Ako Rusija bude izbačena iz baraža za Svjetsko prvenstvo u Kataru, tada to Prvenstvo neće biti ni održano”. Ovu izjavu, odnosno samouvjerenu prijetnju ruskog predsjednika Vladimir Putina koju su preuzeli sa društvenih mreža i prenijeli brojni svjetski mediji nekoliko nedjelja nakon početka agresije njegove zemlje na Ukrajinu, kasnije su doveli u pitanje istraživači lažnih vijesti. Navodno su Putinu zlokobnu rečenicu “podmetnule” izvjesne pruruske organizacije kako bi moć ruskog lidera učinile većom, grubljom i sveobuhvatnijom nego što faktički ona jeste bila tih prvih nedjelja u ambijentu krvoločnog napada na Ukrajinu. Mediji su povjerovali u njenu autentičnost jer izrečena prijetnja tako uvjerljivo korespondira sa Putinovom retorikom, impegniranom silom, ohološću uvrijeđenog silnika.

Toerija prijetnje od Putina do Karadžića

Kao što je poznato, bila ova prijetnja fake ili autentična, Svjetska nogometna asocijacija (FIFA) se nije dala prepasti, pa je izbacila Rusiju iz baraža za Svjetsko prvenstvo u Kataru, a potom zakonitost te odluke odbranila pred Sudom u Švicarskoj. Eliminirana je sa budućih natjecanja i ženska reprezentacija Rusije, kao i klubovi koji su prezimili u evropskim klupskim takmičenjima.

Ova me je demonstracija Putinove cinične moći vratila u proljeće ratne u 1994. godinu, u opkoljeno i izmrcvareno Sarajevo. Komanda UNPROFOR-a predvođena generalom Mikeom Roseom zakazala je tih dana nogometni meč selekcije svojih vojnika i oficira protiv ekipe FK “Sarajeva”. Uslijedila je ultimativna reakcija, ucjenjivačka prijetnja zločinačkog režima sa Pala: Radovan Karadžić je tražio da UNPROFOR-ci odigraju i utakmicu i sa selekcijom Republike Srpske, na razorenoj, okupiranoj “Grbavici”. Ne bude li te “simetrije”, poručeno je, vlast sa Pala ne mogu garantirati sigurnost nogometašima na terenu, niti publici na tribinama. Britanski general Rose ovu je prijetnju doživio kao poniženje i kao rijetko kada u svojoj sarajevskoj karijeri reagirao energično i vojnički: u suradnji sa lokalnim policijskim snagama rasporedio je posmatrače na artiljerijske položaje sa kojih se koševski stadion vidio kao na tacni, te je u pomoć je pozvao i avijaciju NATO Saveza koja je u prijeteće-niskim letovima nadlijetala Sarajevo. Meč je protekao u najboljem redu i tipično prijateljskoj atmosferi, kako su prenosili sportski novinari.

Kao što Karadžić i Mladić te 1994. godine nisu zbog prijetnji vojnom silom mogli, odnosno smjeli, narušiti nogometni događaj na “Koševu”, tako su se raspršile Putinove prijetnje Svjetskom prvenstvu u Kataru. FIFA i UEFA nisu ništa manje sile od NATO-saveza, osobito u “sinergiji” sa domaćinom Katarom.

Svjetsko nogometno prvenstvu u Kataru otvara se 20. novembra ove godine, dan kasnije bit će odigrana prva utakmica, a dan ranije, 19. novembra, trebala bi u Sankt Peterburgu selekcija Rusije odigrati prijateljsku utakmicu protiv reprezentacije Bosne i Hercegovine. To je maksimum, diplomatsko-sportski plafon do kojeg Vladimir Putin može dobaciti u sabotaži SP u nogometu i njegovih organizatora: da, k’o biva, makar na trenutak skrene pažnju domaće i inozemne javnosti sa spektakla u Dohi tako što će u svoju globalno prezrenu, okuženu, izoliranu zemlju ugostiti jednu od najjadnijih evropskih nogometnih reprezentacija! Prpošni, pretencioni diktator koji se prije četiri godine šepurio po svečanim ložama ruskih stadiona kao domaćin svjetske nogometne i državničke elite, sada se, eto, zadeverao kako privoliti Vicu Zeljkovića i Fuada Čolpu da mu privedu kakvu-takvu grupu igrača u reprezentativnim dresovima BiH na megdan u Sankt-Peterburg.

Denacifikacija nogometa

Ozbiljan problem kojeg njihovi poslušnici imaju sa autokratskim diktatorima jeste, pored ostalog, što lojalnost Vođi moraju neprestano, uvijek iznova dokazivati, potvrđivati u praksi, “na terenu”. Jednom potvrđena privrženost i poslušna odanost nisu dovoljni. Vođa permanentno traži nove dokaze i potvrde lojalnosti od svojih potčinjenih. On provodi rigorozne testove u svakoj kritičnoj prilici, provjeravajući podanike, u najvećem broju slučajeva, provincijsku menadžeriju.

Ovih dana je novosadski profesor Aleksej Kišjuhas u beogradskom “Danasu” sjajno analizirao udvoričku poslušnost prema Rusiji na primjeru prokremaljskih “Dveri” i njhovog lidera Boška Obradovića, a povodom najavljene Parade ponosa u Beogradu. Obradović je zatražio od Skupštine Srbije, u kojoj je poslanik, donošenje Deklaracije o zabrani propagande homoseksualizma i transrodnosti među djecom. Kišjuhas podsjeća da je sve to već viđeno u Rusiji gdje je prije desetak godina usvojen zakon doslovno sa istim nazivom i ambicijama, kako ih je formulirao lider “Dveri”. “Narativ o ideologiji homoseksualzima”, podsjeća Aleksej Kišjuhas, “predstavlja rusko oružje 2.0 u propagandnom ratu protiv Zapada i liberalnih vrijednosti”.

Nedavno je Ozren Kebo na portalu Analiziraj.ba precizno objasnio da je cijela začkoljica, iliti drama glede izbora za članove Predsjedništva BiH u tome da li će u kolektivnom šefu države sjediti dva uvjetno rečeno “bošnjačka” , ili dvojica, odnosno dvije ruske članice, recimo, tandem Borjana Krišto-Željka Cvijanović.

Napisao sam u proteklih nekoliko godina hrpu tekstova pokazujući i ilustrirajući na koji se način, kojim tehnikama, metodama i uz pomoć kojih institucija i ljudi u Bosni i Hercegovinu penetrirao, onaj već otrcan od medijske upotrebe, “ruski maligni utjecaj”. U jednom sam mini-feljtonu naveo desetine ljudi, iz Rusije, Hrvatske, Srbije i BiH koji su, neko više, neko manje, diskretno ili gromoglasno uključeni u taj destruktivni projekat vođen iz Kremlja. Među ostalim “pikanterijama” sam izdvojio da je sporazum o pravnoj pomoći i suradnji sa Rusijom (iz 2016.) potpisao tadašnji ministar pravde Bosne i Hercegovine Bariša Čolak, bliski rođak nekadašnjeg zloglasnog dužnosnika jugoslovenske UDBE, i danas aktivnog Stanka Čolaka koji je obavještajno-sigurnosne veze sa Moskvom pleo nekoliko decenija.

Nedavna reakcija Ministarstva vanjskih poslova Rusije kada su optužili “Slobodnu Bosnu” za “širenje dezinformacija o ruskoj akciji u Ukrajini”, dokaz je da se propagandno-obavještajni pogon ministra Sergeja Lavrova ništa i nikoga ne prepušta slučaju. Veliki brat nas i gleda i čita, tako da ni da naše višegodišnje pisanje nije “otišlo u zastaru”.

Osovina Milorad Dodik-Dragan Čović odavna je izašla iz statusa Putinove “fun zone”, na njihov se pogon i podršku nesmetano odvija rusko destruiranje i rastakanje BiH na svim planovima, pa, evo svjedoci smo, i na sportsko-nogomentim. Ništa se, uglavnom, ne prepušta slučaju, i sve ima svoju konsistentnu uzročno-posljedičnu korelaciju.

Toga nam je velika, k’o Rusija

Kada je Dragan Čović malo prije ruske sadističke agresije na Ukrajinu tokom boravka u Moskvi poručio da je potrebno osigurati “veće rusko prisustvo u Bosni i Hercegovini”, to su njegovi domaćini shvatili doslovno i poduzeli operativne, vrlo konkretne korake da se ispune Čovićeve tlapnje. Ubrzo je u Mostar upućen biznismen Amir Gross Kabiri, navodno rusko-izraelski biznismen, a formalno, pa i suštinski zaposlenik veličanstvenog muzeja “Ermitaž” iz Sankt Peterburga, odnosno njegove filijale u Izraelu. U do sada neobjašnjenom (i neobjašnjivom) tranzicijskom postupku njegova firma (“Aluminij Indsutries d.oo”) preuzima upropašteni “Aluminij”, prema tvrdnjama sindikalnih djelatnika, za uvredljivo nisku cijenu od nekoliko hiljada eura.

Gospodin Kabiri za kratko vrijeme postaje šef i vlasnik svega što je prethodno bilo pod kontrolom Čovića i HDZ-a, uključujući i NK “Zrinjski”, a preko njega i kontrolu nad “hrvatskom komponentom” u Nogometnom savezu BiH. Ima li veze činjenica da će se nogomenti sraz Rusija – BiH odigrati u Sant Peterburgu, odakle je Kabiri, preko Izraela došao u BiH, odnosno Mostar, možda jednog dana i bude poznato, mada i ako ne bude to ništa neće promijeniti u dokazivanju sveobuhvatnog pristupa i i utjecaja Rusije u Bosni i Hercegovini.

Milorad Dodik će nekoliko dana uoči oktobarskih izbora posjetiti Moskvu i razgovarati sa Vladimirom Putinom, što već postaje predvidiv predizborni obred. Neće ovoga puta lider SNSD-a ruskom diktatoru (ako ovome tada uopće bude do bilo kakvog diplomatskog protokola koji nema veze sa katastrofom koju Rusija trpi na frontovima u Ukrajini) otići u Kremlj “mahajućih šaka”: doći se sa peškešom, pismeno sročenim pristankom ruskovodstvo Nogometnog saveza BiH da probije vanjski zid “sportskih sankcija” koje je svijet uveo Rusiju.

Taj će poklon biti autentičan, vrijedan i neukaljan otprilike koliko i ona mitska, “šanerisana” ikona (ukradena u Ukrajini) koju je Dodik prije dvije godine uručio Sergeju Lavrovu, pa je brže-bolje dobio nazad. Ukoliko nekakva skupina šutača lopte u dresovima reprezentacija BiH istrči na teren stadiona u Sankt Peterburgu, ona će imati legitimitet i autentičnost podjednake “kakvoće” kakva je krasila kriminalom kontaminiranu Dodik-Lavrovljevu ikonu…

O tome kako je Vlada Federacije BiH sa svojih 40 posto vlasništva u “Aluminijumu” pristala prepustiti firmu Čovićevom “investitoru”, te kako se desilo da u Nogometni Savez BiH zalutaju tipovi poput Elvedina Begića, Fuada Čolpe, ili prethodno Jusufa Pušine, Muniba Ušanovića…neko drugom, manje ozbiljnijom prilikom…

(Slobodna Bosna)