Facebook Twitter Youtube
    Popularni članci

    Analize

    Kolumna Vildane Selimbegović: Putinova (ne)ispunjena obećanja

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Izborna utrka u Bosni i Hercegovini ulazi u finale kampanje, u dane kada najveći broj neodlučnih donosi odluku ne samo za koga će glasati već i hoće li uopće izaći na izbore. I dok je u demokratskom svijetu posve uobičajeno da se anketama ispipava puls birača, što se odnosi i na region, kod nas je jedino u javnost procurilo ispitivanje obavljeno za potrebe međunarodne zajednice i to negdje sredinom ljeta, te svesrpska anketa u kojoj je s obje strane Drine pobijedio Vladimir Putin.

    Mrtva trka

    Ako i rade istraživanja, stranke ih kriju, no uprkos tome, jasno je zapravo da je najneizvjesnija utrka za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i za predsjednika Republike Srpske. Po onom što ipak curi, mrtva trka između Denisa Bećirovića, iza koga je stala većina opozicionih partija, i SDA-ovog kandidata Bakira Izetbegovića neizvjesnim čini ishod i za drugog člana Predsjedništva BiH iz Federacije. Upravo je po onom istraživanju koje je Ipsos radio za međunarodnu zajednicu Borjana Krišto bila izjednačena sa Željkom Komšićem, što je izgleda za rezultat dalo dodatno minimiziranje vlastite kandidatkinje od partija okupljenih oko HDZ-a, ali i tumačenja koja stižu iz Hrvatske i koja se svode na objašnjenje da bi njezina pobjeda izbila ključni argument HNS-u u razgovorima oko izmjena Izbornog zakona BiH?!

    U RS-u, pak, Jelena Trivić navodno neznatno vodi ispred Milorada Dodika, što je poredak i u onoj svesrpskoj anketi u kojoj je Aleksandar Vučić prvi iza Putina. Stoga, valjda, baš nikog i ne čudi što Dodik ovih dana iz svih raspoloživih sredstava nervozno napada na Trivićku, sve spremajući se da usred kampanje ode u Moskvu: posjeta bi trebala biti realizirana sutra ako Putin ne bude imao prečih poslova, a i ako se pojave – vidjeli smo u Sankt Peterburgu – Dodik će strpljivo čekati svojih pet minuta.

    Čini se da uvertirom u Bijeljini lider SNSD-a i aktualni član državnog Predsjedništva BiH nije naročito zadovoljan. Iako je ponudio kompletan svoj ratnohuškački repertoar, iako je i Vučić nastojao odapeti dovoljan broj otrovnih strijela na Zapad i Evropu, srbijanski je predsjednik Dan srpskog jedinstva završio na BNTV-u, mediju koji lider SNSD-a godinama šikanira, zabranjujući mu čak pristup oficijelnim događajima i koji je nebrojeno puta proglasio “izdajicama i mrziteljima srpstva”. Treba li napominjati da je i Dodik, kao i ostatak bosanskohercegovačkog auditorija, strpljivo čekao da prođu kadrovi srdačnog dočeka srbijanskog predsjednika, razmjene poljubaca s vlasnikom BNTV-a Vladimirom Trišićem, da bi čuo Vučićev nastup u kome je potcrtao da je – kao i obično – svoj dolazak u BiH najavio kako je i red u glavnom gradu naše zemlje. Ne znam je li se zacrvenio zbog vijesti da se Vučić sa političarima iz Sarajeva redovito čuje, ali je jasno kao dan da nije mogao ostati ravnodušan na njegovu konstataciju da se u izbore neće miješati i – ono najvažnije – da jednako poštuje i vlast i opoziciju. Zato je Dodiku odlazak u Moskvu i slikanje s Putinom pitanje časti koliko i kampanje, tim prije što je nedvojbeno svjestan koliki politički teret ovim putovanjem navaljuje na pleća ne samo Bosne i Hercegovine u čijem državnom vrhu participira i u kome se rezolutno protivi svakoj najavi bilo kakvog prozapadnog iskoraka već i Srbiji, kojoj curi vrijeme provedeno na dvije stolice – onoj evropskoj obećavajućoj i onoj ruskoj, kojoj se zaklinje.

    Rat u Ukrajini promiješao je političke karte i ma koliko ove rane jeseni u Evropi bilo moderno otkrivati i tražiti olakotne okolnosti za rusku agresiju, mehanizmi su davno pokrenuti, Evropska unija zaoštrava izolaciju Rusije i pritom je sve osjetljivija na neodlučnost poput one koju službeni Beograd jednako ispoljava. Dodikov odlazak Putinu pod noge stoga samo njega podebljava kao simpatizera ratova i učvršćuje mu davno osvojene pozicije na crnim listama. Ubroji li se uz to i ono njegovo, ispostavilo se ni u SNSD-u podržano, posve bespotrebno vrijeđanje i agremansko ponižavanje njemačkog ambasadora, Dodik zapravo postaje ozbiljan problem ovog dijela Balkana, pri čemu uopće ne uzimam u obzir podatak da mu je savjetnik, važniji i od notornog Milana Tegeltije, ruski ambasador u BiH Igor Kalabuhov, s kojim skupa drvi o “miješanju stranaca u unutrašnje državne poslove”.

    Njemačka je – za one koji ne znaju – ključni ekonomski partner gotovo svih zemalja Zapadnog Balkana, u Srbiji zapošljava više od 20.000 ljudi, dok su, recimo, ruske investicije u našu zemlju na jedva četiri posto (27 zemalja EU investira iznad 64 posto ukupnih stranih investicija u BiH). Pa i da su sve ruske u RS, opet je u ovom entitetu peti investitor, iza Srbije, Italije, Austrije i Velike Britanije. Najsnažnije uporište Rusije u BiH je u Optima grupi, najvećoj naftnoj kompaniji u našoj zemlji, u 100-postotnom vlasništvu Rusije. Još u onoj kampanji iz 2014. godine Dodik se slavodobitno hvalio Putinovim obećanjima o instantnih 70 miliona eura, pa potom još 250 miliona u narednim godinama (valjda dok on bude na vlasti). Iz Rusije su umjesto miliona u RS (u Federaciji su od Daytona ionako zanemarivo prisutni) stizale samo glavobolje i svako malo polagani kojekakvi kameni temeljci. Nije manjkalo Noćnih vukova koji su se vozikali po našoj zemlji, biznismena obavještajne provenijencije i lica sa Interpolovih potjernica kojima je morao biti uskraćen ulazak u BiH. Zauzvrat, Dodik je nastojao biti dobar domaćin, toliko susretljiv da je ruskom ministru spoljnih poslova Sergeju Lavrovu u znak zahvalnosti što mu je pristao biti i lični gost poklonio ukradenu ukrajinsku ikonu, koja je, na kraju balade, u koferu stranački odanog ambasadora ponovo vraćena u Sarajevo, no istraga o ovom skandalu nikada nije okončana.

    Pomaganje Dodikove kampanje

    Epilog Putinovih neispunjenih obećanja Dodiku bili bi podaci FIPA iz 2021. koji pokazuju nulu konvertibilnih maraka ruskih ulaganja u RS da nije Glasa Amerike, koji je prošle sedmice objavio da oni milioni ipak nisu pusti snovi: pozivajući se na državnu administraciju, novinari su objavili podatak o frapantnih više od 300 miliona distribuiranih iz Rusije. Po sadašnjem kursu, to je ona ukupna svota koju Dodik u Putinovo ime spominje od 2014. godine, samo što nije riječ o podršci ekonomiji i razvoju i nije u pitanju samo Republika Srpska. To je, naime, ukupna suma koju je Rusija dala političkim partijama u deset zemalja i to baš od 2014. Od onih koje se nas tiču je Dodikov SNSD i crnogorski Demokratski front. “Među primjerima koji su izneseni, prije izbora 2018. godine u BiH, Konstantin Malofejev tajno je pomagao finansiranje predsjedničke kampanje Milorada Dodika. Taj primjer pokazuje da Rusija nije ispunila obećanje da ulaže u ekonomski razvoj Republike Srpske, već je umjesto toga omogućavala korupciju vladajuće stranke i stvorila nejednake uslove za opozicione stranke”, naveo je izvor iz administracije SAD-a. U Crnoj Gori DF se pokazao otprilike onim što je SNSD u BiH, dakle partija koja čini sve da zemlja bude nestabilna. A to i jeste ruska politika na Balkanu, koju je prozreo čak i Nenad Nešić, lider DNS-a, čiji se predizborni spot igra astronomijom da bi završio porukom: Dosta smo gledali Velikog medvjeda.

    Patrijarh srpski Porfirije: Vučić u mantiji!

    Piše:
    Damir Rastoder
    -

    Na nedavnom skupu u Bijeljini, gdje se inače obilježavao Dan srpske zastave, trojica najistaknutijih političkih i crkvenih lidera u Srba, izgovorili su isti sadržaj u različitim pakovanjima. Zapravo, iznijeli su nešto što bi se moglo označiti kao nacionalni plan za 21. vijek, mada ništa nije rečeno što već nismo znali ili što već neko prije njih nije pokušao.

    Milošević je izgubio ratove koje je vodio devedesetih godina, ali ideja Velike Srbije, zbog kojih su vođeni, očito nije poražena. Naprotiv, živahnija je i aktuelnija nego ikada ranije.

    Potvrda toga je i spomenuti tulum u Bijeljini. Na njemu je Dodik ponovio da će se Srbija i Republika Srpska kad-tad ujediniti, Vučić zakukuljeno i zamumuljeno zavapio da “mira i stabilnosti nema dok svi Srbi ne stanu pod jednu zastavu”, da bi patrijarh SPC poentirao sa konstatacijom da su “granice promenljive”.

    Bez obzira što govore sa različitih pozicija, svi gađaju u istu metu i teže jednom cilju, a to je proširena Srbija. Nikakvih dilema tu više ne bi trebalo biti nakon ovakve ekspanade trojice najprominentnijih Srba. To posebno važi za nas u Bosni i Hercegovini, ali i Crnu Goru i Kosovo koji su predmet permanentne destabilizacije iz Beograda. I koji su viđeni kao dio srpskog sveta ili otvorenog Balkana, sasvim svejedno, piše politicki.ba.

    Ovo bi trebalo biti i signal za uzbunu u međunarodnoj zajednici, ali se nažalost to neće desiti, jer moralna, politička i intelektualna potkapacitiranost ljudi koji danas vode najmoćnije države na svijetu je zastrašujuća.

    Upravo, ta inferiornost, površnost i uspavanost su probudili Putina i druge orbane i vučiće širom svijeta, pa i naše regije.

    Nismo sigurni, međutim, kako bi i sadašnji impotentni svijet reagirao da je, recimo, reis Kavazović izgovorio apsolutno iste riječi kao Porfirije.

    Tada bi se vjerovatno oglasile mnoge ambasade koje bi u tome prepoznale panislamističke ambicije i hegemonističke tendencije.

    Ali kad to kaže prepodobljeni i slatkorječivi patrijarh onda zavlada muk. Bez riječi osude, a kamoli upozorenja. A Porfirije i Vučić su samo lice i naličje iste velikosrpske priče. To samo nisu vidjeli brojni intelektualci u Zagrebu, koje je Porfirije zaslijepio svojim “ekumenistickim porukama”,kao što ne vide ni Eskobar, Lajčak i druge međunarodne birokrate, koje Vučić “prevodi žedne preko vode”.

    Koristeći Ćosićevu maksimu da je “laž srpski državni interes”, ovaj političko-vjerski dvojac, prostim šibicarskim metodama će za svačije uši imati prilagođenu muziku. Priča će se svakako mijenjati, ali će cilj ostati isti.

    Patrijarh će slavodobitno reći da se on i Zagreb na poseban način vole, dok njegov stvarni šef Vučić cijelo ljeto vodi otvorenu kampanju protiv odlaska Srba na hrvatsko primorje. Milošević je devedesetih godina imao, u političkom smislu, skoro cijelu Crkvu protiv sebe, uključujući i tadašnjeg patrijarha Pavla.

    Danas Vučić, zahvaljujući Porfiriju ima potpunu kontrolu nad SPC.

    Dobro upućeni u crkvene poslove tvrde da nijedan vladika SPC ne može biti imenovan u bilo kojoj eparhiji ukoliko tu odluku prethodno ne aminuje predsjednik Srbije. Vučić obilato koristi Porfirija i oko drugih pitanja, bilo da se radi o Kosovu i Crnoj Gori, ili problema nastalim zbog organizacije Evroprajda u Beogradu.

    Patrijarh je, kako smo mogli pratiti, bio učesnik na litijama i glavni govornik, poručivši da se Paradom pokušavaju nametnuti vrijednosti koje Srbi ne žele. Kada je Vučić morao popustiti i omogućiti šetnju, Patrijarh je upadljivo zašutio, ali su se tokom manifestacije, cijelo vrijeme čula zvona sa svih crkava u Beogradu.

    I vuk sit i ovce na broju.

    Baš kao što je i Vučić poslao svog oca na litije protiv Prajda, a suprugu na izložbu koja se organizira u čast Evroprajda.

    Dakle,u Srbiji je uspostavljeno puno političko-vjersko jedinstvo čiji je cilj stvaranje Velike Srbije.

    Za sada se koriste sredstva varanja, laganja, manipuliranja,potkupljivanja, šibicarenja…

    Glavni izvođači radova su SPC koja djeluje u regionu, kao i prosrpske partije u susjednim državama. Njihovi pomagači su predstavnici međunarodne zajednice, jedni zato što smatraju da će do stabilnosti najlakše doći ako se zadovolje apetiti onih najjačih, drugi zato što ništa ne rade jer imaju preča posla i treći koji bas ništa ne razumiju.

    Postoje i oni četvrti, koji se prave naivni iz vrlo lukrativnih razloga. Od ovakvog svijeta, velikog selameta nema. Niti će ga biti u doglijedno vrijeme.

    To ne znači da se i sa takvom neučinkovitom međunarodnom zajednicom treba konfrotirati.

    To samo znači da to ne smije biti jedina i glavna karta na koju treba igrati.

    Svaka ptica svome jatu leti: Nije Karađorđevo, ali jesu Laktaši – Dodik, Milanović i podjela BiH!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović jučer je boravio skoro tri sata na privatnom imanju Milorada Dodika, potvrđeno je iz Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH.
    Što bi rekao Reuf Bajrović – svaka ptica svome jatu leti!

    Jer, ne tako davno, u maju ove godine Milanović je ponovio kako je Hrvatski narodni sabor spremna da ide s rješenjem – posebna vrsta samouprave, koje je izvan državno-pravnog sustava BiH.

    “Lukavo je sročeno i nije protuustavno, ali ćemo imati reakcije da komadamo BiH i da smo šovinisti. Mislim da mene ljudi nisu doživjeli kao šovinistu. Možda budalu. Radije ću biti budala za hrvatske interese”, rekao je.

    Istakao je da kod “Dodika ne vidi opasnost” i da njega napadaju “Karađićevci i Mladićevci koji bi došli ako on ode s vlasti”.

    “Za mene u ovom trenutku i za hrvatske interese, Dodik je partner, nije četnik”, dodao je.

    Milanović ide i toliko daleko da tvrdi da Dodik nije povezan s Putinom, jer ‘Putin ne zna da Dodik postoji!’.

    Ubrzo će ga Dodik i demantirati, jer već naredne sedmice Dodik putuje u Moskvu, na sastanak s Putinom!?

    Bilo bi interesantno čuti je li Milanović poslao kakve poruke Putinu, ili su, pak samo razgovarali o komadanju BiH, kao svojedobno Milošević i Tuđman. Milanović i Dodik nisu bili u Karađorđevu, ali u Laktašima sprovode planove i realiziranje sporazuma Milošević-Tuđman o dijeljenu Bosne i Hercegovine.

    Nije smetala Milanoviću ni nedavna optužnica iz Srbije protiv oficira Hrvatske da se na imanju Dodika priča o vrućim temama!

    A, nedavno je javno zaprijetio da bi se otpužnicom Srbije protiv četvorice pripadnika Hrvatskog ratnog vazduhoplovstva za zločine na Petrovačkoj cesti mogli pogoršati odnosi između Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini.

    No, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, ma šta govorio, svojim potezima dokazuje da su “Hrvati i Srbi” u BiH upućeni jedni na druge te da je Milorad Dodik prvi saveznik.
    Shodno svemu, dakle Hrvatska je i zemlja ruskih igrača, i ma koliko Milanović branio Dodika kako ga Putin i ne poznaje, te dvije stvari se ne mogu odvojiti.

    Ako je neko imao i zrno sumnje da Milanović s Dodik gradi savezništvo samo zbog Izbornog zakona u krivu je, jer uz taj, po Hrvatsku vitalni problem Hrvata, Milanovića i Dodika vežu i drugi projekti, a oni su prije svih podjela BiH. Krenut će preko Izbornog zakona, a završiti s teritorijalnom reorganizacijom i stvaranjem BiH kao sastavljene države. Odnosno, kako nam to jučer poruči Borjana Krišto ‘državnom zajednivom’!?

    I kako nedavno reče Željko Komšić, član Predsjedništva BiH na nama svima koji smo za državu Bosnu i Hercegovinu ostaju dva izbora; ili da se do iznemoglosti pripremao oko toga ko je bolji i ljepši ili da se tome, na sve demokratske načine suprotstavimo.

    „Prvi izbor je put u propast države,  njen nestanak i izdaju onih koji su državu napravili a zatim i odbranili, a drugi izbor je moguć tek ukoliko se hrabro i odlučno, svi zajedno, prelazeći preko političkih i ideoloških razlika, budemo okupili oko onog što je zajednička vrijednost svih nas, a to je Bosna i Hercegovina”, istakao je Komšić.

    Kolumna Senada Avdića o prijateljskoj utakmici s Rusijom: Denacifikacija nogometa!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Ako Rusija bude izbačena iz baraža za Svjetsko prvenstvo u Kataru, tada to Prvenstvo neće biti ni održano”. Ovu izjavu, odnosno samouvjerenu prijetnju ruskog predsjednika Vladimir Putina koju su preuzeli sa društvenih mreža i prenijeli brojni svjetski mediji nekoliko nedjelja nakon početka agresije njegove zemlje na Ukrajinu, kasnije su doveli u pitanje istraživači lažnih vijesti. Navodno su Putinu zlokobnu rečenicu “podmetnule” izvjesne pruruske organizacije kako bi moć ruskog lidera učinile većom, grubljom i sveobuhvatnijom nego što faktički ona jeste bila tih prvih nedjelja u ambijentu krvoločnog napada na Ukrajinu. Mediji su povjerovali u njenu autentičnost jer izrečena prijetnja tako uvjerljivo korespondira sa Putinovom retorikom, impegniranom silom, ohološću uvrijeđenog silnika.

    Toerija prijetnje od Putina do Karadžića

    Kao što je poznato, bila ova prijetnja fake ili autentična, Svjetska nogometna asocijacija (FIFA) se nije dala prepasti, pa je izbacila Rusiju iz baraža za Svjetsko prvenstvo u Kataru, a potom zakonitost te odluke odbranila pred Sudom u Švicarskoj. Eliminirana je sa budućih natjecanja i ženska reprezentacija Rusije, kao i klubovi koji su prezimili u evropskim klupskim takmičenjima.

    Ova me je demonstracija Putinove cinične moći vratila u proljeće ratne u 1994. godinu, u opkoljeno i izmrcvareno Sarajevo. Komanda UNPROFOR-a predvođena generalom Mikeom Roseom zakazala je tih dana nogometni meč selekcije svojih vojnika i oficira protiv ekipe FK “Sarajeva”. Uslijedila je ultimativna reakcija, ucjenjivačka prijetnja zločinačkog režima sa Pala: Radovan Karadžić je tražio da UNPROFOR-ci odigraju i utakmicu i sa selekcijom Republike Srpske, na razorenoj, okupiranoj “Grbavici”. Ne bude li te “simetrije”, poručeno je, vlast sa Pala ne mogu garantirati sigurnost nogometašima na terenu, niti publici na tribinama. Britanski general Rose ovu je prijetnju doživio kao poniženje i kao rijetko kada u svojoj sarajevskoj karijeri reagirao energično i vojnički: u suradnji sa lokalnim policijskim snagama rasporedio je posmatrače na artiljerijske položaje sa kojih se koševski stadion vidio kao na tacni, te je u pomoć je pozvao i avijaciju NATO Saveza koja je u prijeteće-niskim letovima nadlijetala Sarajevo. Meč je protekao u najboljem redu i tipično prijateljskoj atmosferi, kako su prenosili sportski novinari.

    Kao što Karadžić i Mladić te 1994. godine nisu zbog prijetnji vojnom silom mogli, odnosno smjeli, narušiti nogometni događaj na “Koševu”, tako su se raspršile Putinove prijetnje Svjetskom prvenstvu u Kataru. FIFA i UEFA nisu ništa manje sile od NATO-saveza, osobito u “sinergiji” sa domaćinom Katarom.

    Svjetsko nogometno prvenstvu u Kataru otvara se 20. novembra ove godine, dan kasnije bit će odigrana prva utakmica, a dan ranije, 19. novembra, trebala bi u Sankt Peterburgu selekcija Rusije odigrati prijateljsku utakmicu protiv reprezentacije Bosne i Hercegovine. To je maksimum, diplomatsko-sportski plafon do kojeg Vladimir Putin može dobaciti u sabotaži SP u nogometu i njegovih organizatora: da, k'o biva, makar na trenutak skrene pažnju domaće i inozemne javnosti sa spektakla u Dohi tako što će u svoju globalno prezrenu, okuženu, izoliranu zemlju ugostiti jednu od najjadnijih evropskih nogometnih reprezentacija! Prpošni, pretencioni diktator koji se prije četiri godine šepurio po svečanim ložama ruskih stadiona kao domaćin svjetske nogometne i državničke elite, sada se, eto, zadeverao kako privoliti Vicu Zeljkovića i Fuada Čolpu da mu privedu kakvu-takvu grupu igrača u reprezentativnim dresovima BiH na megdan u Sankt-Peterburg.

    Denacifikacija nogometa

    Ozbiljan problem kojeg njihovi poslušnici imaju sa autokratskim diktatorima jeste, pored ostalog, što lojalnost Vođi moraju neprestano, uvijek iznova dokazivati, potvrđivati u praksi, “na terenu”. Jednom potvrđena privrženost i poslušna odanost nisu dovoljni. Vođa permanentno traži nove dokaze i potvrde lojalnosti od svojih potčinjenih. On provodi rigorozne testove u svakoj kritičnoj prilici, provjeravajući podanike, u najvećem broju slučajeva, provincijsku menadžeriju.

    Ovih dana je novosadski profesor Aleksej Kišjuhas u beogradskom “Danasu” sjajno analizirao udvoričku poslušnost prema Rusiji na primjeru prokremaljskih “Dveri” i njhovog lidera Boška Obradovića, a povodom najavljene Parade ponosa u Beogradu. Obradović je zatražio od Skupštine Srbije, u kojoj je poslanik, donošenje Deklaracije o zabrani propagande homoseksualizma i transrodnosti među djecom. Kišjuhas podsjeća da je sve to već viđeno u Rusiji gdje je prije desetak godina usvojen zakon doslovno sa istim nazivom i ambicijama, kako ih je formulirao lider “Dveri”. “Narativ o ideologiji homoseksualzima”, podsjeća Aleksej Kišjuhas, “predstavlja rusko oružje 2.0 u propagandnom ratu protiv Zapada i liberalnih vrijednosti”.

    Nedavno je Ozren Kebo na portalu Analiziraj.ba precizno objasnio da je cijela začkoljica, iliti drama glede izbora za članove Predsjedništva BiH u tome da li će u kolektivnom šefu države sjediti dva uvjetno rečeno “bošnjačka” , ili dvojica, odnosno dvije ruske članice, recimo, tandem Borjana Krišto-Željka Cvijanović.

    Napisao sam u proteklih nekoliko godina hrpu tekstova pokazujući i ilustrirajući na koji se način, kojim tehnikama, metodama i uz pomoć kojih institucija i ljudi u Bosni i Hercegovinu penetrirao, onaj već otrcan od medijske upotrebe, “ruski maligni utjecaj”. U jednom sam mini-feljtonu naveo desetine ljudi, iz Rusije, Hrvatske, Srbije i BiH koji su, neko više, neko manje, diskretno ili gromoglasno uključeni u taj destruktivni projekat vođen iz Kremlja. Među ostalim “pikanterijama” sam izdvojio da je sporazum o pravnoj pomoći i suradnji sa Rusijom (iz 2016.) potpisao tadašnji ministar pravde Bosne i Hercegovine Bariša Čolak, bliski rođak nekadašnjeg zloglasnog dužnosnika jugoslovenske UDBE, i danas aktivnog Stanka Čolaka koji je obavještajno-sigurnosne veze sa Moskvom pleo nekoliko decenija.

    Nedavna reakcija Ministarstva vanjskih poslova Rusije kada su optužili “Slobodnu Bosnu” za “širenje dezinformacija o ruskoj akciji u Ukrajini”, dokaz je da se propagandno-obavještajni pogon ministra Sergeja Lavrova ništa i nikoga ne prepušta slučaju. Veliki brat nas i gleda i čita, tako da ni da naše višegodišnje pisanje nije “otišlo u zastaru”.

    Osovina Milorad Dodik-Dragan Čović odavna je izašla iz statusa Putinove “fun zone”, na njihov se pogon i podršku nesmetano odvija rusko destruiranje i rastakanje BiH na svim planovima, pa, evo svjedoci smo, i na sportsko-nogomentim. Ništa se, uglavnom, ne prepušta slučaju, i sve ima svoju konsistentnu uzročno-posljedičnu korelaciju.

    Toga nam je velika, k'o Rusija

    Kada je Dragan Čović malo prije ruske sadističke agresije na Ukrajinu tokom boravka u Moskvi poručio da je potrebno osigurati “veće rusko prisustvo u Bosni i Hercegovini”, to su njegovi domaćini shvatili doslovno i poduzeli operativne, vrlo konkretne korake da se ispune Čovićeve tlapnje. Ubrzo je u Mostar upućen biznismen Amir Gross Kabiri, navodno rusko-izraelski biznismen, a formalno, pa i suštinski zaposlenik veličanstvenog muzeja “Ermitaž” iz Sankt Peterburga, odnosno njegove filijale u Izraelu. U do sada neobjašnjenom (i neobjašnjivom) tranzicijskom postupku njegova firma (“Aluminij Indsutries d.oo”) preuzima upropašteni “Aluminij”, prema tvrdnjama sindikalnih djelatnika, za uvredljivo nisku cijenu od nekoliko hiljada eura.

    Gospodin Kabiri za kratko vrijeme postaje šef i vlasnik svega što je prethodno bilo pod kontrolom Čovića i HDZ-a, uključujući i NK “Zrinjski”, a preko njega i kontrolu nad “hrvatskom komponentom” u Nogometnom savezu BiH. Ima li veze činjenica da će se nogomenti sraz Rusija – BiH odigrati u Sant Peterburgu, odakle je Kabiri, preko Izraela došao u BiH, odnosno Mostar, možda jednog dana i bude poznato, mada i ako ne bude to ništa neće promijeniti u dokazivanju sveobuhvatnog pristupa i i utjecaja Rusije u Bosni i Hercegovini.

    Milorad Dodik će nekoliko dana uoči oktobarskih izbora posjetiti Moskvu i razgovarati sa Vladimirom Putinom, što već postaje predvidiv predizborni obred. Neće ovoga puta lider SNSD-a ruskom diktatoru (ako ovome tada uopće bude do bilo kakvog diplomatskog protokola koji nema veze sa katastrofom koju Rusija trpi na frontovima u Ukrajini) otići u Kremlj “mahajućih šaka”: doći se sa peškešom, pismeno sročenim pristankom ruskovodstvo Nogometnog saveza BiH da probije vanjski zid “sportskih sankcija” koje je svijet uveo Rusiju.

    Taj će poklon biti autentičan, vrijedan i neukaljan otprilike koliko i ona mitska, “šanerisana” ikona (ukradena u Ukrajini) koju je Dodik prije dvije godine uručio Sergeju Lavrovu, pa je brže-bolje dobio nazad. Ukoliko nekakva skupina šutača lopte u dresovima reprezentacija BiH istrči na teren stadiona u Sankt Peterburgu, ona će imati legitimitet i autentičnost podjednake “kakvoće” kakva je krasila kriminalom kontaminiranu Dodik-Lavrovljevu ikonu…

    O tome kako je Vlada Federacije BiH sa svojih 40 posto vlasništva u “Aluminijumu” pristala prepustiti firmu Čovićevom “investitoru”, te kako se desilo da u Nogometni Savez BiH zalutaju tipovi poput Elvedina Begića, Fuada Čolpe, ili prethodno Jusufa Pušine, Muniba Ušanovića…neko drugom, manje ozbiljnijom prilikom…

    (Slobodna Bosna)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Oproštaj s kraljicom

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Sljedećeg ponedjeljka, tačno u podne, Velika Britanija će sa dva minuta šutnje odati posljednju počast svojoj kraljici. Bit će to istovremeno i kraj desetodnevne nacionalne žalosti, proglašene uz službenu obavijest o smrti Elizabete Druge. Protokol o posljednjem ispraćaju najdugovječnije vladarice već je poznat do svakog detalja, a očekuje se da će oboriti sve rekorde, uključujući i posljednji ispraćaj princeze Diane, koji je televizijski pratilo više od 30 miliona Britanaca i više od dvije milijarde gledatelja diljem svijeta, te je tako postao jedan od najgledanijih događaja u povijesti malih ekrana.

    Kunisanje i Titova posjeta

    Za razliku od nekadašnje narodne princeze, kraljica Elizabeta, recimo, nikada nije dala niti jedan intervju, ali jeste donijela odluke o svemu onome što će biti uživo na ekranu poput prenosa krunisanja, božićnog obraćanja, pa i svog, nakon smrti princeze od Velsa. “Moraju da me vide da bi mi povjerovali”, govorila je pokazujući koliko dobro razumije filozofiju medija.

    I oni koji ništa nisu znali o njoj ovih su dana shvatili značaj njezine vladavine koja je počela 6. februara 1952, nakon smrti oca. Kraljica je postala s 25 godina, a svečanost krunisanja je održana 1953, iste one godine kada je Veliku Britaniju posjetio Josip Broz Tito. U seriji razgovora objavljenih u našem listu, Raif Dizdarević je govorio o značaju tog događaja za bivšu Jugoslaviju i tadašnji svijet. Bio je to prvi Titov izlazak iz zemlje nakon 1948. i Rezolucije Informbiroa, odnosno Titovog historijskog ne Rusiji i njezinom tadašnjem lideru Josifu Visarjonoviču Staljinu koji je pod čvrstom čizmom držao kompletan Istočni blok. Sjećajući se tog vremena, Dizdarević, tada otpravnik poslova u Bugarskoj, vratio se na sami kraj ‘52, vrijeme kulminacije agresivnog pritiska SSSR-a i lagera svim sredstvima, kada su upravo otpravnici poslova u lagerskim zemljama, zato što su radili u nevjerovatno teškim uslovima, pozvani na 6. kongres KPJ u Zagrebu. To je doba odlučnijih demokratskih promjena u sistemu i ulozi partije, od tada Saveza komunista Jugoslavije, vrijeme kada se bivša nam domovina okreće i jačem unutrašnjem razvoju i kada Tito u čuvenoj Užičkoj 15, u Beogradu, organizira i posebno savjetovanje s onima koji su na prvoj linije fronte s Rusijom. Tada im priča o pripremama odlaska u London i raznim kombinacijama, čak i da iz bezbjednosnih razloga putuje inkognito, što je on odbio i rekao – ili zvanična posjeta ili nikakva. Tito kaže: “Reći ću Englezima, ako budu od mene nešto tražili, da sam ja došao da tražim, a ne da dajem, jer su ranije od mene, u razgovorima, a naročito u pregovorima sa Churchillom, tražili da na neki način vratimo kralja Petra Karađorđevića.” Iako je kratko nakon Titove posjete Britaniji – održane uz maksimalan protokolarni nivo i politički značaj – umro Staljin, ipak je ovaj događaj zasjenio čak i takvu vijest i čuvao svjetski publicitet do te mjere da se decenijama kasnije prepričavalo kako je kraljica, nakon razgovora s Titom prije i tokom večere, kad se oprostila s njim, rekla svojim suradnicima: “Ako je ovaj gospodin metalostrugar, ja nisam engleska kraljica”.

    Dizdarević je, kao predsjednik Predsjedništva SRBiH, vodio delegaciju Bosne i Hercegovine na Titovoj sahrani, samitu čovječanstva, kako su svjetski mediji nazvali događaj od 8. maja 1980. U Beogradu se tada okupilo 218 delegacija iz 126 zemalja, među kojima 33 predsjednika država, 21 premijer, četiri kralja i pet prinčeva. Madelaine Albright, nekadašnja državna sekretarka SAD-a, u svojoj knjizi “Read my Pins” piše o Titovoj sahrani kojoj je prisustvovala i objavljuje i fotografiju iz Beograda, uz potpis u kome kaže kako se na slici ne vidi od ogromne gužve: ona je, objašnjava, skroz lijevo, kao neko ko je u delegaciju SAD-a, određenu za ispraćaj u Beogradu, pozvana zbog duge historije praćenja politike u ovom dijelu svijeta. U istoj knjizi opisuje i posjetu svog oca diplomate bivšoj Jugoslaviji, kada je on bio jedan od trojice gostiju s kojim je doputovala i supruga, pa su sve supruge od Tita dobile dar. Njezina majka je dobila prsten koji je ona nosila tog 8. maja. Madelaine Albright je imala respektabilnu političku karijeru (umrla je u martu ove godine) tokom koje se izražavala nakitom, otuda i priča o njezinim broševima: upečatljiv je i onaj s ljiljanom, kojim je jasno podržavala našu zemlju, no usuđujem se ustvrditi da je to najmanji njezin doprinos BiH: upravo njoj i američkoj administraciji dugujemo otkrivanje masovnih grobnica sa Srebreničanima, a, uostalom, čitav Memorijalni kompleks u Potočarima svoje postojanje i razvoj – čak i danas – ostvaruje uz izdašnu američku pomoć. Što mi nerijetko zaboravljamo.

    Da ostatak planete puno bolje pamti, svjedoči – recimo – i podatak da je pominjana Titova sahrana obilježila 20. stoljeće onim već pomenutim brojkama, a hroničari s njom upoređuju samo posljednje ispraćaje Winstona Churchilla i Charlesa de Gaullea. Churchill je umro 1965. i sahranjen je u Vestminsterskoj opatiji. Od tada tu nije bilo državnih sahrana, sljedeća će biti ova kraljičina. I, kako već rekoh, nema uopće sumnje da će po broju okupljenih nadmašiti posljednje ispraćaje svojih suvremenika, onih koji su kreirali svijet 20. stoljeća i možda baš zato mediji širom svijeta smrt Elizabete Druge već nazivaju stvarnim krajem prošlog milenija. Zastanimo načas u epohi koju su determinirali svjetski ratovi, u kojoj je fašizam zaustavljen iako ne i posve pobijeđen, u kojoj se – u jednom trenutku, onom kad je pao Berlinski zid – činilo da je dobrobit ljudskog roda zajednička misija. I stoljeću u kome je Elizabeta Druga bila neprikosnoveni predstavnik monarhije u demokratskom društvu. Simbol, zapravo, i vladarica koja je insistirala na pravdanju svakog centa potrošenog od poreskih obveznika. Kraljica koja je kršenjem protokola pokazivala svoju naklonost: kako drugačije opisati njezinu potrebu da prvog ambasadora Republike BiH u Londonu prilikom predaje akreditiva ugosti duže nego je propisano, uz pitanje supruzi Muhameda Filipovića da li je živjela u opsjednutom Sarajevu? Šta god mi mislili o nedopustivoj evropskoj toleranciji ratova devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije, koliko god uloge francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda i britanskog premijera Johna Majora bile promiloševićevske, kraljičina naklonost i podrška javnosti Francuske bile su i ostale melem na ratne bosanskohercegovačke rane.

    Kočničar EU puta

    Danas, eventualno, možemo govoriti o Emmanuelu Macronu kao kočničaru EU puta zemalja Zapadnog Balkana, ali još i više o posvemašnjoj nezainteresiranosti balkanskih zemalja za uskakanje u zapadni voz. Od čega treba izuzeti Sjevernu Makedoniju, na kojoj je Macron i pokazao svoj elitistički stav. Ostatak – dakle, Crna Gora, Srbija i BiH – unutrašnjim nedaćama pravda nespremnost svojih političkih elita da se odmaknu od korupcije i vladarskih života na kojima im i kraljevska porodica može pozavidjeti i dohvate reformi. Kada pomenu Tita, pričaju o trećem putu, nespremni da priznaju da je u proces stvaranja Pokreta nesvrstanih i ušao onim svojim ne izrečenim Rusiji. Što danas naprosto nema ko da kaže: u Crnoj Gori antizapadna koalicija hoće vlast, Vučić (ne)skriveno slavi Putina, a mi bismo prijateljsku fudbalsku utakmicu. Dok nam djeca odlaze na zapad, naši političari slave autokrate s istoka. I tu zapravo završavaju sve naše priče o demokraciji, prijateljima i onim drugim. Kuda god išao ovaj svijet, narednog ponedjeljka će se zaustaviti da isprati britansku kraljicu. Možda je to i prilika za pogled u domaće ogledalo.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Hoće li nakon 2. oktobra biti išta drugačije? – Obećanje ludom radovanje

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    A sad spektakl! Baš kao da živimo u najsretnijem ćošku planete pa nam je izobilja preko glave, lude ljetne zabave dosadile, a još i više egzotične destinacije, pa smo jedva dočekali da se nešto drugačije počne dešavati da bismo jurišali na proslavu. Te nam se demokracija ukazala kao cool opcija i prilika da se zabavimo dok nijansiramo dobro od boljeg. Istina, malo se ko u današnjem svijetu može pohvaliti sretnim vremenima, ako uopće ima takvih, no naša je slika – gledajući domaći kontinent – jedna od najtužnijih: upravo ovdje vlada pomama za poslom s one strane Schengena, kolone onih koji odlaze da se više ne vrate osim za godišnji odmor prijete da sustignu broj odane dijaspore, a našu sumornu stvarnost možda i najbolje slika podatak da smo jedina zemlja u Evropi čija se država nijednom odlukom nije ni počešala da ublaži krizu izazvanu agresijom Rusije na Ukrajinu, krizu od koje danas bukvalno strahuje sav normalan svijet suočen sa sviješću da su nestašice energenata i vrtoglavi rast cijena izvjesni jednako kao i nadolazeća jesen. No, prije nego se probudimo u žestokom siromaštvu, dobili smo priliku da ga proslavimo – uz zvuke izbornih koračnica, billboarde s kojih nam se smiješe plejade začešljanih da koliko sutra odlučuju o našim životima iako su još jučer bili jedino sposobni da zgrabe partijsku knjižicu i silu velikih obećanja za koja jedino pouzdano znamo da od Daytona do danas ama baš nikada nisu ni došla na red da bi bila ispunjena.

    S tri podignuta prsta, lider SNSD-a Milorad Dodik startao je u kampanju, poručujući s konvencije svoje partije: Živjela Srpska, Srbija i Rusija, pa i EU, a može i Amerika! Bosna i Hercegovina, ne krije Dodik svoje stavove, treba da umre, a objasnio je i zašto (“postoje dvije države Srba – Srpska i Srbija”), baš onako suptilno kako je objasnio i svoj (najnoviji) obračun s Njemačkom čijem ambasadoru ne da pristanak da dođe u zemlju koju on sam ne priznaje, što ga ne sprečava da protiv nje radi s vrha, iz državnog Predsjedništva. Kako se to uklapa u onaj dio zdravice “pa i Evropskoj uniji” nije imao potrebe tumačiti, izjednačavajući vlastita stremljenja Srpskoj, Srbiji i Rusiji ionako se opredijelio, pokazujući i onu vrstu vlastite bahatosti kojom nerijetko maše kada na domaćem terenu demonstrira manjak evropskog suglasja da bi se podržale sankcije SAD-a kada je sam u pitanju. Otud ono “može i Amerika” jer treba da pokaže kako do Dodika dvostruke sankcije ne dopiru, šta je crna američka lista spram njegovih? Zato on obećanja daje samo opoziciji – pobijedit će ih, poručio je, tumačeći im kako će “Srpska opstati” ma koliko nemao u ponudi niti jedan argument da je ikada entitet kojim neprikosnoveno vlada ispunjavajući apetite familije i prijatelja doveden u pitanje. No, sve dok mu i opozicija pomaže zaklinjući se u odbranu RS-a, ne precizirajući da resurse i ljude najviše treba braniti od učmale i u korupciji ogrezle vlasti – Dodik može nastavljati po starom i očekivati nagrade u glasovima upravo onih koji jedva sastavljaju kraj s krajem plaćajući odanost njemu. Kao i kolege mu iz vlasti, uostalom: HDZ-u BiH i Draganu Čoviću gotovo da ne treba kampanja, hrvatsko biračko tijelo ujedinili su jurišnici protiv bilo kakvog dogovora. Koliko je siguran i komotan, lider HDZ-a demonstrira i omalovažavanjem svoje kandidatkinje za državno Predsjedništvo, govoreći o Bojani Krišto kao da će na izbor za mis (“Imamo najpametnije i najljepše biće što možemo ponuditi”). Žene, ako nisu supruge, u političkom životu BiH su niža bića.

    Njemačka je pak na Dodikovoj crnoj listi zato što je na njegove ratne pokliče (konačno) odgovorila obustavom finansiranja projekata u RS-u, što mu je poslužilo kao podtekst za diplomatski skandal, a najviše za stvaranje slike o sebi kao borcu protiv velikih zapadnih sila. U toj funkciji opet ide u Rusiju, da bi zapečatio izbornu kampanju novim prijetnjama miru na Balkanu, baš onako kako lider SDA Bakir Izetbegović računa da će u Predsjedništvo ponovo ući braneći BiH i njenu budućnost prebrojavanjem Bošnjaka. A onda će, obećao je, SDA osmisliti i strategiju. U ovom trenutku strateški planovi su fokusirani na dobijanje izbora, o čemu zorno svjedoči količina billboarda s kojih nam se novi/stari kandidat smiješi ovjekovječen kao stećak. I bezimen. Ali zato prezime blješti. I on je – u neku ruku – sam protiv svih: opozicija se ove izborne sezone, s izuzetkom Koalicije Država i Mirsada Hadžikadića, okupila oko zajedničkog kandidata Denisa Bećirovića iz SDP-a. Koji će, ako pobijedi, obećao je, inicirati posebnu sjednicu Predsjedništva na kojoj će – uz pomoć demografa – osvijestiti problem odlazaka ljudi i naša zemlja će, nakon toga, dobiti državni program za ostanak ljudi. Objašnjavajući svoje i ambicije stranaka koje ga podržavaju, Bećirović već u prvim nastupima biračima poručuje kako su Dodik i Čović u svađi sa Zapadom, a “nažalost, posljednjih mjeseci im se i Bakir Izetbegović pridružuje”, pa nas onda sve javno pita da li je ikada ijedna država ušla u EU i NATO svađajući se sa Zapadom. Odgovor nije težak, no povlači nekoliko pitanja koja baš nisu retorička: kako znamo da SDP nije u svađi sa Zapadom kad je među prvima organizirao proteste pred OHR-om, skupa sa SDA? Istina, bile su tu i ostale opozicione partije, ali Predrag Kojović iz Naše stranke prvi se javno povukao, a lider Naroda i pravde Dino Konaković jedan je od rijetkih koji ne dvoji da sa HDZ-om treba tražiti kompromis, no i dalje je usamljen, zašto? I ono najvažnije: kako je to tačno Čović u svađi sa Zapadom kad bošnjačke i probosanske stranke listom i združeno optužuju OHR, EU i SAD da zagovaraju izmjene izbornog zakonodavstva u BiH po želji HDZ-a?

    Istina je da Izetbegović ove izborne sezone bira retoriku daleko bližu Erdoganovoj nego prozapadnoj, no također je istina da se zna kome turski predsjednik dolazi u Sarajevo, baš kao i ko mu je BiH ostavio u amanet. Zato opozicija – bošnjačka koliko i probosanska – ne može mjesto na vlasti tražiti pukim zaklinjanjem u bolja vremena, dovoljno je uostalom da bace pogled u Dodikovu avliju, ako zaista žele pobijediti SDA, morat će izaći iz kanona svađe i ponuditi konkretnije zajedništvo. I to malo širih dimenzija od ovih sarajevsko-kantonalnih. SDA ih je i preozbiljno shvatila, što je jasno ne samo iz količine billboarda, da ne kažem ulaganja, već i po energiji koju ulaže u kampanju koja je – za početak – fokusirana upravo na Predsjedništvo, gdje opozicija nastupa spojeno. Zapad gordo zvuči, ali ne treba zaboraviti da je to i Hrvatska, a šta god ko o tome mislio – za budućnost BiH su beskrajno važni i odnosi sa Srbijom koja se još nije odredila na čiju će stranu. Mir, red, rad, bolji život, strane investicije, nova zapošljavanja… obećanja su koja nam baš svi nude, ali nas je iskustvo naučilo da se izgube već u mjesecima koji u postizbornoj BiH trebaju za formiranje (ikakve) vlasti. Hoće li nakon 2. oktobra biti išta drugačije? To je pitanje vrijedno onih miliona koji će i bukvalno biti potrošeni tokom kampanje, ali svakako najviše zavisi od spremnosti da se suočimo sa vlastitim izborima i pojavimo na biralištima. I ponesemo odgovornost za svoj glas. Neizvjesna budućnost nas svakako čeka, kao i cijeli svijet, no mi smo ti koji donosimo odluku ko će se u naše ime naredne četiri godine izjašnjavati o ljubavi prema Rusiji i(li) Zapadu, odlučivati o akcizama, nametima na privredu, porezima i trošenju budžeta dok grcamo u borbama za opstanak. I o onom najvažnijem: hoćemo li čekati da komšiji crkne krava ili ćemo zajednički zasukati rukave. Za početak, muzike i pjesme ne manjka.

    Kako bh. košarkaši mogu do drugog kruga: Dvije pobjede (ni)su dovoljne, a sa četiri BiH bi najviše mogla biti drugoplasirana

    Piše:
    Redakcija
    -

    Nakon pobjede protiv Slovenije, Bosna i Hercegovina se trenutno nalazi na drugom mjestu grupe B Evropskog prvenstva u košarci. Ali prolazak u drugi krug nije siguran. Naprotiv. Samo u jednom slučaju Bosna i Hercegovina se može plasirati u drugi krug takmičenja sa dvije pobjede, dok su Francuzi i Slovenci sa dvije pobjede već osigurale prolazak u narednu rundu takmičenja. Prolazak je sa tri pobjede osigurala i Njemačka. Evo kalkulacija.

    Prolazak sa dvije pobjede

    Bosna i Hercegovina trenutno ima dvije pobjede i to protiv Mađarske (deset razlike) i Slovenije (četiri razlike). Ukoliko bismo izgubili naredne dvije utakmice, od Francuske i Litvanije, ostali bismo na dvije pobjede. Francuzi bi imali najmanje tri pobjede i plasirali bi se, dok bi Litvanci, ako pobijede Mađarsku i BiH, imali dvije pobjede. U tom slučaju, Litvanci bi imali bolji međusobni duel od BiH i prošli bi u drugi krug kao četvrta reprezentacija. No, ako bi, recimo, Slovenija izgubila od Njemačke i Francuske, a BiH od Francuske i Litvanije, tri reprezentacije bi imale po dvije pobjedenu grupi B. U tom slučaju bi se krug zatvorio. Slovenija je pobijedila Litvaniju (sedam razlike), a Bosna i Hercegovina Sloveniju (četiri razlike). U tom slučaju, Bosni i Hercegovini bi za prolazak “trebao” poraz od Litvanije sa razlikom manje od šest poena. Slovenija bi u svakom slučaju išla u drugi krug, jer su pobijedli Litvance sa sedam razlike, a od BiH izgubili sa četiri poena zaostatka. Postoji opcija i da Litvanija izgubi od Mađarske. U tom slučaju BiH bi prošla u drugi krug, bez obzira na dva poraza u naredna dva meča.

    Prolazak sa tri i više pobjeda

    Ukoliko Bosna i Hercegovina u utorak pobijedi Francusku i Litvaniju prolazak u drugi krug je osiguran. U tom slučaju bi BiH bila najmanje trećeplasirana ekipa. Sa dvije pobjede, protiv Francuske i Litvanije, BiH bi mogla čak i do prvog mjesta, ali bi to značilo da Njemačka mora izgubiti od Mađarske koja do sada, poput Litvanije, ima tri poraza. Ako bi, recimo, Nijemci pobijedili Mađare, Slovenci Nijemce, a BiH Francuze i Litvance, sve tri ekipe bi imale omjer četiri pobjede i jedan poraz. U tom slučaju bi se gledala koš razlika u međusobnim duelima. BiH je od Njemačke izgubila deset razlike, a pobijedila Sloveniju četiri razlike, što znači da BiH nikako ne bi mogla biti prvoplasirana, ako bi Nijemci i Slovenci bili, kao i BiH, na omjeru 4:1. No, ako bi, Slovenija i BiH imali omjer 4:1, za šta je preduslov da Njemačka izgubi od Mađara i Slovenaca, BiH bi bila prvoplasirana. Ali to je, ipak, nerealan ishod.

    Pobjedom protiv Francuske BiH bi osigurala prolazak i vrlo vjerovatno treću poziciju.  No, postoji opcija da i u tom slučaju budemo četvrtoplasirani. Recimo, Francuzi pobijede Slovence sa više od četiri razlike, a BiH pobijedi Francuze sa razlikom manjom od četiri, i Bosna i Hercegovina bi, unatoč tome što ima tri pobjede, ostala na četvrtom mjestu.

    Kada su u pitanju druge ekipe, situacija izgleda ovako. Litvanci više ne ovise o sebi, već o drugim rezultatima. Čak i ako pobijede Mađarsku i BiH, Litvanci bi ispali u slučaju da BiH pobijedi Francusku. Ako bi, recimo, Litvanci imali omjer 2-3, kao i Francuzi i Slovenci, opet bi ispali, jer su izgubili i od Francuske i od Slovenije. Nijemci, Francuzi i Slovenci su, kako smo već naveli, obezbijedili prolazak u drugi krug, a Bosna i Hercegovina za prolazak ima dvije meč lopte.

    Janusz Bugajski’s Washington View: Balkan Flashpoints Benefit Moscow

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    The stage is set for new crises in the Western Balkans that could turn violent. A combination of European Union inadequacy, American inattention, and mounting local tensions have empowered Serbia’s nationalist government to escalate claims to neighboring territories. The region is brewing with unresolved disputes that provide a treasure trove of opportunities for Moscow even as it is losing the war in Ukraine.

    The Kremlin views the Balkans as a strategic asset where it can undermine the role of Western institutions and claim that NATO has failed to ensure stability. Putin’s primary ally in the region is Aleksandar Vučić with whom he has a symbiotic relationship. Moscow assists Belgrade in building the “Serbian World,” according to which all Serbs should live in one enlarged state. In return, Serbia enables Russia to expand its regional reach through energy deals, intelligence penetration, military collaboration, and disinformation. In recent moves, Belgrade has signed a new gas supply deal with Russia’s Gazprom and is once again broadcasting Kremlin propaganda TV channels RT and Sputnik despite their Europe-wide ban.

    Interior Minister Aleksandar Vulin’s recent visit to Moscow underscored Belgrade’s firm support for Russian imperialism in return for Kremlin help to freeze Kosova and to defend Serbia in case of a direct confrontation with NATO. While the Serbian media launches constant disinformation against Kosova, Vučić is recycling justifications that led to war and genocide in the 1990s when he served as Milosevic’s information minister. The notion that Serbs are persecuted in Kosova is also supposed to mirror Russia’s manufactured claims against Ukraine.

    The EU-mediated talks between Belgrade and Prishtina may register some agreements, as with the recent deal on free movement, but without a firm deadline for inter-state recognition they will continue indefinitely. Vučić and Putin play the Kosova card to rally nationalists and generate disputes. Belgrade and Moscow calculate that stirring conflict in northern Kosova will distract Western officials from making any hard decisions on mutual recognition for fear of violence.

    Moscow also works closely with the head of the Serbian entity in Bosnia-Herzegovina, Milorad Dodik, whose stated ambition is Bosnia’s partition and the creation of another Serbian state. Moscow provides him with various forms of economic, military, and propaganda assistance. Half-hearted EU sanctions have failed to deter Dodik, while the ambitions of Croatian nationalists to create a third ethnic entity in Bosnia have also helped him and his patrons in Moscow. Paradoxically, moves to undermine Bosnian integrity have been assisted by the Office of the High Representative (OHR) whose officials evidently fail to understand that consolidating ethnic fiefdoms in Bosnia through slanted elections is a recipe for armed conflict.

    Montenegro is also being destabilized through an assault on its independent institutions by Serb nationalist parties closely allied with Russia’s regime. This has included recent demands for Serbian autonomy in some southern municipalities. Unfortunately, the belief among Western governments that alleged anti-corruption campaigners would make effective government leaders has backfired. The short life of the Dritan Abazovic government is not surprising given its willingness to undermine Montenegrin sovereignty by signing privileged deals with the Serbian Orthodox Church – an organization that does not recognize Montenegrin statehood. Moreover, claims that the government was combating corruption ring hollow and hypocritical when its closest allies have been parties and religious leaders corrupted by Moscow and colluding with Serbian officials. An investigation of the illicit Russian connections of each major political player would be a worthy cause for Montenegrin journalists and NGOs, as well as for all other Balkan states.

    Albania may also be pulled into a regional conflict through Russian subversion. The recent penetration of Albanian military facilities and attacks on three soldiers is a clear provocation to unsettle the country and create more problems for NATO. The base attack was intended to spark conflicts between government and opposition and divert attention away from Serbia’s irredentist campaigns. Tirana’s support for the Open Balkans initiative, a geostrategic project designed to raise Serbia’s regional role and Moscow’s economic penetration, will not ensure Albania’s immunity from conflict.

    Claims by some EU leaders for Europe’s “strategic autonomy” sound absurd when they are incapable of ensuring security in a region that wants to join the EU. The Union has dragged its heels on accession talks with North Macedonia and Albania while membership for Bosnia and Kosova is a distant prospect. Stability in North Macedonia has been undermined by EU member Bulgaria whose government remains stuck in irresolvable historical disputes with Macedonia and is unwittingly helping Moscow to further unsettle the region. The EU also placates Vučić instead of asserting that it will terminate any pre-accession funds to Serbia unless the government abides with the EU consensus in sanctioning Moscow for its invasion of Ukraine.

    The Biden administration is also allowing Russia to infiltrate the region by accepting Vučić’s assertions that he is pro-Western and does not want to alienate his supporters by sanctioning Russia. It is worth remembering how Washington was initially fooled by Slobodan Milošević when he claimed to be a guarantor of peace and Yugoslavia’s integrity in the early 1990s. The time for balancing is over – either Serbia is a European state or it is aligned with an imperial Russia that seeks to dismantle the Western world.

    To avoid a new conflagration, the targets of Serbia’s aggressive policies also need to be fully defended. Both Bosnia-Herzegovina and Kosova need a pathway to NATO membership and the pro-Western forces in Montenegro need firmer support that would sideline the pro-Moscow nationalists promoted by Vučić. Without a clear roadmap to ensure regional security, Washington and Brussels will find themselves trying to put out more fires instead of disarming the arsonists.

     

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, has just been published and will be available in hard copy in September.

    Asimetrija entitetskih ustava: Predsjednik RS-a se bira direktno, predsjednik FBiH indirektno, potpredsjednici RS-a su “pomoćnici predsjednika”, a bez potpredsjednika FBiH nema Vlade, u FBiH zakone razmatraju dva doma Parlamenta, u RS-u samo NSRS

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ukoliko želi deblokirati Federaciju BiH, Christian Schmidt bi to mogao uraditi na jednostavan način. Dovoljno je da odredbe Ustava Republike Srpske ubaci u Ustav FBiH i Federacija bi, tako, postala mnogo funkcionalniji entitet i nijedna politička partija ne bi mogla blokirati bilo koji proces. U nastavku ćemo se pozabaviti ključnim odredbama Ustava FBiH i Ustava RS koje se odnose na pojedine pozicije u Federaciji i RS-u. Na osnovu onoga što slijedi uvjerit ćete se zbog čega je RS funkcionalniji entitet.

    PREDSJEDNIK I POTPREDSJEDNICI

    Federacija BiH

    Prema Ustavu FBiH, Federacija ima predsjednika i dvoje potpredsjednika. Svi moraju biti iz različitih konstitutivnih naroda (jedno B, jedno H, jedno S). Predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH se biraju indirektno. Evo kako to predviđa Ustav FBiH.

    “U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Ukoliko ni jedna lista kandidata ne dobije potrebnu većinu u oba Doma, postupak kandidovanja se ponavlja. Ukoliko i u ponovljenom postupku jedan od Domova odbije zajedničku listu, smatraće se da su kandidovane osobe izabrane prihvatanjem liste u samo jednom Dom”, propisuje Ustav Federa

    Dakle, da bi neko bio kandidiran za (pot)predsjednika Federacije BiH mora prikupiti najmanje šest potpisa u Klubu konstitutivnog naroda koji ga kandiduje. Tek kada skupi tih šest potpisa, oba doma Parlamenta Federacije BiH odlučuju o njegovoj kandidaturi. (Christian Schmidt namjerava ovaj broj podići na sedam ili osam) Predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH direktno učestvuju u izboru Vlade Federacije.

    “Predsjednik Federacije, uz saglasnost oba potpredsjednika Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je izabrana, nakon što je njeno imenovanje potvrdio većinom glasova Zastupnički dom Federacije. Svako upražnjeno mjesto popunjava se istim postupkom”, piše u Ustavu FBiH.

    Dakle, da bi Vlada Federacije BiH bila izabrana, prije svih se moraju usaglasiti i predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH.

    Republika Srpska

    Za razliku od predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH koji se biraju indirektno i na kompliciran način, predsjednik i potpredsjednike Republike Srpske se biraju neposredno, na izborima.

    “Predsjednik Republike i potpredsjednici Republike direktno se biraju sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako što je za predsjednika izabran kandidat koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsednika Republike”, piše u Ustavu Republike Srpske.

    Dakle, za izbor predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske uopće nije presudno koji narod daje podršku određenom kandidatu, već se izbori odvijaju po građanskom modelu – ko skupi više glasova postaje predsjednik RS, dok su njegovi potpredsjednici oni koji skupe najviše glasova iz druga dva konstitutivna naroda.

    U Federaciji BiH premijera i Vladu predlaže predsjednik FBiH uz saglasnost svojih potpredsjednika. U Republici Srpskoj to nije slučaj. Predsjednik Republike Srpske odlučuje sam o mandataru Vlade RS i stav njegovih potpredsjednika iz druga dva konstitutivna naroda upopće nije relevantan.

    “Dva potpredsjednika Republike pomažu predsjedniku Republike u obavljanju poslova koje im povjeri predsjednik Republike”, piše u Ustavu Republike Srspke.

    ZAKONODAVNA VLAST

    Parlament Federacije BiH

    Zakonodavnu vlast, piše u Ustavu FBiH,  u Federaciji Bosne i Hercegovine će vršiti Zastupnički dom i Dom naroda. Svi zakoni moraju dobiti podršku oba doma Parlamenta Federacije BiH.

    Zastupnički dom broji 98 zastupnika, među kojima mora biti najmanje po četiri zastupnika iz reda sva tri konstitutivna naroda. Poslanici u Predstavničkom domu biraju se demokratskim putem na neposrednim izborima, tajnim glasanjem, na teritoriji cijele Federacije. Svaki birač ima pravo glasati za bilo koju registriranu stranku. Dom naroda FBiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih, s tim da ostali nemaju pravi na vitalni nacionalni interes.

    “Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu. Delegate Bošnjake, Hrvate i Srbe iz svakog kantona biraju zastupnici iz reda tog konstitutivnog naroda u skladu sa izbornim rezultatima u zakonodavnom tijelu tog kantona, a izbor delegata iz reda ostalih uredit će se zakonom”, piše u Ustavu Federacije BiH.

    Delegati doma naroda Federacije BiH biraju deset delegata u Klubu Hrvata i  Bošnjaka Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Svaki klub konstitutinih naroda u Domu naroda FBiH može pokrenuti pitanje vitalnog nacionalnog interesa.

    Parlament Republike Srpske

    U Republici Srpskoj zakonodavnu vlast čini Narodna skupština Republike Srpske i Vijeće naroda RS. Međutim, zakone usvaja isključivo Narodna skupština, dok Vijeće naroda ne razmatra zakone, već samo može pokrenuti pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa.

    “Narodna skupština: odlučuje o promjeni Ustavam donosi zakone, druge propise i opšte akte“, piše, pored ostalog, u Ustavu RS.

    Za razliku od Federacije gdje delegati iz Doma naroda biraju delegate (Bošnjake i Hrvate) u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, državne delegate (Srbe) bira Narodna skupština Republike Srpske.

    U Ustavu RS je dalje navedeno da će se “Zakoni ili drugi propisi ili akti koje izglasa Narodna skupština dostaviti i razmatrati od strane Vijeća naroda ako se isti odnosi na vitalni interes“.

    Vijeće naroda ima po osam članova iz svakog konstitutivnog naroda i četiri člana iz reda Ostalih. Ostali imaju pravo da ravnopravno učestvuju u postupku većinskog glasanja. Članove Vijeća naroda bira odgovarajući klub poslanika u Narodnoj skupštini.

    U slučaju da broj članova jednog kluba delegata u Vijeću naroda bude veći od broja predstavnika u odgovarajućem klubu Narodne skupštine, dodatni broj delegata će birati klub koji će se formirati u tu svrhu iz reda odbornika u skupštinama opština u Republici Srpskoj.

    Vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda su definisani na sledeći način: ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti;identitet jednog konstitutivnog naroda; ustavni amandmani; organizacija organa javne vlasti; jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka;obrazovanje, veroispovest, jezik, negovanje kulture, tradicije i kulturno naslijeđe; teritorijalna organizacija; sistem javnog informisanja i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Vijeću naroda. U pitanju je, dakle, isti katalog kao u Federaciji BiH. No, postoji jedna bitna razlika i njome ćemo se baviti u nastavku.

    SUDSKA VLAST

    Ustavni sud Federacije BiH

    Ustavni sud sastoji se od devet sudija, od kojih su najmanje po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda Ostalih. Sudije Ustavnog suda Federacije BiH predlaže predsjednik Federacije BiH uz saglasnost potpredsjednika. Od imenovanih sudija bira se vijeće za vitalni interes koje broji sedam sudija (po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda ostalih). Kada dvije trećine delegata iz kluba nekog od konstitutivnih naroda pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa, onda Ustavni sud FBiH 2/3 većinom utvrđuje da li su ispunjeni formalni uslovi za razmatranje merituma. O meritumu odlučuje Vijeće za zaštitu vitalnog interesa.

    “U slučaju da proceduru prema ovom amandmanu pokrene 2/3 većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi Sud odlučio da se radi o vitalnom interesu”, piše u Ustavu Federacije BiH.

    Dakle, da bi bilo utvrđeno pitanje vitalnog interesa, dovoljno je da dvoje od šest članova Ustavnog suda FBiH koji su članovi Vijeća za bitalni interes to utvrdi.

    Ustavni sud Republike Srpske

    I Ustavni sud Republike Srpske broji devet sudija. Za razliku od Federacije, sudije Ustavnog suda RS predlaže samo predsjednik Republike Srpske i ne trebaju mu saglasnosti potpredsjednika. I u ovoim sudu postoji Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske osniva se kako bi odlučivalo o pitanjima vitalnog interesa u proceduri opisanoj u Amandmanu LHHHII. Ovo veće razmatra sva pitanja koja su od vitalnog interesa.

    Veće za zaštitu vitalnog interesa sastoji se od sedam članova, dva iz svakog konstitutivnog naroda i jedan član iz reda Ostalih. Sudije bira Narodna skupština Republike Srpske i Vijeće naroda. Kada 2/3 delegata pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa Ustavni sud RS dvotrećinskom razmatra da li su ispunjeni formalni uslovi. No, kada se treba odlučivati o meritumu, situacija je, u odnosu na Ustavni sud FBiH potpuno drugačija. U FBiH, podsjećamo, vitalni interes može proglasiti dvoje sudija. U Republici Srpskoj, pak, Poslovnik o radu Ustavnog suda RS propisuje nešto drugo.

    “Vijeće o vitalnom interesu u meritumu odlučuje donošenjem odluke dvotrećinskom većinom svih članova vijeća”, piše u Poslovniku.

    Dakle, u FBiH dovoje sudija može nešto proglasiti vitalnim nacionalnim interesom nekog naroda, dok u Republici Srpskoj to mora proglasiti šestoro sudija.

    Tako dolazimo u situaciju da je skoro pa nemoguće u RS utvrditi ugrožavanje vitalnog nacionalnog interesa. No, OHR-u to nije problem. Christian Schmidt se fokusira na Ustav FBIH kako bi situaciju dodatno zakomplicirao.

    Kolumna Vildane Selimbegović: 79 godina Oslobođenja

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Dična naša omladino, pokazala si junačko srce u borbama, pokaži sada i razbor pri stvaranju prave narodne vlasti. Omladino, na izbore! Pomozi da se u narodnooslobodilačke odbore izaberu ljudi zaista najbolji, najpošteniji, prekaljeni u borbi, koji će biti izraz narodne volje, čuvari tekovina stečenih u ovoj teškoj borbi i garancija naše potpune pobjede!

    Deklaracija o pravima građana

    Ovako je u drugom broju Oslobođenja, septembra 1943. godine, pisao tadašnji glavni i odgovorni urednik našeg lista Rodoljub Čolaković, da bi u broju osam, iz jula 1944, u tekstu pod naslovom “Velika povelja naroda Bosne i Hercegovine”, obrazlažući odluke Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, objasnio Deklaraciju o pravima građana BiH: “Sva demokratska prava i slobode (štampe, zbora i dogovora, udruživanja, vjeroispovijesti i savjesti) uživat će podjednako svi građani i građanke bez obzira na rasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost. Ona će biti uskraćena samo onima koji propovijedaju rasnu i nacionalnu mržnju, koji šire vjersku netrpeljivost, fašističkim i profašističkim gadovima, tojest ljudima onog kova od kojih su narodi Bosne i Hercegovine najviše propatili.” Nije naodmet podsjetiti da je ova Deklaracija, donesena 1. jula 1944. u Sanskom Mostu, bila ovdašnja, naša domaća preteča Povelji o ljudskim pravima donesenoj četiri i po godine kasnije u Ujedinjenim nacijama, definirajući praktično sve one elemente koji su i danas živi i aktuelni, prijeko potrebni i još nedostignuti (ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; slobodu vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; slobodu zbora i dogovora, udruživanja i tiska; osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; ravnopravnost žena s muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; izborno pravo tajnim glasovanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; aktivno i pasivno izborno pravo svakog građanina i građanke koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona; pravo žalbe na rješenje organa vlasti, pravo molbe i pritužbe te obavezu da nitko ne može biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka). Iz današnje perspektive, Deklaraciji bi valjalo dodati nekonstitutivne Ostale, presude Suda iz Strasbourga, ali i naglasiti riješenost (ondašnjih) vlasti da imaju viziju, o čemu zorno svjedoči i Povelja oko koje će se i UN (kasnije) složiti.

    A Čolakovićevo obraćanje mladima danas bi moglo poslužiti kao vapaj generacijama koje o svojoj budućnosti razmišljaju što dalje odavde da pokažu junačko srce i dovoljno hrabrosti da izađu na izbore i ponesu odgovornost za ovu zemlju. Masovnim odlaskom na birališta neće samo utjecati na ishod već će i obavezati izabrane da im sanjanu evropsku destinaciju konačno počnu stvarati ovdje: ova zemlja ima dovoljno potencijala, a odavno je izabrala i svoj euroatlantski put. Vrijeme je da nas politika s vizijom povede zacrtanim pravcima, tim prije što je valjda baš svima jasno da je agresija na Ukrajinu pokrenula tektonske poremećaje na cijeloj planeti. I još jednom dokazala da – koliko god zavidjeli autokratama – demokracija ostaje jedini oblik vlasti koji nudi ravnopravnost i ljudska prava. I dovoljno mogućnosti da se čovjek osjeća humanim bićem.

    Oslobođenju je sutra 79 godina i svijetla obraza imamo pravo reći da je ovaj list iz dva rata – onog svjetskog u kome je odštampan prvi broj i ovog iz devedesetih u kojem je list bukvalno nastajao nadomak prve linije fronta i uprkos svemu uspijevao svakog dana stići do svojih čitatelja u opsjednutom Sarajevu – izašao uzdignuta čela, odan postulatima profesije i posvećen ljudima. Početkom aprila ove godine našim smo specijalom “30 godina” podsjetili na ratne strahote – da se ne ponove – i ulogu Oslobođenja u tome vremenu u kome je proglašeno i novinom godine u svijetu 1992. Tadašnja redakcija s Kemalom Kurspahićem na čelu donijela je u Sarajevo čitav niz međunarodnih priznanja, koja su Oslobođenju omogućila da svijetu podastre svjedočanstva o ratnim strahotama i stradanjima u našoj zemlji. Kurspahić je karijeru, nakon 33 godine sa Oslobođenjem, nastavio u Washingtonu, gdje je i umro prošlog septembra. Sjećajući ga se u našem specijalu i na skupu u Kamernom teatru, u tekstovima suvremenika, kolega i onih koji su ga samo poznavali, zajednički je zaključak: bio je i novinar i urednik velikog formata, koga treba pamtiti i iz čijeg djela vrijedi učiti. Najavili smo tada novinarsku nagradu koja će nositi njegovo ime i još jednu, domaću, za novinare naše kuće koja će ponijeti također veliko novinarsko ime Hamze Bakšića. Obje će nagrade biti prvi put dodijeljene na 80. rođendan Oslobođenja, a konkurs će biti sutra objavljen u našem listu. Ukupan nagradni fond, kako je i najavio naš izdavač Mujo Selimović, iznosi 20.000 KM. Gospodin Selimović će biti i na čelu žirija koji će odlučivati o radovima prispjelim na konkurs.

    Nagrada “Kemal Kurspahić” je međunarodnog karaktera i za nju mogu konkurirati novinari čiji su radovi objavljeni u medijima, na jezicima naših prostora koji se međusobno – kad hoće – dobro razumiju i koji su svojim novinarskim angažmanom doprinijeli borbi za istinu, demokraciju i ljudska prava. Želja nam je da nagradom i njezinim imenom motiviramo novinare da istraju u nastojanjima da cijeli region postane bolje mjesto za život jer je naša profesija – koliko god posebno u ovdašnjim uvjetima bila teška rabota – jedan od najvažnijih čuvara i boraca za demokraciju. Žiri će zapravo odlučivati o tri najbolja prijavljena rada koji će, shodno rangiranju, biti nagrađeni sa 7.000 KM, odnosno 5.000 i 3.000 KM. Nagrada “Hamza Bakšić” je samo jedna i uvjet za konkurs je rad u našoj kući, u listovima Oslobođenje, Dani, na O kanalu ili jednom od portala – Oslobođenje, O kanal, MojaBiH, Sport 1 i Dani.

    Nagrada Hamza Bakšić

    Već smo isticali da je naša medijska grupacija, zahvaljujući podršci USAID-a i Internewsa, u procesu stvaranja integrirane redakcije, prva u ovom dijelu svijeta. Naš Superdesk okuplja urednički kolegij koji zajednički kreira informativni program za sve naše platforme, dajući novinarima priliku da iskažu svoje potencijale kako u printu tako i na televiziji i digitali. Uz podršku i stručnu pomoć naših partnera digitaliziramo sve procese pod krovom našeg Oslobođenje servisa. Ovaj zahtjevni pothvat je neophodan iskorak u današnjem tehnološkom svijetu, ali i jednako izazovan. Upravo zato Nagrada “Hamza Bakšić” – koja nosi ime doajena ovdašnjeg novinarstva, koga Bosanci i Hercegovci pamte po visprenim tekstovima ali i angažmanu na televiziji, kao i generacije novinara po spremnosti da prihvati svaki izazov i posebno se posveti onima koji tek žele postati novinari – pripast će onom radu koji se pokaže najboljim u osvajanju svih naših platformi. Kao kruna novinarskog angažmana u integriranoj redakciji. I kao priznanje za nesumnjivu spremnost da se u ovako teškim vremenima prihvati izazov profesije i napravi korak više.

    Naša medijska grupacija ovako obilježava 79 godina svog najstarijeg člana. Uz obećanje našim čitateljima da ćemo ostati vjerni profesiji i poziv kolegama da se prijave na konkurs koji ostaje otvoren 11 mjeseci za obje nagrade, ove izborne 2022. podsjećam dičnu omladinu na riječi Rodoljuba Čolakovića: Omladino, na izbore! Da se izaberu najbolji i najpošteniji. Da mijenjamo ovaj naš mikrosvijet. Oslobođenje od tog zadatka ne odustaje, punih 79 godina. Jer vjerujemo da su ciljevi ostvarivi.

    1...252627...56Stranica 26 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj