predsjedništvom i dok bespogovorno sluša Milorada Dodika.
Nakon Željke Cvijanović, u ljeto naredne godine, funkciju predsjedavajućeg preuzima Željko Komšić. On, sigurno, neće podržati imenovanje Borjane Krišto za mandatara, sve dok ova HDZ-ova zvaničnica ne dođe u Predsjedništvo BiH i pred Željkom Komšićem ne iznese svoj program rada. No, da li je HDZBiH spreman na “legitimiranje” Komšića?
Postoji, naravno, mogućnost da sarajevske stranke, okupljene oko Trojke, odu u koaliciju sa SNSD-om i HDZ-om na nivou BiH. U tom bi slučaju Cvijanovićeva sazvala sjednicu Predsjedništva BiH, a Denis Bećirović bi zajedno s njom glasao za Borjanu Krišto kao mandatara za novi saziv Vijeća ministara BiH u kojem ne bi bilo mjesta za SDA i DF, ali bi sa SNSD i HDZ. I tu se, međutim, javlja novi problem, jer je potpredsjednica Naše stranke i državna zastupnica Sabina Ćudić izjavila da ona ne želi u koaliciju u kojoj su SNSD i HDZBiH.
Pokret za državu
Sve navedene moguće blokade su, ipak, sa rokom trajanja. No, SNSD-ova blokada u Domu naroda BiH bi mogla biti trajna u naredne četiri godine. Pet delegata u Klubu Srba Doma naroda BiH biraju zastupnici Narodne skupštine Republike Srpske. U NSRS-u sjedi osamdeset i troje narodnih poslanika. Četrnaest ruku garantuje jedno mjesto u Domu naroda. SNSD sam ima 29 zastupnika, što znači da ovoj stranci pripadaju najmanje dva delegata. Opozicione partije (SDS, PDP i Nebojša Vukanović) trenutno imaju 25 zastupnika i jedno sigurno mjesto. Koalicijski partneri Milorada Dodika (Socijalistička partija Petar Đokić, Ujedinjena Srpska, DEMOS, DNS, NPS Dragan Banjac i SPS Goran Selak) imaju 24 ruke. I njima, dakle, pripada jedan siguran delegat kojeg će ustupiti SNSD-u. Omjer je, znači, 3:1 u korist SNSD-a naspram opozicije. No, ostalo je još jedno upražnjeno mjesto. I opozicija i Dodik sa partnerima imaju po 11 ruku viška. Pokret za državu ima pet zastupnika (dva SDP, po jedan SDA, DF i Zeleni Sevlida Hurtića). No, ovaj Pokret ima svoju listu koju predvodi Vojin Mijatović. Ukoliko nijedan od dva bloka u NSRS-u ne podrži svojim “viškom” glasova Mijatovićevu listu, onda ova lista sigurno ispada, a opozicija (SDS/PDP) i pozicija (SNSD) ostaju na omjeru 11:11. Tu se, međutim, pojavljuje novi problem za opoziciju. Ako CIK do naredne sjednice ne uruči dva zamjenska mandata (odustali Ljubiša Petrović – SDS i Draško Stanivuković – PDP), onda opozicija ostaje na devet ruku. U tom slučaju, prolazi SNSD-ov četvrti delegat, pod uslovom da opozicija ne podrži listu Vojina Mijatovića, odnosno Pokreta za državu.
Sa četiri delegata u Klubu Srba SNSD bi bio nezaobilazan faktor, jer ne bi postojala entitetska većina bez te stanke u Domu naroda BiH.
Nasilje je postalo legitimno (i legalno) političko sredstvo. Zbog prijetnji “nasiljem na Jugu”, Christian Schmidt je oktroisao dijelove Ustava Federacije koje je, potom, suspendovao na jedan dan kako bi udovoljio onima koji su prijetili nasiljem. Zbog straha od nasilja u Republici Srpskoj, Christian Schmidt ne smije/ne želi posjetiti Banja Luku, legitimišući, tako, silu kao jedino političko sredstvo koje vrijedi u BiH. A onaj ko ne prijeti nasiljem, može samo, zarad lažnog mira, davati ustupke nasilnicima i tvrditi da je to jedini ispravni put.
“Brine me radikalizacija Bošnjaka”, izjavit će 4. maja ove godine sarajevskom Oslobođenju visoki predstavnik Christian Schmidt.
Schmidta, dakle, najviše brine to što su Bošnjaci počeli shvatati da jedan glas hercegovačkog Hrvata nakon OHR-ove intervencije vrijedi koliko vrijede tri bošnjačka glasa. Brine ga i to što su Bošnjaci uočili da je “njihov” potpredsjednik Federacije nepotreban kada se, po željama onih koji su prijetili nasiljem na Jugu, nameće Vlada za jednokratnu uporabu.
U normalnom, demokratskom svijetu, tako nas uče, presudna je natpolovična većina. Iz tog normalnog, demokratskog svijeta, došao je i Christian Schmidt. Iz istog tog svijeta je došao i američki ambasador Michael Murphy.
U toj demokratskoj Njemačkoj su, recimo, štiteći pravo na kretanje i privatnost turskog državljanina koji se ne slaže sa politikom predsjednika Turske Redžepa Erdogana, uhapsili novinare (turske, dakako) koji su ga “neovlašteno” slikali i snimali. Jer u Njemačkoj niko nema pravo, a naročito ne novinari iz Turske, da ugrožavaju (bilo to i fotoaparatima) pravo na kretanje bilo koga, a naročito ne prava protivnika Erdoganovog režima.
U Americi iz koje dolazi Michael Murphy u januaru 2021. godine policija je ubila jednu ženu koja je bila dio grupe pristaša bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa koja je nasilno upala u Kapitol. Te noći američki potpredsjednik Mike Pence će reći: “Nasilje nije uspjelo da zaustavi demokratiju. Hajde, vratimo se na posao”.
Pod pokroviteljstvom Michaela Murphya, Christian Schmidt je u oktobru prošle i u aprilu ove godine ustuknuo pred najavama “nasilja na Jugu”. Najava nasilja pobijedila je demokratiju. Ustav je suspendovan na 24 sata i dio bošnjačkih zvaničnika okupljenih oko Trojke je legitimisao nasilje kao jedini politički argument. Pod uslovom da se to nasilje provodi nad bošnjačkim narodom koji, kako upozoravaju Istok i Zapad, svojom brojnošću ugrožava demokratiju.
“Ne bojim se Dodikovih prijetnji. Jučer je bio spreman napad na mene, mudro sam djelovao”.
Ovo je suština politički posthumnog intervjua bivšeg visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Christiana Schmidta.
Kad se ne bojite prijetnji, suočite se s onima koji vam prijete. A kada ste vlast, a Schmidt je to i formalno i pravno (bio), onda ste dužni reagirati na nasilje, koliko god ono bilo opasno po vas. To vam je, zapravo, posao.
Zamislite, recimo, da su Ukrajinci, po uzoru na Schmidta, “mudro djelovali” i povukli se pred ruskom siłom. Danas ne bi bilo Ukrajine, kao što više, suštinski, nema OHR-a.
Sila je, da obrnemo Mike Pencea, uspjela zaustaviti demokratiju. Kada su “nasilnici s Juga” zaprijetili nemirima, Schmidt im se pridružio i proveo pravno nasilje. Tog dana su stradali Bošnjaci.
Kada je nasilnik iz Banja Luke zaprijetio “paradajzom i jajima”, Schmidt se povukao u svoju “zečju jazbinu”. Tog dana su stradali Bosna i Hercegovina i OHR.
Da su ga napali u Banjoj Luci, objašnjava Christian Schmidt, niko u Evropi se ne bi radovao. Radovala bi se Rusija.
“Imali biste situaciju koja bi izazvala krizne sastanke i ova zemlja bi bila dalje od Europe”.
Ako sam dobro razumio, a siguran sam da se drugačije ne može razumjeti, Schmidt je spasio evropski put Bosne i Hercegovine time što se povukao pred Miloradom Dodikom.
U ovu tezi vjeruju još samo dva čovjeka. Prvi se zove Elmedin Konaković, a drugi Amir Zukić.
Kada je Rusija 2014 godine okupirala Krim, ruski predsjednik Vladimir Putin imao je vlastito tumačenje međunarodnog prava koje je Rusiji dalo pravo na to poluostrvo. U obrazloženju vojne intervencije, Putin je tada uporedio aneksiju Krima sa NATO bombardovanjem SR Jugoslavije 1999. godine i otcepljenjem Kosova od Srbije. Prema Putinovim riječima, ove intervencije su prekršile međunarodno pravo i stvorile presedan, koji je, onda, jednostavno slijedila Rusija. Putinova izjava je jasno pokazala važnost Balkana i za Rusiju. U ovim momentima Rusija gomila vojsku na ukrajinskoj granici, i americki obavještajni podaci upozaravaju da Kremlj namjerava da izvrši invaziju na tu zemlju, vjerovatno na početku 2022 godine. Oficijelni Kremlj, naravno, negira te optužbe i kaže da je “pravo Rusije” gdje će raspoređivati vojsku unutar svojih granica. Ali interesantno je da se ukrajinska kriza sada dešava paralelno sa drugom balkanskom krizom, i vjerovatno da postoji paralela na koju, za sada niko zvanično, ne ukazuje.
Ukrajina i BiH
Trenutno postoje dvije zemlje u kojima se otvoreno govori o ratu, a to su Bosna i Hercegovina i Ukrajina. U BiH, član bosanskohercegovačkog Predsjedništva i čovjek koji se predstavlja kao vođa bosanskih Srba, Milorad Dodik, svakodnevno daje zapaljive izjave i stvara atmosferu ponovnog razgovora o sukobu u zemlji. Dodik je u jednom trenutku zaprijetio Zapadu i rekao: “Ako NATO interveniše, onda ću pozvati prijatelje”. Iako Dodik nije rekao na koga misli, aluzija na Rusiju je bila jasna, a još je jasnije da je on morao imati dozvolu od nekoga da izrazi takav stav. Kada su 30. novembra članice NATO-a u Rigi razgovarale stanju u BiH, i kada se na stolu pojavila i ideja slanja dodatnih “stabilizacijskih snaga” u zemlji, istoga dana je Milorad Dodik otišao u posjetu Moskvi i sreo se sa Vladimirom Putinom. Dodikova posjeta Moskvi istog dana kada je održan NATO sastanak na kome se razmatrala situacija u BiH bio je jasna poruka Ruske Federacije NATO-u. Ako ponovo intervenišete na Balkanu, mi imamo pravo na intervenciju u Ukrajini, i ta poruka nije nova, jer je već jednom Vladimir Putin slao istu poruku kada je okupirao Krim.
Rusija ne može vojno pomoći Dodiku
Rusija je u prošlosti pokazala da nema mehanizme da vojno pomogne svojim saveznicima na Balkanu, a sada je situacija za Moskvu još gora jer su gotovo sve istočnoevropske zemlje ušle u NATO. Dok Moskva nema načina da fizički pomogne svojim saveznicima na Balkanu, Rusija može uticati preko svojih satelita u Mađarskoj, Srbiji, BiH, i slobodno se može reći da ta ruska strategija za sada daje dobre rezultate i veoma dobro amortizuje zapadni uticaj u jugoistočnoj Evropi. To stanje pokazuje da formalno članstvo u NATO-u nije garancija za demokratizaciju zemlje, zato SAD i EU moraju obratiti pažnju na sprovođenje suštinskih reformi u nekim članicama NATO-a i EU, inače će razni orbanovci i janše i dalje biti trojanski konji u NATO strukturama.
(autor je urednik i reporter makedonske televizije TV 24 Vesti)
Ovaj ćemo oktobar najviše pamtiti po već opipljivom strahu od rata zbog srljajućih ataka na mir Milorada Dodika i njegove hoću-neću politike koja je u drugi plan potisnula i vjerovatno najvažniji događaj za pravosudni sistem ove zemlje: konačnom smjenom Gordane Tadić s mjesta glavne tužiteljice, Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće Bosne i Hercegovine odsviralo je kraj eri Milana Tegeltije. To je odlično detektirao Dragan Mektić, nekadašnji ministar sigurnosti BiH i jedan od rijetkih koji je mandat koristio prozivajući Tužiteljstvo zbog apsolutnog ignoriranja borbe protiv korupcije, ali i zbog daleko gore pravosudne prakse – progona neistomišljenika i konkurencije optužnicama. Komentirajući smjenu Gordane Tadić, Mektić je isti dan poentirao: “U moru sumornih, napokon i jedna dobra vijest. Borba se ipak isplatila. Ništa više neće biti kao prije, a posebno pakovanja i montiranih optužnica. Ovo ne bi trebao biti kraj, već početak njene krivične odgovornosti”.
Najjači kandidat, ali …
Zaista, grijesi bivše glavne tužiteljice daleko su veći od pobrojanih u radu Ureda disciplinskog tužitelja, no teško je povjerovati da će zbog – kolokvijalno rečeno – bahatog korištenja službenih ovlasti njezina odgovornost doći na dnevni red bilo kojeg suda i baš zato pitanje svih pitanja – zašto nijedan glavni tužitelj nije dočekao kraj mandata – mora biti ključna lekcija za budući rad Tužiteljstva, jer odgovor – naravno – znamo, a indirektno ga je ponudio i sam predsjednik VSTV-a vajkajući se između teškog političkog pritiska i zanemarivanja etike. Što se u konačnici svodi na isto, ne samo zato što se politika na ovim prostorima takmiči sa najstarijim zanatom na svijetu već još i više zato što ovdašnji političari i zakon i državu i ljude smatraju osobnim vlasništvom. Pa se i njihovi kadrovi ponašaju u skladu s tim. Da je tako, potvrdile su i reakcije na smjenu – od HNS-a do Tegeltije. Ovaj Dodikov trbuhozborac, kome je, valjda, partijski zadatak da dokazuje političku (nad)moć nad pravosuđem, ako je suditi po seriji fotografija koje su kolale nakon njegova rođendanskog slavlja, do posljednjeg je časa – iz samo njemu znanih razloga – vjerovao da će Gordani Tadić kazna biti umanjena na sjednici VSTV-a. I da će, zapravo, uspjeti da sačuva svoj utjecaj koji je nemilice koristio i tako dobrim dijelom kumovao teškim propustima glavne tužiteljice. Koja je, bit će, od njega i naučila da su nerad i kafansko uređivanje tužiteljskih predmeta najsigurnija politička iskaznica za napredovanje, s obzirom na to da bivši predsjednik VSTV-a ne krije da mu je savjetnička politička pozicija vrhunac karijere. Da nije bio zauzet proslavom uz vlastitu harmoniku, ne bi Dodik ni dovodio drugog svirača u Predsjedništvo.
Kako god, za ovu je zemlju i normalan svijet koji u njoj živi najljepša muzika čišćenje pravosuđa od njegovih ostataka, u šta bez sumnje spada i smjena Gordane Tadić. Da je tako, svjestan je i novoimenovani vršitelj dužnosti glavnog tužitelja Milanko Kajganić. U svojim prvim izjavama rezolutno je poručio: Nisam Tegeltijin! Kajganić (1975.) se školovao za policajca – srednju, a potom i višu školu unutrašnjih poslova završio je u Banjaluci 1998, a onda u istom gradu diplomirao i na Pravnom fakultetu 2005. Sve vrijeme školovanja i bio je policajac: u MUP-u RS-a od 1994. godine, napredovao je u službi do Inspektorata, da bi 2007. postao tužiteljski istražitelj u Specijalnom tužilaštvu u Banjaluci. Već godinu kasnije položio je pravosudni ispit, a 2014. je imenovan za državnog tužitelja. Samo koji mjesec kasnije pravosuđu BiH počeo se događati Tegeltija. Iako je prilikom njegova izbora za vršitelja dužnosti vođena podugačka debata tokom koje je više puta rečeno kako on nije najkvalitetniji kandidat, zamjeralo mu se neiskustvo, mladost, mali broj slučajeva i skoro nijedan jači, sve pobrojano može se iščitati i kao njegova prednost jer može značiti da baš i nije bio osoba od povjerenja glavne tužiteljice. Upravo je Kajganić zamijenio sada već bivšu Gordanu Tadić na mjestu šefa Odjela za ratne zločine, a na sjednici se moglo čuti da je vidno popravio Odjel, ako se takvo nešto i može reći za Tužiteljstvo koje u izvještajima međunarodnih promatrača redovito biva detektirano kao rak-rana cijelog pravosuđa. To se naročito odnosi na Posebni odjel za ratne zločine koji je i najčešće pod paskom međunarodnih monitoringa: u septembru 2020, kada je sutkinja Joanna Korner prezentirala svoj izvještaj, istaknula je upravo podatak da Tužiteljstvo BiH nije napravilo napredak u radu na predmetima ratnih zločina u odnosu na 2016. godinu. No, VSTV je rekao svoje i Kajganić zaslužuje šansu. Period vršitelja dužnosti treba posmatrati ne samo kroz prizmu umanjenih ovlasti o kojima je i sam govorio već i kao mogućnost. Da je tako, pokazuju već neke najave, od kojih je nesumnjivo strateški najbitnija da će Diana Kajmaković biti novi šef Posebnog odjela za korupciju pa samim tim najvažniji suradnik Kajganovićev. Samo su dobri lideri spremni najveće konkurente birati u najuži krug suradnika.
Diana Kajmaković je, po reakcijama na samoj sjednici VSTV-a, bila najjači kandidat za v. d. glavnog tužitelja. Između redova se moglo naslutiti da je i disciplinsku prijavu zaradila da bi na vrijeme bila eliminirana. Predsjednik VSTV-a nije krio poštovanje spram teških tužiteljskih predmeta koje je dovela do osuđujućih presuda, a njegove kolege-članovi istakli su da ima 26 godina radnog staža kao tužiteljica, od toga 13 u Tužiteljstvu BiH i uz to nemali broj jako složenih slučajeva. S obzirom na to da je još u vrijeme angažmana u Kantonalnom sarajevskom tužiteljstvu važila za ubjedljivo najjačeg profesionalca koji uz to ima i neophodne tužiteljske hrabrosti, varijanta vođe Posebnog odjela za korupciju mogla bi Mektićevu izjavu upisati u proročanske, u onom dijelu koji se odnosi na montiranje optužnica. Ako iko poznaje sklonosti i metode Olega Čavke i njegovih kako-kad bratskih (ne)prijatelja i može ih zaustaviti, onda je to upravo Diana Kajmaković. To i jeste pozicija koja zahtijeva iskustvo, neophodno ne samo za teške predmete već još i više za spremnost da se suprotstavi političkim pritiscima. Čavka je zapravo najbolji primjer da se glavni tužitelji mijenjaju, a njihovi batinaši o(p)staju: istim žarom kojim se – nekada davno – obračunavao sa svojim šefom u Sarajevskom kantonalnom tužiteljstvu, hakirao je glavnog državnog tužitelja Milorada Barašina i u njegovo ime pisao mailove. Kasnije je uznapredovao, pa su i dokazi pronalaženi u njegovom domu, što bivšu glavnu tužiteljicu nije omelo u namjerama da baš njemu povjerava sve one istrage za koje je bila lično zainteresirana. Više je puta disciplinski kažnjen, no nikada nije odgovarao za odštete koje su iz državnog budžeta plaćane zbog izmišljenih slučajeva.
Čavka je odličan primjer
Zapravo su čavke najveći razlog što je pravosuđe BiH dospjelo na tako niske grane. A tu leži i odgovor na ono pitanje predsjednika VSTV-a s posljednje sjednice: šta se dogodi s ljudima pa zaborave na etiku? Moral jednostavno nema množinu, zasniva se na principima i društveno prihvatljivim normama, a naše društvo i naše pravosuđe – Čavka je odličan primjer – nema problem sa rastegljivošću ovog pojma. Do te mjere da je posve jasno kako obračun s korupcijom, političkim uplitanjem i ostalim pošastima i treba početi u pravosuđu. Transparentnost je prvi aksiom, ali i pročišćavanje vlastitih redova ukoliko se išta zaista želi postići. Dok se to ne dogodi, jedan od nespornih autoriteta u našem pravosuđu, sudija Branko Perić imat će razloga za skepsu. Kao vrhunski poznavatelj prilika u kojima se i sam bori s vjetrenjačama, sudija Perić je napisao dovoljno tekstova koji mogu biti savršen pokazatelj kako krenuti naprijed. Za početak, vrijedi vjerovati da je novi lider Tužiteljstva riješen da ih uvaži. I s riječi prione na djela.
Slušajući izjave predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića o izgradnji Južne interkonekcije i argumente koji ga opredjeljuju da ovaj projekat realizuje “novonastala” firma Južna plinska interkonekcija, čovjek samo može da se uhvati za glavu u nevjerici na izgovoreno. Dajući primjer za zatvaranje ventila u Posušju iz političkih razloga i to imputirati kompaniji BH-Gas je sunovrat svake logike, politike, ekonomije, razuma i svega drugoga što može pasti na pamet bilo kome.
Bjelodano je jasno da su ovdje u igri potpuno drugi interesi, a oni se ogledaju u želju potpune kontrole života na ovoj zemlji zvanoj Palestina. To nam je namijenjeno i kroz ovu argumentaciju, jer kako drugačije razumjeti primjer Posušja, a ne sjetiti se Eleka i ucjene zavrtanjem ventila u Zvorniku. Davati primjer dvije Elektroprivrede ili Pošte i to uporediti sa gasnim sistemom je najveći stepen neznanja i usporedbe neuporedivog.
Dva ulaza gasa iz dva pravca su upravo rješenje kojim se omogućava balansiranje na sistemu i osigurava sigurnost snabdijevanja gasom svih u BIH. Svoditi to na zatvaranje ventila za Posušje je PREVEDENO NA RJEČNIK OVE NAŠE PALESTINSKE TERITORIJE, TREBA MI VENTIL DA ZATVARAM GAS SARAJEVU, KAO I DODIK, KAD MI ZATREBA ZA POLITIČKE ILI DRUGE STVARI. Treba mi da ucjenjujem kao Elek Sarajevo, jer prolazi kod njih pa što ne bi i kod Čovića.
Trebaju mi novci da mi Bošnjaci plaćaju tarifu da razvijam “svoje”, jer ono tamo je tuđe, ali ga volim kad mi plaćaju. Logika ista, povećaj tarifu od Zvornika, platit će Bošnjaci.
Porediti Elektroprivrede i gas je besmisao, jer samo je jedno zaboravio Čović, ELEKTROPRIJENOS BIH. To je državna kompanija na usluzi svih građanima, jer je to javna usluga prijenosa električne energije, a transportna gasna cijev je isto javna usluga za prenos gasa, a ne za ucjene tipa Eleka. Svoditi ventil za bilo koji grad u BiH na nivo terorizma/zavrtanje ventila zbog novca ili politike je dokaz kako neke politike razmišljaju. DA LI JE TO DOKAZ DA JE JUŽNA INTERKONEKCIJA IZ TOG RAZLOGA HRVATSKI NACIONALNI INTERES.
Ovdje je samo jedan interes, a to je novac koji se želi ostvariti na kopanju 160 km gasovoda i vlasništvo nad ventilom kao sredstvo za ucjene, ne Posušja, već Sarajeva.
Na kraju, Zakon o Južnoj interkonekciji treba uputiti ponovno u parlamentarnu proceduru i svi trebaju glasati za verziju sa operaterom BH-Gasom, a Čović neka onda razmišlja sa kim će praviti bilo kakvu vlast u FBiH.
Ovo što se danas čulo je sunovrat svake politike u BiH.
Na kraju krajeva, pričati o nekih 7-8 godina izgradnje gasovoda je začuđujuće, jer da hoće gdin Čović može u Hrvatskoj provjeriti za koliko se brzo grade plinovodi, pa ove date godine samo mogu biti predmet sprdnje u Hrvatskoj. Brzo bi mi to Dragane, brzo sa Plinacrom.
U jednom razgovoru uoči potpisivanja Dejtona, Alija Izetbegović je kazao tadašnjem američkom ministru odbrane Williamu Perryju da ne želi potpisati sporazum sa paljanskim režimom, jer oni su kao nacisti, kako je kazao, i njima bi trebalo nametnuti mir, kao što je to urađeno u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata.
Perry je kazao da, za razliku od Saveznika u Drugom svjetskom ratu, Bosanska armija nije porazila VRS i stoga „okupacija“ po njemačkom modelu nije moguća.
Bilo je to dominantno raspoloženje unutar Clintonove administracije: Amerikanci nisu bili spremni trošiti svoje resurse, kako bi BiH postala građanska država, već samo da se zaustavi rat.
To se vidjelo već u avgustu 1995. godine, kada Richard Holbrooke prvi put došao u Sarajevo, u svojstvu glavnog američkog pregovarača. Kazao je da mu treba sasvim jasan odgovor o tome šta Vlada RBiH hoće (s obzirom da ne može vojnim putem osloboditi zemlju).
Kako Izetbegović bilježi u svojim „Sjećanjima“, Holbrooke je tada kazao:
„Možete imati: ili 1. cjelovitu decentraliziranu državu, ili 2. dio Bosne Bosne na kojem ćete isključivo vladati. Šta od toga dvoga želite?“
Cjelovita država sa cjelovitom vlasti nije bila uopće na stolu. Kao što se zna, naš državni vrh je odbio podjelu države (tj. da Srbija i Hrvatska anektiraju dijelove teritorije koji su kontrolisale). Prihvatio je podjelu vlasti (tj. da će, u cjelovitoj BiH, vlast biti etnički podijeljena). Ali to nije bio kraj, već samo početak. Uslijedila je borba za detalje ustavnog aranžmana. Vrlo brzo se pokazalo da etnička podjela vlasti ne postoji an sich, već da može biti u manjem ili većem stepenu. Suština borbe u Dejtonu, kao i danas, jeste bilo upravo to: u kojoj mjeri će etnički princip biti bitan.
Kako je nastao Ustavni sud
Prije nekoliko dana u BiH je boravio jedan od autora Dejtonskog ustava i sadašnji pomoćnik državnog sekretara SAD Jim O'Brien.
Njegovo vrlo bitno obraćanje je izazvalo ogromnu pažnju u našoj zemlji. Iskoristit ću ovu priliku da suštinske poruke tog obraćanja (o najvažnijim državnim pitanjima) dodatno osvijetlim. To ću učiniti, tako što ću skrenuti pažnju na jedan, našoj javnosti manje poznat O'Brienov tekst, u kojem on govori još otvorenijim jezikom (vjerovatno zato jer nije obnašao ovako visoku diplomatsku funkciju). Radi se o analizi The Dayton Constitution of Bosnia and Herzegovina, koju je objavio Američki institut za mir.
Kako veli O'Brien, jedno od ključnih pitanja sa kojima su se on i njegove kolege suočile pišući nacrt Dejtonskog ustava, bio je: kako rješavati eventualne sporove između entiteta. On pojašnjava da su u „septembru 1995. Srbi insistirali da se svi nesporazumi rješavaju pregovorima između entitetskih vlada“. Zatim dodaje i da je taj prijedlog RS-a uvršten u principe, koji su definisani u Ženevi i Njujorku, kao svojevrsna priprema za Dejton. Međutim, kako piše O'Brien, u samom Dejtonu dolazi do promjene, te „entiteti i druge niže instance bivaju podređeni odlukama Ustavnog suda“.
Kako kaže O'Brien: „Uspostavljanje Ustavnog suda i pravosudnog sistema u cjelini, predstavljalo je udarac centralnoj tezi koju je srpska strana zastupala u ranijim pregovorima: da entiteti trebaju biti konačni arbitri kada se otvore pitanja da li su međunarodne ili domaće pravne obaveze ispunjene.“
„Kada su se“, nastavlja O'Brien, „strane saglasile u Dejtonu po pitanju sudskog sistema u kojem pojedinci mogu pokrenuti postupke protiv vlasti, i u kojem će centralni sudski sistem imati moć da preispituje odluke entiteta, navedeni prijedlog [o međuentitetskoj arbitraži] je izgubio svoju svrhu.“
(Ideju o formiranju Ustavnog suda dao je Lloyd Cutler, pravni savjetnik predsjednika Clintona i Cartera.) Da je prihvaćena ideja RS-a da, umjesto centralne instance – tj. Ustavnog suda, entiteti rješavaju sve sporove, Bosna i Hercegovina, zaključuje O'Brien, bi bila „unija iz feudalnog doba, a ne moderna evropska država“.
Ukazujući na razloge zbog kojih je došlo do navedenog obrata, on veli da „Milošević nije bio isuviše zainteresiran za detalje, kada je u pitanju sistem vlasti u BiH“.
Za razliku od Miloševića, delegacija Republike BiH je u Dejtonu bila vrlo pažljiva i dobro pripremljena, kada je u pitanju struktura Ustavnog suda.
Dok sam iščitavao dokumente o pregovorima uočii Dejtona, moj utisak je bio su Amerikanci i Vlada RBiH radili u dosluhu. Naime, nedugo nakon što je američki pravni tim (tačnije Lloyd Cutler) došao na ideju o uspostavi Ustavnog suda, kao ključne dejtonske instance, koja će rješavati međuentitetske sporove, Izvršni odbor SDA je objavio zaključke u kojima se izlaže sličan pogled na stvari.U navedenim zaključcima od 20. oktobra 1995. godine, kaže se:
„U situaciji kakva jeste i s obzirom na vjerovatan paritetni sastav zajedničkih organa, osnovni problem je mogućnost blokade funkcioniranja zajedničkih institucija korištenjem veta.“
Zatim se nastavlja: „Mi trebamo (1) cjelovitu Bosnu i (2) državu koja može funkcionirati. Izgleda da su ova dva zahtjeva proturječna i pred nama stoji pitanje kako razriješiti ovaj čvor.“
I onda se predlaže sljedeći odgovor: „Izlaz je možda u ugrađivanju jednog mehanizma za deblokadu. To bi vjerovatno bio Ustavni sud, koji bi, u ovom slučaju, uključivao i nekoliko sudija stranaca.“ (Moje podvlačenje)
Autor zaključaka, na kraju, lucidno primjećuje da „način odlučivanja i mogućnost blokade donošenja odluka ostaje najozbiljnije pitanje Bosne kao cjelovite države“. Ova ocjena ni nakon 28 godina nije izgubila na snazi.
Indikativno je da je, čim je zaključen Dejton, sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić, a tada generalni sekretar SRS-a, objavio žestoku kritiku sporazuma i Miloševićeve uloge. Vučić je Miloševiću žestoko zamjerio što je prihvatio Ustavni sud BiH, u sudije iz RS neće imati pravo veta. Vučić već tada ispravno primjećuje da „pošto se odluke donose većinom glasova, u praksi bi bilo dovoljno da samo jedan izabranik Evropskog suda priključi članovima izabranim u Federaciji, pa da se donese presuda protiv interesa srpske strane. A sudu je, štaviše, dato pravo da odlučuje koliko je neki pokušaj Srba iz Republike Srpske da formiraju konfederaciju sa Srbijom legalan“. (Moje podvlačenje)
Skoro tri decenije nakon Dejtona, iako deklarativno prihvata sve njegove odredbe, Vučić i dalje redovno osporava prisustvo sudija Ustavnog suda, što možda bolje od bilo čega drugog ukazuje koliko je važna pobjeda, koju su probosanske snage, uz pomoć Amerikanaca, ostvarile na ovom pitanju.
Na propuste srpske delegacije u vezi sa Ustavim sudom, nedavno je podsjetio i Milan Blagojević, bivši pravni savjetnik članice Predsjedništva Željke Cvijanović. Povodom tvrdnji vlasti RS-a da Ustavni sud ne može funkcionisati bez sudija iz tog entiteta, Blagojević je podsjetio javnost u Republici Srpskoj da, prema Ustavu, kvorum čini prosta većina sudija u Ustavnom sudu.
„Nigdje nije rečeno da Ustavni sud BiH ne može raditi ako nisu izabrane sve njegove sudije. Da je delegacija RS u Dejtonu insistirala na tome, a mogla je samo da je htjela, onda bi u Ustavu BiH bilo napisano da Ustavni sud mora imati sve sudije da bi mogao raditi, ili da kvorum čine sve sudije tog suda. Nažalost, srpska strana u Dejtonu nije to tražila“.
Predsjedništvo BiH
Uz spomenutoj analizi, O'Brien kaže da su se, uzimajući u obzir iskustva iz SFRJ, sve strane u Dejtonu složile da Predsjedništvo treba biti višečlano. Prva dilema je bila da li će se članovi Predsjedništva birati direktno ili indirektno. Kako piše Alija Izetbegović u „Sjećanjima“, u jednom trenutku, uoči samih pregovora u Dejtonu, američka delegacija, koju je predvodio sadašnji ambasador SAD u Beogradu Chris Hill, pristala je na zahtjev Miloševića da Predsjedništvo bude delegirano, a ne birano.
„Mi smo“, kaže Izetbegović, „insistirali na direktnim izborima za Parlament i Predsjedništvo, druge dvije strane na posrednim. Očito je različita politička filozofija stajala iza ovih stavova. Srbija i Hrvatska su željele slabog šefa države, mi jakog.“
Na kraju je prihvaćen zahtjev bosanske strane da izbori budu direktni. Druga dilema je bila da li će Predsjedništvo imati tri, šest ili devet članova.
Kako je nedavno, u jednom podcastu podsjetio Daniel Serwer, hrvatska delegacija je tražila da Predsjedništvo čine tri člana (Bošnjak, Srbin i Hrvat), a u jednom trenutku u tome ju je podržala i srpska delegacija. Hrvatska delegacija je, nema dileme, računala da će se ako budu tri člana, a ne šest, podrazumijevati da svaki od njih predstavlja po jedan konstitutivni narod. Jim O'Brien potvrđuje da navedeni rezon nije tačan. Članovi Predsjedništva u Dejtonu nisu zamišljeni kao predstavnici tri naroda.
On čak nudi neprocjenjivo svjedočanstvo o tome da su neke delegacije već u Dejtonu tražile da se izbor članova Predsjedništva uredi na način na koji to danas traži HDZ BiH, ali da nije prihvaćeno. Da ne parafraziram, citirat ću O'Briena: „Razne strane su tražile i dodatne garancije, uključujući i zahtjev da se svaki član Predsjedništva bira u klubu, koji kontroliše stranka povezana sa određenom etničkom grupom“. Drugim riječima, da izbor člana Predsjedništva potvrđuje klubovi Hrvata, Srba i Bošnjaka, kako je to HDZ BiH više puta predlagao.
„Uzimajući u obzir“, veli O'Brien, „dominaciju nacionalističkih stranaka i činjenicu da je nekoliko ne-nacionalističkih stranaka odbijalo izravno etničko svrstavanje, prihvatanje ovog prijedloga bi značilo staviti Predsjedništvo pod kontrolu nacionalista. Međunarodni pregovarači su odbili prijedlog kao nekompatibilan sa principima jednog sporazuma, koji je ispregovaran pod međunarodnim okriljem, a sa svrhom da uspostavi demokratsko uređenje.“ (Moje podvlačenje)
Osim navedenog, O'Brien podsjeća da Dejtonski ustav (u članu 10.) ekspliticno zabranjuje bilo kakve izmjene kojima bi se umanjio stepen prava proisteklih iz Evropske i drugih međunarodnih konvencija, koje štite ljudska prava. U Dejtonu je, dakle, ciljano utvrđeno da će jedan od članova Predsjedništva biti Hrvat, ali je ciljano utvrđeno i da ga ne moraju birati Hrvati.
Izbor Željka Komšića nije nikakva prevara, već prirodna mogućnost prema Dejtonu, koju su prihvatile sve delegacije, uključujući i onu na čijem je čelu bio Tuđman. Na koncu, navedeno O'Brienovo objašnjenje je potvrdio i Ustavni sud (u III djelimičnoj odluci u slučaju br. U5/98) kazavši da Srbin u Predsjedništvu „ne predstavlja Republiku Srpsku kao entitet, niti srpski narod, već sve građane Republike Srpske kao izborne jedinice. Isto važi i za Bošnjaka i Hrvata kao članove koji su izabrani iz Federacije“.
Zloupotreba evropskog puta
O'Brien kaže, u svojoj analizi, da su autori Dejtona ima na umu da će državne institucije imati dodatni značaj, kada BiH krene putem evropskih integracija. Kako je BiH stupala u sve snažnije odnose sa Evropskom unijom i NATO savezom, Predsjedništvo BiH, kao institucija zadužena za vanjsku politiku, dobivalo je sve veći utjeca. A upravo su ovi integracioni procesi bili katalizator za proširenje i Vijeća ministara, koje je sa tri početna kabineta, prošireno na 10.
Međutim, tokom protekle decenije, a naročito tokom proteklih pet godina, došlo je do naglog obrata. Evropske integracije su se počele koristiti od strane SNSD-a i HDZ-a za potkopavanje države.
Ključni događaji u tom pogledu su bili: poništavanje Lajčakovih amandmana, nakon kojih je uslijedilo potpisivanje Privremenog sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju; te odlazak stranih sudija i tužilaca, nakon političkog dogovora Milorada Dodika sa tadašnjom komesarkom EU za vanjske i sigurnosne poslove Catherine Ashton o pokretanju „struktuiranog dijaloga“.
Kulminacija ovog procesa dešava se u ovom mandatu, kada SNSD i HDZ svim silama nastoje svoje zahtjeve za promjenom strukture Predsjedništva i Ustavnog suda predstaviti kao obavezu na evropskom putu BiH.
Lider HDZ-a Dragan Čović uporno tvrdi da je izmjena Izbornog zakona, u vezi s načinom izbora članova Predsjedništva BiH, obaveza na evropskom putu.
Lider SNSD-a Milorad Dodik također uporno tvrdi da je odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda obaveza na EU putu BiH.
Iz navedene analize vidimo da bi se takvim „reformama“ Predsjedništva i Ustavnog suda korjenito promijenila dejtonska ustavna struktura. I to ne na bolje, već na gore.
Izmjenom Izbornog zakona, HDZ ne bi promijenio samo način izbora članova Predsjedništva, već i njihovu svrhu. Oni ne bi više imali obavezu da predstavljaju sve građane (kako je zamišljeno u Dejtonu, i kako je Ustavni sud opisao njihovu zadaću), već bi imali obavezu da predstavljaju samo po jedan konstitutivni narod, što bi dovelo do dalje etničke dezintegracije i proizvelo dodatne tenzije u društvu.
Nadalje, ukoliko bi vladajući režim u Republici Srpskoj uspio da oblikuje Ustavni sud po svojoj volji, tj. da ga podredi volji entiteta – time bi bila uništena suština Ustavnog suda, onako kako je zamišljen u Dejtonu, kao instanca koja je nadređena entitetima.
Ustavni sud, koji je sada najfunkcionalnija državna institucija, postao bi nalik Domu naroda BiH, čiji bi se rad mogao blokirati svaki put kada bi to vladajuća koalicija u Republici Srpskoj to željela. To imalo kobne posljedice po ustavni sistem i Dejtonski mirovni sporazum.
Smatram da je upravo zbog toga Jim O'Brien burno reagovao na sporazum iz Laktaša.
Držim da je veliki poraz, što je probosanska strana, u pregovorima u Bakincima, pristala da Predsjedništvo i Ustavni sud uopće budu predmet pregovora.
Ako su Predsjedništvo, kakvo imamo, i Ustavni sud, kakav imamo, dogovoreni u Dejtonu, onda o tome ne može biti pregovora.
Sjetimo se ovom prilikom, kada je jedna politička stranka najavila preispitivanje imena Republika Srpska pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.
Rečeno je da je ime „Republika Srpska“ dejtonska kategorija i da se ne smije dirati.
Isticano je da je Alija Izetbegović pristao na to ime. Dobro. Alija Izetbegović je potpisao ime RS. Ali je potpisao i Predsjedništvo, kakvo je sada, i Ustavni sud, kakav je sada.
Potpisao ga je i Tuđman. I Milošević. Ako je probosanska strana spremna da proguta ime Republike Srpske, kao i mnogo šta slično, onda neka SNSD i HDZ nauče da žive s Predsjedništvom i Ustavnim sudom, ovakvim kakvi jesu.
Evropska unija i SAD
Mislim da odgovornost za ovakav razvoj događaja, snosi i Evropska unija, tačnije Evropska komisija i Delegacija EU u BiH. Još 2019. godine, Evropska komisija je u svojih 14 prioriteta uključila jednu vrlo nespretnu formulaciju. Ili uopće nije bila nespretna?
U Mišljenju EK su tada zatražene mjere kako bi se – citiram – „reformisao Ustavni sud, uključujući i rješavanje pitanja međunarodnih sudija i osiguralo provođenje njegovih odluka“.
Šta znači „rješavanje pitanja međunarodnih sudija“? To ne znači njihov odlazak, jer da se tražio odlazak – pisalo bi „odlazak stranih sudija“, a ne „rješavanje njihovog pitanja“.Zašto EU to ne kaže jasno i glasno? U samoj Dejtonskom sporazumu rečeno je da Parlamentarna skupština može usvojiti zakon, kojim bi se definisao drugačiji način izbora evropskih sudija.
Međutim, ni to se ne bi smjelo raditi na način, kojim bi Dodik stekao političku kontrolu nad procesom imenovanja. Zamislimo da može zaustaviti imenovanje evropskih sudija, kao što je trenutno zaustavio imenovanje sudija iz RS-a.
Kroz dvosmislenost svojih formulacija, EU daje gorivo Dodiku da nasrće na Ustavni sud. Isto je i u slučaju Čovićevih zahtjeva za izmjene Izbornog zakona.
Jedan od 14 prioriteta jeste provođenje presude Sejdić-Finci, koja uopće ne problematizira način izbora članova Predsjedništva i ne nalaže njegovu promjenu. Ali EU neprestano dopušta HDZ-u da pogrešno tumači suštinu ove presude, i predstavlja svoje zahtjeve kao jedan od prioriteta EU. Za razliku od EU, američka administracija ima vrlo jasno, prodejtonsku i prodržavnu poziciju:
Kao što je jasno poručio O'Brien: SAD ne podržavaju odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda, te naglašava da njihovo prisustvo omogućava BiH da se približava evropskim standardima.
Kao što je jasno poručila Ambasada SAD u BiH: prijedlog HDZ BiH za kreiranje trajne druge liste za izbor člana Predsjedništva, povezane sa određenom etnoteritorijalnom izbornom granicom unutar Federacije, ne bi bio u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava
Nisam siguran da li su naše političke elite svjesne opasnosti situacije. Time odgovornost, koju ima javnost i intelektualna zajednica, postaje još veća.
Moramo u potpunosti podržati američku poziciju, kada je u pitanju odbrana ključnih državnih institucija, kako ne bi bile potkopane manipulativnim i pogrešnim tumačenjem obaveza BiH na evropskom putu. Otvaranje pregovora sa EU treba uraditi na normalan način, a ne kroz uništenje državnih institucija, koje nam nisu pale s neba, već su teškom mukom izborene.
(Izlaganje književnika Harisa Imamovića na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, 11. 2. 2024. godine, Sarajevo]
Ako neko misli da ovo pišem kako bih branila Fadila Novalića, Fikreta Hodžića ili nekoga trećeg, a ne pravdu za sve nas, neka dalje ne čita!
Ako, pak, čita, neka se sjeti da niti jedan glavni tužilac Tužilaštva BiH nije dočekao kraj mandata. Neki su procesuirani, neki na crnoj listi, a u bh. pravosuđu nakon toga ništa epohalno se nije desilo. Ta činjenica davno je morala upaliti crvenu lampicu zbog koje bi se morali crveniti obrazi – jer pravosuđe je rak rana ovog društva, neki stadij metastaze.
Od nepravde gora samo selektivna pravda. A, moćnici iz Tužilaštva BiH (na krilima različitih entiteta, etniciteta i politika) serviraju nam tu selektivnu pravdu svaki dan.
U takvim uvjetima vladavina prava teško može zaživjeti u BiH, zbog čega se mora svaki uposlenik u pravosuđu provjeriti na detektoru prava i znanja, a posebno tužioci koji su mahom političkim križaljaka zauzimali visoke pozicije. Na putu uspona u karijeri, mimo pravnih normi, uništavali su i uništavaju živote.
Rijetki su imali sreće da iz montiranih tužilačkih farsi izađu kao pobjednici, iako je to pirova pobjeda, jer život je već dobrano uništen, kao što je slučaj Živka Budimira. U tom slučaju javno je objavljen snimak kako tužiteljica Diana Kajmaković podmeće dokaze, a nakon čega ipak ostaje u službi te biva proglašavana i osobom godine. No, da vrag uvijek dođe po svoje naučit ćemo i na ovom primjeru, jer je udovoljavajući prohtjevima međunarodne zajednice i različitih politika i sama je na kraju završila u ulozi loše djevojke i s teretom crne liste.
Budimir je u pritvoru u Mostaru proveo mjesec dana, no na kraju se ispostavilo da su i optužbe i njegovo pritvaranje bili neosnovani, a utvrđene su mnoge manipulacije tokom suđenja. Reklo bi se operacija uspjela, ali Živko osta politički mrtav! Za razliku od Budimira, Draganu Čoviću je dokazan kriminal, ali je izgubljena originalna dokumentacija, što nikada nije istraženo i što u suštini i jeste najveći problem pravosuđa – ODGOVORNOST NE POSTOJI.
Možete podizati optužnice, možete montirati, možete da i ne radite, mogu vam optužnice padati, ali vam NIKO NE MOŽE NIŠTA! Osim ako procesuirate u skladu sa zakonom i pravom. Primjer takvog slučaja je Branko Perić, koji se na kraju uspješne karijere nije želio valjati u blatu montiranog procesa, a onda je on bio procesuiran.
Manje sreće od Budimira imao je Kemal Čaušević, koji je jedini platio za kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje, dok su njegovi nalogodavci, među kojima je i Dragan Čović (o čemu postoji izjava) ostali na slobodi da kroz daljnji politički angažman kroje sudbine bosanskohercegovačkih građana.
I samo kroz ova dva tri primjera evidentno je da nešto ne valja u Tužilaštvu. Optužnice su predmet ismijavanja, nerijetko bivaju dopunjavane, a tužioci nespremni radije idu po pamet u strane ambasade, nego po knjige i zakone!
Pitam se postoji li u BiH ijedna osoba (a da niste npr. Čović) da vjeruje u bh. pravosuđe, koja lakrdijom od presude u predmetu ‘Respiratori’ nije izgubila povjerenje. To je povjerenje davno izgubljeno, a sada ovom presudom samo opečaćeno!
Posebno kada je riječ o slučajevima ratnih zločina. Tamo je potpuni haos, a mogao se i očekivati kada su jednostavno zanemarili Hašku A listu i počeli, kao i u slučajevima korupcije da predmete rade po vlastitom nahođenju. Ili, projektima različitih centara moći.
Po onom što svakodnevno vidimo u sudnicama Suda BiH evidentno je cilj jedan – podići što više optužnica protiv pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH i izjednačiti sve strane u agresiji.
Bivša glavna tužiteljica Gordana Tadić (i ona završila na crnoj listi) najodgovornija je što se predmeti s A liste nisu radili. Jednostavno tužioci poslušnici teretili su Atifa Dudakovića, Enesa Duraka, Zijada Srabovića, Himzu Selimovića, Nehura Ganića, Ahmeda Sejdića, Ferida Buljubašića, i ine druge koji nisu bili ni u kakvim prioritetima Haga, a nasljednik Tadićke Milanko Kajganić u tužilačke zvijezde vinuo se optužnicom u slučaju Dobrovoljačka! A, sve to dok desetine pripadnika VRs i HVO-a sa Haške A liste hodaju slobodno, jer Tužilaštvo, kao što napisah ima samo jedan cilj.
A, slučaj Dobrovoljačka je neviđeni skandal koji upravo dokazuje šta je cilj i aktuelnog i bivšeg glavnog tužioca. U tom slučaju nam tužioci dokazuju da Alija Izetbegović 2. maja nije bio zarobljen i da kolona JNA nije bila legitimna vojna meta, a mi svi šutimo! Sudovi u Lonodnu i Beču, kao i haški tribunal jasno su kazali da je kolona u Dobrovoljačkoj bila legitimna vojna meta.
Kada znamo šta im je cilj, kao što smo znali u slučaju ‘Respiratori’, s pravom se imamo pitati čemu da se nadaju optuženi, nego mrcvarenju i ponižavanju, a onda u konačnici i sramnim presudama. Jer ne sudi se njima da se pokaže istina (što je osnovni postulat tužioca), već da budu KRIVI. A, krivi su jer su nas odbranili ili nas sada pokušavaju odbraniti, jer rat nije završen, samo je nastavljen drugim sredstvima.
Politički procesi koje trenutno vidimo nas uvjeravaju da su samo Bošnjaci kriminalci i lopovi, a u svojoj nestručnosti postanu nespretni, pa im presude moraju tabiriti Sudovi u Strazburu.
Razlog pisanja ovog teksta je ukazivanje na zloupotrebe koje se događaju u pravosuđu, pri čemu u Bosni i Hercegovini ne postoji adekvatna zaštita građanina kao pojedinca od takvih zloupotreba.
Građane nema ko zaštiti, jer gdje nema prava ne mogu se nadati ni pravdi. I ovi što danas plješću na presude Novaliću, Hodžiću i Solako, pitam šta će raditi kada dođu presude u slučaju Dudaković, Čemerno, Jošanica, Goražde, Lukavac, Dobrovoljačka…I da im dam odgovor kada sve pobrojane osude, neka znaju da su oni na redu.
Pitam vas znate li ko je rahmetli Ćiza? Izet Arifović Ćiza neće dočekati pravdu. Otišao na pravedniji svijet. U pismu koje je ostalo iza njega otkrio ono što pola sudija Suda Bosne i Hercegovine zna, a pola ne zna i ne želi znati, a to je da zaštićeni svjedok O. S. (ko zna koje slovo će biti u drugim predmetima) ne govori istinu!
„I taj jedini svjedok Tužilaštva BiH (u pismu je otkrio ime) iz Bratunca, koji je plaćen i smješten u Beogradu da laže protiv Bošnjaka iz Podrinja postao je glavni svjedok u mnogim montiranim sudskim procesima na Sudu BiH a kojima se upravlja iz Beograda, svjedočio je je rahmetli Ćiza, kao svoj apel pred odlazak na onaj svijet.
Niko se nije ni osvrnuo, a Beograd i dalje radi po svome, jer znaju da kada izjednače strane poništit će efekat haških presuda za genocid i UZP.
Znate li da je Nedžad Hodžić osuđen na 12 godina zatvora za zločine u Trusini, a da je u slučaju Igman utvrđeno da je trajno nesposoban za suđenje!
Isto je dokazivao i tokom procesa za zločine u Trusini, jer je njegovo zdravstveno stanje i tada bilo isto (trajni invaliditet), ali Sud BiH i njihovi vještaci to vide različito od slučaja do slučaja! Ne govorim o nevinosti Hodžića nego aljkavosti Suda BiH.
I zašto bih vam vjerovala, zašto bi imala povjerenje u pravosuđe koje je na samo ovo nekoliko primjera koje sam izdvojila pokazalo svu raskoš neznanja, nemara i nekompetencije. No, osim ove tri negativne tačke pravosuđe BiH opterećeno je i vanjskim utjecajima iz Beograda, Zagreba, ali i zapadne Evrope.
Sve navedeno dovoljna je da povjerujem advokatima, a i uvjerim se da je ipak moguće da se neko pred institucijom zvanom Sud BiH oslobodi svih optužbi za koje je optužen, a bude osuđen za krivično djelo koje mu nikada nije stavljeno na teret, ili bude osuđen po zakonima koji više ne vrijede.
Jer, nije bitno jesmo li krivi ili ne, ruka nepravde doći će po nas, jer smo sve u tekstu pobrojane ispratili u zatvor ili ahiret mirno posmatrajući, a to nas stavlja u poziciju sljedeće žrtve.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
