Kada se usred izborne kampanje i razbuktalih političkih strasti u javnom prostoru emitira pismo u kojem se traži sastanak s poglavarom muslimana Bosne i Hercegovine, a da mu ono nije ni uručeno, onda je rezultat – političko samoubistvo!
Stranka Narod i Pravda objavila je na svojoj web-stranici sadržaj pisma adresiranog na reisu-l-ulemu Huseina efendiji Kavazovića u kojem ga se, skrivajući se iza upita građana, optužuje za podršku Stranci demokratske akcije i Bakiru Izetbegoviću, piše politicki.ba.
U pismu se traži sastanak, ističe podrška kadrova te partije u vlasti (a ima ih na svim nivoima – od državnog, preko federalnog do kantonalnog) “posebno Islamskoj zajednici” i na kraju prijeti da – ako do sastanka ne dođe, javno će prenijeti pitanja istih tih “građana”. No, problem je što formalno niko iz NiP-a nije tražio sastanak s reisom!
Objašnjenja za ovakav potez NiP-a mogu biti različita. U Rijasetu su njihov čin shvatili kao nedvosmislenu prijetnju!
I već su žustro odgovorili. Nakon HDZ-a Dragana Čovića, NiP je druga stranka koja pokušava disciplinirati Islamsku zajednicu i reisu nametnuti “brnjicu”.
U dosadašnjoj političkoj praksi pisma koja se objave, a ne pošalju u najmanju ruku su provokacija. To se radi kada stvarno ne želite sastanak, već rat i pokoravanje onoga kome je neposlato pismo namijenjeno.
Možda je motiv NiP-a “benigan”.
Možda se radi o želji za još kojim “lajkom” na društvenim mrežama. Ako bi tako bilo, onda je to neopisivo loše! Takva politika je onda nivoa izvjesne Dare Bubamare, a ne stranke koja želi vlast kako bi Bošnjacima – muslimanima, na čije glasove pledira, otvorila put u bolje sutra!
Teško je vjerovati da ima neko ko može povjerovati, a još manje prihvatiti takvo objašnjenje. Naprosto je neshvatljivo ovakvo ponašanje ljudi iz NiP-a.
Dobro, izborna je kampanja, kandidatske liste koje i u “najutegnutijim” partijama dovode do nestabilnosti, poljuljale su i ovu stranku. Pale su i neke ostavke visokih i popularnih zvaničnika, sukob frakcija dobio je na intenzitetu…
Ipak, čak i da je NiP u stanju anarhije, a apsolutno nije, ovako se ne radi!
Iako će oni koji su pismo objavili imati svoje argumente, odgovor na pitanje – kad ovako kidišete na reisa, šta ćete nama, običnim građanima raditi – ostaje bez adekvatnog odgovora!
NiP je mlada stranka. Lutanja u traženju svog mjesta pod političkim suncem su i nužna i prirodna.
Da nije izborna godina, neslanje objavljenog, a nelektorisanog pisma bilo bi težak politički gaf. Ovako, on je pucanj u sebe.
Blok koji predvodi Jakov Milatović nije opozicija: iza Milatovića stoji čitava parlamentarna većina, bez jednog jedinog izuzetka. Vrlo je prosto. Milatović je kandidat vlasti. Đukanović je kandidat opozicije.
Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja u svemiru, u sve četiri (ili deset, svejedno) dimezija prostor-vremena, u kojoj se građanima poručuje da bi pobjeda kandidata vlasti donijela neophodne promjene. Šta: vlast se smjenjuje i kontroliše tako što ćete joj dati još vlasti? Milatovićeva pobjeda ne bi značila ni promjene ni osnaženje demokratskih procesa, nego dalju konsolidaciju vlasti i dalje slabljenje opozicije.
A otkad to jačanje vlasti i osipanje opozicije znači „jačanje demokratskih procesa“?
Vlast ni ne krije da želi zatrijeti opoziciju. Ne krije da je njihov cilj da alternativa praktično ne postoji. Oni neprekidno govore o „kraju“ opozicije, njenom raspadu. Da se ne lažemo, to svi znamo: da mogu, oni bi rado pohapsili i zabranili čitavu opoziciju, koju ionako neprekidno kriminalizuju i dehumanizuju. Takav tretman opozicije znak je ozbiljnih totalitarnih tendencija. Hoće to kada vlast preuzmete u kontrarevoluciji. Tada se javi potreba da se zatre sve što je kontra-kontrarevolucionarno.
Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja u svemiru, u sve četiri (ili deset, svejedno) dimezija prostor-vremena, u kojoj kontrarevolucionarna garda sebe predstavlja kao progresivnu inteligenciju.
Ako opozicija više nikada neće osvojiti vlast, to znači samo jedno: da će vlast zauvijek vladati. Sorry: to se ne zove demokratija. Svi znamo pravo ime za za to.
Milatović je novi lider bloka koji je na vlasti. On je alpha dog. Ostali su pokazali da su mu submisivni. Oni za koje oni misle da su „njihovi“ birači, onda kada u nedjelju izađu na izbore i glasaju za novog vođu, od toga trena Milatovićevo su biračko tijelo. No svejedno, svi su oni tridesetoavgustovci, svi su oni vlast dobili zahvaljujući Amfilohiju i njegovim litijama; svi su oni, napokon, već dvije i po godine vlast. Riječ je tek o prelivanju moći iz jedne u drugu frakciju vladajućih.
Pobjeda kandidata vladajućih, Milatovića, rekoh, značila bi, logično i očito – dalju konsolidaciju vlasti.
DPS je vlast izgubio 30. avgusta 2020. Potom je nastavio gubiti – od jednih do drugih lokalnih izbora. Na vlast se, na negdašnji način i u ondašnjem obliku, neće vratiti. Takav povratak ne žele ni ljudi koji glasaju za DPS i glasaće za Đukanovića.
U trenutku kada je postao opozicija, DPS-u je postao nužan i posve novi ugovor sa građanima. Ugovor po kojem će građani imati punu kontrolu nad tom partijom, koja odustaje od svake ideje kontrole nad njima. Danas, budućnost DPS-a je u rukama građana, a ne obratno, kako je onomad bilo. Tu ujedno leži i odgovor na čijoj strani je CDM: na strani građana i demokratije, kao i uvijek.
Apsolutna vlast DPS-a, dakle, više nije ni opcija. Ali je na pomolu stvaranje nove superstrukture vlasti, upravo one kojoj je na čelu Milatović. U rukama imaju najveći grad, Podgoricu.
Recimo da – nije teško zamisliti – osvoje mjesto predsjednika države. I budu najjača partija vlasti na parlamentarnim izborima u junu. Eto vam nove superpartije koju više niko ne kontroliše, dok ona kontroliše sve. Sjaši Kurta da uzjaše Murta: je li tako glasi poslovica?
Koliko je ovo izgledna opcija, pokazuje rezultat prvog kruga predsjedničkih izbora. Taj rezultat je najava da bi tridesetoavgustovci na predstojećim parlamentarnim izborima mogli osvojiti dvotrećinsku većinu madata. Koja im daje politički ekvivalent supermoći: između ostalog i sposobnost promjene ustava. A tu moć, čak i dok je bio najjači, nije imao ni DPS, nego je glasove za donošenje ustava morao tražiti u opoziciji.
Ovdje se, dakle, ne radi o tome hoće li DPS opet imati apsolutnu vlast, jer neće, nego o tome da li ćemo jednu apsolutnu vlast zamijeniti drugom. Na pragu smo toga.
Kohabitacija između predsjednika i parlamenta, iz različitih političkih opcija, znak je zdrave demokratije. Oni koji vas plaše opozicijom uz poruku da vladajućima treba dati još vlasti, a pritom zatrijeti alternativu, nisu prijatelji demokratije. Njihove totalitarne ambicije jedva da su traljavo prikrivene.
Prošle su sedmice po prvi put obilježeni novi Kazani. Oni zvanični, iako ih neki već zovu fake Kazanima, a radi se zapravo o tome da je podizanjem spomen-obilježja nadomak zloglasne sarajevske jame u koju su, tokom prve dvije godine rata, pripadnici Desete brdske brigade ARBiH kojom je komandovao Mušan Topalović Caco bacali masakrirana tijela ubijenih civila, mahom nebošnjaka, Gradska uprava odabrala i svoj datum za sjećanje na žrtve.
Naša priča i naša sramota
Odluka je pala prošle godine, istim onim autoritetom gradonačelnice Benjamine Karić kojim se poslužila da bi poništila raspisani konkurs za spomen-obilježje i samozadovoljno, sa pravnom diplomom i doktoratom iz rimskog prava sebe proglasila (barem) magistrom arhitekture, dovoljno vrijednim da odlučuje o izgledu spomen-obilježja.
Naravno, i o tekstu na spomen-ploči, oko kojeg je u samom Gradskom vijeću bilo debate, no odanost gradonačelnici je presudila, pa se čitav paket Kazani može smatrati tri u jedan njezinim djelom. Pa da vidimo kako je to izgledalo na ovogodišnjem, prvom obilježavanju po mjeri naše gradonačelnice i Gradskog vijeća Sarajeva. Kako je službeno priopćeno, delegacija Grada predvođena gradonačelnicom Karić odala je počast i položila cvijeće na spomen-obilježje Kazani, mjesto nevino ubijenih sarajevskih građana. “Osjećam pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi. Mi moramo njegovati kulturu sjećanja i međusobnog poštovanja kako bismo izgradili tolerantno društvo temeljeno na demokratskim vrijednostima”, kazala je naša gradonačelnica, obećavajući kako je riječ o procesu koji će tek u budućnosti pokazati pravu vrijednost. “Važno je da se borimo za istinu, za pravdu i da se sjećamo svih nevino stradalih žrtava. Suosjećam sa porodicama ubijenih i želim poručiti da Sarajevo i ja kao gradonačelnica nikad nećemo zaboraviti njihovu patnju i stradanje”, navela je Karić.
Koju patnju? Koje stradanje? Jesu li nevino ubijeni sarajevski građani pogođeni granatom, bombardirani iz NN aviona ili je ipak neko naredio njihovu brutalnu egzekuciju, u tom novom trendu borbe za istinu i pravdu nismo doznali. Sudeći po medijskim izvještajima, Cacu je spomenuo tek potpredsjednik Srpskog građanskog vijeća u BiH Rajko Živković, a čini se da bi bolje bilo da nije. “Cace se sjećam iz predratnog perioda. Tokom rata pokupili su i mene jednom i doveli me ovdje, imao sam sreću da me Caco poznavao. Pitao me šta radim ovdje, kada sam mu rekao da su me njegovi doveli, rekao je da se vratim nazad”, kazao je Živković. Iz nes(p)retnog Rajkovog iskaza mogli bismo zaključiti da su nevino ubijeni jednostavno bili bez sreće da poznaju predratnog Cacu?! A Predrag Šalipur, recimo, ne samo da je poznavao predratnog Cacu već je bio i borac Desete brdske brigade i opet je završio u dijelovima, na dnu Kazana, u skladu sa naredbom komandanta svoje brigade i svog predratnog druga. Rajko nam je, kao stari dobri novinar, odagnao sumnje da je o životu i smrti u 10. bbr. odlučivao iko drugi osim Mušana Topalovića Cace, mada smo to saznali i iz transkripata sa suđenja na kome su Cacini potčinjeni, čak i oni najbliži, listom tvrdili da je on bio taj ko je naređivao dovođenje civila i načine njihove egzekucije. No, nisu se proslavili ni ostali kojima je gradonačelnica od sveg srca zahvalila što su izdvojili vrijeme da polože cvijeće i odaju počast žrtvama, a bile su tu delegacije raznih nivoa vlasti pojačane OSCE-om i predstavnikom Misije EU. Ovaj posljednji požurio je da (raz)otkrije svrhu svoga dolaska: “Bitno je što je Grad Sarajevo pokrenuo inicijativu i korake prema tome. EU odaje počast svim žrtvama, bez obzira na stranu ili etničku pripadnost”, kazao je Juriy Muss.
Ruku na srce, nisu Evropljani ti koji se ovdje trebaju suočiti s prošlošću i njegovati kulturu sjećanja, Kazani su naša priča i naša sramota. Zato što su nevino ubijeni sarajevski građani dijelili naše ratne sudbine, vjerovali u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Armiju BiH i stradali od zločinačke ruke odmetnutog komandanta. To ratno Predsjedništvo BiH imalo je snage da se 26. oktobra 1993. godine obračuna sa svojim odmetnicima, Mušan Topalović Caco je boreći se toga dana protiv sprovođenja naredbe vrhovne komande, dakle Predsjedništva BiH – čiju su volju na terenu provodili specijalne jedinice MUP-a i Armije RBiH – ubio devet vojnika i policajaca, nastavljajući tako svoj zločinački pothvat. Međutim, ni tih devet otetih života nije pomoglo da Cacu smjeste na onu stranu kojoj pripada. Admir Hebib (1969), Izet Karšić (1959), Kemal Kojić (1960), Dragan Miljanović (1967), Slaven Markešić (1965), Srđan Bosiljčić (1963), Elvir Šovšić (1974), Hamid Humić (1959) i Jasmin Čamdžija (1968) bili su dobrovoljci u odbrani ovoga grada i države BiH. Ubijeni su braneći ustavni poredak zemlje, slijedeći naredbe pretpostavljenih komandi i mada su (većinom) sahranjeni u Velikom parku, u Sarajevu, nekako se teško oteti dojmu da su ovoj državi i blizu važni kao Caco, koji je, iako ubijen prilikom pokušaja bjekstva (major ARBiH koji se nije libio pucati i odlikovan je), u novembru 1996. godine ekshumiran i uz nezapamćenu dženazu ispraćen do Spomen-mezarja Kovači na kome je i ukopan.
Glorifikacija gangstera
Taj je događaj pokojni Jovan Divjak nazvao glorifikacijom gangstera, a koliko je bio upravu, svjedoči podatak da i dan-danas ljudi imaju potrebu da onim nevjernim tomama poput mene objašnjavaju kako “Caco nije slučajno bio komandant, on se za nas borio”. Istina, kada te dušebrižnike priupitam šta bi oni rekli da je od ruke tog komandanta, nedajbože, stradao njihov otac ili brat, obično zašute, no ne zadugo: “Ti ne razumiješ, Caco nas je branio, da je drugačije, našli bi nešto kod njega”?! Da, našli su, istražitelji su iz Kazana iskopali tridesetak vreća ljudskih ostataka koje su jedno vrijeme bile zakopane u NN humkama na ivici sarajevskog groblja Sveti Josip, nadomak pomoćnog stadiona Koševo. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je u dva navrata pisalo KJKP Pokop. Tražili su da se obilježe ove parcele, s obzirom na to da to nije na dostojan način učinjeno na mjestu egzekucija: od KJKP Pokop dobili su odgovor u kome je njihova ideja pohvaljena. Ali ne i realizirana. A kad će i hoće li biti, ne zna se. Kao što se ne zna hoće li ikada biti ustanovljena i na ploču upisana imena svih nevino ubijenih sarajevskih građana po naredbi Mušana Topalovića Cace. Jer, gradska vlast s gradonačelnicom na čelu potrošila je mjesta na spomen-ploči s neskrivenom ambicijom da stavi tačku na tu mračnu ratnu mrlju na savjesti glavnog grada BiH. I odbila upisati ime zločinca na spomen-ploču, pravdajući se kako to nije praksa. Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a, plastično je i argumentirano dokazao da to nije tačno, ali i konstatirao kako je sve učinjeno da bi zločin bio arhiviran.
Posljednji ekser u kovčeg arhiva zakucala je gradonačelnica odabirom 9. novembra za Dan sjećanja. Cilj je bio odmaći se od Cace i 26. oktobra, po cijenu da to znači i arhiviranje akcije Predsjedništva BiH. Ali zato pogoduje narastanju mita o Caci, kao komandantu koji se borio za nas. Onako kako su se za svoje narode borili naredbodavci zločina nad civilima, od Ahmića do Srebrenice.
Emocijama nabijena situacija u našoj zemlji zahtjeva od nas da ne zanemarimo emocije. Promjena na izborima nakon trideset godina vlasti jedne partije trebala bi da donese nadu, da probudi patriotizam i vjeru u bolje sjutra. Ipak, izborna noć i dan nakon te noći donijeli su nam strah praćen osjećajem neizvjesnosti i nesigurnosti. Gospodin Abazović je u srijedu rekao da je „gotovo sa evropskim Lukašenkom“ i dokazao da, iako doctor politikologije sa sarajevskog univerziteta, slabo barata komparacijom političkih sistema, a još slabije političkom geografijom. Neko bi trebao da gospodina Abazovića poduči da je Bjelorusija isto u Evropi, ali i da Đukanović nema veze sa Lukašenkom. Možda bi najbolje bilo da to urade njegovi koalicioni partneri i heroji promjene, koji danima na društvenim mrežama i u kolumnama po ruskim portalima veličaju lik i djelo upravo Aleksandra Grigorijeviča.
Da je Đukanović Lukašenko, gospodin Abazović bi davno bio u zatvoru i mučen u najboljem slučaju, a da je Crna Gora Bjelorusija, narod a bi, nakon pobjede na izborima, na ulice izašao sa crnogorskim zastavama, pokazujući zrelost i patriotizam. Kod nas se desilo suprotno, ljudi su izašli sa srpskim zastavama, izašli su pripadnici lokalnih podružnica organizacija poput Srbske časti i Noćnih vukova, i zapjevali su, ali nisu pjevali Crnoj Gori. Zapjevali su u mojoj Budvi, mediteranskom i antičkom gradu „Moj đedo silno je izgledo, i dalje je ljuta zmija kokarda mu sija“ i to na velikom razglasu instaliranom ispred gradske kuće, na Trgu sunca, koju je Abazovićeva URA „oslobodila“ još 2016. godine, davajući i tada jedan odlučujući glas za većinu Demokratskom Frontu.
Danas, nakon četiri godine, Demokratski Front u Budvi ima skoro apsolutnu većinu, i URA mu više i ne treba. Svejedno, URA je već juče ušla ponovo u staru koaliciju, birajući opet gradonačelnika iz redova islamofobnog i etno-nacionalističkog Fronta. Bez ijedne riječi o tehničkoj ekspertskoj upravi na lokalnom nivou.
Već četiri godine mi živimo realnost nove vlasti u Budvi. I moram napomenuti da sam tada kao zamjenik i jedno vrijeme vršilac dužnosti gradonačelnika i sam bio za promjenu. Ne samo da sam bio za promjenu, nego sam i aktivno učestvovao u njoj. Podnio sam ostavku zbog korupcije i svega onog lošeg što je predstavljala vlast DPS-a. Podnio ostavku, i u svom gradu organizovao opoziciju i koordinisao njihovim akcijama i značajno doprinio izbornoj pobjedi. Bio sam jedan od najdgovornih za rušenje osamnaestogodišnje koalicije DPS-SDP koja je izvojevala crnogorsku nezavisnost. Mislio sam da je smjena DPS preča od svega drugog. Naivno sam vjerovao da možemo ukrotiti konja velikosrpskog nacionalizma, ali smo se kao grad vrlo brzo našli pod njegovim kopitima, kako je to poetično primjetio Andrej Nikolaidis. Ogromne količine gradskog novca počele su da se koriste za razne ekstremističke festivale, događaje, okupljanja i organizacije, koje su često imale krinku humanitarnih i kulturnih događaja. „Besmtrni puk“, „Srbi za Srbe“, navijačke grupacije beogradskih klubova preplavile su Budvu. URA nijednom nije odreagovala na to. Čak su njeni funkcioneri aktivno uzimali učešća u ovim događajima.
Zato sam odlučio da se na ovim izborima iskupim za svoju grešku iz 2016. godine, da ne bih doživio da se isto ponovi na državnom nivou. Iako sam sebe iskupio, nisam uspio da ubijedim ljude poput Abazovića da ne čine ovo što čine. Jer se ono što sam predmnijevao upravo događa pred našim očima. Nije Dritan pobijedio, niti je pobijedila njegova ideja građanske, slobodne i evropske Crne Gore. Pobijedila je crkva, I pobijedile su destruktivne snage i instituti probuđenog velikosrpskog nacionalizma. I to ne sponatno, već u jednom dobro osmišljenom i od strane srpske vlade finansiranom poduhvatu, koji aktivno traje od decembra prošle godine. Sadašnja situacija prijeti da dovede u pitanje spoljnopolitičko usmjerenje Crne Gore, da dovede u pitanje njenu posvećenost regionalnoj saradnji, i na kraju krajeva da nas dovede u situaciju da suštinski Crna Gora prestane da postoji kao nezavisna i prosperitetna država.Kada kažem ovo, svjestan sam da je teško formalno sve ovo odraditi u doglednom periodu. Ali ne morate formalno izgubiti nezavisnost, da biste izgubili nezavisnost. Ne mora se izaći iz NATO, da biste bili nekooperativna članica kaošto je trenutno Turska na primjer. Dovoljno je da se na par ključnih mjesta u spoljnoj politici ili bezbjednosnim strukturama provuku „eksperti“ lojalni Vučiću ili Putinu.
Ipak da ne završim sa mračnim anticipacijama, želim da otklonim svaku sumnju da bih ikad podržao bilo kakav pokušaj nasilne prekompozicije izborne volje građana koji bi nas povukao još dublje u ambis. Biračko tijelo je reklo svoje, i jedino što sada kao građanske snage možemo da uradimo je da agresivnije nego ikad pratimo poteze nove vlasti i da im ne damo da dišu. Da ih natjeramo da na scene kao one u Pljevljima odreaguju revnosno i da zaustave svoje pristalice u njihovim genocidnim namjerama. Ova zemlja je uz neka tragična dešavanja, kao što su Durbovnik, Bukovica, Štrpci, deportacije i Kaluđerski Laz, ipak uspjela da sačuva minimum bezbjednosti svojim građanima tokom devedesetih kada su svi oko nas gubili glavu. Glupo je da sada dopustimo zakašnjelom refleksu da nas potpuno resetuje.
Istina o Cacinim zločinima, naslov je opsežnog dosjea koji su Dani objavili u novembru 1998, otkrivajući detalje brutalnih smaknuća civila, mahom srpske nacionalnosti, u ratnom Sarajevu. “U zoni odgovornosti Desete brdske brigade, kojom je komandovao Mušan Topalović Caco, na zvjerski način je likvidirano više desetina građana svih nacionalnosti. Samo u šumi Gaj pronađeno je tridesetak ubijenih, a potom spaljenih žrtava, od kojih je 17 identifikovano. Pored ovih, još 26 građana koji su stanovali na ovom području vode se kao nestali. Između ostalih, na svirep način su likvidirani Goran Simić, Marina Nevstrujev, Nenad Lojović, Džemo Švrakić, Slavko Starović, Božidar Šljivić”, objavilo je Oslobođenje 29. oktobra 1993. godine, detaljno pišući o Cacinom ubistvu i akciji koja je tri dana ranije provedena u opsjednutom Sarajevu sa ciljem da se zaustave odmazde nad civilima: “Ljudi su odvođeni na kopanje neposredno do četničkih rovova. Pojedinci, posebno vlasnici privatnih i ugostiteljskih objekata su kidnapovani i ucjenjivani, a mnogi su i ubijeni. Caco je sa svojim ljudima vršio i silovanja. Tako je potvrđeno da je lično silovao žene i djevojke, čak i pripadnice svoje brigade”. Slijedi, potom, nabrajanje zlodjela koja su registrirana od ljeta 1992. godine, a na čijem repu su klasična razbojništva – krađa automobila, građevinskog materijala, prehrambenih artikala…
Monstruozna smaknuća
Do godišnjice akcije (1994) kojom su državni, armijski i policijski vrh Bosne i Hercegovine demonstrirali privrženost zakonu i riješenost da se – i u najtežim ratnim uvjetima – pred lice pravde izvedu pripadnici 10. brdske brigade koji su učestvovali u brutalnim ubistvima, većina postupaka pred Vojnim sudom u Sarajevu već se privodila kraju: u konačnici, četrnaestorici vojnika su izrečene kazne, a svi do jednog su pod zakletvom ustvrdili da je egzekucije na Kazanima naređivao lično odmetnuti komandant Mušan Topalović. Pa ipak, godinu nakon Daytona, Topalović je ekshumiran iz NN grobnice i uz nezapamćenu dženazu kojoj je prisustvovalo više od 10.000 ljudi ispraćen do Memorijalnog kompleksa na Kovačima. Njegove žrtve su pak nakon ekshumacije na Kazanima nastavile svoj NN put: prvo do sekundarne grobnice na kraju groblja Sveti Josip u Sarajevu, nadomak pomoćnog stadiona Koševo, odakle su iskopane i prenesene u hangare Komisije za nestale RS-a u Istočno Sarajevo.
Prema podacima Instituta za nestale BiH, jama Kazani pretraživana je tri puta i pronađeni su ostaci ukupno 28 žrtava. Osim UDIK-a, nevladine udruge za društvena istraživanja i komunikacije, malo ko hoće i pomenuti još dvije lokacije s kojih su ekshumirani ubijeni civili u zoni 10. bbr. – Gaj i Grm maline. No, priča o spomen-kompleksu Kazani aktualizirala je rezultate identifikacija, pa se imenom i prezimenom pominje 17 žrtava: Marko Bošković (1929), Nevenka Bošković (1933), Dragomir Ćeranić (1943), Mileva Drašković (1936), Ranko Frankić (1952), Duško Jovanović (1954), Marina Komljenac (1926), Radoslav Komljenac (1921), Ana Lavriv (1942), Vasilj Lavriv (1933), Novka Lemez (1950), Ergin Nikolić (1966), Branislav Radosavljević (1952), Predrag Šalipur (1965), Ago Šteta (1942), Zoran Vučurović (1952) i Stojan Žuža (1933). Koliko sutra, samo njihova imena osvanut će na spomen-obilježju uz prigodan tekst koji je – po vlastitom priznanju – osmislila lično gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić. Jedan jedini ustupak uvažene gradonačelnice na koji je teška srca pristala jeste ispravka godine, s obzirom da je u njezinoj izvedbi Caco ubijao do 1994?! No, u znak odmazde i zbog ovako skromnog povlačenja, naša je gradonačelnica osmislila i kada ćemo se sjećati žrtava – ne više na dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala s Cacom, već 9. novembra koji je Gradsko vijeće Sarajeva – demokratskom voljom većine – odlučilo proglasiti Danom stradalih na Kazanima.
Svaka primisao o svjesnoj reviziji ne tako davne prošlosti potpuno je opravdana jer već od sutra naši sugrađani, čija je monstruozna smaknuća naredio Caco i koja je Vojni sud u Sarajevu klasificirao kao svirepa ubistva, svečano će biti inaugurirani u stradale. Budućim generacijama ostaje na volju da tumače jesu li se pokliznuli sami ili uz tuđu pomoć, da li ih je udario grom čije odmetnuto ime Benjamina Karić pretvara u Ono koje se ne smije pomenuti ili se pak radi o kolateralnoj šteti političkih ustupaka. Kako god, njihovo spomen-obilježje koje je od obećanog spomeničkog kompleksa doguralo do skromne ploče jednog lijepog dana u mandatu naše Benjamine možda bude dodatno počašćeno gelenderom koji će porodicama žrtava omogućiti da i same ne stradaju prilikom probijanja do mjesta zločina. A što se Cace tiče, partijskom odlukom SDP-a BiH ostavljeno mu je u amanet da kalja obraz časnih boraca Armije BiH jer je naša gradonačelnica uspjela da – manirom prave dirigentice Gradskog vijeća – u kratkom periodu dvostruko matira bosanskohercegovačku prijestonicu ne osvrćući se za posljedicama vlastitih djela.
U javnoj debati koja se vodila posljednjih mjeseci, nakon što nas je gradonačelnica izvijestila o vlastitoj odluci da baš ona bude ta koja će obilježiti Kazane, kao da diže spomenik sebi, a ne žrtvama, isplivalo je nekoliko poražavajućih zaključaka. Nihad Uk, delegat Naše stranke u Gradskom vijeću, u emisiji O kanala kazao je kako Trojka (NS, SDP i Narod i pravda) ima koalicijski dogovor da o ovako važnim stvarima stavove usaglašava zajednička komisija. Gradonačelnicu to nije zanimalo. Upravo zato je Naša stranka i predložila amandman, no na sjednici je očekivano pao združenim rukama koalicijskih partnera. Što pokazuje da naša gradonačelnica, koju već i neki međunarodni dužnosnici zovu Gospođa Neispunjenih Obećanja, u ovaj pothvat nije ušla grlom u jagode, već vrlo smisleno i planski. Benjamina Karić je, naime, potpredsjednica SDP-a BiH, pa ako se to zaboravlja zbog potpunog odsustva njezinih političkih stavova o bilo čemu, upravo je ova priča dokaz da nije riječ o manjku političkog promišljanja, već o ozbiljnoj odluci vrha SDP-a da se besramno udvara krajnjoj desnici, recimo sloganom tipa Stopama Zorana Milanovića. Što je legitimna politička platforma partije koja u trijumviratu NN lice – Vojin Mijatović – Benjamina neodoljivo ostavlja dojam da lijeva dobro zna šta hoće desn(ic)a, no problem ovdje nije partijske prirode.
Ne pije vode …
Kazani su najtamnija mrlja na savjesti opkoljenog Sarajeva, mjesto svirepih ubistava naših sugrađana koji su – vjerujući u Bosnu i Hercegovinu, njezinu šarolikost i multietničnost – ostali u ovom gradu, pod granatama i snajperskim hicima, bez struje i vode, idijelili s nama mrvice raspoložive hrane, što bi se reklo – dobro i zlo. Najmanje što ovaj grad može učiniti za njih jeste da njihovim porodicama omogući dostojanstvo posljednjeg počivališta i spomen-obilježje koje će nam svima pomoći da se suočimo sa prošlošću kako bismo krenuli dalje. Na toj ideji pokojni Svetozar Pudarić jengodinama istrajavao, sve do smrti, a danas to čini Milan Dunović i dio nevladinih udruga i javnosti koji znaju da se dostojanstvo žrtava poštuje bez obzira na njihovo i ime njihovih egzekutora. Jer vjeruju da je istina najbolji put do pomirenja. Benjamina Karić nam je – pod krinkom divljenja sebi i svojoj partiji – sve to oduzela hvaleći se tobožnjim ingenioznim rješenjem o prvoj spomen-ploči podignutoj žrtvama u vlastitoj zoni odgovornosti. Pa je umjesto da osvjetla obraz Sarajevu lavovski se izborila za Cacin šamar Armiji BiH, sve braneći
je od njezinih boraca, ali i šamar Sarajevu i što je najtužnije –
porodicama žrtava. To što nam časni doktor Dragan Stevanović stalno ponavlja kako SDA nije htjela učiniti ni toliko, ne pije vode. Jer, ja zaista mislim – a to sam i kazala dr. Stevanoviću, kada me javno upitao koliko bi spomenik s Cacinim imenom o(p)stao na Kazanima – da duboko vjerujem u ovaj grad i njegovu antifašističku tradiciju. Sarajevo je to i dokazalo onda kada je smoglo snage da se obračuna s Cacom. U zoni odgovornosti naše savjesti i obraza, koji su upravo ovih dana – (na)stradali.
Visoki predstavnik je 27.04.2023.godine donio 3 odluke, kojima je nametnuo izmjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (novi član 219b), Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (novi član 382b) i Krivičnog zakonika Republike Srpske (novi član 321a). Sve izmjene su u principu iste i kriminaliziraju lobiranje, ali i potencijalno, na nivou spekulacije, slobodu uvjerenja.
Visoki predstavnik je, smještajući ove odredbe u krivične zakone u BIH, iste tematski vezao za dijelove krivičnih zakona koji se odnose na davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem (na nivou BIH i FBIH), odnosno trgovinu uticajem (na nivou RS).
Kada se čita sam tekst odredbe koja je nametnuta, teško se možete oteti dojmu da je nemoguće da bilo koji predsjednik stranke ili član organa stranke ne odgovara svakodnevno shodno ovoj odredbi. Naime, predsjednici stranaka svojim članovima koji su članovi npr zakonodavnih tijela obećavaju mjesta na izbornim listama npr. (koji za većinu članova zakonodavnih tijela u BIH znače osiguranje egzistencije) ili mjesta u izvršnoj vlasti, a za koje obećanje bi član zakonodavnog organa bio dužan glasati kako ga “pobuđuje” njegov predsjednik.
Suštinski, navodni cilj nametanja ovih odredaba krivičnih zakona u BIH je dodatno sprečavanje korupcije. Međutim, način na koji su iste formulisane upućuje suštinski na zabranu bilo kakve forme lobiranja (što je naravno u drugim zemljama uređeno zakonima), ali i na potencijalne brojne mogućnosti zloupotreba predmetnih odredaba. Jer, čini se da je za krivičnu odgovornost dovoljno da osoba u upravnom organu uradi nešto što bi i inače morala uraditi, a da joj je neko ponudio poticaj ili nekom bliskom toj osobi. Naime, uraditi nešto što je i inače dužan uraditi ili ne uraditi ono što neko ne bi smio uraditi je upravo samo vršiti svoju dužnost u zakonodavnom, izvršnom ili pravosudnom organu vlasti ili upravnom ili drugom organu. Postojanje krivične odgovornosti u situacijama kada upravo za to neko posredno nekome ponudi neku prednost za neku drugu osobu obesmišljava krivičnu odgovornost kako ista postoji u BIH pravnoj tradiciji-znanje, umišljaj, odgovornost za sopstvene radnje i u granicama svog umišljaja.
Naravno, ključno pitanje koje se nužno postavlja je ono da uradi nešto što ne bi smjela ili da ne uradi ono što bi morala, odnosno, ono što bi svejedno morala ili da propusti ono što ne bi smjela uraditi-šta je konkretno to, u slučaju npr. člana zakonodavnog tijela, što bi isti morao ili ne bi smio uraditi?! Suštinski, svodi se na glasanje. Svaki član zakonodavnog tijela naravno glasa prema svojoj savjesti, želji, volji. Propisivanje kako bi “morao” glasati ili “ne bi smio” glasati se dovodi u pitanje svrha postojanja zakonodavnih organa u BIH.
No, da prevedemo: stavom 1. novih odredbi je inkriminisano traženje ili uzimanje novca (ili bilo čega drugog, uključujući obećanje), za sebe ili za drugog, da se učini nešto što se ne smije učiniti ili ne učini nešto što se mora učiniti, uključujući posredovanje kod tog traženja ili uzimanja novca (ili obećanja). Stavom 2. je u principu propisano isto, samo za nešto što se svejedno mora učiniti ili da se propusti nešto što ionako ne bi smio učiniti, dok su stavovi 3. i 4. suštinski isti, samo se odnose na aktivno podmićivanje.
Stav 5. je zanimljiv sa više aspekata, jer se u istom navodi:”Ko u vršenju službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava na nivou Federacije, učini nešto što inače ne bi smio učiniti ili propusti da učini nešto što bi inače bio dužan učiniti, kad ne bi bilo novca ili finansijskog instrumenta ili druge vrijednosti ili druge materijalne ili nematerijalne koristi ili prednosti ili usluge ili bilo kakve vrste poticaja za sebe ili za drugoga, uključujući i pravnu osobu, bez obzira kada je takav neprikladan poticaj zaprimljen ili obećan, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina i novčanom kaznom.”. Dakle, neko ko propusti nešto što mora da uradi ili učini nešto što ne smije, a postojala je određena korist, prema odredbama nametnutih izmjena će biti kažnjen. Međutim, ono što je zanimljivo su riječi:”bez obzira kada je takav neprikladan poticaj zaprimljen ili obećan”. Suštinski, ovo se može, mada ne bi smjelo, shodno zabrani retroaktivnosti, odnositi i na situacije u kojima je novac ili neka druga korist obećana ili zaprimljena i prije stupanja na snagu ovog zakona. Ono što bi bilo bitno je da osoba učini nešto što ne bi smjela odnosno propusti da učini nešto što bi morala. Međutim, jasno je da bi ovakvo postupanje bilo zabranjeno. S druge strane, BIH već ima iskustva u situacijama u kojima OHR nametne izmjene krivičnih zakona, BIH ih primjenjuje i onda BIH bude ona koja od strane ESLJP bude proglašena zemljom koja krši ljudska prava. Ovdje se naravno aludira na izmjene KZ BIH koje se odnose na vremensko važenje KZ BIH, koje je nametnuo OHR, BIH primjenjivala kako je OHR “rekao”, pa onda ESLJP zaključio da BIH krši ljudska prava, odnosno, zabranu retroaktivnosti (odluka ESLJP u predmetu Damjanović-Maktouf). Same odredbe izmjena su toliko široko postavljene da pokrivaju sve oblike (i dozvoljenog) lobiranja, uključujući čak i propisano kažnjavanje za nepodoban pokušaj. U stavu 6. je suštinski propisano da krivična djela postoje čak i ako osoba koju je učinilac nastojao pobuditi nije ispunjavala uslove da djeluje, iz razloga što nije preuzela dužnost ili nije nadležna ili iz bilo kog drugog razloga. Ovo suštinski, prevedeno na običan jezik, znači propisano kažnjavanje za pokušaj ubistva pištoljem na vodu. Svi, uključujući osobu koja “puca” znamo da ne može doći do ubistva iz više razloga, ali nema veze, to je kažnjavanje za nepodoban pokušaj.
Stavom 10. nametnutih izmjena su propisane pravne posljedice osude, koje uključuju i “zabranu sticanja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava na nivou XX, u trajanju od pet godina od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne.” Suštinski, ova odredba znači da se zabranjuje kandidovanje na izborima, između ostalog. Ovdje se radi o novoj formi sigurnosnih mjera, koje donekle liče na one propisane u krivičnim zakonima u BIH koji se odnose na zabranu vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija. Međutim, zabrana kandidovanja na izborima, oduzimanje odlikovanja, više podsjeća na tzv.gubitak građanskih prava, koji je barem do sada viđen kao sankcija koja ugrožava ljudska prava. U Republici Hrvatskoj je Zakonom o lokalnim izborima zabranjeno kada je izrečena kazna zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci, za bilo koje krivično djelo. U BIH, sada, je zabrana kandidovanja na izborima nametnuta za bilo koga osuđenog za ovo krivično djelo, čak i kada bi bio osuđen na novčanu ili uslovnu kaznu zatvora (što je moguće, imajući u vidu predviđene sankcije), pa čak i kad bi bio oglašen krivim i oslobođen od kazne (što je također moguće u pravnom sistemu BIH i što se dešavalo u sudskoj praksi). Ovdje će se naravno postaviti pitanje usklađenosti ove odredbe sa članom 3. Protokola broj 1. uz EKLJP.
Vrijedi napomenuti, a to je vjerovatno i bio cilj veoma strogih propisanih kazni u nametnutim odredbama, da je za ova krivična djela dozvoljeno sprovođenje posebnih istražnih radnji.
Zemlje regiona naravno nemaju ovako propisanu zabranu lobiranja, nego zabranjuju, inkriminišu stvarna krivična djela koja izabrani zvaničnici mogu počiniti. Tako je članom 339. Kaznenog zakona Republike Hrvatske propisana kazna za osobe koje kao zastupnici u Hrvatskom saboru, Europskom parlamentu ili u svojstvu vijećnika u predstavničkom tijelu jedinice lokalne ili regionalne samouprave zahtjeva ili primi mito ili prihvati ponudu ili obećanje mita kako bi u predstavničkom tijelu glasao na određeni način (kao i osoba koja zastupniku u predstavničkom tijelu ponudi mito kako bi glasao na određeni način). Republika Srbija je propisala u svom Krivičnom zakoniku krivično djelo trgovine uticajem, ali isključivo to. Crna Gora također propisuje trgovinu uticajem.
Kao što je spomenuto na početku, svi krivični zakoni u BIH su imali (i dalje imaju) propisano krivično djelo trgovine uticajem, ali i druga krivična djela koja se tiču izbora, ali i sprečavanja korupcije. Nametnute odredbe su specifične i po tome što sadrže i iscrpljujući spisak mogućih vidova učešća u izvršenju krivičnih djela.
“U cilju poboljšanja integriteta izbora izmijenio sam krivični zakon kako bih uključio novo krivično djelo podmićivanje izbora. Na osnovu ovoga omogućava se svako sankcionisanje podmićivanja zvaničnika. To treba poslužiti kao upozorenje svima onima koji namjeravaju pribjeći podmićivanju i zastrašivanju kako bi dobili izbore, a istovremeno da ohrabri one koji žele fer igru i sigurnost da njihovi glasovi neće biti zloupotrebljeni”, kazao je Christian Schmidt prilikom nametanja odredaba krivičnih zakona.
Poenta izbora, barem izbornog sistema kakav je postojao u BIH prije intervencija Visokog predstavnika, je između ostalog i mogućnost glasanja za pojedinca, a ne za stranku jer neka osoba ima na taj način sigurnost da njen glas neće biti zloupotrebljen na način da član zakonodavnog tijela kao dresirani pas glasa isključivo kako cijela stranka glasa, a ne kako mu uvjerenja nalažu.
Čini se da bi puno logičniji korak, kao i korisniji za BIH, ako je u pitanju već interes BIH, da se uredi oblast lobiranja. Zakonom se može predvidjeti obavezan registar lobista kako bi javnosti bile dostupne informacije o identitetu osoba koje s mjerodavnim javnim dužnosnicima ili osobama na visokim položajima komuniciraju o određenim pitanjima politika ili zakonodavnim pitanjima ili o budućim odlukama. Njime se također može predvidjeti okvir uspostave odgovornosti osoba koje se bave lobiranjem i način na koji izvršavaju tu aktivnost. Naravno, zakonom o lobiranju se propisuju i ograničenja i uslovi koji se na određeno vrijeme primjenjuju na imenovane dužnosnike i osobe na određenim položajima u slučaju pojave mogućeg sukoba interesa.
Za kraj, zanimljivo je naglasiti stupanje na snagu odredbi koje je nametnuo Visoki predstavnik-odredbe na nivou FBIH stupaju na snagu prvog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BIH” odnosno osmog dana od objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske”, dok je na nivou BIH Visoki predstavnik pomalo neodlučan, pa navodi :”Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave na službenoj stranici Ureda visokog predstavnika ili dan nakon objave u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, štogod nastupi ranije.” S druge strane, u samoj odluci navodi:”2. Ova Odluka stupa na snagu odmah i odmah se objavljuje na službenoj internetskoj stranici Ureda visokog predstavnika i u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” (ovaj stav se navodi i u odlukama koje se odnose na FBIH i RS).”
Dakle, danas još niti jedna od odredbi koje je nametnuo Visoki predstavnik nije na snazi. Ili možda jeste. Milorad Dodik je jasno izjavio da nametnute izmjene neće biti objavljene u Službenom glasniku Republike Srpske, niti će biti primjenjivane u RS.
(Ovu analizu sačinio je pravni saradnik Istrage sa dugogodišnjim iskustvom u krivičnom pravu)
Srbijanski i ruski mediji ponovo su namjerno iskrivili događaje koji su se, posljednjih dana novembra, dogodili na Kosovu. Širenje propagande protiv Kosova ima za cilj stvaranje narativa da je „bezjbednosna situacija na Kosovu nestabilna” i da su, navodno, “srpska i druge nealbanske zajednice su u opasnosti”.
Ovakve vijesti imaju za cilj da stvore klimu mržnje prema Albancima i drugim zajednicama od strane Srba. One takođe imaju za cilj da ojačaju narativ „slabosti i nestabilnost kosovske državnosti“ i „povezanosti Kosova sa ekstremizmom i terorizmom“, da bi koristile ove narative protiv Kosova, u procesu njegovog članstva u međunarodnim organizacijama i međunarodnog priznanja.
Nije neuobičajeno da se tragični događaji i ljudski životi koriste u svrhu propagande i dezinformacije. Posljednji slučaj bila je pucnjava 26.11.2021 na putnički autobus u Glođanu, u kada su ubijeni vozač autobusa i dva učenika, a izvršilac ovog napada i njegovi motivi još nisu poznati. Iako kosovska policija ovaj događaj nije okarakterisala kao teroristički akt, ustvrdivši da nema nikakve veze sa tim, srpski i ruski mediji su napad u Glođanu opisali kao teroristički, koristeći ga za politizaciju slučaja i propagandu protiv Kosova.
Srbijanski „Informer” je odmah nakon incidenta tekst naslovio dezinformativnim naslovom u kojem piše da se “provjerava da li je u napadnutom autobusu u Dečanima bilo Srba”. Ovaj naslov predstavlja otvoren trend podsticanja srpskih čitalaca da se zapitaju da li je možda bilo u napadnutom autobusu građana srpske nacionalnosti. Šteta nanesena Kosovu ovom viješću, ne završava ovdje. Veb pretraživači već imaju automatski prevod na različitim jezicima u svijetu, a samim tim takve vijesti stranom čitaocu koji ne poznaje pristup Informera Kosovu mogu dati potpuno pogrešnu percepciju.
Dana 27.11.2021, srpski medij „Kosovo-Online“ poznat po širenju lažnih vest, kao što je to bio slučaj tokom barikada na sjeveru Kosova, objavio je nekoliko dezinformativnih i tendencioznih članaka o incidentu u Glođanu. Članak koji je objavio ovaj medij sa naslovom „Pucnjave u autobus potresli Kosovo: Glođan je bio baza OVK, puno oružja po kućama, policija je bila nemoćna“, predstavlja bezbjednosnu situaciju na Kosovu krhkom i pokušava da poveže ovaj incident sa oružjem koje je OVK koristila tokom rata (1998-1999), jer prema njima, „Ne treba zaboraviti da je veliki broj ilegalnog oružja ostao u rukama civila na području Glođana, jer su se tamo vodile neke od najžešćih borbi u godinama 1998. i 1999. Ova naracija se uklapa u cjelokupni srpski, ali i ruski narativ protiv Kosova, koji ne napada samo OVK, već i NATO, koji je 1999. bombardovanjem zaustavio humanitarnu katastrofu.
Štaviše, „Kosovo-onlajn” koristi tragični slučaj za širenje propagande protiv imidža Kosova i za predstavljanje Srba kao žrtvama nedavnog rata. U članku se navodi da je „u Glođanu bio i štab bivšeg komandanta OVK Ramuša Haradinaja, kao i logor kidnapovanih Srba i drugih nealbanaca. U blizini se nalazi i Radonićko jezero, gde su članovi iz OVK je 1998. godine ubili najmanje 34 Srbina i Albanaca”. U članku nije predstavljen nijedan dokaz „policijske nemoći“, što je dio samog naslova.
Istog dana „Kosovo onlajn“ je objavio još jedan članak-intervju sa osobom koja je poznata po svojim prosrpskim i ruskim stavovima protiv Kosova, sa naslovom „Galijašević: Napad u Glođanu je klasičan preddržavni terorizam”. U ovom članku, tzv. stručnjak za bezbednost Dževad Galijašević incident u Glođanu opisuje kao „terorističkim“, Kosovo kao „izvor terorizma i drugih teških zločina”. Također dezinformiše u vezi sa bezbjednosnom situacijom na Kosovu, navodeći da je „Kosovo otvoren prostor za organizovani kriminal i da Kosovo ne bi postojalo ako ne bi imalo organizovanog kriminala, terorizma i droge”.
Dok otvoreno predstavlja tendenciju narušavanja bezbednosne situacije i „žrtvovanja lokalnih Srba“, Galijašević tvrdi je „Kosovo teroristička baza koja prima velike količine oružja, uglavnom iz Albanije“.
Njegovi lažne konstatacije kao što su: „Ovo je sistematski prilagođeno onome što se dešava na Kosovu svakih 10 ili 15 dana kada je u pitanju nasilje nad srpskom zajednicom“, osim što su netačne, imaju za cilj da potiču mržnju među zajednicama na Kosovu i šire paniku kod određene etničke zajednice.
Još jedan članak „Kosovo-Online” objavljen istog dana pod naslovom: „Trajković: Saučešće porodicama žrtava u Glođanu, nažalost bilo je sličnih stvari kao i napad u Goraždevcu 2003. godine“, kroz povlačenje paralela između ovih slučajeva predstavljajući ih kao „međuetničke incidente” pod pretpostavkom da ih je izvršila „druga strana”. Ovakve vijesti potiču mržnju među zajednicama na Kosovu i nisu zasnovane na činjenicama.
Ruski medij „Sputnjik” je kroz razne naslove iznio slične dezinformacija tvrdeći da je ovo bio „Udar na sistem bezbjednosti, teroristički akt“ i “Reakcije Prištine o ubistvu studenta kod Dečana”. Osim što se naslov ne poklapa sa sadržajem, jer članak predstavlja reakcije institucionalnih i političkih lidera na Kosovu, on pokušava da lažno predstavi reakcije kosovskih institucija i da ovaj čin okarakteriše ih kao terorističke i štaviše koristi ovaj tragični slučaj da predstavi sistem bezbjednosti na Kosovu kao slabog.
Srpski i ruski mediji su bili veoma aktivni 26. i 27. novembra 2021. godine, s namjerom dezinformiranja o bezbednosnoj situaciji na Kosovu. Iskoristili su vijesti objavljene u kosovskim medijima, sa naslovima poput „Opasnost od napada, ambasade na Kosovu upozoravaju zaposlene da izbjegnu gužve“, iskrivljujući ih i upotrebljavajući ih u svrhu propagande.
Ista viest prenesena je u većini srpskih i ruskih medija uz „bombastične” naslove i sa sadržajem koji namjerno širi propagandu i dezinformacije o bezbjednosnoj situaciji na Kosovu, iznoseći lažni narativ o Kosovu.
Ruski medij „Sputnjik” u članku pod naslovom „Upozorenje Amerike sa opasnom inovacijom: „Usamljeni vuk u kosovskoj ekstremističkoj mreži” – upozorenje o mogućem terorističkim napadu na Kosovu smatra „normalnim, s obzirom da u je pokrajini je uspostavljena jaka džihadistička mreža”. Novi momenat u najavi je upozorenje za „Usamljenog vuka“ koji sprema teroristički napad van organizacija. Shodno tome, članak osim što dezinformira predstavlja Kosovo kao „ognjište ekstremizma“, pokušavajući da tako nešto predstavi kao konstataciju američkih vlasti.
Samo u slučajevima kada postoji “terorizma na Kosovu“, „Sputnjik“ se „poziva“ na američke izvore. Inače, u svakom drugom slučaju, SAD, američke institucije i Amerikanci uopće označavani su kao „saradnici sa Kosovom“, dok je Kosovo označeno kao „američko stvorenje“ ili stvorenje NATO-a”.
Srpski i ruski mediji objavljuju ovakve vijesti kako bi dezinformisali javno mnjenje u Srbiji i Rusiji, kao i sa ciljem demonizacije albanskog naroda Kosova i poticanja mržnje ovih naroda prema kosovskim Albancima.
Kroz lažne vijesti ovi mediji pokušavaju da predstave lažni narativ koji kaže da „Bezbjednosna situacija na Kosovu je nestabilna“ i da „kosovske institucije i njihovi međunarodni partneri su propali”.
Objavljivanje propagandnih članaka srpskih i ruskih medija imaju za cilj predstavljanje velikog broja međuetničkih incidenata, odnosno svakog incidenta, kao „napada na Srbe”.
Russian President Vladimir Putin delivers a speech after a meeting as part of the 30th EU-Russia summit at EU headquarters in Brussels on December 21, 2012. Putin went into talks with the EU in feisty form, tackling a lengthy agenda of contentious issues, including human rights, Syria and trade ties. AFP PHOTO/JOHN THYS
Zapadni Balkan u cjelini doživio je žestoku kaznu u Briselu danas i večeras.Niti jedna zemlja našeg regiona nije uspjela pomjeriti se ni milimetar. Naprotiv. Kretanje nazad je ubrzano.
U Briselu je danas pobijedio Vladimir Putin. Balkan mu je ostavljen da, koristeći i najnovije razočarenje, rovari, destabilizira, pomaže autokrate…Iz sjedišta Evropske unije šalje se (lažna) nada da će do kraja godine svih šest država biti nagrađeno, piše politicki.ba.
Ne lipši magarče!
No, budimo pošteni. Bosna i Hercegovina je, realno, imala najmanje razloga za nadu. Od 14 prioriteta koje je definirala Evropska komisija davno prije agresije Rusije na Ukrajinu, ispunjena su nekakva dva. Treći se klima k'o babin zub. I jeste i nije ispunjen.
Suštinskih promjena nema. Ali, ono što je gore, nema ni lobiranja, nema smislenih poruka i – nema nikoga u Briselu da sistemski radi.
Danas je u tom gradu bio Šefik Džaferović. Bolje da nije!
Džaferović je rekao ono što je trebao reći.
Prije i poslije njega – ništa.
Kada su se lideri stranaka samoinicijativno zadnji put zaputili prema Briselu ili bilo kojem od iole važnijih gradova Evropske unije?Kada je neko od državnih poslanika tamo otišao? O ministrima bolje da i ne govorimo.
Koliko smo za sebe radili, više nego dobro smo prošli.
Najviše razloga da budu bijesni imaju Albanija i Sjeverna Makedonija.
Iako su čelnici EU i lideri nekih od država članica oštro kritizirali Bugarsku zbog “ručne”, ona i dalje stoji i Makedonci imaju priliku ući u Ginisovu knjigu rekorda po čekanju početka pregovora s EU.
Srbija je najveći pojedinačni pobjednik. Pokazalo se da se isplati sjediti na više od jedne stolice, da se neuvođenje sankcija Putinovoj Rusiji poštuje…
Da, kandidatski status ne znači ništa posebno. Mnogo je bitnije početi pregovore i raditi na reformama koje će vas dovesti do članstva. Ako se taj formalni čin ne desi, nikom ništa – država je uređena i može funkcionirati po dobrim zapadnim standardima. Takvi standardi postoje u jednoj Švicarskoj, na primjer.
Šta dalje?
U BiH bi se trebalo odmah pristupiti usvajanju prijedloga novih ili promijejenih zakona o sudovima, VSTV, javnim nabavkama, sukobu interesa… Ali se to neće desiti!
Zakoni svakako stoje na Domu naroda državnog parlamenta gdje im prolaz ne dopuštaju Dodikov SNSD i Čovićev HDZ.
i to je pokazatelj daljeg trenda. Pojačat će se secesionističke aktivnosti ove dvije partije.
To će izazvati reakciju u Sarajevu. Izborna je godina. Istinski nikome nije do Evropske unije, mišljenja Evropske komisije (koje je svakako mrtvo!), reformi. Svi se bore za mandate u prekobrojnim parlamentima.
Evropsko vijeće je danas zadužilo Evropsku komisiju da uradi u oktobru ili novembru novo mišljenje o BiH i dostavi ga ovom tijelu za samit tokom jednog od ta dva mjeseca. I svi već sada znaju šta će pisati – nije postignut (dovoljan) napredak.
Ako se pitate zašto Izraelci u Gazi ubijaju palestinsku djecu, onda odgovor pronađite u zapadnim medijima. Jer “simboli slobode” znaju odgovor. Demografija. U Gazi se, primjećuju novinari The Economista, rađa puno djece i zato izraelske rakete u Gazi ubijaju mnogo djece.
A ako se pitate zbog čega je Christian Schmidt suspendovao Ustav Federacije i nametnuo Izborni zakon, onda odgovor pronađite u studiji Edwarda P. Josepha profesora na američkom univerzitetu Johns Hopkins i njegovih saradnika Branislava Radeljića, Lullzima Pezia, Iulije Joja, Jana Cingela i Pol Villa Saria. Ovaj hrvatski lobista sa saradnicima kaže da je jedan od problema Bosne i Hercegovine “bošnjački demografski oportunizam”. Tj. prekomjerno rađanje bošnjačke djece.
Ovaj prvi, palestinski problem, Bošnjaci dobro razumiju. Desetine hiljada ljudi širom Bosne i Hercegovine pruža podršku obespravljenim Palestincima. Izlaze na ulice sa palestinskim zastavama, intenzivno prate društvene mreže, solidarišu se s Gazom… I, trebaju.
No, na ovaj drugi problem Bošnjaci nisu reagirali. Naprotiv. Šutjeli su onda kada ih se najviše ticalo. Kada je Christian Schmidt dodatno smanjivao vrijednost bošnjačkog glasa u odnosu na hrvatski, veći dio Bošnjaka je vjerovao “bh. CNN-ovima” koji su tvrdili da Visoki predstavnik to radi za “dobrobit svih građana”.
A istina je, zapravo, drugačija. Schmidt je Ustav i Zakon napravio takvim da uopće nije bitno koliko u Bosni i Hercegovini procentualno živi Bošnjaka. Bitno je da Bošnjaci, čak i ako ih “demografski oportunizam” dovede do 90 posto bh. populacije neće moći samostalno odlučivati o svojoj sudbini. Već sam pisao – u Republici Srpskoj, entitetu nastalom na genocidu i etničkom čišćenju, jedan čovjek vrijedi kao jedan čovjek, bez obzira na nacionalnost. A tamo gdje su se Bošnjaci obranili, jedan bošnjački glas vrijedi kao 0,3 hrvatska glasa.
Ne može se, znam, porediti ubijanje djece sa suspendiranjem ustava. Palestincima ne daju ni ustav, ni državu, ni slobodu, niti teritoriju za miran život. Bošnjaci, kao prvo, imaju državu u kojoj se ograničeno pitaju. Onog trenutka kada zatraže demokratsko pravo da većina od 50 posto plus jedan glas odlučuje o svemu, od Zapada i OHR-a dobiju jednodnevnu suspenziju ustava. Tek da im se pokaže da imaju prava onoliko koliko to odluči neki Christian Schmidt ili Michael Murphy.
To što se palestinsko opće stradanje ne može porediti sa bošnjačkim političkim stradanjem prošle i ove godine, ne znači da motivi nisu isti. Ali te motive Bošnjaci, ili barem većina njih, nije u stanju prepoznati. Zato desetine hiljada Bošnjaka izlazi na ulice negodujući zbog svjetske nepravde u Palestini, a istovremeno one koji su izašli pred OHR naziva “krezubim seljacima” koji štite “kriminalnu hobotnicu” SDA.
Treba biti iskren i reći da je SDA svojom kadrovskom i općom politikom doprinijela da borci protiv bošnjačkog “demografskog oportunizma” kroz bh. CNN-ove i druge grantovske medije nametnu svoj narativ prema kojem je sasvim ok da jedan Hrvat u Mostaru vrijedi kao tri i po Bošnjaka u istom gradu. Schmidt, Murphy i Ed Joseph su svoje stvarne namjere prikrili borbom protiv korupcije čiji je simbol SDA, na isti način kao što Izrael i njegovi zapadni partneri pokušavaju Hamasovim terorističkim akcijama prikriti svoje prave namjere i posljednje akcije u Gazi.
Zašto Bošnjaci bolje vide probleme na Kosovu, u Crnoj Gori ili u Palestini, nego u Bosni i Hercegovini?
Prvo zbog medija i analitičara čije su stavove nametnuli grantovi i susjedi, a drugo zbog dvodecenijskih grešaka vladajućih struktura u Sarajevu koje su svojim bahaćenjem stvarale nezadovoljstvo među Bošnjacima. A nezadovoljnim čovjekom najlakše je manipulirati.
Da zaključimo, ne obračunava se Izrael u Gazi sa Hamasom, kao što se Christian Schmidt, Murphy i kojekakve Trojke nisu obračunavale sa kriminalom i korupcijom SDA. Obračunavaju se sa demografskim oportunizmom Bošnjaka i Palestinaca. Svako na svoj način i u skladu sa standardima regije u kojoj se nalaze.
Verbalni rat Milorada Dodika i Elmedina Konakovića rezultirao je blokadom Vijeća ministara BiH. Prva sjednica je otkazana 27. aprila, a neće je biti ni ove sedmice. Prepiska preko društvenih medija Dodika i Konakovića o interkonekcijama i energetskim projektima zaustavila je i donošenje zakona koji su obaveza iz Mišljenja Evropske komisije i 14 prioriteta.
Džaba je Konaković na zalasku 2. maja pozvao Dodika „da usvajamo zakone, da gradimo sve moguće interkonekcije, energetske projekte, da privlačimo investicije u BiH, oba njena entiteta i Brčko distrikt BiH, poštujući ustavne nadležnosti i zakone Bosne i Hercegovine.“ Dodik neće pa neće. I tako dobismo prvu blokadu „najbržeg Vijeća ministara BiH“, a ne prođe ni 100 dana od imenovanja i silnih obećanja o radu, kompromisima, novom Dodiku…
I danas je Dodik imao poruku za Konakovića te ga je pozvao da pojasni kako im je visoki predstavnik Christian Schmidt pomogao da formiraju Vladu FBiH. A činjenice kažu da je Schmidt 27. aprila donio odluku kojom je zaobišao Ustav FBiH, suspendovao ga na 24 sata, naredio održavanje sjednice Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, a uz pomoć nekoliko „prijateljskih“ ambasadora osigurao većinu za potvrđivanje Vlade FBiH.
Ovo je već druga intervencija Schmidta nakon Općih izbora kojom je obećao deblokadu procesa u FBiH. No, šta ćemo s blokadama Vijeća ministara BiH. Da li će Schmidt i tu reagirati ili mu je područje rada od Mostara do Sarajeva sa skokovima do Beograda i Zagreba?
Schmidt ovih dana završava i šestomjesečni izvještaj o napretku BiH. To mu neće biti teško sročiti, dovoljno je samo da pobroji svoje intervencije u Izborni zakon i Ustav. Može navesti da je prvo pod krinkom deblokade on lično blokirao uspostavu vlasti u FBiH, a onda novom intervencijom u Ustav FBiH omogućio HDZ-u neprikosnovenu moć za koju su mu posebno zahvalni iz Zagreba.
Može dodati i da su pod njegovim prozorima apelanti pred Evropskim sudom za ljudska prava tražili da se konačno implementiraju presude tog suda, a koji bi omogućili svim građanima pravo kandidiranja na izborima za određene pozicije, a ne samo konstitutivnim narodima.
Može također navesti i da su se pod njegovim prozorima okupili građani koji su siti daljnih etničkih podjela na štetu Bošnjaka, i koji se protive jačanju pozicije samo jedne političke stranke u odnosu na sve druge.
Također, može navesti i da se građani BiH pribojavaju nezavršenih paklenih planova 90-ih koji i danas imaju svoje sljedbenike i u Beogradu i u Zagrebu i sve su glasniji.
Schmidt na blokade državne vlasti šuti. Ne vidi ih iako nema ni zakazanih sjednica Parlamenta BiH jer nemaju šta ni usvajati. Na prošloj sjednici parlamentarci iz Rs-a napustili su sjednicu Predstavničkog doma zbog zajedničke izjave o državnoj imovini političkih lidera probosanskih stranaka.
Iako ovog trenutka može smijeniti one koji blokiraju i vuku ovu zemlju unazad on jednostavno ne reaguje. A onda se buni i teško mu pada kada ga zovu visokim predstavnikom za Bošnjake. Ako nije tako, dokažite da griješimo!
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
