Analize

Kolumna Vildane Selimbegović: Utabanim stazama, u slavu zločin(a)ca

Prošle su sedmice po prvi put obilježeni novi Kazani. Oni zvanični, iako ih neki već zovu fake Kazanima, a radi se zapravo o tome da je podizanjem spomen-obilježja nadomak zloglasne sarajevske jame u koju su, tokom prve dvije godine rata, pripadnici Desete brdske brigade ARBiH kojom je komandovao Mušan Topalović Caco bacali masakrirana tijela ubijenih civila, mahom nebošnjaka, Gradska uprava odabrala i svoj datum za sjećanje na žrtve.

Naša priča i naša sramota

Odluka je pala prošle godine, istim onim autoritetom gradonačelnice Benjamine Karić kojim se poslužila da bi poništila raspisani konkurs za spomen-obilježje i samozadovoljno, sa pravnom diplomom i doktoratom iz rimskog prava sebe proglasila (barem) magistrom arhitekture, dovoljno vrijednim da odlučuje o izgledu spomen-obilježja.

Naravno, i o tekstu na spomen-ploči, oko kojeg je u samom Gradskom vijeću bilo debate, no odanost gradonačelnici je presudila, pa se čitav paket Kazani može smatrati tri u jedan njezinim djelom. Pa da vidimo kako je to izgledalo na ovogodišnjem, prvom obilježavanju po mjeri naše gradonačelnice i Gradskog vijeća Sarajeva. Kako je službeno priopćeno, delegacija Grada predvođena gradonačelnicom Karić odala je počast i položila cvijeće na spomen-obilježje Kazani, mjesto nevino ubijenih sarajevskih građana. “Osjećam pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi. Mi moramo njegovati kulturu sjećanja i međusobnog poštovanja kako bismo izgradili tolerantno društvo temeljeno na demokratskim vrijednostima”, kazala je naša gradonačelnica, obećavajući kako je riječ o procesu koji će tek u budućnosti pokazati pravu vrijednost. “Važno je da se borimo za istinu, za pravdu i da se sjećamo svih nevino stradalih žrtava. Suosjećam sa porodicama ubijenih i želim poručiti da Sarajevo i ja kao gradonačelnica nikad nećemo zaboraviti njihovu patnju i stradanje”, navela je Karić.

Koju patnju? Koje stradanje? Jesu li nevino ubijeni sarajevski građani pogođeni granatom, bombardirani iz NN aviona ili je ipak neko naredio njihovu brutalnu egzekuciju, u tom novom trendu borbe za istinu i pravdu nismo doznali. Sudeći po medijskim izvještajima, Cacu je spomenuo tek potpredsjednik Srpskog građanskog vijeća u BiH Rajko Živković, a čini se da bi bolje bilo da nije. “Cace se sjećam iz predratnog perioda. Tokom rata pokupili su i mene jednom i doveli me ovdje, imao sam sreću da me Caco poznavao. Pitao me šta radim ovdje, kada sam mu rekao da su me njegovi doveli, rekao je da se vratim nazad”, kazao je Živković. Iz nes(p)retnog Rajkovog iskaza mogli bismo zaključiti da su nevino ubijeni jednostavno bili bez sreće da poznaju predratnog Cacu?! A Predrag Šalipur, recimo, ne samo da je poznavao predratnog Cacu već je bio i borac Desete brdske brigade i opet je završio u dijelovima, na dnu Kazana, u skladu sa naredbom komandanta svoje brigade i svog predratnog druga. Rajko nam je, kao stari dobri novinar, odagnao sumnje da je o životu i smrti u 10. bbr. odlučivao iko drugi osim Mušana Topalovića Cace, mada smo to saznali i iz transkripata sa suđenja na kome su Cacini potčinjeni, čak i oni najbliži, listom tvrdili da je on bio taj ko je naređivao dovođenje civila i načine njihove egzekucije. No, nisu se proslavili ni ostali kojima je gradonačelnica od sveg srca zahvalila što su izdvojili vrijeme da polože cvijeće i odaju počast žrtvama, a bile su tu delegacije raznih nivoa vlasti pojačane OSCE-om i predstavnikom Misije EU. Ovaj posljednji požurio je da (raz)otkrije svrhu svoga dolaska: “Bitno je što je Grad Sarajevo pokrenuo inicijativu i korake prema tome. EU odaje počast svim žrtvama, bez obzira na stranu ili etničku pripadnost”, kazao je Juriy Muss.

Ruku na srce, nisu Evropljani ti koji se ovdje trebaju suočiti s prošlošću i njegovati kulturu sjećanja, Kazani su naša priča i naša sramota. Zato što su nevino ubijeni sarajevski građani dijelili naše ratne sudbine, vjerovali u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Armiju BiH i stradali od zločinačke ruke odmetnutog komandanta. To ratno Predsjedništvo BiH imalo je snage da se 26. oktobra 1993. godine obračuna sa svojim odmetnicima, Mušan Topalović Caco je boreći se toga dana protiv sprovođenja naredbe vrhovne komande, dakle Predsjedništva BiH – čiju su volju na terenu provodili specijalne jedinice MUP-a i Armije RBiH – ubio devet vojnika i policajaca, nastavljajući tako svoj zločinački pothvat. Međutim, ni tih devet otetih života nije pomoglo da Cacu smjeste na onu stranu kojoj pripada. Admir Hebib (1969), Izet Karšić (1959), Kemal Kojić (1960), Dragan Miljanović (1967), Slaven Markešić (1965), Srđan Bosiljčić (1963), Elvir Šovšić (1974), Hamid Humić (1959) i Jasmin Čamdžija (1968) bili su dobrovoljci u odbrani ovoga grada i države BiH. Ubijeni su braneći ustavni poredak zemlje, slijedeći naredbe pretpostavljenih komandi i mada su (većinom) sahranjeni u Velikom parku, u Sarajevu, nekako se teško oteti dojmu da su ovoj državi i blizu važni kao Caco, koji je, iako ubijen prilikom pokušaja bjekstva (major ARBiH koji se nije libio pucati i odlikovan je), u novembru 1996. godine ekshumiran i uz nezapamćenu dženazu ispraćen do Spomen-mezarja Kovači na kome je i ukopan.

Glorifikacija gangstera

Taj je događaj pokojni Jovan Divjak nazvao glorifikacijom gangstera, a koliko je bio upravu, svjedoči podatak da i dan-danas ljudi imaju potrebu da onim nevjernim tomama poput mene objašnjavaju kako “Caco nije slučajno bio komandant, on se za nas borio”. Istina, kada te dušebrižnike priupitam šta bi oni rekli da je od ruke tog komandanta, nedajbože, stradao njihov otac ili brat, obično zašute, no ne zadugo: “Ti ne razumiješ, Caco nas je branio, da je drugačije, našli bi nešto kod njega”?! Da, našli su, istražitelji su iz Kazana iskopali tridesetak vreća ljudskih ostataka koje su jedno vrijeme bile zakopane u NN humkama na ivici sarajevskog groblja Sveti Josip, nadomak pomoćnog stadiona Koševo. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je u dva navrata pisalo KJKP Pokop. Tražili su da se obilježe ove parcele, s obzirom na to da to nije na dostojan način učinjeno na mjestu egzekucija: od KJKP Pokop dobili su odgovor u kome je njihova ideja pohvaljena. Ali ne i realizirana. A kad će i hoće li biti, ne zna se. Kao što se ne zna hoće li ikada biti ustanovljena i na ploču upisana imena svih nevino ubijenih sarajevskih građana po naredbi Mušana Topalovića Cace. Jer, gradska vlast s gradonačelnicom na čelu potrošila je mjesta na spomen-ploči s neskrivenom ambicijom da stavi tačku na tu mračnu ratnu mrlju na savjesti glavnog grada BiH. I odbila upisati ime zločinca na spomen-ploču, pravdajući se kako to nije praksa. Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a, plastično je i argumentirano dokazao da to nije tačno, ali i konstatirao kako je sve učinjeno da bi zločin bio arhiviran.

Posljednji ekser u kovčeg arhiva zakucala je gradonačelnica odabirom 9. novembra za Dan sjećanja. Cilj je bio odmaći se od Cace i 26. oktobra, po cijenu da to znači i arhiviranje akcije Predsjedništva BiH. Ali zato pogoduje narastanju mita o Caci, kao komandantu koji se borio za nas. Onako kako su se za svoje narode borili naredbodavci zločina nad civilima, od Ahmića do Srebrenice.

Kalkulacije i manipulacije: ORKE na vlasti u BiH

Ko god da formira vlast na državnom, entitetskim i kantonalnim nivoima imat će pred sobom više nego težak posao.

I teško je reći šta je veći – prvi prioritet.

Inflacija samo raste. Potrošačka korpa sve je skuplja, cijene energenata su u usponu, a najavljeno poskupljenje struje samo će doliti dodatno ulje na vatru. Odlazak mladih sposobnih ljudi samo dobija na dinamici, piše Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.

Migrantski talas u usponu je i prijeti dodatnom eskalacijom i destabilizacijom. Politike Srbije i Hrvatske stabilno idu ka daljem davljenju Bosne i Hercegovine.

U Srbiji je izabrana nova vlada, a stara velikodržavna politika srpskog sveta samo je dodatno ojačana i jakom pozicijom prvog potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova Ivice Dačića.

U Vladi nema Aleksandra Vulina. Ali je pristiglo nekoliko novih Vulina.

Hrvatska od Nove godine ulazi u Šengen i euro-zonu. Time u cjelosti postaje članica Evropske unije i Brisel više nema jakih kontrolnih mehanizama kojima bi mogao utjecati na politiku zvaničnog Zagreba prema Sarajevu.

“Legitimno predstavljanje” tek će dobiti na zamahu.

“Vidim da se ti muslimani tamo nešto pate. Blok Srbi-Hrvati će o svemu odlučiti, a ne oni. Ovdje ćemo mi birati, šta god oni mislili o tome”, reče Milorad Dodik, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata i čelnik srpskog bloka koji okuplja najmanje šest stranaka.

Ta šestorka pojačana je (najmanje) jedanestorkom Dragana Čovića, okupljenom oko Hrvatskog narodnog sabora.

Hidroelektrane u gornjem toku rijeke Drine, aerodrom u Trebinju, “legitimno predstavljanje” Hrvata, paketi kontrole i blokade… definirani su principi ORKA-saveza Dodik-Čović.

Sarajevo je u očiglednom rasulu!

Šta god da rekli, ne može se sakriti činjenica da nemaju odgovore na srpsko-hrvatski blok u Bosni i Hercegovini koji sasvim jasno govori šta hoće, pa i ucjenjuje.

U Sarajevu je prioritet svih prioriteta – vlast. I nema cijene koja će se platiti za to.

Da nije tako, neko bi odgovorio Dodiku i njegovoj izjavi o “patnji muslimana”.

Da su lideri konglomerata od skoro 20 stranaka iole svjesni, neko od njih bi Dodika i bukvalno otjerao tamo odakle je ispuzao prije 63 godine!

“Vidim da se ti muslimani tamo nešto pate. Blok Srbi-Hrvati će o svemu odlučiti, a ne oni. Ovdje ćemo mi birati, šta god oni mislili o tome”, reče Dodik prije tri dana.

I niko mu ne odgovori! Ni indirektno.

Ako pogledamo o čemu se priča unutar političkih blokova u Sarajevu, onda ćemo bjelodano jasno vidjeti da je iznad svega lični animozitet. Čak su i djeca u vrtićima zrelija.

Probosanske i bošnjačke stranke imaju 2 od 3 člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Isti blok ima 24, od 42 poslanika u državnom parlamentu…

A bank drže stranke u apsolutnoj manjini. I diktiraju uslove, katilski određuju ko od Bošnjaka može u vlast, a ko ne. Čović i Dodik su se potrudili da mi sasvim jasno znamo šta oni hoće.

A mi ne znamo šta hoće bošnjačke-probosanske stranke. Koji je to donji prag ispod kojeg nema ulaska u vlast?

Je li to državna imovina? Je li to ulazak u NATO u naredne četiri godine? Je li to Berlinski proces i ekspresna ratifikacija tri nedavna bitna sporazuma o integriranju i napretku regiona?Je li to kandidatski status do kraja (ove) godine?Je li to izgradnja autoputa od Sarajeva do Tuzle? Je li to regulacija toka rijeke Spreče?

BILO ŠTA!

Ne znamo. Ne vidimo to ni na profilima na društvenim mrežama brbljivih lidera koji se rado oglašavaju tamo o svemu i svačemo, samo ne o temeljnim vrijednostima.

5-ORKE, 6-0RKE, 8-ORKE, 11-ORKE… nisu na papir jasno stavile temelje svog ulaska u vlast. Bitne su pozicije i bitno je da “ovi drugi” ne budu u vlasti. I da bi se to ostvarilo ići će se u pakt s “crnim đavolom” samo da bi se ovim drugim napakostilo.

Nema selameta od takve vlasti!Demokratija podrazumijeva da se nakon izbora onima što dolaze dadne stotinu dana fore.

Živimo u vremenima kada su i minuti dragocjeni i nakon protraćenih 20 godina plus, nemamo komocije ni za sekundu “fore”.

Postizborne kalkulacije: Bh. semafor koalicija može zaustaviti Dodika i Čovića!

Kako u normalnoj zemlji izgleda formiranje vlasti znamo, sjednu, dogovore principe i programe a onda idu u konstituiranje. Kako u Bosni i Hercegovini to izgleda?

Ovako: “Vidim da se ti muslimani tamo nešto pate, blok Srbi-Hrvati će o svemu odlučiti, a ne oni. Ovdje ćemo mi birati, šta god oni mislili o tome”, kaže Milorad Dodik, 10. novembra prije podne.

“Biće vrlo teško, ali ako ne probamo nećemo znati. Sad imamo vrlo usku koaliciju i ništa ne funkcioniše, imamo odsustvo bilo kakve brige za građane. Sad nemamo toliko političkih partija ali imamo vlast koja ne funkcioniše i koja se ni oko čega ne dogovara nego jedni druge varaju, lažu i petljaju. Naravno, puno je političkih partija, puno sujete, puno interesa, puno želja ali kad potpišemo sporazum i kad znamo ko je dio tog sporazuma onda očekujemo od svakoga da drži riječ i da se pridržava onoga što smo dogovorili“, odgovara Nermin Nikšić, istog dana, kasno uvečer.

I u jednom i drugom slučaju na kocki je DRŽAVA. U slučaju Dodika jasno je da u vlast s njim (ukoliko se bude moralo, jer tvrdi imat će četiri delegata u Domu naroda) mora ići jaka koalicija koja iza sebe ima najveću podršku građana.

U drugom slučaju i sam Nikšić priznaje, s ‘osmorkom’ bit će teško. Sad je najlegitimnije pitanje smije li krenuti u koaliciju s HDZ-om i SNSD-om ako već unaprijed znamo da ogromna količina sujete, želje za vlašću i pozicijama rezultirat će krahom? Uvijek u tim opcijama, a što se već pokazuje, postoje ‘preletačevići’, koji će za jednu poziciju ruku dići za tuđe interese van koalicije kojoj načelno pripadaju.

I upravo zato odgovornost SDP-a i jeste najveća. Jer nakon Dodikovog nastupa velika koalicija koju ćemo nazvati SEMAFOR (SDA, SDP, DF) više nije stvar izbora već nužnosti.

Ove tri stranke SDA, SDP i DF imaju na državnom nivou skoro 500 hiljada glasova SDA – 243.415, SDP – 129.500 i DF – 101.715. I ovaj broj glasova obavezuje sve tri stranke i njihove lidere da, za račun države kojoj zbog bloka Dodik-Čović opasno prijeti opstanak (Izborni zakon, državna imovina), prevaziđu sitne stranačke interese. Stoga je neophodno da stave u stranu mržnju prema SDA, i u korist BiH ali i odgovornosti prema glasačima, ujedine se na pitanjima koja su od opšteg interesa svakog građanina u BiH.

SDA bi u ovom slučaju, a opet zbog Bosne i Hercegovine, morala uzeti u obzir sve zahtjeve SDP-a i DF-a, dok ovaj blok koji prirodno djeluje kao jedno nema razloga za strah od SDA, jer imaju ‘osigurače’ u Predsjedništvu BiH (Željko Komšić i Denis Bećirović). Potrebno je i SDP-u, kolokvijalno rečeno, dati veće učešće u vlasti.

Uostalom, do sada se pokazalo da na svim važnim pitanjima SDA, SDP i DF su na istoj strani.

U smislu djelovanja ‘osmorke’ ili ‘devetorke’, ili bilo kojeg drugog bingo broja, (ukoliko DF ode u ovaj blok) velike razlike se već naziru, kao prvo u razmišljanjima u vezi Izbornog zakona, pa dalje državnoj imovini, zakonu o denacionalizaciji i restituciji itd. Bit će teško prevazići razlike, a savezništvo Dodika i Čovića kontinuirano jača.

Ostaju dakle dva puta ili će se probosanske stranke sukobljavati međusobno ili će se zajedno boriti sa SNSD-om i HDZ-om.

Jer HDZ i SNSD će jednako oštro nastupati po bilo kojoj opciji ili prema ‘osmorci’ ili prema ‘semafor koaliciji’. Tome nas uči postdejtonska praksa djelovanja ovih stranaka.

I kada sve zvuči logično nameće se jedno ALI…Ono će doći iz glava predsjednika stranaka i simpatizera tih stranaka koje participiraju u ‘osmorci’.

Međunarodna zajednica ne želi više SDA.

Jasno je postoji strah, ali i želja uslužnosti prema strancima koji na kraju ne žive u BiH, ali žele imati kontrolu nad procesima. Dragana Čovića već je svojevoljno ići pod njihove skute, jer su mu obećali ispuniti ono što traži (Čović se nije kandidovao nigdje, predlaže žene i personalno neće biti na funkciji).

Čovićev partner Milorad Dodik na čekanju je kod stranih ambasadora, o njegovom ponašanju ovisit će i njihova podrška.

Ostaju probosanske stranke – i one moraju pokazati lojalnost zapadnjacima. Ali, valja im znati da ih biraju građani Bosne i Hercegovine, a ne zapadnjaci. Ti građani ne žele da im se nameću odluke zarad inostranih interesa, već da oni koje su birali vode državu ka dobrostanju i integracijama. To nije moguće, ako kontinuirano ovise o mišljenju drugih, bili oni Čović, Dodik ili ambasadori.

Interesi se mijenjaju na geopolitičkoj ploči, pa je neophodna SEMAFOR koalicija, da upali crveno svjetlo kada nam nameću retrogradne ideje, narančasto da omogući kompromise oko složenih pitanja i zeleno za opstojnost države i prohodnost napretka građana!

Mnogima je sve jasno, nadamo se da će lampice u glavama lidera omogućiti da se i njima razbistri!

(nap.ba)

O pregovorima i koalicijama: Šta hoće Bošnjaci?

“Mi ćemo ući sa onima koji će, prije nego što uđemo u strukture vlasti prihvatiti da se deblokiraju projekti u Rs, vezano za plinovod, aerodrom u Trebinju i za Buk-Bijelu i sa onima koji budu spremni da to učine i prije formiranja vlasti jer imamo kapacitete – oni će biti naši partneri”, rekao je jučer lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik.

U sasvim očito koordiniranom istupu, Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, poručio je ubrzo nakon Dodika, da je “legitimno predstavljanje” jedan od ključnih preduslova za koaliranje.

“Do sada je normalno bilo da predsjednik Vlade i Zastupničkog doma budu iz istog naroda, a sada to više nije moguće”, rekao je čelnik HDZ-a.

A znamo li šta hoće Bošnjaci i probosanske stranke?

Ko je čuo ili pročitao jasne zahtjeve iz Sarajeva? Šta je to što je interes probosanskog/bošnjačkog bloka? Koji zakon? Koji propis? Koji uslov? Koja stranka? Bilo šta!? Ako se pogledaju slike prije početka današnjih razgovora Trojke i HDZ-a u Mostaru, jasno se vidi da koncepta nema! Da ima, barem bi jedan od trojice lidera koji su se suočili sa Čovićem danas, u ruci imao papir, piše politicki.ba.

I ne zanosite se, ista bi slika bila da je Čoviću na noge danas otišla delegacija SDA!Je li vlast zarad vlasti (čitaj pozicioniranja “svojih ljudi”) vrhunski domet bošnjačke politike?

Naravno da jeste. Već odavno.

Bošnjački lideri nemaju čak ni koncept niočemu!Sve je ad hoc, ili – još češće – post festum. Posljedice idenja u politiku grlom u jagode već dugo konzumiramo!

Živimo vrijeme kada je temelj formiranja vlasti u Sarajevu postavljen tako da li će je činiti SDA ili Trojka. To što se oko nas dešavaju tektonske promjene, nikoga ne tangira. Svako se o sebi zabavio.

Bosna i Hercegovina bi polovinom decembra trebala dobiti kandidatski status za članstvo u Evropskoj uniji.

I tačno se zna šta je potrebno uraditi da bi se šanse za pozitivan ishod poboljšale. Naravno da niko “od naših” ne radi ništa da se par preduslova ispuni.

Zna se i koje države unutar EU nisu naklonjene davanju zelenog svjetla na sjednici Evropskog vijeća. Nema ih puno.

Nađite mi bošnjačkog – probosanskog lidera koji je obišao Hag, Kopenhagen ili Pariz. Lično ću ga na leđima odnijeti od Sebilja do Terminala na Ilidži!

Šta hoće Bošnjaci?! Koji su dometi njihovih sve brojnijih lidera?! Zar je bitka za vlast toliko bitna da se ne može izdvojiti kredibilan pojedinac koji bi razmatrao nešto malo više od podjela fotelja i plijena?!

A kredibilni se pojedinci mogu naći!

U Berlinu je prošle sedmice potpisan i sporazum kojim se građanima šest država zapadnog Balkana osigurava putovanje regionom samo s ličnim kartama. Taj, kao i druga dva sporazuma trebaju se što prije ratificirati u parlamentima zapadnobalkanskih država, kako bi se počeo primjenjivati. Je li iko iz Sarajeva rekao – ‘naš predusov za formiranje vlasti je da ovaj parlament BiH u ovom sazivu ratificira dokumente iz Berlina. Nećemo čekati novi parlamnet’.

Naravno da nije.

Podrazumjeva se da BiH i tu mora biti izvor problema, a ne dio konstruktivnog rješenja. A zašto se podrazumijeva? I ko je rekao da se treba podrazumijevati?!

Američka ambasada u Sarajevu više je nego agilna u oblikovanju novih vlasti u entitetu F BiH.

Legitimno! I svi znamo šta tišti bosanskohercegovačke Hrvate.

Zašto nema nikoga od tih brojnih i sve brojnijih bošnjačkih-probosanskih lidera koji bi ponudio smisleni koncept – osnov za rješavanje bošnjačko-hrvatskih odnosa ne samo u većem bh. entitetu, već i cijeloj Bosni i Hercegovini?!

Pa da od nečega krenemo. A ne da se stalno vrtimo u krugu u vječnoj ulozi objekta, a ne subjekta. I mogao bih ovako navoditi primjere i pisati do u beskonačnost.

Strahobalna je odustnost istinske inicijative bošnjačkog-probosanskog vodstva.

A počesto i neobjašnjiva!

Jer, nismo mi baš toliko glupi. Pogotovo nismo toliko nesposobni. Imamo mi toliko toga čime se trebamo hvaliti. Toliko je ljudi iz našeg miljea čije pominjanje zahtijeva da prethodno ustanemo. I punim ustima ga izgovorimo.

Šta se dešava?!

Naravno da unutar bošnjačkog-probosanskog miljepa postoje postulati koji se podrazumijevaju. I postoje principi koji se ne smiju pogaziti. Ali moraju biti ispisani, nešto kao 10 Božijih zapovijesti (i nije nimalo slučajno da su u kamen uklesane!) moraju se izgovarati radi podsjećanja i opominjanja. Ali i radi ozbiljnosti.

Dodik i Čović to neprestano rade.

A nama se “podrazumijeva”. Pa kad nam se dese nepravde danima se ibretimo, neartikulirano gunđamo i galamimo i onda se okrećemo jedni protiv drugih.

To nije politika. To je kolektivno samoubistvo!

Kolumna Vildane Selimbegović: Sve se može kad se Dodik i Alkalaj slože

Milorad Dodik, (još uvijek) član Predsjedništva BiH, otišao je do Beograda da bi regionalno proslavio nastup Svena Alkalaja. “U onome što je Sven Alkalaj na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a govorio o Christianu Schmidtu, ima dosta istine, odnosno istina je sve ono što je rekao o Schmidtu, ali trebao je da kaže da je to radio i ranijih godina, a ne samo u ovom slučaju koji dotiče muslimane”, kazao je Dodik, jedva se suzdržavajući od likovanja za koje je, ruku na srce, imao puno razloga.

Manipulacije i podvale

Njemu nesumnjivo najvažniji jeste da su – konačno – BiH i Rusija imale zajedničke stavove o Christianu Schmidtu, pri čemu su Alkalajevi bili još oštriji od onih koje je iznijela ruska ambasadorica. Drugi, nimalo manje važan, jeste apsolutno suglasje Dodika i Alkalaja o “destabilizirajućoj ulozi visokog predstavnika u BiH” i podrška izvornom Daytonu, o čemu lider SNSD-a sve zna, a treći je njihov unisoni stav spram SAD-a. Doduše, Alkalaj je prozvao (onako čaršijanerski) Gabriela Escobara, specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan, dok je Dodik svoju oštricu i dalje zadržao na američkom ambasadoru u našoj zemlji Michaelu Murphyju, ostrvljujući se na njegovu izjavu kako Alkalajev govor ne odražava državnu politiku BiH: “Nije američki ambasador taj koji utvrđuje državnu politiku BiH. To govori kako oni doživljavaju BiH”.

Sjednica Vijeća sigurnosti je imala samo jednu tačku dnevnog reda, našu zemlju, i produženje mandata Misiji Althea, odnosno ostanak EUFOR-a u BiH. Što je, srećom, očito usaglašeno bez Alkalaja, čim je Rezolucija usvojena. Sam Alkalaj je, u svome nastupu, dao dovoljno argumenata protiv, između ostalih i tvrdnjom kako “čak možemo reći da je izborna kampanja bila mirnija od prethodnih, iako je bilo sporadičnih pojava secesionističke i nacionalističke retorike”. Nije objasnio da li u te sporadične pojave ubraja i Dodikovo obećanje kako će 49 posto bosanskohercegovačke zemlje ponijeti na cipelama, ali jeste ustvrdio kako je Schmidt kriv što smo čekali na izborne rezultate toliko dugo: “Brojanje izbornih rezultata je otežano, utvrđeno je niz nepravilnosti, pa čak i pojava falsifikovanih izbornih listića”?! No, po mom skromnom izboru, ubjedljivo najveća laž s kojom je Alkalaj nastupio u New Yorku je sljedeća: “Ja, kao etnički Jevrej iz Bosne i Hercegovine, u tom novom izbornom sistemu nametnutom od visokog predstavnika, nemam više nikakvih prava, mogućnosti niti šansi da učestvujem adekvatno u izbornom procesu”. Što je arhetipski primjer manipulacije i podvale, jer naprosto njemu kao etničkom Jevreju Schmidtovim odlukama nije ni na koji način promijenjeno pravo ili šansa da učestvuje u izbornom procesu. Ostala je ista kao što je i bila. Međutim, nametnutim izmjenama, u Klub Ostalih po prvi put ulaze i delegati iz svih kantona. I zato, umjesto polemike sa odnekidan (i) Dodikovim ambasadorom u UN-u, evo kratkog podsjećanja na obje odluke visokog predstavnika tako zdušno napadnute u Vijeću sigurnosti.

Dom naroda Federacije BiH sada ima 80 delegata, imao je 56. Klubovi Srba, Bošnjaka i Hrvata broje po 23 delegata (umjesto 17), a Klub Ostalih umjesto ranijih 7, ima 11 delegata, najmanje jednog iz svakog kantona. Dobili smo i rokove, pa kantonalne skupštine ne mogu blokirati delegiranje u Dom naroda, jer će to – ako zakažu – uraditi CIKBiH. Za izbor predsjednika i potpredsjednika FBiH također postoji rok, a za nominovanje kandidata prvo treba 11 glasova u svakom klubu, pa ukoliko klubovi ne predlože kandidate u roku od 30 dana, dovoljno je sedam glasova po klubu, odnosno svega četiri nakon 55 dana. Predstavnički dom FBiH dobio je rok od 30 dana da glasa o predloženim listama. Nakon izglasavanja, lista se dostavlja na glasanje i Domu naroda. Ograničen je i set pitanja koja definišu šta je to vitalni nacionalni interes, čime se sprečava njegova zloupotreba. Ustavni sud FBiH bira članove Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa iz reda sudija tog suda. Amandmanima na Ustav Federacije BiH regulirana je obaveza na međusobnu saradnju, koordinaciju i dogovor, ali su postavljeni i rokovi za donošenje zakona, što bi trebalo da prevaziđe dosadašnju praksu čuvanja zakona u ladicama. U konačnici, visoki predstavnik je nametnutim odlukama presjekao federalnu političku trakavicu, koliko god na njega jurišali razni alkalaji, a zapravo političke partije sa sjedištem u Sarajevu koje su u svim ovim izmjenama prepoznale samo strašni ustupak HDZ-u BiH.

Puno sam puta već pisala kako je riječ o jalovim alibijima za vlastiti nerad, pa se ne mislim ponavljati, no ne mogu a da se ne osvrnem na nekoliko teza koje posljednjih dana i mjeseci (ratni) huškači izbacuju u prvi plan. Jednu od njih je plasirao u New Yorku i Alkalaj: riječ je o Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma i povratku. Doima se krajnje licemjernim čuti bilo koga iz vlasti BiH da kuka za povratkom, s obzirom na to da znamo koliko su malo, premalo, gotovo ništa uradili da taj povratak prvo omasove, a onda i politički artikuliraju na način da povratnici – na cijeloj teritoriji BiH – dobiju prava koja im pripadaju. Vjerovatno će me stranački botovi demantirati tezom o pravima Hrvata i Bošnjaka u RS-u, odnosno različitim entitetskim pravilima, no unaprijed uzvraćam podsjećanjem na izbor delegata u Domu naroda BiH kada je SDA dala SNSD-u potrebnu većinu (slučaj Mladen Ivanić). Šta hoću reći? Ako se SDA i SNSD tako lako dogovore o pozicijama, čemu poslije kuknjava Dodik nas je izigrao? I je li priprema za neke nove kuknjave sličnog tipa razlog Alkalajevog duhovnog jedinstva s Miloradom Dodikom? Pri čemu se nikako ne smije zaboraviti da je na ambasadorsku poziciju Alkalaja imenovao Željko Komšić, koga posljednjih dana optužuju kako je i najveći uzročnik partijskog nastupa u New Yorku za koji čak ni SDA nema riječi (pune) hvale. Meni se pak puno važnijim čini (sarajevsko) pristajanje na partijske ambasadore, pa samim tim i na štetu koju svojim nastupima proizvode za BiH.

Hajka

Zagovornici (oni pravi) građanske države razočarano konstatiraju kako su od Schmidta očekivali puno više – najmanje primjenu presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, što nas opet upućuje na učinak domaćih vlasti jer evropska pravna stečevina naprosto nije u mandatu OHR-a. Već Parlamenta i vlasti BiH. E, to onda otkriva uzroke progona Schmidta, EUFOR-a, EU i SAD-a iz BiH. Čini se da je ponuda kandidatskog statusa zbacila sve maske: sada, kada smo nadohvat ruke procesa koji zaista znači evropske reforme i težak, ali realan put euroatlantskih integracija, Sarajevo i Banja Luka su jedinstveni, ne valja Schmidt. Tačno je, OHR i put ka EU nisu kompatibilni, ali ako se već Bruxelles ne buni, čemu ovolika hajka onih koji su se do jučer zaklinjali u EU i NATO? Da je dara prešla mjeru, svjedoči i saopćenje Islamske zajednice, koja poziva bošnjačke političke lidere da se dohvate svog posla i poštuju procedure. A kolika je šteta Bosni i Hercegovini već napravljena i koje posljedice implicira, nisu spremni analizirati ni najveći domaći zagovornici građanske BiH. Bit će da se uzdaju u prosperitet koji spojeno nude Dodik i Alkalaj. Birajući Rusiju.

Janusz Bugajski’s Washington View: Germany’s Strategic Weakness

Germany has relinquished any leadership role that it could claim in Europe. Its inadequate response to Russia’s attack on Ukraine has exposed Berlin more as an obstacle to European security rather than its prime defender. Germany also has hypocritical governments – preaching anti-corruption in the Balkans while enabling massive Russian penetration of its economy and political system and declaring multi-ethnicity as a core principle while promoting ethnic segregation in Bosnia-Herzegovina.

 Germany became Europe’s economic powerhouse on the foundations of the US Marshall Plan which launched massive reconstruction from the ruins of World War Two. America’s military umbrella enabled Germany to focus on economic development and neglect any responsibility for Europe’s security. The end of the Cold War was naively perceived in Berlin as the end of division and conflict so that business and profits could be pursued with an allegedly democratizing Russia regardless of European interests or values.

Successive German governments opened up the country to Russian state influence, which penetrated all major political parties, national institutions, banks, businesses, and energy corporations. The Kremlin calculated that by enmeshing German politicians and businessmen in lucrative deals it could control EU policy making. The results of elite corruption were visible in energy projects such as the Nord Stream pipelines and the laundering of billions of Russian dirty money through German banks. The appointment of former chancellor Gerhard Shroeder as chairman of two Russian energy companies was deliberately designed to signal that Berlin was effectively under Moscow’s control.

 The results of Moscow’s penetration on German foreign policy have been evident since the launch of its extended war against Ukraine. Berlin has been reluctant to send weapons to Kyiv, allegedly  fearing that this could “provoke” Putin and “escalate” the conflict. In particular, Berlin withheld Leopard battle tanks to Ukraine that would have helped Ukraine reverse Russia’s onslaught.Finally, in October Berlin became a more effective weapons supplier when it became clear that Ukrainian air defenses were inadequate to protect civilian targets in major cities. It provided Gepard air-defense systems, MARS II multiple rocket launchers, and Panzerhaubitze self-propelled howitzers 2000.

The one party that has learned real lessons from Nazi Germany are the Greens who contend that a genocidal regime has to be stopped by military force as early as possible. Unfortunately, the Christian Democrats and Social Democrats have remained stuck in the notion that the war is a temporary misunderstanding and they can soon return to business as usual with Russia.

Berlin has also been hesitant in imposing tough economic sanctions against Moscow fearing the impact on its own business sector and economy rather than taking the moral and strategic high ground. Germany is also dragging its feet on providing economic support for Ukraine. A recent G7 conference in Berlin devoted to Ukraine was devoid of any concrete pledges for post-war reconstruction and a proposed new Marshall Plan seems a distant prospect largely because of German reluctance. Washington believes that the EU should take the economic lead just as the US has taken the military lead in aiding Kyiv.

International finance institutions, such as the World Bank and European Investment Bank, contend that Ukraine’s reconstruction should begin quickly for critical infrastructure in parts of the country least exposed to the war. The World Bank estimates a $350 billion total, with $105 billion in the short term to fund the most immediate needs. But despite the EU claiming leadership in reconstruction there is little willingness to provide concrete figures. A mere €19 billion in financial aid has been provided to Kyiv since the war erupted and only €7 billion has been disbursed. This is a fraction of the $66 billion spent by Washington, including direct military aid, replenishing US military stocks, deterrence measures for NATO states, and energy security projects.

Germany’s aid to Ukraine as percentage of its Gross Domestic Product (GDP) pales in comparison with its poorer eastern neighbors. Poland and Lithuania have pledged nearly half a percentage point of their GDP to Ukraine, while Estonia and Latvia pledged almost one percentage point of GDP. In comparison, Berlin’s commitments amount to a pitiful 0.085 percent of GDP.

Germany’s failures in Ukraine are mirrored in its shortcomings in the Western Balkans. They are symbolized by bureaucrats such as Christian Schmidt who fails to understand the damage he is causing in Bosnia-Herzegovina. Immediately after the October general elections, international High Representative Schmidt enacted controversial reforms determining how delegates are chosen for the House of Peoples, the upper chamber of the Bosniak-Croat Federation parliament. The changes disenfranchise voters, strengthen Croat and Serb nationalist parties, deepen ethnic divisions, encourage separatism, and are likely to lead to armed conflicts.

Berlin has also been at the forefront of EU efforts to forge an agreement on mutual recognition between Serbia and Kosova. But in practice, it has failed to convince Belgrade that Serbia’s EU prospects are at stake if it does not recognize Kosova. Instead, Germany continues to tolerate the destabilizing policies of the pro-Kremlin Vučić government, fails to push through visa liberalization for Kosova’s citizens, and supports the Open Balkan initiative that promotes Serbia’s regional hegemony.

The leaked German-French plan for realizing an accord between Serbia and Kosova is also vague and aspirational with no enforcement mechanisms. Vučić claims that the plan devised by advisers to Chancellor Scholz and President Macron is unacceptable and contravenes Serbia’s constitution because it recommends that Kosova obtain UN membership with Belgrade’s approval. He was also unimpressed by promises that Serbia would gain financial aid and a fast-track to EU membership. According to Berlin, the plan is yet another “basis for discussion” and not a recipe for a final agreement. Unless Berlin together with its European partners exerts some muscle with deadlines and consequences, the plan will culminate in yet another German strategic defeat.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, has just been published.

 

Kolumna Vildane Selimbegović: Tresla se gora, rodio se CIK

Vijest je – što bi se reklo – nezasluženo prošla ispod radara javnosti, a vrijedi je citirati: Vlada Republike Srpske je u petak, po hitnom postupku, utvrdila Prijedlog budžeta za narednu godinu kojim se budžet predsjednika RS-a povećava za čak 45 miliona KM! Banjalučki portal capital.ba, fokusiran na ekonomiju, donosi detaljne cifre, pa tako saznajemo da je budžet kojim je ove godine raspolagala aktuelna predsjednica Željka Cvijanović težak 10,8 miliona KM, a onaj kojim će upravljati Milorad Dodik bit će 56,5 miliona KM. Vlada RS-a je, reklo bi se, promptno reagirala, drugi rebalans budžeta usvojen je dan prije nego je Centralna izborna komisija BiH utvrdila rezultate izbora nakon kontrolnog brojanja, pa nema uopće potrebe elaborirati zašto se budžetiranje entitetskog predsjednika našlo na dnevnom redu tek nakon CIK-ove objave.

Demonstracija moći

E, sad, feministice će sigurno reći kako i ovaj potez puno govori o različitom tretmanu žena i muškaraca na pozicijama, jer nema uopće dileme: da je kojim slučajem Željku Cvijanović naslijedila Jelena Trivić, nikome ne bi palo napamet da mijenja budžet, vjerovatnije bi se otvorilo pitanje kako će se trošiti nepun milion maraka svaki mjesec, no usuđujem se ustvrditi kako će i ovih skoro pa pet miliona Dodiku biti malo. Ali, godišnjih 56,5 miliona je tu najprije zato da se zna ko je gazda entiteta.

Uostalom, svoju je moć lider SNSD-a demonstrirao u prošli utorak, one banjalučke večeri kada je – po procjenama MUP-a RS-a – oko 30.000 duša složno pratilo dirigenta Emira Kusturicu i uzvikivalo: Neće moći, decoooo! Decooooo! Replika iz kultnog filma “Ko to tamo peva” uslijedila je nakon što je sam Dodik, i inače presklon mikrofonu, iscrpio vlastiti repertoar namijenjen za posebnu priliku s imenom “Otadžbina zove”. Da se ne lažemo, performans od “Pukni, zoro” do 49 posto Bosne i Hercegovine koju će odnijeti na cipelama nije za zlatne palme, mnogo je više za političku analizu prijetnji koje je ne samo ovoj državi već i susjednim, kao i cijeloj regiji, pa ako ćemo gledati širu sliku, i Evropskoj uniji isporučio najistureniji eksponent Vladimira Putina na Balkanu. Drugo je pitanje ko je sve spreman reagirati, a kada to kažem, zaista ne mislim na divljenje koje spram Dodika ne krije hrvatski predsjednik Zoran Milanović, a još manje na famozni domaći duh koji se i toga dana iskazao na društvenim mrežama potencirajući priču o dva fenomena u našoj zemlji – jedan je bio pomračenje Sunca, a drugi protest vlasti protiv opozicije u Banjoj Luci – uz opasku da je prvi objašnjiv. Mislim, naime, na institucije Bosne i Hercegovine i onaj dio političke javnosti koji godinama s Dodikom igra na sigurne karte: on nama nema Bosne, mi njemu ima, ima, i vlast sita i ovce na broju (istina, sve manjem). I na onaj dio međunarodne zajednice koji podržava BiH, a kako sada stvari stoje, ima sve manje domaćih partnera raspoloženih da se zaista uhvate ukoštac s prijetnjama raspadom zemlje.

Centralna izborna komisija BiH je valjda najilustrativniji primjer. Ne postoji državna institucija kojoj se priznavao veći respekt, uprkos silnim primjerima grijeha. Od, da podsjetim nasumce, famoznih snimaka izborne krađe u Banjoj Luci još 2014, preko referendumskih vreća u policijskim automobilima u Tešnju, do gotovo redovitih (neobjašnjivih) pojava enormnog broja nevažećih glasačkih listića. Sve je prošlo sa NN prijavama, ujeo vuk magarca, u nadležnosti upravo onih u čiju se korist kralo, da bi se u neka doba osvijestilo kako CIK-om vladaju vladari naših sudbina, pa se kao pobjeda svih pobjeda slavio sastav CIK-a u kome nisu produžene ruke “dokazanih neprijatelja BiH”. Hoću samo reći kako smo, možda i zato, ali i zbog budnih očiju visokog predstavnika, evropskih i američkih dužnosnika, od 2. oktobra 2022. očekivali onaj minimum biračkog dostojanstva koji garantira obračun s kradljivcima izborne volje. Da se nešto ozbiljno zbiva, vidjelo se već u tu famoznu izbornu nedjelju, koja je počela izvještajima o naoružanim licima oko biračkih mjesta u Zvorniku i Šekovićima, a završila objavom pobjede kandidatkinje opozicije Jelene Trivić u utrci za entitetskog predsjednika, koja je pukla sa narednom zorom i kopernikanskim obratom u Dodikovom štabu. CIKBiH je skupio hrabrost i najavio kontrolno brojanje, što je trebalo da znači apsolutnu provjeru čitavog procesa ograničenu na glasanje za predsjednika i potpredsjednike RS-a.

Tokom tog procesa iz CIK-a su stizale kontroverzne informacije, od onih polujavnih kako se u jednom času razlika između Jelene Trivić i Dodika spustila na jedva 5.000, do otvorene debate među članovima CIK-a o 62 vreće kojih ima, pa nema. Ispostavilo se čak i da su pronađeni falsificirani glasački listići na kojima je listom bilo zaokruženo Dodikovo ime. O brutalnosti izborne krađe opozicija u RS-u je govorila svakodnevno, no najglasniji je ipak bio Nebojša Vukanović, koji je i možda najveće (pozitivno) iznenađenje izbora 2022. s obzirom na količinu osvojenih glasova u vlastitom aranžmanu, bez ikakve stranačke logistike. Vukanović je skupa sa SDS-om i PDP-om podnio i prijavu Tužiteljstvu BiH, u Banjoj Luci su organizirali i proteste zbog – kako su rekli – krađe izborne volje, a tokom druge protestne šetnje Branislav Borenović, lider PDP-a, ustvrdio je da su ustanovili “stotine nepravilnosti, kojim je obuhvaćeno preko 65.000 glasova koji su zloupotrijebljeni”, tražeći ponavljanje izbora. CIKBiH nijednog časa brojne nepravilnosti nije demantirao, čak je i predsjednik dr. Suad Arnautović javno rekao kako nije isključeno ponavljanje, ne precizirajući da li misli na ukupno ili barem djelimična ponavljanja u sredinama u kojima je ozbiljno narušen integritet izbora. Tako smo ušli u prošlu sedmicu u kojoj je jedan dan Christian Schmidt kuražio CIKBiH, odmah za njim isto su učinili Ambasada SAD-a, OSCE i EU, dan kasnije je Dodik zapjevao, a u četvrtak proglašen i pobjednikom. Predsjednik je RS-a, objavio je CIK, na sjednici toliko smušenoj da se Ivan Begić šali na svoj račun licitirajući koliko je minuta bio potpredsjednik iz reda hrvatskog naroda. Ćamil Duraković je drugi potpredsjednik RS-a

Prebacivanje loptice Sudu BiH

Vanja Bjelica-Prutina je jedina članica CIK-a koja se usprotivila odluci koju posljednjih dana zakletvama brani predsjednik Arnautović, sve prebacujući lopticu Sudu BiH koji, eto, treba da odluči?! O čemu? O odgovornosti članova CIK-a ili pak njihovoj posvećenosti vlastitom poslu? Ili onom najtužnijem o čemu zadnjih dana bez zadrške govori Vukanović nazivajući CIK centralnom izbornom krađom: o nagodbi “SDA, SNSD-a i HDZ-a koji je uvijek držao leđa SNSD-u”? Šta god pričao predsjednik i (muški) članovi CIK-a, pojačani vječnom Irenom Hadžiabdić, njihov je učinak ove 2022. izborne godine alarmantno zabrinjavajući: uspjeli su potpuno legalizirati i legitimizirati izborne krađe, svojim su angažmanom aktivno doprinijeli svim narednim lošim odzivima birača i što je najgore, ostavili su dojam neizbrisive partijske podobnosti. A i profiteri su: od centralne teme mitinga “Otadžbina zove” – kada je samo CIK bio veći neprijatelj Srba od SDS-a, PDP-a, Vukanovića i Jelene Trivić – uznapredovali su do relevantnosti u Dodikovim očima. Dovoljnoj da se posveti budžetu od 56,5 miliona KM. CIK izdati ne zna.

Analiza portala politicki.ba: Može li Biden, zbog Bošnjaka (i Albanaca), izgubiti izbore?

Amerikanci će u utorak, 8. novembra izaći na izbore. Glasa se za 35, od stotinu mjesta u Senatu, gornjem domu američkog parlamenta, te za Predstavnički dom.

Demokrate imaju tanku većinu u Senatu, te klimavu većinu u Predstavničkom domu. Republikanci se nadaju da će u oba doma preuzeti većinu. Ankete javnog mnjenja u Sjedinjenim Američkim Državama uglavnom pokazuju da bi se to moglo i dogoditi, piše politicki.ba.

Jedna od stvari koje idu naruku Republikancima je i jako nizak nivo popularnosti predsjednika Joea Bidena. Kako i prije dvije godine, na općim izborima, u mnogim od saveznih država SAD, “jedan glas” odlučit će pobjednika.

Ta činjenica “baca svjetlo” i na stavove balkanske dijaspore u SAD.

Bošnjaci su prije dvije godine listom podržali Bidena i Demokratsku stranku. Oni tradicionalno uglavnom glasaju za Demokrate. Kao i Albanci. Srpska dijaspora naglašeno je prorepublikanska.

Kako bi bili sigurni da će dobiti te glasove, iz izbornog štaba Bidena prije izbora objavili su posebne platforme za Bosnu i Hercegovinu, te Albaniju i Kosovo.

Platforme nisu realizirane.

Naprotiv!

Bh., kao i albanska, crnogorska, pa i hrvatska dijaspora su prije dvije godine bile snažno angažirane u kampanji za Bidena, pisao je i Politicki.ba.

Sada to baš i nije slučaj.

Profesor nacionalne sigurnosti i vanjske politike na Univerzitetu Kolorado, bosanskohercegovačkih korijena, u nekoliko postova na Twitteru upozorio je na važnost bh. dijaspore.

“Pošto se najednom priča o bh. dijaspori u SAD, da pojasnim nekoliko stvari. Dijaspora u SAD generalno, glasa u dosta većem procentu od domicilne populacije. Broj bh. građana u SAD, s obzirom na populaciju je nebitan, ali američki izborni sistem nije federalni, nego državni i to ima utjecaj.

Više od 10,000 građana bh. porijekla živi u metro području Atlante. To znači da je brojka vjerovatno oko 15,000. Ovdje nije u pitanju samo da li će bh. dijaspora glasati za Demokrate ili Republikance. Generalno, bh dijaspora je uvijek podržavala demokrate, i to zahvaljujući upravo Bidenu i njegovom angažmanu tokom rata. Međutim, bh. dijaspora ne mora glasati za republikance. Ako nekoliko hiljada BH glasača ostane kod kuće, to je za demokrate problem. Eto zbog toga je važno kako će bh. dijaspora glasati. Drugi primjeri se mogu takođe naći, kao npr. Mičigen”, napisao je on.

Sve je u rukama Devedesetke, HRS-a i livanjskog Pomaka: Bez Čovićevog HDZ-a se može formirati i Vlada Federacije BiH!

HDZ BiH nije nezaobilazna stranka ni prilikom formiranja Vlade Federacije. Stranke koje nisu bile u koaliciji sa HDZ-om BiH imat će, ukoliko žele, najmanje šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. U zbiru sa hrvatskim delegatima koji dolaze iz pet kantona sa bošnjačkom većinom, to je ukupno jedanaest delegata u Klubu Hrvata koji nisu pod kontrolom stranke Dragana Čovića. To je dovoljno ruku da se u prvom krugu predloži kandidat za (pot)predsjednika Federacije BiH iz reda hrvatskog naroda. Sve ovo je moguće ukoliko budu koordinirale političke partije HDZ 1990, Hrvatska republikanska stranka, POMAK iz Livna i  Demokratska fronta (DF). Evo detalja.

HNK Mostar (3 HDZ delegata, 1 HRS i 1 HDZ 1990)

Skupština Hercegovačko-neretvansko kantona broji 30 zastupnika. Iz tog kantona u Dom naroda FBiH delegira se pet hrvatskih delegata. HDZ BiH ima jedanaest zastupnika, od čega je deset Hrvata jer se Zora Dujmović izjašnjava kao Srpkinja. HDZ 1990 ima tri zastupnika i svi su Hrvati, dok HRS ima dva hrvatska zastupnika. Demokratska fronta u Skupštini HNK ima jednog Hrvata. Dakle, u Skupštini HNK je 16 zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Oni međusobno biraju pet hrvatskih delegata. HDZ BiH ima sigurna tri mjesta (tri liste po tri zastupnika), HDZ 1990 ima zagarantirano jedno mjesto, dok bi HRS mogao biti ugrožen žrijebom. Naime, HDZ BiH bi mogao napraviti dvije liste sa po tri zastupnika i dvije liste sa po dva zastupnika. HRS bi mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom slučaju, između dvije HDZ-ove i jedna HRS-ova bi išle na “lutriju” i jedna lista bi ispala. No, ako bi DF-ov zastupnik podržao HRS-ovu listu, ona bi imala tri zastupnika i sigurno bi dobila delegata u Domu naroda FBiH. To bi značilo da od pet hrvatskih delegata Čovićevom HDZ-u pripadaju tri, a HRS i HDZ 1990 bi dobili po jednog delegata.

ZHK – Široki Brijeg (3 HDZ BiH, 1 HRS/HDZ 1990)

U Skupštini Zapadnohercegovačkog kantona sjede 23 zastupnika. Ovaj kanton će davati četiri delegata iz reda hrvatskog naroda. Od 23 zastupnika, 22 se izjašnjavaju kao Hrvati. Miroslav Mitrović iz HDZ-a BiH se izjašnjava kao Srbin. HDZ BiH je u ZHK osvojio 14 mantata. Izuzmemo li Mitrovića, dolazimo to toga za HDZ BiH u ovoj Skupštini ima 13 zastupnika. HDZ 1990 ima četiri zastupnika (svi Hrvati), HRS 2, te tri različita HSP-a po jedan mandat. HDZ BiH može napraviti jednu listu sa pet zastupnika, te dvije sa po četiri zastupnika. HDZ 1990 ima jednu listu sa četiri zastupnika. HRS i tri HSP-a mogu napraviti listu sa pet zastupnika. U tom bi slučaju HDZ BiH imao sigurna dva delegata u Domu naroda FBiH, dok bi HRS ili HDZ 1990 imali sigurno jednog. U najboljem slučaju po stranku Dragana Čovića, HDZ BiH može imati tri delegata, ostale stranke koje nisu u koaliciji sa HDZ-om jednog hrvatskog delegata.

K10 Livno (1 HNP Pomak, 1 HDZ, 1 HDZ 1990)

Bivši HDZ-ovci okupljeni oko HNP – Pomaka u Skupštini Kantona 10 imaju pet od ukupno 25 zastupnika. HDZ BiH također ima pet zastupnika. HDZ 1990 ima četiri zastupnika, Hrvatska nezavisna lista dva, a HRS jednog zastupnika. Ovaj kanton delegira tri hrvatska delegata. S obzirom na omjer snaga, izvjesno je da će POMAK, HDZ BiH i HDZ 1990 imati po jednog delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.

SBK Travnik (3 HDZ BiH, 1 HDZ 1990)

U Skupštini Srednjobosanskog kantona sjedi 30 zastupnika. HDZ BiH ima devet zastupnika (svi Hrvati), HDZ 1990 dva izabrana zastupnika (oba Hrvati). Od dva DF-ova zastupnika jedna je Hrvatica. SBK u Dom naroda FBiH delegira četvero Hrvata. HDZ BiH može napraviti tri liste sa po dva zastupnika i jednu sa tri zastupnika. HDZ 1990 bi sam mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika i u tom bi slučaju žrijebom bilo odlučeno koje tri liste od tri HDZ-ove i jedne Devedesetke dobijaju mandate u Domu naroda FBiH. No, ukoliko DF-ova Hrvatica podrži listu HDZ-a 1990. ova bi stranka dobila jedno sigurno mjesto u Domu naroda FBiH. u tom bi slučaju omjer bio 3 HDZ BiH – 1 HDZ 1990.

Dakle, od 16 hrvatskih delegata iz SBK, Livanjskog, HNK i Zapadnohercegovačkog kantona, šet ih nije pod kontrolom HDZ-a BiH, odnosno Dragana Čovića. Od tih šest delegata pripada četiri bi pripala HDZ-u 1990, a HRS-u i HNP Pomaku po jedan.

Već sada se, na osnovu preliminarnih rezultata, može zaključiti da  će iz Tuzlanskog kantona biti izabran hrvatski delegat iz DF-a, te po jedan H delegat iz USK-a (NES ili SDA), ZDK (Fuad Kasumović/DF/SDP), KS (NiP/DF/SDP/ZnG) i BPK  (BNS). To znači da dodatnih pet hrvatskih delegata koji nisu pod kontrolom HDZ-a BiH. U zbiru sa gore navedenih šest hrvatskih delegata iz HRS-a, HDZ 1990 i HNP Pomaka, dolazimo do broja 11. Upravo je toliko potpisa dovoljno za predlaganje (pot)predsjednika FBiH iz reda hrvatskog naroda. Ovih jedanaest delegata bi moglo izabrati i dva delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, stranka Dragana Čovića nije nezaobilazan partner u vlasti ni na nivou Federacije BiH, ukoliko bi se HDZ-ova opozicija udružila poput opozicije u Sarajevu.

Kolumna Vildane Selimbegović: Štof za građansko odijelo

Pred sami kraj posljednje ratne zime intervjuirala sam u svom Travniku Asima Koričića. Jedan od osnivača Sedme muslimanske brigade Armije BiH, integriranje odreda El-Mudžahid u sistem rukovođenja i komandovanja Trećeg korpusa ARBiH i njegovo pripajanje Sedmoj, pozdravio je zahtjevom da osnuje novu brigadu u okviru Sedmog korpusa. Tako je nastala 737. muslimanska, čija je komanda bila u samom centru grada.

POGONSKO GORIVO

Bio je ramazan, poslije će se ispostaviti usred velikih priprema za operaciju Vlašić, a Asim je – potaknut mojim pitanjem o islamizaciji i vojske i društva – ustao od stola i pozvao me do prozora. Pokazao je rukom prema ulici na kojoj je bilo uobičajeno šareno i živo, nedaleko od nas štand sa cigaretama, dvojica zagrljenih vojnika su pjevala, da bi prvo sam postavio pitanje s kim praviti islamsku državu, a potom i zaključio: Nema ovdje štofa za islamsko odijelo.

Bio je to i naslov teksta u kome je pukovnik, kasnije i Zlatni ljiljan Armije BiH, strpljivo elaborirao teze o strogim vojničko-vjerskim pravilima svoje brigade insistirajući na poštivanju tuđe vjere i objašnjavanju kako su crkve – i katoličke i pravoslavne – jednako svetinja kao i džamije. Asim se nakon Daytona povukao u svoju Krajinu, gdje je i umro, pa bi teško bilo nagađati kako bi reagirao na posljednja zbivanja u glavnom gradu naše zemlje, na čijim se ulicama, zapravo pred Uredom visokog predstavnika, nastoji skrojiti građansko odijelo Bosne i Hercegovine.

Pritom se od Christiana Schmidta očekuje i više nego nekad od Armije BiH. Visoki bi predstavnik – tvrde moderni mudžahedini – morao iskoristiti svoj mandat da nametne izmjene izbornog zakonodavstva jedan čovjek, jedan glas, jer samo tako neće glas jednog Hrvata ili Srbina vrijediti šest, osam ili 10 bošnjačkih. Uvjereni su, kažu, da je BiH zrela za građansku državu, ali i dalje od Schmidta očekuju da dekretom provede presude Suda za ljudska prava iz Strasbourga, ne znajući (namjerno?) da ove presude – od Sejdić-Finci do presude Pudarić – nisu u mandatu OHR-a, već vlasti Bosne i Hercegovine, našeg Parlamenta u koji – šta god mi mislili o vlastitim dometima – glasači dominantno biraju predstavnike nacionalnih stranaka. Schmidt je – i to se gotovo pa i ne pominje – povećao i broj delegata u Klubu Ostalih, u koji spadaju i svi oni koji se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci, ali je ovaj klub i dalje manji od onih koje čine predstavnici konstitutivnih naroda, onih Srba, Hrvata i Bošnjaka koje svi volimo spomenuti kada govorimo o predratnoj tradiciji multietničke BiH. Kao ključni argument protiv – ne samo Schmidta već sve glasnijih i SAD-a i Evropske unije – koriste se ubjedljive pobjede Denisa Bećirovića i Željka Komšića, kao predstavnika građanske opcije, pa se prave postizborne računice po kojima se može zaokružiti vlast bez izbornih pobjednika, samo što te matematike redovno imaju po jednog od nacionalnih bez koga se ne može. Pa kažu – to je demokracija.

Bila bi da njezino pogonsko gorivo nisu mržnja i radikalizam. I bila bi da su u praksi i realnom životu partije koje sebe zovu građanskim zaista dobile dovoljan broj glasova na osnovu kojih bi mogle napraviti platformu za vladanje, kao nastavak vlastitih programskih sadržaja. Toga nema. Lijevi spektar u ovoj zemlji časno zastupa tek Naša stranka, svi drugi svoje programske ciljeve prilagođavaju potrebi za vlašću. Snagu tih potreba posljednjih dana zorno ilustrira velika mitingaška akcija Milorada Dodika, koji će sutra u Banjoj Luci braniti otadžbinu, služiti narodu i čuvati Republiku Srpsku da mu je ne otme (?!) Jelena Trivić, članica PDP-a i kandidatkinja združene opozicije za entitetskog predsjednika. Na Dodikove juriše – koji nimalo ne štede državu BiH – Sarajevo se i ne osvrće, duboko zabavljeno hodžinim jorganom i obračunom s međunarodnom zajednicom. I što je najzanimljivije, politički jurišnici iz bošnjačkih redova o visokom predstavniku i naročito američkom ambasadoru danas govore baš onako kako to Dodik radi već cijelu deceniju. Da sam pola sata Michael Murphy, znala bih šta mi je činiti: pozvala bih građanske i ostale bošnjačke lidere, političko Sarajevo, što bi rekao Dodik, i zatražila da se izjasne koliko su spremni podržati Dodikov zahtjev za ukidanje ureda OHR-a. SAD to mogu, dovoljno je da dignu ruke od BiH.

NACIONALNI ŠINJELI

Da li bi to značilo podjelu zemlje i(li) novi rat? Ivo Komšić, nekadašnji član ratnog Predsjedništva BiH, intelektualac koji svoj postdejtonski angažman u velikom dijelu posvećuje obračunu s tuđmanovštinom (i danas prisutnom), prošle je sedmice nametnute izmjene Izbornog zakona opisao kao Schmidtov doprinos spašavanju BiH, pa je popljuvan kao najveći izdajnik građanske opcije. Naš Hajro Somun je ono što je Komšić dao nagovijestiti obznanio kao ruski scenarij koji je trebao zapaliti nove vatre na Balkanu, kao dio razvlačenja pameti od specijalne operacije na Ukrajinu. Još nije proglašen mrziteljem BiH, ali zato jeste naš kolega Ivica Puljić, Al Jazeeren dopisnik iz Washingtona. Kako god, jasno je da svako drugačiji automatski biva izložen linču jer se drznuo da ne misli (pro)bošnjački. I to se još pakuje s građanskom mašnicom. Ako nam je (zaista) do nje, Evropska unija je spasonosno rješenje. Samo ga valja primijeniti. U tom procesu, koji neminovno zahtijeva dogovaranje i međustranačko pregovaranje, otići će i visoki predstavnik i OHR, a naše vlasti će preuzeti odgovornost za svoje postupke. Danas se ne čini da su imalo odmakle od postizborne kampanje. U kojoj su – sve boreći se za vlastite pozicije – odlučile ubiti svaku nadu u demokraciju u koju se i silom oružja zaklinju. I vjeru u društvo jednakih, krojeći ga u nacionalnim šinjelima. A to je daleko od štofa za građansko odijelo.

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...