7 dana popularni

Analize

Šta uistinu znači “otvaranje pregovora”: Jedan od hiljadu koraka koji čekaju BiH na putu ka EU!

Piše:

20.03.2024

Kao da je sve gotovo. A uopće nije! Bosna i Hercegovina trebala bi od sutra imati status pregovarača o ulasku u Evropsku uniju.

To je ono što je, na primjer, Srbija dobila u martu 2012. godine. Misli li iko da današnja Srbija može u EU? Iako je ta država otvorila 22, od 35 pregovaračkih poglavlja. Dobro, za razliku od ostalih, 35. pregovaračko poglavlje je posebno i odnosi se samo na tu državu. I Kosovo. Rješavanje međusobnih odnosa i – u konačnici – uzajamno priznanje kao dvije nezavisne države. Sigurno je Vaša trenutna rekacija – ‘to se nikada desiti neće!’. I vjerovatno ste u pravu.

Tek, Bosna i Hercegovina bi sutra trebala dobiti jednu dobru vijest. Sa navodnicima ili bez. Odobravanjem pregovaračkog statusa, naša je država napravila još jedan iskorak na svom evropskom putu. Koji traje više od dvije decenije.

Dobivanje kandidatskog statusa za BiH jeste bio veliki iskorak. S njim smo, na primjer, dobili i pravo pristupa određenim fondovima EU. Jesmo li to iskoristili, veliko je pitanje. Odgovor je najvjerovatniji da – nismo. I tu je ključni problem!

BiH će sutra iz Brisela dobiti muštuluk.

I uz njega set zahtjeva za promjenama. Njih – u 90 posto slučajeva – mora provoditi aparat državne uprave. A bh. državna uprava je devastirana! U njoj i dalje ima izuzetno sposobnih, stručnih i pametnih ljudi. Ali takvi ne vode državne javne ustanove. Naprotiv!

I trebat će istinsko čudo da se i sutrašnja preporuka EU ubrzano pretoče u početak pregovora, neophodne promjene koje će biti i “ovozemaljske”, poput konačne zabrane pušenja na javnim mjestima, na primjer, reguliranje klanja životinja ili pečenja rakije. A da o onim pakleno teškim – poput promjena Ustava, i ne govorimo. Ne, ne postoji država koja je ušla u EU a da prije toga nije u više navrata mijenjala Ustav.

Ovaj Dejtonski je nespojiv s Evropom. I to vidimo po brojnim neprovedenim presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. A one su sastavni dio pravne stečevine EU.

Prema sve glasnijim kritičarima iz Evropske unije, Brisel stalno popušta Bosni i Hercegovini. I to je potpuno tačno.

Sam kandidatski status, koji smo dobili krajem 2022. godine, bio je suprotan svemu što je pisalo u izvještaju Evropske komisije o napretku BiH za tu godinu. Na kraju, odluka o kandidatskom statusu objašnjena je kao nagrada građanima BiH koji žele u EU. Formulacija je to koja je prethodno korištena za isti status koji je dobila ruskom posvemašnjom agresijom pogođena Ukrajina.

I od tada BiH prati ukrajinski put ka EU. To znači i da najavljena sutrašnja odluka Evropskog vijeća, vrhovnog organa EU, predstavlja kontinuitet.

Ukrajina očekuje početkom ljeta početak pregovora. Šest mjeseci nakon što je dobila zeleno svjetlo za to. Pregovarački okvir je dobrano definiran i brusit će se do juna. A onda slijedi prva međuvladina konferencija EU i Ukrajine i formalni početak pregovora. Ne znači da će pregovori i krenuti odmah.

To je već doživjela Sjeverna Makedonija. Ova država, zbog blokada Bugarske, više od dvije godine čeka stvarni početak pregovora. Prije toga, 17 godina je bila kandidat za ulazak u EU.

Bugarska traži, uz ostalo, da se njena nacionalna zajednica u Makedoniji ugradi u Ustav. U bugarskom ustavu ne postoji niti jedna manjina. Svi su Bugari, usprkos tome što se najmanje 10 posto stanovništva izjašnjava kao Turci. EU podržava zahtjeve Bugarske, bez obzira što većina njenih čelnika ili prezire to što zvanična Sofija traži ili ne može razumjeti. Ipak, Bugarska je u EU!

Dakle, BiH dobija pregovarački status i imat će pravo povlačiti novac iz dodatnih EU fondova. To ne radimo jer ne znamo. Niti ko ozbiljno radi da naučimo. Pa je i to indikativ koliko smo odista spremni za evropski put.

Ali, eto, Brisel će nam izdati “boarding pass” i uputi ti nas prema konačnoj destinaciji. Na tom putu, dakle, morat će se mijenjati ogroman broj zakona, propisa i već pominjani Ustav. Osim Ustava, morat će se, u skladu s presudama Suda iz Strazbura, mijenjati i Izborni zakon.

Javnost je već vidjela u više navrata kako to izgleda. Ne zaboraviti primjer Bugarske i makedonski put u EU.

U EU je i Hrvatska. Njena će se “pikati” manje ili više na bh. evropskom putu. I nemojte imati iluzija da se neće “pikati”. Ukrajina je čedo Zapada. EU je uradila sve – a i više od toga – da izađe ususret Ukrajini. No, u jednom od zadnjih nacrta pregovaračkog okvira ugrađene su odredbe koje je zahtijevala Mađarska, a tiču se položaja Mađara u Ukrajini.

Viktora Orbana baš i ne zanimaju, istinski, Mađari u Ukrajini. On ih koristi za svoje lične i političke probitke. Ko kaže da nije isto sa Hrvatskom i bh. Hrvatima?!

Kad već pominjemo Hrvatsku, sjetimo se haosa pred ulazak te države u EU i njihovog odnosa sa Slovenijom. “Problemi” koji su bili ozbiljna prepreka pristupanju Zagreba klubu u Briselu, na momente su izgledali kao razlog za objavu rata. Hrvatska je morala gutati žabu za žabom, trpjeti poniženja i provokacije populista koji su davno morali biti smješteni na jaku psihijatrijsku ustanovu… EU je bila uz Sloveniju i njene zahtjeve…

Dakle, čekaju nas ludaci koji će nam podmetati klipove. I mi već neke moduse toga vidimo sada. Davno prije početka formalnih pregovora.

Godinama su se u institucijama BiH koplja lomila oko saradnje s Europolom. Malo po malo, prepreke su uklanjane. Šta danas imamo? Taj proces je duboko kompromitiran soliranjem predstavnika iz entiteta Rs. Oni žele voditi glavnu riječ. Oni hoće direktnu komunikaciju Banje Luke s Briselom. I rade sve što mogu da Sarajevo ni ne postoji.

U sjeni vijesti iz Evropskog vijeća, međutim, prolazi informacija da je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen u proceduru uputila prijedlog ukidanja konsenzusa u pitanjima vanjske politike i poreza Evropske unije.

Radi se o ideji da se kvalificiranom većinom, a ne konsenzusom, donose odluke kada su u pitanju proširenje, ali i sankcije koje bi EU nametnula.

Von der Leyen je – čini se – našla i modus da se takva odluka donese, bez da se mijenja svojevrsni ustav EU. Objasnila je da je kvalificirana većina već propisana u ustavu (a “ustav” je kombinacija niza sporazuma o funkcioniranju EU, od Kopenhagena do Lisabona).

Ta kvalificirana većina definirana je tako da je za odluku dovoljno 55 posto država EU koje imaju najmanje 65 posto stanovništva. Ako odluka prođe i postane norma EU, onda je proširenje u potpuno novom svjetlu.

I tek bi to bio “game changer”. Ukoliko sve ostane kao do sada, sutrašnji dan u historiji BiH nije ništa!

Čini se da su u EU “nadošli”. I to vidimo po istupima Von der Leyen. Ona je ne jednom rekla da nije dovoljno reći da se trebaju ispuniti preduslovi da bi se dalje napredovalo na putu evropskih integracija. Evropska komisija s njom na čelu počela je proaktivnu politiku proširenja. I to se vidi čak i po tome što je taj portfolio u Evropskoj komisiji postao atraktivan, nakon godina zanemarivanja.

Da, geopolitika je kumovala tome! Pošto se svijet ubrzano blokovski dijeli, Zapad hoće da ima “čisto dvorište”.

Iako je BiH na samom dnu, po kriterijima Evropske komisije za spremnost za pristupanje, samo se o njoj govori u Briselu, od svih zapadnobalksanskih država. Zašto? Očito je preovladalo stajalište da je naša zemlja ključ mira na Balkanu.

Sada Brisel ide ususret državama koje stvarno žele biti članice i nudi primamljive darove. Danas Evropska komisija odlučuje i o tome da li će se države – kandidati postepeno uključivati u EU.

Šta to znači? Najjednostavnije, ako ispunite ove ili one reforme, postajete dio evropskih institucija iako niste formalno primljeni.

Sjedite, na primjer, na Vijeću za opće poslove, ali nemate pravo glasanja.Ili, provedete te i te reforme i vaša dokumenta prihvaćena su na tržištu rada EU.

Ili, uradite domaću zadaću i više nemate roaming troškova s EU. Pa vas u dogledno vrijeme isključe iz onog čuvenog ETIAS sistema. To je ona odredba po kojoj se morate najaviti EU da namjeravate doputovati na njeno tlo i zatražiti odborenje iako imate bezvizni režim s većinom država – članica EU. Sutrašnja odluka EU, dakle, sama po sebi ne znači ništa.

Dosta je do BiH. I tu slijedi cijeli niz negativnih i razočaravajućih vijesti. Ipak, tinja nada da je najavljena promjena okolnosti, konteksta, metodologije… proširenja dobra vijest. Jer se sužava mogućnost da države unutar EU blokiraju, zarad sebičnih interesa, one koji žele ući.

Upamtite, sutrašnjom odlukom NISMO ušli u EU! Dobili smo tek pregovorački status. Jednostavno, napravili smo još jedan korak naprijed, a do cilja nam je ostalo još milijarde koraka…

Zeleno svjetlo jeste. Ali bi ubrzo moglo postati crveno.

(politicki.ba)

Objavljujemo i analiziramo kompletan nacrt izbornog zakona RS: Sve ovlasti preuzima RIK, CIK izbačen iz izbora za entitetski nivo, Izborni zakon BiH izbrisan!

Piše:

Redakcija

29.03.2024

Nacrtom izbornog zakona Republike Srpske u potpunosti se isključuje Izborni zakon BiH. Važećim Izbornim zakonom Republike Srpske, na koje taj entitet i prema državnom zakonodavstvu ima pravo, predviđeno je da “svaki državljanin Republike Srpske i Bosne i Hercegovine sa navršenih osamnaest (18) godina života ima pravo da glasa i da bude izabran (u daljem tekstu: biračko pravo), u skladu sa odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona RS”.

Nacrtom izbornog zakona RS kojeg je u petak ujutro usvojila Narodna skupština RS izborni zakon BiH je – izbrisan. Predloženi član zakona sada glasi: “birač sa navršenih 18 godina života ima pravo da bira i da bude biran (u daljem tekstu: biračko pravo), u skladu sa odredbama ovog zakona”.

Dakle, Izborni zakon BiH više ne postoji.

Kada je u pitanju samo definisanje zakona, odnosno definisanje nadležosti, tu se uvode nove nadležnosti.

“Ovim zakonom uređuje se izbor predsednika i potpredsednika Republike Srpske, poslanika Narodne skupštine Republike Srpske i delegata Veća naroda, odbornika gradske skupštine, odbornika skupštine opštine, gradonačelnika grada, načelnika opštine, članova saveta mesne zajednice, imenovanje organa za sprovođenje izbora i finansiranje izbora i izborne kampanje”, piše u članu 1 važećeg Izbornog zakona Republike Srpske koji je bio usklađen sa Izbornim zakonom BiH.

Evo kako nacrt izbornog zakona definiše nadležnost.

“Ovim zakonom uređuju se izbor i imenovanje poslanika Narodne skupštine Republike Srpske i delegata Vijeća naroda Republike Srpske, predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske, delegata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, odbornika skupštine grada, odbornika skupštine opštine, izbor i opoziv gradonačelnika grada i načelnika opštine, izbor članova savjeta mjesne zajednice, imenovanje organa za sprovođenje izbora, zaštita izbornog prava, pravila ponašanja u izbornoj kampanji, finansiranje izborne kampanje, kao i druga pitanja od značaja za sprovođenje ovoga zakona”, navedeno je u nacrtu izbornog zakona RS.

Dakle, nacrtom je predviđeno da se uređuje i izbor srpskih delegata u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, što je suprotno Izbornom zakonu BiH i što je, zapravo, novina u odnosu na važeći Izborni zakon RS

Prema važećem Izbornom zakonu Republike Srpske koji je usklađen za Izbornim zakonom BiH, Republička izborna komisija RS (RIK):

1 donosi opšta akta za opoziv gradonačelnika grada i načelnika opštine, sprovodi postupak za opoziv gradonačelnika grada i načelnika opštine prije isteka mandata, nadzire postupak opoziva i odgovara za zakonito sprovođenje tog postupka,

2. pruža stručnu pomoć skupštini opštine, odnosno grada i organima za sprovođenje postupka za opoziv,

3. donosi akte kojima se utvrđuju kriterijumi za raspodjelu sredstava za finansiranje izborne kampanje,

4. donosi opšte akte i uputstva za izbor savjeta mjesne zajednice (u daljem tekstu: Savjet),

5. vrši nadzor nad sprovođenjem izbora Savjeta,

6. donosi akte kojima uređuje unutrašnju organizaciju i način svog rada, na koje saglasnost daje Narodna skupština Republike Srpske,

7. predlaže budžet za Republičku izbornu komisiju i podnosi izvještaj o izvršenju budžeta u okviru godišnjeg izvještaja Narodnoj skupštini Republike Srpske i

8. vrši poslove koji su joj preneseni od Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine i druge poslove utvrđene aktima Republičke izborne komisije, ovim zakonom i Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine.

Nacrtom novog izbornog zakona RS Centralna izborna komisija BiH se u potpunosti isključuje iz izbornog procesa za nivo entiteta RS i za lokalne izbore u RS. Tako u nacrtu piše da “Republička izborna komisija raspisuje izbore u skladu s ovim zakonom, obavještava sve nadležne organe i javnost o datumu održavanja izbora najmanje 150 dana prije održavanja izbora, osim ako odredbama Glave XV ovog zakona nije drugačije određeno.

Kada su u pitanju druge nadležnosti RIK-a, evo šta nacrt zakona predviđa.

“Republička izborna komisija:

1) donosi odluku o održavanju neposrednih izbora u Republici Srpskoj, propisanih ovim zakonom,

2) donosi podzakonske akte za sprovođenje ovog zakona,

3) prati primjenu i daje mišljenja u vezi s primjenom ovog zakona;

4) koordiniše, nadgleda i reguliše zakonitost rada gradskih, odnosno opštinskih izbornih komisija i biračkih odbora u skladu s ovim zakonom,

5) predlaže budžet za Republičku izbornu komisiju i podnosi izvještaj o izvršenju budžeta Narodnoj skupštini Republike Srpske,

6) odgovorna je za tačnost, ažurnost i ukupni integritet Biračkog spiska za teritoriju Republike Srpske,

7) obezbjeđuje statističke evidencije razvrstane po polu, starosti, razvrstani po izbornim jedinicama za svaki dio izbornog procesa,

8) ovjerava političke stranke, koalicije, liste nezavisnih kandidata i nezavisne kandidate za učestvovanje na republičkom i lokalnom nivou vlasti za neposredne izbore u Republici Srpskoj,

9) donosi propise i odgovorna je za blagovremenu distribuciju i bezbjednost primjenjene izborne tehnologije na biračkom mjestu i centrima za brojanje tj. opreme za elektronsko brojanje glasačkih listića-optičkih skenera glasačkih listića, elektronske identifikacije glasača tj. čitača otisaka prstiju, bezbjednosnih kamera i druge odgovarajuće tehničke opreme i izbornog materijala za sprovođenje izbora iz nadležnosti Republičke izborne komisije,

10) vrši nabavku i donosi propise za upotrebu bezbjednosnih kamera na biračkim mjestima i u centrima za brojanje kako ne bi došlo do povrede tajnosti biračkog prava,

11) potvrđuje i ovjerava kandidatske liste i kandidate za sve nivoe neposrednih i posrednih izbora u Republici Srpskoj obuhvaćenih ovim zakonom,

12) odgovorna je za blagovremeno štampanje, distribuciju i bezbjednost glasačkih listića i obrazaca za neposredne izbore na oba nivoa vlasti u Republici Srpskoj,

13) utvrđuje sadržaj i formu glasačkih listića za oba nivoa vlasti za neposredne izbore u Republici Srpskoj”.

Dakle, sve nadležnosti CIK-a preuzima RIK kada su u pitanju izbori na entitetskom nivou.

Dalje, Republička izborna komisija poništava izbore u izbornoj jedinici ili na nekom biračkom mjestu, ako ustanovi da je za vrijeme glasanja, ručnog brojanja i elektronskog brojanja glasačkih listića došlo do nepravilnosti koje mogu uticati na rezultate izbora.

I ovu nadležnost RIK preuzima od CIK-a.

Kada su u pitanju nadležnosti OIK-a i GIK-a (Opštinske izborne komisije i gradske izborne komisije), nadženosti su, faktički, ostale iste kao i prema važećem Izbornom zakonu RS.

Evo šta predviža važeći Izborni zakon RS.

“Opštinska izborna komisija obavlja sljedeće poslove:

1. obezbeđuje da sve liste kandidata za skupštinu opštine budu sastavljene u skladu sa Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine i dostavlja ih na odobrenje Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine;

2. (brisano)

3. sprovodi i nadgleda izbore za članove Savjeta i saziva konstitutivnu sjednicu Savjeta;

4. određuje biračka mesta na području opštine za glasanje na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini;

5. imenuje i obučava članove biračkih odbora;

6. brine o bezbednosti i dostavi biračkim odborima izbornog materijala za glasanje na svim nivoima izbora u Bosni i Hercegovini;

7. obaveštava birače o svim informacijama neophodnim za sprovođenje izbora, u skladu sa propisima Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine;

8. odgovorna je za uređenje biračkog mesta i za druge tehničke pripreme za izbore;

9. odgovorna je za pravilno brojanje gasačkih listića na biračkim mestima i u opštinskim centrima za brojanje;

9a. objedinjuje rezultate izbora sa svih biračkih mjesta u opštini, posebno za svaki organ za koji je vršen izbor i dostavlja ih Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine i

10. (brisano)

11. vrši druge poslove u skladu sa ovim zakonom i Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine“.

Dakle, važeći Izborni zakon RS je predvidio da OIK radi u skladu sa Izbornim zakonom BiH. Sada se Izborni zakon bih izbacuje u potpunosti. Ovo piše u nacrtu Izbornog zakona BiH:

“Gradska, odnosno opštinska izborna komisija:

1) nadgleda i kontroliše rad Centra za birački spisak iz člana 53. ovog zakona,
2) određuje biračka mjesta na području grada, odnosno opštine za glasanje na republičkom i lokalnom nivou vlasti,
3) provodi postupak imenovanja, imenuje i obučava članove biračkog odbora,
4) brine o bezbjednosti i dostavi biračkim odborima izbornog materijala za glasanje na republičkom i lokalnom nivou vlasti,
5) obavještava birače o svim informacijama neophodnim za sprovođenje izbora, u skladu sa pravilnikom Republičke izborne komisije,
6) odgovorna je za uređenje biračkog mjesta i druge tehničke pripreme za izbore,
7) odgovorna je za pravilno brojanje glasačkih listića na biračkim mjestima u gradskim, odnosno opštinskim centrima za brojanje,
8) odgovorna je za pravilno ručno i brojanje glasačkih listića upotrebom izborne tehnologije na biračkim mjestima, pravilno objedinjavanje utvrđenih izbornih rezultata sa biračkih mjesta u gradskim, odnosno opštinskim centrima za brojanje i unos izbornih rezultata u aplikaciju informacionog izbornog sistema,
9) objedinjuje rezultate izbora sa svih biračkih mjesta u gradu, odnosno opštini, posebno za svaki organ za koji je vršen izbor i dostavlja ih Republičkoj izbornoj komisiji,
10) obezbeđuje da sve liste kandidata za skupštinu grada, odnosno opštine budu sastavljene u skladu sa ovim zakonom i dostavlja ih na odobrenje Republičkoj izbornoj komisiji,
11) vrši nadzor nad sprovođenjem izbora Savjeta mjesne zajednice (u daljem tekstu: Savjet)
12) obavlja druge poslove u skladu sa zakonom i propisima Republičke izborne komisije”.

Kompletan nacrt Izbornog zakona Republike Srpske možete pročitati ukoliko kliknete ovdje.

Zapad između Damaska i Kijeva: U Ukrajini će biti građanske države samo na onim teritorijama koje oslobodi ukrajinska vojska

Piše:

Haris Imamović

19.02.2023

Na Valentinovo, Washington Post je objavio dva nimalo romantična članka. U prvom („SAD upozoravaju Ukrajinu da se suočava sa presudnim trenutkom rata“), autori navode da dolazi od određene promjene raspoloženja unutar američke vlade, u odnosu prema Kijevu. Kao da je početni etuzijazam zamijenila jedna surovija realnost.

Uprkos ranijim obećanjima da će podržavati Ukrajinu „dok god bude trebalo“, Bidenovi neimenovani zvaničnici ističu, u ovom članku, da je trenutni paket američke vojne podrške najbolja šansa za Ukrajinu da napravi neku promjenu na frontu. Prilično je neizvjesno, vele dalje, da li će, naljeto, novi paket biti usvojen u Kongresu, odnosno hoće li biti u skladu sa ambicijama ukrajinskih vlasti da izvode oslobodilačke operacije.

Unutar Republikanske stranke, koja kontroliše donji dom Kongresa, kao i među evropskim saveznicima, sve je veći otpor slanju dodatne vojne podrške Ukrajini. Njemačke vlasti su bile prilično kolebljive u vezi sa slanjem tenkova Leopard, a vlasti nekih članica EU, poput Mađarske i Austrije proteklih su se dana sasvim otvoreno usprotivile daljem slanju pomoći.

Washington Post navodi da su Bidenovi ljudi u proteklom periodu, „u iskrenom razgovoru sa zvaničnicima u Kijevu“, pokušali dovesti u sklad ratne ciljeve Ukrajine sa vojnom podrškom koja se može skupiti na Zapadu. Dalje se navodi da su američke vlasti vrlo kritične premaodluci Ukrajinaca da troše značajne vojne resurse za odbranu grada Bahmuta, umjesto da se fokusiraju na oslobađanje nekih drugih teritorija koje je, po zauzimanju, lakše braniti.

Američki zvaničnici su također kritični prema konceptu koji je na nedavnom samitu u Davosu sažeo Andriy Yermak (savjetnik ukrajinskog predsjednika Zelenskog): cilj je pobjeda nad Rusijom, uz oslobađanje okupiranih teritorija, uključujući Donbas i Krim. U članku se navodi da Amerikanci zaključuju da, pored odbrane teritorija poput Bahmuta, zauzimanje Krima nije u skladu sa realnom snagom ukrajinske vojske.

Čini se da Zapad želi spriječiti situaciju, u kojoj bi ambicije Kijeva bile znatno veće od realne snage. To bi, kako to vele neimenovani izvori Washington Posta, dovelo do „produžavanja rata u nedogled“.

Zato američke vlasti smatraju da je potrebno osnažiti ukrajinsku stranu kako bi, u predstojećim mjesecima, „zauzela što je moguće više teritorije, prije nego što sjedne s Putinom za pregovarački sto“.

U drugom članku „Uzbuna u Ukrajini otkriva dublje probleme“, koji potpisuje urednički kolegij Washington Posta, govori se o duboko ukorijenjenoj korupciji u ukrajinskim državnim strukturama.

Uz nedavni skandal u vezi s javnim nabavkama hrane za ukrajinsku vojsku, zbog kojeg je ministar odbrane morao podnijeti ostavku, govori se o „pronevjeri milijardi dolara zapadne pomoći“. Zatim se ističe da je ova (ratom zahvaćena) zemlja na 116. mjestu na nekom indeksu o percepciji korupcije, te se zaključuje da je od svih evropskih država samo Rusija gora, po ovom parametru.

Velike ambicije Kijeva da oslobodi svoju cijelu teritoriju su, prema mišljenju američke vlade, odveć ambiciozne, pa je za njihovo obuzdavanje, uz prijetnju uskraćivanja dalje vojne pomoći, korisno uključiti i narativ o korupciji. Naravno, korupcija je postojala i ranije, ali nije bilo potrebe da se stavlja u fokus.

Sličan model je iskorišten i kod nas. Težnja Sarajeva za transformacijom BiH u građansku državu već dugo se u Washingtonu smatra „odveć ambicioznom“. Drugim riječima, Sarajevo nema dovoljno vojne i druge snage, koja bi bila pokriće njegovom legitimnom, ali „odveć ambicioznom“ cilju.

Kao i Ukrajina, nalazimo se u okruženju velikih susjeda, koji u saradnji sa svojim političkim filijalama u BiH, svako malo pokazuju da su spremni čak primijeniti nasilje, kako bi spriječili da BiH postane građanska. Zato su, čini se, Bidenovi povjernici za ZB i našu zemlju kreirali anti-koruptivni narativ, s ciljem političkog slabljenja struktura koje su najviše insistirale na građanskom principu, tokom neumskih pregovora o Izbornom zakonu (Komšić, SDA).

Američke vlasti nemaju, ili uglavnom nemaju nikakav principijelni problem u vezi sa oslobađanjem Ukrajine, ili transformacijom BiH u građansku državu. Naprotiv, možda bi čak i voljeli da do toga dođe. Međutim, nisu spremni trošiti vlastito oružje u tu svrhu. Očuvati Ukrajinu i BiH u nekoj formi – da, ali trošiti svoj novac i oružje kako bi Kijev i Sarajevo ostavili svoje „odveć ambiciozne“ ciljeve – ne. Čini se da je to rezon Washingtona.

Ukrajinskim vlastima se zbiva nešto slično onome što se zbivalo vlastima RBiH, krajem ljeta i ujesen 1995. godine. U „Sjećanjima“, Alija Izetbegović podsjeća da, čak i nakon drugog masakra na Markalama, nije postojala dovoljna spremnost da se izvrše vazdušni udari (što ne čudi, jer intervencija je izostala čak i nakon genocida u Srebrenici).

„Mi smo spremni, Amerikanci se kolebaju“, otkrio mu je tada francuski predsjednik Chirac. Izetbegović je, nakon toga, javno i u direktnim razgovorima sa američkim zvaničnicima zaprijetio da „nema mirovnih pregovora bez kažnjavanja Karadžićevih zločinaca“.

Clintonova vlada, čini se, nije bila toliko uznemirena mogućnošću da će još jedan u dugom nizu zločina ostati nekažnjen. Više su u State Departmentu strahovati pred prilično izvjesnom mogućnošću da će propasti mirovni proces u BiH koji je američka vlada pokrenula skoro godinu i po ranije (ostvarivši i određen napredak kroz zaključivanje Washingtonskog sprorazuma).

Krajem ljeta 1995. godine, nakon preko tri godine rata i genocida u Srebrenici, Amerikanci su na čelu s Holbrookeom spremali nacrt mira za cijelu zemlju. Ako bi mirovni plan propao to bi značilo bi da su SAD i NATO jednako nesposobni kao EU i UN, što je bio opasan scenarijs za tvorce američke vanjske politike, nakon pada Berlinskog zida.

Nekoliko sati, nakon što je zaprijetio da neće biti mirovnih pregovora, Izetbegovića je pozvao tadašnji zamjenik američkog državnog sekretara Strobe Talbot i kazao mu: „Molim Vas nastavite surađivati sa ambasadorom Holbrookeom na traženju uslova za mir u Bosni. Znam Vaše dileme i razumijem ih. Uvjeravam Vas da jučerašnji zločin nad građanima Sarajeva neće ostati nekažnjen. Izvršit ćemo zračne udare na Karadžićeve položaje.“

Rano ujutru, udari su zaista počeli. Bombardiranje je trajalo dva dana i dvije noći, a zatim je zaustavljeno. Tada Izetbegović šalje pismo Clintonu i Chiracu, ponovo (nešto suptilnije) dovodeći u pitanje sudbinu mirovnog procesa ako se ne nastave udari. Nakon toga, udari su nastavljeni i trajali su sve do 14. septembra, kada su definitivno zaustavljeni.

Tada Amerikanci počinju insistirati na zaustavljanju ofanzive ARBiH i hrvatskih snaga. Nakon pogbije više hrvatskih vojnika u pokušaju da pređu nabujalu Unu, u noći sa 18. na 19. septembar, Tuđman obustavlja dalju ofanzivu hrvatskih snaga. Srpska avijacija počinje djelovati, a NATO ne reaguje, uprkos što ga je obavezivala rezolucija Vijeća sigurnosti o zoni zabrane letenja.

Nakon Oluje, nova kolona izbjeglica iz Bosanske Krajine, koja bi pristigla u Beograd, bila je neupitan dokaz poraza, što je, čini se, jedino moglo dovesti u pitanje Miloševićevu vlast. Tada Beograd plasira informacije da je spreman poslati dodatne tri divizije u ispomoć VRS-u. Amerikanci su vjerovali da će doći do navedenog scenarija, ili su se pravili da vjeruju; u svakom slučaju, izvršili su dodatni pritisak, prijeteći limitiranim vazdušnim udarima na ARBiH i zaustavljanju isporuke iranskog oružja preko teritorije Hrvatske.

Tih dana je, na Skupštini RBiH, jedan od profesora ustavnog prava „opširno govorio o tome kako treba izgledati jedna savremena i normalna država“ i predlagao da Skupština usvoji ustav, u skladu s time. „Ja bih odmah dao svoj glas za prijedlog koji nam je dao uvaženi profesor univerziteta koga ja veoma poštujem“, kazao je Izetbegović na skupštinskom zasjedanju. „Evo, učinite to, ali četnici se neće zbog toga povući. Oni će ostati i dalje okupirati i Zvornik, i Bijeljinu…“

U Ukrajini će također biti građanske države samo na onim teritorijama koje oslobodi ukrajinska vojska. Samo će tu neka ukrajinska Osmorka, na stranicama Washington Posta, raspravljati o korupciji unutar vlade Zelenskog. Uprkos gorkom okusu ovog saznanja, ne treba zaboraviti da bi bez američke asistencije stanje bilo vjerovatno još gore.

Da nije bilo vojne podrške Zapada slobodna teritorija u Ukrajini bi bila znatno manja. Nadalje, ako Zapad uskrati ili značajno reducira vojnu podršku, Zelenski bi se, u boljem slučaju, mogao suočiti sa dejtonskim scenarijem, a u gorem sa abhazijsko-osetijskim. Naravno da bi autor ovog članka volio da rat završi potpunim oslobođenjem Ukrajine, ali uz Zapad kakav jeste to se čini irealnim. No, kako potvrđuje Black Swan teorija, historija je puna nepredvidljivih obrata, pa je sve moguće.

Nadati se samo da Ukrajina neće doživjeti sirijski scenarij. Stravični zemljotres, koji je pogodio sjever Sirije, učinio je još gorim ionako katastrofalno stanje tamošnjeg stanovništva, a ujedno je podsjetio međunarodnu javnost na tamošnji rat, koji nije zaustavljen, ali je prilično zaboravljen. Zastrašujuća je bila vijest da su Asadove snage, prije nekoliko dana, granatirale Mareu, jedan od pobunjeničkih gradova pogođenih zemljotresom.

U knjizi „Sirijski džihad“, američki profesor Charles Lister kaže da je dio sirijskog naroda, koji je pružio oružani otpor Asadovom režimu, bio vođen nadom da će Zapad intervenisati protiv Asada, kao što je protiv Gadafija. Nada se pretvorila u razočarenje i zbunjenost. „Zašto je ‘Zapad’ pritekao u pomoć Libijcima kada su ustali protiv Gadafija, a ignorisao je nevolje Sirijaca kada su bili premlaćivani, mučeni, streljani, dizani u zrak ili ubijani gasom?“

Ono što je trebalo biti Slobodna Sirijska Armija, nakon izostanka međunarodne podrške, raspalo se, veli Lister, na preko 1.500 lokalnih grupa. Odluka Zapada da neće čak ni naoružati sirijsku opoziciju, otvorila je prostor za jačanje džihadističkih skupina. „Činjenica da su grupe, koje su nosioci tako nasilnih i isključivih ideologija, postale sastavna pa i fundamentalna komponenta revolucije i pobune protiv vlasti, dokaz je nesposobnosti međunarodne zajednice da podršku umjerenu sirijsku nacionalističku opoziciju koja je nastojala da poboljša stanje u zemlji“, veli Lister.

U konačnici, zahvaljujući intervenciji Rusije, Irana i Hezbolaha, Asadov režim je, u značajnoj mjeri, suzbio i izolirao pobunu. Više od dvanaest godina nakon protesta, rat još uvijek traje, a interes međunarodne zajednica da zaključi mir, ili procesuira ratne zločine, poput strašnih napada gasom u Istočnoj Guti ili egzekucija u Tadamonu, čini se infinitezimalan. Nekad se čini da u svijetu kakav jeste ne postoji izbor između dobrog i lošeg, već samo između lošeg i još goreg.

Šta u praksi znači sporazum Trojke, HDZ-a i SNSD-a: Kraj Ustavnog suda BiH, “plutajući” treći entitet, izbacivanje Bošnjaka iz izbornog sistema Republike Srpske i bjeloruski princip glasanja!

Piše:

Redakcija

19.01.2024

Ako je suditi na osnovu dokumentata koje je objavio Avaz, a čiju autentičnost lideri Trojke (SDP, NS i NiP-a) nisu negirali, Bosni i Hercegovini prijeti definitivna podjela. U nastavku ćemo analizirati sve ključne tačke iz objavljenih dokumenata.

Podsjećamo, u četvrtak su se u Bakincima susreli Milorad Dodik (SNSD), Dragan Čović i Nermin Nikšić (SDP), Elmedin Konaković (NiP) i Edin Forto (NS). Tada je saopćeno da je postignut dogovor o izmjenama Izbornog zakona, ali i dogovori koji se odnose na Ustavni sud BiH ….

IZBORNI ZAKON

“Što se tiče Izbornog zakona BiH”, piše u dokumentu Trojke, “dogovoreno je da se u Domu naroda glasa protiv ovog predloženog zakona i da se isti vrati u redovnu proceduru kako bi se pored zaštite integriteta izbornog procesa otvorila i pitanja izbornog cenzusa (podizanje na 4% za lokalne izbore i 5% za Opće izbore), uvela odredba da mandat pripada stranci, kao i da su izborne liste zatvorene, te se ukidaju preference i za lica koja odu sa izvršne funkcije se uvodi pravo vraćanja mandata uzakonodavnom organu. Sve druge pozitivne intevencije u izborni zakonpored pobrojanih mogu biti razmatrane u narednom periodu”.

Stranke vlasnici mandata još samo u Bjelosuriji

Dakle, Trojka priznaje da je spremna zatvoriti liste i da mandat pripada političkoj partiji. To znači da građani na izborima neće moći birati osobe koje će ih predstavljati, već da će to određivati predsjednici političkih partija koje će biti i vlasnici mandata. Ovakav princip postoji još samo u Bjelorusiji kojoj su, zbog toga što mandat pripada stranci, uvedene sankcije u Vijeću Evrope.

“Trojka je”, piše dalje u dokumentu, “predložila da se odmah krene u ograničene izmjene Ustava BiH kako bi se implementirale presude Evropskog suda za ljudska prava,te na taj način otklonila diskriminacija u izbornom procesu. Izbor članova Predsjedništva BiH: prijedlog HDZ BiH je da kandidata iz reda bošnjačkog naroda bira čitava FBiH, za kandidata iz reda hrvatskog naroda se predlaže promjena na ranije predloženi način HDZ-a BiH, a za kandidata iz reda srpskog naroda radi usklađivanja sa sudskim odlukama se, po istom prijedlogu, može definisati da se iz Republike Srpske bira,,Srbin i ostali“, te isto tako da se definiše i u FBiH kako bi svi imalimogućnost da budu kandidovani”.

Uvođenje plutajućeg trećeg entiteta

Dakle, lideri SDP-a, NiP-a i Naše stranke navode da bi se članovi Predsjedništva BiH birali po modelu HDZ-a BiH. Evo kakav je princip ranije predlagao HDZ BiH.

Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predsjedništvo BiH) koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine – jedan bošnjački i jedan hrvatski – biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač upisan u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasovati ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali ne za oba.
Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine formiraju se tri ad hoc izborna područja: A, B i C.

U izborno područje A se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 bošnjačkog naroda.

U izborno područje B se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 hrvatskog naroda.

Sve ostale osnovne izborne jedinice se ubrajaju u izborno područje C.

Do provedbe novog popisa utvrđuje se sastav izbornih ad hoc područja A, B i C na sljedeći način:

Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH).
Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora.
Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH.
Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste bošnjačkih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan bošnjački kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među hrvatskim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste hrvatskih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan hrvatski kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
Srpskog člana Predsjedništva BiH koji se neposredno bira s teritorije Republike Srpske- biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova.
Mandat članova Predsjedništva BiH traje četiri godine.”

Ovo je, dakle, HDZ-ov prijedlog izbora članova Predsjedništva BiH. Čak i ako bi se, izmjenama Ustava dodala odredba “i ostali”, ovo bi, faktički, značilo postepeno uvođenje trećeg entiteta.

USTAVNI SUD BIH

“Izmjene zakona o izboru sudija Ustavnog suda BiH bi mogao biti usvojenu parlamentarnoj proceduri ukoliko se ispuni uslov dobijanja datuma otvaranja pregovora sa EU”, navedeno je u dokumentu Trojke.

Prema informacijama Istrage, plan je da četvero sudija bira Predstavnički dom FBiH, dvoje Narodna skupština RS, a tri stranca bi birala Parlamentarna skupština BiH. To znači – ključ bi bio u rukama SNSD-a. Dovoljno bi bilo da blokiraju izbor na nivou BiH, a da, istovremeno, ne izaberu dboje sudija iz RS. U tom slučaju Ustavni sud BiH ne bi imao kvorum.

Profesor Enver Halilović piše za Istragu o Ivi Komšiću: Deklarativno se predstavlja protagonistom građanskog uređenja BiH, a istovremeno mu je neprihvatljiv princip “jedan čovjek jedan glas” kojim opravdava hrvatski i srpski separatizam!

Piše:

Enver Halilovic

09.02.2024

U dva dana zaredom, jedan za drugim, pojavila su se dva teksta u dvije dnevne novine. Prvo, 03. 02. 2024. godine objavljen je tekst u najstarijim dnevnim novinama na Balkanu, u Politici, pod naslovom Uloga mramorja u raspirivanju bratstva i jedinstva, autora Milana Četnika, tako se čovjek preziva. Sutradan, 04. 02. 2024. godine objavljen je tekst Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II, autora Ive Komčića, u najstarijim bosanskohercegovačkim novinama Oslobođenje.

Tekstovi su tematski skoro istovjetni, a smisaono potpuno identični. U tekstu u beogradskim režimskim novinama Politika autor kritikuje srbijansku naučnu i akademsku zajednicu zbog toga što niko u Srbiji nije reagirao na upis stećka u kulturnu baštinu UNESKO-a (16. juli 2016.). Autor tvrdi da su Bošnjaci iskonstruisali “kvazinaučni kalajevski termin stećak”, “naciju, jezik, crkvu (bosansku), ime za srpsku ćirilicu u BiH -bosanćica” itd, u “ideološko uporište neophodno za razdvajanje Bosne i Hercegovine od Srbije“. Po njegovom viđenju ovih samosvojnih i autohtonih historijsko kulturnih pojava Bosne, sve su to ideološki i kvazinaučno bosanske, a u suštini, uistinu su srpske kulturne pojave. Milan Četnik, u spomenutom novinskom članku, rezimira svu stoljetnu doktrinarnu srpsko-etnocentričku matricu ideološke hegemonističke kvazinaučne desupstancijalizacije bosansog kulturno historijskog identiteta, s ciljem da se suprotstavi razdvajanju Bosne, kao srpske zemlje, od Srbije. Nažalost, identičnu političku matricu šalje nam i Ivo Komšić svojim simptomatično ideologiziranim naslovom i sadržajem naprijed navedenog teksta Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II. O istoj historijsko kulturnoj i duhovnoj pojavi, Crkva bosanska, pišu Milan Četnik i Ivo Komšić, Milan Četnik o jednoj od pojavnih formi Crkve bosanske, o stećku, a Ivo Komčić o njenoj doktrini; prvi je protiv razdvajanja Bosne, kao srpske zemlje u svakom pogledu, od Srbije, a drugi brani srpski i hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski separatizam u Bosni pod krinkom (1) Bošnjačke mitologizacije bogumilstva, (2) Bošnjačkog kulta stradalništva, (3) Bošnjačkog unitarizma, (4) kritike pojma “jedan narod” i (5) kritike pojma “jedan čovjek, jedan glas”.

Milan Četnik zastupa i tumači ideoločke postavke Milorada Ekmečića o odvajanju Bosne od Srbije, izložene u knjizi Dugo kretanje između klanja i oranja (Beograd, 2008.), a Ivo Komšić zastupa i tumači stavove Dubravka Lovrenovića o navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji Crkve bosanske u knjizi Povijest est magistra vitae (Rabić, Sarajevo, 2008.). Na primjeru, nesporne bošnjačke mitologizacije Crkve bosanske, kao “etnoapartheidske” “etničke demokracije”, Komšić ocjenjuje savremenu bošnjačku historiografiju Bosne. Njena suština je “korišćenje mita kao kriterij tumačenja povijesti”, a njeni kreatori su “vizionari prošlosti”. Komšićev, ne stvarno istinski, “misterij bogumilstva”, njemu znači “nepostojanje narodnih zajednica” katolika i pravoslavnih u srednjovjekovnoj Bosni, što predstavlja, po njemu, “unitarnu ideju o temeljnim i netemeljnim narodima u BiH”.

Za Ivu Komčića, koji navodi Mariana Wenzela, “bogumilizacija Bosne je bila osnova austrougarskoj upravi u BiH”. Ona je, po ocjenama, srpskih i hrvatskih, odnosno srpsko-hrvatskih hegemonističkih ideologa, kao i za samog Ivu Komšića, bila osnov pežorativnog kalajevskog Bošnjaštva, u nacionalnom smislu kao Bosanstva. “Bogumilizacija Bosne”, i “Bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, po njemu, su, s jedne strane, historijska legitimizacija bošnjačkog nacionalizma o Bošnjacima kao temeljnom, i o Srbima i Hrvatima kao netemeljnim narodima Bosne i Hercegovine, a, s druge strane, znače utemeljenje Bosanske nacije i Bosanstva, kojim se Bosna i Hercegovina pretvara u tzv. unitarnu, bošnjačku državu. Teorijsko, naučno i historijsko pitanje doktrine Crkve bosanske, pitanje je li Crkva bosanska doktrinarno h/kršćanska crkva ili njena hereza, Ivo Komšić je ideologizirao i ispolitizirao do te mjere da ga je pretvorio u savremeno ideološko političko pitanje. Po njemu, ne postoji ni srpska ni hrvatska mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva niti u hrvatskoj niti u srpskoj historiografiji i teoriji uopće, postoji samo Bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Srbi i Hrvati nisu izvršili mitologizaciju bogumilstva u svoju korist, ali su bosanske pravoslavce i katolike nacionalizirali. “Procesi kroatizacije i srbizacije bosanskog srednjovjekovlja završili su u nacionalizmu bez mitologizacije. Taj nacionalizam je u konačnici legitimiziran ‘povijesnim pravom’ na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja”, piše Ivo Komčić.

Po viđenju Ive Komšića, Hrvatska i Hrvati, kao i Srbija i Srbi: (1) imaju povijesno pravo na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja u Bosni i Hercegovini, što je i učinjeno, i (2) njihova nacionalizacija katolika i pravoslavaca u BiH je nacionalizam, a ne mitologizacija; (3) srpski i hrvatski nacionalizam su dobroćudni, legitimni i povijesno opravdani; (4) zloćudna je i opasna samo navodna bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva, koja lebdi u magli pred očima Ive Komšića, proizvodi: (1) Bošnjački nacionalizam u smislu temeljnog bosanskog naroda i, (2) Bosansku naciju, što je alarmantna savremena bošnjačka politička stvarnost, ali srpsko-hrvatska nacionalizacija katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini su legitimni i pravno povijesno utemeljeni.

Naravno, Komšić nema potrebu ništa da obrazlaže niti da dokazuje, niti bošnjačku mitologizaciju bogumilstva, niti povijesno pravo i legitimitet Srbije i Srba, odnosno Hrvatske i Hrvata, da nacionaliziraju pravoslavce i katolike Bosne i Hercegovine i proizvedu nove etnopolitičke pojmove. Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, kao i Hrvati i Srbi generalno, imaju pravo na sve što proglase svojim pravom. Njihov aktualni, ali i historijski separatizam, u Bosni i Hercegovini nemaju osnov izvana, iz hegemonizma Srbije i Hrvatske, niti iz njihovih nacionaliziranih ideologija i imena, već u navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji bogumilstva, Crkve bosanske.

Srbijanska i Hrvatska nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne i Hercegovine je, smatra Komšić, legitimna i “povijesno pravno” zasnovana, jer njihovom nacionalizacijom ne “mitologizira (se) politički prostor” zemlje Bosne, već samo vrši nacionalizacija dviju vjerskih zajednica, kasnije naroda, u Bosni Hercegovini; zbog toga, po njemu, njihova nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne nije hegemonistička, ni prema Bosni ni prema Bošnjacima.

Za razliku od srpsko-hrvatske nacionalizacije bosanskih katolika i bosanskih pravoslavaca, koje ne proizvode mitologizaciju političkog prostora Bosne i Hercegovine, navodna, “bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, Crkve bosanske, je “mitologizacija političkog prostora”, smatra Komšić. Ona “pripada kategoriji nacionalno – hegemonističkih političkih mitova” o tzv. temeljnom narodu, Bošnjacima, u Bosni i Hercegovini, kakav su Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj. On se slaže s D. Lovrenovićem i citira ga: “unitarno raspoloženi Bošnjaci izvorno potiču Hrvate i Srbe na secesionizam”. Komšić ne spori postojanje secesionizma Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, ali smatra da potiču iz, navodnog, bošnjačkog unitarizma. Pod Bošnjačkim unitarizmom (on) podrazumijeva Bošnjačku pravno političku i etničku integraciju Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, što je notorna izmišljotina. To je srpsko-hrvatska hegemonistička historijska praksa. Bošnjački unitarizam, ako se o tome uopće može suvislo govoriti, nema etničke ni uzroke ni efekte, nema etničke sadržaje ni konotacije, ne zalaže se za etničku diskriminaciju i nejednakost, ali ima teritorijalnu suverenističku težnje i implikacije, i postoji samo i isključivo u tom smislu. Komšić smatra Bošnjačku težnju za cjelovitom Bosnom i Hercegovinom “mitologizacijom političkog prostora” Bosne i Hercegovine i njegovim “nacionalno hegemonističkim političkim mitom” zanemarujući činjenicu da su Bošnjaci konačno shvatili svehistorijsku istinu da im nema ni postojanja ni opstanka, posebno s obzirom na susjede i komšije kakve imaju, bez postojanja pravno-politički suverene i teritorijalno jedinstvene države BiH, makar to neko nazivao i smatrao mitom. Komšić priziva Bošnjački unitarizam u etničkom smislu, u smislu u kojem ne postoji, kritikujući ga s aspekta srpsko-hrvatskog etnocentričkog separatizma. Razumljivo je i razložno, politički i propagandno, prepreku koja stoji na putu separatizmu nazivati unitarizmom, ali je to i politički i praktično netačno, za svakog kome je stalo do činjeničnih istina. Za razliku od bošnjačkog mitologiziranja bogumilstva, on napominje da “bogumilstvo nije postalo konstitutivni element hrvatske nacije niti hrvatskog nacionalnog mita”, što je razumljivo s obzirom na nespojivost fundamamentalnih značenja pojmova bogumilstvo i hrvatstvo.

Komšić iznosi još jednu vrlo simptomatičnu generalnu postavku o bošnjačkoj izgradnji smisla svoje povijesti u, kako kaže, “kultu stradalništva“. Neposredan primjer i dokaz postojanja bošnjačkog “kulta stradalništva”, po njemu, jesu bošnjačke “teze o progonu bosanskih bogumila u režiji papinstva i Ugarske”. Prosto je neshvatljivo da se ova historijski općepoznata činjenica negira i tumači na ovaj način. Bošnjaci i kada stradaju nemaju pravo da ukažu na to od koga stradaju. Dakle, uz konstrukciju političke ideje o bošnjačkoj historijskoj mitologizaciji bogumilstva, Komšić uvodi u manipulaciju i tzv. bošnjački “kult stradalništva”. U toj konstrukciji on ide toliko daleko da kaže kako Bošnjaci srednjovjekovno bogumilsko stradanje “identifikuju s hrvatskim nacionalizmom”. Indirektno on time kaže da Bošnjački historičari ne samo ne razlikuju, već poistovjećuju srednjovjekovno papinstvo i savremeni hrvatski nacionalizam, što nema nikakve veze s istinom. Bio bi stvarni i ogroman Komčićev doprinos istinitom predstavljanju bošnjačke historijske nauke kada bi mogao navesti nekog bošnjačkog autora koji za “progon bosanskih bogumila” okrivljuje hrvatski nacionalizam. Nije sasvim jasno zbog čega mu je više neprihvatljiviji tzv. bošnjački kult stradalništva u slučaju “progona bosanskih bogumila”, zato što se za stradanje bogumilstva okrivljuje srednjovjekovno papinstvo ili hrvatski nacionalizam. Zapanjujuće je osporavati nespornu bosansku bogumilsku odbranu od ondašnjih “kršćanskih ratova” isto toliko, ako ne i više, koliko je ironičan Komšićev strah za budućnost Bošnjaka zbog njihovog “kulta stradalništva”. Za Komšića nije bitno istinsko bošnjačko stradalnistvo, već okrivljivanje tim povodom nekog za to.

Ivo Komčić, u predmetnom članku, se deklarativno predstavlja protagonistom građanskog uređenja Bosne i Hercegovine, ali u isto vrijeme tvdi, citiranjem D. Lovrenovića, da “unitarno raspoloženi Bošnjaci“, u aktuelnoj političkoj situaciji, potiču srpski i hrvatski secesionizam “idejom jedan narod, jedan čovjek, jedan glas“. U ovoj njegovoj tvrdnji poseban komentar zaslužuju dva pojma koji su mu neprihvatljivi: (1) pojam “jedan narod” i, (2) pojam “jedan čovjek, jedan glas”. Komšić pripisuje bošnjačkoj upotrebi pojma “jedan narod” značenje kakvo on nema ni u naučno teorijskoj ni u praktično političkoj upotrebi Bošnjaka, pripisuje mu etnički sadržaj. Iako taj pojam ima i to, etničko značenje i etnokulturni sadržaj, u bošnjačkoj upotrebi pojam “jedan narod” nema te, integralističke etničke ili etnokulturne konotacije. Pojam “jedan narod” je drugo ime za zajednicu građana jednog, određenog, nekom odrednicom definiranog i ograničenog prostora, narod nekog grada, oblasti, regije, kantona, entiteta, države BiH, države Hrvatske, SAD itd; to je zajednica građana konkretno određenog prostora koja niti ukida niti akcentira njihove bilo kakve individualne ili grupne partikularitete u bilo čemu, ni s obzirom na bilo šta. U njemu su “nevidljivi” partikulariteti u bilo kojem smislu.

Pojam narod ima svakodnevnu kolokvijalnu upotrebu kao naprimjer: narod kantona, grada, konkretnog prostornog područja, tog i tog mjesta, ima ili nema riješeno pitanje npr. vodosnadbijevanja, zdravstva, školstva, putnu ili neku drugu infrastrukturu. Komšić ne prihvata upotrebu pojma narod u tom smislu, jer se u njemu gube partikulariteti i posebnosti. Upotrebom pojma “jedan narod” Bosne i Hercegovine ostavljaju se po strani etnički partikulariteti, kao što su: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, Jevreji itd, vjerski partikulariteti i individualiteti: musliman, katolik, jevrej, pravoslavac, protestant, hindus itd, jezički partikulariteti i individualiteti: engleskojezički, bosanskojezički, srpskojezički, hrvatskojezički, njemačkojezički itd. partikularitet. Upotrebom pojma bosanski ili bosanskohercegovački narod stavljaju se van upotrebe bošnjački, srpski, hrvatski, romski i drugi etnički, lingvistički, vjerski, kulturni itd. partikulariteti. U takvoj upotrebi pojma narod nije vidljiv nijedan građanski partikularitet.

Drugi pojam “jedan čovjek, jedan glas” je politička i stečevina zapada, razvoja političke jednakosti ljudi. Osporavati njegovu upotrebu znači zastupati građansku, individualnu političku nejednakost, diskriminaciju, supremaciju itd., što je u dubokoj koliziji sa idejom građanskog društva i demokratske države zasnovane na temeljnim ljudskim pravima. Politička i pravna nejednakost glasa jednog čovjeka vrlo brzo i veoma lahko isklizne u pravnu, političku, društvenu nejednakost ljudskih života, nejednakost kazni za ista krivična ili prekršajna djela itd.

Na kraju, postavlja se pitanje: za kakav koncept uređenja države Bosne i Hercegovine se zalaže Ivo Komšić, ako vidimo da ne prihvata pojam narod kao zajednicu građana bez obzira na njenu unutarnju diferenciranost i partikularnosti, i ako negira mogućnost upotrebe i pravno političku izvedbu u svim društvenim, civilnim, i državno-političkim sferama sintagme “jedan čovjek, jedan glas”? Svoj, etnički koncept uređenja Bosne i Hercegovine, države/ne zajednice etnokulturnih grupa, dviju grupa dvojne nacionalnosti i jedne podnacionalnosti, Ivo Komšić predstavlja i imenuje građanskim konceptom uređenja države Bosne i Hercegovine, što je bjelodano vidljivo u njegovom članku o kojem govorim. Međutim, sagledavajući ono što je napisao u članku o kojem govorim, jasno je i vidljivo da on zastupa etnopolitički koncept uređenja države. Njegov koncept jednakosti etnonacija, etnokonsocijacijski koncept, u krajnjoj izvedbi, vodi u etnopolitičko uređenje složene države Bosne i Hercegovine, koje uključuje ili nužno ne isključuje, njenu etnoteritorijalizaciju. Zbog toga, Ivo komšić: (1) kritikuje tzv. bošnjački unitarizam koji znači neprihvatanje srpsko-hrvatskog etničkog i etnoteritorijalnog separatizma i secesiopnizma; (2) kritikuje politički princip jednake vrijednosti glasa svakog čovjeka, što znači kritikuje jednakosti građana u pravnom i političkom smislu; (3) protiv je Bosanske nacije, bez obzira na to što (ona) nema integralističko etničke, već državno-političko značenje zajednice građana-države. Jednom riječju, Ivo komšić preferira koncept jednakosti etnokulturnih zajednica, konstituentnih naroda u BiH, što, u krajnjem, može voditi i ishoditi etnoteritorijalizacijom i stvaranjem složene države Bosne i Hercegovine, u kojoj su narodi nadređeni jednakosti građana, u kojoj se jednakost naroda i drugih društvenih grupa ne izvodi iz jednakosti građana, već obrnuto.

(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)

Kolumna Vildane Selimbegović: Šta će nam nauka kad imamo Tita?

Piše:

Vildana Selimbegović

05.12.2022

U četvrtak se u Bošnjačkom institutu u Sarajevu okupila skromna grupa ljudi na poziv Federalnog ministarstva nauke i obrazovanja. Povod je bila dodjela priznanja koje Ministarstvo od ove godine organizira povodom Dana nauke, 12. decembra. Cilj je, naravno, promocija obrazovanja i posvećenosti nauci, a Savjet koji se pomno pobrinuo da osmisli strategiju skretanja pažnje na značaj naučnoistraživačkog rada i njegovu primjenu u razvoju, ustanovio je i plaketu Prijatelj nauke, zbog koje sam i bila pozvana: Oslobođenje je svojom istrajnom potporom đacima, studentima, istraživačima i svima onima koji vrednuju nauku kao motor društvenog razvoja zaslužilo da se nađe među prvim dobitnicima ovog priznanja.

Lideri ozloglašenih narkokartela i njihovi korumpirani zaštitnici

Prof. dr. Rešid Hafizović, inače na čelu Savjeta, nije krio uzbuđenje što su nauci i na ovaj način otvorena vrata u društvu čije su vrijednosti poprilično upitne, a još manje radost kada smo svi najvećim aplauzom ispratili studente nagrađene kao najupornije korisnike univerzitetskih biblioteka, njihovog knjižnog fonda i elektronskih baza podataka. Trebam li napominjati da političara nije bilo? Dužna sam, naravno, napomenuti da dr. Damira Marjanovića, također laureata, iako je izabran u Parlament Federacije, kao i većina ljudi, doživljavam kao izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Istoga dana, čak i ne tako daleko, Transparency International BiH je imao konferenciju povodom 9. decembra, Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, koji se obilježava od 2003. godine, kada je Generalna skupština UN-a posebnom rezolucijom ukazala na problem korupcije i potrebu svakodnevne borbe protiv nje. Gost govornik, američki ambasador u našoj zemlji Michael Murphy, upravo je tako i naslovio svoje obraćanje: “Svaki dan u Bosni i Hercegovini mora biti dan borbe protiv korupcije”. Potcrtavajući razloge zbog kojih je neophodno da naša zemlja počne stavljati tačku na korupciju, ambasador Murphy je prozvao političke lidere, dužnosnike tužilaštava i sudova, dakle sve one kojima je posao provedba zakona, zato što ne samo da ne nastoje riješiti problem već od njega imaju koristi ili su aktivni sudionici.

Oktobarski izbori dobar su primjer, rekao je Murphy, nabrajajući sve one koji su uočili neregularnosti i prevare, o čijim obimima još ne znamo sve, no usuđujem se ustvrditi – čak i po izvještajima Centralne izborne komisije – da su epskih razmjera. Ambasador se nije bavio ovakvim ocjenama, ali jeste ukazao na to da je na odgovornim institucijama – policiji, tužiteljstvima i sudovima ove zemlje – da brzo i u potpunosti istraže navode o izbornoj prevari i izreknu najstrožije zakonom predviđene kazne onima čija se krivica utvrdi. Kada bi se to zaista i dogodilo, ako bi se – kažem ako da ne bih podsjećala na ranija tužna iskustva – provela temeljita istraga i krivci uistinu najstrožije kaznili, to ne bi bio samo enorman doprinos demokraciji ovog društva već i tektonski poremećaj na ovdašnjoj političkoj sceni. Zato sam skeptik, mada od srca navijam da recimo dođe dan kada će akteri afere falsificiranih izbornih listića pronađenih u Šekovićima biti kažnjeni. I, naravno, ne samo oni. I nije ovdje riječ isključivo o Miloradu Dodiku, čije je ime zaokruženo na baš svim pronađenim inkriminiranim listićima, već i o cijeloj onoj kvazipravničkoj sceni oko njega koja je otkrivanje falsifikata proglasila udarom na ustavni poredak RS-a?!

U ovoj se zemlji, jako dugo, svako pominjanje upletenosti političara u bezočne krađe – od glasačkih listića do miliona, aviona i kamiona – brzinom svjetlosti prevodi u sferu ustavnih nadležnosti i još bezočnije običnom puku tumači kao neprikosnoveno pravo lidera da otimaju novce iz proračuna zarad vlastitih vila, stanova i firmi koje su privilegirane samo zato što su stranački podobne ili pak u vlasništvu rodbine i prijatelja. Govorio je ambasador Murphy i o takvim primjerima, o zapošljavanju i napredovanju na osnovu podobnosti, o 55.000 ljudi koji svake godine pobjegne iz BiH, no posebno upečatljiv je onaj dio koji se odnosi na istrage u Sky i Anom predmetima, “koji ukazuju na to da političari iz svih političkih sfera, uključujući i provedbu zakona i zaposlenike sigurnosnih službi i tužitelje, rade za organizovane kriminalne grupe, a ne za građane”. I kazao kako grupe poput kartela Tito, grupa Arnautović i Matković, narkokartela Keljmendi – iskorištavaju slabu državnu strukturu BiH i politički utjecaj u državnim i entitetskim institucijama za svoje kriminalne aktivnosti! Za one koji su zaboravili, riječ je o pranju novca, iznudi, reketarenju i trgovini narkoticima. Time se, dakle, bave kriminalci pod zaštitom političara! Zar nam zaista treba američki ambasador objašnjavati šta to znači za društvo? Pisala sam o užasu spoznaje da čak 2.000 ljudi iz ove zemlje koristi aplikacije Sky i Anom, dakle 2.000 je naših karika u lancu organiziranog kriminala najgore vrste, naši su građani lideri ozloglašenih narkokartela, a njihovi korumpirani zaštitnici su ono jato što ih čuva i brani. Neću reći da su gori od njih, ali hoću da su za društvo pogubniji.

Pomoć SAD-a i sankcije

Edin Gačanin Tito, potvrdio je EUROPOL, uhapšen je prošle sedmice u Dubaiju, sa još 49 sličnih likova diljem svijeta. Samozvanog Tita međunarodni istražitelji sumnjiče za kontrolu trećine kokainskog tržišta Evrope, no na domaćim je policijsko-sigurnosnim agencijama da – tragom Skya i Anoma – detektiraju njegove pomagače u našim mahalama i institucijama koji su mu asistirali na osvajanju kokainskog trona, a na pravosuđu da ih procesuira i najstrožije kazni. Treba očekivati da će i to biti svojevrstan politički zemljotres, ovaj put sarajevski. Do javnosti je došlo vrlo malo, ali i to je više no dovoljno da se shvati kako su vajni istražitelji – recimo – blokirali istrage poput one o atentatu na Mateja Živkovića, člana Komisije za vrijednosne papire FBiH. Istraga bi – ako ikada mrdne s mrtve tačke – morala otkriti čije je interese Živković trebao životom platiti. No, kao i u priči o ratnim zločin(c)ima, mnogo smo glasniji otkrivajući tuđe, svoje ne damo. Valjda u tu sferu spada i konstatacija ambasadora Murphyja kako je korupcijom zaražen cijeli zdravstveni sistem u BiH, a podrazumijeva daleko više od medicinskih radnika koji traže mito kako bi pružali svoje usluge. On je – po ko zna koji put – obećao pomoć SAD-a u borbi protiv korupcije, podsjetio i na sankcije svoje zemlje (odnedavno je na crnoj listi i državna tužiteljica Diana Kajmaković), ali i podršku svima koji su spremni pomoći ozdravljenju društva u BiH. Društva kome će nauka i razvoj biti prioritetniji od Tita i njegovih pobočnika.

Odjeci svadbe i SFF-a: Dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka u režiji sestara Građević

Piše:

Avdo Avdić

29.08.2021

Sudbina je tako htjela da avion turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je ove subote poletio iz Sarajeva, sleti u Golubovce kod Podgorice. Baš tu, nedaleko od aerodroma, svoj su životni put započele dvije sestre koje su ove godine obilježile “ljeto u zlatnoj dolini”. Sebija i Izeta. Prva je samo direktorica, a druga kreativna direktorica. Sebija nosi prvo bošnjačko prezime, dok je Izeta zadržala svoje djevojačko. Prva je vladar zdravstva i najveće bošnjačke partije, dok je druga zadužena za “evente” i “sedmu umjetnost”. Sebija je idol “desno” orjentirane bošnjačke (kvazi) elite, dok je Izeta, zajedno sa mužem Mirom Purivatrom, heroina wannabe “građanskog Sarajeva”, kojem su šetnja crvenim tepihom i partiji sa “stranim turistima/diplomatama” postali svrha života.

Ako ćemo realno, dvije najbitnije ličnosti koje su ove godine posjetile Sarajevo su turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i frontmen irskog benda U2 Bono Vox. Erdogan je bio gost u režiji Sebije Izetbegović, dok je Bono u Sarajevo stigao u skladu sa scenarijem Izete Građević. I zato su sestre Građević najzaslužnije za organizaciju dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka – svadbe decenije Jasmine Izetbegović i Sarajevo film festivala. A oba “eventa”, da govorim jezikom “modernih sarajevskih ljevičara” koji po svaku cijenu žele biti drugačiji, uglavnom su stjecište (kvazi) elite, koja šetnjom kaldrmom ispred Begove džamije ili crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta želi sebe napraviti većom nego što objektivno jeste. Brojna su sarajevska kina propala čekajući “ljubitelje” sedme umjetnosti, čija se ljubav prema filmu pojavi samo onda kada postane stvar prestiža sjediti ispred velikih ekrana i kinima sa “engleskim” opisom. Kao što je stvar prestiža SDA-ove desno orjentirane mladeži bilo napraviti selfie iz Evrope i Begove džamije sa “najvećom kćerkom” našeg naroda i narodnosti.

Hu iz ju? Maca Diskrecija

Dok je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, leđima okrenut mihrabu, a licem usmjerenim prema mladencima, učio Kur'an, lijevo od njega, odmah iza leđa budućeg punca Bakira Izetbegovića, sjedio je Muhamed Šabanović, u narodu poznatiji kao “Hu iz ju”. Ima jedan snimak koji se već odavno vrti na youtube. Ukratko, Muhamed Šabanović prekida jednog turskog državljanina dok daje kritičku izjavu o Erdoganovom režimu, govoreći mu – “Hu iz ju”. E, baš tu sintagmu možete pročitati na njegovom FB profilu koja bi, eto, trebala poslužiti za lakšu identifikaciju Muhameda Šabanovića. Taj i takav “Hu iz ju” bio je, ne računajući mladence i Erdogana, prva zvijezda svadbe decenije koja se, da budemo realni, pretvorila u SDA-ov Kongres pojačan direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem. Dovoljno je bilo pratiti “storije” Konakovića u nastanku, koji se odaziva na ime Haris Zahiragić, da bi se vidjelo poltronstvo mlađih naraštaja SDA prema “najbitnijoj” bošnjačkoj familiji ovog milenija.

Nije svadba Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića sporna zbog same ceremonije vjenčanja. Nije sporno ni to što ih je vjenčao reisu-l-ulema Husein Kavazović, što je Erdogan učio “ašere”, niti je sporno što je vjenčanje bilo u Begovoj džamiji. Sporno je to što je događaj poslužio za demonstraciju sile familije Izetbegović koji su, pozivajući, Zahiragiće i njemu slične “hu iz ju” osobe, pokazali da im ne trebaju ravnopravni gosti i prijetelji, već – podanici. Koji su, za mrvicu pažnje i selfie sa nekim iz obitelji, spremni učiniti sve za Izetbegoviće.

Ni Sarajevo film festival nije sporan kao događaj. Naprotiv, potreban je. Ali, ne računajući ljude iz filmske industrije i one kojima je film i ljubav i posao, SFF je postao događaj na kojem se više medijskog prostora posvećuje haljinama Dalije Konaković i Bože Vreće, nego filmovima koji se prikazuju. Crvenim tepihom je u živom TV prenosu šetala Maca Diskrecija (znate već ko je i nema potrebe da opisujem njena dostignuća). I nije ni to toliko sporno, koliko je sporno to što je Sarajevo Film Festival postao događaj za demonstraciju sile takozvanog građanskog Sarajeva koje ismijava goste i haljine na svadbi Jasmine Izetbegović samo zato da bi njihovi gosti i njihove haljine djelovale ekstravagantnije nego što uistinu jesu.

Nema puno razlike između kvazi elite okupljene oko SFF-u i one oko svadbe Izetbegovića. Razlika je tek u tome što ovi prvi misle da su više vrijedni jer slušaju muziku drugačiju od prosječnih Bosanaca, oblače se “cool” i idu na “evente”, a ovi drugi su ubijeđeni da su vrjedniji od svih drugih jer su u Begovoj džamiji, zajedno sa “sultanom Erdoganom” svjedočili vjenčanju prve kćerke bošnjačkog naroda. Ova prva, SFF mladež, za sebe će uvijek reći da je “otvorenog uma”, a zapravo je riječ o zatvorenoj grupi navodno otvorenih ljudi. A ova druga, SDA-ova mladež, svoju će životnu filozofiju graditi na veličanju familije Izetbegović, nazivajući Sebiju kraljicom, prezirući, pritome, sve ono što je drugačije od njih. “Evente” za prvu grupu, koja prezire ovu drugu, godinama organizira i režira Izeta Građević. A događaje za ovu drugu grupu, koja prezire ovu prvu, organizira Sebija Građević.

Priprema za konačno rušenje Bosne i Hercegovine: Spaljivanje svih koji se nađu na putu političkom UZP-u potpomognutom iz Sarajeva

Piše:

Reuf Bajrović

15.03.2024

Sprema se konačna politička bitka za izborna pravila koja su dogovorena u Dejtonu. Hrvatska država i njen proksi u BiH, HDZ BiH, su utrošili sav politički kapital koji je Hrvatska stekla ulaskom u NATO i EU u postizanje za njih strateškog cilja: izmjene načina izbora člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata. Dakle, ono što nije moglo agresijom i masovnim zločinima – koje je Haški sud okarakterisao kao udruženi zločinački poduhvat (UZP) hrvatskog rukovodstva – pokušava se postići kroz Parlament BiH.

Taj politički nastavak UZP-a zavisi od pristanka dijela stranaka sa sjedištem u Sarajevu na bjelodano učešće u uništavanju države BiH. Drugim riječima, nema uspješnog političkog UZP protiv BiH bez kolaboracionista iz sarajevskih stranaka.

Stranke tzv. Trojke su došle na vlast na nivou Federacije BiH nakon što su obećale svome malom šefu Draganu Čoviću da će biti spremne na puno učešće u ispunjavanju svih njegovih ciljeva ukoliko ih on izabere kao partnere. Veliki šef, Andrej Plenković, je stvorio preduslove za uspjeh ove grupacije stranaka svojim lobiranjem u EU i NATO za postavljanje Kristijana Šmita na mjesto Visokog predstavnika.

Prvi korak ka punom zagrljaju šahovnice je bilo učešće SDP, NS i NiP u Šmitovom nametanju izbornog zakona koji od Bošnjaka, ali i nebošnjaka koji žive u dijelovima zemlje koje je odbranila Armija RBiH, pravi gradjane drugog reda. Zagreb Šmitovo nametanje s pravom smatra svojom golemom pobjedom jer je de facto dobio veto na svako buduće formiranje vlasti na nivou FBiH.

Tu dolazimo do Predsjedništva BiH kao najveće i najvažnije bitke koju politički UZP planira da dobije u ovoj godini. Stranke kojima naputke daje Plenković – dakle HDZ, SDP, NS i NiP – naprosto nemaju dovoljan broj ruku u Parlamentu BiH da usvoje izmjene Ustava BiH. Zbog toga se planira perfidnom metodom kršenja pravnih normi i procedura usvojiti novi Izborni zakon koji će biti suprotan Ustavu BiH, a koji je već usvojen u Domu naroda od strane SNSD i HDZ 2022. Za uspjeh ovog plana je potrebno da Ustavni sud BiH solomonski odluči da je usvojeni zakon neustavan u svim aspektima osim u onom dijelu koji se odnosi na način izbora članova Predsjedništva BiH. Oni bolje upućeni u politička događanja lako uviđaju da je izbor HDZ-ovog kandidata za sudiju Ustavnog suda, Marina Vukoje, ključni preduslov za uspjeh ovog perfidnog plana za legaliziranje trajne vladavine HDZovske manjine u BiH.

Svako onaj koji u njihovim očima predstavlja prepreku ispunjavaju političkog UZP-a je meta koju treba neutralizirati. Sredstva se ne biraju. Činjenice su nevažne. Za politički UZP je vrijeme sada ili nikada. Biti li ne biti. Ako treba palit ćemo protivnike i na medijskoj lomači nelegitimnog režima kojeg je nametnuo Kristijan Šmit.

Mržnja je pogonsko gorivo lomače političkog UZP-a. Najomraženija ličnost je svakako Željko Komšić. Već 2019. je njegova lutka spaljena na lomači, uz ekstatično slavlje okupljene rulje, zato što je “probošnjački političar hrvatskih korijena”. Međutim, veći problem od samog Komšića su oni koji glasaju za njega. Njima se poručuje da su “Isil, Hamas, Hezbolah”, i to od strane katoličkog klera koji je kroz historiju pokazivao da mu lomače nisu mrske.

Izvjesni fra Franjo Ninić, i poprilično poznati fra Drago Bojić prednjače u upiranju prstom u najprioritetnije kandidate za lomaču. Neki od askera političkog UZP-a, kao što je Franjo Šarčević, su toliko fanatizirani da javno psuju mater svih dvjesto i kusur hiljada glasača Željka Komšića i žele im da se svi “uguše”. Tim glasačima se želi gušenje zato što koriste svoje demokratsko pravo da glasaju protiv stranke HDZ i političkog UZP-a, tj. za Komšića.

Ne bi Komšića ni bilo da Armija RBiH nije porazila onaj pravi UZP nekad 1993. pa je čak i Tudjman morao pristati na to da se prema izbornim pravilima može legalno i legitimno glasati za ljiljane, i to one zlatne. Pošto je ta armija porazila UZP, tj. HVO, noseći ljiljane na uniformama onda se od gubitničkog jeda javno napadaju djeca čiji se roditelji drznu da slave Dan nezavisnosti BiH. Djecu, roditelje i Benjaminu Karić, dakle cijelo to “bolesno društvo” želi se dodati lomači na kojoj već decenijama gori Komšić sa svim svojim glasačima. Bakir Izetbegović i SDA su mogli izbjeći da ih se ubaci u vatru lomače da su pristali na ono na što je pristala Trojka. Ali nisu i zato i oni gore u njoj.

Ako nekome slučajno padne na pamet da se brani od političkog UZP-a, onda se po uzoru na autoritarne režime prst upre u anonimne prijetnje na društvenim mrežama. Gebelsovski se onda te prijetnje nepoznatih autora lažno pripišu kandidatima za lomaču. Dakle, lomača i sve želje za gušenjem i uvrede postaju opravdane. Neki od podstrekača lomače šeretski zaključuju da su te uvrede i psovke jedino što ovi koji vole ljiljane i 1. mart i mogu razumjeti.

Osim toga, mnogi javni društveni i politički radnici u Sarajevu u svojoj naivnosti naprosto ne razumiju i nisu svjesni toga da su Šarčević i Bojić stupili na mjesto Čovićevih jurišnika poput Joze Pavkovića i Zorana Krešića, te sada iz Sarajeva potpomažu suštinski cilj hrvatskih nacionalista – preuzimanje Predsjedništva BiH i Ustavnog suda BiH – čime bi se bosanski politički faktor doveo o šah-mat poziciju. Podrška jurišnicima naravno stiže i od bivših vojnika VRS. Notorni Rajko Vasić i poštar smrti Srdjan Puhalo se kao i 90ih nalaze upravo tamo gdje treba dati doprinos uništavanju i obesmišljavanju BiH.

Andrej Nikolaidis je nedavno spaljen na sličnoj lomači velikosrpskog fanatizma u Herceg Novom, ali ni to ga nije spasilo od toga da ga fra Bojić tako spaljenog ne doda na lomaču velikohrvatskog političkog UZP-a koji je sada na svom tridesetogodišnjem vrhuncu. Moj savjet svima koji žele izbjeći sudbinu Nikolaidisa je da opsuju majku svim glasačima Željka Komšića i da im požele da se uguše. To je jedini način da se spasite. Ako meni ne vjerujete pitajte režimske propagandiste Nerzuka Ćurka i Asima Mujkića.

Da li je hrvatski premijer uistinu prijatelj BiH: “Dobre namjere” i loša savjest Andreja Plenkovića

Piše:

Haris Imamović

27.03.2024

Više puta nazočio sam razgovorima hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, čiji sam u to vrijeme bio savjetnik. Neću otkrivati sadržaje razgovora. Kazat ću samo da sam stekao prilično pozitivan dojam o Plenkoviću kao čovjeku. Radi se, bez dileme, o prilično uravnoteženoj ličnosti, inteligentnom i odgovornom političaru, što nakon 2016. postaje sve rjeđe, čak i na „demokratskom Zapadu“.

Kada je riječ o Plenkovićevom odnosu prema BiH, moj dojam je bio (iako to on nije rekao) da mu je muka više od tzv. „hrvatskog pitanja“ u našoj zemlji. Da budem precizniji, imao sam utisak da on zaista želi da se taj problem najzad riješi, kako se ne bi morao baviti Bosnom i Hercegovinom u mjeri u kojoj se očigledno mora baviti danas (pod pritiskom očekivanja vlastite stranke i njenog glasačkog tijela).

Hrvatski predsjednik, recimo, ostavlja posve drugačiji dojam. Stanje u Bosni i Hercegovini Zorana Milanovića zanima još manje nego samog Plenkovića, ali njemu nije muka od Izbornog zakona, niti bi volio da se to pitanje konačno zatvori. Naprotiv, Milanović, čini se, uživa u tome što je našao još jednu temu, na kojoj može biti desnije od samog HDZ-a. Jer je zaključio – i očigledno je u pravu – da može svrgnuti s vlasti HDZ u Hrvatskoj (što je njegov ultimativni cilj), samo ako se pokaže kao veći nacionalista od njih.

Za sve one u BiH, koji ne žele promjenu Izbornog zakona, kojom bi se u potpunosti ili djelimično uvažili zahtjevi HNS-a, bolje je da Milanović dođe na mjesto premijera. Ne samo zato što Milanovića to pitanje manje zanima, već što je njegova radikalna retorika kontra-produktivna. Umjereni Plenković, koji je jedan od omiljenih političara u Briselu, može znatno efektivnije utjecati na politiku EU prema BiH, nego arogantni Milanović, koji je sklon vrijeđanju Bošnjaka, te otežava i onima u Sarajevu (npr. ministru vanjskih poslova BiH Elmedinu Konakoviću), koji podržavaju zahtjeve HNS-a.

Navedena razlika između Plenkovića i Milanovića vidjela se i u prvim reakcijama na otvaranje pregovora BiH sa Evropskom unijom. Za razliku od Milanovića, koji je ocijenio kako će BiH pregovarati sa EU „duže nego što je bila pod Turcima“, Plenković je bio optimističan u vezi sa evropskom perspektivom BiH, te je iskoristio priliku da istakne sopstvene zasluge za navedeni ishod.

U intervjuu za RTV Herceg-Bosna, hrvatski premijer je kazao da je od decembra prošle godine intenzivno uvjeravao vlade članica EU da podrže otvaranje pregovora. Preuzeo je zasluge za nedavni dolazak predsjednice Evropske komisije i nizozemskog premijera u Sarajevo, gdje su, kako veli, vidjeli da se „stvorila kritična masa uvjeta na temelju kojih je EK mogla dati preporuku“. Istaknuo je da je bilo bitno što je Nizozemac tom prilikom bio i u Srebrenici.

Plenković je pojasnio da je uvjeravao i vlade Njemačke, Danske, Švedske, Finske i Luksemburga da podrže otvaranje pregovora. U spomenutom intervjuu, snažno je poentirao: „Bosna i Hercegovina je nama najbitnija zemlja.“

Sve prethodno je bila poruka namijenjena ne samo Hrvatima u BiH, već i Bošnjacima, jer njegova taktika je, za razliku od Milanovićeve, naći partnera u Sarajevu. Na kraju je podcrtao da je za njega kao premijera RH „zaista ključno riješi pitanje legitimnog predstavljanja“. U prevodu: Hrvatska će pomoći BiH na putu ka EU, a zauzvrat traži pomoć i razumijevanje Bošnjaka za problem Izbornog zakona.

Lideri Trojke su u proteklim danima isticali da je Hrvatska zaista odigrala izuzetnu ulogu u otvaranju pregovora, a Konaković je boravio i u Zagrebu tim povodom. Plenković je sve navedeno efektno iskoristio protiv onih koji tvrde da Hrvatska ima neprijateljske namjere prema BiH.

Moglo bi se reći da je njegov intervju za RTV Herceg-Bosna bio perfektan, sve do dijela u kojem se govorilo o Južnoj plinskoj interkonekciji. Prvo je novinar postavio pitanje, koje je sadržavalo donekle komičan eufemizam. „Tu ima“, kazao je, „malih nesporazuma sa američkom administracijom“.

Plenković sigurno razumije da nesporazum između Amerikanaca i Dragana Čovića, po pitanju Južne interkonekcije, nikako nije mali, te je pokušaj novinara da ga takvim prikaže možda samo podsjetio hrvatskog premijera o koliko velikom problemu je riječ.

Sve se više u diplomatskim krugovima govori o tome da će Čović biti stavljen na američku crnu listu, što dakako uznemirava i samog Plenkovića. Neće biti lako nastaviti po Briselu uvjeravati evropske lidere da trebaju podržati interese Čovića, ako bude pod američkim sankcijama, zbog zaštite ruskih energetskih interesa, za što ga Washington optužuje.

Čović i HDZ BiH insistiraju da Južna interkonekcija mora biti pod njihovom kontrolom, zbog čega već trpe znatne političke posljedice. Amerikanci su već nekoliko puta otvoreno osudili njihove prijedloge izmjena Izbornog zakona, uključujući i najnoviji prijedlog Ministarstva pravde BiH koje vodi kadar HDZ-a.

Uznemiren navedenim „malim nesporazumom“, Plenković je na pitanje o Južnoj interkonekciji odgovorio na vrlo nespretan način, čak skandalozno besmislen.

Kazao je, naime, da „koje god rješenje bude nađeno u BiH, Hrvati kao ravnopravan narod moraju imati ključnu ulogu“. I da ne bude nikakve dileme, dodao je: „I zato smo podržali Dragana Čovića.“

Hrvati, dakle, kao ravnopravan narod ne trebaju imati ravnopravnu, već – ključnu ulogu!

Drugi narodi u BiH, kao ravnopravni narodi, ne trebaju imati ravnopravnu, već ulogu koja nije ključna.

Svjestan kakvu je besmislicu izrekao, Plenković je pokušao da je ispravi, dodavši da Hrvati trebaju imati ključnu ulogu, „budući da plin dolazi iz Hrvatske na područje gdje žive Hrvati“.

Plin dolazi iz Hrvatske, ali je američki plin. Nije planirano da dolazi u područje BiH na koje žive samo Hrvati, već i u područja na kojima pretežno žive Bošnjaci i Srbi. Na koncu, u istom intervju je to priznao i sam Plenković, kazavši da je cilj je diverzifikacija cijele BiH, koja je trenutno ovisna o ruskom plinu.

Zašto je onda Plenković poentirao besmislicom, kojom ide uz dlaku Amerikancima? Jedan je razlog. Radi se o istoj onoj natprirodnoj sili zbog koje je svojevremeno rijeka Radobolja promijenila tok.

Plenković nije kazao nešto posve besmisleno, već i prilično uvredljivo za građane zemlje, koja je njemu navodno najbitnija na svijetu. Na nivou apstrakcije on redovno ponavlja da su svi narodi ravnopravni, a kada dođe do konkretnih pitanja – onda više nisu. To je, uzgred, posve u skladu sa dugogodišnjom supremacionističkom ideologijom Čovića i HDZ BiH, po kojoj su svi narodi ravnopravni, ali su Hrvati navodno jedini „istinski opredijeljeni za EU i NATO“.

Ne sumnjam u dobre namjere, ali ni u lošu savjest hrvatskog premijera. Svi njegovi pokušaji da olakša sebi muke u vezi sa Izbornim zakonom bit će neuspješni, sve dok se bude nekritički odnosio prema Draganu Čoviću i slijepo slijedio sve njegove naloge.

Za bolje odnose između dvije države potrebni su lideri koji su u stanju kritički propitivati ne samo tuđu, već i vlastitu politiku. „Političko Sarajevo“ je pokazalo takvu opredijeljenost: u nedovoljnoj mjeri za vrijeme vlasti SDA i DF-a, te u prevelikoj mjeri za vrijeme Trojke. U isto vrijeme HDZ BiH (a za njima i zvanični Zagreb) nema volju za dijalog ni u kakvoj mjeri, te očigledno shvata kompromis kao praznu riječ, kojom mogu označiti uvažavanje samo svojih zahtjeva, što je samo put u nove tenzije.

Duška Jurišić, Adis Deljković, Jasenka Isović-Tica, Fadil Mandal, Amer Tikveša, Mirela Bubalo …: Kako su “nezavisni” novinari i “analitičari” popunili savjetnička i ambasadorska mjesta u “režimu” sarajevske Trojke

Piše:

Redakcija

17.06.2023

Predizborna podrška se isplatila. Novinari javnih servisa BHRT-a, FTV-a i TV SA, te Avaza, Pressmedie i drugi analitičari koji su bili najglasniji u kritiziranju vlasti, postali su dio “režima”. Istraga.ba donosi kraću listu novinara i analitičara koji su, preko noći, postali budžetski korisnici.

Krenimo od Predsjedništva BiH. Dugogodišnji urednik vanjskopolitičke emisije Global na BHRT-u Adis Deljković postao je savjetnik za medije člana Predsjedništva BiH Denis Bećirovića. Deljković je na toj poziciji naslijedio bivšeg novinara Klixa, Avaza i Fokusa Amila Dučića koji se, nakon kratkog izleta u savjetničke vode, vratio u medije. U Kabinetu Denisa Bećirovića bi, uskoro, kao saradnik, trebao biti angažiran i bivši novinar Slobodne Bosne Mehmed Pargan.

Osim toga, Kabinet Denisa Bećirovića je predložio imenovanje dugogodišnjeg dopisnika više bh. medija iz New Yorka Erola Avdovića za ambasadora u Belgiji. Supruga “nezavisnog analitičara” Esada Bajtala imenovana također je imenovana za novu bosanskohercegovački ambasadoricu iz reda bošnjačkog naroda.

Kabinet člana Predsjedništva BiH Željka Komšića je za ambasadora u Sloveniji predložio vlasnika magazina Start Daria Novalića, dok je ambasadorsku poziciju u Madridu dobila dugogodišnja urednica Radio Sarajeva Vesna Andre-Zaimović.

Profesionalizam Duške Jurišić između NiP-a i Naše stranke

Bivša direktorica kantonalnog javnog servisa TV Sarajevo postala je zamjenica državnog ministra. Naime, “preprofesionalna novinarka” Duška Jurišić profesionalno se rasporedila u Našu stranku nakon čega je dobila poziciju zamjenice ministra ljudskih prava BiH. Duška Jurišić je za svoju savjetnicu izabrala Ranku Ninković-Papić, suprugu “nezavisnog analitičara” Žarka Papića.

Analitičar Žarko i savjetnica Ranka Ninković-Papić

Ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković je za savjetnicu za medije izabrao Mirelu Bubalo, “utemeljiteljicu” “fake portala” presmedia koji je u međuvremenu postao “presmediabih”. Mirela Bubalo je savjetničko iskustvo stekla u kabinetu bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je mandat iskoristio da savjetnicu “uhljebi” u državnu službu. Međutim, pošto je plaća državnog službenika znatno manja, Bubalo je zamrznula svoj radni odnos u državnoj službi i ponovo je angažovana na puno plaćenijim savjetničkim poslovima.

Jasenka Isović-Tica je proteklih godina bila urednica na Radio Federacije BiH. U pitanju je supruga odgovornog urednika informativnog programa FTV-a. Danom nametanja Nermina Nikšića za premijera Federacije, Isović-Tica je postala “Vladina službenica”. U ovom trenutku ona savjetuje premijera Nikšića, dok njen suprug Željko Tica upravlja informativnim programom federalnog javnog servisa FTV.

Jasenka Isović-Tica i Nermin Nikšić iz vremena “profesionalnog” novinarstva

I nakon nestanka SBB-a, dugogodišnji urednik Avaza Fadil Mandal je ostao na budžetu. On je sada savjetnik federalnog dopremijera Vojina Mijatovića. Njegovo imenovanje za savjetnika lično je tražio utemeljitelj Avaza Fahrudin Radončić.

Na federalnom nivou je udomljen i dugogodišnji urednik i voditelj na BHRT-u Seid Masnica. On je službeno imenovan za savjetnika federalne ministrice obrazovanja Jasne Duraković.

“Disident”, “analitičar”, “književnik” i “novinar” Amer Tikveša je postao savjetnik za medije predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Mirjane Lepić-Marinković. Proteklih godina Tikveša je “nezavisno analizirao” iz prostorija Naše stranke.

Ervin Mušinović je godinama bio novinar portala Klix. Nakon toga postao je savjetnik bivšeg federalnog ministra Aljoše Čampare koji ga je “udomio” u Centru za obuku na Vracama. No, zbog razlike u plaći, Mušinović je zamrznuo svoj radni odnos u državnoj službi i postao je, opet, savjetnik Aljoše Čampare angažiran sa Mirelom Bubalo na pisanju tekstova za portal presmediabih. Nakon što je Čampara postao “civil”, Mušinović je prebačen u nadležnost novonametnutog federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka. Mušinović je trenutno Isakov savjetnik za medije.

Na “kantonalnoj razini” Vlada koju čine stranke Trojke imenovala je dvoje “nezavisnih analitičara” u upravne i nadzorne odbore kantonalnih preduzeća i ustanova. Tako je “analitičarka” Ivana Marić postala predsjednica Nadzornog odbora Javne ustanove “Kamerni teatar 55”, dok je profesor Enver Kazaz za člana Nadzornog odbora TV Sa.

123...56 Stranica 2 of 56

Iz devedesetih nisu ništa naučili:Trojka i stranci s ružičastim naočalama, dok Bosna plovi iz haosa u ratno stanje!

Srebrenica između East Rivera i West Banka: Da rezolucije UN-a išta vrijede, danas...

Analiza profesora Envera Halilovića: Tri perioda politike UZP-a!

Od aprilskog ustavnog paketa do aprilske suspenzije ustava: Svi preokreti politike SAD-a prema...

Dva Denisa i jedan Jens: Kako su bh. zvaničnici osramotili državu

Analize

Šta uistinu znači “otvaranje pregovora”: Jedan od hiljadu koraka koji čekaju BiH na putu ka EU!

Objavljujemo i analiziramo kompletan nacrt izbornog zakona RS: Sve ovlasti preuzima RIK, CIK izbačen iz izbora za entitetski nivo, Izborni zakon BiH izbrisan!

Zapad između Damaska i Kijeva: U Ukrajini će biti građanske države samo na onim teritorijama koje oslobodi ukrajinska vojska

Šta u praksi znači sporazum Trojke, HDZ-a i SNSD-a: Kraj Ustavnog suda BiH, “plutajući” treći entitet, izbacivanje Bošnjaka iz izbornog sistema Republike Srpske i bjeloruski princip glasanja!

Profesor Enver Halilović piše za Istragu o Ivi Komšiću: Deklarativno se predstavlja protagonistom građanskog uređenja BiH, a istovremeno mu je neprihvatljiv princip “jedan čovjek jedan glas” kojim opravdava hrvatski i srpski separatizam!

Kolumna Vildane Selimbegović: Šta će nam nauka kad imamo Tita?

Odjeci svadbe i SFF-a: Dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka u režiji sestara Građević

Priprema za konačno rušenje Bosne i Hercegovine: Spaljivanje svih koji se nađu na putu političkom UZP-u potpomognutom iz Sarajeva

Da li je hrvatski premijer uistinu prijatelj BiH: “Dobre namjere” i loša savjest Andreja Plenkovića

Duška Jurišić, Adis Deljković, Jasenka Isović-Tica, Fadil Mandal, Amer Tikveša, Mirela Bubalo …: Kako su “nezavisni” novinari i “analitičari” popunili savjetnička i ambasadorska mjesta u “režimu” sarajevske Trojke

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...

POPULARNE KATEGORIJE

PRATITE NAS NA TWITTERU