Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Analize

    Analiza Seada Numanovića: Šta nakon susreta Vučića i Dodika?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Nakon još jednog u nizu sastanaka Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije i Milorada Dodika, političkog lidera bosanskih Srba, nekoliko se stvari ističu.

    “Razgovarali smo i o Vojsci Republike Srpske, i ja sam prenio važne poruke ljudi iz svijeta predsjedniku Dodiku. Drago mi je što je izrazio spremnost da sasluša mišljenje drugih ljudi, i mislim da je važno da pokušamo sačuvati mir, ali i pokušati  pokati da nije RS nikakav izvor problema, već da smo svi u regionu spremni razgovarati.

    Srbija će se apsolutno suprotstaviti, i nećemo se ponašati u skladu sa bilo kakvim sankcijama koje bi uveli protiv bilo koga u RS. Naš stav je vrlo čvrst i jasan. Neću reći da upozoravamo, ali molim sve da razgovaramo i rješavamo probleme dijalogom, piše u analizi politicki.ba.

    Srbija se neće pridružiti sankcijama dok sam ja predsjednik, neće biti blokade na Drini”, poručio je Vučić.

    S  druge strane, Dodik je prenio i spremnost da okonča blokadu institucija Bosne i Hercegovine.

    Prvi korak za ulazak predstavnika entiteta RS u organe BiH, po njemu je reguliranje pitanja šuma i poljoprivrednog zemljišta.

    “Mi želimo sjesti i razgovarati i ukazati im da konačno shvate da je to ozbiljno i da ne možemo popustiti u smislu da nam se oduzmu poljoprivredno zemljište i šume. Onog trenutka kada to pitanje bude regulirano, stvorit će se prvi korak za to da uđemo u organe BiH”, rekao je Dodik.

    Istakao je i da će se nastaviti vraćanje “otetih” nadležnosti s nivoa Bosne i Hercegovine na njegov entitet.

    O vojsci nije rekao ni riječi.

    Šta to znači?

    Čini se da je Dodik voljan napraviti “ustupak”.

    I to je klopka kako za zvanično Sarajevo, tako – posebno – za međunarodnu zajednicu.

    Objavom, koju treba očekivati, da Dodik i Narodna skupština entiteta RS neće (još) dirati Oružane snage, neće provoditi “slovenački scenarij”, zasigurno će u diplomatsko-birokratskim krugovima u Briselu, pa i Vašingtonu, izazvati olakšanje.

    “Prva pobjeda”, moglo bi se opisati stanje u birokratskim krugovima u dijelovima Brisela.

    Ne treba sumnjati da će se na Sarajevo, potom, pojačati pritisak da se sjedne i pregovara. A o čemu se to treba “pregovarati”? Dodik je nagomilao cijeli niz “problema” koji se moraju riješiti razgovorom i dogovorom.

    U najkraćem, svi se oni svode na pitanje vladavine zakona. Ili će je biti ili je neće biti.

    Za Dodika je Christian Schmidt lažni visoki predstavnik jer ga nije izabralo Vijeće sigurnosti. On traži da taj organ Ujedinjenih nacija provede postupak kakav nikada nije proveden za šefa OHR-a. Ako toga nema, Schmidt nema šta tražiti na teritoriju pod njegovom kontrolom.

    Hoće li i ko će s Dodikom iz Brisela, Vašingtona, Berlina… pregovarati o tome? Kako sada stvari stoje, takav se “pregovarač” ne vidi.

    Izgovor za totalnu blokadu institucija BiH Dodik je našao u odluci sada već bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da negiranje genocida, dokazanog pred nizom domaćih i međunarodnih sudova, uključujući i Međunarodni sud pravde (ICJ) u Hagu, te nagrađivanje ratnih zločinaca proglasi krivičnim djelom.

    Inzko je odredbe izmjena Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine o tome jednostavno prepisao iz Odluke Evropskog vijeća od 28. novembra 2008. godine koja se odnosila na “suzbijanje određenih formi i izraza rasizma i ksenofobije”. Inzkovo posezanje za Bonskim ovlastima i nametanje ovih odredbi urađeno je usprkos protivljenju Zapada.

    Niko od Zapadnjaka nije spreman javno, imenom i prezimenom, pregovarati s Dodikom o tome, ali se na Sarajevo vrši pritisak da se nađe modus za (ne)provođenje te odredbe.

    U opticaju je i model po kome bi se – političkim dogovorom Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika proglasio moratorij na primjenu te odluke na neki vremenski period. A onda bi se ona – valjda – provodila.

    Izetbegović, ukoliko bi pristao na takav aranžman, teško da bi politički preživio.

    Ne samo da bi ga razapinjala opozicija, proglašavajući ga izdajnikom, već bi mu – garantirano – neki drugi birokrata Zapada zamjerio, prije ili kasnije, zašto je to radio i čemu pregovaranja o vladavini zakona.

    A vladavina zakona je ključni postulat u bilo čijoj želji da se pridruži Evropskoj uniji.

    No, i na Izetbegovića se vrši sve jači pritisak da “pregovara”.

    Dodik, nadalje, traži da se faktički obori presuda Ustavnog suda o šumama i poljoprivrednom zemljištu. On najavljuje i da će vode biti proglašene imovinom Bosne i Hercegovine te da će “nam oduzeti hidroelektrane”.

    No, Ustavni sud o tome je već odlučio 6. februara 2020. godine naloživši donošenje i zakona o vodama na državnom nivou “jer su ta pitanja u isključivoj nadležnosti države BiH prema navedenim odredbama Ustava BiH”.

    I?

    O čemu se treba pregovarati?

    O daljem potiranju vladavine zakona u Bosni i Hercegovini, e da bi se “umirio” Dodik i Vučić i “odvratili” od formiranja “srpskog sveta”?

    Ko je budala koja vjeruje u to?

    Dodikovim vrlo agilnim angažmanom od 2002. do 2006. godine donesen je cijeli niz odluka i zakona kojima su ojačane institucije Bosne i Hercegovine.

    Niti jedna odluka – od formiranja Oružanih snaga, do Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, nije donesena bez svesrdne podrške i ruku Dodikovih kadrova u državnim institucijama – od Predsjedništva do Parlamenta BiH.

    Sada se Dodik “predomislio”.

    I svi mi, gonjeni zahtjevima političkih birokrata, trebamo “klepnuti ušima”. Ako to ne uradimo, mi ćemo biti krivi za rat. Jer nismo “popustili” Dodiku u njegovom pohodu za raspad Bosne i Hercegovine. I nismo bili voljni napraviti “kompromis”.

    A “kompromis” ne možemo dopustiti niti ga napraviti s bilo kime kada je vladavina zakona u pitanju. Jer time samo idemo naruku i Dodiku i Vučiću i od dijela Bosne i Hercegovine pravimo čvrst “nosač aviona” pogubnih ruskih uticaja u regionu.

    Sarajevo će u narednim danima i sedmicama biti mjesto gdje će se sjatiti cijeli niz zapadnih zvaničnika. Njihove javne izjave bit će – u najgorem slučaju “ok”. Iza scene će se odvijati mučni pregovori i “lomljenja” bošnjačkih i probosanskih snaga da i oni “naprave iskorak”.

    Između redova ili čak i direktno će se govoriti – “eto, Dodik neće dirati vojsku, dajte mu nešto”.

    Prema dosadašnjim informacijama, politički blok u Sarajevu postaje sve čvršći i ne postoji volja da se Dodiku da bilo kakav ustupak.

    Razgovarati se mora i hoće.

    Kompromis bi trebao biti dobar početak. Ali nikako truhli kompromis, pogotovo ne na pitanju hoće li se poštivati zakoni ili ne. Dodik sve više ponavlja laž da “mir nema cijenu” i da će radije žrtvovati sebe nego entitet RS.

    Neka niko ne sumnja da su neki u Briselu, pa i Vašingtonu, poskočili od dragosti. “Dodik je popusti”, uskliknuli su i sada su vrlo raspoloženi pritisnuti gdje smatraju da je najmekše, da se počne s “popuštanjima”.

    A koji to ustupak bilo ko u Sarajevu može dati na pitanju genocida u Srebrenici?

    Više od dvije decenije trpimo poniženja i na tom pitanju. I evo dokle smo došli.

    Jednostavno, dalje nema. Ili će se poštivati zakoni i institucije, ili će se kriza dalje produbiti. Jer, čak i ako se nađe “modus” za Inzkovu odluku, problemi neće biti riješeni. Naprotiv.

    Dodik će se možda, veliko možda, “primiriti” nekoliko dana ili mjeseci, a onda naći novi povod za ono što iskreno hoće, a i ne krije – raspad države i stvaranje “srpskog sveta”.

    Zapad nastoji svim političkim silama spriječiti mogućnost dalje eskalacije krize u BiH.

    Sve što su do sada uradili je bilo udaranje zmije po repu.

    Vučić je nakon sinoćnjeg susreta s Dodikom vrlo naglašeno govorio o sankcijama.

    “Srbija će se apsolutno suprotstaviti, i nećemo se ponašati u skladu sa bilo kakvim sankcijama koje bi uveli protiv bilo koga u RS. Naš stav je vrlo čvrst i jasan. Neću reći da upozoravamo, ali molim sve da razgovaramo i rješavamo probleme dijalogom.

    Srbija se neće pridružiti sankcijama dok sam ja predsjednik, neće biti blokade na Drini”, rekao je.

    Naravno da zna o čemu priča.

    I naravno da ima razloga biti tako odlučan.

    Iz ovog njegovog stava vidi se i da ima jake lične interese da osujeti uvođenje bilo kakvih ozbiljnijih sankcija, jer bi ga – očito – mogle udariti tamo gdje ga najviše boli – po džepu!

    Znajući modus operandi režima u Beogradu, diplomatija Srbije, ali i lobisti, na nogama su i nastoje osujetiti bilo kakvo uvođenje ozbiljnih sankcija.

    Ne treba sumnjati i da je voljan (uopće mu ne bi bilo mrsko!) žrtvovati Dodika. Ali traži “nešto” zauzvrat.

    A to “nešto” lako bi moglo biti – na ovaj ili onaj način – pola Bosne i Hercegovine, kao preduslov novog “ustupka” na Kosovu.

    Šta smo time dobili? Ama baš ništa! Naprotiv! Amerikanci su, nakon dolaska Joea Bidena na vlast, mehanizam sankcioniranja izmijenili. Argumenti koje za to daju djeluju lijepo i prihvatljivo za mnoge u samom vrhu Evropske unije. No, u toj se instituciji odlučuje konsenzusom, te su Mađarska, Slovenija, Poljska, ali i Francuska i još neke, prepreka.

    I svaka od tih država ima u prvom redu vlastiti i/ili privatni interes iznad svega.

    No, ne treba sumnjati da će – kada se jednom objave – američke sankcije za zapadni Balkan i Bosnu i Hercegovinu – slijediti u Njemačkoj, Holandiji…

    U ovom momentu mnogo je više država Evropske unije koje će provoditi svoje – neobjavljene – sankcije protiv Dodika i njegovih (i Vučićevih) satrapa.

    Zadnji susret Dodika i Vučića u Beogradu je imao za cilj maksimalno zamutiti vodu.

    Odaslane su neke “umirujuće” poruke, ponovo je pružena ruka prema Sarajevu, a u njoj je šaka lažnih apaurina za Zapad.

    Razgovarati se treba i mora!  Bolje i hiljadu dana priče i naduravanja, nego dan ratovanja! Ali se prethodno mora jasno definirati o čemu se razgovara i pregovara.

    Dosta je truhlih kompromisa!

    Janusz Bugajski’s Washington View: A Decisive Year for US Policy

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    America’s presidential election year of 2024 is also a pivotal year for American foreign policy. Simultaneous and converging crises in several regions will test Western unity and US diplomatic and military capabilities. And the challenges come at a time when America faces a potential rerun of the Biden-Trump election contest that will exacerbate domestic polarization and radicalization.

    In the closing weeks of 2023, Republicans in Congress openly challenged Biden’s foreign policy by obstructing the passage of a $106 billion budget in supplemental funding to bolster the military capabilities of Ukraine, Israel, and Taiwan. They were evidently willing to undermine the defense of US allies and partners in order to pass more stringent border enforcement measures as an unprecedented number of immigrants sought to cross into the US from Mexico. Further delays in providing vital funds will weaken America’s global role and embolden its adversaries.

    The biggest test of 2024 will be how effectively the US and its allies can arm Ukraine and enable Kyiv to reclaim all of its territories from Russian occupation. Providing Ukraine with only enough weapons to hold its current positions will lengthen the war and convince Russia that Kyiv will have to surrender conquered lands. Bolstering the defense of Ukraine has been a rare bipartisan initiative in the US Congress. The fate of $61 billion in funding will be decided early in the New Year in negotiations over US border security. Nonetheless, there are senior Republicans in the US Senate who understand the urgency of properly arming Ukraine and defeating Russia. They point out that half of the Russian army has already been destroyed without the American military and by spending only 5% of the annual US defense budget. This is a historical bargain that needs to be completed by a full-scale Russian defeat in 2024.

    The Middle East presents a more complex challenge on several fronts. In the Israel-Palestine war, Washington must balance the elimination of the Hamas terrorist network that controls Gaza while minimizing civilian casualties caught up in the offensive by Israeli forces. This is a difficult proposition, as Hamas hides behind the civilian population while staging terrorist attacks in order to claim war crimes when Israel retaliates. The bigger challenge for the US is to push through the two state solution and create a Palestinian state without enabling the new government to prepare a military staging ground for renewed attacks on Israel.

    And behind the Gaza conflict lurks Iran, the main regional power that seeks the destruction of Israel. The potential for all-out war between the US and Iran will accelerate in 2024, especially if Tehran encourages Hezbollah to open a second front against Israel from Lebanon and continues to arm the Houthi militia in Yemen to attack commercial ships and engage US, French, and British warships. Houthi missile strikes have a negative impact on world trade, as insurance rates increase and shipping companies divert traffic around Africa’s Cape of Good Hope.

    Conditions will further deteriorate if Iran starts to target ships in the Strait of Hormuz, a critical chokepoint for the majority of oil tankers from the Arabian peninsula. This would spiral world energy prices. An even more dangerous scenario is for Tehran to enrich enough uranium to build nuclear weapons, a realistic prospect that would convince both the US and Israel to destroy Iran’s nuclear facilities to preclude nuclear blackmail by the theocratic state.

    The Western Balkans can again become a US priority if violence erupts in any of the countries targeted by the Vučić regime. Several scenarios of ignition have been outlined by analysts, but an additional danger could materialize inside Serbia itself. A violent government crackdown against anti-government protestors can be accompanied by a search for alleged foreign agents and by provocations in neighboring states to justify Serbia’s military intervention to distract attention from domestic upheaval.

    Throughout these simmering and explosive conflicts, China will continue to hover menacingly in the background, probing for regional inroads and calculating US diplomatic and military capabilities. Beijing is committed to swallowing Taiwan but the timetable for military action will depend on how other conflicts evolve, as well as the degree of Western unity and potential global overstretch by Washington.

    US foreign policy and domestic politics will also be overshadowed by the presidential and congressional elections in November. The elections themselves will be largely determined by the result of numerous Trump trials in several federal and state courts and whether the former president will be legally permitted to be a candidate for office. Trump’s potential disqualification will further radicalize his support base and could lead to violence against election officials and state institutions.

    If Trump is not in prison for numerous financial crimes or for planning an insurrection or coup in January 2021 then his re-election cannot be discounted. Joe Biden has steadily lost public support and even many Democrats believe he is too old to remain President. A low voter turnout in November would favor Trump whose support base is reminiscent of a cult focused on a supreme leader who can do no wrong.

    Another Trump presidency would likely overturn US foreign policy and security posture and push America toward isolationism. He will no longer be restricted by the Republican establishment and will appoint his own radical loyalists. Trump’s foreign policy threats have included leaving NATO, withdrawing US troops from Europe, allowing Russia to keep captured territories in Ukraine, and curtailing support for Israel and Taiwan. This will also encourage Belgrade to pursue regional hegemony in the Western Balkans. All these moves would dramatically weaken America’s global role, unravel its international alliances, and encourage other dictatorships to pursue their ambitions. 2024 would then herald an era of global conflict or even a multi-regional World War Three.

     Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

     

    Janusz Bugajski's Washington View: America should Prepare for Russia’s Rupture

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Ongoing mass protests against the arrest of opposition activist Aleksander Navalny in dozens of Russia’s cities may foreshadow the country’s approaching rupture. Not since gaining absolute power twenty one years ago has President Vladimir Putin faced such a confluence of crises compounded by his own domestic policy failures.

    The Russian Federation, held together by the Kremlin’s power monopoly, is approaching a period of comprehensive turmoil precipitated by several simultaneous crises. The economy was shrinking even before the pandemic struck and the global recession began. International financial sanctions on Russian companies involved in the war against Ukraine and the subversion of Western democracies contributed to the decline, but it is Moscow’s over-reliance on revenues from energy exports and lack of economic diversification that has precipitated an even deeper downturn.

    According to projections by the International Monetary Fund, over the coming years, Russia’s GDP per capita will fall significantly and the post-Covid growth of Russia’s economy will only reach half of the global average. State revenues are declining, living standards falling, income inequalities and wealth differentials rising, social programs diminishing, social conflicts intensifying, and regional disquiet mounting. The poverty rate is rising sharply and a growing numbers of citizens face destitution.

    The pandemic has further damaged Russia’s economy. Large budget deficits and bankruptcies in many of Russia’s republics and regions were delayed by substantial subsidies from Moscow in 2020, but they will hit hard during 2021 and further aggravate public resentment. Inadequate government responses to the pandemic have exacerbated divisions between Moscow and numerous federal entities. Citizens in the capital have much easier access to vaccines then people outside the major cities. Putin’s popularity has further nosedived because of cutbacks in welfare spending, unequal access to health care, lockdowns that were seen as violating human rights, and insufficient economic assistance to ordinary people.

    Russia is also failing politically, as Putin seeks to cling to power through constitutional amendments that would ensure that he is President for life. The Kremlin is fearful of the voices and actions of ordinary citizens and is trying to tighten its grip by tightening censorship and police repression. But given the size and diversity of the volatile Russian state, Moscow may be unable to control the approaching spiral of unrest.

    The biggest danger for the Kremlin may not come from opposition figures such as Navalny but from growing public anger in many of Russia’s 85 federal subjects (including two seized from Ukraine in 2014). Despite Western hopes, democrats in Moscow are unlikely to transform the country into a liberal state by replacing Putin’s authoritarian regime. Putin and his henchmen will try to cling to power but will be most acutely challenged by regionalists, autonomists, and frustrated ethnic groups. Even though Navalny himself does not support a multi-national state and has expressed imperialist positions toward Ukraine, public protests against Navalny’s arrest may be a catalyst for a diversity of movements to proliferate.

    If the current round of protests fail to lead to a state-wide democratic breakthrough, then the only solution will be self-determination and even a rupture of the archaic and artificial Russian state. The regional insurrection will be based on an accumulation of grievances, particularly economic stagnation, government corruption, Moscow’s exploitation of regional resources, attacks on language rights among Russia’s numerous nations, unaccountable Kremlin appointments of regional governors, and threats to eliminate or merge federal units. At the core of unrest will be a growing conviction that without Moscow’s political dominance and economic colonialism, the regions will be more capable of ensuring their development and progress.

    The Putin administration has irrevocably broken the unwritten “social contract,” first devised in Soviet times, whereby the state guarantees steady material welfare in return for political passivity. Revolt is even more likely in a society where rising expectations of material well-being over the past two decades, especially among an ambitious younger generation, have been thwarted by repeated failures in government policy.

    The Kremlin can no longer take public acquiescence for granted. During the ongoing protests there has been a visible shift of opinion toward sympathy with demonstrators. This presents an even more serious long-term threat for the government than the growing number of street rallies. It indicates that an even larger potential pool of recruits exists for a future rebellion. The protests have already much larger than those against the falsification of elections in Moscow in the summer of 2019. The Kremlin must also be anxious that citizens in numerous regions have become involved in open opposition, as this will disperse and weaken the regime’s response.

    Russia’s escalating crises does not signify that Moscow is incapable of inflicting serious damage on its neighbors and on international rivals. Despite its economic and demographic decline Russia will continue to challenge the West through its nuclear arsenal and revived military. It will also pursue its campaign of subverting Western institutions through a range of low-cost tools – including disinformation, cyberwar, promotion of ethnic and national conflicts, and the funding of extremists of various political stripes.

    In many respects, Russia’s domestic failures make it even more dangerous, as Moscow will camouflage its increasing fragility through external aggression. State failure and federal rupture may convince the Kremlin that it has limited time to equalize the “playing field” by disrupting and dividing the West. Instead of banking on containment or cooperation with Moscow, the Joe Biden administration needs to prepare for an imploding Russia that will present a multitude of challenges for Western security. The scenarios of Russia’s domestic upheaval and escalating rupture need to be comprehensively analyzed and preparations made to manage their impact on neighboring states and regions. A lack of planning will leave the West surprised and vulnerable, just as it was when the Soviet bloc collapsed and the Soviet Union disintegrated.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

    Ni dan poslije marginalcima ‘nije svanulo’: Obesmišljavanje potrebnog ‘svebosanskog’ sabora po željama Beograda i Zagreba!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Kažu da je prespavana noć pametnija, tačnije hladna glava bolje misli. Takvo je pravilo ustaljeno u narodu. Ali, evo noć poslije skupa nekih Bošnjaka (mahom s niskim procentom osvojenih glasova na izborima) organizatorima ‘nije svanulo’.

    Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde koji jutros na društvenim mrežama pokušava objasniti da je očito ‘problem kad se Bošnjaci politički okupe da definišu prave prioritete svog naroda’.

    “Da pokrenu struku da se bavi identitetskim pitanjima, da zaštite svoj jezik, svoju tradiciju, kulturu, historiju. Da se organizuju i zajedno definišu strateške pravce djelovanja, da označe i crvene linije i da to rade kontinuirano i zajedno”, istakao je Konaković.

    Kasno Marko na Kosovo stiže, jer naprimjer struka, a ni akademska zajednica nisu ni pozvani!

    A, Konaković koji je ujedno i ministar vanjskih poslova o svim ovim pitanjima morao je misliti ranije, prilikom formiranja vlasti s HDZ i SNSD kada je obespravio Bošnjake, kada mu je bilo prihvatljivo da se suspenzijom Ustava FBiH instalira Nermin Nikšić za premijera Federacije. Nikšić je sjeo na bošnjačku poziciju, ali na jučerašnji skup nije ni pozvan, jer je u SDP-u, pa je normalno da mu je neprihvatljivo okupljanje Bošnjaka iako je zauzeo bošnjačku poziciju!? S druge strane poziv Rasimu Ljajiću je otišao. On nije prihvatio poziv ističući da on jeste Bošnjak, ali i predstavnik svih građana.

    Niz je promašaja u vezi s jučerašnjim okupljanjem, gdje se naprimjer nije spomenula dijaspora koja ima pet puta više onih koji se deklarišu kao Bošnjaci nego u zemljama iz koje su došli lideri, sa podjednako jakim bošnjačkim identitetom i političkom vizijom koja nadilazi skup!

    O kakvom se okupljanju govori i šta je krajnji cilj pokazat će vrijeme. No, za sada sve liči upravo na samo obesmišljavanje tako prijeko potrebnog okrupnjavanja bošnjačko-bosanskog korpusa. Ko će nakon ovakvog debakla krenuti u novu priču organiziranja sabora ili definianja crvenih linija kada su one sve obesmišljene do te mjere da racio staje, a emocije prevladaju do te mjere da više ništa nema smisla. Ništa, osim sačuvati fotelje do kojih su se domogli poništavajući izbornu volju Bošnjaka!

    Zato najviše čudi pojavljivanje čak četiri predstavnika Narodnog evropskog saveza (NES) na čelu sa predsjednikom Nerminom Ogreševićem, koji je radi države BiH, principa i političke mudrosti odbio i pozicije i vlast i kazao ‘trojci’ NE, jer je uvidio da savez sa SNSD-om i HDZ-om ne može donijeti ništa dobro državi BiH bez jasno postavljenih crvenih linija koje prije svega su značile jačanje institucija BiH. Ta mudrost je ispravila. Nisu više bitni razlozi, je li to zbog odnosa SDA prema NES-u u Krajini, ili je želja za osvetom prevladala razum, jednostavno bilo je politički pogubno odazvati se Konakoviću i hraniti njegov ego u kojem smatra da može biti lider Bošnjaka.

    Jer, samo institucionalno možemo pobijediti snage koje BiH drže u dubokoj ustavnoj krizi. A, neki skup u nekom hotelu, haman guvnu kako reče prof. Senadin Lavić ne može donijeti prosperitet.

    A, upravo Konaković te institucije je dao u ruke Dodika i Čovića. Čak je spreman podržati i Izborni zakon BiH po željama HDZ-a godinama ponavljajući ‘da nije fer da Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnika’.

    Danas kaže da je Bosanac i Hercegovac i ponosni Bošnjak. To bi moralo značiti da je bliži građanskom uređenju BiH, ali uvijek doda ono ali…

    Zato je sve u vezi jučer pogrešno. Formiranje “Svebosanskog sabora” razumljiv je i prijeko potreban, ali…i ovdje ima veliko ALI.

    Okupljanje “Svebosanskog sabora” nije nova ideja, za njim je davno postojala potreba, ali se nije našao neko ko bi imao snage i volje da verbalizaciju pretvori u praktičnu akciju. Pokušala je to Akademija nauka i umjetnosti BiH, u tome ih spriječio Ivo Komšić stajući na stranu Christiana Schmidta i sadašnjih dužnosnika, koji organiziraju besmislene skupove nikakvih kapaciteta.

    Zato možemo sumnjati da su strane službe i osmislile ovakav skup, jer čim je Aleksandar Vučić podržao okupljanje, dva i dva nije teško bilo sabrati. Negatori civilizacijskih vrijednosti su čak spremni i na vlastitu žrtvu za rad pretpostavljenog cilja. Pa je Vučić bio spreman i finansirati skup!? Srpski svet u BiH nije ništa drugo nego pokušaj markiranja teritorija etničke odrednice srpskog prostora, a na tom putu neophodna je i pomoć Bošnjaka. Tako bi se BiH uvela u koncept sastavljene države, a što je tek prelaznica prema ostvarenju nezavisne države Republike srpske u konceptu saveza srpskih zemalja kao konačnog cilja ‘srpskog sveta’.

    Cilj je zamalo ostvaren. Sreća je jer je bilo dovoljno mudrih glava da shvate da samo onda kada politiku u Sarajevu pretvore u etničku, a naročito nakon što je i Bakir Izetbegović počeo pričati o građanskoj BiH, imaju šansu podijeliti BiH na tri dijela.

    Zato je neophodno proniknuti u pitanje jesu li organizatori i akteri, svjesni propasti skupa, zapravo išli da ubiju pokušaj građanskog uređenja BiH za interesa Beograda i Zagreba. Jer svi skupa su politički marginalci, naročito oni koji su u svojim državama manjine.

    A marginalci znaju da bez rada za neke veće sile neće politički dugo živjeti…

    (NAP)

    Republika Srpska između dva predsjednika: Dodikove izjave usaglašene sa Karadžićevim devetojanuarskim govorom iz ‘92.

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Bosnu i Hercegovinu su razbili gospodo, razbili su svim ovim postupanjima. Razbili su izmišljanjem novog imena za naciju; Bošnjačka, pribavljajući samo sebi to, izmišljajući bosanski jezik”.

    Ovo je 9. januara 1992. godine kazao Radovan Karadžić, obraćajući se na Skupštini srpskog naroda, održanoj u sarajevskom hotelu Holiday Inn. Datum održavanja ove sjednice, 9. januar, slavi se kao dan Republike Srpske. Kompletan stenogram sa sjednice možete pročitati na ovom linku, a u nastavku izdvajamo najznačajnije detalje i zaključke koji su, praktično, bili uvod u rat u BiH i stvaranje etnički čiste teritorije u okviru Bosne i Hercegovine koja je nazvana Republika Srpska. Izjave ratnog predsjednika Republike Srpospke Radovana Karadžića od 9. januara 1992. godine uporedit ćemo sa izjavama aktualnog predsjednika Republike Srpske – Milorada Dodika. Karadžić je, kako vidimo, 9. januara 1992. godine kazao da je su Bošnjaci i bosanski jezik “izmišljeni”.

    “Bosanski jezik ne postoji i bošnjački narod ne može nametati taj jezik svima u BiH, jer je to majorizacija koja se neće dozvoliti“, kazao je 20. decembra 2016. godine Milorad Dodik.

    “Bošnjaci kao narod ne postoje”, ponovio je Milorad Dodik u avgustu 2021. godine u Beogradu.

    Idemo dalje. Ratni predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić je 9. januara 1992. godine govorio i o priznavanju Vlade Bosne i Hercegovine.

    “Jedinstvene vlade Bosne i Hercegovine nema. Postoji zajednička vlada u kojoj učestvujemo i mi. Učestvujemo ali nećemo priznati ni jednu značajnu, krucijalnu odluku te vlade do koje se dođe putem preglasavanje srpskog naroda i predstavnika srpske nacionalne zajednice“, rekao je 9. januara 1992. godine Radovan Karadžić.

    Milorad Dodik, 29 godina kasnije.

    “Ostajemo čvrsto pri stavu da ne učestvujemo o odlučivanju u Predsjedništvu BiH, Savjetu ministara i Parlamentu BiH, osim što predsjedavajući Savjeta ministara BiH Zoran Tegeltija mora da zakaže neke sednice te institucije. Ministri SNSD-a neće učestvovati u odlučivanju u Savjetu ministara BiH, osim što su danas učestvovali u donošenju odluke o privremenom finansiranju institucija BiH. Takva odluka je u interesu RS i ljudi iz RS, jer će njom biti omogućena isplata plata za oko sedam hiljada ljudi iz Republike Srpske“, rekao je 28. septembra 2021. godine Milorad Dodik.

    Radovan Karadžić,u svom obraćanju 9. januara 1992. navodi da jedinstvena BiH više nije moguća.

    “Povratka nema i mislim da niti ima mogućnosti na povratak na jedinstvenu Jugoslaviju, jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu niti ga konačno treba da bude. Ovo je proces, ovo je razvoj. Bosna i Hercegovina se diferencira”, otkrio je 9. januara 1992. godine Radovan Karadžić konačni plan.

    Milorad Dodik, trideset godina kasnije.

    “BiH neće moći opstati zbog istog razloga zbog kojeg nije opstala Jugoslavija. U BiH postoje tri naroda. Dva od njih, Hrvati i Srbi, jako su nezadovoljni. Muslimani žele stvoriti unitarnu državu u kojoj bi oni bili dominantan narod”, izjavio je Milorad Dodik 23. januara 2022. godine u intervjuu za španski list El Mundo.

    U svom govoru održanom 9. januara 1992. godine, Radovan Karadžić je govorio i o “mirnom razlazu”.

    “Mi se slažemo da sva rješenja donesemo mirnim putem i dogovorom. Ali nema više nikakve mogućnosti da neko govori u ime Bosne i Hercegovine a da to što on govori u ime Bosne i Hercegovine bude protivno bazičnim interesima opstanka srpskog naroda”, rekao je 9. januara 19912. godine Radovan Karadžić

    Milorad Dodik, tri decenije kasnije.

    “Došlo je vrijeme da pokušamo još jednom aktivirati mehanizam mirnog razlaza u BiH”, kazao je Dodik 24. maja 2022. godine.

    Radovan Karadžić je 9. januara 1992. godine posebno bio nezadovoljan izvještavanjem Televizije Sarajevo (iz koje je nastao BHRT.

    “Zar jedinstvena Bosna i Hercegovina ima šansu kada je pridjev –srpski-atribut-srpsko na TVSA i „Oslobođenju“ poprimilo pežorativan karakter. Je li to naša jedinstvena Bosna i Hercegovina, je li to naša jedinstvena televizija koju je najmanje u jednoj sredini izgradio i finansirao srpski narod”, rekaoje Karadžić u svom govoru.

    Aktualni predsjednik Republike Srpske o javnom servisu BiH.

    “BHRT nije objektivna televizija niti zajednički servis, već je, kad god može, protiv Srba”, izjavio je u aprilu 2022. godine Milorad Dodik.

    Ratni zločinac Radovan Karadžić je 9. jaunira 1992. godine govorio i o tendencijama da se u biH napravi “muslimanska država”.

    “Oni hoće da ostvare svoje nacionalne države. Slovencima je to uspjelo, Hrvati to pokušavaju da naprave na teritoriji koja zaista njima ne pripada, vjerovatno će na toj teritoriji i uspjeti. Muslimanima je po svoj prilici draža mala muslimanska Bosna i Hercegovina nego cijela Jugoslavija koja bi u isto vrijeme bila i muslimanska”, rekao je Karadžić 9. januara.

    Milorad Dodik, intervju za beogradsku Politku.

    “Muslimani u BiH manipulišu rezultatima popisa iz 2013. godine jer im je stalo da prikažu da ih je više od 50 odsto da bi stvorili islamsku državu u Evropi“, kazao je Dodik 3. jula 2016. godine.

    Radovan Karadžić o ministru vanjskih poslova BiH 1992. godine.

    “Zar jedinstvena Bosna ima šanse dok jedinstveni ministar inostranih poslova krstari Istokom i Zapadom i traži za Bosnu i Hercegovinu nešto što mi ne damo, od prijema u Zajednicu islamskih zemalja do drugih zahtjeva od kojih se kosa diže na glavi. Je li to naš ministar inostranih poslova? Nije. Jedinstvenog ministra vanjskih poslova više nema. To je njihov ministar vanjskih poslova”, kazao je Radovan Karadžić 9. januara 1992. godine

    Milorad Dodik, tri decenije kasnije o ministrici vanjskih poslova BiH.

    “Bisera Turković ni juče pred Savjetom bezbjednosti UN nije bila ministar inostranih poslova u Savjetu ministara, već izaslanik bošnjačke politike koju u Predsjedništvu zastupaju čak dva člana. Gospođa Turković je, moljakajući za nastavak protektorata u zemlji u kojoj je ministar, prevazišla Biseru koja je iz svijeta donosila urme dok su građani BiH iz Srbije dobijali vakcine i spasavali gole živote”, izjavio je Milorad Dodik 30 juna 2021. godine.

    Bitka za Dom naroda FBiH je ključna: Briselski Sporazum ne može biti proveden dok HDZ BiH kontroliše dvanaest federalnih hrvatskih delegata

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Sve dok HDZ BiH kontroliše dvanaest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH, provedba “Političkog sporazuma o principima koji će osigurati funkcionalnu BiH i i ubrzati evropski put BiH” bit će nemoguća. Prvo, lider HDZ-a BiH Dragan Čović, uz opozicione lidere iz Republike Srpske, ne prihvata tekst Sporazuma sve dok u njemu ne bude navedeno “legitimno predstavljanje”. A to, opet, znači da se ova stranka ne želi obavezati da će provesti tačku 5 Sporazuma u kojoj je navedeno da će politički lideri “konstruktivno će sarađivati ​​nakon izbora kako bi osigurali brzo formiranje nove zakonodavne i izvršne vlasti na svim nivoima vlasti u skladu sa zakonom propisanim rokovima”.

    Šta to, zapravo, znači u praksi?

    Otkako je prošli saziv Centralne izborne komisije BiH donio  Uputstvo o rasporedu delegata HDZ BiH dobio je šansu za apsolutnom kontrolom svih procesa i na Federalnom i na nivou Bosne i Hercegovine.

    Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat hrvatske nacionalnosti. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 skoro sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.

    S obzirom na to da Dragan Čović nije prihvatio briselski Sporazum, to znači da HDZ BiH nema obavezu da učini sve kako bi, nakon izbora, vlast bila konstituisana. A da bi, recimo, bila formirana Vlada Federacije BiH, nužno je, prethodno, izabrati predsjednika i dvoje potpredsjednika Federacije BiH. Njih, pak, predlažu Klubovi naroda u Domu naroda FBiH. Recimo, najmanje šest delegata, od ukupno 17 u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH, moralo bi potpisati kandidaturu Hrvata koji želi biti predsjednik ili potpredsjednik Federacije BiH. A bez potpisa predsjednika i potpredsjednika Federacije nije moguće imenovati Vladu Federacije. Tako ulazimo u začarani krug koji u potpunosti kontroliše HDZ BiH koji, trenutno, kontrolira dvotrećinsku većinu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Upravo zbog toga Federacija BiH i četiri godine nakon izbora nema novu Vladu. Teoretski, HDZ BiH ne mora imati nijednog zastupnika u Predstavničkom domu FBiH, da bi mogao blokirati izbor Vlade Federacije BiH. Dovoljno im je da iskontrolišu izbor hrvatskih delegata u kantonalnim skupštinama i postaju nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti.

    Da li postoji rješenje?

    U pet kantona Federacije BiH HDZ nema ključnu ulogu. U pitanju su Sarajevski, Zeničko-dobojski, Unsko-sanski, Bosansko-podrinjski i Tuzlanski kanton. Ali, prema Uputstvu CIK-a, ti kantoni daju ukupno pet delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH (pod uslovom da su oni izabrani u kantonalne skupštine). Tih  pet delegata nedovoljno je za rješavanje HDZ-ove blokade, jer ta stranka ima skoro pa sigurnih 12 delegata. No, ipak, postoji rješenje i za tu situaciju.  Idemo u Srednjobosanski kanton. Prema uputstvu CIK-a, SBK daje ukupno šest delegata u Dom naroda FBiH, od čega tri Hrvata, te po jednog Bošnjaka, Srbina i delegata iz reda ostalih. Skupština SBK broji 30 delegata. Prema rezultatima iz 2018. godine, probosanskim strankama (SDA, SDP, SBB, DF i NB) pripada 20 mjesta, dok dva HDZ-a imaju deset zastupnika.

    Ako se pogleda nacionalna struktura delegata, može se vidjeti da se njih deset izjasnilo kao Hrvati. Oni, dakle, između sebe biraju tri delegata Hrvata koji će SBK predstavljati u Domu naroda  FBiH. Svih deset zastupnika su kandidati, a nakon  glasanja, njih troje, sa najvećim brojem glasova postaju delegati. E, sada dolazimo do rješenja. Ukoliko bi, recimo, probosanske stranke od svojih dvadeset zastupnika u SBK imale četvero koji se izjašnjavaju kao Hrvati, to znači da bi, sasvim sigurno, iz tog kantona mogao biti izabran jedan delegat u Dom naroda FBiH koji nije od kontrolom HDZ-a BiH. Sa tim delegatom iz SBK-a, a u zbiru sa preostalih pet delegata iz drugih kantona (Ze-Do, TK, USK, BPK i KS), probosanske stranke bi došle do ukupno šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. To bi značilo da HDZ BiH više ne može ucjenama blokirati formiranje Vlade FBiH. Osim toga, HDZ BiH u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH ne bi više imao četiri delegata, već bi bio “sveden” na tri. Time bi im se oduzela i “entitetska” većina koja je potrebna za izglasavanje odluka u Domu naroda BiH.

    No, za realizaciju ove mogućnosti, nužno je zajedničko djelovanje svih stranaka sa sjedištem u Sarajevu. A sve te stranke su prihvatile Politički sporazum u Briselu.

    Analiza Miodraga Vlahovića: Rezolucija UN o Srebrenici i sramota crnogorske Vlade

    Piše:
    Miodrag Vlahović
    -

    Kada je, u mandatu 42. Vlade Crne Gore, premijera Zdravka Krivokapića, ministar pravde Vladimir Leposavić, bio smijenjen zbog svoje izjave u Skupštini da se Srebrenici u julu 1995. nije dogodio genocid, teško je bilo pretpostaviti da će to pitanje ikada više opterećivati crnogorsku političku “elitu”, bar kada se radi o većini parlamentarnih stranaka.

    Istina je da je i prilikom usvajanja Rezolucije Skupštine Crne Gore o genocidu u Srebrenici, u junu 2021, bilo uzdržanih i onih koji su bili protiv (da podsjetimo: 55 je glasalo za, 18 protiv, 6 uzdržanih), ali se smatralo – sada je jasno: preuranjeno i bez osnova – da je to pitanje, uprkos otporu i teškoj nelagodi predstavnika velikosrpske nacional-šovinističke politike, zauvijek prevaziđeno u kontekstu zvanične crnogorske politike i pozicije povodom tog ‘magnum crimen’-a.

    Gotovo tri godine kasnije, inicijativa Njemačke i Ruande, da se u Ujedinjenim Nacijama usvoji dokument koji će komemorisati, na odgovarajući način, tragične događaje i genocid u Srebrenici, kojoj se, u međuvremenu, u svojstvu “ko-sponzora” priključio veliki broj značajnih članica UN, ali i manjih zemaja, sa praktično svih kontinenata, među kojima su i sve zemlje bivše Jugoslavije i regiona Zapadnog Balkana koje imaju stolicu u svjetskoj organizaciji.

    Sve, osim Srbije i osim Crne Gore.

    Ideologija, logika i retorika vlasti u Beogradu, tim povodom, ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Vehementno odbijanje režima Aleksandra Vučića, i njegovih službi, medija i uslužnog partnera/predvodnika – Crkve Srbije, po obrascu koji u svemu liči na Putinove mehanizme i poluge moći, je neizbježna rezultanta svega što su, ne samo posljednjih dvanaest godina vlasti u Srbiji, već i u mnogo dužem periodu, pa čak i prije genocida u Srebrenici, bile odrednice zvanične srpske ideologije i politike.

    Vučić će, čak, u Njujork poslati “tim za borbu protiv Rezolucije”, a njegovi nastupi na Savjetu bezbjednosti UN i izjave u kuloarima će imati tragi-komične posljedice. Srpski diplomatski poraz je vidljiv svima, pa čak i ostrašćenim medijima u Srbiji, koji (još uvijek) ne nalaze formulu da ga pretvore, po običaju koji srpskoj političkoj kulturi nije stran – u slavnu pobjedu, sa mnogo junačkih žrtava.

    Sve to nije pozitivno uticalo na stavove, pozicije i ponašanje predstavnika 44. crnogorske vlade, koju, u ovom segmentu aktivnosti, pored premijera Milojka Spajića, predstavlja ministar vanjskih poslova Filip Ivanović. Naprotiv – i kedan i drugi su, svojim istupima, pokazali da je revizionistički i negatorski odnos prema istini o genocidu u Srebrenici u Crnoj Gori itekako živ i žilav.

    Na sceni je, dakle, kada se radi o razumijevanju genocida i u formulisanju zvaničnog stava, opšta politička, socijalna i kulturna regresija zabrinjavajućih razmjera, koja pokazuje duboku kontaminiranost crnogorskog društva i politike nacionalističkim i nacional-šovinističkim idejama, koje se uglavnom prepoznaju u sintagmi “srpski svet”.

    Na sceni je i nova taktika političkih snaga koje ne žele da Crna Gora bude ko-sponzor Rezolucije UN. Oni ne negiraju srebrenički genocid, kako to eksplicitno i gorljivo ponavlja režim u Beogradu i, pored ostalih, srpsko-ruske medijsle ispostave u Crnoj Gori, već su se opredijelili da o tome ćute i ignorišu da problem uopšte postoji.

    Takvu vrstu pokušaja je prvi iskazao ministar vanjskih poslova g. Ivanović, čiji je nastup u Skupštini (“zašto bi Crna Gora bila ko-sponzor, kada to – u tom trenutku – nije bila ni Bosna i Hercegovina?”), što je naišlo na ubojit odgovor pro-evropske opozicije.

    Ni premijer, g. Spajić, nije bio ništa bolji: njegovo upravo nekulturno i nevaspitano ponašanje kada ga je o tome na press-konferenciji upitao novinar Al Jazeera Balkans, samo je potvrdila mučnu istinu: ova Vlada Crne Gore ne želi da se Rezolucija spominje, a kamoli da javno iskaže svoj stav podrške. Ko-sponzorstvo, sada je i to jasno, ne dolazi u obzir.

    Tako su crnogorske diplomate, kojecradevu Stalnoj misiji Crne Gore u UN, među rijetkima (pored, uz puno poštovanje, rijetkih afričkih i azijskih zemalja) koji uopšte nemaju ni stav, ni znanje o tome kako će glasati kada Rezolucija konačno bude na dnevnom redu – a sada je jasno da će to biti sredinom maja ove godine, zbog dodatnih konsultacija o nekim formulacijama u samom tekstu.

    Političke implikacije na Crnu Goru povodom ove situacije su, dakle, zabrinjavajuće jasne.

    Prvo, došlo je do tihe, ali efikasne regresije u pogledu odnosa crnogorske politike prema nekim nespornim civilizacijskim pitanjima i problemima.

    Drugo, uticaj iz Srbije – politički, ideološki, bezbjednosni i propagandni – je pojačan. On nije više tako vidljiv “prima facie”, ali je vrlo djelotvoran. Singronizovana aktivnost čitave lepeze promotera i “proksija” – od medija do Crkve Srbije – ostvarila je veliki na političke strukture.

    Treće, sâma struktura vlasti je dobila novi balans: zvanično vodeći Pokret Evropa sad (PES) je, zapravo, postao zavistan od stavova, mišljenja i interesa koalicija Zajedno za budućnost Crne Gore (ZBCG), koju predvode Vučić-Putinovi epigoni i pratioci Andrija Mandić i Milan Knežević. Spajić je samo ‘frontman’ u orkestru u kojem drugi određuju notne partiture. Njegovo ignorisanje teških političkih pitanja postaje farsično.

    Četvrto, u susret najavljenoj rekonstrukciji Vlade i mogućnosti da Crna Gora dobije tzv. IBAR (tj. izvještaj o ispunjenju privremenih uslova) od strane EU – pokazuje se da je, i u tim procesima, PES bliži poziciji političkog taoca, nego kapetana koji suvereno upravlja crnogorskim državnim brodom.

    Na kraju, peto, tu je i zapadni dio međunarodne zajednice, koji sve to posmatra sa dozom inercije, koja zabrinjava svakoga, a najviše pro-evropsku i prozapadnu crnogorsku opoziciju.

    Razlozi za podršku i za ko-sponzorstvo Crne Gore Rezoluciji UN o genocidu u Srebrenici su jasni, i na dnevno-političkoj, ali, još i važnije, strateškoj i istorijskoj ravni. Oni se, naravno, tiču i činjenice da je Crna Gora multi-etničko i multi-konfesionalno građansko društvo, tj. da takvo treba i da ostane. Radi se, dakle, o najvažnijem segmentu budućnosti svih koji žive u Crnoj Gori.

    I upravo zbog tih vrijednosti i principa je ugrožena, tj. elimisana mogućnost ko-sponzorstva od strne vlade u Podgorici. Taj momenat, dakle, pokazuje svu dramatiku i težinu političkog i bezbjednosnog stanja u Crnoj Gori.

    Aktuelna vlast, svrstana uz Beograd i Kremlj, ne izdaje samo crnogorsku tradiciju i istoriju. Ona je izdajnik i budućnosti suverene i nezavisne Crne Gore.

    (Miodrag Vlahović je bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore i bivši crnogorski ambasador u SAD-u)

    O izbornim rezultatima i postizbornim koalicijama: Konkurs za bosanskog Dritana je otvoren

    Piše:
    Reuf Bajrović
    -

    Bosna i Hercegovina je zemlja koja je po mnogo čemu jedinstvena. Na primjer, to je jedina demokratska zemlja na svijetu u kojoj izborni rezultati nisu glavna (ili čak jedina!) tema u izbornoj noći. Visoki predstavnik Kristijan Šmit, kao neizabrani strani zvaničnik, je odlučio u izbornoj noći promijeniti izborni rezultat i poništiti demokratsku volju birača. Njegova odluka, koja nameće selektivne izmjene Ustava Federacije BiH, oduzima demokratskoj većini pravo da izabere vlast kakvu želi. Čak štaviše, Šmit je zacementirao pravila kojima ultradesničari iz HDZ ne mogu biti izbačeni iz vlasti — iako predstavljaju demokratsku manjinu. Šmitova drska intervencija podsjeća na poteze kolonijalnih upravnika iz devetnaestog vijeka i ukazuje na potpuni prijezir prema volji građana BiH koji su glasali tako da je bilo moguće zaobići HDZ prilikom formiranja vlasti.

    Obzirom na novostečenu poziciju koja HDZ-u daje komociju da odluči kad i kako će biti formirana vlast, ova stranka je putem medija koji su joj bliski otvorila svojevrsni konkurs za koalicione partnere. Lista zahtjeva koju HDZ ima je takva da oni koji su spremni da je makar djelomično ispune moraju pristati na poziciju izdajnika naroda i države kojoj pripadaju. Nešto slično se desilo u Crnoj Gori nakon izbora 2020. kada se na čelu vlasti našao izvjesni Dritan Abazović; za manje od dvije godine, ovaj se bivši predstavnik “građanske Crne Gore” uspio upisati u stranice istorije Balkana na kojima su prethodno upisani Sejdo Bajramović i Fikret Abdić. HDZ sada traži sarajevske dritane koji će biti spremni da obuku političke uniforme zločinačkog Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i izvrše ono što Bobanove trupe nisu mogle da postignu tokom udruženog zločinačkog poduhvata.

    Druga sličnost sa onim što se desilo nakon 2020. u Crnoj Gori je pokušaj dijela međunarodne zajednice da najjaču stranku sa probosanske strane istisne iz vlasti, vjerovatno kao kaznu za odbijanje izmjena izbornog zakona koje je Šmit odlučio nametnuti. Crnogorski DPS i bosansko-hercegovačka SDA su stranke koje trideset godina imaju ključnu ulogu na raznim nivoima vlasti i koje se vežu sa nizom korupcijskih afera. Ali su u isto vrijeme i stranke koje predstavljaju najveći dio stanovništva i koje su na historijskim prijelomnicama bile na čelu država koje će se odvojiti od Jugoslavije. Navodni obračun sa korupcijom je isprika za politiku izbacivanja ove dvije stranke iz vlasti na način na koji je to rađeno sa Radikalima u Srbiji tokom vladavine DS. Ignorisanje korupcije u redovima HDZ i SNSD u BiH, kao i DF i URA u Crnoj Gori, je jasan indikator da da se radi o političkoj šarenoj laži za naivne. Kako je moguće zaboraviti brojne afere u kojima je Dragan Čović glavni učesnik? U kojem to svijetu neko može korumpiranog dušmana države u kojoj živi prihvatiti za partnera samo da bi se dokopao vlasti i slušao neprijatelje naroda kojem pripada? To je moguće samo u svijetu svjesnih izdajnika kao što je Dritan Abazović.

    Probosanski politički faktor će se uskoro suočiti sa nepobitnim dokazima da se pod egidom borbe protiv korupcije uništava onoliko državnosti BiH koliko je preživjelo genocid i agresiju. Strani mentori bosanskih dritana su ljuti što su morali otkriti sopstveno saučesništvo u pokušaju konačne palestinizacije tako što je Šmit izašao na političku čistinu i potegnuo za bonskim ovlastima po uzoru na nacističke nadzornike u Nedićevoj Srbiji i NDH.

    Nema sumnje da će se sastav vladajuće koalicije znati tek kada budu izabrani svi delegati u Klubu Bošnjaka u Parlamentu FBiH. Šmit je nametnuo nova pravila koja su trebala da zabetoniraju HDZ u vlasti kad je na samom početku brojanja glasova bilo jasno da Bećirović uvjerljivo vodi protiv Izetbegovića. Da su sačekali još koji sat postalo bi jasno da će dizanje praga za izbor Predsjedništva FBiH sa šest na 11 delegata u isto vrijeme pogodovati i SDA i DF, koje su htjeli da kazne zbog nepristajanja na izmjene Izbornog zakona. Vrlo je moguće da, zbog rezultata na kantonalnom nivou, sama SDA bude mogla da izabere 13 od 23 bošnjačka delegata i time dođe u istu poziciju na nivou FBiH kao i HDZ. U tom slučaju će bosanski dritani morati dobiti dodatnu javnu podršku u vidu pritiska na delegate SDA, DF i SBiH da promijene dresove i omoguće da HDZ dobije partnere koji su očito spremni da ispune uslove konkursa koji je Čović raspisao za ulazak u vlast.

    Bez obzira na ishod političke bitke za Dom naroda, Šmitovo nametanje je i najskeptičnijim posmatračima pokazalo da Europska konvencija o ljudskim pravima ne vrijedi za većinsko bošnjačko stanovništvo u BiH. Naime, kako je moguće da se koriste Bonske ovlasti da se direktno krše odluke Strazburškog i BiH sudova u presudama Sejdić-Finci, Šlaku, Zornić i Komšić? Moguće je samo ako konvencije o ljudskim pravima ustvari ne važe za one koji su većina u BiH. Glavni zapadni igrači su odlučili da više nije moguće kriti se iza političkih kriterija za ulazak u EU, što decenijama slušamo u slučaju Turske, Albanije i Kosova. U BiH su demografske promjene prijetile da zemlju oslobode okova iz Dejtona, i da omoguće demokratskoj većini da uspostavi vlast bez ucjene islamofoba iz HDZ. Zapad je natjeran da pokaže jasno i glasno da su mu draži crnokošuljaši nego, kao što moj bivši prijatelj Edvard Džozef ogavno reče, “bošnjački demografski oportunisti”.

    U nedjelju naveče smo svjedočili onom licu Zapada koji smo gledali od 1992. do 1995. kada je otvoreno pospješivao genocid. Trideset godina kasnije se zbog neuspješnog genocida prešlo na zavođenje aparthejda. Bosanski dritani imaju zadaću da rade ono što su radili domaći kolaboracionisti Pitera Bote u Južnoj Africi.

    (Autor je bivši ministar energetike u Vladi bh. entiteta Federacija BiH, a trenutno je kopredsjedavajući Američko-evropske alijanse, think tanka sa sjedištem u Vašingtonu. Tekst je izvorno objavljen na stranici turske novinske agencije Anadolija, servis na bosanskom jeziku). 

    Schmidtov novi “gaf”: “BiH ima zajedničku državnost”

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    “Bosna i Hercegovina ima zajedničku državnost. A ona ide u Evropu i ona mora odlučiti šta je važno i za Federaciju i za Republiku Srpsku i rekao bih i za Brčko jer to je osnova Bosne i Hercegovine”, rekao je u četvrtak, tokom gostovanja na BHRT-u visoki predstavnik Christian Schmidt.

    Šta je mislio pod sintagmom “zajednička državnost” nismo uspjeli saznati.

    Politicki.ba obratio se Uredu visokog predstavnika s molbom za tumačenje ove kovanice.Odgovoreno nam je da oni to ne rade. Ne interpretiraju visokog predstavnika.

    Za razliku od “genocide style situation” u Srebrenici, kako se na engleskom u Budimpešti izrazio Schmidt, visoki predstavnik je danas na BHRT-u govorio na njemačkom jeziku.

    Kontaktirali smo i nekoliko stručnjaka ustavnog prava. Svi su bili iznenađeni sintagmom “zajednička državnost” i nisu je mogli rastumačiti. Jednostavno, prvi put su je čuli! A Schmidt je po obrazovanju pravnik.

    I on voli istaći svoju pravnu naobrazbu. Šta mu,onda, znači ova sintagma?

    Posebno je to upitno u kontekstu nastavka njegovog govora.

    U tom dijelu on govori o pristupanju EU, BiH koja odlučuje “šta je važno” kako za oba njena entiteta, tako i distrikt Brčko.

    Takav kontekst nameće odgovor da se “zajednička državnost”, dakle, “crpi” iz entiteta i distrikta.

    Ustavni stručnjaci s kojima smo razgovarali uglas ističu da to nije tačno.

    Kažu da ni entiteti, a pogotovo Brčko, nisu države. Niti mogu biti.

    Da li je u pitanju “gaf”, čemu Schmidt jeste sklon, ili namjerno plasiranje nove kovanice, poput one Carla Bildta o “zajedničkim institucijama” zbog čega je čak morao intervenirati i Ustavni sud Bosne i Hercegovine i poništiti tu sintagmu, vidjet ćemo.

    Schmidt je danas imao dva veća medijska istupa.

    U drugom, u razgovoru za Oslobođenje, rekao je i ovo:

    “Zbog toga i preporučujem da se ne pogubimo u pitanju koja je partija izvukla neku korist, nego da vidimo da li se može legitimno raditi i da li se mogu demokratskim putem donositi zakoni”.

    Tek je ova izjava, data u kontekstu proglašenja Vlade entiteta F BiH, daje osnova za nove i nove kontraverze i žučne rasprave…

    Prošla je 2023.: Godina bosanskih dritana

    Piše:
    Reuf Bajrović
    -

    Kristijan Šmit je nametanjem vlasti u FBiH obilježio 2023. Osim što je ovo prvi puta u historiji BiH da je OHR nametnuo vlast, i drugi put da VP donosi odluku kojoj se protivi većina građana BiH-nametanje izbornog zakona u izbornoj noći 2022. je prva takva odluka, Šmit se upisao u crne stranice naše historije poništavajući bošnjački veto Refika Lende.

    Najžešći zagovornici konsocijativnih ustavnih rješenja Arenda Lajpharta decenijama tvrde da je etnički veto najvažniji element kojim se čuva mir i stabilnost u post-ratnim društvima. BiH je prvi slučaj konoscijacije ikada u kojem je ustavom zagarantovani etnički veto poništen-i to upotrebom sile.

    Time je debata o budućnosti, ali prošlosti BiH, dobila sasvim novu dimenziju jer su isti oni zagovornici “prava naroda” i “legitimnog predstavljanja” zdušno podržali izbacivanje velike većine Bošnjaka iz vlasti suspenzijom ionako silom nametnutog ustava. Poruka Bošnjacima kao narodu je da nemaju građanska, niti etnička, prava zato što ih se ne smatra ljudskim bićima sa jednakom vrijednošću iako su demografska većina u BiH. Aparthejd, dakle.

    Domaći akteri koji su saučestvovali u Šmitovom nametanju su uveli novu političku praksu legitimiranja dritanovskog djelovanja. Zadnji koji je otvoreno stao protiv velike većine naroda s kojim dijeli kulturno-vjerski identitet je regionalno bio upravo Dritan Abazović, u BiH je to bio Fikret Abdić.

    To što predstavnici tri stranke koje je Šmit nametnuo kao vlast nisu uzeli puške u ruke da ubijaju svoj narod i državu ne znači da im možda namjera nije slična, jer nije da se nisu odali pravom nasilju. Fizički napad NiP-ovog Halila Bajramovića na aktivistu NES-a je bio isključivo politički motivisan i na kraju prihvaćen od strane stranaka trojke kao legitiman dio postizanja njihovih ciljeva jer Bajramović nikada nije sankcionisan na bilo koji način.

    Poslije države BiH je SDA svakako najveći gubitnik protekle godine. Ne samo zato što je izgubila vlast na silu, nego zato što se pokazalo da naprosto nije bila historijskom dorasla trenutku.

    Da je SDA bila spremna na djelić onoga što Dodik svakodnevno govori da će raditi, niti bi BiH imala ovaj anti-bošnjački nametnuti ustav, niti bi SDA bila opozicija. Naprosto, zablude da će vezama sa lokalnim HDZovcima uspjeti umoliti Čovića da ih primi u vlast su samo signalizirale i Šmitu i Čoviću da će SDA nametanje mirno prihvatiti. Nakon 20 godina neprekidne vlasti je SDA bila zrela da bude u opoziciji, ali je nažalost interes države nalagao da se nagon SDA za vlašću podrži jer se time osnaživala borba protiv nametanja Šmitovih rješenja.

    Na kraju se pokazalo da se SDA više boji stranih zvaničnika nego što voli vlast ili je spremna da rizikuje za dobrobit države. Svoju poziciju je SDA dodatno pogoršala izbacujući NES iz vlasti u HNK i USK. Isto se može reći za predstavnike Islamske zajednice koji su bili konfuzni i pasivni u ključnim trenucima.

    Komšićeva DF-GS koalicija je od početka do kraja bila poštena prema BiH. Uprkos apsurdnim optužbama za radikalizam od strane medija iz Sarajeva, ključni ljudi su od početka do kraja ukazivali na ono što Šmit sprema i na katastrofalne posljedice prepuštanja sudbine države i naroda njemačkom ministru sa nacističkim simpatijama.

    Stranke NES i SBiH su u ključnom trenutku stavile interese države ispred ličnih interesa napuštajući stranke trojke da same oponašaju ‘abdićevce’.

    Velika većina medija sa sjedištem u Sarajevu je refleksno podržala nametnutu vlast. Količina servilnosti u nekim redakcijama sarajevskih medija je obrnuto proporcionalna suštinskom znanju o pitanjima o životne važnosti za BiH. Mahom mlađi urednici i novinari svoje lične frustracije socijaliziraju zloupotrebom novinarske uloge u društvu na štetu naših zajedničkih interesa, ali posebno interesa naše djece koja će dugo plaćati greške iz 2023. zahvaljujući prokletstvu onoga što se naziva u društvenim naukama naziva path dependency.

    Jedini gori od medija su predstavnici sve krupnijeg kapitala iz dijelova BiH koje je Armija RBiH oslobodila. Taj nivo indiferentnosti prema sudbini države u kojoj su se obogatili nema historijsku paralelu. Bingo koji im je bosanska sloboda, posebno ekonomska, omogućila misle da će zaštiti u srpsko-hrvatskom kondominijumu koji se uz njihovu prešutnu saglasnost stvara od države BiH. Loša vijest za njih je da će sljedeće žrtve pravosuđa pod kontrolom Dodik-Čović biti upravo vlasnici krupnog kapitala sa orijentalnim imenima.

    Ipak, najodgovorniji za stanje u kojem se nalazi država je Denis Bećirović. Prvi i jedini potez koji je napravio u 2023. je preglasavanje Željka Komšića zajedno sa Željkom Cvijanović. Denis se sprema da narod uvjeri da on nije dritanski djelovao, iako oni koji prate politiku znaju da je maligniji po budućnost naše djece od Dine i Nermina zajedno. Nakon što je prošli put kad je imao vlast zabetonirao rezultate genocida i od Bošnjaka u manjem entitetu napravio građane trećeg reda glasajući za sramotni Zakon o prebivalištu, sad se sprema da praveći novu stranku spasi ‘dritane’ iz Trojke. Jer svaki glas za Denisa će biti glas za opstanak srpsko-hrvatske Bosne.

    2023. je politički najgora od 1995. Nadajmo se da će narod nešto naučiti iz nje.

    (NAP)

    1...242526...57Stranica 25 of 57

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj