Kako dani, ali i situacije prolaze evidentno je da su Aleksandar Vučić i Milorad Dodik ljudi od konflikta, te da nisu kao takvi slučajno izabrani od strane Vladimira Putina kao osobe od povjerenja da proizvedu sukob na prostoru Balkana.
Niz je dokaza o tome, jutros onaj najsvježiji predsjednik Srbije kako je saznao “Jutarnji list” planirao je danas privatno posjetiti Jasenovac i Pakrac, no nijedna hrvatska vlast neće mu dopustiti ulazak u zemlju.
Vučić je, prema izvorima “Jutarnjeg lista”, kontaktirao predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca i rekao mu kako planira privatnu posjetu Jasenovcu, mjestu na kojem se za vrijeme NDH nalazio ustaški koncentracijski logor u kojem su stradali brojni Srbi u Drugom svjetskom ratu.
Bez službene obavijesti hrvatskim vlastima, bez koordinacije sa ambasadom, Vučić je htio prijeći granicu iz Bosne i Hercegovine, odnosno njenog entiteta Republike Srpske i doći oko 11 sati u Jasenovac, a potom oko 14 sati i u Pakrac. Ovdje je očito, smatraju u Vladi, bila namjera da se isprovocira hrvatsku stranu uoči godišnjice Oluje, a da onda srbijanski predsjednik može u svojoj zemlji glumiti žrtvu jer mu Hrvati nisu dopustili ulazak u zemlju.
Reklo bi se potpuno ispravan potez Hrvatske, još da su njeni predstavnici principijelni, pa isto se odnose u slučaju BiH. I tako Vučić ne može u privatnu posjetu Jasenovcu, no Zoran Milanović i Andrej Plenković mogu u privatno/službene posjete Livnu, Mostaru…
Niko se baš mnogo ne sekira kada Vučić, Ana Brnabić, Aleksandar Vulin dođu u neslužbene posjete recimo Mostarskom sajmu ili Banja Luci, a da pri tome svi zaobiđu institucije Bosne i Hercegovine!
U odbranu Vučića brzo je stao Dodik koji je istakao da se regionalna saradnja i dobrosusjedski odnosi ne grade se zabranama već pruženom rukom i stoga je odluka hrvatskih vlasti iznenađujuća i neshvatljiva. Analogno izjavi, pustite nas da radimo šta želimo i imat ćemo mir!
Prosto je iščitati svakog dana da je srpski nacionalizam jedinstven u Evropi.
Više stoljeća u kontinuitetu intelektualne elite potpomognute Srpskom pravoslavnom crkvom rade na ostvarivanju ideoloških prava da Srbi budu u jednoj državi kao dominantna etnička skupina.
Instaliranje Dritana Abazovića u Vladu Crne Gore je dio tog projekta. Tako će danas SPC služiti parastos Draži Mihailoviću i u Budvi!?
Crnogorcima je sve jasno, pa je aktivista za ljudska prava i jedan od čelnika Građanske inicijative 21. maj Aleksandar Saša Zeković pozvao policiju da ograniči služenje parastosa vođi četničkog pokreta Draži Mihailoviću, koji danas u Budvi organizuje Srpska pravoslavna crkva (SPC).
Ruska priča na Balkanu postaje sve opasnija. Zvanična srpska politika daje punu podršku veličanja četničke ideologije čime samo potvrđuju svoju fašističko-četničku politiku na prostoru Balkana, a što predstavlja uvod u nove incidente. Čini se da su ratne opcije njihov krajnji cilj. Iako narativom govore drugačije, naoružavanje ratnom opremom Rusije, kao i militarizacija policije u Srbiji i RS su dokaz tvrdnji da mir nije njihova opcija. Ili jeste, ali da Crnogorci kao i Bosanci kao nacija nestanu!
Sastanak Vučića, Dodika i Srpske pravoslavne crkve u Beogradu je operacionalizacija aktivnosti na terenu. Samo što sada gledamo reprizu. Ponavlja se matrica iz 90-tih godina. SPC je pripremao uvod u rat tog doba. To su činili i u Crnoj Gori nedavno i sada čine, ali su okolnosti drugačije. Crna Gora je članica NATO-a. BiH nije, ali je okružena NATO zemljama i vrijedan je partner NATO-a.
No, sve to ne smije uspavati snage/vlasti ove dvije zemlje da trezveno promatraju opasnosti koje se serviraju građanima Crne Gore i Bosne i Hercegovine!
Misteriozne konsultacije u Uredu visokog predstavnika (OHR) sa Christianom Schmidtom su pred kulminacijom. Princip je isti, sve ostalo su nijanse. Još prije izvjesnog vremena nekoliko hiljada građana se bilo prinuđeno okupiti ispred zgrade OHR-a s ciljem zaustavljanja Schmidta u namjeri da nametne Izborni zakon BiH na način da isti pogoduje HDZ-u i Draganu Čoviću, a sve pod pritiskom i lobiranjima Republike Hrvatske, koja, kao nikad ranije sve vanjske utjecaje i lobiranja je usmjerila ka izmjenama Izbornog zakona BiH, kao da se to tiče njihove, a ne susjedne države!
Na takve igre, nažalost, pristao je Schmidt, pa nerijetko govori kako su pritisci Hrvatske ‘neizdržljivi’.
Ranije je Istraga.ba objavila da Schmidt namjerava do 15. septembra nametnuti izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona. Ali, on još uvijek nije dobio podršku zemalja članica EU, uključujući i matičnu Njemačku.
SAD, Velika Britanija i Japan, pak, insistiraju da Schmidt upotrijebi Bonske ovlasti u periodu između 5. i 15. septembra.
I sada ključno pitanje, šta je razlika od ranijeg prijedloga i kako će se odraziti na sveukupan politički, ali i društveni život u BiH?
U želji da ‘omekša’ bh. javnost i probosanske stranke Schmidt navodno odustaje od prvobitne namjere da uvede cenzus od tri posto prilikom delegiranja delegata u Dom naroda FBiH.
No, od namjere da izmijeni Izborni zakon i Ustav Federacije BiH ne odustaje.
Mijenjao bi način izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.
OHR bi, tako, tvrde izvori Istrage nametnuo odredbu kojom se propisuje da je za predlaganje (pot)predsjednika FBiH potrebno osam (u drugoj verziji 7) potpisa u svakom od klubova tri konstitutivna naroda Doma naroda FBiH.
Podsjećamo, Ustav FBIH trenutno propisuje da je za predlaganje (pot)predsjednika FBiH potrebno prikupiti po najmanje šest potpisa unutar sva tri kluba konstitutivnih naroda. Ukoliko bi Schmidt broj potpisao podigao na sedam ili osam, to bi značilo da je HDZ BiH ponovo neminovan partner u vlasti i na nivou Federacije BiH i nas nivou BiH.
Dakle, namjera je potpuno jasna, cenzus od tri posto je neprihvatljiv apsolutno, ali i pomjeranje broja potrebnih potpisa za izbor (pot)predsjednika Federacije također pogoduje HDZ-u BiH, te se namjere o udovoljavanju Hrvatskoj jasno iščitavaju.
Ne želi se ostaviti mogućnost probosanske stranke, čak i ako skupe šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH izaberu (pot)predsjednika Federacije iz reda hrvatskog naroda. Jer OHR sada diže ljestvicu sa šest na sedam ili osam delegata.
HDZ bi se učvrstio u vlasti, bez njih više ne bi bilo moguće formirati vlast!?
Upravo zbog toga Demokratska fronta, ali i SDP i SDA tražili su ranije da jedna od temeljnih odrednica kada je riječ o funkcionalnosti FBiH jeste prijedlog o smanjivanju uloge, odnosno ovlasti doma naroda na mehanizam zaštite vitalnog interesa, a u prijedlogu je taksativno navedeno na koje segmente se pitanje vitalnog interesa odnosi.
S tim prijedlogom će se i ići pred Schmidta, a amandmanima na Ustav BiH se sprovode sve presude Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura.
Prijedlog je i u skladu s Mišljenjem Evropske komisije, rezolucijom Evropskog parlamenta, a ranije su ga podržali predstavnici Socijaldemokratske partije i Stranke demokratske akcije u državnom parlamentu.
U ovom slučaju najvažnije je shvatiti da odustajanje od nakaradnog prijedloga od cenzusa od tri posto je nova igra u korist HDZ-a.
Posebno opasna i krajnje zlonamjerno je namjera Schmidta da se Ustav mijenja u hodnicima i pod velom tajni, pa ne čude apeli građana i pojedinih političara da je proces potrebno pod hitno transparentnije raditi, jer u konačnici građani BiH drže suverenitet zemlje u svojim rukama, jer on kao takav i jeste definiran.
U nedjelju se nakon 12 godina održavaju lokalni izbori u Mostaru. Mostarcima će nakon 20. decembra račune polagati 35 izabranih vijećnika između kojih će u Gradskom vijeću biti odbrana i izvršna vlast, odnosno novi gradonačelnik. Ta činjenica je sama po sebi pobjeda grada na Neretvi.
Za početak valja otkloniti dilemu o tome ko je zaslužan za izbore u Mostaru – američka administracija. Naime, presuda u “slučaju Baralija“ ne razlikuje od presude u slučaju “Sejdić-Finci“ koja je na čekanju preko deset godina. Kako je i čime američka administracija nakon toliko godina uspjela “ubijediti“ SDA i HDZ da potpišu sporazum zadugo će ostati tajna.
Uglavnom, potpisana izborna pravila su u ovom trenutku najpoštenije moguće rješenje.
Gradsko vijeće Mostara ima 35 vijećnika.
Iz šest područja, koja su nekad bila općine, biraju se 22 vijećnika i za njih glasaju građani prijavljeni na tim područjima: Jugozapad daje 7 vijećnika, Stari grad 5, Zapad 4, te Sjever, Jugoistok i Jug po 2 vijećnika.
Sa posebne Gradske liste, za koju glasaju građani sa svih područja, izabraće se još 13 gradskih vijećnika.
Sve ozbiljne prognoze govore da će najveći broj mandata osvojiti tri jaka bloka – Koalicija za Mostar, HDZ BiH i Bh. blok. Šansu za osvajanje mandata imaju još HDZ 1990, HRS, Koalicija koju predvode dva HSP-a i srpska lista. No, ne treba zanemariti ni uticaj manjih stranaka koje i ako ne osvoje mandate mogu presuditi izbore u Mostaru.
Ma koliko nekima taj izraz smetao, probosanske stranke (sve koje su protiv politike HNS-a) su na svim dosadašnjim izborima u Mostaru odnosile pobjedu, i po broju ukupnih glasova i po broju vijećničkih mandata. Zbog izbornih specifičnosti na mostarskim izborima mnogo toga se svodi na matematiku.
Na predstojećim izborima probosanske stranke u startu mogu računati na 9 sigurnih vijećničkih mandata iz tri područja – Stari Grad, Sjever i Jugoistok. Prohrvatske stranke u startu mogu računati na sigurnih 10 mandata iz područja – Jugozapad, Zapad i Jug.
Na područjima Zapad i Jugozapad probosanske stranke imaju realne šanse za osvajanje dodatnih mandata. Tako na Zapadu realne šanse za jedan vijećnički mandat ima Bh. blok, a upravo iz tog razloga na tom izbornom području “Koalicija za Mostar“ (na osnovu predizbornih dogovora) nije ponudila svoju listu. S druge starane Bh. blok nema listu na području Juga. Na području Jugozapad bilo je realnih šansi da probosanske stranke dođu do dva mandata. Naime, gotovo je izvjesno da će Bh. blok u Jugozapadu osvojiti jedan mandat, no razlika od nekoliko stotina glasova između njihovog i kandidata “Koalicije“ upropastit će šanse za drugi mandat u korist probosanskih stranaka. To se ne bi desilo da je bilo ozbiljnije saradnje Bloka i Koalicije na terenu. Uz to, vrlo je važno i koji kandidat Bh. bloka će osvojiti mandat na Jugozapadu, jer i u samom Bh. bloku strahuju da u javnost ne izađe ime kandidata za kojeg je javna tajna u Mostaru da je “igrač HDZ-a“. Bolji poznavaoci prilika u gradu na Neretvi ovih su dana primjetili i kako dugogodišnji agitatori jedne od stranaka iz BH. bloka iz tog razloga agituju za kandidata druge stranke.
U svakom slučaju sa po jednim mandatom iz Zapada i Jugozapada probosanske stranke bi došle do 11 mandata. To znači da je na gradskoj listi za većinu od 18 potrebno osvojiti još 7 od mogućih 13 vijećničkih mandata. Gradska lista inače daje po 4 vijećnika iz reda Bošnjaka, Hrvata i Srba te jednog vijećnika iz reda ostalih. Za mandat iz reda ostalih najveće šanse ima SDP-ov nosilac liste Bh. bloka, što je uz četiri Bošnjaka pet mandata. Probosankim strankama je u tom slučaju potrebno da dobiju još dva mandata iz reda Srba, gdje izgledne šanse imaju dva kandidata sa liste “Koalicije za Mostar“.
Ipak, da bi ovakva “matematika“ bila moguća glasači moraju dati glas “Koaliciji za Mostar“ tamo gdje ona objektivno ima veće šanse, a BH. bloku tamo gdje on ima veće šanse. Uz to ključna je masovna izlaznost na izbore, kao i to da svoje glasove za Gradsku listu glasači ne rasipaju na male stranke poput Hadžikadićeve “Platforme za progres“ koja nema nikakve šanse za osvajanje mandata, ali uveliko može nanijeti štetu isključivo probosanskim snagama iz pomenute dvije koalicije. Hadžikadić, naime, nije slijedio primjer drugih manjih stranaka koje su mudro odlučile pridružiti se jednoj od većih koalicija na Gradskoj listi svjesne da bi jedno vijećničko mjesto moglo odlučiti o tome hoće li HDZ nakon 16 godina i naredne četiri vladati Mostarom.
Naime, ukoliko prohrvatske stranke dođu do broja 18, one manje među njima su već najavile da će sve ruke koje dobiju u Vijeću dići za HDZ-ovog kandidata dr. Kordića. S druge strane, lokalni i stranački čelnici Bh. bloka za sada kroz svoje istupe ističu kako ne namjeravaju podržati dr. Guzina ni ako “Koalicija za Mostar“ odnese izbornu pobjedu. Kroz istupe Irme Baralije, koja se ziheraški odlučila kandidirati na području Stari grad, a ne na Gradskoj listi, ali i Nermina Nikšića da se naslutiti da BH. blok prilikom glasanja za gradonačelnika namjerava biti suzdržan što bi bio zicer za HDZ.
No, to je drugo poluvrijeme ove sudbinski važne mostarske utakmice.
Kada je, u mandatu 42. Vlade Crne Gore, premijera Zdravka Krivokapića, ministar pravde Vladimir Leposavić, bio smijenjen zbog svoje izjave u Skupštini da se Srebrenici u julu 1995. nije dogodio genocid, teško je bilo pretpostaviti da će to pitanje ikada više opterećivati crnogorsku političku “elitu”, bar kada se radi o većini parlamentarnih stranaka.
Istina je da je i prilikom usvajanja Rezolucije Skupštine Crne Gore o genocidu u Srebrenici, u junu 2021, bilo uzdržanih i onih koji su bili protiv (da podsjetimo: 55 je glasalo za, 18 protiv, 6 uzdržanih), ali se smatralo – sada je jasno: preuranjeno i bez osnova – da je to pitanje, uprkos otporu i teškoj nelagodi predstavnika velikosrpske nacional-šovinističke politike, zauvijek prevaziđeno u kontekstu zvanične crnogorske politike i pozicije povodom tog ‘magnum crimen’-a.
Gotovo tri godine kasnije, inicijativa Njemačke i Ruande, da se u Ujedinjenim Nacijama usvoji dokument koji će komemorisati, na odgovarajući način, tragične događaje i genocid u Srebrenici, kojoj se, u međuvremenu, u svojstvu “ko-sponzora” priključio veliki broj značajnih članica UN, ali i manjih zemaja, sa praktično svih kontinenata, među kojima su i sve zemlje bivše Jugoslavije i regiona Zapadnog Balkana koje imaju stolicu u svjetskoj organizaciji.
Sve, osim Srbije i osim Crne Gore.
Ideologija, logika i retorika vlasti u Beogradu, tim povodom, ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Vehementno odbijanje režima Aleksandra Vučića, i njegovih službi, medija i uslužnog partnera/predvodnika – Crkve Srbije, po obrascu koji u svemu liči na Putinove mehanizme i poluge moći, je neizbježna rezultanta svega što su, ne samo posljednjih dvanaest godina vlasti u Srbiji, već i u mnogo dužem periodu, pa čak i prije genocida u Srebrenici, bile odrednice zvanične srpske ideologije i politike.
Vučić će, čak, u Njujork poslati “tim za borbu protiv Rezolucije”, a njegovi nastupi na Savjetu bezbjednosti UN i izjave u kuloarima će imati tragi-komične posljedice. Srpski diplomatski poraz je vidljiv svima, pa čak i ostrašćenim medijima u Srbiji, koji (još uvijek) ne nalaze formulu da ga pretvore, po običaju koji srpskoj političkoj kulturi nije stran – u slavnu pobjedu, sa mnogo junačkih žrtava.
Sve to nije pozitivno uticalo na stavove, pozicije i ponašanje predstavnika 44. crnogorske vlade, koju, u ovom segmentu aktivnosti, pored premijera Milojka Spajića, predstavlja ministar vanjskih poslova Filip Ivanović. Naprotiv – i kedan i drugi su, svojim istupima, pokazali da je revizionistički i negatorski odnos prema istini o genocidu u Srebrenici u Crnoj Gori itekako živ i žilav.
Na sceni je, dakle, kada se radi o razumijevanju genocida i u formulisanju zvaničnog stava, opšta politička, socijalna i kulturna regresija zabrinjavajućih razmjera, koja pokazuje duboku kontaminiranost crnogorskog društva i politike nacionalističkim i nacional-šovinističkim idejama, koje se uglavnom prepoznaju u sintagmi “srpski svet”.
Na sceni je i nova taktika političkih snaga koje ne žele da Crna Gora bude ko-sponzor Rezolucije UN. Oni ne negiraju srebrenički genocid, kako to eksplicitno i gorljivo ponavlja režim u Beogradu i, pored ostalih, srpsko-ruske medijsle ispostave u Crnoj Gori, već su se opredijelili da o tome ćute i ignorišu da problem uopšte postoji.
Takvu vrstu pokušaja je prvi iskazao ministar vanjskih poslova g. Ivanović, čiji je nastup u Skupštini (“zašto bi Crna Gora bila ko-sponzor, kada to – u tom trenutku – nije bila ni Bosna i Hercegovina?”), što je naišlo na ubojit odgovor pro-evropske opozicije.
Ni premijer, g. Spajić, nije bio ništa bolji: njegovo upravo nekulturno i nevaspitano ponašanje kada ga je o tome na press-konferenciji upitao novinar Al Jazeera Balkans, samo je potvrdila mučnu istinu: ova Vlada Crne Gore ne želi da se Rezolucija spominje, a kamoli da javno iskaže svoj stav podrške. Ko-sponzorstvo, sada je i to jasno, ne dolazi u obzir.
Tako su crnogorske diplomate, kojecradevu Stalnoj misiji Crne Gore u UN, među rijetkima (pored, uz puno poštovanje, rijetkih afričkih i azijskih zemalja) koji uopšte nemaju ni stav, ni znanje o tome kako će glasati kada Rezolucija konačno bude na dnevnom redu – a sada je jasno da će to biti sredinom maja ove godine, zbog dodatnih konsultacija o nekim formulacijama u samom tekstu.
Političke implikacije na Crnu Goru povodom ove situacije su, dakle, zabrinjavajuće jasne.
Prvo, došlo je do tihe, ali efikasne regresije u pogledu odnosa crnogorske politike prema nekim nespornim civilizacijskim pitanjima i problemima.
Drugo, uticaj iz Srbije – politički, ideološki, bezbjednosni i propagandni – je pojačan. On nije više tako vidljiv “prima facie”, ali je vrlo djelotvoran. Singronizovana aktivnost čitave lepeze promotera i “proksija” – od medija do Crkve Srbije – ostvarila je veliki na političke strukture.
Treće, sâma struktura vlasti je dobila novi balans: zvanično vodeći Pokret Evropa sad (PES) je, zapravo, postao zavistan od stavova, mišljenja i interesa koalicija Zajedno za budućnost Crne Gore (ZBCG), koju predvode Vučić-Putinovi epigoni i pratioci Andrija Mandić i Milan Knežević. Spajić je samo ‘frontman’ u orkestru u kojem drugi određuju notne partiture. Njegovo ignorisanje teških političkih pitanja postaje farsično.
Četvrto, u susret najavljenoj rekonstrukciji Vlade i mogućnosti da Crna Gora dobije tzv. IBAR (tj. izvještaj o ispunjenju privremenih uslova) od strane EU – pokazuje se da je, i u tim procesima, PES bliži poziciji političkog taoca, nego kapetana koji suvereno upravlja crnogorskim državnim brodom.
Na kraju, peto, tu je i zapadni dio međunarodne zajednice, koji sve to posmatra sa dozom inercije, koja zabrinjava svakoga, a najviše pro-evropsku i prozapadnu crnogorsku opoziciju.
Razlozi za podršku i za ko-sponzorstvo Crne Gore Rezoluciji UN o genocidu u Srebrenici su jasni, i na dnevno-političkoj, ali, još i važnije, strateškoj i istorijskoj ravni. Oni se, naravno, tiču i činjenice da je Crna Gora multi-etničko i multi-konfesionalno građansko društvo, tj. da takvo treba i da ostane. Radi se, dakle, o najvažnijem segmentu budućnosti svih koji žive u Crnoj Gori.
I upravo zbog tih vrijednosti i principa je ugrožena, tj. elimisana mogućnost ko-sponzorstva od strne vlade u Podgorici. Taj momenat, dakle, pokazuje svu dramatiku i težinu političkog i bezbjednosnog stanja u Crnoj Gori.
Aktuelna vlast, svrstana uz Beograd i Kremlj, ne izdaje samo crnogorsku tradiciju i istoriju. Ona je izdajnik i budućnosti suverene i nezavisne Crne Gore.
(Miodrag Vlahović je bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore i bivši crnogorski ambasador u SAD-u)
Serbia’s foregone parliamentary election results on December 17 will embolden the Aleksandar Vučić government to intensify its mini-imperialist agenda in the Western Balkans. At the same time, Serbia’s democratic opposition will remain too weak and divided to challenge Belgrade’s neo-Milošević objectives. In order to defend themselves more effectively from any expanding subversion and aggression, several countries neighboring Serbia should pursue a coordinated plan of regional resistance.
Serbia is expanding its hegemonistic goals by pressuring, destabilizing, or dominating neighboring governments in Sarajevo, Prishtina, and Podgorica, as well as by pursuing regional integration formats such as the Open Balkans. It is high time for Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina to demonstrate that they are not prepared to be supplicants or passive bystanders. The Greater Serbia project can be resisted through a pan-Balkan freedom initiative in which each state pledges to uphold their mutual independence. Such an initiative will require inter-governmental and inter-societal coordination in four primary arenas – national, political, economic, and informational.
The core of statehood is either a strong ethno-national identity or a binding multi-national civic identity. European states commonly combine both, in which loyalty to the country does not necessarily depend on your ethnic origin but the state still possesses an ethno-national base with a historic national identity. In the case of states that are challenged by imperial neighbors or ethno-national separatist movements sponsored by these neighbors, an effective assertion of both national and state identity is necessary. Hence, Bosniak and Montenegrin political leaders, activists, and intellectuals need a more active domestic and international campaign to promulgate their distinct histories, cultures, and languages. Montenegrins in particular need to protect themselves against growing Serbianization promoted by Belgrade and its political proxies including the Serbian Orthodox Church.
In the political realm, subordination to Serbia would not only eradicate state sovereignty and national independence; it would also contribute to establishing Russian political bases around the region that will diminish Western integration and cohesion. Hence, the US administration and EU governments need to be lobbied more intensively to preclude any scenarios that challenge state independence, as this will undermine the region’s European and Atlanticist orientation. In effect, the capabilities of separatists in Bosnia-Herzegovina and Kosova need to be thwarted.
Reports that Serbian security forces and nationalist radicals are storing weapons in Orthodox churches and monasteries in Montenegro and Kosova in preparation for organized violence must be fully investigated. Any illicit arms caches must be confiscated, the perpetrators arrested, and Belgrade’s goals exposed. Reported Russian-sponsored paramilitary training camps in Bosnia’s Republika Srpska cannot be allowed to operate and the EU can either demonstrate its strategic autonomy by closing these premises and defusing armed conflicts or request direct assistance from NATO.
NATO itself needs to take a much more proactive role to deter anti-state violence throughout the region by increasing troop numbers in Kosova, patrolling the entire northern border with Serbia, and positioning forces and equipment for a swift intervention in case of provocations. Moreover, each targeted state needs to prepare their armed forces and devise contingency plans for dealing with armed clashes engineered by Belgrade and Moscow through their local collaborators. They can also coordinate their planning with neighbors and boost intelligence collection and sharing on any emerging threats.
In the economic dimension, a region-wide initiative is long overdue in exposing and acting upon politically linked corruption. Cooperating governments can boost their efforts in rooting out subversive Russian money in their economies and unearth the political leverage that hides behind it. Any companies in the Balkans connected with the Russian state, its agencies, subsidiaries, and oligarchs must be sanctioned in a common front with the EU and US against Kremlin aggression. Any Bosnian, Montenegrin, or Kosovar companies that continue to collaborate with Russian businesses are in effect betraying the national and state interests of their countries.
At the same time, the region’s governments need to better coordinate their EU aspirations. It clearly benefits each state to have their neighbors qualify for Union membership. Cooperation toward meeting the legal and regulatory requirements of the EU Chapters can also enhance perceptions in Brussels that serious efforts are being intensified in the region regardless of Serbia’s essentially anti-EU position. The EU candidate states in the Western Balkans can emulate the Visegrad Four initiative, in which Poland, Hungary, the Czech Republic, and Slovakia assisted each other in qualifying for the EU and NATO. A similar process was also evident between the Baltic states of Estonia, Latvia, and Lithuania.
Pan-regional resistance to Serbia’s hegemony also needs to be undergirded by a comprehensive informational initiative. Inexplicably, despite years of Moscow’s information war, Western diplomats are insufficiently responsive to the ongoing campaign of political disinformation and anti-Westernism emanating from Belgrade through the state media, internet influencers, and Vučić’s regional allies and proxies. Greater regional coordination between governments, credible media outlets, civic society organizations, and European and American counterparts can better expose fake information that influences public opinion, undermines state institutions, engenders inter-ethnic hostilities, and destabilizes societies.
Above all, Russia’s plans to spark another war in the Balkans by encouraging and manipulating Vučić’s pan-Serbian ambitions need to be revealed and defeated. As an intimate collaborator in Moscow’s strategic designs, the government in Belgrade must be held accountable and stripped of EU funding until it condemns and thwarts Moscow’s objectives. Instead of engaging in joint initiatives with Serbia, a common front in the Western Balkans can ostracize the Vučić regime as Russia’s imperial proxy. Why provide legitimacy through interactions with a government that is intent on destabilizing, partitioning, or subordinating your state? The strategy of regional resistance cannot wait until armed conflicts are again ignited.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.
Niti jedan glavni tužilac Tužilaštva BiH do sada nije dočekao istek šestogodišnjeg mandata, jer su svi prije toga smijenjeni ili su podnijeli ostavke. I da je morala i pravde Milanko Kajganić, glavni tužilac Tužilaštva BiH trebao bi nastaviti niz, te već danas podnijeti ostavku.
Mnogo je razloga i argumenata koji ukazuju da se Kajganić od oktobra prošle godine (kada je zvanično na sumnjiv način imenovan – ostao jedini kandidat) dobrano potrudio dodatno narušiti povjerenje struke i javnosti u pravosuđe.
A, Kajganić je nakon imenovanja kao jedan od glavnih ciljeva u svom radu naveo vraćanje povjerenja javnosti u rad Tužilaštva Bosne i Hercegovine. “Najavljujem da ćemo do kraja godine podići nekoliko najsloženijih optužnica”, rekao je Kajganić u oktobru 2022. godine.
I bile su složene, jer valjalo je montirati optužnice u slučaju Dobrovoljačka, progonu Goraždana, ili ovu najnoviju koja je obična smijurija a tiče se optužnice za Milorada Dodika u kojoj se ne navodi krivično djelo koje je počinio! I to je ciljano napravljeno, jer se preko ovog slučaja, vrlo izvjesno, željelo pokazati da Christian Schmidt i nema dokument kojim dokazuje svoju legitimnost! A, tada bi se otvorila Pandorina kutija.
Upravo je i glavni zadatak Kajganića, ne vraćanje povjerenja, nego dodatno ponižavanje institucija BiH, a samim tim i prikazivanje BiH kao nemoguće zemlje, ili, pak, državne zajednice!
To što su njegovo imenovanje isforsirali iz američke ambasade (lično ambasador Michael Murphy) ne znači da je javnost u našoj zemlji toliko naivna i slijepa da ne vidi kuda plovi ovaj brod.
Dokazuju to stotine okupljenih ispred zgrade Tužilaštva BiH s porukom – tužioci je li vas stid? Uz tužioce koji pristaju biti marionete u pohodu rušenja institucija BiH, ne smijemo zaboraviti VSTV, na čijem je čelu Halil Lagumdžija, koji je do sada našao izgovor za sva (ne)djela Kajganića, kako bi ga zaštitio i učvrstio na poziciji.
Sutkinja koja je vratila optužnicu protiv Dodika iskrica je svjetlosti u pravosudnom mraku u kojem tapkamo godinama! No, pitanje je kada će se krenuti i na nju, jednako kao i na Branka Perića, koji je nekada bio nada onih koji ga sada napadaju.
Neprincipijelan odnos sa zadnjim namjerama uništava nadu da će reforma pravosuđa s ovim postojećim kadrovima biti ikada moguća! A činjenica da nema optužnica za visoku korupciju, to i potvrđuje!
I dok javnost traži odgovore i na pitanje zašto nema niti jedne optužnica za negiranje genocida, zašto je opsada Sarajeva i snajperisanje glavnoga grada BiH bez optužnice, zašto je nekažnjeno ubijanje Goraždana, dok se optužuju oni koji su odbranili državu BiH, valja se podrobnije zabaviti Kajganićem.
Mora se znati da je on lično kao prvi čovjek koji bi trebao braniti Ustavni poredak BiH bio dužan potpisati optužnicu protiv Dodika (posebno s moralnog aspekta), a ne sakriti se iza podobnog tužioca s dobrim imenom. Bošnjak je, pa bit će mu lakše!
Ponovo podsjećam bio je rad potpisati Dobrovoljačku, tako se dodvorio srpskoj politici, kako onoj u Banja Luci, tako i onoj u Beogradu!
Dokazuje nam da Alija Izetbegović nije bio zarobljen, te da kolona u Dobrovoljačkoj nije bila legitimna vojna meta. I to sve na osnovu vještaka iz Banja Luke!
Dakle, kada hoće onda i zna i može. Pa, zašto onda nije on lično vodio postupak protiv Dodika. Jer, ukoliko se ta optužnica podigne, to bi bio najveći slučaj u historiji ovog Tužilaštva! Ili nema vremena od prijavljivanja onih koji sramotu Tužilaštva iznesu u javnost!
Nismo dugo čekali da krene hajka na one koji žele da rade zakonito i u skladu s najvišim demokratskim normama.
To što uz Kajganića stoji Murphy ne znači da je Milanko Amerikanac, već da Amerikanci pogrešno biraju, ili ipak svjesno biraju one koji će dodatno narušitit kredibilitet države BiH.
Jer, kada pravda umre, neka umre sve, pa i Tužilaštvo BiH!
Slušajući izjave predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića o izgradnji Južne interkonekcije i argumente koji ga opredjeljuju da ovaj projekat realizuje “novonastala” firma Južna plinska interkonekcija, čovjek samo može da se uhvati za glavu u nevjerici na izgovoreno. Dajući primjer za zatvaranje ventila u Posušju iz političkih razloga i to imputirati kompaniji BH-Gas je sunovrat svake logike, politike, ekonomije, razuma i svega drugoga što može pasti na pamet bilo kome.
Bjelodano je jasno da su ovdje u igri potpuno drugi interesi, a oni se ogledaju u želju potpune kontrole života na ovoj zemlji zvanoj Palestina. To nam je namijenjeno i kroz ovu argumentaciju, jer kako drugačije razumjeti primjer Posušja, a ne sjetiti se Eleka i ucjene zavrtanjem ventila u Zvorniku. Davati primjer dvije Elektroprivrede ili Pošte i to uporediti sa gasnim sistemom je najveći stepen neznanja i usporedbe neuporedivog.
Dva ulaza gasa iz dva pravca su upravo rješenje kojim se omogućava balansiranje na sistemu i osigurava sigurnost snabdijevanja gasom svih u BIH. Svoditi to na zatvaranje ventila za Posušje je PREVEDENO NA RJEČNIK OVE NAŠE PALESTINSKE TERITORIJE, TREBA MI VENTIL DA ZATVARAM GAS SARAJEVU, KAO I DODIK, KAD MI ZATREBA ZA POLITIČKE ILI DRUGE STVARI. Treba mi da ucjenjujem kao Elek Sarajevo, jer prolazi kod njih pa što ne bi i kod Čovića.
Trebaju mi novci da mi Bošnjaci plaćaju tarifu da razvijam “svoje”, jer ono tamo je tuđe, ali ga volim kad mi plaćaju. Logika ista, povećaj tarifu od Zvornika, platit će Bošnjaci.
Porediti Elektroprivrede i gas je besmisao, jer samo je jedno zaboravio Čović, ELEKTROPRIJENOS BIH. To je državna kompanija na usluzi svih građanima, jer je to javna usluga prijenosa električne energije, a transportna gasna cijev je isto javna usluga za prenos gasa, a ne za ucjene tipa Eleka. Svoditi ventil za bilo koji grad u BiH na nivo terorizma/zavrtanje ventila zbog novca ili politike je dokaz kako neke politike razmišljaju. DA LI JE TO DOKAZ DA JE JUŽNA INTERKONEKCIJA IZ TOG RAZLOGA HRVATSKI NACIONALNI INTERES.
Ovdje je samo jedan interes, a to je novac koji se želi ostvariti na kopanju 160 km gasovoda i vlasništvo nad ventilom kao sredstvo za ucjene, ne Posušja, već Sarajeva.
Na kraju, Zakon o Južnoj interkonekciji treba uputiti ponovno u parlamentarnu proceduru i svi trebaju glasati za verziju sa operaterom BH-Gasom, a Čović neka onda razmišlja sa kim će praviti bilo kakvu vlast u FBiH.
Ovo što se danas čulo je sunovrat svake politike u BiH.
Na kraju krajeva, pričati o nekih 7-8 godina izgradnje gasovoda je začuđujuće, jer da hoće gdin Čović može u Hrvatskoj provjeriti za koliko se brzo grade plinovodi, pa ove date godine samo mogu biti predmet sprdnje u Hrvatskoj. Brzo bi mi to Dragane, brzo sa Plinacrom.
Iz današnje perspektive zvuči gotovo nevjerovatno, ali makar uoči praznika koji obilježavamo u znak sjećanja na 25. novembar 1943. godine, dužni smo prisjetiti se odlučnosti naroda Bosne i Hercegovine da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih.
Historijski dokument
To ni nego i dio je Rezolucije i Proglasa Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, usvojenih na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu.
z prvih brojeva Oslobođenja saznajemo da – iako je u Evropi tada opako bjesnio Drugi svjetski rat – baš te se jeseni i zime počela nazirati pobjeda nad fašizmom, jer su savezničke snage preuzimale inicijativu. Na prostoru bivše Jugoslavije partizani su, osokoljeni kapitulacijom Italije, ali još i više uspješnim probojima iz neprijateljskih obruča tokom bitaka vođenih na Sutjesci i Neretvi, jačali svoje narodnooslobodilačke snage uprkos svim neprijateljima protiv kojih su se morali boriti. Vrhovni štab s maršalom Titom na čelu bio je u Jajcu. U tim i takvim uvjetima pristupilo se stvaranju jezgra buduće vlasti: 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 s pravom glasa, probilo se do Mrkonjić-Grada i u 20 sati 25. novembra počeli Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Do četiri sata ujutro 26. verificirali su Rezoluciju i Proglas koji će nekoliko dana kasnije, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, biti potvrđeni u Jajcu, gdje je zapravo Jugoslavija dobila svoje buduće demokratske i federativne obrise, a Bosna i Hercegovina ušla kao ravnopravna federalna jedinica u njezin sastav.
Raif Dizdarević, tada partizanski kurir, kasnije (što bi se reklo) istaknuti republički i savezni društveno-politički radnik, nekadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, predsjednik Skupštine SFRJ, dugogodišnji ministar spoljnih poslova bivše nam države, kasnije i član njezina Predsjedništva, a potom i predsjednik Predsjedništva SFRJ, prisjećajući se toga doba, evocirao je uspomene na razgovore sa ostalim kuririma iz svih krajeva i listom su bili svjesni da je u pitanju “nešto krupno”. Te podsjećao kako su početkom oktobra 1943. partizanske jedinice oslobodile Tuzlu da bi skrenule pažnju neprijatelja s događaja koji su se pripremali u Mrkonjić-Gradu i Jajcu. Dizdarević nikada nije propustio priliku da istakne značaj odluka ZAVNOBiH-a, akcentirajući posebno vrijednosti Deklaracije o ljudskim pravima, usvojene na Drugom zasjedanju 1. jula 1944. u Sanskom Mostu. Treće i posljednje zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je u Sarajevu, od 26. do 28. aprila 1945. godine, i tada je ZAVNOBiH prerastao u Narodnu skupštinu, a osnovana je i Narodna vlada Narodne republike BiH.
Dizdarević Deklaraciju naziva historijskim dokumentom, pretečom svih kasnijih dokumenata uključujući i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, usvojenu u UN-u 1948. godine. Prijedlog teksta naše Deklaracije napisali su pravnik iz Livna Hasan Brkić i književnik iz Bijeljine, tada glavni i odgovorni urednik Oslobođenja Rodoljub Čolaković. Tekst je vijećnicima prezentirao Brkić, a Čolaković ga je nazvao “našim novim ustavom”, o kome je nadahnuto pisao i na stranicama našeg Oslobođenja, ističući najvažnije značajke tog dokumenta – ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; slobodu vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe; osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; ravnopravnost žena s muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; izborno pravo u demokratskoj BiH birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti; nitko ne može biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka.
Pogled naprijed
Zašto je Deklaracija potisnuta u zaborav, dalo bi se raspravljati, no koliko je važna, temeljito piše i Besima Borić u našim Pogledima, fokusirajući se na njezin ženski aspekt. Usuđujem se reći: štivo koje se bavi ulogom žene u ratu, u radu samog ZAVNOBiH-a, ali i izgradnji postratnog društva, vapi da bude primijenjeno. Ko ne vjeruje, dovoljno je da samo razmisli o današnjem tretmanu žene u BiH, i to onih koje važe za aktivne učesnice u političkom životu i vlasti, pa će shvatiti koliko razloga imamo da zavidimo vijećnicama ZAVNOBiH-a, ali i da učimo na njihovim primjerima. U kojem su stadiju naše slobode neka kažu aktualni borci za ljudska prava, ja ću još samo podsjetiti da je Boro Kontić u svojoj sjajnoj knjizi “Grebo: kratka biografija” citirao praznični trobroj Oslobođenja od 29. novembra 1989. godine, u kome od Skupštine SRBiH Tarik Haverić, Zdravko Grebo, Desimir Međović, Miodrag Živanović i Ivan Lovrenović traže reafirmaciju Deklaracije o ljudskim pravima ZAVNOBiH-a, a u knjizi donosi i prijedlog Ustava RBiH koji je profesor Grebo napisao temeljem upravo ovog dokumenta. Nadolazeće demokratske vlasti u BiH nisu se ni osvrnule.
Za koji dan će opet 25. novembar. Dan državnosti biće obilježen svečano i radno i ne sumnjam da će se s dužnim pijetetom pominjati i Deklaracija, možda – u duhu aktuelnih političkih obračuna – i patiti za njom. No, nekako ne vjerujem da će iko od velikih govornika pogledati naprijed, u budućnost koja nam se nudi jer već sljedećeg mjeseca će Vijeće Evrope razmatrati preporuku Evropske komisije iz oktobra ove godine da se našoj zemlji dodijeli status kandidata. Dobili smo je uz osam uvjeta: hoće li, kako i kada biti ispunjeni? Htjeli mi to priznati ili ne, Evropa danas živi (i) našu Deklaraciju o ljudskim pravima, a naši se političari ovdje svađaju i obračunavaju sa svima koji bi – korak po korak – da i nas povedu (ili vrate) do njezinih principa. Govoreći o kandidaturi, evropski komesar je istakao da je to ponuda narodu BiH koju političke elite trebaju pretvoriti u stvarnost. Pa da vidimo šta će sa svoje strane učiniti (makar) oni koji se vole zaklinjati i u BiH i u ZAVNOBiH.
Nakon što je u javnost dospio NON PAPER koji se odnosi na crtanje novih granica na Balkanu, a čiji su autori slovenački i mađarski zvaničnici koji su nedavno podržali NON PAPER čiji je autor diplomatcija Republike Hrvatske, Istraga.ba podsjeća na tekst iz marta prošle godine koji je na portalu zurnal.info objavio urednik Istrage Avdo Avdić. U tekstu se dokumentovane veze HDZ-a BiH, SNSD-a, Mađarske, Hrvatske i Slovenije. U nastavku slijedi tekst iz marta 2020. godine.
Predizborna kampanja tog maja 2018. godine još nije bila ozvaničena, ali lider bosanskohercegovačkog HDZ-a BiH Dragan Čović već je vodio bitku za novi mandat u Predsjedništvu BiH.
“Hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine prof. dr. Dragan Čović izabran je za redovnog člana na redovnoj konvenciji jedne od najuglednijih evropskih institucija iz područja tehničkih nauka Međunarodne inženjerske akademije. Ta prestižna Akademija trenutno ima 1300 članova iz preko 40 zemalja svijeta, među kojima su premijeri i predsjednici država, istaknuti naučnici. Uspješan rad članova Akademije stekao je veliko međunarodno priznanje i zbog toga je ta Akademija jedna od vodećih u svijetu”, saopćeno je 21. maja 2018. godine iz Kabineta hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića.
Drugi detalji o ovoj Akademiji nisu navedeni u saopćenju Predsjedništva. Ali dvije rečenice bile su sasvim dovoljne za pretragu koja nas je odvela na stranicu sa ruskom domenom /info-iae.ru/. To je, zapravo, oficijelna web stranica Međunarodne inženjerske akademije čiji je redovni član postao Dragan Čović.
“Krajem februara na osnovama Tehničke akademije SSSR-a stvorene su inženjerske akademije zemalja Zajednice nezavisnih država /država članica bivšeg Sovjetskog saveza/. Te su akademije postale zvanični osnivači Međunarodne inženjerske akademije. Akademiju je registrovalo Ministarstvo pravosuđa kao međunarodnu javnu organizaciju. Predsjednik Akademije od osnivanja je Boris Vladimirovič Gusev”, navedeno je na stranici Akademije.
POČASNI POTPREDSJEDNIK ČOVIĆ
Boris Vladimirovič Gusev, piše u njegovoj službenoj biografiji, dobitnik je nekoliko državnih nagrada Ruske Federacije za svoj rad. Na stranici Akademije inženjerskih nauka Srbije piše da je Gusev aktivno učestvovao u predizbornim kampanjama ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Dragan Čović i Boris Vladimirovič Gusev službeno su se upoznali u oktobru 2013. godine. Večernji list tada objavljuje izvještaj sa svečanosti održanoj na Sveučilištvu u Zadru.
“U svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru jučer je održano osnivanje Srednjoevropskog odjeljenja Međunarodne inženjerske akademije sa sjedištem u Beču. U nazočnosti predstavnika međunarodne akademske i znanstvene zajednice, predsjednik Međunarodne tehničke akademije prof. Boris Vladimirovič Gusev i predsjednik Srednjoevropskog odjela Branko Katalinić primili su prvih 13 članova iz različitih dijelova svijeta kojima su dodijeljene diplome i medalje. Među novim članovima je izabran i predsjednik HDZ-a BiH prof. dr. Dragan Čović”, navedeno je u tekstu objavljenom 25. oktobra 2013. godine.
Pet godina kasnije, Dragan Čović će postati počasni potpredsjednik ruske Akademije inženjerskih nauka.
“Bez ikakvog osnova je primljen. Nije ispunjavao nikakve uslove. U pitanju je čista politika”, reći će za Žurnal jedan od članova te Akademije, inače univerzitetski profesor iz oblasti mašinstva koji je svoj razgovor uslovio anonimnošću.
Prema Scopusu, najvećoj bibliografskoj i citatnoj bazi za istraživanje recenziranih objava u naučnim časopisima, Dragan Čović kao naučnik nikad nije citiran. No, to nije bila prepreka da se 26. septembra 2018. godine, svega deset dana prije Općih izbora, u Beču upriliči svečanost povodom promovisanja lidera HDZ-a BiH kao “redovnog člana” Međunarodne inženjerske akademije sa sjedištem u Moskvi. Svečanost je organizovao austrijski profesor Heinz Brandl, dugogodišnji saradnik Borisa Vladimiroviča Guseva, dopunskog člana Ruske akademije nauka i umjetnosti i predsjednika Međunarodne inženjerske akademije.
Sve se, dakle, zbivalo u jeku predizborne kampanje tokom koje se Dragan Čović borio za novi mandat u Predsjedništvu BiH. No, nije ga dobio. Predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić 7. oktobra je postao hrvatski član Predsjedništva BiH. Priznajući poraz, Čović je optužio bošnjačke birače da su izabrali Komšića.
“Ne mogu Bošnjaci Hrvatima birati legitimne predstavnike. To je put nazadovanja, to nije evropski put. To je poruka predstavnicima međunarodnih institucija”, kazao je Čović.
APELACIJA USTAVNOM SUDU
Dvije sedmice kasnije, prije nego će predati dužnost Komšiću, Dragan Čović se u Mostaru sreo sa ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovim.
“Hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović informirao je ovom prigodom veleposlanika Ruske Federacije o plebiscitarnoj potpori koju je Hrvatski narodni sabor osvojio među Hrvatima u BiH. Sugovornici su se složili kako je nužno nastaviti potporu očuvanju načela konstitutivnosti sva tri naroda u BiH, kao temelja Deytonskog mirovnog sporazuma i cjelovite i suverene Bosne i Hercegovine”, saopćeno je 24. oktobra 2018. godine.
Bio je to samo još jedan u nizu Čovićevih susreta sa ruskim ambasadorom u BiH. Tokom 2016. godine tadašnji hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović susreo se sa Petrom Ivancovim dva puta. U aprilu 2016. godine sreli su se na Jahorini gdje je razgovarano o mogućnostima “ulaganja Ruske Federacije u BiH”. Tri mjeseca kasnije, 26. jula 2016. godine, Čović se ponovo susreo sa ambasadorom Ruske Federacije.
“Član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Dragan Čović i ruski ambasador u BiH Petar Ivancov izrazili su namjeru za intenzivnim angažovanjem s ciljem daljeg unapređenja bilateralnih odnosa na svim poljima, posebno u oblasti privredne saradnje”, saopćeno je u julu 2016. godine iz Čovićevog kabineta.
Iste godine kada Čović počinje intenzivno druženje sa ruskim diplomatama, njegova prva saradnica Borjana Krišto upućuje apelaciju Ustavnom sudu BiH kojom traži stavljanje van snage pojedine odredbe Zakona o Obavještajno sigurnosnoj agencije BiH. Apelacija je podnesena 7. decembra 2016. godine, a o njoj nisu mogle odlučivati ustavne sudije iz reda bošnjačkog naroda Mirsad Ćeman i Seada Palavrić, jer su ranije učestvovali u donošenju tog Zakona. Sjednicom Ustavnog suda tada je predsjedavao Mato Tadić, sudija iz reda hrvatskog naroda koji je u sudskom predmetu Lijanović i drugi, zajedno sa Draganom Čovićem, bio optužen za visoku korupciju. Ustavni sud BiH 1. juna 2017. godine donosi presudu.
“Usvaja se apelacija Borjane Krišto, druge zamjenice predsjedavajućeg Predstavničkog doma u vrijeme podnošenja zahtjeva. Utvrđuje se da odredbe člana 78 st. 3, 4, 5 Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH nisu u skladu sa odredbama Ustava BiH”, navedeno je u odluci obljavljenoj 16. juna 2017. godine.
Osporene odredbe davale su mogućnost Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH mogućnost tehničkog snimanja telekomunikacija na 60 dana plus dodatnih 30, kada “u opravdanim slučajevima, sudija može produžiti važnost naloga”, kao i mogućnost da “upotrebu ovih mjera može odobriti generalni direktor uz saglasnost predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, ukoliko bi odgađanje prouzrokovalo nepopravljivu štetu po sigurnost BiH”, s tim da “direktor mora odmah obavijestiti i sudiju”.
Presudom je naloženo Parlamentarnoj skupštini BiH da u roku od 6 mjeseci, odnosno do kraja 2017. godine izmijeni ove odredbe. Borjana Krišto, u međuvremenu, postaje predsjedavajuća Predstavničkog doma Parlamenta BiH, a prije nego je istekao rok za promjenu odredaba Zakona o OSA-i, ona se sastaje sa ruskim ambasadorom Petrom Ivancovom koji joj uručuje “pozivno pismo Predsjednika Državne Dume Federalne Skupštine Ruske Federacije Vječaslava Volodina za sudjelovanje na konferenciji u Moskvi”.
Za to vrijeme, stranački šef Borjane Krišto Dragan Čović održava redovne sastanke za ruskim ambasadorom. U februaru 2017. godine Čović i Ivancov se usaglašavaju da je “potrebno izgraditi ambijent ravnopravnosti konstitutivnih naroda”. Novi susret ponovo se desio u 7. jula 2017. godine.
“Čović je pozitivnim ocijenio kontinuitet odgovorne i konstruktivne komunikacije predstavnika Ruske Federacije unutar Vijeća za implementaciju mira”, izvijestila je 7.7. 2017. godine Radio televizija Republike Srpske.
U to vrijeme, ali i kasnije, predstavnik Ruske Federacije BiH u Vijeću za implementaciju mira uvijek je izdvajao mišljenje u odnosu na druge članice PIC-a. Ruski ambasador Ivancov uglavnom je podržavao secesionističke poteze lidera Republike Srpske Milorada Dodika čiji je ključni partner u tom trenutku bio – Dragan Čović. Nakon sastanka 7. jula 2017. godine, Čović je javno pohvalio stavove i djelovanje Ruske Federacije u BiH.
“Zajednička je ocjena kako je važno nastaviti njegovati dobre odnose u interesu obje zemlje, ali i kako bi se izbjegli pogubni učinci procesa globalne polarizacije koja je u BiH nedopustiva iz razloga što može pojačati prijetnju miru, stabilnosti i privrednom prosperitetu”, navedeno je u Čovićevom saopćenju poslije susreta sa Ivancovom.
PRIVREDNI PROSPERITET IZ KONOBE
Baš u to vrijeme Čovićevi izaslanici dogovarali su “privredni prosperitet”, a prvi bitan sastanak održan je u februaru 2017. godine u zagrebačkom restoranu Konoba. Obavještajne agencije zabilježile su da je tada održan sastanak kojem su prisustvovali Josip Jurčević direktor firme Luka Ploče Energija d.o.o. Ploče, Ivan Vukadin, načelnik Općine Tomislavgrad, Branko Bago, načelnik Općine Posušje i nepoznata osoba ruskog porijekla. Prema informacijama Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, na sastanku se razgovaralo o privatizaciji Rudnika boksita Posušje, kojeg bi novcem Sberbanke trebali kupiti ruski investitori. Također je razgovarano o ruskom preuzimanju mostarskog Aluminija.
Josip Jurčević je, inače, bivši zamjenik ravnatelja Sigurnosno obavještajne agencije Hrvatske, poznatije kao SOA, i blizak je saradnik također bivšeg visokopozicioniranog službenika SOA-e i tada zamjenika predsjednika hrvatskog HDZ-a Milijana Vase Brkića, čije je ime bitno za nastavak priče. Jurčević se, dakle, na sastanku u Konobi pojavio u svojstvu predstavnika kompanije Prvo plinarsko društvo (PPD), koje će kasnije postati glavni saradnik ruske kompanijen GAZPROM.
Zajedno sa Čovićevim kadrovima iz HDZ-a BiH, u februaru je razgovarao o preuzimanju mostarskog Aluminija. Četiri mjeseca kasnije, odnosno 28. juna 2017. godine u Vanjsko-trgovinskoj komori BiH održan je sastanak kojem su prisustvovali zamjenik ruskog ambasadora u BiH Petr Frolov i hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Del Vechio. Razgovaralo se o investiranju u mostarski Aluminij, a na službenoj stranici aluminij.ba je objavljeno da se razgovaralo o ukidanju carine na nelegirani aluminij, što bi dovelo do “udvostručavanja postojeće vanjskotrgovinske razmjene sa Rusijom”. Dogovoreno je još da će “ruski ambasador Petr Ivancov upoznati službenu Moskvu o toj argumentaciji”.
Nedugo nakon toga, Aluminij je Vladi Federacije poslao molbu da se ukine carina na nelegirani aluminij, što je krajem iste godine i učinjeno.
Uporedo s tim, ruska Sberbanka je potpisala bankovnu garanciju Aluminiju za nabavku struje od Elektroprivrede BiH, prije nego će to mostarsko preduzeće struju početi kupovati od kompanije Erdal d.o.o. Sarajevo, koju je osnovala kompanija iz Hrvatske Prvo plinarsko društvo, odnosno Energija naturalis u kojoj je jedan od direktora bio bivši zamjenik direktora SOA-e Josip Jurčević.
Sve se, dakle, podudarilo sa saznanjima Obavještajno-sigurnosne agencije BiH dobivenim nakon februarskog sastanka u zagrebačkom restoranu Konoba. Nakon što je priča dospjela u javnost, uslijedio je odgovor.
“Ekskluzivni dokument”, pisalo je na naslovnici zagrebačkog Nacionala od 19. septembra 2019. godine, “špijuni iz BiH prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike”.
U tekstu je objavljen dokument Obavještajno sigurnosne agencije BiH u kojem su navedena saznanja o ruskim namjerama da se preuzme mostarski Aluminij. Kako je dokument bh. obavještajne agencije završio u Zagrebu nikad nije utvrđeno… Internu istragu o curenju dokumenta iz OSA-e trebao je provesti glavni inspektor Damir Bevanda, inače kadar Hrvatske demokratske zajednice Dragana Čovića. Dakle, da ukratko ponovimo – u periodu kada su ruski investitori, preko kadrova HDZ-a BiH i bivših obavještajaca Hrvatske dogovarali preuzimanje Aluminija, hrvatski mediji su objavili priču da OSA BiH prisluškuje političare i poduzetnike u Hrvatskoj.
SIGURAN IZBOR ČOVIĆA
Istovremeno, na osnovu apelacije HDZ-ove državne zastupnice u BiH Borjane Krišto, Ustavni sud BiH je neustavnim proglasio odredbe Zakona o OSA-i kojima je bilo regulisano prisluškivanje. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović u istom periodu intenzivno se sastajao sa ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovom. Posljednji sastanak koji smo pomenuli bio je onaj održan 7. jula 2017. godine kada je Čović, zapravo, saopćio da BiH mora izbjeći globalnu polarizaciju. Svega pet dana nakon susreta sa Ivancovom, Čović se u Mostaru susreo sa Miloradom Dodikom, tada predsjednikom Republike Srpske koji je ne krije da zastupa geopolitičke stavove Ruske Federacije.
“OSA je neprijateljska organizacija”, rekao je Dodik 12. jula u Mostaru, dok je Čović kazao da ta sigurnosna agencija “ne radi dosljedno i da kreira neke parasisteme”.
Istovremeno, Dodik je pohvalio sve hrvatske kadrove na državnom nivou, uključujući i one u sigurnosnom sektoru, te je obećao nastavak saradnje sa HDZ-om BiH. Nedugo nakon mostarskog sastanka, u bh. izdanju Večernjeg lista oglasio se Petr Ivancov. Uglavnom je podržao stavove SNSD-a i HDZ-a BiH, te je, u skladu sa ranijim izjavama lidera HDZ-a BiH, kazao da u Federaciji postoji neriješeno hrvatsko pitanje i da ga treba riješiti.
“Neophodno izmijeniti izborni zakon”, glasio je naslov saopćenja za javnost izdatog 7. marta 2018. godine nakon novog susreta Čović-Ivancov.
HDZ-ovi prijedlozi izmjena Izbornog zakona koncipirani su bili tako da bi omogućili siguran izbor Dragana Čovića za člana Predsjedništva BiH. Na taj bi se način riješilo “hrvatsko pitanje” o kojem je u svom intervjuu govorio ruski ambasador Petr Ivancov. No, izborni zakon BiH nije izmijenjen prije nego je Centralna izborna komisija BiH raspisala Opće izbore 2018. Čović je morao promijeniti plan.
Maj je 2018. godine. Obavještajne agencije dobile su informaciju da se bivši šef ruskog FSB-a u jednom hotelu kod Trogira susreo sa predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, zamjenikom predsjednika HDZ-a Hrvatske i bivšim visokopozicioniranim djelatnikom SOA-e Milijanom Vasom Brkićem te zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.
Dragan Čović (dole lijevo), Milan Bandić (u sredini) i Milijan Brkić (desno)
Na sastanku je dogovarano na koji način pomoći Draganu Čoviću da ponovo postane hrvatski član Predsjedništva BiH, gdje bi mu se trebao “pridružiti” u ime srpskog naroda -Milorad Dodik. Nakon tog sastanka, Milijan Brkić je u ime HDZ-a Hrvatske potpisao “naputak za rad na terenu za pripremu i provedbu izborne kampanje za predstojeće izbore u BiH”. U tom naputku precizno su podijeljeni zadaci hrvatskim zvaničnicima o načinu registracije HDZ-ovih birača koji bi bili registrirani za glasanje u inostranstvu. Na adresama u Hrvatskoj masovno su registrovani birači iz BiH kojima bi Centralna izborna komisija poslala materijale za glasanje.
Ti glasovi kasnije bi bili iskontrolisani. Žurnal je u više navrata dokumentovao da su uglavnom u pitanju fiktivni birači koji, zapravo, nikad nisu ni boravili na pomenutim adresama u Hrvatskoj. Prema zvaničnom spisku Centralne izborne komisije BiH za Opće izbore 2018. godine na teritoriji Hrvatske bilo ih je prijavljeno čak 24 hiljade.
Identično se dešava i sa registracijom birača u u Srbiji, a ta država u diplomatsku misiju u BiH neposredno pred izbore šalje svoje obavještajce bliske Ruskoj Federaciji.
BIA U AMBASADI
U septembru 2018. godine, mjesec pre Opće izbore u BiH, u Ambasadi Srbije u Sarajevu počinje raditi Goran Živaljević, bivši zamjenik direktora srbijanske obavještajne službe BIA. U javnosti je Živaljević poznat kao diplomata koji je 27. aprila 2017. godine dijelom koordinirao akcijom u makedonskom parlamentu, kada su proruski političari izazvali fizičke incidente i zajedno sa maskiranim osobama napali Zorana Zaeva, lidera prozapadnog Socijaldemoktarskog saveza Makedonije.
“Živaljević se prije incidenta u Sobranju sastajao sa kriminalcima iz Skoplja. Također se sastajao i sa novinarima na koje je pokušao izvršiti uticaj”, kazao je za Žurnal makedonski novinar koji iz sigurnosnih razloga nije želio da mu otkrijemo identitet.
Goran Živaljević je, prema informacija Žurnala, u Makedoniji održavao kontakte sa ruskim obavještajcima. On je u BiH, kako smo već naveli, doputovao u septembru 2018. godine. Mjesec dana prije Živaljevića u BiH je pokušao ući i Jevgenij Zahar Prilepin, ruski pisac koji je poznat po svojim paravojnim aktivnostima u Ukrajini. No, odlukom Obavještajno-sigurnsne agencije BiH Prilepinu je zabranjen ulazak u BiH, pa je vraćen sa granice. Zbog toga je reagirala i Ambasada Ruske Federacije BiH.
“Ambasada izražava zabrinutost i duboko razočarenje zbog ovog incidenta”, navedeno je u saopćenju Ambasade Ruske Federacije.
Uslijedile su osude i iz SNSD-a, ali to u konačnici nije promijenilo odluku o Prilepinu koji je trebao pružiti podršku Miloradu Dodiku tokom predizborne kampanje. Uglavnom, izbori su održani u oktobru 2018. godine i ruska akcija imala je polovičan uspjeh. Milorad Dodik je postao član Predsjedništva BiH, ali Dragan Čović – nije. Utjehu mu je, petnaest dana nakon izbora, a prije inauguracije novog saziva Predsjedništva pružio ruski ambasador Petr Ivancov.
“Hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović i ambasador Ruske Federacije u BiH Petr Ivanvoc usaglasili su se tokom sastanka u Mostaru da je neophodno nastaviti podršku očuvanju načela konstitutivnosti sva tri naroda u BiH, kao temelja Dejtonskog mirovnog sporazumai cjelovite i suverene BiH”, saopćeno je 4. oktobra 2018. godine iz Čovićevog kabineta.
ORBAN KAO INSPIRACIJA
Nakon što je formalno predao dužnost u Predsjedništvu BiH, Dragan Čović je u decembru 2018. godine otputovao u Budimpeštu gdje se susreo sa Viktorom Orbanom, mađarskim premijerom koji ne skriva svoje dobre veze sa Ruskom Federacijom. Čović je Orbana informisao o izborima u BiH.
“Uprkos plebiscitarnoj potpori koju su Hrvatski narodni sabor i HDZ osvojili među Hrvatima u BiH, zbog neustavnog i nedemokratskog izbornog zakona Hrvatima je i ovaj put oteta pozicija člana Predsjedništva BiH. Time je nepotrebno stavljen pritisak na političke odnose u BiH, te nužnost izmjena izbornog zakona i Ustava kako bi se BiH konačno stabilizirala”, kazao je Čović mađarskom premijeru.
Dragan Čović i Viktor Orban
“Vladimir Putin mi je izvor inspiracije”, jedna je od najpoznatijih izjava mađarskog premijera Viktora Orbana.
A Viktor Orban je izvor inspiracije liderima Zapadnog Balkana. Tako, barem, u svom intervjuu za Slobodnu Evropu tvrdi Alijaksej Kazarski, istraživač Comenius Univerziteta u Bratislavi. Uistinu, lideri zemalja bivše Jugoslavije vole Orbana. Jedan od njih je i aktualni slovenački premijer Janez Janša, lider desničarske slovenačke partije SDS.
Viktor Orban i Janez Janša
Dijana Đuđić je bosanskohercegovačka državljanka porijeklom iz Prijedora. Krajem 2018. godine mediji u Sloveniji su objavili da je “posudila” Janšinom SDS-u 450 hiljada eura za predizbornu kampanju. Nakon izbijanje te afere, novac je vraćen, a ključnu ulogu u svemu je imao osuđivani slovenački perač novca Rok Snežič, koji je, dok je bio u zatvoru, dijelio ćeliju sa Janezom Janšom.
Janez Janša
Nakon izlaska na slobodu, Snežič je veči dio svog života provodio u Banja Luci, gdje je, prema dokumentaciji sigurnosnih službi koje su u posjedu Žurnala, poslovao sa osobama bliskim SNSD-u Milorada Dodika. Između ostalog je zabilježeno da je Snežić više puta prelazio granicu sa Srbijom, a jedanput je s njim u autu bila Dijana Đuđić, donatorka Janšine partije.
PRANJE NOVCA
Na zahtjev slovenačkih istražnih organa, Državna agencija za istrage i zaštitu BiH – SIPA provjerila je poslovanje Dijane Đuđić, te je protiv nje u maju 2019. godine podnesen izvještaj o počinjenom krivičnom djelu pranje novca i utaja poreza. Žurnal je uspio doći do najbitnijih detalja ovog izvještaja.
Istragom je utvrđeno da je Dijana Đuđić preko svojih računa “oprala” najmanje 14 miliona eura. Novac joj je uplaćivan sa računa iz Mađarske, Austrije i Slovačke. Preko kompanije Romis Slovakia uplaćeno joj je 9,4 miliona eura. Sa računa firme Varteck Szolgaltato bila je uplata u iznosu od 2,8 miliona eura. Novac je dalje prebacivan u Sloveniju i njime je, sumnjaju policijske agencije, vjerovatno raspolagao Janšin prijatelj Rok Snežič. Novinar Žurnala zatražio je intervju od Roka Snežiča, ali je on zauzvrat tražio novac, poručivši na kraju da mu u Republici Srpskoj niko ništa ne može. Unatoč tome što je povezan sa pranjem novca i nelegalnim djelovanjem, Snežič nikad nije protjeran iz BiH. Također, Tužilaštvo BiH nikad nije podiglo optužnicu protiv Dijane Đuđić i njenih saradnica – Jelene Sladojević i Tanje Subotić-Došen. Ni istraga o donaciji 450 hiljada eura za stranku Janeza Janše u BiH nije rezultirala optužnicom Tužilaštva BiH kojim rukovodi bosanskohercegovačka i hrvatska državljanka Gordana Tadić koja je u rodbinskim vezama sa potpredsjednikom HDZ-a BiH – Mijom Krešićem, koji je bio akter afere SOA.
VRBOVANJE SELEFIJA
Naime, bosanskohercegovačke sigurnosne agencije su sredinom 2019. imale na raspolaganju informaciju da su službenici hrvatske SOA-e vrbovali pripadnike selefijskog pokreta u BiH da rade za tamošnju obavještajnu službu, a od jednog od njih je traženo da eksploziv i oružje prebaci u blizini jednog mesdžida u Zenici. Kontakte sa slefijom iz BiH Harunom Čelenkom, od kojeg je traženo prebacivanje oružja u Zenicu, potvrdio je i sam direktor SOA-e, Daniel Markić.
“Mi smo sa H.Č. razgovarali. Mi znamo ko je on”, kazao je Markić nakon izbijanja afere.
direktor SOA-e Daniel Markić (lijevo) i pater Ivan Tolj (u sredini)
Međutim, Tužilaštvo BiH je ekspresno odbacilo sve te navode, te donijelo naredbu o neprovođenju istrage. U kompletnu priču bili su se uključili u slovenački mediji, a priču koju su pripremali novinari POP TV-a pokušao je zaustaviti pater Ivan Tolj, vlasnik Večernjeg lista i blizak prijatelj direktora SOA-e Danila Markića i potpredsjednika HDZ-a Hrvatske Milijana Vase Brkića.
“Vlada pita možete li to riješiti. Isplatit će vam se”, kazao je Pater Tolj u teleonskom razgovoru sa jednim od direktora multinacionalne medijske kompanije.
U telefonskom razgovoru kojeg je u proljeće 2019. godine emitovala slovenačka POP TV Ivan Tolj navodi da su priče o djelovanju SOA-e plasirane iz BiH, preko portala Žurnal. Hrvatski zvaničnici i dio tada slovenačke opozicije okupljene oko Janše u medijima su počeli iznositi podatke da je Paterov razgovor snimila slovenačka obavještajna služba SOVA. Nakon toga, u medijima bliskim Janezu Janši se objavljuje afera “Lijepa N”, tokom koje mediji bliski desničarskom SDS-u optužuju slovenačkog premijera da je zloupotrebljavao obavještajnu službu SOVA. Tada na scenu stupa parlamentarna Komisija za nadzor javnih službi Slovenije kojom je predsjedavao Janšin prijatelj i politički saveznik Matej Tonin.
Tzv. KNOVS započinje kontrolu u SOVA-i, te konstatiraju da je slovenačka obavještajna služba nezakonito djelovala tokom arbitraže Hrvatske i Slovenije u vezi Piranskog zaljeva. Iako je izvještaj tajnog karaktera, 22. novembra 2019. godine ga objavljuje zagrebačko izdanje Večernjeg lista koji je u vlasništvu Ivana Tolja, bliskog HDZ-ovima Hrvatske i BiH.
Prije same objave Izvještaja u Večernjem listu, Tonin je, u svojstvu predsjednika Nove Slovenije boravio u Hrvatskoj, na kongresu Evropskih pučkih stranaka, kojem su prisustvovali i visoki zvaničnici HDZ. Upravo su slovenački mediji u Toninovom boravku u Zagrebu vidjeli zavjeru, navodeći da postoji visok stepen vjerovatnoće da je on izvještaj o radu SOVA-e predao Večernjem listu.
“SOVA okrivila Tonina za otkrivanje slovenskog varanja u arbitraži”, odgovorio je Večernji list u svom izdanju od 26. novembra 2019. godine, navodeći i da slovenačka služba ruši Janeza Janšu.
Upravo je Paterov Večernji list bio glavni medij koji je radio na diskreditaciji ključnog svjedoka i u slučaju SOA, odnosno bh. selefije Haruna Čelenke koji je svjedočio da su hrvatski obavještajci od njega tražili da prebaci eksploziv u mesdžid u BiH.
“Ključni svjedok za optužbe iz BiH – radikalni islamist iz Zenice”, objavio je Večernji list 27. aprila 2019. godine.
OBUSTAVE ISTRAGA
Tužilaštvo BiH, već smo naveli, istragu u ovom slučaju nije željelo voditi, Na čelu Tužilaštva je Gordana Tadić koja se netom prije izbijanja afere SOA- susrela sa – Petrom Ivancovom. Ambasador Ruske Federacije u BiH nakon izbijanja afere SOA, pružao je podršku radu pravosuđa, a ključna podrška je pružena i predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji, nakon afere“potkivanje” koju je objavio Žurnal, a čiji je glavni akter bio šef bh. pravosuđa zbog čega je tražena njegova smjena.
“Vidio sam snimak. Nisam istražilac niti sudija. Koliko znam Tegeltija je dao objašnjenje šta se vidi na snimku, i njegovo objašnjenje je prihvaćeno na Disciplinskoj komisiji. Imam neke sumnje što se tiče izvora ovog snimka. Upoznat sam sa izvorima Žurnala. Što se mene tiče, portal Žurnal nije kredibilan. Jednostavno, bilo je nekoliko situacija kada se gospodin Avdić, novinar Žurnala, upleo u unutrašnje političke postupke i procese. Sjećate li se afere sa hrvatskom obavještajnom agencijom. On je nekako uspio da pomiješa sve i kaže da se ovaj slučaj desio nekoliko sedmica nakon što se ruski ambasador sastao sa Gordanom Tadić i da smo isplanirali ovo. To je glupost. Kako ja sada mogu vjerovati tom portalu”, kazao je ruski ambasador Petr Ivancov, gostujući 10. juna 2019. godine na televiziji N1.
Tri dana ranije, Ambasada Ruske Federacije u BiH je izdala saopćenje za javnost u kojem je iskazala “neprijatno iznenađenje izjavom OHR-a u vezi s pokušajima potkopavanja ugleda pravosudnih tijela BiH, odnosno VSTV-a i njegovog predsjednika. OHR je, podsjećamo, kritikovao rad pravosuđa nakon izbijanja afere potkivanje u kojoj Milan Tegeltija u kafani dogovara rješavanje krivičnih predmeta, nakon čega posrednik uzima novac od oštećenog.
“Umjesto da podrži nezavisnost ovih institucija, OHR je odlučio da izvrši pritisak na organe vlasti suverene BiH putem bahatog miješanja u njihov rad i nametanja vlastitog viđenja kako da se riješi pitanje. Pozivamo pravosudna tijela BiH da na odgovoran, profesionalan i nezavisan način, bez straha i uplitanja izvana, obavljaju svoju djelatnost propisanu Ustavom”, navedeno je u saopćenju ruske Ambasade, objavljenom 7. juna 2019. godine.
Osim Ambasade Ruske Federacije, podršku VSTV-u i pravosuđu pružili su zvaničnici Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a BiH. Zauzvrat, od dolaska Gordane Tadić nije procesuiran nijedan predmet u vezi sa kriminalom koji se dovodi za zvaničnicima ove dvije političke partije. Slučaj – ilegalno prijavljivanje birača u Hrvatskoj, odnosno izborna krađa.
“Imali smo dva predmeta, jedan je okončan”, reći će Gordana Tadić novinarima Žurnala.
Na pitanje – kako su okončani ti predmeti koji se odnosi na izbore, Tadićeva je odgovorila: obustavom istrage.
VRLO MALO UTICAJA, NA ŽALOST
Izborne krađe, odnosno fiktivne registracija birača, dakle, neće biti procesuirana. Iza tog procesa, već smo naveli, bili su zvaničnici dva HDZ-a Dragan Čović i Milijan Vaso Brkić. Oni su, zajedno sa Milanom Bandićem, bili na sastanku u Trogiru gdje su dobili upute od ruskog obavještajca Nikolaja Patruševa.
Iako hrvatska SOA sve negira, događaji koji su uslijedili nakon majskog sastanka 2018. godine u Trogiru govore mnogo toga.
Milan Bandić je u novembru iste godine u Kremlju od Vladimira Putina dobio odličje – čuvar odnosa sa Rusijom. Brat Milijana Brkića, Jozo Brkić, pozivan je kao gost na biznis forume u Rusiju.
Vladimir Putin odlikuje Milana Bandića
Dragan Čović je u februaru ove godine bio gost Valentine Matvijenko, predsjednice Vijeća Federacije Federalne skupštine Ruske Federacije. Nakon toga je gostovao na Državnom moskovskom institutu za međunarodne studije u svojstvu akademika Međunarodne inženjerske akademije iz Moskve, čiji je član postao bez ijednog relevantnog naučnog rada.
Tokom posjete Rusiji, Čović je za dnevni list Rossiyskaya Gazeta dao intervju u kojem je kazao: “Nažalost, u BiH ima vrlo malo ruskog uticaja”.
Russian President Vladimir Putin receives German Chancellor Angela Merkel at the Kremlin in Moscow, Russia August 20, 2021. Guido Bergmann/BPA/Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE HAS BEEN SUPPLIED BY A THIRD PARTY NO RESALES. NO ARCHIVES
Ruski predsjednik Vladimir Putin dočekao je prošlog petka njemačku kancelarku Angelu Merkel s buketom ruža i mada se cijeli svijet zabavljao zvonjavom Merkelinog mobitela usred susreta u koji su bile uprte oči cijele planete, za Bosnu i Hercegovinu je ostala vijest svih vijesti da uopće nije bila na meniju kancelarkine oproštajne posjete Moskvi. Putin je slab na njemačku kancelarku, jedino nju i poštuje, tvrde analitičari, ne dvojeći da je bilo disonantnih tonova jer Njemačka i Rusija nemaju baš puno toga zajedničkog (izuzme li se Sjeverni tok 2), a što se naše zemlje tiče – izostanak s dnevnog reda protumačen je kao nastavak neslaganja.
(Ne)opravdan strah
Evo zašto: aktuelni visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt je Merkelin izbor, pa koliko god su bile šture vijesti iz Berlina nakon što je kancelarka oproštajno ugostila Schmidtovog prethodnika Valentina Inzka, jasno je k’o dan da Njemačka nagovještava svoj pojačani angažman na rješavanju problema u BiH, a Putin je – s obzirom na to da Rusija ne priznaje Schmidta – mogao samo ponoviti argumente koje, kako se tvrdi, već pola godine razmjenjuje s Merkelovom slažući se jedino da se o ovom pitanju složiti ne mogu. Dobra je vijest da se čini kako je zaista sazrela svijest na drugoj strani, onoj zapadnoj, o neophodnosti dogovora između Bruxellesa i Washingtona, a loša je naravno da se i dalje čeka, što ostavlja prostor za (ne)opravdani strah od pogađanja na svjetskoj političkoj pijaci.
No, i slučaj Crne Gore pokazuje da Balkan i prelako postaje bure baruta: iako se patrijarh Srpske pravoslavne crkve u Podgorici očekuje tek 4. septembra, a da bi prisustvovao 5. ujutro ustoličenju Joanikija Mićovića za mitropolita crnogorsko-primorskog, nasljednika Amfilohija, temperature na Cetinju već su na razini toplotnih valova. I prijete usijanjem. Hiljade ljudi, među kojima je bio i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo, protestirale su jučer poručujući vlasti da “Lovćen neće pasti”. Crnogorci, naime, Joanikijevo ustoličenje u Cetinjskom manastiru smatraju provokacijom i doživljavaju kao simbolično ukidanje nezavisne Crne Gore, “ekser u kovčeg čija je izrada počela s litijama, a kopanje rake 30. avgusta”. Grupa građana Cetinja, koja je pozvala na okupljanje, kaže da im je cilj da vlasti odustanu od anticrnogorske politike i obećavaju kako “svetogrđe neće dozvoliti, ma koju cijenu platili”. U ime mira, najavili su kako je jučerašnjim skupom počelo 15 gandijevskih dana odbrane Cetinja, a protiv diskriminacije i propagandnog rata čiji su centri u Srbiji i Moskvi. Na istim adresama sa kojih su dirigirani ratovi devedesetih, poručuju Crnogorci – suverenisti, kako protivnike Joanikijevog ustoličenja već zovu mediji: na drugoj strani je aktuelna vlast Crne Gore, izabrana početkom decembra 2020. godine, u kojoj su većina ministara bliski SPC-u, na čiji je prijedlog Zdravko Krivokapić izabran za premijera.
Da ni u Bosni i Hercegovini nimalo nije mirno, znamo svi: dok vlasti Republike Srpske, uz punu podršku opozicije, istrajavaju na blokadi zbog dopuna Krivičnog zakona BiH kojima je zabranjeno i kažnjivo negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca (od 1945. do danas), Tužiteljstvo BiH skuplja prijave po istom osnovu. Od njih 29 ne zna se koliko nosi ime prijavljenog Milorada Dodika, lidera SNSD-a i člana državnog Predsjedništva, koji je posljednjih dana najpoznatiji po zabrani korištenja helikoptera OSBiH u gašenju požara diljem Hercegovine (protiv čega su ustali gotovo svi, izuzev vrha HDZ-a BiH?!). Sam se Dodik javno pohvalio kako će baš po tom osnovu biti saslušan u Tužiteljstvu BiH, no ispostavilo se – zapravo – da je notorni Oleg Čavka pozvao Dodika da se izjada Tužiteljstvu BiH na prijetnje koje dobija putem društvenih mreža?! Da je samo Tužiteljstvo – koje je u političkoj blokadi druge vrste – saučesnik partija na vlasti, također znamo svi, da se državna tužiteljica Gordana Tadić bori da tako i ostane skupa s njom, i to je bjelodano jasno, pa je Dodik s razlogom još jednu svoju manipulaciju proslavio pjevajući po Kozari iz sveg glasa. Njegov najbolji politički prijatelj Dragan Čović polako se vraća s odmora, a SDA i njezin lider Bakir Izetbegović jednako slave odluke međunarodne zajednice kao vlastite zasluge. Sarajevo zapravo ne pokazuje ambiciju da političkim, probosanskim snagama doprinese rješavanju problema, već i dalje istrajava u raspravama ko je veći patriota i čeka međunarodnu zajednicu da uradi domaći zadatak.
Za to vrijeme najpoznatija ovdašnja opozicijska partija nastavlja blokadu cijele privrede u Federaciji BiH. Nermin Nikšić, lider SDP-a BiH, skinuo je rukavice prošle sedmice i prvi put javno priznao zasluge za štete koje se po federalnu privredu mjere stotinama miliona maraka zbog činjenice da upravo SDP istrajno blokira imenovanje Komisije za vrijednosne papire FBiH. U pismu u kome tobože nastoji objasniti kako federalna Vlada “vješto spinuje informacije” poseže za poznatim floskulama “da se SDPBiH zalaže za vladavinu prava i da će podržati imenovanje Komisije za vrijednosne papire kada prijedlog bude u skladu sa Zakonom”, pa onda nadugačko i naširoko elaborira vlastite zamjerke na konkursnu proceduru koja – po njemu – nije dovoljno transparentna. Ove, najnovije sezone, NN prigovara vrhu Federacije, predsjedniku prije svih, što odbija dostaviti konkursnu dokumentaciju Parlamentu FBiH iako je to tražio SDPBiH. To što je Zastupnički dom Parlamenta FBiH 7. jula konačno usvojio odluku o imenovanju novih članova i razriješio Hasana Ćelama (koji je u međuvremenu i do zatvora dospio) predsjedničke pozicije u Komisiji, njega ne zanima. Kao ni podatak da je Zastupnički dom Federacije sa 54 glasa za, bez glasova protiv i 18 suzdržanih, donio odluku o imenovanju Adnana Zukića za predsjednika KVP-a, te Mateja Živkovića, Predraga Mlađena, Esada Dželilovića i Romea Zelenike za članove. Dom naroda FBiH nije potvrdio ovu odluku, na prošloj je sjednici skinuta s dnevnog reda, a kako sada stvari stoje, i neće – zbog viših interesa lidera SDP-a BiH.
Zbirka tužbi i problema
SDPBiH je i prošli konkurs za izbor KVP-a oborio na Domu naroda FBiH. Tada se i međunarodna zajednica umiješala, konkurs je ponovljen i po tom osnovu je Zastupnički dom i glasao. NN je svoje lice krio iza Kluba SDP-a u Domu naroda, ne propuštajući niti jednu sjednicu da listom napomene svakog delegata na obavezu da KVP slučajno ne bude izglasan. I nije nimalo slučajno svoje pismo o KVP-u uputio tek nakon što je Valentin Inzko napustio BiH: Komisija za vrijednosne papire ostala je bez mandata još 2009. godine, a kada je SDP došao na vlast 2010. – na čelu Vlade Federacije bio je Nikšić – čitavu zbirku tužbi i probleme funkcioniranja privrede riješio je upravo Inzko, autentičnim tumačenjem kojim je legalizirao nastavak Ćelamove i Blekićeve upravljačke strukture do izbora novog KVP-a. Tadašnji vrh SDP-a BiH, bivši i sadašnji lider, obećali su izbor novog KVP-a u roku od pola godine. Nije to niti prvo niti jedino obećanje koje NN nije ispunio, no nema sumnje da će po cijenu SDP-a ispuniti ono koje je dao o blokadi KVP-a. Vrlo transparentno. A baš niko ne može reći da NN nema razloge koji nisu povezani s Moskvom. Za koje je zaslužio mnogo veći buket od onih ruža koje je dobila Angela Merkel.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
