Nije da nema i neke političke koristi od obilježavanja neustavnog “dana Rs”.
Ma koliko je teško gledati tu paradu kiča, neukusa, inata i nacionalizma, za bosansku političku javnost bi ona morala djelovati otriježnjujuće i razbiti i poslijednje iluzije, ako ih je uopće i bilo. I onih koje se tiču tzv. zapadnih partnera i onih koje se odnose na navodne političke transformacije Dodika&co.
Međunarodna zajednica sa na našu nesreću promijenila nagore, a na našu sreću Dodik se i ne trudi da se pretvara da nije onaj stari. Upravo ovakav Dodik, bahat, primitivan, impulsivan, netaktičan je dugoročno korisniji za Bosnu nego neka njegova uglađenija, perfidnija, mudrija i lukavija varijanta, piše politicki.ba
Uvijek je bolje imati glupog nego pametnog neprijatelja.
Dodjeljivanje najvišeg ordena Rs Vladimiru Putinu, u trenutku kada je on najomraženija i najizoliranija politička ličnost današnjice, može samo čovjek sa viškom inata i manjkom inteligencije.
Da nije bilo tog bizarnog čina, vjerovatno bi i saopćenja i izjave međunarodnih zvaničnika bile još blaže i bezličnije, ako je to uopće moguće.
Svjetske diplomate i ovdašnje ambasade nije toliko razbjesnila sama proslava neustavnog “dana Rs” koliko je Putinovo odlikovanje označeno kao guranje dva prsta u oba oka. I to je još jedan dokaz neviđene hipokrizije američke i evropske administracije.
Ruku na srce, Amerikanci su ovoga puta pokazali, bar na riječima, više oštrine, ali šta to vrijedi ako ne uslijedi konkretna politička akcija.
Dodik je shvatio, a možda i od Vučića naučio, da moraš biti dio problema da bi bio i dio rješenja. U tome su mu itekako pomogli Murphy, Schmidt i Escobar, što svojim činjenjem, a naročito nečinjenjem.
Dodikovo permanentno vrijeđanje i ponižavanje spomenutog trojica ne samo da nije sankcionirano, već je njegov SNSD tretiran kao važan faktor u formiranju vlasti na svim nivoima. Može i “crni đavo” samo ne može SDA. Tako je zamislio Escobar, da bi pokazao da se stvari u Bosni pomjeraju sa mrtve tačke. A kad SDA ode u opoziciju, tada će se Dodik promijeniti a HDZ pripitomiti.
Da je ovo scenario za crtani film bilo bi isuviše djetinjasto i pomalo blesavo.
I šta smo dobili gospodine Escobar?
Orden na Putinovom reveru koji mu dodeljuje lično Dodik.
A vidjeli smo i kako izgleda vaš Otvoreni Balkan u Istočnom Sarajevu.
Doduše, u skraćenom i nešto izmijenjenom sastavu.
Srpski svet na okupu.
Samo je umjesto Vučića bio njegov sin. Tek toliko da se Vlasi ne dosjete.
Abazovića su dostojno mijenjala dva ministra iz crnogorske vlade. Da spisak bosanskih neprijatelja bude kompletan nedostajao je još Zoran Milanović. Novi Dodikov drug i stari Putinov obožavalac. Ne sumnjamo da će nekom sljedećom prilikom i on biti jedan od lauerata.
Ali od lamentiranja i analiziranja nema puno koristi. Možda je ovo jedna od poslednjih šansi za konkretnu političko-diplomatsku akciju. Unutar zemlje formirati jak probosanski blok bez obzira da li će Murphy sklepati svoju izvršnu vlast.
U regionu napraviti demokratski front od političkih struktura iz BiH, sa Kosova i iz Crne Gore koji bi se zajedničkom platformom suprostavio destabilizirajućim aktivnostima koje dolaze iz Srbije.
Istovremeno, na vanjskom planu demaskirati ulogu Escobara, Schmidta, ambasadore Hilla, Murphyja i Judy Rising Reinke.
To svakako uključuje traženje saveznika u Kongresu, Senatu, nevladinim sektoru i intelektualnoj javnosti SAD, kako bi se umanjio uticaj trenutnih kreatora američke politike prema Balkanu.
To što Eskobar nije prijatelj Bosne, Kosova i Crne Gore, ne znači da je Vašington izgubljen kao glavni saveznik ove tri države.
Ušli smo u posljednju predizbornu sedmicu i oni koji vole fudbalski rječnik rekli bi da je nekima već voda u ušima. Drugi pak primjećuju sve evidentniju eskalaciju (dobro)susjedskih interesa za oktobarske rezultate u Bosni i Hercegovini, no moram priznati da su meni – za razliku od onih koji pomno traže svako slovo na koje će se nakačiti – zanimljiva bila dva događaja, koja na prvi pogled i nisu baš u direktnoj (ko)relaciji s nama. Prvi se zbio u Londonu, na posljednjem ispraćaju britanske kraljice Elizabete Druge.
Nije da nema, ali …
Na svom Twitteru The Guardian je objavio fotku: u gro planu su Emmanuel Macron sa suprugom Brigitte, a iza njih Zoran i Sanja (Musić) Milanović, no u potpisu je samo francuski predsjednički par. Milanović se zaista doima kao bodyguard Macronovih, a kako je svojim nastupima uspio dobrano obrukati zemlju koja ga je izabrala za predsjednika, ne treba se čuditi što ga vodeći svjetski mediji upravo tako i tretiraju.
Kolege iz zapadnog susjedstva pokušale su tweet minimizirati fokusirajući se na “kraljevski izgled” i držanje sveučilišne profesorice, u javnosti zapamćene i po skandalu sa interveniranjem za bolje ocjene predsjedničkog sina, no fotka je izazvala veliki interes na Balkanu, mada nije baš najjasnije jesmo li naučili lekciju da uvrede Bodyguarda ubuduće ignoriramo. Drugi se događaj zbio uživo, ali kako smo mi epski narodi, u predaji je napravio doseg veći nego i društvene mreže: visoka dužnosnica u Vladi Srbije je, kaže priča, kolegama iz entitetske vlasti Republike Srpske s radošću čestitala žensko osvajanje izbora! Navodno se Željka Cvijanović, inače kandidatkinja za članicu Predsjedništva BiH, kiselo nasmiješila, shvaćajući da nije samo riječ o njoj već i o nadanjima da će Jelena Trivić iz PDP-a postati nova predsjednica RS-a.
Gdje su zapravo žene u Bosni i Hercegovini, osim što su – na izričiti zahtjev OSCE-a – postale obavezne na drugom mjestu partijskih lista? Nije da ih nema, mada se ponekad doima da su militantnije od svojih kolega, valjda zbog potrebe da se dokažu partijskim šefovima koji na ovim našim prostorima uzgajaju putinovske modele vladanja. Zbog toga je, recimo, kampanja za članicu Predsjedništva BiH HDZ-ove kandidatkinje Borjane Krišto potpuno u sjeni Dragana Čovića. Obično on govori, ona se smješka, da ne kažem da su čak i u posjetu Marini Pendeš išli zajedno, baš kao da ne postoji niti jedna aktivnost koju lider HDZ-a može zajedničkoj kandidatkinji HNS-a povjeriti da je samostalno obavi. A upravo je Marina Pendeš dobar primjer istrajnog angažmana i posvećenosti poslu, ne smije se zaboraviti njezino aktivno zalaganje za Oružane snage BiH i NATO-put koji, ruku na srce, i nije baš uvijek po volji samom vrhu njezine partije. Istina, motiv za kampanju, koje i nema, treba tražiti u hrvatskim medijima koji sve glasnije objašnjavaju da bi – ako slučajno Krišto pobijedi – pomrsila sve račune HDZ-a i HNS-a u zahtjevima za izmjenama izbornog zakonodavstva BiH.
I već pominjana Cvijanović je u sjeni lidera svoje partije Milorada Dodika, no aktuelna predsjednica RS-a i SNSD u biračkom tijelu navodno bilježe dobar rejting i puno bolje stoje nego sam Dodik. Možda je to i razumljivo jer kada lider SNSD-a govori o svojoj suradnici, koristi se obično podacima i argumentima, a kada krene pričati o sebi, to već postaje epopeja (samo)divljenja i pobrajanja obećanja u koja je sve teže povjerovati. Za razliku od njega, mlada nada PDP-a Jelena Trivić vodi modernu kampanju, sažetih poruka, koliko se god one nekom (ne) sviđale, obraćajući se svakoj ciljnoj skupini direktno i precizno. Borcima VRS-a je prije koji dan poručila: “Branili ste i odbranili otadžbinu. Podizali i školovali čestitu djecu. Dok ste vi krvarili za otadžbinu, neki su se bogatili. Djeca su pobjegla od nesposobnog režima, ostali ste sami. Ovo nije Republika Srpska za koju ste se borili”, pa valjda nikom više nije pretjerano iznenađenje što joj ankete i dalje daju prednost. No, jedno su ankete, a drugo stvarnost biračkih mjesta na kojima dugogodišnji akteri u vlasti obično imaju i pokoji džoker u rukavu. Da u ovom blic ženskom osvrtu ne zaboravimo SDS koji je valjda i po aktuelnom rejtingu shvatio šta znači ženska energija: u prošlom mandatu SDS je na čelu parlamentarnog kluba imao Aleksandru Pandurević zahvaljujući kojoj je ostavljao znatno angažiraniji trag kako u parlamentarnom tako i u javnom životu.
Stranke sa sjedištem u Sarajevu ostale su vjerne tradicionalnom poimanju liderstva, pa i na ono malo skupova koje organiziraju dominiraju muškarci. Izuzetak je Naša stranka, čije su dame obilježile i ovaj mandatni period i tu zaista nije riječ samo o Sabini Ćudić već i o Mirjani Marinković Lepić, još aktuelnoj poslanici u Parlamentu BiH koja je – htjele to njezine muške kolege priznati ili ne – bila iznimno angažirana i pokazala tako vrlo plastično ciljeve svoje stranke. Na ovim listama Naša stranka se pojačala prof. dr. Enitom Nakaš, nesebično posvećenom obrazovanju mladih – do te mjere da je svojedobno, puno prije nego se i pominjala u politici, udžbenik koji je pripremila studentima poklonila u pdf izdanju. I bila ubjedljivo prva u BiH koja je to učinila. SDPBiH je nekada snagom i hrabrošću svojih članica umio napraviti razliku u odnosu na sve druge, ako to sa aktuelnom potpredsjednicom i nije slučaj ne treba biti prestrog, bit će da je gradonačelnici Sarajeva neko objasnio kako joj prioritet nisu politički stavovi, inače bismo makar jedan do sada čuli.
Stranke sa sjedištem u Sarajevu ostale su vjerne tradicionalnom poimanju liderstva, pa i na ono malo skupova koje organiziraju dominiraju muškarci. Izuzetak je Naša stranka, čije su dame obilježile i ovaj mandatni period i tu zaista nije riječ samo o Sabini Ćudić već i o Mirjani Marinković Lepić, još aktuelnoj poslanici u Parlamentu BiH koja je – htjele to njezine muške kolege priznati ili ne – bila iznimno angažirana i pokazala tako vrlo plastično ciljeve svoje stranke. Na ovim listama Naša stranka se pojačala prof. dr. Enitom Nakaš, nesebično posvećenom obrazovanju mladih – do te mjere da je svojedobno, puno prije nego se i pominjala u politici, udžbenik koji je pripremila studentima poklonila u pdf izdanju. I bila ubjedljivo prva u BiH koja je to učinila. SDPBiH je nekada snagom i hrabrošću svojih članica umio napraviti razliku u odnosu na sve druge, ako to sa aktuelnom potpredsjednicom i nije slučaj ne treba biti prestrog, bit će da je gradonačelnici Sarajeva neko objasnio kako joj prioritet nisu politički stavovi, inače bismo makar jedan do sada čuli.
Sviđalo se to liderima ili ne …
Djelima se nije proslavila, a da joj ne spominjem uvijek Kazane, ovaj put ću ostati samo na potpuno – iz ženskog ugla – nesuvisloj akciji protiv kratkih suknji. U SDA su odlučili da jednim udarcem obuhvate više muha: žensko lice ove stranke je ujedno supruga lidera partije i kandidata za člana Predsjedništva, direktorica KCUS-a i udarna pesnica kantonalne sarajevske liste. S obzirom na kampanju u kojoj mnogo više od same partije dominiraju bilbordi s prezimenom Izetbegović, jasno je da bračni par igra na emotivnu privrženost puka i još jasnije da su sve karte bacili na porodicu, a kako će se to odraziti na rejting stranke i kandidaturu lidera, ne zavisi samo od njih. Mada se nerijetko i sama gospođa supruga od srca smije dok poziva birače da glasaju za njezina muža. Narod i pravda, uza sve tradicionalne vrijednosti koje zagovaraju, u prvom timu imaju zapaženo žensko prisustvo koje se kali u Kantonalnoj skupštini Sarajeva, dok navodna Stranka za BiH – koja je nekad zaista imala jak ženski staf – danas sve svoje snage bazira na osobnom uspjehu lidera koji ne krije ambiciju da se sa cijelom partijom vrati pod matične SDA skute.
Kako god, izbori su pred nama i već sljedeći vikend suočit ćemo se sa njihovim rezultatima. I onim još važnijim što slijedi, formiranjem vlasti, što će nesumnjivo biti mnogo teži ispit za pobjednike i njihove pomagače. Ženska logika mogla bi doprinijeti konstruktivnijim rješenjima i baš zato je važno da žene više nisu puki participijenti na listama, već osobe koje imaju šta reći i učiniti. Sviđalo se to liderima ili ne.
Christian Schmidt obilježio je današnji dan. A i više od toga.
Jutro je počelo njegovim velikim i prilično razložnim intervjuom za bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista. Dok su zainteresirani čitali šta ima reći, visoki predstavnik jezdio je prema Goraždu.
Tamo se susreo s cijelim nizom zvaničnika ovog grada-heroja. A onda je uslijedila press konferencija.
I pitanje koleginice Adise Imamović s TV N1.
Ona je pitala ono što svakog istinskog novinara zanima – šta će uraditi po pitanju Izbornog zakona – hoće li nametnuti izmjene tog bitnog pravnog akta, obzirom da se bh. političari ne mogu dogovoriti. Uslijedilo je ono što su prvo iskusili neki od predstavnika federalnih političkih stranaka, piše politicki.ba.
Kada sam krajem prošlog mjeseca uradio intervju s visokim predstavnikom imao sam priliku gledati donekle ono što je N1 urbi et orbi obznanio. Schmidt je predamnom pao u vatru. Galamio je, pritisak mu je skočio.
Dobro sam upoznao svakog visokog predstavnika. Do Shmidta predamnom nikada niko od njih nije podigao ton.Bilo je svakakvih situacija s brojnim visokim predstavnicima koji su prodefilirali Bosnom i Hercegovinom.
Schmidt je prvi koji je pobjesnio. I to pred kamerama!On je drugi Nijemac na mjetu visokog predstavnika.
Sjećam se da je jednom prilikom, u svojoj rezidenciji i nakon što je odstupio sa dužnosti Christian Schwarz-Schilling malo podigao ton kada mi je objašnjavao probleme s kojima se nosio za vrijeme kratkog obitavanja na čelu OHR-a. Iz tog vremena i on i ja znamo da su naši odnosi bili najčešće tenzični. Ja nisam mogao “svariti” njegovo insistiranje na “ownershipu” u vrijeme kada je Milorad Dodik započinjao svoj pohod na institucije BiH i prijetio otcjepljenjem.
On nije mogao pojmiti da ga neki (tamo) novinar ruži. Da zlo bude gore, Schwarz-Schilling je jednom – dok je još bio visoki predstavnik – došao u Vašington i imao službene razgovore s predstavnicima tadašnje američke administracije.
Sasvim slučajno tada sam bio u Vašingtonu i naravno da sam pohitio prema State Departmentu kako bih dobio izjavu. Kada me je vidio, nije mu bilo drago.
“Tebi ne dam izjavu”, odbrusio je. Rosemary di Carlo bila je u čudu…
Tek, kada je odstupio, nazvao me je i zamolio da popijemo kahvu. Mislim da je to “ispijanje kahve” trajalo tri sata.
I tokom tog druženja, dakle, u jednom momentu, kratko, povisio je ton. Današnji ispad visokog predstavnika Christiana Schmidta izazvat će niz pitanja.
Zašto urla?
Kada je predamnom galamio, shvatio sam to kao mješavinu frustracije i rastuće brige. I da mu je izuzetno stalo i do svog posla i do institucije koju predstavlja, ali iznad svega, do Bosne i Hercegovine i njenih građana (ali i Njemačke koju predstavlja!).I danas je govorio da mu je cilj da deblokira Federaciju BiH.
Danas je čak rekao i da će je deblokirati! Vrlo nervozan je bio kada je to izjavio.No, današnji ispad mu je naštetio.
Ne očekuje se od visokog predstavnika da galami pred kamerama. Prije se očekuje da isuče Bonsku sablju i iskoristi ovlasti koje ima. Pa neka urlaju i pred kamerama oni koje je pokosio.
Ne treba zabijati glavu u pijesak – današnji snimak otvarit će pitanje da li je Schmidt u stanju biti visoki predstavnik?
Njegova reakcija je ljudska. Sjetimo se samo postova na društvenim mrežama i ponekim medijima. Pisano je svašta. Većina od toga neistinita je! O uvredama je suvišno i pisati. I nema riječi da se one osude.
Ipak, sve je to ostavilo traga.
Schmidt, skoro mjesec dana nakon što je još jednom posegao za Bonskim ovlastima, danas je izgledao kao ranjena zvijer. Jedva se kontrolirao. A N1 je sve uredno snimio.
Nakon intervjua za Politicki.ba, napisao sam i svojevrsni osvrt.
Prošle su sedmice po prvi put obilježeni novi Kazani. Oni zvanični, iako ih neki već zovu fake Kazanima, a radi se zapravo o tome da je podizanjem spomen-obilježja nadomak zloglasne sarajevske jame u koju su, tokom prve dvije godine rata, pripadnici Desete brdske brigade ARBiH kojom je komandovao Mušan Topalović Caco bacali masakrirana tijela ubijenih civila, mahom nebošnjaka, Gradska uprava odabrala i svoj datum za sjećanje na žrtve.
Naša priča i naša sramota
Odluka je pala prošle godine, istim onim autoritetom gradonačelnice Benjamine Karić kojim se poslužila da bi poništila raspisani konkurs za spomen-obilježje i samozadovoljno, sa pravnom diplomom i doktoratom iz rimskog prava sebe proglasila (barem) magistrom arhitekture, dovoljno vrijednim da odlučuje o izgledu spomen-obilježja.
Naravno, i o tekstu na spomen-ploči, oko kojeg je u samom Gradskom vijeću bilo debate, no odanost gradonačelnici je presudila, pa se čitav paket Kazani može smatrati tri u jedan njezinim djelom. Pa da vidimo kako je to izgledalo na ovogodišnjem, prvom obilježavanju po mjeri naše gradonačelnice i Gradskog vijeća Sarajeva. Kako je službeno priopćeno, delegacija Grada predvođena gradonačelnicom Karić odala je počast i položila cvijeće na spomen-obilježje Kazani, mjesto nevino ubijenih sarajevskih građana. “Osjećam pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi. Mi moramo njegovati kulturu sjećanja i međusobnog poštovanja kako bismo izgradili tolerantno društvo temeljeno na demokratskim vrijednostima”, kazala je naša gradonačelnica, obećavajući kako je riječ o procesu koji će tek u budućnosti pokazati pravu vrijednost. “Važno je da se borimo za istinu, za pravdu i da se sjećamo svih nevino stradalih žrtava. Suosjećam sa porodicama ubijenih i želim poručiti da Sarajevo i ja kao gradonačelnica nikad nećemo zaboraviti njihovu patnju i stradanje”, navela je Karić.
Koju patnju? Koje stradanje? Jesu li nevino ubijeni sarajevski građani pogođeni granatom, bombardirani iz NN aviona ili je ipak neko naredio njihovu brutalnu egzekuciju, u tom novom trendu borbe za istinu i pravdu nismo doznali. Sudeći po medijskim izvještajima, Cacu je spomenuo tek potpredsjednik Srpskog građanskog vijeća u BiH Rajko Živković, a čini se da bi bolje bilo da nije. “Cace se sjećam iz predratnog perioda. Tokom rata pokupili su i mene jednom i doveli me ovdje, imao sam sreću da me Caco poznavao. Pitao me šta radim ovdje, kada sam mu rekao da su me njegovi doveli, rekao je da se vratim nazad”, kazao je Živković. Iz nes(p)retnog Rajkovog iskaza mogli bismo zaključiti da su nevino ubijeni jednostavno bili bez sreće da poznaju predratnog Cacu?! A Predrag Šalipur, recimo, ne samo da je poznavao predratnog Cacu već je bio i borac Desete brdske brigade i opet je završio u dijelovima, na dnu Kazana, u skladu sa naredbom komandanta svoje brigade i svog predratnog druga. Rajko nam je, kao stari dobri novinar, odagnao sumnje da je o životu i smrti u 10. bbr. odlučivao iko drugi osim Mušana Topalovića Cace, mada smo to saznali i iz transkripata sa suđenja na kome su Cacini potčinjeni, čak i oni najbliži, listom tvrdili da je on bio taj ko je naređivao dovođenje civila i načine njihove egzekucije. No, nisu se proslavili ni ostali kojima je gradonačelnica od sveg srca zahvalila što su izdvojili vrijeme da polože cvijeće i odaju počast žrtvama, a bile su tu delegacije raznih nivoa vlasti pojačane OSCE-om i predstavnikom Misije EU. Ovaj posljednji požurio je da (raz)otkrije svrhu svoga dolaska: “Bitno je što je Grad Sarajevo pokrenuo inicijativu i korake prema tome. EU odaje počast svim žrtvama, bez obzira na stranu ili etničku pripadnost”, kazao je Juriy Muss.
Ruku na srce, nisu Evropljani ti koji se ovdje trebaju suočiti s prošlošću i njegovati kulturu sjećanja, Kazani su naša priča i naša sramota. Zato što su nevino ubijeni sarajevski građani dijelili naše ratne sudbine, vjerovali u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Armiju BiH i stradali od zločinačke ruke odmetnutog komandanta. To ratno Predsjedništvo BiH imalo je snage da se 26. oktobra 1993. godine obračuna sa svojim odmetnicima, Mušan Topalović Caco je boreći se toga dana protiv sprovođenja naredbe vrhovne komande, dakle Predsjedništva BiH – čiju su volju na terenu provodili specijalne jedinice MUP-a i Armije RBiH – ubio devet vojnika i policajaca, nastavljajući tako svoj zločinački pothvat. Međutim, ni tih devet otetih života nije pomoglo da Cacu smjeste na onu stranu kojoj pripada. Admir Hebib (1969), Izet Karšić (1959), Kemal Kojić (1960), Dragan Miljanović (1967), Slaven Markešić (1965), Srđan Bosiljčić (1963), Elvir Šovšić (1974), Hamid Humić (1959) i Jasmin Čamdžija (1968) bili su dobrovoljci u odbrani ovoga grada i države BiH. Ubijeni su braneći ustavni poredak zemlje, slijedeći naredbe pretpostavljenih komandi i mada su (većinom) sahranjeni u Velikom parku, u Sarajevu, nekako se teško oteti dojmu da su ovoj državi i blizu važni kao Caco, koji je, iako ubijen prilikom pokušaja bjekstva (major ARBiH koji se nije libio pucati i odlikovan je), u novembru 1996. godine ekshumiran i uz nezapamćenu dženazu ispraćen do Spomen-mezarja Kovači na kome je i ukopan.
Glorifikacija gangstera
Taj je događaj pokojni Jovan Divjak nazvao glorifikacijom gangstera, a koliko je bio upravu, svjedoči podatak da i dan-danas ljudi imaju potrebu da onim nevjernim tomama poput mene objašnjavaju kako “Caco nije slučajno bio komandant, on se za nas borio”. Istina, kada te dušebrižnike priupitam šta bi oni rekli da je od ruke tog komandanta, nedajbože, stradao njihov otac ili brat, obično zašute, no ne zadugo: “Ti ne razumiješ, Caco nas je branio, da je drugačije, našli bi nešto kod njega”?! Da, našli su, istražitelji su iz Kazana iskopali tridesetak vreća ljudskih ostataka koje su jedno vrijeme bile zakopane u NN humkama na ivici sarajevskog groblja Sveti Josip, nadomak pomoćnog stadiona Koševo. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je u dva navrata pisalo KJKP Pokop. Tražili su da se obilježe ove parcele, s obzirom na to da to nije na dostojan način učinjeno na mjestu egzekucija: od KJKP Pokop dobili su odgovor u kome je njihova ideja pohvaljena. Ali ne i realizirana. A kad će i hoće li biti, ne zna se. Kao što se ne zna hoće li ikada biti ustanovljena i na ploču upisana imena svih nevino ubijenih sarajevskih građana po naredbi Mušana Topalovića Cace. Jer, gradska vlast s gradonačelnicom na čelu potrošila je mjesta na spomen-ploči s neskrivenom ambicijom da stavi tačku na tu mračnu ratnu mrlju na savjesti glavnog grada BiH. I odbila upisati ime zločinca na spomen-ploču, pravdajući se kako to nije praksa. Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a, plastično je i argumentirano dokazao da to nije tačno, ali i konstatirao kako je sve učinjeno da bi zločin bio arhiviran.
Posljednji ekser u kovčeg arhiva zakucala je gradonačelnica odabirom 9. novembra za Dan sjećanja. Cilj je bio odmaći se od Cace i 26. oktobra, po cijenu da to znači i arhiviranje akcije Predsjedništva BiH. Ali zato pogoduje narastanju mita o Caci, kao komandantu koji se borio za nas. Onako kako su se za svoje narode borili naredbodavci zločina nad civilima, od Ahmića do Srebrenice.
Slučaj, odnosno farsa, sa hapšenjem i privođenjem u Sud Bosne i Hercegovine ratnog zločinca Vinka Martinovića Štele, kao i njegovo lako predvidivo puštanje na slobodu još je jedan od insceniranih, racionalno gotovo neobjašnjivih događaja kojim su posljednjih desetak dana odvijali na relaciji pravosuđa Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Krenulo je sve krajem prošle nedjelje sa neočekivanim i nepotrebno politiziranim slučajem “Zamolnica” Tužiteljstva BiH upućena Ministarstvu pravde Hrvatske u vezi sa zločinima počinjenim tokom vojne operacije “Bljesak” sa kojim je u zapovjedno-krivičnu vezu doveden kompletan ratni vrh Hrvatske vojske. Ova je “provokacija” nakon početnih ogorčenja i osuda, već nakon nekoliko dana stavljena na svoje pravo, pripadajuće mjesto, što se moglo vidjeti iz izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i nekolicine generala nakon njihovog zajedničkog sastanka.
“Nije riječ o optužnici”, kazao je Plenković, koji je najavio da će depešu iz Tužiteljstva BiH proslijediti Državnom odvjetništvu na provjeravanje i očitovanje. Sa time se se složili i inkriminirani generali, svjesni kako bi da je Plenković uradio drugačije, ignorirao “zamolnicu” koje je stigla iz BiH oni do kraja života bili u strahu od hapšenja po međunarodnim tjeralicama čim bi napustili Hrvatsku. Suština je u tome da je Tužiteljstvo BiH, odnosno Glavna tužiteljica Gordana Tadić nakon 15-ak godina vlastitog intenzivnog nerada i sistematičnog nepostupanja, proslijedilo predmet pravosuđu Hrvatske da se ono sa tim škakljivim slučajem “batrga”. Umjesto da Informaciju policije Republike Srpske staru 15-ak godina o zločinima počinjenim nad stanovništvom tog entiteta tokom operacije “Bljesak” proslijedi nekom od vlastitih (postupajućih) tužitelja, Tadićka je taj predmet transferirala u Hrvatsku.
Nakon što zagrebački DORH prouči Tadićkinu “pošiljku” i izjasni se o njoj (negativno, nema nikakve sumnje) na slučaj “Bljesak” će zauvijek biti stavljena tačka/točka i u Sarajevu i u Zagreb, to, glavna tužiteljica, sasvim sigurno, nije učinila na svoju ruku, jer je poznato da ona samostalno ne obavlja ni mnogo manje složene radnje, već ih sugaglašava sa vrhom HDZ-a BiH. Istovremeno je samo Dragan Čović u takvim poslovima manje samostalan od Tadićke, budući da je on izvršilac volje “političkog Zagreba”. Pri tom on ne vidi ništa spornoga, ili barem nelogičnog u tom što “politički Zagreb” posljednjih godina neprekidno diktira tempo, teme i procese pravosuđu Bosne i Hercegovine, on je osjetljiv tek onda kada se u pravosuđe njegove zemlje katkad pokuša umiješati “političko Sarajevo”!?
Kad Tadićka bljesne
“Cijeli taj slučaj se bespotrebno politizirao, riječ je o isključivo pravnoj stvari”, komentirao je slučaj “Zamolnica” iskusni hrvatski odvjetnik Ante Nobilo. On je depešu upućenu u Zagreb iz Tužiteljstva BiH nazvao “prijateljskim potezom” i doveo je u kontekst rasprave u BiH o budućnosti glavne državne tužiteljice BiH Gordane Tadić koju očekuje drugostepena disciplinska presuda nakon što je prvostepenom uklonjena sa te funkcije. O tome su novinari na konferenciji za štampu pokušali dobiti odgovor od Andreja Plenkovića koji je na pitanje da li je o ovom slučaju razgovarao sa liderom HDZ-a Draganom Čovićem. “Jesam, ali nemam namjeru to sa vama podijeliti”, odgovorio je odsječno premijer Hrvatske.
Ostala je javnost i u Hrvatskoj i i BiH uskraćena za odgovor kako je Čović potkrijepio svoje tvrdnje, upakirane u saopćenja Hrvatskog narodnog Sabora da iza “zamolnice” koju je Gordana Tadić, preko Ministarstva pravde (ministar je HDZ-ov Josip Grubiša) Vladi Hrvatske stoji “političko Sarajevo i bošnjačka duboka država”?
“Političko Sarajevo”, “duboku bošnjačku državu”, Stranku demokratske akcije kao generatore svih nevolja u pravosuđu u svojim brojnim objavam markirao je i Milan Tegeltija, nekadašnji prvi čovjek Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, sada beskompromisni i sveprisutni savjetnik Milorada Dodika. Istog dana kada je Sud Bosne i Hercegovine odredio pritvor generalu Vojske RS Milomiru Savčiću, optuženom za genocid u Srebrenici, zbog kršenja mjera zabrane oglasio se Tegeltija jednim u nizu svojih narogušenih twitova: “Ja kad pričam o pravosuđu i njegovom preuzimanju od SDA, to nisu neke populističke priče, to nije nešto usput, ni za dnevnu političku upotrebu. Ja ozbiljno UPOZORAVAM, to ima posljedice u stvarnom životu”. Na kraju je Dodikov savjetnik, da li upozorio, ili zaprijetio da je “ovo uvertira u ono što će se s vremenom tek događati”. “Ovo” je, da podsjetimo, određivanje pritvora čovjeku optuženom za genocid.
Bijeg Milomira Savčića iz Bosne i Hercegovine, u Srbiju, treba li to uopće napominjati, uslijedio je istog momenta kada mu je Sud BiH odredio pritvor, nakon što mu je istovremeno Tegeltijin šef Milorad Dodik obećao “svaku vrstu pomoći”.
Nekoliko dana ranije, nakon što je Disciplinska komisija VSTV-a nepravomoćno smijenjenila sa dužnosti Gordanu Tadić, Tegeltija je oštro reagirao i predvidjeo da će “posljedice ovakve odluke, ukoliko ostane i na kraju postupka, trpjeti svi protivnici SDA”, ali da će ipak “ona posebno teške posljedice imati prema Republici Srpskoj”.
Sa Milanom Tegeltijom i Draganom Čovićem, koji je slučajem Gordane Tadić opterećivao i novog Visokog predstavnika Christiana Schmidta, suglasio se i značajan dio medija lojalnih Fahrudinu Radončiću i Konakovićevoj avlijanerskoj Narodu i pravdi. Svi su oni (“Dnevni Avaz”, kao stožerni propagandni medij destrukcije pravosuđa, njegova izlučevina“Raport”, te analfabetski Latićev paranoično- šizofreni “The Bosnia Times“, koji jedni od drugih preuzimaju tekstove kao štafetnu palicu) u posljednjim turbulencijama unutar pravosudnog, preispoljno tužiteljskog sustava vidjeli posljedicu unutarnji trvenja, motiviranih smjenom Glavne Tužiteljice Tadić. Svi oni, kao i njihovi politički utemeljitelji potpuno su, kao po komandi, previdjeli da su one (turbulencije) posljedica sinhroniziranog pritiska izvana i orkestriranog spoljnjeg ljuljanja i pritiska na pravosuđe. Čak su i novinari u Hrvatskoj (Vlado Vurušić u “Jutarnjem listu”, Sanja Modrić u “Telegramu”) kao i pravni eksperti poput odvjetnika Nobila, u događajima vezanim za famoznu “Zamolnicu” ispoljili više profesionalnog truda i dobre volje i prepoznali zasljepljujući reflex unutarnjih pravosudnih odnosa u BiH, kojima pogoduje hinjena neinformiranost i loše odglumljena neutralnost hrvatskih dužnosnika iz Zagreba i Hercegovine.
S druge strane, bijeg (u Srbiju, dakako) generala Savčića neposredno nakon što mu je napokon izrečen pritvor, ovi su medijski i politički papagaji iskoristili da horski zatraže odgovornost Suda Bosne i Hercegovine i njegovog predsjednika Ranka Debeveca i potpuno bagatelišu krivicu Tužiteljstva BiH i njegove šefice Tadićke.
Vidi šta nam je uradio od Suda Mamić
Ništa ih u višemjesečnom demoniziranju Debeveca i sakraliziranju Tadićke nisu pokolebali presretnuti razgovori između optuženog Savčića i njegovog advokata sa Miloradom Kojićem, predsjednikom Centra za istraživanje rata i ratnih zločina RS-a…koje je objavio portal “Istraga”. Kojić u tim razgovorima u kojima pužuruje Savčića da samoinicijativno ode u Tužiteljstvo BiH i dadne izjavu u prisustvu advokata, pokazuje zapanjujuću informiranost u vezi sa podizanjem optužnice za genocid protiv Savčića i poziva se na insajdera/krticu iz Sarajeva koji mu daje informacije za kojeg veli da je “glavni iz VSTV-a”. Razgovor je vođen krajem 2019.godine kada je na čelu VSTV-a bio Milan Tegeltija. Ovi su stenogrami plastično pokazali kako je “Slučaj Savčić” od početka bio pod kontrolom “glavnog iz VSTV-a” i “glavne iz Tužiteljstva BiH”, tužiteljice Gordane Tadić, te da je samo bilo pitanje dana i tehnike kada će se još jedna optuženik za ratne zločine iz BiH “ispaliti” u Srbiju. Zanimljivo je da Savčić, kao ni desetine optuženika sličnih njemu nije povjerovao obećanju Milorada Dodika da će ga on “zaštititi od progona institucija BiH”; što je sigurno, sigurno je.
Prošle nedjelje je u Sudu BiH održano i ročište Zdravku Mamiću, gazdi NK “Dinamo” koji je pobjegao iz Hrvatske u BiH prije tri godine neposredno uoči izricanja zatvorske kazne od 6,5 godina. Nakon što je Sud BiH već jednom odbacio zahtjev iz Hrvatske, budući da je Zdravko kao i njegov brat Zoran koji se također nakon pravomoćne presude sklonio u Hercegovinu, državljanin BiH, pravosuđe susjedne zemlje gazdu gazdu “Dinama” sada potražuje zbog davanja mita i korumpiranja tamošnjih sudaca. Sudeći prema odgovoru tužitelja Tužiteljstva BiH Olega Čavke, neće biti udovoljeno zahtjevima Hrvatske, ni u ovom, ni u slučaju mlađeg brata Mamića. Novi broj zagrebačkog tjednika “Nacional” objavljuje paprenu priču o pozadini ovog procesa: kako Dragan Čović uz pomoć pojedinih hercegovačkih tajkuna i sebi lojalnih kadrova u pravosuđu u Sarajevu pomaže braći Mamić u borbi protiv pravosuđa Hrvatske. “Nacional” pominje tajkuna Ljiljanka Palca, Mamićevog bliskog prijatelja, biznismena bliskog HDZ-u BiH i njegovom predsjedniku. Za Palca, koji je svojedobno, kao “Nacional” platio višemilionsku jamčevinu za izlazak iz zatvora Milana Bandića, bivšeg gradonačelnika Zagreba, tvrdi se da je u ime Mamića “obrađivao” državnog tužitelja Olega Čavku koji je prošle nedjelje tražio odbacivanje zahtjeva za Mamičevo izručenje Hrvatskoj. Ni Palcu, a ni Čavki nije ovo prvi put da ih se proziva za slične radnje. Iz pravosudnih krugova u Sarajevu posljednjih nedjelja procurila je još jedna potencijalno golema afera: riječ je o bankovnom računu Zdravka Mamića koji je navodno odlukom Suda BiH najprije bili blokiran zbog sumnje na pranje novca, pa ponovo odblokiran čime mu je omogućeno podizanje enormne količine novca. Ozbiljnijih potvrda, niti detalja ovog slučaja još uvijek nema za javnost.
Slučajem braće Mamić, bjegunaca od pravosuđa Hrvatske, pravosuđe Bosne i Hercegovine bavilo se više, češće, potrošilo više ljudskih i materijalno-financijskih resursa nego što je posvetilo kriminalu u bosanskohercegvačkom nogometu, ili sprezi kriminala i pravosuđa u nas. A i jednog i drugog ima, i to u izbilju, barem koliko u Hravatskoj. Dodamo li ovim novim slučajevima, čitav niz sličnih koji su se odvijali u prošlosti kada su se bjegunci iz Hrvatske prebacivali u BiH čije su dokumente posjedovali (Branimir Glavaš, Miroslav Kutle, Ognjen Šimić, Jozo Ćurković…) lako bi se moglo zaključiti da je u posljednjih 10-15 godina država Hrvatska svojim zahtjevima za izručenje, apelacijama, instrumentarijem međunarodne pravne pomoći u ogromnoj mjeri i obimu diktirala teme i dnevni red pravosudnih institucija u našoj zemlji. Naravno da je “pravosudni suverenitet” u globaliziranom, i regionaliziranom sigurnosno-pravnom polju nemoguć i nepoželjan, vodio bi u autarkistični samoizolacionizam, ali ukoliko se međunarodna pravna pomoć primjenjuje jednostrano, manipulativno, ako ne postoji reciprocitet, međusobno uvažavanje dva državna pravosduna sustava, tada imamo ozbiljan problem u kojem Bosna i Hercegovina tretira kao objekt, a ne subjekt međudržavne pravne suradnje.
Pravosuđe Bosne i Hercegovine pretvorilo se u svojevrsni “Exoprt-import”d.o.o u kojem se pravosudni slučajevi uvoze (iz Hrvatske) i izvoze, ilegalno, ali ne i nevidljivo i neočekivano u Srbiju. I jedna i druga država, činjenjem, ili nečinjenjem, otvoreno, ili prikriveno demonstriraju uvredljivi i po ustavni-pravni poredak BiH ponižavajući cinizam (nad)moći.
Vjerovatno je najeklatantniji slučaj mrcvarenja i iscrprljivanja ovdašnjeg pravosudnog aparata (mislim da bi najprimjerenija riječ bila: zajebavanja) od strane Hrvatske onaj sa kojim smo počeli ovaj tekst: njihovim zahtjevom za hapšenje i izručenje Vinka Martinovića-Štele, notornog mostarskog ratnog zločinca osuđenog u odsutnosti na deset godina robije zbog ubistva Mostarke Jasmine Đogić. Ničega tu nema princpijelnog sa stajališta prava, politike, a pogotovo elementarnog državničkog morala!
Štelovanje potjernica
Martinović je prije više od 20 godina u poslednjim danima vladavine Franje Tuđmana, zajedno sa Mladenom Naletilićem Tutom izručen u Haag. Iz stenograma Tuđmanovih razgovora sa bliskim ljudima vidjelo se kako je hrvatski predsjednik osobno podupirao njihovo hapšenje i izručenje vjerujući da će se sa Tutom i Štelom zatvoriti lanac odgovornosti Hrvatske za ratne zločine u BiH koji je otvoren slanjem u Haag tzv. “Viteške grupe” predvođene Dariom Kardićem i Tihomirom Blaškićem. Nakon što je odslužio dvije trećine od 18 godina robije koliko je “fasovao” u Haagu, Martinović je pred Sudom u Zagrebu suđen za ubistvo Jasminke Đogić koje je neposredno nakon rata počinio sa pajdašom Draganom Raspudićem. Nakon što mu je 2016.godine izrečena nepravomoćna kazna od 7 godina zatvora, Štela Martinović je neometano iz Zagreba odšetao u Bosnu i Hercegovinu. U Mostaru godinama živi kao slobodan čovjek, na visokoj nozi, uživa blagodeti “ratnog heroja”. Pokrenuo je nekoliko biznisa i to uz pomoć hrvatskih generala iz BiH i Hrvatske, poput pokojnog Dragana Ćurčića i Mladen Markača. Posjeduje stan i vikendicu, luksuzan džip, vlasnik je najmodernije auto-praonice u Mostaru, pokrenuo je uz pomoć prijatelja iz Hrvatske firme koje se bave solarnom energijom i koje posluju sa federalnim Operatorom za obnovljive izvore energije. Dugo vremena nakon bijega iz Hrvatske imao je poslovne prostorije u krugu “Aluminija”, bile su to zlatne godine Šteline suradnje sa tajkunom Marijom Primorcem- Prndeljom, glavnim snabdjevačem “Aluminija” koji se naročito “razmahao” u vrijeme Vlade Federacije Nermina Nikšića. Utjecajni SDP-ovci su tih godina u internoj komunikaciji Prndelja nazivali “SDP-ovim bankomatom”, jer ih je on i šakom i kapom “kitio” gomilama novca.
Dakle, tog i takvog Vinka Martinovića Štelu, kojeg je velikodušno pustila da pobjegne u BiH, kojem je uz pomoć svojih generala, potpora i fondova pomogla da stane na noge nakon izlaska i zatvora, kojem je, konačno, sudila za zločin počinjen u susjednoj državi, hrvatsko pravosuđe “potražuje” od Bosne i Hercegovine!? Država na čijoj se teritoriji nalazi barem tuce likova optuženih za ratne zločine u BiH (ili presuđenih poput bjegunca Dominika Ilijaševića Come, ili Zdenka Grbavca, inače zeta Bože Ljubića) od pravosudnih vlasti u našoj zemlji traži da im isporuči čovjeka kojeg su osudili samo za to da ne bi bio gonjen u BiH, pa ga uljudno, domaćinski ispratili u Mostar.
Prema informacijama iz sarajevske Centrale SIPA-a, čiji su pripadnici prošle nedjelje u Mostaru uhapsili Martinovića, u dopisu koji im je iz Hrvatske stigao preko INTERRPOL-a stajala je sugestija krovne međunarodne policijske institucije da ga državna agencija uopće ne mora hapsiti, jer ne postoji pravni osnov za njegovo izručenje Hrvatskoj. No, to nije odvratilo čelnike SIPA-e, uhapsili su Vinka Martinovića, priveli ga u Sarajevo, da bi narednog dana Sud BiH odlučio onako kako je jedino bilo moguće: Martinović kao državljanin BiH ne može biti izručen Hrvatskoj, a, drugi osnov, za njegovo neizručenje je što je zločin za koji je osuđen počinjen 1996.godine, dvadeset godina prije potpisivanja međudržavnog sporazuma Bosne i Hercegovine i Hrvatske o izručenju osumnjičenih kriminalaca. Na dan oslobađanja Štele Martinovića Glavna tužiteljica Tadić se u prostorijama SIPA-e srela sa direktorm te agencije Darkom Ćulumom, tvrdokuhanim Dodikovim policajcem, i vrhom MUP-a Republike Srpske. Razgovaralo se, kako je u šturom saopćenju napisano “…o nastavku suradnje u svim predmetima u nadležnosti Tužiteljstva BiH”. Zašto za stolom za kojim se razgovora o “svim predmetima” nije bilo mjesta za predstavnike MUP-a Federacije BiH, nije saopćeno.
Kada bi pastojalo nešto što Dragan Čović i Milorad Dodik usuglašeno nazivaju “političko Sarajevo” tada bi se ovoj neprihvatljivoj, agresivnoj, ponižavajućoj, pokroviteljskoj praski susjeda posvetila ozbiljna pažnja i pokrenule ozbiljne aktivnosti da se ona prekine, ili dovede u okvire koji su prihvatljivi. Ali, budući da od toga nema ni traga, u atmosferi u kojoj se od smjene jedne ambicozne provincijalke potpuno zalutale u pravosuđe pravi prvorazredni (među) državni problem nastavit će bosanskohercegovački pravosudni “Exort-import d..o” još dugo da radi punom parom na sladostrasno zadovoljstvo naših susjeda i njihovih ponoznih pomagača u BiH.
Dok je Sabina Ćudić iskazivala fascinaciju cvijetnim aranžmanom, lideri opozicijskih partija iz Sarajeva i Banja Luke pomno su slušali svoje domaćine – Matthew Palmera i Angelinu Eichhors.
Lider SDP-a Nermin Nikšić je, tvrde sagovornici Istrage, bio poprilično direktan na sastanku sa visokim američkim i evropskim zvaničnicima.
“Mi ne možemo pristati na asimetrična rješenja”, kazat će Nikišić zamjeniku pomoćnika državnog sekretara SAD Matthewu Palmeru i izvršnoj direktorici za Zapadnu Evropu, Zapadni Balkan, Tursku i Veliku Britaniju pri Evropskoj službi za vanjske poslove (EEAS) Angelini Eichhorst koji su stigli u Sarajevo da pomognu rješiti “izborno zakonodavstvo”.
I Palmer i Eichorst su rekli su da ni oni ne bi bili baš sretni “asimetričnim rješenjima”, ali ako postoji dvotrećinska većina u Parlamentu BiH, onda je takvo rješenje, u konačnici, prihvatljivo.
Nakon tradicionalnog selfija, predsjednik NiP-a Elmedin Konaković, prema informacijama Istrage, nije bio decidan da li će prihvatiti asimetrična rješenja. Za razliku od njega, predsjednik SDS-a Mirko Šarović je svojim domaćinima rekao da prihvata prijedloge koji bi na različite načine, u dva entiteta, riješili pitanje izbora članova Predsjedništva BiH. Nije to krio ni kada je izašao pred okupljene novinare.
“Asimetričan model ima šanse za uspjeh”. kazao je Šarović.
Ali sta podrazumijeva taj model? Ukratko, dva člana Predsjedništva BiH koja daje Federacija bila bi izabrana indirektno, odnosno kroz parlamente. Jedan član Predsjedništva BiH, onaj iz RS-a, bio bi izabran direktno, odnosno na izborima. Čelnici stranaka iz RS-a nemaju problem da se, kada je u pitanju izbor člana Predsjedništva iz RS-a, izbriše nacionalna odrednica što bi značilo da se na taj način rješava “diskriminirajuća” odredba koja je osporena pred Evropskim sudom za ljudska prava u predmetima Sjedić-Finci i Pilav. Na koji način bi to bilo riješeno u Federaciji za sada nije poznato. Jedino što je poznato je da HDZ BiH nastoji na svaki način eliminirati bilo kakvu mogućnost da u Predsjedništvo BiH zasjedne neko ko nije član te stranke.
Međutim, da bi se izmijenio izbor članova Predsjedništva BiH, nužne su izmjene Ustava, što znači da najmanje 28 zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH mora podržati takav prijedlog. Bez Denisa Zvizdića SDA sada ima osam zastupnika. HDZ BiH ima pet zastupnika, dok SNSD za Klubom Nenada Stevandića ima također osam zastupnika. Dakle, SNSD, HDZ i SDA u Predstavničkom domu imaju ukupno 21 zastupnika. Glasaju li za taj prijedlog i zastupnici iz kluba SDS-PDP, opet će nedovoljnih 26 zastupnika. S druge strane, SDP Nermina Nikšića ima četiri zastupnika i oni sigurno neće podržati asimetričan izbor. Dodamo li im još četiri zastupnika iz Kluba DF-a, imamo osam sigurnih ruku protiv takvog rješenja. Treba tome pridodati i četiri glasa iz Naše stranke, što znači da bi protiv bilo sigurnih 12 zastupnika. PDA ima jednog zastupnika, Nezavisni blok jednog, SBB jednu zastupnicu, A-SDA jednog zastupnika, a treba im pritodati i Denisa Zvizdića. Dakle, zastupnici “manjih” stranaka mogli bi odigrati presudnu ulogu, jer bi s njima u zbiru SDA, SNSD, HDZ i SDS imali potrebnu dvotrećinsku većinu. No, da li će SDA podržati takav model?
Prema informacijama Istrage, isto kao i liderima opozicije, i Bakiru Izetbegoviću je na sastanku Delegaciji EU u nedjelju ujutro prezentirana mogućnost “asimetričnog rješenja”. Teško je očekivati da će SDA prihvatiti takvo rješenje jer bi, ionako oslabljena stranka, zbog toga vjerovatno doživjela krah na narednim izborima.
“SAD i EU nemaju konkretna rješenja, ali imaju volju i želju da pomognu i podstaknu konverzaciju kako bi dali osjećaj i injekciju hitnosti koliko je bitno da se ova pitanja rješavaju što prije. I da se rješava izborna reforma i ograničena ustavna reforma”, izjavio je Matthew Palmer.
I američki diplomata, dakle, pominje ustavnu reformu, za koju je potrebna dvotrećinska većina u oba doma Paralementarne skupštine BiH. Bakir Izetbegović i Dragan Čović, ma šta dogovorili, nemaju potrebne ruke za provođenje svog dogovora. a upravo Palmer i američka administracija, prema informacijama Istrage, insistiraju da se Izetbegović ne povlači iz pregovora s Čovićem. Oslabljeni predjednik SDA ne smije zbog budućih izbora pristati na ustupke Draganu Čoviću. A svako drugo rješenje koje ne ide u prilog Draganu Čoviću ne bi moglo dobiti potrebnu podršku u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Osim u slučaju da Milorad Dodik ne izda svog partnera iz HDZ-a BiH.
Koliko god američki i evropski zvaničnici ispoljavali optimizam, izmjene izbornog zakonodavstva su skoro pa nemoguća misija. Prvo, zato se ovim izmjenama nastoji riješiti “hrvatsko pitanje”, a drugo, zato je SDA dovoljno oslabljena da bi, godinu pred Opće izbore 2022., pristala na “asimetrična rješenja” zbog kojih bi, evidentno, doživjeli debakl.
Matematički gledano, u ovom trenutku ne postoje dvije trećine zastupnika koji bi podržali izmjene ustava koje bi podrazumijevale da se članovi Predsjedništva BiH biraju na različite načine.
U kakofoniji debata o izborima, bošnjački član Predsjedništva zemlje odlučio se tumačiti poteze svog kolege Milorada Dodika: razlog je bila ministrica vanjskih poslova Velike Britanije Liz Truss. Uvažena gošća u Sarajevu je – usuđujem se reći – dobila priliku da se i lično uvjeri u sve one stereotipe o balkanskoj zaostalosti, no o tome malo poslije. Prvo valja naglasiti da su domaći političari pokazali koliko su uvijek i odveć raspoloženi da demonstriraju širok dijapazon svađa, kao i to da se britanska ministrica nije dala omesti, potpuno fokusirana na razloge svoga dolaska.
Pobjednio je
Direktno, jasno i bez rukavica je rekla: “Moramo se suprotstaviti malignom ruskom utjecaju ovdje u Bosni i Hercegovini. Rusija već pokušava potkopati reforme ostvarene u ovoj zemlji, kao i vaše euroatlantske ambicije. Potpiruje secesioniste, prijeti jedinstvu, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.”
Detektirala je tako ključni problem kako naše zemlje (region nije spominjala, ali ne sumnjam da je u toku) tako i odnos svoje, ali i ostatka zapadnog svijeta spram tog problema. U tom svjetlu treba promatrati i sve češće teze kako je upravo ruska agresija na Ukrajinu zaustavila salvu odluka Narodne skupštine Republike Srpske o stvaranju države u državi, ali nije stopirala secesionističke prijetnje lidera SNSD-a, ponovljene i na ovom sastanku. No, zato se Dodik toliko i upinje da baš svakom međunarodnom gostu – a zadnjih mjeseci intenzivirano stižu – ispriča svoju priču o vlastitom angažmanu za mir i sigurnost. Pa ipak, u samom nastupu britanske ministrice i ti njegovi argumenti su poništeni. Zato je pobjesnio.
Spin-majstori s platnog spiska SNSD-a izbacili su svoje adute, na sav glas zamjerajući ministrici Truss što je govorila samo o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici, zanemarujući pritom srpsko-hrvatske patnje. Iskustvo nas uči da je političarima do patnji naroda stalo kao do lanjskog snijega, no baš zato evo razloga patnji i spinovaca i njihovih nalogodavaca – ministrica Truss je, poredeći BiH prije 30 godina i Ukrajinu danas, bila kategorična: svijet se zakleo na nikad više tek nakon 1.425 dana opsade glavnog grada naše zemlje i genocida u Srebrenici, ali zato što patnje u našoj zemlji nisu prekinute ranije, danas neće odugovlačiti, već će Ukrajini pomoći sad i odmah. Ovu jasnu poruku razumjeli su i Dodik i njegovi ruski šefovi, pa je domaći stanar međunarodnih crnih lista, onako bahat i arogantan kakvog ga sve češće gledamo, jedva dočekao kraj sastanka da ospe paljbu po gošći i Ujedinjenom Kraljevstvu koje predstavlja, najavljujući pritom i stenogram sjednice koji je – uprkos naklonosti RTRS-a svom partijskom šefu – otkrio svu raskoš njegova primitivizma. Ne vrijedi ga citirati, još manje ponavljati njegove optužbe na račun baš svakog Britanca kojeg se sjetio, ostat ću pri podsjećanju da sve izrečeno i(li) napisano mnogo više govori o autoru nego onome kome je namijenjeno, no moram priznati da me je uspio nasmijati. Dio njegove rafalne paljbe “gospođi Truss”, što je valjda način da se ženama pokaže gdje im je mjesto (nekadašnjoj ambasadorici SAD-a u BiH Maureen Cormack je savjetovao da se drži kutlače), odnosio se na sankcije Rusiji zbog podrške Ukrajini i tu je naš ocvali balkanski političar ministrici ustvrdio kako ona od njega traži da pristane na šverc oružjem!? Gdje će suza već na oko, tj. u šverc o kome naš vrli Dodik zna više i od svojih u korupciju ogrezlih kadrova, nije on tek tako ponio nadimak Mile Ronhill.
Ostala dva člana Predsjedništva ostali su ozbiljni, no Džaferović je naknadno osjetio potrebu da nas uvjerava kako britanska ministrica nije naivna, i nehotice pokazujući koliko nije odmakao daleko od Dodika kada je o ženama riječ. Ruku na srce, ni gradonačelnica Sarajeva se nije proslavila, zloupotrebljavajući visoku gošću za primitivne lokalne obračune, no to već – nakon spomen-obilježja na Kazanima – malo koga može iznenaditi. Ova zemlja ima ogromne političke nesuglasice i temeljni je problem što nema spremnosti da se one prevazilaze, a izraženi ruski angažman na dodatnoj destabilizaciji ionako posvađanih vlasti i njihovih satelita u Bosni i Hercegovini, enormno raspoloženih da – ako baš sve opstrukcije izbora propadnu – ovu zemlju već najesen uvedu u anarhiju, zapravo je potvrda svega onoga o čemu je britanska ministrica govorila. I o čemu zorno svjedoče svi Dodikovi istupi, kako na samom sastanku s Elizabeth Truss, tako i nakon njega. Lider SNSD-a, naime, ne krije da Bosnu i Hercegovinu ne smatra državom, da Bošnjake ne smatra narodom i da od svojih secesionističkih ambicija ne odustaje. To su prijetnje koje se naprosto ne smiju zanemarivati, tim prije što je – kao i obično – od ruskog ambasadora u našoj zemlji Igora Kalabuhova dobio podršku čim je objavio svoje rafalne objede na račun britanske ministrice.
I niko ne bi smio biti toliko naivan pa zanemariti ozbiljnost nesreće koju bi svojim dugovanjima Ruskoj Federaciji ovdje mogao proizvesti lider SNSD-a. Kao ni raspoloženje susjeda. U ovom broju Oslobođenja je – kao i obično ponedjeljkom – zapis Radio-mosta Slobodne Evrope: sugovornici Omera Karabega bili su Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske, i Dragan Markovina, naš suradnik, historičar koji s ponosom živi na relaciji Mostar-Split: nijedno od njih nema dileme, na sceni je (opet) čerupanje Bosne i Hercegovine. Vesna Pusić čak Aleksandra Vučića smatra taocem Milorada Dodika, a čini joj se da i hrvatski državni vrh – na identičan način – “polako postaje taocem Dragana Čovića”. Markovina je pak ponovio više puta naglašenu tezu u svojim kolumnama o odnosima Hrvatske i BiH koji su jednaki kao u devedesetim, samo što se ne puca. U Hrvatskoj je ritam ovakvih odnosa ponajviše zasluga predsjednika zemlje Zorana Milanovića, “autentičnog tuđmanovca”, kakvim ga opisuje Markovina. Pored njega, dodajem ja, i Vučić se doima liberalnim i konstruktivnim. No, razlika između Hrvatske i Srbije je ogromna: Vučić tek pokušava izvući zemlju iz ruskih ralja, taktikom korak naprijed, dva nazad, Hrvatska je članica NATO saveza i Europske unije, kojoj čak i partneri iz ove dvije ubjedljivo najvažnije svjetske alijanse već poozbiljno zamjeraju predsjednikovo šurovanje s Rusima.
Kockanje HDZ-a
To i jesu glavni razlozi zbog kojih je Dodik posljednjih mjeseci u tobožnjoj defanzivi, a bank drži HDZBiH i ministar finansija Vjekoslav Bevanda, koji sve čini da opstruira izbore u oktobru. Njegov partijski lider mu pomaže vječnim optimizmom, obećavajući budžet države kao da je riječ o pozicijama koje dijeli poslušnicima. I mada je ovo kockanje HDZ-a s Bosnom i Hercegovinom posve ogoljeno, Bevandi i Čoviću se i dalje gleda kroz prste, usuđujem se reći najviše zato što su bošnjačke i probosanske snage potpuno neaktivne i ne pokazuju apsolutno nikakvu spremnost u traženju rješenja. Ovo je zemlja konstitutivnih naroda i građana i samo sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Ostalim i može opstati. Ko god misli drugačije, igra se sa sudbinama svih nas, ma kako onako balkanski zavidio Dodikovom primitivluku ili Čovićevom ispraznom optimizmu.
One year after Russia’s full-scale invasion of Ukraine, European unity in supporting Ukraine’s victory and Russia’s defeat will be increasingly tested. In the coming months the war will reach a decisive phase with large-scale offensives by both protagonists. While Russian forces will try to seize the entire Donbas region, Ukraine’s military is planning to expel the invaders and set the stage for the recapture of Crimea. Major ground battles loom on the horizon.
Despite displays of support for Ukraine and the provision of military aid, Europe remains divided in its longer-term strategy toward Russia. Without determined US leadership, an unprepared EU and a weakened NATO would have already succumbed to Moscow’s pressure. Europe alone would have been unable to supply Ukraine with critical weaponry while pushing Kyiv toward a peace deal and the surrender of some of its territory.
During the first year of war, three contrasting approaches have emerged among European states – offensive, defensive, and submissive. All three positions impact on the military assistance given to Ukraine, the extent of economic sanctions imposed on Russia, the posture toward negotiations between Kyiv and Moscow, and perceptions about Europe’s future relations with Russia.
Countries that have directly experienced Russian imperialism and war crimes in their recent history have urged a more offensive policy from the outset of the war. Poland, Estonia, Latvia, Lithuania, Czechia, Slovakia, Finland, and Romania have supplied large stocks of military equipment to Ukraine, pushed for more effective weapons from their western allies, urged tough financial and economic sanctions on Moscow, and campaigned to exclude Russia from international institutions. They are often supported by the United Kingdom, most Scandinavian countries, and by several NATO members in the Western Balkans.
The position of these front-line states is based on hard realism about Kremlin ambitions and the conviction that only a complete defeat of Russia’s military and its expulsion from all Ukrainian territory can ensure durable security for the country. They also seek to uphold comprehensive sanctions on Moscow until reparations are paid for Ukraine’s destruction and a war crimes tribunal is established for Russia’s political and military leaders. They believe that any compromise with the Kremlin would violate the principles of state sovereignty and embolden other countries such as China to launch attacks on weaker neighbors.
In stark contrast, a second group of European states are largely defensive and seek to restore most of the pre-war arrangements with Russia. They are led by Germany, France, Italy, and several smaller western and southern European countries who have grudgingly supplied military equipment to Ukraine. They argue that a complete military victory over Putin’s Russia is impossible and that a negotiated settlement is the only solution even if it means that Ukraine has to surrender some of its territory or defer their return pending talks with Moscow. In this vein, French President Macron has warned that Russia should not be “humiliated” in the war, indicating that he favors Moscow retaining some of its conquests.
The defenders of a revived status quo with Russia, such as Berlin, Paris, and Rome, also seek to restore business and trade relations with Russia. Some officials believe that by easing sanctions Moscow will be encouraged to freeze the war and back a peace agreement. However, any offers of security guarantees for Ukraine by German and French leaders if Kyiv starts peace talks with Russia lack credibility, as both states are powerless without the US and NATO.
A third group of European states can be defined as submissive and often act as advocates for the Kremlin’s position. They are led by Serbia and Hungary, but sometimes include Austria and Bulgaria. For Serbia, Russia is viewed as its main advocate in opposing the independence of Kosova and supporting the expansion of Serbian dominance in the Western Balkans. In his messaging to the West, President Aleksandar Vučić claims that Belgrade is trying to free itself from Russia’s influence, while in reality he depends on Moscow to promote his politically expansionist agenda.
For Budapest, Moscow is perceived as an ally in its struggle with Brussels over Hungary’s democratic reversals. Prime Minister Victor Orban persistently reduces EU sanctions packages by excluding Russian oligarchs linked with Hungary and Russia’s nuclear industry with which the government has pledged to build new nuclear reactors despite EU opposition.
Austria and Bulgaria have key politicians tied to Moscow whether through financial or political networks. In particular, Bulgarian President Rumen Radev refuses to accept that Russia is the aggressor in Ukraine and has opposed military assistance to Kyiv. Frequent Bulgarian elections and the replacement of weak governments has favored Radev and other Russophile politicians. The remainder of the European states are either neutral, defer to their larger neighbors, or remain flexible in their responses to the war in Ukraine.
As during the 20th century, Washington has taken the key role in confronting an imperial power that challenges the independence of European states. It has forged sufficient consensus to ensure Ukraine’s defense and protect Europe’s security. Without America’s political leadership, military provisions, and economic capabilities, the fractures in Europe’s responses to Russia’s aggression would deepen. In particular, if there is no clear resolution in the war by the summer, Berlin and Paris will amplify their calls for peace deals and Ukrainian concessions. And without US support for Ukraine’s full territorial restoration as the primary condition for any peace deal, NATO’s front-line states would find themselves increasingly isolated and exposed to Kremlin pressures.
Russia’s attack on Ukraine has underscored three constant certainties: that the US remains the anchor of trans-Atlantic security, that NATO unity is essential in defending the continent, and that the concept of Europe’s “strategic autonomy” is a Franco-German delusion that emboldens Russia to expand its empire. As the war enters a decisive phase, 2023 will be the most important test for European unity since the end of the Cold War.
Politički koncept triju nacija u BiH nastao je i funkcionira na jednovjekovnoj srpskoj i hrvatskoj, srpsko-hrvatskoj, ideologiji nemogućnosti postojanja Bosanske nacije i negaciji punog političkog identiteta Bosne kao samostalne i suverene države.
Koncept triju nacija u BiH proizvodi, najprije, etničku distancu, a kasnije i političku i društvenu podjelu bosanskohercegovačkog društva te je kao takav i opasnost za političku podjelu države BiH koja započinje, u ratno doba oružanim sredstvima, a u doba mira, političkim i pravnim proizvođenjem triju etnoteritorijalnih cjelina unutar države BiH sa njihovom daljom tendencijom secesije u samostalne države ili spajanje sa susjednim državama, Srbijom i Hrvatskom. Tu politiku i ideologiju, kao i njihovu praksu, iskusili smo u vremenu od 1992. do1995. godine, na najgrublji i nateži mogući način. Ni nakon te loše prošlosti, koja nas sve i danas žestoko lupa po glavi, nažalost, ne prestaje se igrati po njegovoj muzici, ne prestaje njegovo protežiranje do ideološko političkog obogotvorenja u narativu o bosanskohercegovačkoj posebnosti, ne samo u BiH, već i u Srbiji i Hrvatskoj. “Obrazloženje” je da je BiH specifićna multinacionalna država. Međutim, općepoznata je činjenica da su sve države, manje ili više, multietničke i multikonfesionalne, Bosna u tome nije nikakav, čak ni regionalni, izuzetak, ali, sve države mogu biti građanske, samo se BiH-i zabranjuje građansko uređenje.
S tog aspekta, aspekta svetog nacionalnog trojstva, danas se negira mogućnost Bosanske nacije, što indirektno i dugoročno može dovesti u pitanje opstanak BiH kao teritorijalno i pravno cjelovite države. Na tom konceptu je izvršena agresija na BiH, formirana dva UZP-a, nastali svi oblici ratnih zločina, uključujući i genocid, vođen rat protiv BiH-e, sa posljedicama koje su nam svima poznate, ali na tom konceptu stagnira i današnji napredak funkcionalnosti institucija države BiH, njenog društva i svakog pojedinca u cijelom dosadašnjem postdejtonskom historijskom periodu BiH.
Koncept svetog nacionalnog trojstva, kojeg između ostalih zastupa i Ivo Komšić, nosi u sebi brojne društveno negativne konsekvence u sadašnjosti, ali posebno je opasan po zajedničku budućnost sada kada u svojim političkim projektima ima jake tendencije TERITORIJALIZACIJE zajedničkog prostora. Schmidthove izmjene izbornog zakona, na dan općih izbora u BiH (02. 11. 2022.), koje je Komšić zdušno podržao, nisu samo etnički diskriminatorne, već su, u isto vrijeme, i etno teritorijalne. One favoriziraju Bosanske Hrvate na prostoru Federacije BiH gdje su Bosanski Hrvati natpolovična većina stanovništva.
Legitimni predstavnik hrvatskog separatizma, lider HDZBIH, skoro ultimativno, zahtijeva tzv. “sitne” izmjene izbora člana Predsjedništva BiH koje se svode na izbor iz kantona naseljenog, pretežno, Bosanskim Hrvatima. Ivo komšić, kao “zagovornik građanskog koncepta” političkog uređenja BiH, se ne protivi ni ovakvom izboru tzv. legitimnog predstavnika Bosanskih Hrvata koji dobije najviše glasova u kantonu s većinskim hrvatskim stanovništvom, što, znači da podržava i ovaj oblik etno-teritorijalne podjele FBiH.
Politički koncept triju nacija u BiH nužno vodi, u najboljoj demokratskoj varijanti, nekom obliku federalnogili konsocijacijskogpolitičkog uređenja bosanskohercegovačke države i njenog društva. To je političko ishodište današnjih političkih koncepata srpstva i hrvatstva u BiH zasnovano na teriji o tri nacije u BiH. Zagovornici teorije o tri nacije u BiH danas zastupaju soft power varijantu srpskog i hrvatskog političkog secesionizma, ekstremizma i nacionalizma u BiH, svjesno i namjerno, ili nesvjesno i nenamjerno.
Kao i svi prethodno nastali, historijski srpski i historijski hrvatski, politički koncepti o dvijema nacijama u BiH, srpskoj i hrvatskoj naciji, u vrijeme prve Jugoslavije, i komunistički koncept triju nacija u BiH ima isti politički ishod, direktno negira, prije svega, politički bosanski identitet, a indirektno i državnu bosansku teritorijalnu cjelovitost i pravni suverenitet. Od kraja XIX-og do sedamdesetih godina XX-og stoljeća, od austrougarskog doba BiH do priznanja Muslimana kao posebnog političkog identiteta (1967.), vršena je negacija jedinstvenog bosanskog političkog identiteta u ime koncpta dviju nacija u BiH, srpske i hrvatske nacije u BiH.
Od priznanja političkog identiteta Muslimana sedamdesetih godina XX-og stoljeća do danas negira se politički identitet Bosne i Hercegovine konceptom o tri nacije u BiH. Politički koncept triju nacija u BiH je duboko antibosanski, od koga god da potiče i ko god da ga danas zastupa.
Protagonisti hegemonističkog koncepta nacionalnog svetog trojstva u BiH, ne samo da negiraju mogućnost postojanja Bosanske nacije, oni pojmu Bosanska nacija podmeću “kukavičje jaje” tako da se u zagradi, kao objašnjenje bosanske nacije, stavlja bošnjačka nacija. Tako Ivo Komšić kaže: “Za njega (misli na mene) je neprijateljski čin kritički pristup ideji ukidanja postojećih nacija u BiH i proglašenje bosanske (bošnjačke) nacije kao jedine državotvorne (konstitutivne)” nacije. U jednoj rečenici spočitava mi svoje tri vrlo teške i netačne političke konstrukcije: (1) da je “kritički pristup ideji ukidanja postojećih nacija u BiH i proglašenje bosanske (bošnjačke)” nacije “neprijateljski čin”; (2) da je bosanska nacija zamjena za bošnjačku naciju; (3) da bošnjačku naciju, pod izgovorom bosanske nacije, proglašavam “jedinom državotvornom (konstitutivnom) nacijom”. Ništa od ovog što mi pripisuje Ivo Komšić nisam rekao niti tako mislim.
Bilo kakvo kritičko stanovište o bosanskoj naciji, ili o bilo čemu drugom, ne smatram neprijateljskim činom. Međutim, vrlo sam uvjeren da Ivo Komčić nije ni kritičan ni dobronamjeran kada u sadržaj Bosanske nacije uvodi bošnjačku naciju i između njih ne pravi čak ni ispraznu nominalnu razliku, već uz bosansku, u zagradi stavlja, u svojstvu njenog sinonima, bošnjačku naciju. S obzirom da će uskoro biti štampana moja knjiga u kojoj ću detaljnije govoriti na tu temu, ovom prilikom ću izreći samo nekoliko ključnih postavki o Bosanskoj naciji, bez detaljnijeg obrazločenja.
Bosanska nacija nije etnokulturna nacija, u smislu značenja kakvo imaju postojeće etnokulturne zajednice u BiH: Bošnjaci, Srbi i Hrvati, kako, vjerovatno, zlonamjerno, Ivo Komšić tumači Bosansku naciju. Bosanska nacija je političko državna nacija njenih građana; nije zamjena ni za jednu postojeću etnopolitičku zajednicu, odnosno ni za jedan narod u BiH, uključujući i Bošnjake. Ona obuhvata sve tzv. konstituentne narode u BiH, Bošnjake, Srbe, Hrvate, sa svim njihovim etnokulturnim svojstvima i karakteristikama.
Komšić izmišlja konstrukciju da bosanska nacija “ukida postojeće nacije u BiH”. Bosanska nacija je već stvorena, uvedena i postoji od internacionalng priznanja Bosne i Hercegovine kao države. Održavanjem ratnog političkog nasilja u BiH ona još nije, u dovoljnoj mjeri, afirmirana; ne priznaju je neki ekstremni separatističko-secesionistički predsjednici političkih stranaka Bosanskih Hrvata i Bosanskih Srba, koji još žive u ideološkim političkim konceptima iz vremena raspada Jugoslavije, i neki istaknuti bošnjački političari koji se boje gubitka svojih etničkih političkih i društvenih pozicija. O njima će biti poseban tekst.
U internacionalnoj zajednici, u svim oblicima predstavljanja i zastupanja, za BiH kao naciju, je obezbijeđena jedna stolica za jednog njenog zastupnika. On može biti iz bilo koje etnokulturne političke zajednice u BiH koje se kolokvijalno nazivaju nacijama, bilo kojeg spola, vjere, maternjeg jezika, entiteta, kantona itd. Bosanska nacija ne podrazumijeva bilo kakvu promjenu te vrste. Ona ne ukida nikome ništa niti bilo kome bilo šta natura, nikome ne nameće bilo šta što već nije njegovo, nikome ne dovodi u pitanje njegovu vjeru, jezik, kulturu, tradiciju, historiju, niti u individualnom niti u kolektivnom smislu. Ona povezuje i miri, ne sukobljava i ne razdvaja ljude. To što Komšić naziva nacijama u BiH su etnokulturne grupe koje imaju samo unutarbosansku upotrebnu vrijednost. One ne postoje u internacionalnoj komunikaciji kao nacije, nemaju internacionalno priznanje nacija.
Potpuno je neosnovana Komšićeva identifikacija onog što danas kolokvijalno znači pojam Bošnjačka nacija sa sadržajem pojma Bosanska nacija. On izmišlja tu identifikaciju s ciljem: (1) da okrivi Bošnjake za nacionalizam; (2) da iskrivi sadržaj pojma Bosanska nacija kako bi bio lahko odbačen; (3) pojam Bosanska nacija razumijeva etnokulturološki na način kako razumijeva “postojeće nacije u BiH”: Bošnjake, Srbe, Hrvate. Njegova krajnja namjera je da drži BiH i dalje zakovanu u svetometničkopolitičkom trojstvu koje naziva nacionalnim trojstvom, u kakvom je BiH od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, od uvođenja etno-nacionalnog imena Musliman do internacionalnog priznanja BiH. Ali, od toga nema ništa. Bosanska nacija nije preimenovana aktuelno Bošnjaštvo, kakvo je bilo preimenovanje Muslimana u Bočnjake (1993.), iako ima historijske korijene Bošnjaštva različitih vjera.
Podvalom da je Bosanska nacija kripto bošnjaštvo, Ivo Komšić potpuno politički krivotvori, spinuje, fabrikuje negativnu politikansku propagndu o smislu i sadržaju pojma Bosanska nacija: (1) da bi proizveo negativne reakcije javnosti prema pojmu Bosanska nacija; izmišlja i podvaljuje bosanskoj naciji isključivo i samo bošnjački sadržaj; (2) da bi se predstavio zaštitnikom hrvatstva, a možda i srpstva, u BiH od tzv. bošnjačkog nacionalizma u formi bosanske nacije; (3) da bi zaštitio i sačuvao dosadašnje i postojeće oblike i sadržaje političkog srpstva i političkog hrvatstva u BiH; (4) da bi proizveo percepciju nužnosti i nezamjenjivosti svog etnopolitičkog koncepta o tri nacje u BiH; (5) da bi iskonstruisao novi sadržaj političke mantre o tzv. političkoj ugroženosti Bosanskih Hrvata u BiH uvođenjem imena Bosanska nacija; (6) da bi održao, razvio i ojačao srpsku i hrvatsku dvonacionalnostu BiH.
Političko srpstvo Bosanskih Srba u BiH i političko hrvatstvo Bosanskih Hrvata u BiH su dvonacionalni. Šta to znači? Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su malo Srbi, malo Hrvati, s jedne strane, razapeti između srpstva i bosanstva, odnosno hrvatstva i bosanstva, a, s druge strane, imaju dva nacionalna politička identiteta; Bosanski Srbi imaju srbijansko-srpski državno politički identitet, i bosanski državno politički identitet; Bosanski Hrvati imaju hrvaćansko-hrvatski državno-politički identitet i bosanski državno-politički identitet. Oni žive u rascjepu između izvornog, bosanskog i nametnutog, srpskog, odnosno nametnutog hrvatskog nacionalnog identiteta. Njihova nametnuta nacionalna imena su uvezena. Njihov izvorni bosanski identitet je srbiziran, odnosno hrvatiziran.
Težina i aporetičnost dvonacionalnosti Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata može se ilustrirati nečijim pripadanjem dvijema političkim strankama, u isto vrijeme, i njegovom obavezom da se opredijeli za odluke jedne od njih, a njihove odluke su nužno u međusobnoj koliziji.
Romantičarske velikosrpske hegemonističke političke doktrine, od I. Garašanina do S. Miloševića i njihovih trabanata danas, odnosno romantičarske hegemonističke velikohrvatske političke doktrine, od Štrosmajera do F. Tuđmana i njihovih ponavljača danas, pretvorile su Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate u dijasporuRepublike Hrvatske i dijasporu Republike Srbije. Njihovi državno-nacionalni politički identiteti, u pravilu, su u unutarnjem sukobu između srpskog, odnosno hrvatskog, na jednoj, i bosanskog državno nacionalnog političkog identiteta, na drugoj strani. Očito da je Ivo Komšić svjestan te vrste nacionalno-državne dvojnosti Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, da u toj dvojnosti prednost daje hrvatstvu, te da se zbog toga suprotstavlja bosanstvu kao nacionalno-državnom političkom identitetu.
Srpski i hrvatski dvojni državno-nacionalni politički identiteti, posebno srpski, privezani za svoje tzv. matične, rezervne državnenacionalno političkeidentitete, su toliko jaki da su spremni da odnesu jedan dio teritorije BiH svojim maticama, Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Nedavna prošlost devedesetih godina dvadesetog stoljeća nam je, u tom pogledu, vrlo ilustrativna i svježa. Smisao stvaranja srpske paradržave, republike srpskog naroda u BiH (RS BiH), kao i hrvatske paradržave, republike hrvatskog naroda u BiH (HRHB), bio je, u krajnjem, njihovo prisajedinjenje Srbiji, odnosno prisajedinjenje Hrvatskoj, što su bez razumne sumnje dokazali sudovi UN u Haagu.
U postdejtonskom periodu BiH, da spomenem, kao pokazatelje istog tipa, zalaganje političkih struktura Bosanskih Hrvata u državnim organima vlasti BiH, čak i Bosanskih Srba, za izgradnju Pelješkog mosta na štetu Bosne i zalaganje Bosanskih Srba, i zatvaranjem očiju političkih struktura Bosanskih Hrvata, za izgradnju novih hidrocentrala na Drini, također na štetu Bosne.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
Da rezolucije Ujedinjenih nacija išta vrijede u pravnom sistemu, danas ne bi bilo potrebe za usvajanjem rezolucije kojom se preporučuje sjećanje na genocid počinjen u, rezolucijom UN-a zaštićenoj zoni UN-a, Srebrenici.
Ali da nije bilo UN-ove rezolucije kojom se Srebrenica proglašava zaštićenom zonom UN-a, pitanje je da li bi genocid nad srebreničkim Bošnjacima ikada bio “internacionaliziran”. Jer genocid bi, sigurno, bio počinjen. Samo je pitanje da li bi međunarodnim aktima i presudama bio okarakterisan kao genocid da međunarodna zajednica nije morala prati svoju savjest. Prijedor nam može poslužiti za nauk.
Dakle, bolje je da najavljena rezolucija o Srebrenici bude usvojena, nego da ne bude. Bez obzira na to što od usvajanja rezolucije nikakvu suštinsku korist Bošnjaci neće imati. Kao što njenim usvajanjem nikakvu štetu neće pretrpjeti srpski narod. Bit će to samo jedan u nizu suštinskih bezvrijednih dokumenata koji će, opet, poslužiti vlastima zapadne “civilizacije” da dokazuju kako nisu protiv muslimana, dok se pred njihovim očima događa genocid nad Palestincima.
Ovako, ukratko, izgleda stanje u svijetu. Amerikanci podržavaju rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a opstruiraju rezolucije o genocidu u Gazi. Istovremeno se zalažu za osudu zločina nad Ujgurima u Kini. Kinezi su za osudu genocida u Gazi, dok istovremeno negiraju zločine nad Ujgurima.Na Balkanu podržavaju Srbe, a uz Bošnjake su tenderski deklarativno. Rusi podržavaju Palestince i rezolucije o Gazi, ali protiv su osude genocida u Srebrenici. Plus u Siriji pomažu Bašera Al Asada u njegovoj namjeri da se riješi sunita. Iran podržava Asadove zločine nad sirijskim sunitima, ali su “uz Palestince” na Bliskom Istoku. Na Balkanu su istovremeno i za Bošnjake i za Srbe. Saudijska Arabija okreće glavu od Palestine, podržava izgladnjivanje šiitske djece u Jemenu, ali su za usvajanje rezolucije o Srebrenici. Turska je za sve muslimane širom svijeta, ali samo riječima …
Sve svjetske i regionalne sile se vode svojim interesima, a ne emocijama. I to je ono što bi Bošnjaci konačno trebali shvatiti. Da li se Bošnjaci trebaju solidarisati sa Palestincima? Da. A da li Palestince trebaju staviti ispred svojih interesa? Ne.
Da li Bošnjaci trebaju upasti u euforiju zbog rezolucije u Generalnoj skupštini UN-a? Ne. Jer upravo eskalacija na relaciji Bošnjaci – Srbi odgovara službenom Zagrebu koji progovara kroz X objave Ivice Puljića i gostovanja Nevenke Tromp.
Nevenka Tromp ponovo je zakotrljala priču o “reviziji” i otvorila vrata priči o novoj tužbi protiv Srbije zbog genocida Srebrenici. Taj razlog pronalazi u rezoluciji Generalne skupštine UN-a koja, faktički, ne znači ništa.
Njujorška euforija Ivice Puljića i sarajevske analize Nevenke Tromp mogu samo donijeti štetu i rezoluciji i Bošnjacima. Jer da je “mister Puljiću” i gospođi Tromp stalo do međunarodnog prava i Bošnjaka, izgovorili bi barem po jednu rečenicu osude Schmidtovih amandmana iz aprila prošle godine kojima je, faktički, Bošnjacima oduzeto pravo glasa. A nisu. Niti će. Jer je to suprotno interesima službenog Zagreba.
Onako kako Zagreb preko Ivice Puljića i Nevenke Tromp zamajava Bošnjake “historijskom” rezolucijom, tako Aleksandar Vučić i Milorad Dodik zamajavaju Srbe pričom da je rezolucija usmjerena protiv srpskog naroda.
Predimenzioniranje značaja rezolucije o Srebrenici odgovara i službenom Zagrebu i službenom Beogradu. Jedino ne odgovara Bošnjacima koji moraju shvatiti da će se i nakon usvajanja rezolucije suočavati s istim prijetnjom. Prijetnjom biološkog nestanka i gubitka države.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
